27. pro 2014.

SMRT KRALJA TOMAŠA




© by dr. Ibrahim Kajan

 

Puno je istine u narodnoj mudrosti da nema tajne koja jednoga dana neće isplivati na površinu, ma koliko duboko bila uronjena u „duboku vodu nečijeg interesa“.
Obnova masovnog zanimanja za historiju svoga naroda, podstiče i živi razvoj vjerskog i kulturnog turizma. Oživjele su, napokon, bosanske i humske srednjovjekovne tvrđave-gradovi u kojima se proizvodila povijest – a posebno Vranduk, Blagaj i Bobovac. Svaki od njih je velika priča jedinstvene (a ne neke zasebne, separatne i etničko-nacionalne)  bosanskohercegovačke historije, najčešće zamračena i puna neodgonetnutih tajni.  Ali u tim povjesnicama – nije sve historija. Na ključnim mjestima, one se „zaokreću“ u usmenu predaju, u legendu, u mit.
Jedna od stoljetnih „bosanskih tajni“ svakako je i nerasvijetljena smrt kralja Sjepana Tomaša Kotromanića godine 1461., dvije godine prije rasula i propasti Kraljevine Bosne. Zločin koji se desio u dubokoj prošlosti, prekriven gustim velovima tajne, morat će se jednom otkriti. Sve dok se ne otkrije, pisane historije neće biti vjerodostojne, počivat će na pučkoj predaji sklonim mitologizacijama punim obmana i krivotvorina. Zbog toga je nužno „slučaj Tomaš“ izvaditi iz fascikla neriješenih umorstava političkih stubova i ponovno ga staviti na stol lijenim historičarima bosanskog srednjeg vijeka.
Stjepana Tomaša pratila je čudna priča u kojoj se prepliću bajkoviti elementi s grubim povijesnim činjenicama: rastao je u siromašnoj bogumilskoj hiži, djetetom ovce čuvajući, živeći s majkom i starijim bratom Radivojem - ne znajući ko mu je otac. Veliku ljubav svoje mladosti sa skromnom Vojačom, krunisao je brakom u Crkvi bosanskoj. Uskoro im se rodio sin kojem je Vojača dala ime svog voljenog muža: Stjepan.  A onda – mitski preokret! U jednoj noći među noćima 1443., dođoše mu oružnici Bosanskog stanka i rekoše: „Vaša svjetlosti! Naređeno mi je da Vas dopratim u stolni grad Bobovac...“
Tako je nekako po jednoj „Historiji Bosne i Hercegovine“ davno napisanoj pa u našem vremenu ponovno puštenoj u opticaj,  piše kako je Stjepan Tomaš, vanbračni sin kralja Stjepana Ostoje, postao kraljem. Od onog citiranog fantastičnog prizora, počinje historija. I kraljeva osobna tragedija. Papa mu uskraćuje krunu jer živi u „nemoralnom braku“ koji nije sklopljen po kanonu Crkve, optužuje ga da ima vanbračnog sina rođena u heretičkoj zajednici, da je i sam heretik, da je pataren koji nijednu crkvenu tajnu (dogmu) ne poštuje.
Žudnja za vlašću je veća od ljubavne žudnje: Otpustio je suprugu Vojaču „jer ne htjede vjeru promijeniti“, sa sinom se i novom ženom Katarinom Kosačom Rimskoj crkvi podloži -  ali, ipak, papa mu ne posla obećanu krunu.  Papa je tražio više, htio je kraljevinu bez patarenske „gube pogane“ i opominjao ga je da „gubu sa zemlje ostruže“. Uz mađarske inkvizitorske postrojbe, vojnici kralja Tomaša su potpaljivali njihove lomače, da je cijelu Bosnu prekrio „smrad spaljenog mesa i kostiju“ Dobrih Bošnjana – što su, glavu spašavajući, tek rijetki, u Hercegovu zemlju pristigli i pod njegovu se odlučnu zaštitu stavili.
Papa nije bio zadovoljan „krnjim uspjehom“, Herceg ga je počeo prezirati, a sultanove oči, promatrale su ga sa svih strana. Legenda kaže da se sultan volio preoblačiti u sirotoga derviša i sam se, na svoje oči, osvjedočiti o stanju u Bosni. U Jajcu ga prepoznaše i kralju dojaviše, a kralj ga u svoj dvor pozva i s njim se pobrati! Tu večer sultan je darovao kralja sabljom s ugraviranom posvetom, „pobratimu kralju bosanskom Tomašu i posestrimi kraljici Katarini...“
Koliko ima zbilje u toj legendi? To niko ne zna jer je povjesnice ničim ne potkrjepljuju.
Zamalo, pišu nevjerni historičari, Bosnom odjeknu vijest: kralj je ubijen! Istraga ne pronađe ubojice pa se sve zataška i odgurnu u mračnu katakombu punu tajni i misterija nekog Moćnog i Nepoznatog.
Ali, kolektivnu se memoriju ne može „pospremiti i među arhivalije ostaviti“! Ona živi samo od sebe dok živi pučki duh i pučko osjećanje pravde. A ta pravda, stoljećima prepisivana iz naraštaja u naraštaj kaže, kao što kaže ovaj zapis na bosanskoj ćirilici fra Nikole Lašvanina (1703.- 1750): „1461. – Toma, kralj bosanski -  zašto je s turskim carom otajno držao prijateljstvo i primio ga u svoj dvor, i častio i pobratio se s njim u Jajcu gradu, - od svoga sina Stipana i brata Radivoja, po nagovoru kralja Matijaša, u Bilajskom polju, budući ondje s vojskom, umoren bi. A ova dva prokleta kraljomorca bosansko kraljevstvo među sobom razdiliše.“
Prvo i posljednje znanstveno istraživanje  tajne kraljevskih grobova na Bobovcu, pa tako i možebitnog groba Stjepana Tomaša, uradio je krajem 70-tih godina prošlog stoljeća Pavao Anđelić. Jedan je kostur tog zgodom „progovorio“ podvrgnut metodi rendgenološke analize: „Na dijelovima skeleta iz jedne grobnice zapažena je iskrivljenost i deformacija kičme; lom ključne kosti, proboj prsne kosti poligonalne forme izazvan nekim oružjem polukružne forme cca od jednog centimetra...„Taj ubod je vjerovatno bio uzrok smrti, jer je usmjeren na vitalne čovjekove organe, u prvom redu srce i velike krvne žile – i ne pokazuju tragove zarastanja...“
Čije su kosti? Kojeg kralja? Ne zna se. Narodna kaže da će istina, jednom, morati isplivati. Tada ćemo iz historije izbaciti legende i mitove i nadomjestiti ih tvrdim i nepokolebljivim činjenicama kojima se neće moći manipulirti duhovima naše zajedničke bosanske prošlosti koja nije poznavala današnje nacionalne kategorije.

Izvor: AVAZ, prilog: SEDMICA, 27. 12. 2014., str. 12
                                                                                                                  


20. pro 2014.

KATARININ TESTAMENT



Politička aktualizacija prošlosti

 
© by dr. Ibrahim Kajan 



Blagaj bi, i Mostar, trebali imati barem tri imena po kojima bi se nazivale njihove ulice: Hercega Stjepana Vukčića Kosače, velikog bosanskog vojvode, Katarine Kosače Kotromanić, kraljice bosanske i Fevzija Blagajca, pjesnika iz 17. st., autora svjetskog  „Bulbulistana“.
U političkom smislu, nijedna povijesna figura nije toliko značajna po integrativnim svojstvima koje su nas kadre – danas! – okupiti oko svog imena, do imena tragične kraljice Katarine, rođene ovdje prije okruglo 490 godina, 1424 godine - u toj blagajskoj tvrđavi, nad izvorom Bune propetoj. Interes za Katarinu je porastao od dana kad su je Franjo Tuđman, pa potom Krešimir Zubak spominjali pri dočecima pape Ivana Pavla II. u Zagrebu, odnosno Sarajevu. Obojica su papu željeni podsjetiti da je Bosna njegova, jer mu ju je kraljica Katarina godine 1478. testamentom darovala.

Ko je bila Katarina Kosača?
U svojoj je 25.  godini Katarina Kosača, udana za novog bosanskog kralja iz kuće Kotromanića, Stjepana Tomaša. Da bi postala kraljicom  i da bi Stjepan Tomaš bio od pape priznat kraljem – oboje su se, s malodobnim njegovim istoimenim sinom Stjepanom iz netom razvrgnutog braka s bogumilkom Vojačom, morali odreći Crkve bosanske i primiti sakramente katoličke Svete Rimske Crkve. I Katarinin je otac, Herceg Stjepan, bio ne samo pataren, nego i njihov gorljivo zaštitnik. Majka joj je Jelena, iz crnogorske vladarske kuće Balšića, a baka Jelena, Lazara Hrebljanovića, srpskoga kneza kći.
Narod je zadržao kraljicu Katarinu u kolektivnoj memoriji kao dobrom duhu koji je slijedio Isusove naputke o ljubavi među ljudima, osobi koja je mnoga dobra crkvama darovala a i sama je poneku crkvicu, kaže predaja, podigla. Katarina je kralju Tomašu rodila sina Sigismunda i kćerku Katarinu. Ali, nepoznat netko ubio je njezina kralja  godine 1461. Franjevačke kronike od tada pa do najnovijih vremena prst su upirale na „sigurne ubojice“: kraljeva brata Radivoja i kraljeva sina Stjepana, svog nasljednika, prvorođenog, Stjepana Tomaševića! Popevši se na upražnjen tron, uz novog je bosanskog kralja sjedila posljednja bosanska kraljica, pristigla iz srpske despotske kuće Lazara Brankovića, Jelena, prekrstivši se u vjeru katoličku i promijenivši ime u Marija.

Islamiziranje 1463. i pokatoličavanje 1993.
Ali, 1463. pod Turke je pala Bosna, izbjeglice su kao i 1992. krenule prema Zapadu. Udovica ubijenog Stjepana Tomaša, azil je našla u rimskoj crkvi Araeceli. Papa joj je osiguravao mjesečnu apanažu kojom je uzdržavala mali dvor u izbjeglištvu. Djeca ubijenog kralja Tomaša, pišu muslimanski historičari, Sigismund i Katarina, „ušli su pod šator Ishak-bega Ishakovića“, preko njega zaštitu tražeći od svoj dajdže Ahmed-paše Hercegovića, Karatininog najmlađeg brata, Stjepana! Kršćanski historičari bilježe da su kraljičina djeca „oteta i poturčena“. Šta je istina? U velikoj su nevolji ljudi spremni na sve da odbrane goli život! U Mostaru je godine 1993. blizu 1000 muslimana „promijenilo“ svoje ime u ime katoličko, a nisu, eto, „oteti“ nego „samo“ (prisilno?) prevjereni.
Ime kraljice Marije najčešće je brisano iz suvremenih, „preuređenih“ povjesnica, pa se, otvoreno krivotvoreći, navodi Katarinu kao „posljednju bosansku kraljicu“. Zašto? Zbog toga što se misli kako kao „posljednja kraljica“ ojačava pravnu poziciju „svoje odluke“ da „Bosnu“ – testamentom daruje papi Sikstu VI. na upravljanje.
Čudno je to da Katarina ispisuje svoj testament pet dana prije smrti koja ju je zadesila u 54. godini života, 25. oktobra 1478. Po testament je došao kardinal Rodrigo Borgija, kasniji papa Aleksandar VI. U kojim je uvjetima nesretna Katarina pisala taj testament po koji će doći kardinal koji je „postao ocem nekoliko djece i živio u otvorenom nemoralu“, a „papinsku službu zaslužio podmićivanjem“, osoba koja je „ostavila ljagu na povijesti papinstva“. Najposlije, nikada nije pronađen ni izvorni, originalni Katarinin testament. Postoji nešto što je nazvano „prijepisom“, a što bi i on vrijedio, kad Katarina Kosača Kotromanić nije bila ni de jure ni de facto bosanska vladarka.
To našoj Katarini, međutim, ni malo ne smeta da bude integrativna figura: svi je u BiH osjećaju svojom i svojtom!  Dobri je pamte po dobru, pravoslavni po pravoslavnom porijeklu, katolici po ljubavi za vjeri a muslimani  - po obiteljskim sudbinama brata Stjepana (Ahmeda) i djece Sigismunda (Ishaka) i Katarine, čije se turbe i dan-danas nalazi u makedonskom gradu Skoplju.      
                                                                                                
Izvor: Avaz, prilog Sedmica, 20. 12. 2014., str. 12

13. pro 2014.

KRLEŽA JE VOLIO BOSNU I POTPUNO NAS RAZUMIO

© Ibrahim Kajan, 2014.



NEISPITANA TEMA: KRLEŽA I BOSNA




Nakon samo pet godina od II. svjetskog rata, 1950. godine, u Parizu je održana velika izložba svjetskog značaja i dometa: Umjetnost na tlu Jugoslaviju. Tada je bosanski stećak prvi put otputovao u svijet te pobudio i probudio golemu znatiželju za srednjovjekovne bosanske teme, za Bosnu koja je bila i za Bosnu i Hercegovinu što je upravo nastajala kao ravnopravna federalna jedinica Jugoslavije na razvalinama ratom opustošene zemlje. Stećak se nije našao slučajno u Parizu. Za njega, kao i za cjelokupni koncept čudesne, reprezentativne izložbe brinuo se general projekta: Miroslav Krleža!



Krleža je prezirao potkupljive historičare, sve i bez izuzetka!

Krleža je, recimo tako, bio fasciniram Bosnom! Fasciniran svijetom bosanskog srednjovjekovlja, slobodarskim duhom bosanskih krstjana i razboritom Crkvom bosanskom i njezinih pučana koje su drugi nazivali „dobrim Bošnjanima“.  Pišući o stećcima, tumačeći znakove i prizore s bokova grobnih mramorova, zapanjeno je otčitavao poruke jednog slobodnog i ponosnog svijeta, „laičke pastve“ koja je zabacivala svaku dogmu i nudila novu interpretaciji Novog zavjeta. Krleža se divio toj „bogumilskoj“ misaonoj projekciji koja je Bosnu učinila jedinim slobodnim otokom  u Europi, postajući zemlja prognanih i progonjenih europskih mislilaca i reformatora, te njihovih pristalica. Taj je bosanski svijet, oklevetan i nevino optužen, proglašen „heretičkim“, „kugom bosanskom zaražen“, pa je – nikom zla ne čineći – cijelo jedno stoljeće plamtio u inkvizitorskim lomačama Svete Crkve rimokatoličke.   

Krleža podsjeća i na potkupljive historičare (na sve i „bez izuzetka“) koji govoreći o patarenskom „krivovjerstvu“, nastoje zapravo „toj poganskoj pojavi dati neko manje vrijedno tumačenje“, sektaško a ne fundamentalno, što se – začudo – pojavljuje i u našim danima.



„Najljepši jezik – jezik Bosanskih muslimana“

Posebne, nerijetko i nepretenciozne,  ljudske i misaone refleksije Miroslav Krleža ostavio je neposrednim susretima i razgovorima s dugogodišnjim prijateljem Enesom Čengićem. Na brojnim mjestima u Čengićevu višetomnom dnevniku „S Krležom iz dana u dan“, ostala su ostala su neporeciva svjedočenja o jeziku, narodima, pojedincima, intelektualcima… koja mi, u Bosni i Hercegovini, nismo imali ni snage a ni volje „čuti i vidjeti“ na način Miroslava Krleže, a kamo li i (sami, bez političke pomoći) – i objaviti. Kad Krleža, npr.  govori o prvoj zagrebačkoj džamiji, porušenoj „voljom zagrebačkih musliman“, on ne podsjeća samo na puku faktografiju, nego se i obara prije svega na političke gluposti, koje se vječno ponavljaju. Prolazeći pored Muzeja revolucije, Krleža govori Čengiću: „Vidite li ovu zgradu? Savršeno je glupo postavljena, zatvorila je vidike prema starom gradu. Arhitektonski ju je riješio Meštrović u spomen kralju Petru I. Oslobodiocu. Naime, Zagreb mu je morao podići neki spomenik pa su se dogovorili da to bude spomen-galerija. Za vrijeme rata adaptirali su je u džamiju i sagradili tri minareta. Nije ih trebalo rušiti, jer su najveći dio bogomolja širom svijeta gradili moćnici, silnici, pa ako hoćete i krvnici, oni su nestali, ali su graniti ostali. No, eto, nekima je smetala. Zagrepčanima svakako nije.“
O jeziku Bošnjaka Krleža je imao izuzetno visoko mišljenje, a očito je osjećao i svu „političku složenost“ pitanja da se baš taj, „najljepši jezik“, ne pojavljuje od svojim autentičnim (bosanskim imenom). Krleža kaže, uz napomenu da je „Andrićev jezik izvanredan“ - da je za njega najljepsi naš jezik, jezik bosanskohercegovačkih muslimana.“ U tom smislu navodi suvremenike - Skendera Kulenovića, Derviša Sušića, Mešu Selimovića, Envera Čolakovića, Aliju Isakovića, Aliju Nametka, ali i one davne, poput Bašeskije, recimo.

Kikić mu je bio, govorio je emotivno obojenim glasom o njemu, „velika nada“, objavljujući ga u „Danasu“ i „Pečatu“. Skendera je nagovarao da napiše roman o Husku Miljkoviću. Kad je 1944. izašla Envera Čolakovićeva „Legnda o Ali-paši“, a nakon oslobođenja zabranjena, poslao ju je Rodoljubu Čolakoviću s porukom: „Evo teme o Bosni bolje nego kod jednog Tvog prijatelja“, očito aludirajući na Ivu Andrića! Naišavši na Bašeskijin „Ljetopis“, oduševljen je govorio: „Zasita, pravi i veliki kroničar svog vremena, s mnogo smisla i duha. Izvrstan je.“

Po posebnosti „bosansko-hercegovačkog jezičkog izraza“ kaže: „Čitam u ‘Politici’ intervju s drom Milanom Šipkom o bosansko-hercegovačkom jezičnom izrazu. Decenijama taj faktori Muslimani, njihova literatura i uopće pisana riječ, nisu uzimani u obzir. Vatroslav Jagić je o bosansko-hercegovačkom pisao baš kao o posebnom izrazu, govoreći i onda o Muslimanima kao faktoru koji se služi tim jezikom, pa je javno proglašen austrijskim špijunom.“



Krleža nas je potpuno razumio
Krležine reference o brojnim temama srednjevjekovne Bosne i novije BiH, zaslužuju posebnu pozornost, ne zato što je „Krleža volio Bosnu“, nego zbog toga što je ta ljubav, taj Krležin odnos bio plodonosan, podsticajan  i izuzetno afirmativan za ukupnu kulturnu i državnu historiju naše zemlje. Otuda Krleža, za nas ovdje, nije samo veliki svjetski pisac, nego i onaj koji nas je potpuno razumio i snažno podsticao!

                                        
Izvor: AVAZ, prilog "Sedam dana", 13. XII. 2014., str. 12                                                                       

7. pro 2014.

U MUZEJU ANĐELA, SLIKE ŽELJKA PRSTECA



Zapis iz Varaždina

Dr. Ibrahim Kajan, © 2014.


U gradskoj jezgri starog hrvatskog prijestolnog grada Varaždina, u Ulici Silvija Strahimira Kranjčevića, postoji neusporediva galerije, zapravo muzej, i to – Muzej anđela koji je utemeljio i kojem je vlasnik - slikar Željko Prstec. Galerijski ambijent je čarolija za sebe, a Edenski vrt iza kuće, očuđeni je dio zemlje u Gradu duge kulturne tradicije koja, iz same sebe  pridodaje svijetu slikarstva još ponešto osim suvremenog toka u likovnoj historiji… 


Ne treba ni spominjati da su svi žanrovi u umjetnostima - legitimni i ravnopravni! Akvareli Željka Prsteca, baš kao i akrilici, jednostavni su i prozračni, naivni i mudri, ljupki i lepršavi. Oni podjednako plijene pozornost i pučana i znalaca "elitnog" slikarstva... - jednostavno, vole ih, svaki sa svojom kulturnom poputbinom (pa) i sa svojim duhovnim svjetonazorom. 

Otkuda to osjećanje (gotovo ozarenosti!) u ljubitelja slikarske vještine, stilske neuobičajenosti i doslovne autentičnosti nadahnute promatranjem Prstecevih platana, najčešće rađenih u tehnikama akvarela i akrilika? Čini mi se da su presudni anđeli kao dominantna tema njegovih slika i – poglavito - stilska  čistoća baroknog usmjerenja. 



 Sadržajna snaga je u sažetosti, bliskosti i kristalnoj jasnoći dvaju temeljnih simbola: anđela, koji je „star“ koliko  i prve ljudske spoznaje o svijetu (pa ga spominju i akadski, i biblijski i kur'ânski tekstovi) te simbola historijske vrijednosti (srednjovjekovni dvorci i zamkovi, crkvice i kapelice).  Anđeo slijeće ili oblijeće te markacije; on ispisuje veliki značenjski konstrukt:  spaja Božansku vertikalu s čovjekovim konkretnim svijetom, s horizontalom. Prstec očito slijedi „dječju logiku“ predočavanja astralnog, nevidljivog tijela anđela: anđeo je u lijetu, on nema svoju misao, on je krilato biće čiste nevinosti koji „prenosi Božji naum“, posreduje između Stvoritelja svijeta i ljudi koje je Bog načinio od blata. Anđeli su dakle predočeni na način kako ih vide drevne pučke oči, posuđeni iz bajkovnih tekstura s ovlaš dodanim zavodljivim likom Kupidona! Ponekad su to, ne jedan ili dva anđela, nego zborovi - cijeli nebeski zastori meleka koje Bog spušta na zemlju, među ljude! 



Usprkos temeljnoj likovnoj transformaciji, usprkos čudesnoj autorskoj metamorfozi preuzetih predložaka iz zbiljnog svijeta (dvorci i zamkovi poput Trakoščana, Tabora i drugih), oko kojih „stražare“ Božji posrednici, mnogi ih doživljavaju i prihvaćaju kao signume prepoznatog Zagorja (Varaždinštine), kao „zbilju prekrivenu snovitim licem bajke“, u kojima je, ma koliko Prsteceve vizije bile univerzalne, i njegova konkretna, lijepa i draga domovina.
Dobro je primijećeno u prethodnim kritikama i osvrtima na slike Željka Prsteca da se onodobna baroknost, na ovodobnim autorovim slikama, doima poput postmodernog nanosa.  Naravno, nije riječ o pukom stilističkom „prepisivanju“. Postupak premještanja stilističke formacije,  izveden je kao strukturalni citat. Citat, premješten iz jednog vremena u drugo vrijeme, u drugi vremenski kontekst – nužno proizvodi i  prelijavanje jednog značenja u drugo značenje, isijava novi sjaj u novom povijesnom okviru.
Mada su slike u sakralnom tematskom okrilju, one svojom svjetlošću, svojom bijelom duhovnošću, svojim plavim i modrim zvjezdanim nebesima - šire radost i nude optimizam, nude zaboravljenu toplinu izgubljenog zavičaja (djetinjstva) i jačaju uvjerenje da na svijetu ima više dobra nego što ga naše oči mogu vidjeti!



Željko Prstec je rođen 8. srpnja 1950. godine u Varaždinu. Slikarska mu je biografija vrlo bogata i raznovrsna. Imao je 70-tak samostalnih i bezbroj zajedničkih likovnih izložbi, ilustrirao je dvadesetak knjiga, radio kao scenograf u varaždinskom kazalištu, oblikovao plakate, omote za CD, grafičke mape itd. Utemeljitelj je i autor prvog postava Muzeja anđela u Varaždinu, prvog takvog tematskog muzeja u našoj regiji. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Mostar, u zoru 7. prosinca 2014.