DRAMA LJEPOTE I DRAMA OPSTANKA BOŠNJAKA U HUMSKOJ ZEMLJI

Napisao: mr. sc. Alen Zečević

DRAMA LJEPOTE I DRAMA OPSTANKA BOŠNJAKA

U HUMSKOJ ZEMLJI

lbrahim Kajan: Krici i šaputanja - Putopisi iz

Humske zemlje, Bosanska riječ, Tuzla 2017.

 

Ono što čovjeka čini bitno drugačijim od svega što je stvoreno u prirodi, što ga u tom nedorečenom prostoru kojeg nazivamo poviješću pozicionira i ostvaruje kao ljudsko biće, jesu osjećanja s kojima je rođenjem došao na ovaj svijet. od dana kad je prvi put u njemu otvorio oči, pa do suđenog časa kada će ga Božijom voljom napustiti, on u sebi osjeća snažno bilo posebnog čuvstva: ljubav prema zavičaju, prema domovini!

Krici i šaputanje 

Putopisi iz Humske zemlje

Knjiga lbrahima Kajana, simboličnog naslova Krici i šaputanja, svjedočanstvo je osobnog iskustva Ijubavi prema Hercegovini, toj, kako se zyaše svojim autentičnim povijesnim imenom, Humskoj zemlji, komadiću svijeta s kojim autora vezuju neraskidive niti duhovnog života. Artikulisana kao zbir putopisa, knjiga je ostvarila sklad, povijesno i hronološkim redoslijedom periodiziranih razdoblja, od najranije prošlosti, dakle prapočetaka ljudskog egzistiranja na hercegovačkom tlu, preko zagonetnog srednjovjekovlja, obzora i pune četiri stotine godina dugog prisustva osmanske civilizacije, austrougarskog perioda, sve do savremenog doba, dajući u konačnici obimnu studiju portreta znamenitih i zaslužnih političkih ličnosti, povijesnih i kulturnih prilika, svojevrsnu biografiju Hercegovine, njene duhovnosti i sudbina ljudi koji su se s njom stoljećima saživljavali. 

To putovanje počinje u skoro trinaest hiljada godina dalekoj prošlosti, u Badnju kod Stoca, gdje se, sve do 1976. godine i velikog arheološkog otkrića, od ljudskog oka skrivala pećina i u njoj "crtež što ga je u kasnom periodu mladeg kamenog doba svojeručno oslikao starosjedilac prapovijesnog hercegovačkog krša. A on skriva mnoga druga čuda. Jedno od njih je Daorson, drevna prijestolnica ilirskog plemena Daorsa, gdje još i danas vremenu odolijeva golemo kamenje poslagano, vjerovatno, tri stotine godina prije nove ere, u čijoj je burnoj prošlosti zatečenih ruina autor prepoznao sudbinu antičke Troje, i drugo, jednako mistično, Mogorjelo, nalazište sa ostacima rimskog kompleksa situiranog u neposrednoj blizini Čapljine, čiji postanak nauka datira u 1. stoljeće nove ere.

Iz antike, gotovo neprimjetno, kroz impresije opisane u bilješci o dvoru slavne plemićke porodice Kosača, te prikazom životnog puta i sudbine možda i najintrigantnije ličnosti koju je ova podneblje dalo, Katarine, kćeri Hercega Stjepana, te kraljeva, redom Stjepana Ostoje, Tvrtka II, Stjepana Tomaša i, konačno, posljednjeg i tragično stradalog Stjepana Tomaševića, Ibrahim Kajan nas provodi kroz povijest maglovitog i politički burnog srednjeg vijeka. Sa posebnom pažnjom i vrlo snažnim osjećanjem, autor pripovijeda o nevoljnom napuštanju domovine i posljednjim danima bosanske kraljice Katarine, koja je pred vojskom sultana Mehmeda Fatiha izbjegla u Rim, gdje je, kako nas izvještavaju izvori, umrla 1478. godine. 

Autor, svakako, nije zaobišao ni svoj Mostar, a naročito ne spomenik zbog čije se ljepote ime ovog grada pročulo na sve četiri strane svijeta: Stari most, remek-djelo osmanske arhitekture, a idući južnije od Mostara, putopis ga je odveo u Blagaj, pred čuvenu tekiju na izvoru Bune, gdje je, inspirisana narodnim predanjem, u njegovim mislima nastajala priča posvećena njenom osnivaču, Sari Saltuku. I Stolac je čekao Ibrahima. U njemu je prešao preko kamenog mosta na Bregavi, u narodu prozvanog Inat-ćuprijom, o kojem nam je, također, ostavio vrijedan pisani trag, a naći ćemo ga među četiri stolačke vedute. Na putu prema Trebinju opisao je džamiju u Kotezima, autentične arhitekture i jedinstvenu te vrste, koja je izgrađena u drugoj polovini 15. stoljeća, a iz Trebinja, na povratku kući, sa sobom je ponio gorku spoznaju o razrušenoj rezidenciji begova Resulbegovića i tek rijetkim Bošnjašima koji se vraćaju u zavičaj iz kojeg su protjerani.

Posebna vrijednost ove knjige sadržana je u činjenici da je kroz šest poglavlja popraćenih bogatim znanstvenim aparatom, pisac rekonstruirao egzaktnu, dokazivu i, prema tome, posve neospornu neprekinutost povijesnog kontinuiteta bošnjačke i, uopće bosanskohercegovačke kulture, obuhvatajući rezultate njenog ukupnog duhovnog i materijalnog stvaranja na tlu Hercegovine kroz različite povijesne kontekste. Tako u poglavlju Grad s mostom, autor donosi nekoliko vrlo zanimljivih, na narodnoj predaji, tradiciji i povijesnim činjenicama temeljenih pripovijesti o životima pojedinaca, pa čak i cijelih porodica koje su živjele i djelovale potkraj osmanske i tokom kratkotrajne austro-ugarske vlasti u Mostaru. Posebno se izdvajaju zapisi o zaboravljenom ljetnikovcu Ali Fehmi ef. Džabića, kojeg je autor prilikom  posjete zatekao u sramotno zapuštenom i ruševnom stanju, zatim, književniku Safvet-begu Bašagiću, nesretnom pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću, te nepravdi što se zaboravom decenijama činila liku i djelu Mujage Komadine, najčuvenijih od svih gradonačelnika koje je Mostar imao.

Na kraju potrebno je istaknuti da knjiga Ibrahima Kajana, koja je pisana visokim naučnim stilom, predstavlja djelo čije bogatstvo sadržaja mogu koristiti svi, i srednjoškolci, studenti, čak i mnogi znanstvenici koji će se, bez sumnje, već pri prvom čitanju ovog štiva upoznati sa činjenicama o kojima su znali vrlo malo ili gotovo ništa.

Autor je knjizi, onako kako to nalaže obaveza ljudskosti, iz zaborava izbavio sve ono što se potiralo ili se još uvijek potire u pamćenju ovdašnjeg svijeta, strašnu spoznaju o još strašnijim zlodjelima koja su činjena u ime nečasnih "ideala" i realizacije ideologija anticivilizacijskog karaktera. Na svom je humskom putovanju obilazio i groteskna i opustjela mjesta u kojima, kako kaže, danas nema ni žive duše,..

Ibrahim Kajan nas je podsjetio na bestijalnosti i zapanjujuće zločine ustaških hordi nad Srbima u Šurmancima, Klepcima i drugim zaboravljenim zaseocima, zatim i zloglasni logor Dretelj gdje su u ime stvaranja tzv. "Hrvatske Republike Herceg-Bosne" u minulom ratu gašeni životi bošnjačkih i drugih nehrvatskih civila, sablasno praznu Fatnicu i Planu, jamu Čavkaricu u koju su za vrijeme pakla Drugog svjetskog rata bacana beživotna tijela nevinih Bošnjaka i među njima jedinog, velikim Božijim davanjem preživjelog čovjeka, Hadžere Ćatović. Tragične sudbine tih ljudi, ma ko oni bili, u naslovu ove knjige odjekuju kao krici!

Izvor: Hercegovina, br. 19, 2020., str. 271-273

Ljubavna pjesma Domovini Velimira Miloševića

 

Velimir Veljo Milošević

(Verići kraj Peći, 15. II. 1937. - Sarajevo, 21. XI. 2004.

Ibrahim Kajan

LJUBAVNA PJESMA DOMOVINI..

 

Knjiga Ovo je Balkan draga Velimira Miloševića[1] objelodanjena je u povodu desete obljetnice pjesnikove smrti, a izdanje je nevladine organizacije Gariwo, u Sarajevu 2014. godine. Riječ je o izboru koji čine tri samosvojne knjige: Ovo je Balkan draga, Preko srušenog mosta i Pasternak na Mojmilu. Uokvirena je uvodnim esejima Neprebol pjevanja Miodraga Živanovića i Knjiga srušene duše Gradimira Gojera. Tako komponirana knjiga zasigurno će imponirati starim i novim čitateljima. Bit će – kratko rečeno - snažnim impulsom obnovi sjećanja na samog autora ali i, što je važnije, novim uvidom u pjesničko djelo visokog dosega u bosansko-hercegovačkoj književnosti koje se ni na kakav način ne može zaobići. Velimir Milošević je, nije jedanput rečeno, neponovljiv i svoj, s pjesničkim djelom magijskog, gotovo ritualnog govora koji se jednostavno ne može ponoviti. Njegov govor je zapamćen po svojevrsnom panteizmu, ljubavnoj ozarenosti, po svjetlosti i svetkovinama, po koloritnim bojama, po zvukovima. Na neki čudan način, njegovo poetsko utemeljenje izraslo iz same humanističke supstance, nije pokleknulo ni u danu kad se iznad sarajevskog Jevrejskog groblja bog Mars zaputio prema Gradu. Pjesnik, kaže Vojo Vujanović u svojoj odličnoj knjizi o Velimiru Miloševiću, prokuljalom ratu nije mogao zatvoriti vrata. Pjesnik za razliku od onih koji misle da muze šute kad pucaju topovi – brani se pred barbarizmom jedinim što ima – Perom i Tintom. Ta njegova odbrana, ta njegova višeznačna zbirka o barbarizmu, u historiji bh. književnosti predstavlja bez imalo sumnje jedno od najizuzetnijih oblikovanih umjetnina riječima. Pjesničko jezgro Velimira Miloševića zna, čini mi se, samo za jednu jedinu temu, jer što je god diktiralo njegovo biće – o rijeci, o zemlji, o ratu, o hljebu i nožu, o sokolu i sokolaru, o dragoj i o djeci koja negdje plaču - u ispisu se konstituiralo u jedinstvenu, beskraju, ljubavnu pjesmu! U njoj nedostaje samo svjetlosti i ozarenja iz njegovih prijeratnih pjesama.

Izvor ovog nepresušnog toka, ove poetske rijeke koja poznaje sve raznovrsnosti svog oblika od gorske pjenušavosti do razlivenosti i bonace pri utoku - samoreferencijalnim se refleksom određuje humusom velikog pamćenja i mudrosti: posjeduje očuđeni prostor bajke u kojem princip Zla nikad neće pobijediti princip Dobra. To arhajsko prapočelo prepoznaje se i tamo gdje se ne imenuje, nego akustički pribiva u trajnoj melodiji, u kajdi, u čudesnoj metričkoj kajdi najstarijih slavenskih lirskih metričkih stopa (vrlo čestih sedmereca i osmeraca), pretežno u distisima, tercinama i katrenima… Ovo je moja zemlja U zemlji moja kuća U kući moja bajka U bajci moja draga Oko nje moja deca Ovo je moja zemlja Međutim, Pasternak na Mojmilu, savršene četverodijelne arhitekture, u cjelini je ispisan u strogim oblicima soneta. Miloševićev stih posjeduje, kao u rijetko kojeg drugog pjesnika, gotovo savršenu melodioznost, zanatsku savršenost gnomskog obilježja, a i jedno i drugo je, također, porijeklom iz potonulih zemljopisnih prostora oralnih, epskih južnoslavenskih zemalja koja, kao naslijeđe isije i poneku davno arhiviranu staroslavensku riječ, pa prosijana i izbačena na porš, bljesne poput krhotine razbijenog i zaboravljenog zrcala… Tako se,a na toj osnovi, prelamaju i pjesničke slike: uranjuju jedna u drugu, pa utisućenih unutarnjih slika (po igrivom sistemu babuški kojima nema kraja!) – čineći zapravo nevjerojatnu vertikalu vremenitosti oko koje se vrte historijski i nehistorijski blokovi čovjekovih drama postojanja: srednjovjekovnih sokolara, hajdučkih bandi koji na proplanku čekaju historijsku zgodu, Ferdinandove šetnje i najnovijeg slamanja i lomljena kostiju u stopama Gavrila Principa. Susreti kataklizmičkih historijskih sekvenci sami po sebi ne bi izazvali nikakav lirski iskaz, ali u historiji je „kuća“ i u kući „draga“: iz te nužnosti, iz ojađene zemlje, iz humusa odbrane vlastitog bića koje „tijelom zaklanja svoju ljubav“ – izlijeću poetske sentence koje svojim ironijskim podtekstom produhovljuju i osnažuju pjesnikov kritički koncept historije i njezine igre: Ovo je Balkan, draga! Da, s pravom je primjećeno i podvučeno da ovdje Balkan nije (samo) toponim, nego metafora! Miloševićev pjesnički govor na tragu je proročkog (prepoznaje se u pjesničkim tekstovima u kojima biće diktira tekst, tekstovima koje je Cvitan nekoć označio poezijom semantičkog subjektiviteta – u kojima značenje diktira biće),

Gruvaju negde topovi / Ne čujem ali osećam – / Drhturiš u mom naručju / Ne boj se tiha ne boj se / Telom te svojim zaklanjam / Okrenut prema strahoti _ _ _ _ Gruvaju negde topovi / Ne čujem ali osećam – / Strahom te svojim zaklanjam / Nije to ništa ljubavi / Samo se nismo trebali / U ovo doba roditi.

U „ratnom pjesništvu“, kako pokazuje i prethodni primjer, jezik je

 „doslovno takav“, komunikativni, dnevni, eksplicitni – ali, zaogrnut

 doživljenom historijskom zbiljom, dobiva drugi, smrtonosni pokrov

 pod kojim se odvija strašna drama čovjekova opstanka: riječi,

 smrznute strahom – kao u paradoksu - sagorijevaju u težnji koju

 riječ nosi od početka svijeta: ne samo božanskog Budi nego i

 ljudskog Opstani! Posvemašnje gubljenje i mrvljenje ljudskog lika

, u „onoj mojmilovskoj“ budućnosti – kao povratak u gluhu prošlost,

 u predgovorno stanje, u krik - sublimirana u „Leleku“ u središnjem

 dijelu Ovo je Balkan draga, kao predvorje ponovnom sabiranje u

 hajdegerovskoj „negaciji negacijom“ (dr. Bajtal), a interpretiranoj

 po „narodnoj“ bliskosti – bio bi to prostor „bosanskog inata“ i

 mogućeg porijekla jednog od elemenata „čuda bosanskog otpora“.

 Čitanje Miloševićevih „ratnih pjesama danas“ – nakon poplave

 psuedopatriotskih knjiga poezije – uvjerava me da još uvijek ima

 nade, da još uvijek Dobro pobjeđuje Zlo, da bajke zaista nose

 najveće istine a da su pjesance, krhke i fluidne, u najboljih pjes

nika, proročki govori koji se ispunjavaju.

---

[1] Velimir Milošević: Ovo je Balkan draga, Gariwo, Sarajevo, 2014.

Esej o Miloševićevoj knjizi sam pročitao na promociji knjige Ovo je Balkan draga, u Foajeu Narodnog pozorišta u Sarajevu,, u sklopu Dana Velimira Miloševića 21. X 2015.

Drugi dan:
21.10.2014., utorak u 12 h
Promocija trilogije Ovo je Balkan draga, Velimir Milošević, Gariwo, 2014.
foaje Narodnog pozorišta Sarajevo
Promotori:
Ibrahim Kajan, književnik
Miodrag Živanović, filozof
Vojislav Vujanović, književnik i kritičar
Amir Brka, književnik
Gradimir Gojer, književnik i reditelj
Moderator: Svetlana Broz

Treći dan:
22.10.2014., srijeda u 17 h
Okrugli sto
O književnom i sveukupnom djelu Velimira Velje Miloševića
Ovalna dvorana Gradskog vijeća Grada Sarajeva
Učestvuju književnici, književni kritičari, filozofi i novinari, poznavaoci djela Velimira Velje Milloševića
Moderator: Gradimir Gojer, književnik i reditelj
Uvodna riječ: Vojislav Vujanović, književnik i kritičar
Učestvuju:
Ibrahim Kajan, Bisera Alikadić, Sead Trhulj, Amir Brka, Nihad Agić, Ibrahim Spahić, Jasmin Agić, Ivan Kordić, Predrag Šurkalović i Sead Trhulj