ZASTIDIO SE MAJKE

Uvodnik: Ibrahim Kajan

U djetinjstvu u koru mozga duboko se zasijecala Cankareva pripovijest iz pučkoškolske Čitanke, koju nikada duša dječaka neće zaboraviti. Neće, jer ga uvijek neki događaji podsjete na nju. Na priču u kojoj se glavni junak, seosko dijete, stidi gotovo do smrti, da mu gradski prijatelji u gruboj seljanki ne prepoznaju majku.

Do nas dopiru glasovi da se jedan značajan broj ljudi muslimanskog porijekla "zastidio" svega onoga što pripada Majci-Bošnjanki, onoj koja ima tananost, krhkost Hasanaginice, gordost što nikada ne posrće, gospodstvo koje iza sebe ima tisućgodišnje naslage: sada brojni njezini sinovi rasuti prokletstvom po cijelom dunjaluku brišu sve što podsjeća na nju, rođenu majku! Za taka bijednu zaradu kasape, nište i u ledenu vodu trenutnog interesa uranjaju imenice i pridjeve što izviru iz Majka i Majčinski - ime materinskog jezika zamjenjuju imenom jezika obrazovanja, domovinu svoje majke u dijelovima i u cjelini nazivaju imenom nekih drugih država ili strasno rade da to stvarno postane (okupirana), unucima dičnih kadunica nadijevaju imena kojima se možeš samo podsmjehnuti.

Potkupljivi nasljednici Hrnjica, Mustajbega Ličkog, slavnih gazija bošnjačkih - mijenjaju VLASTITA IMENA koja su im roditelji pri rođenju, kada nisu ni znali da postoje, šapnuli u uho, dovu učeći, i uputili ih u svijet sa željama da budu dobri sve do smrti - sebi, svom narodu, svojoj domovini. Kaže se da ih je "natjerala" grozomorna antimuslimanska kampanja hrvatske štampe i elektronskih priopćila...

Kako je strašno zvati se Mujo! U općinama, na zidovima vise liste s obavijestima o udovoljenim zahtjevima za promjenom osobnog imena. Najbrojniji su oni postiđeni svog bošnjačkog porijekla. Nacionalno izjašnjeni Muslimani čuvaju sadržaj svog imena i ne odriču ga se. Hrvati koji žive u islamu također. Imena mijenjaju oni koji su uvijek bili spremni zamijeniti bitno za sporedno, pa su se, promjenom političkog okoliša našli u golemu škripcu. U prošlim vremenima pljuvanja po svim religijama i oni su pljuvali. To su oni koji su se "izdigli iznad opijuma za narod". Posto su im vlastitu kulturnu paradigmu uspješno zatrovali izmišljenim "vjerskim fatalizmom" - paradigmom koja nije za ovaj svijet – odbacili su je bez provjere daleko od sebe. Sada odbacuju zadnje što ih je spajalo s pupčanom vrpcom roditeljice: ime koje im je rođena majka nadjela.

Postavlja se pitanje: Zašto to nisu činili u komunizmu, u toj satrapiji, kako nas podsjećaju svakodnevne novine? Zašto baš sada? Sada je lahko biti Hrvat u Hrvatskoj, ali nije bogami - Musliman! Nije lahko biti ni Hrvat ako imaš muslimansko ime! Demonizacija svega što bar malo podsjeća na "ogavno" muslimanstvo poprimalo je u hrvatskim medijima takve nevjerojatne oblike u tiskovnim i elektronskim medijima da je nepojmljivo, upravo toliko da su nedavno sve islamske i (bošnjačko)muslimanske udruge u Hrvatskoj javno prosvjedovale, upozoravajući da se neki pojavni oblici sotanizacije nisu pojavljivali čak ni u najcrnjim, poratnim vremenima boljševizma! Podsjetili su da su neki od tih oblika i po današnjim hrvatskim zakonima kažnjivi.

Pa... ako baš nisi (ni) Hrvat u islamu - što će onda čovjeku bošnjački oblik muslimanskog imena?! Kristijaniziraj ga! Stvoreni su svi uvjeti za to: sloboda je opredjeljenja. Samo glup čovjek izabire teži put do domovnice, do radne dozvole, do putovnice, do mogućnosti da zadrži posao na kojem radi zadnjih 20 ili 30 godina (u Zagrebu ili Splitu), da mu dijete ne bude proglašeno stranim državljaninom pa da na fakultetu zajedno s M'buti-om ne plata školarinu... Uostalom, znak je dat još u vrijeme "mlade demokracije" navodnim pokrštavanjem o kojem je zg-tisak cijeli tjedan udarao u talambase. Jesu li ono oni dobili i zlatnike s Predsjednikovim likom?

Baš se nešto pitam: neće li možda islamski vjernici shvatiti da više nije (samo jedan) cilj pritisaka na Muslimane (Bošnjake) da budu Hrvati, nego da se "tihim pokrštavanjem", kristijaniziranjem imena, vrate onom odvratnom planu nazvanom "Povratak iskonu"!

Posjedujemo liste ljudi koji su promijenili, iz golema jada, iz prevelikog stida na svoje najneposrednije porijeklo - svoja časna imena. Tragična je njihova nada: nitko tko ih je poznavao kao Muhareme i Sulejmane neće moći upamtiti njihova nova katolička imena. Pa kad bi se to i zbilo, što im od srca želim, oni ih sami neće zaboraviti! Njihova će nesreća pripadati samo njima. Vrlo će brzo uočiti glasove iz tame, iz snovitih mora: otuda će ih prozivati samo onim imenima koja su im nadijevali roditelji, oni koji su ih voljeli, a prije svih i na kraju - izdvajat će se glas neke žene u muslimanskim haljama, koja će trajno (i na onom svijetu!) misliti o svom djetetu ali mu ime, od stida, nikada neće izgovoriti.

Objavljeno, u:

BEHAR (Zagreb), VII-VIII/1993., br. 7

BOŠNJAK NA TRGU BANA JELAČIĆA, Preporod/Kaj, 1998., str. 19-21