5. tra 2012.

MUSLIMANI HRVATSKE PIŠU HRVATSKOM MINISTRU PRAVOSUĐA / 1992.



Pismo ministru pravosuđa i uprave Republike Hrvatske
Muslimanske nacionalne zajednice

POŠTOVANI GOSPODINE MIŠETIĆU

Pišemo Vam iz dva razloga: prvo, iskreno vjerujemo da ćete s punom ozbiljnošću razmotriti naše navode, i drugo, Vaše ministarstvo je nadležno za poslove državljanstva, a koliko mi znamo sudjelovalo je i u izradi Zakona o hrvatskom državljanstvu.

 Večernjakov Grga čuvenog zagrebačkog karikaturiste Ice Voljevice komentira
problem oko stjecanja i čekanja hrvatskih domovnica
(uvećajte crtež klikom na sliku)


Naše je mišljenje, gospodine ministre, da je Zakon o hrvatskom državljanstvu nepotrebno postavio ograničenja za stjecanje hrvatskog državljanstva time što je Muslimane, Hrvate, Mađare i građane drugih naroda i narodnosti koji žive u Hrvatskoj, a nemaju hrvatsko državljanstvo, izjednačio sa strancima. Između Muslimana, Francuza, Nijemaca iIi, pak, Egipćana nema nikakve razlike u postupku stjecanja hrvatskog državljanstva.
Mi smo sretni što je Republika Hrvatska nakon tolikih stoljeća čeznje i nade napokon postala samostalna, neovisna i međunarodno priznata država. Kao što Vam je poznato Muslimani su masovno izašli na izbore, u popisu stanovništva 1991. godine registrirani su kao građani Republike
Hrvatske i to kao treći narod po broju. Na referendumu su glasali za neovisnu i samostalnu Hrvatsku, a u vrijeme donošenja Ustava s radošću i olakšanjem su dočekali njegovo usvajanje. Sudjelovali su u svim akcijama izražavanja protesta i negodovanja zbog velikosrpske politike. Na svim mitinzima u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Dubrovniku i drugim gradovima Hrvatske vijorile su se i zelene zastave. Rat nas je pogodio koliko i Hrvate. Neprijatelj nije izdvajao muslimanske kuće i stanove, već ih je jednako kao i hrvatske stavljao na nišan svog ubojitog oružja. Muslimani su u većem postotku nego što ih ima u stanovništvu Republike Hrvatske u sastavu hrvatske vojske.
Danas svi svojataju nekakve zasluge, i mi, da nije ove neprilike, ne bismo isticali koliki je udio Muslimana u izgradnji Hrvatske. Nitko dobronamjeran ne može osporiti da je najveći broj radnika na teškim poslovima u rudarstvu, teškoj industriji i građevinarstvu iz reda pripadnika muslimanskog naroda. Muslimanski znoj je ugrađen u cestama, oknima, halama i zgradama Hrvatske. Pa kako onda, gospodine ministre, država Hrvatska može očekivati da Muslimani razumiju i prihvate da su od građana Hrvatske postali stranci u Hrvatskoj. Mi smo, gospodine ministre, nakon stupanja na snagu Zakona o državljanstvu narod stranaca. Dozvolite da primijetimo da se demokracijom može hvaliti država koja širi krug građanskih prava. Hrvatskoj se dogodilo da je veliki broj Hrvata, Muslimana i drugih građana Republike Hrvatske ostao bez stečenih plava, prava na prebivalište, plava na putovnicu, imovinskih prava (otkup stanova) itd.
Ništa ne mijenja na stvar  to što se u propisanom postupku državljanstvo može steći. Jer je sama činjenica gubitka građanskog statusa u Hrvatskoj po sebi dovoljna da se svi osjećamo poniženo i uvrijeđeno.
Sam postupak stjecanja hrvatskog državljanstva toliko je iskompliciran da ne čudi što su iz dana u dan nepregledni redovi na šalterima policijskih uprava. Čak se nepotrebno oteže sa izdavanjem domovnica
građanima koji ispunjavaju restriktivne, zakonom utvrđene uvjete.
Na kraju bismo napomenuli da nikako nismo očekivali da će Slovenija imati više razumijevanja za svoje građane porijeklom iz drugih Republika bivše Jugoslavije od Republike Hrvatske.
Dogodilo se suprotno. Članak 40. Zakona o državljanstvu Republike Slovenije (Uradni list broj 30/91.) glasi: "Državljanin druge republike, koji je imao na dan plebiscita o neovisnosti i samostalnosti Republike Slovenije 23. prosinca 1990. godine prijavljeno prebivalište u Republici Sloveniji i tu stvarno živi, stječe državljanstvo Republike Slovenije, ako u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovoga zakona, podnese upravnom organu za unutrašnje poslove općine na čijem području ima stalno prebivalište. Dijete ispod 18. godina starosti stječe državljanstvo pod uvjetima iz članka 14. ovog zakona".
Predlažemo da se izmijeni Zakon o hrvatskom državljanstvu i to tako da državljani drugih republika bivše Jugoslavije koji imaju stalno prebivalište u Hrvatskoj, stječu državljanstvo pod uvjetima koji nisu strožiji od uvjeta propisanih u članku 40. Zakona o državljanstvu Republike Slovenije.
U nadi da ćete iskoristiti svoja ministarska ovlaštenja i pomoći nam da riješimo ovaj težak problem
Srdačno Vas pozdravljamo.

Predsjednik SDA za Hrvatsku
Dr. Šemso Tanković

Predsjednik Kulturnog društva Muslimana Hrvatske:
Ibrahim Kajan

Predsjednik Mešihata lslamske zajednice za Hrvatsku i Sloveniju:
Ševko Omerbašić

Predsjednik društva „Merhemet" – Crveni polumjesec
Dr. lzet Aganović



PISMO BEZ ODGOVORA?

Pitanje državljanstva spada u red sudbinskih pitanja i svaki građanin je zainteresiran za njegovo rješavanje. S njim u vezi su sva temeljna prava koja može ostvariti pripadnik državne zajednice.
Redovi, prosvjedi, pisma čitalaca, povrijeđenost, ukratko, nezadovoljstvo - to je ono što je donio Zakon o hrvatskom državljanstvu (NN 53/91).
I dok se položaj pripadnika hrvatskog naroda koji su državljani bivših republika propale Jugoslavije znatno popravio najnovijim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (NN 28/92.) dotle je položaj Muslimana naprosto ponižavajući.
Od građana sa svim statusnim pravima pretvoreni su u strance koji se po svom pravnom položaju u ničemu ne razlikuju od stranaca iz bilo kojeg dijela svijeta.
Muslimanski predstavnici obavili su razgovore s najodgovornijim dužnosnicima Republike Hrvatske, na kraju i sa gospodinom Bosiljkom Mišetićem, tadašnjim ministrom pravosuđa i uprave. On je u svemu podržao naše zahtjeve uz obećanje da će se maksimalno založiti da se problem riješi. Njemu je upućeno i pismo koje objavljujemo u cijelosti.
Teško je vjerovati ali gospodin Mišetić, bivši ministar, nije ništa učinio. Čak nije ni odgovorio potpisnicima pisma, poslana 6. veljače 1992.

Izvor:
BEHAR (Zagreb), br. 1, srpanj / kolovoz 1992., str. 18

Nema komentara:

Objavi komentar