19. pro 2011.

ITINERARIJUM PUTA U NIGDINU



PUT U MJESTO IZGUBLJENOG VREMENA
BADANJ

 Autor: Atif Kujundžić



Putopiscu Ibrahimu Kajanu,
nakon posjeta njegovome blogu

* * *
 
Odgovor na pitanje o osobnom početku
upit o početku vremena općenito
nikad nisu na istom mjestu
mada
vazda
valja krenuti unazad
istim putom

* * *

Magistralni putovi pa ni M-17
ne vode nikamo
mada završavaju
na drugim magistralama

Zato se mora na svoj početak i dalje
dokle se stigne
takva je historija svima
na koje se odnosi

* * *

Rijeka neznano od kad teče
na dnu je
histerija uvijek novog stanja
ribe plivaju kamenje se valja
pored Bune hode
ljudi i uhode
tumaraju namjernici nikuda

Voda nosi i naniže Vodi
sa dna smo se digli i dno nam je cilj
tako će biti sve iudilj
ostavljeno našoj slobodi

* * *

Ibrahim prelazi Bunu i Bunicu
dobija rečenicu mjeru putopisanja
oca i majku potporni zid i rodnu kuću
nebo iznad Bune Blagaja i Huma
uvjet je disanja
radi pisanja

* * *

Ali-paša Rizvanbegović i Ali-paša Stočanin
Stolac na Hercegovini
Antički Dilluntum
srednjovjekovni
Vidov grad Vidovštak
živa i nestala selišta ruševna gradišta
zeleno poriječje Bregave
kućišta i baština humske zemlje
dubravsko visočje ilirskih gromila mrtvih predaka
patarenske nekropole stećaka
Hodbine
/hodanje bude i mine/

* * *

ulomci ilirske i rimske ceste
obrušene gradine davnih staništa
bratska Rotimlja Alije i Abdurahmana Nametka
pisca i historičara književnosti
izašlih između stećaka i mramorja 
ponijevši drške mačeva i štitova
jabuke grozje rozete jelene
na
dječjim dlanovima
posmrtna kola u pamćenju

* * *

Brštanik Dabar Hodovo Radimlja
Stolac

* * *

Kucaju zvona na crkvi
Svetih Petra i Pavla
kuća dobre namjere 1993. porušena
šuti
Trijebanj
žrtvenik nemušti

Crkva svetog Nikole zadužbina
Vojvode Donjih Vlaha
Radoja Hrabrena i Miloradovića Hrabrena
ima pet stoljeća od 1534.
Ravno 460 godišta do 1991.
Trijebanj Rosulje Stubline Krst

Na stećcima mač štit lozica
trolist

Krst
na putu za
Žitomisliće siče Dijak ime i Ukrase
Ljubo Vukosalić

* * *

Ilirske Gromile Stećci
Rimski Miljokazi Ceste
bogovi na politeističkim prijestoljima
žrtvenik Jupiterove kultne zajednice
vrhovnom bogu neba gromovniku i zaštitniku
Staroga Rima
žrtvenik s aurom
Hodovo

* * *

tragom Starih Slovena miriše lipa
raste akant tratorak
izrezani rebrasti listovi
ornamentike na kapitelima
korintskog stila

Stari Bošnjani
antčki nasljednici
sa Ilirima grob uz grob
groblje uz gromilu
harem uz nekropolu stećaka
izgubljeni na zemljopisnoj mapi
duž puta za
Stolac

* * * 

uz Boškailove kuće četrdesetdevet stećaka
ukrašeno osamnaest sanduka i četiri sljemenjaka
ovdje leži
Pavko Radohnić
Zapad – glava Istok – noge 
muškarci žene floralni motivi
plesni koraci
snovi o vječnosti

* * *

Masline Orfejeve Dveri Radimlje
Duhovi Dobrih Bošnjana
Bakljama Obasjavaju Istinu Svu Noć
Ćiro Truhelka Vidio Odavno
Sada Gleda Pjesnik
Ibrahim Kajan
na dioptriji mu se zrcali
Radimlja Povijesni Srednjovjekovni Vir
pršte pismena i grafeme bosančice

Mehmedalija Mak Dizdar
zagledan u obzorje prisjeća se teksta
U Stocu Isusov Plač
Kajan Maku ispruža otvoren dlan
rukuju se sjetno osmjehnuti
Radimlji
naizmjenično kazuju stih po stih

* * * 

Ibrahim i Tarik će u Pećinu Badanj
od
Gorice prigradskog naselja Stoca

Stelu i sarkofag sarajevskom hahan-baši
Mojsiju Moši Dajanu
umrlom u odlasku na hadždž u Jeruzalem
20. sivana/juna, 5590./1830.
čuva bošnjačka obitelj
Mirsada Medara 

Čeka Sejo Obradović Brzi
pouzdan vodič na kraj vremena
tamo gdje se ne mogu čitati znaci
opstaje nepovijest
Badanjski konj Badanjska stijena
Badanjski jelen Badanjska pećina

od Gorice se kanjonom Bregave
dolazi se na nemjesto ulazi u nepovjest
uglačanu protokom vode

Konj i Jelen na Badanjskoj Stijeni
znaci ne/povijesti ne/poznatog vremena
historija je osmjehnuta i ravnodušna
Badanjska Pećina u Stijeni
postojana je vječnost za svako znanje
i
suvremenost

* * *

u I i II stoljeću poslije Krista vodio je put
od Narone i Dilluntuma
do srednjovjekovnog Vida danas Stoca
stepenice uklesane u kamen
stijena je vječnost postojanosti lokaliteta
nespoznate dimenzije
Badanjska Pećina

crteži i grafeme znaci i dokazi
da čovjek vidi i bolje razumije
i shvati  jadan kako prolazi

* * *

Anno Domini, 2012./1433. h.g.

15. pro 2011.

PUTOVANJE U BADANJ, U MJESTO IZGUBLJENOG VREMENA

  Putopis Ibrahima Kajana

Priželjkivani cilj: Badanjska pećina
(klikom na sliku, dobit ćete uvećani format)

Preko Bune i Bunice
Skrenuli smo s ceste M-17 prema Buni, odakle je, za mene, početak prostora u vremenu potonule župe blagog imena Dubrava. A Buna, ime je jednoj od naših najkraćih rijeka, koja se, obogaćena još kraćom pritočnicom, Bunicom, nakon pet kilometara od blagajskog izvora ulijeva u Neretvu, s druge strane magistralne ceste... Buna je ime i ovom starom humskom gradu s obrušenim ostacima u Drugom svjetskom ratu bombardirane, prelijepe, na 14 lukova uzdignute ćuprije. Austrijanci su je odmah prozvali „rimskom“, mada su neki skloniji da je identificiraju kao osmanski arhitektonski poduhvat, pa se misli da je tek jedna od Karađozbegovih zadužbina iz XVI. stoljeća. 
Da, da, ovo je Buna koja teče onom zbijenom rečenicom kojom se profilira čovjek koji je prošao sito i rešeto, isprobao svako iskustvo na vlastitoj koži i bio na svakom mjestu: Taj ti je prošao i Bunu i Bunicu!
Odavde, čini mi se, pa sve do mora, počinje drevnost koja nerijetko nadilazi  svaku bosansku i humsku političku i državotvornu (srednjovjekovnu) profilaciju.
I već na ovom mjestu, vidimo i druge građevine... koje su umirale i ponovno se rađale, kao što se dešavalo u doba naše žive suvremenosti, gotovo jučer (recimo, 1993.), kad su sravnjivane sa zemljom džamije mrskih Drugih i Drukčijih, kao ona Ali-paše Rizvanbegovića, podignuta 1848., vezira na Hercegovini, Ali-paše Stočanina!
Vozimo se po ko zna koji put prema Stocu. To je, možda, najzagonetniji kraj naše lijepe i nesretne države. Moj suputnik nosi svoju kameru da njome zabilježi čuda vremena koja se ne mogu uvijek riječima opisati, koja se otimaju i prelijevaju u tajnovitim bljeskovima, u neznanim, neobjašnjivim, historijom neutvrđenim.
U Stocu, u antičkom Dilluntumu, u srednjovjekovnom Vidovom gradu, Vidovštaku, u živim i nestalim selištima, u ovom zelenom porječju Bregave, obitavališta su ljudi od nezapamćenih vremena do dana današnjeg.

Kroz mjesta nejasnih imena...
Putujem s Tarikom. S Tarikom Denjom i njegovom kamerom, u njegovoj crnoj limuzini elegantnih linija. Vozimo se preko bijelog dubravskog visočja, preko Hodbine, kroz naselja ili mimo njih, sela u blizini, prema kojima su uperene žute pločice putokaza, prastarih toponima humske zemlje, od kojih je baš svako starije od Grada sa Starim mostom! Niko ne zna kada su nastala, kakva im je bila sudbina, kako su se živjeli i u što su ljudi tako snažno vjerovali da bi uspravni opstali na svom kućnom pragu i na svojoj vlastitoj zemlji.
Sva su ta sela i obrušene gradine po njima, i poneki ulomak rimske ceste koja je udarena na prethodnoj, ilirskoj, i rasute kamene gromile s mrtvim precima, i patarenske nekropole – nijemi svjedoci koji govore svojim jezikom o neporecivoj žudnji za životom, upornosti da se ne pomakneš sa svoga, sa kućišta i baštine, ali i o zloj kobi koja je dolazila i rušila, koja je krvoločno otimala i žive brutalno sjekla i ubijala.

Rotimlja
Evo Rotimlje, odakle je porodičnim porijeklom mostarska i sarajevska porodica Nametaka, mostarska poznata po dr. Abdurahmanu, a sarajevska po književniku Aliji, poznatoj braći koji su, svaki na svoj način, obogatili bosansku i bošnjačku kulturu. Tragovi pripovjednog svijeta Alije Nametka, ne samo kao puke topografike nego i mentaliteta, ali i historijskog odbljeska sudbinskih udesa – zahvaćeni su iz zlatnog vremena ranog djetinjstva kada se sve pamti  – snažno su utkani u autorovo u zrelom dobu nastalo djelo. U toj Rotimlji kroz koju upravo prolazimo, Nametci su imali svoja imanja, ljeti bi „izlazili na selo“ i ostajali do rujne boje jeseni... Tu su zasigurno i budući pisac i budući historičar književnosti, u najneposrednijem doticaju s okamenjenom historijom spoznavali vrijeme, igrajući se kao bivši dječaci među stećcima omanje nekropole, promatrajući začuđenim očima prizore po bokovima mramorja i dlanom prelazeći preko plastike mačeva i štitova, jabuka i rozeta, jelena i posmrtnih kola….
Osim Rotimlje, sada se prisjećam, izranjaju i druga poprišta proznog svijeta Alije Nametka, sve poredani po ovom kraju… Brštanik, Dabar, Hodovo, Radimlja, Stolac…, pored kojih ću proći ili u koje ću, jednoga dana, vjerovatno doći.
Prolazili smo baš kad su se začula crkvena zvona sa sv. Petra i Pavla. U Rotimlji je i džamija, kuća dobre namjere, koja je, prvi put od svoje izgradnje, minirana i srušena 1993. 


 Rotimlja, džamija, godina 1993.

Okrećem lice sad na lijevu sad na desnu stranu. Žudim za mjestima koja nisam vidio, čija imena pročitavam u mimohodnoj vožnji, koje je povijest uknjižila zbog svoje uzdignutosti nad prostorom, ne samo zbog tutnja vojnih osvajačevih čizama, nego i zbog duhovnih strujanja čije simbole cijelo posljednje stoljeće otkopavamo i pronalazimo.
Evo, tamo je skretanje za Trijebanj.

Trijebanj
Po cijelom slavenskom prostoru mogu se pronaći gradovi i sela kojima u korijenu imenice čuvaju sjećanje na staroslavensku zajedničku povijest, u korijenu treb.  Da, staroslavensko ime, riječ kojoj većina Trijebanjaca danas vjerovatno ne zna značenje: a označava mjesto žrtvovanja, ili žrtvu samu, ili oboje – spuštanje žrtve na žrtvenik.
Posljednji popis precizira da je u Trijebnju bilo prijavljenih stalnih boravišta 353 osobe. Bilo je 184 Hrvata, bilo je 113 Bošnjaka, bilo je dvoje Srba i bila su trojica Jugoslavena. Ukupno: 353 stanovnika. Do danas, evo ravno 20 godina, nije bilo popisa pučanstva. Od tada ne znam koliko se vratilo Bošnjaka nakon ratnog izgona, i ne znam jesu li među povratnicima i ona dvojica Srba. Ni sa onom trojicom Jugoslavena, ne znam kako se završila priča.
A nekoć je pravoslavnog svijeta u Trijebnju moralo biti puno više od one dvojice ubilježene u popis mještana 1991. godine. U Trijebnju je jedan spomenik velike vrijednosti, crkva sv. Nikole, zadužbina vojvode Donjih Vlaha, Radoja Hrabrena iz znamenite plemićke humske obitelji Miloradovića – Hrabrena, crkva iz 1534., podignuta u doba „tamnog vilajeta“ osmanskog vladanja, pod kojom, kako se to trajno ističe, „kršćani nisu imali nikakvih prava“.  Njezine su freske bile neprocjenjive likovne vrijednosti...
Mada je crkva sv. Nikole „prestala da poje“ 1815. godine, ipak ju je polovicom XIX. stoljeća obnovio mostarski trgovac Samit Gavrilović da traje i svjedoči o afirmativnom pravoslavnom prisustvu u turskom dobu, s korijenima iz dubina humskog srednjeg vijeka, da opstane kroz Austro-Ugarsku Monarhiju, kroz dvije Jugoslavije – i da je, napokon, do zemlje poravne snage HVO-a krajem 1993. ili početkom 1994. godine. Ravno 460 godina nije nikome smetala, jer i kako bi kad je bila kuća Božja! Nju su morali razoriti oni koji u Boga ne vjeruju i koji Boga mrze mržnjom goleme snage. Baš kao i oni koji su džamiju u Rotomlju iz vertikale  što je dodirivala zvjezdano nebo, poravnili u horizontalu po sparušenoj travi praskom i munjama podmetnutog eksploziva.

 Trijebnje, crkva sv. Nikole iz 1534. - minirana 1993. 

U Trijebnju je, pored pravoslavne crkve, mala nekropola od šest stećaka. Dobro su očuvani, valjda i zbog toga što su, skrivajući se od živih, u zemlju dobrano utonuli. Od četiri stećka u obliku sanduka, dva su ukrašena a ukrašeni su i stećci koji se prostiru po zemlji u obliku ploča. Ukrašeni su motivima štitova i mačeva. Obrubljeni su bordurama trolisnih, povijenih grančica lozice.
U Trijebnju su još tri lokaliteta sa stećcima zagonetnih predaka: na Rosuljama, na Stublini i na Krstu.
Na Rosuljama, tek kilometar od crkve pravoslavne, jedanaest je kamenih sanduka i jedan sljemenjak, dijelom utonuli u svetu humsku zemlju i dijelom zasuti zemljanim nanosima prohujalih oluja i vjetrovština. Tri su sandučasta stećka ukrašena i onaj sljemenjak, motivima trolisnih lozica, vrpcama tordiranim i prizorima iz lova urezanim.
A na Stublinama, uz rub puta koji Trijebanj veže za Rotomlju, jedan je ukrašeni od četiri sandučasta, i peti je ukrašen, stećak sa uzdignutim sljemenim krovom. Mač i štit. Lozica. Trolist. I oni tonu u zemlju, i oni su, kao i većina ostalih, spomenutih, nagnuti na jednu od strana svijeta od tikanja živih i od disanja crne zemlje.
Na Krstu, na putu prema Žitomislićima, tri su stećka, sva tri ukrašena. Uz dva u obliku sanduka, treći je oblikom krstače, od teška kamena što je u kamenu sanduku našla svoje tvrdo uporište. Na taj je sanduk dijak usjekao ime onoga koji je hodio po zemlji a sada je tu, ispod kamena: Ljubo Vuksalović. Stećci su ukrašeni po bokovima - izvijenim lukovima arkada, štitom koji štiti i mačem koji brani, i ukrašeni su jabukama i rozetama, i rozetama u kružnim vijencima, i još križem i vrpcom bordiranom...

Tarik je ponovno usporio, prolazimo kroz Hodovo, od čijeg me imena uvijek zapahne nešto drevno i drago, blago i pitomo: najviše me fascinira srednjovjekovlje zbog slavenskog porijekla koje je apsorbiralo, dolaskom i otkrićem svoje domaje, sve što je pamćenjem, duhovnošću i genetskim prelijevanjima moglo prihvatiti poput dobrog zdravlja i recepta za dug hod kroz život, kroz prostor i kroz vrijeme. Uvijek su negdje, u blizini stećaka ilirske gromile, ili rimski miljokaz, rimska cesta, ili jedan od rimskih bogova s nekog od politeističkih prijestolja.
U Trijebnju, koji nam je ostao iza leđa, pronađen je žrtvenik glavnog i vrhovnog rimskog božanstva – glavom i bradom: Jupitera neusporedivog! Na istoposvećeni žrtvenik, Jupiterova je kultna zajednica postavila svetu aru i u Hodovu, u koju upravo ulazimo, a još jednu pronađenu – u Stocu, kamo ćemo, ako Bog da, uskoro stići.

 Jedno od Jupiterovih lica...

Trijebanjski žrtvenik Jupiteru visok je 98, širok 40 kolika mu je i debljina mjerena u centimetrima. Na gornjem, znatno oštećenom dijelu, imao je natpis od kojeg se raspoznaje
IOM           I(ovi) O(ptimo) M(aximo)
PAELSE    P(ublius) Ael(ius) Se(ve)
RVSL        rus l(ibenter)
P              P(osiut)
Žrtvena ara Jupiteru u Hodovu, sličnih dimenzija, imala je i ukrase, koje je vrijeme ili nečija neharna ruka, davno nepovratno uništila...

Na više lokaliteta Hodova još uvijek, boreći se s vremenom, opstoji više što većih što manjih nekropola starih Bošnjana, nasljednika antičkih.  Da to istaknu, kao da nam šalju jasnu poruku o činjenici da baš oni, ljudi srednjovjekovlja, čvrsto uspostavljaju vezu kontinuiteta između nas kasnijih i onih prije njih, Ilira, sahranjujući se tik do njihovih grobova, uz kamene gromile ili čak na samim njihovim uzvisinama, na gromilama! Stećci do ilirskih gromila, a haremi bošnjačkih muslimana do stećaka. I baš tako je u ovom Hodovu, u ovom selu izgubljenom na zemljopisnoj mapi, ali na putu kroz koji moraš proći ako putuješ prema Stocu!
Kod Boškailovih kuća izbrojano je 49 stećaka - kamenih sanduka i četiri sljemenjaka. Sva su četiri sljemenjaka ukrašena i čak 18 sanduka! Brojni su motivi na njima, nije se uvijek „prepisivalo“, pa uz oružje, štit i mač, uz predočenja ljudskih i životinjskih likova, obilje je floralnih i astralnih simbola. Obraćaju nam se nemuštim jezikom koji se čita umom i razumijeva srcem. U toj je nekropoli i jedan stećak čijeg vlasnika znademo jer mu je ime uklesano: Pavko Radohnić se zvao.

 Hodovo, stećak koji ćemo jednom pomilovati...
I postoje stećci na još ovim lokacijama Hodova, koje ćemo jednom zasigurno pomilovati rukom: na lokalitetu Radan-krst, na lokalitetu Pogrebnice, na lokalitetu Lokve i na lokalitetu kod Zadružnog doma.
Naravno, svi su stećci, osim onih koje je neki slučaj pomjerio iz svog prvotnjeg ležišta, uvijek postavljeni u pravcu zapad – istok.

A onda smo naišli na jedno samostalno naselje koje, kažu mi, pripada Hodovu, naselje koje prije ratnog pomijeranja stanovništva nije postojalo, naselje nevoljnika, za koje ne znademo pouzdano je li živo ili polumrtvo. Nikada dosad, a prolazio sam bezbroj puta, nisam vidio ispred kuće živog čeljadeta. Uvečer, kad bih se vraćao iz Stoca u Mostar, vidio bih osvijetljene prozore tek u ponekoj kući, i iz njih čuo – samo tišinu.
Na ulazu i izlazu nema pločice s imenom naselja. Naselje očito nema imena. Nema ništa lijepoga ni u gradnji kućica, ni u kamenitim dvorištima, nema ni jednog zasađenog cvijeta, nema ni jednog bijelog janjeta.
„Tu su nastanili nesretne Hrvate raseljene iz svojih zavičaja... Ima onih koji su pobjegli pred Srbima iz Dabrice, ima ih iz Bosne koji tvrde da su pobjegli pred Armijom BiH... ko bi sad sve to znao... Jesu li tu sretni? E, to je teško pitanje...“
Jer, šta ima na ovom mjestu gdje su podigli staništa, gdje su udarili svoj toprak? Tu nema zemlje, nema drveta, to je surovi kamenjar, pun vjetrova, škorpiona i zmijurina.
Na jednom sljemenu nedovršene kuće, možda čak i napuštene gradnje, mrtvo visi pocijepana trobojnica s karakterističnim grbom „Hrvatske republike Herceg-Bosne“. Države nema, ali zastava ima.
Ima i u blizini benzinske pumpe gdje skrenusmo prema Maslinama, i u blizini Orfejovih dveri, u neposrednoj blizini slavne nekropole Radimlje, dragih duhova Dobrih Bošnjana iz okrilja Crkve bosanske - koji neporecivo demantiraju svaku laž koja ne može opstati duže od jednog dana.

Tarik parkira pored one kućice uz nekropolu, promatra panoramu stećaka i promatra je kroz vizuru svoje kamere. Pita me, ozbiljan, koji će tekst pokrivati današnje snimke našeg dokumentarca .
O Radimlji se zna gotovo sve, ali viđenje jednog pjesnika uvijek je drukčije od opisa znanstvenika koji već puno stoljeće objavljuju svoje utemeljene analize, započete njihovim plasiranjem na stranicama čuvenog sarajevskog Glasnika Zemaljskog muzeja. Među proslavljenim imenima, ime je pionira Ćire Truhelke, opsjednutog poviješću srednjovjekovne Bosne, posebno stećcima i bosanskom staroslavenskog redakcijom pismena s kamena i pergamena, ćirilskog pisma bosanskog kojem je upravo on ime nadio i koji je on u znanstveni prostor lansirao pod nazivom bosančica. A ipak, u narodu je danas najrašireniji i najpoznatiji, promišljeni i poetski govor Maka Dizdara o nekropoli u koju je silazi sa svog vlastitog kućnog praga.
O Maku, bosanskom Orfeju među stećcima i o Radimlji, pisao sam u putopisu U Stocu, Isusov plač, pa mi sad ostaje samo da uprem prstom u uporno nasrtanje na ovo uzvišeno mjesto zajedničke sudbine ljudi iz kojih smo mi, današnji, potekli – da se obuzdaju divlji urbanisti i graditelji koji razaraju, destruiraju i guraju u propast zvjezdanu nekropolu koja se više ne može ponoviti niti na bilo koji način obnoviti. Ona je pouzdan trag kojim smo hodili i na kojem smo se uspravljali, živjeli – potpuno svoji, baš kako Krleža kaže – izvorni i neporecivo svjetski!
I ova je srednjovjekovna nekropola  na onom mjestu gdje se jasnim rukama prihvaća za ruke svojih civilizacijskih prethodnika, Ilira, jer su pored njih, život napuštajući, sahranjivani. Četiri su ilirske gromile otkopane početkom XIX. stoljeća na sjevernoj strani puta za Mostar, uz Radimlju. I njihove su grobnice čuvale zemne ostatke naših predaka položene u pravcu zapad (glava) – istok (noge). Preko tih grobišta ulazi se u najdublje dubine vremena gdje, zamalo, završava pisana povijest... koju ćemo, uskoro, čak i prije nego uđemo u grad Stolac, prvi put vidjeti svojim vlastitim očima.

A u Gorici, zaustavismo se…
Tako smo stigli u prvo stolačko prigradsko naselje. U Goricu. U vožnji, da mi ne promakne, pogledam tražim izvornog Stočanina koji će nas odvesti svojim autom na mjesto gdje historije još nije bilo. A to mjesto se zove: Badanjska pećina.
U blizini niskog zida koji je rubio memorijal neobičnoj i svetoj jevrejsko-sefardskoj osobi Mojsija Moše Danona, čekao nas je Sejo Obradović. Seju ipak svi poznaju pod nadimkom – a nadimak mu je Brzi. Brzi je jedna neusporediva osoba, po srdačnosti i po susretljivosti, o čemu sigurno mogu svjedočiti. 


 Stela nad grobom sarajevskog hahan-baše Mojsija Danona
Dok smo se pozdravljali, pogled mi je bludio po neobičnom Mošinom grobu. Zapravo, u tom malom i njegovanom sakralnom prostoru tri su kamena spomenika, ali je mjesto znamenito samo je jednom -  po sarkofagu prvog sarajevskog rabina, hahan-baše  Mojsija Moše Danana.  Priča kazuje da je, zaputivši se prema Dubrovniku gdje ga je čekala lađa za hadžiluk u Jerusalim, iznenada umro na Krajišini na domaku samog Stoca. Priča kazuje da ga je na pravdi Boga Jedinoga utamničio Mehmed Rušdi-paša godine 1820. i bacio, sa još desetak Jevreja, u sarajevski zlokobni zindan iz kojeg se rijetko ko vraćao.  Paša zatraži od sefardske zajednice 500 kesa groša za otkup uhićenika – ili će ih pogubiti. Po zabilješkama Zeki-efendije, Rafael Levi, ugledni saraf-baša (mjenjač) obrati se, nakon jedne džuma-namaza, muslimanskim prvacima za pomoć. Muslimanski mu prvaci, jer su Levija izuzetno cijenili, obećaju da će sve uraditi i sutradan sve Jevreje oslobodit. Ujutro, po sabah namazu, iskupi se 3000 muslimana i navale na Rustem-pašin konak, provališe unutra i oslobodiše nevoljne Sefarde. Rustem-paša pobježe u Travnik i posla Visokoj Porti vijest da su se u Sarajevu digli protiv  svijetloga Sultana! Sarajevski prvaci, saznavši za tu optužbu, napisaše svoju istinu, kao i o svim nezakonitostima Rustem-pašinim, s potpisima 249 najviđenijih građana. Jevreji su također poslali u Stambol dvojicu ljudi da pripomognu da istina stigne do Sultana.... Da je plan uspio, vidjelo se ubrzo: Sultan je smijenio Rustem-pašu i priveo ga pred lice Pravde…
Od tog dana rabinovog oslobođenja zindana, sarajevski Jevreji proslavljaju 4. hešvana, Purim de Sarajevo, Dan spasenja, a 20 sivana (juna) polaze na hodočašće u stolačku Krajišinu... 
Hebrejskim slovima u kamenom sarkofaku toliko nalik oblžnjim stećcima, u prijevodu na bosanski, piše, među ostalim:
RABIN MOŠE DANON
Bio je naš učitelj i rabin / Njegova dobra djela / Neka nam pomognu! / Amin!
Odijelio se od ovoga svijeta / Dana 20. sivana 5590. /1830./

 Mjesto hodočašća
Zanimljivo je da se za ovo memorijalno mjesto puno svetosti, gotovo dvije stotine godine brine isključivo jedna muslimanska porodica, obitelj starosjedilačkih Medara. Nakon što je divlja sila 1993. porušila i spalila sve u Stocu, oborila je i malu židovsku bogomolju. Nju je, zaraslu u oštru hercegovačku travu i drač, takvu, naherenih zidova i urušena krova, zatekao iz kuće prognani Mirsad Medar, vrativši se godine 1997. Prvo što je uradio, bilo je da očisti malo groblje triju sarkofaga – hahan-baše Mojsija i dvojice austrougarskih vojnika poginulih u otporu zapremi bosanske zemlje, pa su i njih ukopali tu, pored zapamćenog rabina, 1898. godine.


Mjesto izgubljeno vremena
 Brzi nas je opominjao da krenemo.
Prešli smo u Obradovićev auto, jer on je tako želio. Upamtit ću ga kao čovjeka koji me odveo u – nepovijest! Do Badanjskog konja na badanjskoj stijeni, u Badanjskoj pećini.
Od Gorice se uputismo tvrdim makadamom prateći udolinu, kroz kanjon koji je prorovala srebrena, blagotvorna rijeka Bregava. U ovom području kroz koji putujemo nas trojica mušketira, u području tako blagog i naivnog izgleda, bilo je možda prvo trajnije prisustvo čovjeka u prostoru današnje Hercegovine, tragovi njegovog življenja i djelovanja, njegove svjesne djelatnosti kojom se uzdizao iznad pukog biološkog življenja.
Nakon što je makadamska cesta, iznenada, završila u plićaku Bregave, zastadosmo zapanjeni nad koncem izgubljene ceste; klizeći pogledom za njezinim nastavkom u bistroj vodi, zaključismo da nema dalje, da je to moguće, ali samo  konjskoj zaprezi, jer je cesta zaista ponovno izvirila na suprotnoj obali i nastavljala poput zmije u izgubljenom gustišu, zaklonjena zelenim zidom. Znali smo da je ovuda nekoć morala prolaziti jedna slavna cesta. U razdoblju Rimskog Carstva, u I. i II. stoljeću bila je u najdoslovnijem smislu međunarodna prometnica između Narone i Dilluntuma, srednjovjekovnog Vida, današnjeg Stoca.
Brzi je pokušavao, hitar poput živog zvrka, pronaći barem tračak rimske ceste... ali je i nju, kao i toliko toga na svijetu,  davno pojelo raslinje, rastočilo u bezbroj fragmenata između kojih raste trava i drač, do savršene neprepoznatljivosti i izgubljenosti. Ubrzo nas je ipak svojim autom dovezao gotovo do samog podnožja traženog mjesta našeg malog ljubopitljivog hadžiluka. Mjesta na kojem se uzdiže golema stijena, slična onoj nad izvorom Bune u Blagaju, visoka do neba i gotovo izglačana, s bezbrojnim gnijezdima i tisućama ptica čiji je dom i zaštita od kako su stvorene i puštene na slobodu ovoga svijeta.
Lokalni turistički entuzijasti okupljeni oko udruženja Troja, uklesali su u kamenu stepenice, učvrstiti drvene rukohvate, pa se, preskačući i po dva basamka, nađosmo natkriljeni stijenom koja je isijavala samo jedno: VJEČNOST I POSTOJANOST.  Tako smo stigli u samo srce malenog područja koji se u arheološkim izdanjima novijeg vremena zove Lokalitetom Badanjske pećine

 Pristup su uredili mladi stolački entuzijasti, njihovim se stubištem uzdižete u srce jedne tajne...
(Ovo je snimak sarajevske studentice historije Naide Kovačević)
 
Pećinu je, očito, glačala milenijska voda, probijajući se, čineći nevjerovatni kanjonski usjek u kamenoj litici koji sada doseže 45 metara visine, računajući od površi zelene Bregave.  Udaljena je samo šest kilometara zračne linije od Stoca. Arheolozi su otkrili ovo bogato nalazište 1976. godine.
Pogledali smo sva pogodna mjesta, izokretali vratom, zavirivali u šupljine – ali crtež nigdje nismo mogli opaziti. Tražeći ga, Brzi se uvukao i u jednu mračnu spilju, a i mi za njim, misleći da je u njoj skriven radosni crtež – ali smo, iznenada, začuli snažan lepet uznemirenih slijepih miševa, pa sam žurnije izišao napolje nego što sam ušao!
Lutajući ispod visoke litice, u jednom trenutku sam se i propeo na odlomljenu stijenu – kad sam užasnut! – video da su mi stopala tik do crteža, da umalo nisam zgazio remek djelo svog možebitnog prahistorijskog pretka! 

Ugravirani crtež konja ili jelena, na badanjskoj stijeni, u doba koje historija ne poznaje

Crtež, gravura, smatra se jedinstvenim u skupini nalaza te vrste i predstavlja svakako jedan od najstarijih spomenika umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Crtež je urezivan u uglačanu, koso položenu površinu  kamenog bloka, odlomljenog od masiva koji se visoko podiže nad Bregavom. Crtež predstavlja, budući da je stijena odlomljena od svoje cjeline, samo dio gravure. Zbog toga je nemoguće u potpunosti identificirati motiv zaboravljenog umjetnika iz davnine. Misli se da predstavlja figuru konja, gledanog s desnog boka, u trenutku lovačkog napada strelicama. Vidljiv je  i sačuvan  samo zadnji  dio napadnutog tijela kramonjčeve žrtve. Crtež naravno nije anatomski precizan, jer to davnom čovjeku nije bilo bitno. On je pokazivao svoju ideju: nadmoć nad prirodom. Gravure slične badanjskoj, dosad su pronađene još jedino na Siciliji, u Kalabriji i Apuliji.
Kažu da je u ono gluho vrijeme prahistorije razina mora bila za 150 metara niža od današnje, pa da je komunikacija između susjednih poluotoka i Sicilije bila gusta i trajna. A to  vrijeme arheolozi smještaju u razdoblje mlađeg paleolita, između 13000. i 12000. godine prije nove ere.

Klanjam se vremenu, našoj maloj historiji
Teško je zamisliti – vrijeme. Zapravo, nemoguće je zamisliti vrijeme. Moguće je imati ideju o vremenu, koju hrani pojednostavljena spekulacija predmetima i događajima... prevedene u historijsko brojanje godina. Kad je Napoleon osvojio Egipat, postrojio je svoje pukovnije ispred Sfinge i piramida… pa im je naredio da se tim čudima čovjekovih ruku i čudima ljudskog uma - duboko se naklone!
„Naklonite se, jer se vremenu klanjate, vremenu od sedam tisuća godina… koje svojim očima gledate!“
I ja se klanjam našoj maloj historiji oblikovanoj u stećke Radimlje od 500 do 700 godina. Klanjam se antičkom vremenu ilirskog Daorsona od 2000 godina i klanjam se i prahistoriji  Badanjske pećine od mogućih 13.000 godina.
Klanjam se Humskoj zemlji u kojoj je prvo naše ognjište, u kojoj su prvi naši kulturni  i prvi naši civilizacijski koraci. Klanjam se zemlji i kamenu koji su nam pripali po zakonima Vremena i po zakonima Božjega proviđenja.

Izvor: SLOVO GORČINA, 2010.

12. pro 2011.

MOSTAR, STARI MOST

Ibrahim Kajan

Dvije su svjetske znamenitosti grada Mostara o kojima je, stoljećima, saznavao svijet Istoka i svijet Zapada: neusporedivoj ljepoti mosta na Neretvi, nalik polumjesecu od srebra, i starim mostarskim pjesnicima opčaranim baš tom ljepotom koja je pokretala njihove krilate ruke.
Vizijom neimara Hajrudina, učenika slavnog Mimar Sinana, oblikovana je ta skladna građevina. Od godine 1566., kada su joj uklonjene skele, do 9. XI. 1993., kroz 427 godina što su spajale zrelo srednjovjekovlje i nas žive i sadašnje - svjedočila je drevna ćuprija samo jedno: da su najljepša ona ljudska djela koja su svim ljudima korisna. Kada se sruše takve, nazamjenjive i neusporedive građevine, onda je cijeli svijet na gubitku.

  Stari most, juni, 1992

Ono što doživljavaju ljudi, doživljavaju i njihova djela. Neobjašnjiv je ratni poriv i takav je od početka svijeta. Niz bolnih fotografija o ranjavanju, ubijanju i obrušavanju mosta, rječito svjedoči o krajnostima ljudskog uma! A kako su se radovali ljudi kad su prvi put, za tren, mogli prijeći na drugu obalu hirovite rijeke! Među druge ljude, u dodir s drugim svijetom.
Dodir upoznavanja je Božji dar. Otuda, od početka svijeta, želja da se pređe i vidi kraj gdje ja nisam. Podjednako se radovao sultan Sulejman Veličanstveni kad je most dovršen u godini njegova vladanja, kao i car i kralj austro-ugarski Josip Franjo I. Habzburški kad je preko njega prešao 1910., baš kao i brojni državnici koji su ga u ljetni dan 2004., iznovice, kao oživjeli polumjesec iz vode izronili, pohodili, u danu novog rođenja. Pogledom na most, pogledom odanosti i povjerenja shvatit poruku koja nikada ne zastarjeva: Najbolji je onaj koji daruje drugima.

 Stari most 1910. - Posjet cara Franje Josipa I. Habsburškog

Ljudi prolaze kroz vrijeme, dobrota ostaje u vremenu. Baš tako reče pjesnik: Ostavit ćemo ćupriju, a mi ćemo proći!


  Stari most, juni 1992.


Juni, 1992.

Juni, 1992.


juli, 1993.


juli, 1993.


august, 1993.



 august, 1993.


septembar, 1993.


septembar, 1993.


septembar, 1993.


septembar, 1993.


novembar, 1993.


novembar, 1993.


juni, 1994.


novembar, 1993.




Izvor: Old bridge – Mostar (više izdanja od 2008.)
IKC, Mostar

11. pro 2011.

OSMAN DŽIHO I NJEGOVO PERO KOJE SE SMIJE


Osman Džiho: ŽIVIO HUMOR
Pogovor: Ibrahim Kajan

Godine 1994., u danima najveće patnje naše domovine, izgovarajući posljednje riječi kratkoga govora golemom broju (pretežno) izbjeglica koji su se odazvali humanitarnom koncertu u jednoj zapadnoj zemlji, zaustih ime onoga koji će izaći na scenu. I baš tada, u tom hipu, iz dvorane me doslovno zapljusnuo silovit val pljeska, da se zbunih i otvorenih se usta okrenuh oko sebe, pogledah po hlačama bojeći se da su se - gluho bilo! - morebit spuzle u mom govoničkom zanosu... ali sve je bilo na svom mjestu, osim što krajičkom oka spazih priliku što mi se, s leđa, primaknu lijevoj ruci: admiralska, prebijela odora, s grozdom odličja na prsima, pod zapovjednom kapom - a u svemu tome: živa, uparađena slika i prilika dr. Franje Tuđmana!


 "JA SAM DOKTOR FRANJO TUĐMAN!"
(klikom na sliku - povećat ćete njezinu veličinu)



Tako sam se susreo sa snažnim prizorom scenskoga nastupa Osmana Džihe, jer to je bio on, u što nije bilo nimalo dvojbe jer je okupljeno mnoštvo skandiralo njegovo ime: Dži-Ho! Dži-Ho!kao što se u dalekoljudskom kineskom moru klicalo:Ma-O! Ma-O!

Prije nekoliko dana taj mi je gospodin, taj isti Osman Džiho izrazio želju da objavi knjigu od svojih na kasetama i CD-ovima snimljenih tekstova. Naravno, jednom takvom humorističkom i satiričkom geniju je teško odoljeti, osobito ako zaželi da mu svi poslovi od ideje do izlaska knjige budu zgotovljeni u istom danu.
Bilo je i onih njegovih rođaka koji su mi zapisali uvodne rečenice, a moje je bila samo da ih prepišem, npr. ovu (njegova, u Hercegovačko - neretvanskom kantonu, znamenita rođaka): „Pred nama je rukopis iz kojeg vrca humor od kojega stradaju srca, koji će nadmašiti Držića, lljfa i Petrova, Nušića, Twaina, koji nije zapamćen ni u usmenoj ni upisan u umjetničkoj bosanskoj književnosti! (...) Ali se to ne odnosi na bljutavo štivo Osmana Džihe". (Alaselamet!)
S indignacijom sam odbacio podvale (jer one uvijek dolaze po crti "ko će kome ko svoj svome"), i pokušao na jedno mjesto okupiti nekoliko svojih vlastitih zapažanja o prvom pisanom humorističkom djelu u Bošnjaka s. Dračevice.

***

Nešto više od stotinu stranica humora, nešto je što se samo može poželjeti. Te kratke forme, od eksplozivnih sentenci "bosanske filozofije" do proširenih "igrokaza" u kojima su glavni akteri političari suvremenih dana i suvremene politike (Alija Izetbegović, dr. Franjo Tuđman, Haris Silajdžić; Jadranko Prlić, Zlatko Lagumdžija, Alija Behmen, te niz "usputnih" protagonista), ispunjavaju jednu vremensku i prostornu kataklizmu - koja se obrnuto duhu Džihina teksta mogla opisati još jedino i još samo u jednoj formi: shakespearovskoj tragediji. Humor i satira, uz tragediju - jedine su umjetnine riječi koje su kadre, čak i kao udaljene fikcije, pronaći svoju zbiljnu adresu u živoj istini zbiljnoga života.
Osman Džiho je pisac s "perom koje se smije", prepisuje bosansku, proje svega političku, zbilju. Zbilja politike i ljudi koji je "vode" ovim se kratkim prozama opisuje svojim vlastitim, unutarnjim paradoksima koji vrište podjednako od jada i bola koliko i od cinizma i sarkazma. Njih, te paradokse, ništa na svijetu ne može bolje i ilustrativnije raskrinkati od onoga što je Bog dao samo ljudima: smijehom!
Otuda piščeve proze i smatram lijekom: uzimati ih svaki dan, u pisanom i u govornom obliku, "pakirane" u kasetama, diskovima ili ukoričene u ovu, lijepu i dragu prvu knjigu našega vrijednog prijatelja!

Mostar, na dan 1. aprila 2003.
                                                                  lbrahim Kajan


Izvor: Ibrahim Kajan: Pero koje se smije, pogovor u knjizi
Osmana Dzihe "Živio humor", DES, Sarajevo, 2003., str. 174-175