25. lip 2012.

ŠEJH JUJO: ZBILJA I KNJIŽEVNA TRANSPOZICIJA


Napisao: Ibrahim Kajan
 

 Mustafa ef. Ejubović / Šejh Jujo (Mostar, 1650. - Mostar, 1707.)

 
ETIČKA NAČELA  ZBILJNE BIOGRAFIJE U GNOMSKIM OBLICIMA
Zasigurno će na ovom simpoziju biti više govora, u drugim prilozima o dobu, o društvenim, kulturnim i znanstvenim osobitostima koje pripadaju životu i djelovanju znamenitog Mostarca Mustafe ef. Ejubovića. Zbog toga ću odmah prijeći na izlaganje nekih svojih razmišljanja o „zbilji i književnoj transpoziciji“ te velike povijesne i intelektualne figure koju je ovaj grad darovao svijetu.
Nekoliko je zapamćenih gnomskih proznih oblika koje se pripisuju Mustafi ef. Ejuboviću, poznatijem u širini naroda pod imenom Šejh Jujo. Pripisuju, jer se - bilo gdje da se citiraju - ne navodi nepobitan pisani izvor koji bi raspršio svaku dvojbu o neporecivu autorstvu.
Među tim gnomskim oblicima neke su po duhu potpuno bliske narodnim poslovicama, a po promišljenosti i misaonoj složenosti, najracionalnijim strukturama aforistično-epigrafskim sentencama budući da svojom zgusnutom iskustvenom snagom teže izricanju konačnih prosudbi o svijetu.
U novijim vremenima neke su zabilježene i objavljene, pa je na taj način konačno prepriječeno otimanju zaboravu te nekolicine iskaza koji pripadaju usmenoj bošnjačkoj književnosti. Pokušajmo, u mjeri koja je moguća u ovoj zgodi, tek upozoriti na strukture sljedećeg oblika:

Šejh Jujo je rekao: Da nije ljubavi prema domovini, opustjeli bi krševiti krajevi.[1]
Citirana je misaona projekcija sastavljena od dva savršeno uravnotežena dijela: u prvom je uvjet a u drugom ispunjenje. Tezi da će opustjeti krševiti krajevi, moguće je suprotstaviti antitezu, ovdje izuzetno profinjenu, posvemašnje ljudske osobitosti - ljubavi kao patriotizma.
Razmotrimo sad njezinu još pročišćeniju varijantu koju sam zapisao prije više od trideset godina pri razgovoru s Hivzijom Hasandedićem:
Šejh Jujo je rekao: Kad se ljudi koji su otišli tražiti znanje ne bi vraćali u
zavičaj, paučina bi i samo sunce premrežila.
Uvodna atmosfera u oba iskaza je istovjetna: „Jujo je rekao“, baš kao što, uobičajeno, započinju kazivači narodnih poslovica: Što no riječ, Što no stari vele[2], a nastavljaju se gotovom strukturom koja se priklanja figurama formulaična načina kazivanja, a obzirom na stilistiku, ostvaruje se bar dijelom figurama riječi ili tropa (često metaforom, još češće metonimijom), te figurama misli (poredbama, antitezama i paradoksom).
Dijaloška forma usmenog prenositelja do njezine prve meni poznate fiksacije perom Hamze Hume i objavljivanja u Oslobođenju, zadržana je u sljedećoj crtici prispodobivoj književnoteorijskim jednostavnim ili malim oblicima:
- Šejh-efendija, kako ti ostavi veliki Stambol pa ode u mali Mostar?
- To su me pitali i u Carigradu - odgovori mu Šejh Jujo. - A ja sam im
odgovorio da vjetar samilostivoga dolazi iz Hercegovine pa zato tamo i odlazim.[3]


PREPORUKE ZA ONOSTRANU INTERVENCIJU
Prvorazredna zanimljivost očituje se i u dugovječnosti narodnog pamćenja za tematski prostor duhovne, apstraktne, snažne uvjerenosti u moć onostrane intervencije Šejha Juje, koja je uvjetovana, kao i u najdubljim mitskim strukturama, zadatkorn duhovnog porinuća (učenjem Jasina), kroz protok određena vremena (za četrdeset dana), a u nekim varijantama i na određenom mjestu (najčešće na kaburu).
Priča se da je Jujo rekao: „Kojemu se djetetu ne da u nauci, neka mi za četrdeset dana prouči Jasin, pa će mu se proučiti za učenje.“[4]
Priča se da je Jujo rekao: „Ako je šta kome muskil (mučno), neka mi pohodi kabur za četrdeset jutara, pa će mu s Božjom pomoći olakšati.“ [5]
Šejh Jujo se u svim zapamćenjima što su s ovim karakterističnim usmeno-književnim oblicima pronosila kroz vrijeme od nekoliko stoljeća, a to samo po sebi zadivljuje, ocrtava figurom konzekventna humanista i istinoljupca[6], koji širi oko sebe duboke spoznaje svijeta, ali nerijetko emitira i sjaj „neobjašnjive tajne“, koja ne samo da govori o začudnim moćima prekogrobne intervencije, nego i o istovjetnoj snazi kojom je raspolagao i u vremenima „dok je hodio po zemlji“.
Nekada je Šejh Juji odnijela svraka piliće, pa je prokleo. I priča se da otada nije nikada bilo u Mostaru svrake.[7]

TRANSPOZIClJE INTELEKTUALNE I DUHOVNE
ZBILJE – U OBLIK  LEGENDE
U sklopu bilo koje teme o Mustafi ef. Ejuboviću, Šejhu Juji, uvijek će doći na red i usmene strukture koje se tijesno vežu uz njegovu biografiju, ali na način kako ih oblikuje upravo ta tvorevina književnosti „onoga što se ima pročitati“, tj. - legenda. Legenda, najsrodnija mitu, svoj najčistiji izraz nalazi u opisu života nekog čovjeka čiji životni stav i vladanje čine uzorak jednog tipa ponašanja, odnosno jednog stava prema životu i svijetu.[8]
Dvije su najraširenije, od kojih je prva manje a druga više poznata u narodu, pa čak i u autorskoj obradi bošnjačke književnosti, u što ovom zgodom ne bismo ulazili.
Priča se da je nekakav „duka“, knez, valjda iz Vlaške, imao jedinca sina, pa mu je uzeo kao druga jedno siroče, s kojim je njegovo dijete raslo i zajedno se odgajalo, taka da je u svačemu bilo ravno kneževu sinu. „Duka“ je siroće gledao kao i svoje dijete, a i njega je siroće smatralo svojim ocem. Desilo se, kad je ovo dvoje djece odraslo do muževne dobi, da je „duka“ umro, a njih obojica započeše borbu za kneževsku vlast. Ili su ta djeca bila tako slična da se nije poznavalo koje je dukino, a koje siroće, ili su izumrli oni koji su bili na kneževu dvoru, kad je on
uzeo siroće u svoj dvor; nastao je spar oko toga, da Ii da obojica naslijede kneza ili samo onaj koji je znao za se da je knežev sin, dok je i drugi, koji je u dvor došao kao siroće, tvrdio da mu je „duka“ otac. Spor se nije mogao nikako u Vlaškoj riješiti, pa pošalju izvještaj u Carigrad, da im šejh-ul-islam presudi. Ali ni tamo nisu znali kako bi presudili, pa pošalju tatara u Mostar, da Šejh Jujo tu stvar prouči i riješi. Rekoše: „Ako on to ne znadne, ne će niko ni znati.“ Pojahao tatar na ata, pa put Hercegovine. Dođe u Mostar, a tu mu rekoše da je Šejh Jujo otišao u Bijelo Polje, gdje je imao imanje, kamo bi ljeti isprtljavao. Tatar pođe odmah u Bijelo Polje i kod Zalika susretne jednog hodžu. Upita ga: „Znaš Ii ti gdje bih mogao naći Šejh Juju?“ „Ja sam, šta ti trebam?“ Tatar sjaše s konja i izvadi mu pismo. Šejh Jujo čučne ukraj ceste, pročita pismo, izvadi iz džepa papira, a iza pasa divit, pa napisa rješenje i dade ga tatarinu. Evo kako je on presudio:
Treba otkopati mrtvaca, izvaditi mu jedno rebro, oprati to rebro i staviti ga u jednu posudu čiste vode. Tada treba uzeti po jednu kap krvi od ove dvojice, koji tvrde da su dukini sinovi i pustiti kap da kane na vodu. Kap krvi od pravoga djeteta će pasti ravno na kost i s njom će se sastaviti, a onoga drugoga, ako nije sin, razliće se po vodi. Tada će samo sin naslijediti oca.[9]
Druga priča, začudujuće rasprostranjena u narodu, glasi: "... Pred džamijom je, po običaju, bila uvijek nosila, na kojima se nose mrtvaci od kuće do groblja, i tenišera, na kojima se kupaju umrli. Bilo je uvijek ljudi koji su zazirali od ovih rekvizita zadnjeg čovjekova puta od kuće do džamije i dalje do groblja, ali je bilo i pustopašne omladine, koja je slobodno lijegala na tenešir koji je stajao obično u jednom uglu džamijskog dvorišta, na kojem se okupalo stotinama umrlih od raznih bolesti. Bilo je i takvih koji bi od obijesti legli na nosila... dok bi ih drugi pokrili čohom i podigli na ramena, pa nosili po džamijskom dvorištu.
Tako se jednom jedna skupina ovakve mladeži skupila u dvorištu Šarića džamije i zabavljala i ovdje gdje nije mjesto za zabavu. Opazili su izdaleka Šeh Juju, a onda nekom na um padne i predloži društvu, da se s njim našaIe. Pozvat će ga da klanja dženazu, obavi sprovodni obred, jednom od njih koji će leći na nosila.
I zbilja jedan leže na nosila, koji oni podigose na mejtaš. Drugi iziđoše na ulicu i pozvaše Šeh-Juju u džamijsko dvorište.
- Da nam, efendija, klanjaš dženazu našem drugu, evo ovom ovdje, -govorili su oni.
- Dobro, dobra, - veli im Šeh-Jujo. - A kakvu ćete da klanjam dženazu? Živom ili mrtvom?
- Kako to, efendija, živom ili mrtvom? Tko je vidio živom obavljati sprovodni obred?
- Ništa, ništa. Ja samo pitam.
- Naravno, mrtvom.
Stao je ispred svih pred mejtaš, na kojem su bila nosila, leđima okrenut
njima, a oni se za njim poredali, podgurkujući se i prigušujući smijeh da ne provali.
On se onda po običaju okrenuo samo napollicem njima i pitao ih:
- Kakva znate ovog čovjeka?
- Doba!; Allah rahmet ejle, -odgovorili su susprezuci jedva smijeh.
- Da mu halalimo?
- Halalolsun!
Onda je Šeh-Jujo najavio da počinje obred sprovoda odraslog muškarca i nije se više okretao, dok nije obavio molitvu, a onda je pošao iz dvorišta.
Sad su svi oni praskali od smijeha kako su hodžu prevarili i čekali su da im drug skoči s nosila. Počeli su ga zvati, ali se nije ni podizao ni micao. Podigli su čohu s njega, ali on je bio ukočen, mrtav. [10]
Ma koliko začudni bili sadržaji citiranih legendi, začudnija je osobitost supstancijalne emisije, koja manje govori o Šejhu Juji kao "našem znanstveniku", nego više o osobi koja posjeduje nadmoćnu i golemu tajnu. Predaja je u njemu pronašla lik koji posreduje među zbiIjninim i onostranim, iIi, još bolje: Jujo ostvaruje integriranje svijeta u kojem vidljivo i nevidljivo čini potpuno jedinstven prostor. Zbog toga predaja o njemu ne može biti "slučajan ljudski proizvod", nego potječe iz dubokih arhajskih ponora kojih se sjeća naše nesvjesno.
Parafrazirajući H. Friedricha[11], gotovo da bih rekao umjesto zakIjučka, da je temeljno osjećanje dviju Iegendi, u pučkom osjećanju nužne realizacije nečega što "potječe iz kozmičkog Pra-Jednog", pri čemu se sva težnja usmjerava prema cilju u kojem više nismo obični, nego uklonjeni u metafizičko, i takvi, iznosimo osobite spoznaje i osobite moći - na svjetlo zbiljne, dnevne analogije.


MUDROST RAĐA TOLERANCIJU. Izlaganje na naučnom skupu. Zbornik radova: Život i djelo Mustafe ef. Ejubovića, Muzej Hercegovine i Univerzitet „Džemal Bijedić“, Mostar, 2002.
Ibrahim Kajan: GOSPODARI I SLUGE TINTE, Planjax, Tešanj, 2005., str. 159-164


[1] Alija Nametak: Šejh Jujo, Legenda; Osnit br. 8, str. 13, 17. svibnja, 1942.
[2] Milivoje Knežević: o narodnim govornim tvorevinama. U: Usmana kniževnost (prir. Dr. Maja Bošković-Stulli), Školska knjiga, zagreb, 1971., 289
[3] Hamza Humo: Šejh Jujo, Oslobođenje, god. XVII,  6. juni 1959.
[4] Alija Nametak: Šejh Jujo u narodnoj poeziji. Novi Behar, VI/1933, br. 16, 208
[5] isto
[6] Pošao Šejh Jujo u Vrapčiće na kobili. Neki trgovac iz Sarajeva imao je pred njim parnicu u Mostaru, pa što nije bio siguran da će je dobiti, pokuša da podmiti kadiju Šejh juju i pristade za njim vičući: „Efendija, efendija, koliko ti kobila ima nogu?“ Čuvši to, Šejh Jujo sjaha s kobile i poče glasno brojati: jedna, dvije, tri, četiri – pa doviknu trgovcu: Četiri! – i opet uzjaha  na konja. „A, ovaj broji kobili noge. Ovaj se ne da podmititi“, reče trgovac. (Hamza Humo: Šejh Jujo, Oslobođenje, god. XVII, 6. juni 1959.)
[7]Alija Nametak: Šejh Jujo u  narodnoj poeziji, Novi Behar, VI/1933, br. 16, 208
[8] Milivoj Solar: Teorija književnosti, II. Izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1977. 161
[9]Alija Nametak: Šejh Jujo,  Legenda, Osvit, br. 13 17. svibnja 1942.
[10] Isto
[11] Hugo Fridrich: Struktura moderne lirike, prijevod T. I A. Stamać, Stvarnost, Zagreb, 1969., 40

NE ŽELIM DA ME UVRŠTAVAJU NI U JEDNU ANTOLOGIJU


S vremena na vrijeme, na svoje iznenađenje, dobijem poziv od antologičara koji bi uvrstili moje pjesme u antologije koje "godinama pripremaju". U tim se pozivima ponekad zatraži od mene da pošaljem, npr. "deset pjesama", a onda će taj "antologičar" izabrati koju pjesmu za svoje djelo, ANTOLOGIJU. Nekako taj posao zamišljam drukčije, u svakom slučaju - u tom poslu autor pjesama  ne može i ne treba sudjelovati ni na kakav način. Inače, rijetke su antologije bez neke unutarnje politike, računice, nekog "privatnog obračuna" ili manipulacije. Zašto bih u tom (još i osobno) sudjelovao? Što se mene tiče, ne želim da me uvrštavaju ni u jednu antologiju. Naravno da nisu svi priređivači pjesničkih pregleda, panorama ni antologija postupali na taj način. A posljednji se slučaj odnosi na dvojicu meni vrlo dragih ljudi, od kojih me jedan zamolio da mu pošaljem izbor nakonratnih pjesama. Taj mi prijatelj, između ostalog, piše: "Molim te, pošalji mi u Wordu svoje nove pjesme od devedesetih naovamo. Radim antologiju/panoramu novijega bošnjačkoga pjesništva. Imam tvoj izbor u izdanju sarajevskoga Preporoda, ali u njemu dominiraju pjesme prije devedesetih." Ako su posljednje moje pjesme koje je pročitao one u knjizi izašloj u Sarajevu 2002., i ako mi je kao prijatelju posvetio tako ništavnu pažnju, kako su onda "pročitani" pjesnici koje ne poznaje, čije knjige nije bio u mogućnosti nabaviti (iz Zagreba) niti se o njima obavijestiti - bilo je pitanje na koje nisam sebi umio odgovoriti. Bio sam razočaran. Napisao sam mu sljedeći odgovor:


Alejkumuselam, vrijedni prijatelju E.*,

Žao mi je što ću Te možda razočarati i što Ti neću moći poslati pjesme za antologiju koju radiš. Molio bih Te da ni Ti ni S. B. s kojim si koautor antologije, ne shvatite ovo osobno: NE ŽELIM BITI ZA ŽIVOTA NI U JEDNOJ ANTOLOGIJI BOŠNJAČKOG PJESNIŠTA.

Svoju nakanu ću štititi, u slučaju da se to desi bez mog znanja, onako kako se zastićuju autorska prava.

Maksus selam

U Mostaru, 10. V. 2012.                         

                                                                                      Ibrahim Kajan

16. lip 2012.

PRILOZI HISTORIJI NOVINSKOG BEŠČAŠĆA: "RAMAZANSKE PRIČE ZA NAIVNE HRVATE"


Muslimanski funadamentalizam i hrvatsko sljepilo

 Napisao: don Anto Baković

 
Svima koji za ovaj bezdušni rat muslimana protiv Hrvata krive Hrvate, poručujem: da su Tuđman i Boban svaki dan pet puta klanjali jaciju, ičindiju i akšam, muslimanski fundamentalisti na čelu s Alijom učinili bi ovaj pokolj, zločine i etnička čišćenja kao što i čine s ciljem da stvore islamsku državu u kojoj neće biti ni križa, ni krsta, ni samostana, ni manastira, ni popa, ni kaluđera, ni fratra. Da, to je cilj! Uvijek sam za izmirenje Hrvata i muslimana, ali dok muslimani pucaju po nama i dok nas ubijaju nema pregovora i sporazuma nego metak na metak i bomba na bombu.

 
Emisija koju je HTV emitirala 29. siječnja 1994. u 20.50 sati "Put u središnju Bosnu i kronologija muslimanskih zločina nad Hrvatima Bosne", najbolja je, najsnažnija i najuspjelija emisija Hrvatske televizije posljednju godinu-dvije. Čestitam! Čestitam i pitam Vas gdje ste bili dosada?
Puna je Hrvatska naivnih Hrvata, počevši od oporbenih voda, saborskih zastupnika, novinara, svećenika, fratara, koji su svi spremni za ovaj rat što ga muslimani vode protiv Hrvata kriviti HVO, Herceg-Bosnu i hrvatsku politiku.

To nisu oni dobri stari muslimani
Bez lažne skromnosti, mogu tvrditi da vrlo dobra poznajem bosansku zbilju. Poznajem stanje u Bosni. Poznajem sve što se događa, poznajem povijest Bosne, a diplomirao sam islam na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Zato, čestitam Hrvatskoj televiziji na toj emisiji. Ona je bila nužna da se otvore oči slijepim i kratkovidim hrvatskim političarima. Da se otvore oči tolikim ćoravim Hrvatima, da shvate da Alijini muslimani nisu oni naši stari dobri muslimani. To nisu oni muslimani iz vremena Ante Starčevića,
Adem-age Mešića, Ante Pavelića i Vlatka Mačeka, već je u njih ušao džihad, ušao je islamski fundamentalizam i potpuno ih izludio, deformirao i satanizirao.

Planove o pokolju smislili u Zagrebu
Našoj je javnosti poznato da sam se posljednjih godina kao nitko drugi borio da muslimani budu svjesni svojega porijekla, borio sam se za zajedništvo Hrvata i muslimana, borio za suradnju. Vodeći muslimani grada Zagreba u svome listu "Preporod" (sic! – ispravno: „Beharu“!). moj su simpozij "Povratak iskonu" nazvali pokušajem da pokrstim muslimane. Moja je tvrdnja koju sam spreman dokazati pred milijunskim TV gledalištem, da su muslimanski fundamentalisti napravili sve planove o pokolju Hrvata u Bosni -ovdje u Zagrebu! Uz divnu zaštitu hrvatske vlasti i hrvatske policije!
0, dragi Franjo Tuđmane, mnogo si, mnogo dobra učinio hrvatskom narodu, ali nisi trebao ukinuti verbalni delikt, a još manje smrtnu kaznu jer tolika ubojstva i zločinstva, nad nedužnim Hrvatima vape za smrtnom kaznom, a toliki hrvatomrsci koji danas u najtežem razdoblju hrvatske povijesti, umjesto da šute, dolijevaju ulje na vatru i gaze i pljuju po svemu što je hrvatsko, a ne odu ni jedan sat u zatvor!

Postoji samo islam
Islamski fundamentalizam i integralizam u današnjim je muslimanima ubio svaku zelju za nacionalnom pripadnošću, za ljubavlju prema jeziku, kulturi, tradiciji i vlastitoj povijesti. Ničega nema. Ne postoji ni krv, ni jezik, ni kultura, ni narod. Postoji samo islam. Sve se gazi i uništava zbog islama. U pitanju je svjetska islamska revolucija i osvajanje Europe za islam. Islam u školstvu, islam u sudstvu, islam u odijevanju, islam u jelovniku. To slijepi Hrvati još ne vide. To ne vide hrvatski političari. To ne vide ni neki crkveni ljudi.
Svima koji za ovaj bezdušni rat muslimana protiv Hrvata krive Hrvate, poručujem: da su Tuđman i Boban svaki dan pet puta klanjali i jaciju i ičindiju i akšam, muslimanski fundamendalisti na čelu s Alijom učinili bi ovaj pokolj, zločine i etnička čišćenja kao što i čine s ciljem da stvore islamsku državu u kojoj neće biti ni križa, ni crkve, ni samostana, ni manastira, ni papa, ni kaluđera, ni fratra.
Da, to je cilj! Islam u sudstvu, islam u školstvu, islam u jelovniku, islam u odijevanju, islam u vojsci. Svuda i svugdje islam i samo islam.
A ovim muslimanima u Zagrebu, okupljenim oko Mešihata, Merhameta, "Preporoda" i Džamije, poručujem da su sve te njihove priče o suživotu obične ramazanske priče za naivne Hrvate. Treba Hrvate prevariti da ne obrate pažnju na pokolje i etnička čišćenja i likvidiranje čitavih hrvatskih seta, nego ćemo ovdje u Zagrebu pričati o konvojima, o suživotu, objavljivat ćemo to u tisku, na televiziji i na radiju. Hrvati će to jedva dočekati!
Hrvati žete suživot što je točno. Nama je to nužno, kao utopljeniku koji se hvata za slamku. Oni to znaju i zato nam podvaljuju. Zbog toga mi nikad nije bilo jasno jesu Ii gori islamski fundamendalisti u Herceg-Bosni koji ubijaju Hrvate, ili ovi ovdje u Zagrebu koji izluđuju Hrvate?! Samo uzmite muslimanske novine pa pogledajte što o tome piše "muslimanski Goebbels" u Zagrebu - Ibrahim Kajan.

Kaubojski do reis-ul-uleme
Zato predlažem Hrvatskoj televiziji da svaku večer, umjesto "Santa Barbare", prikaže film o muslimanskim zločinima nad Hrvatima u Bosni. Neka to pogleda i posljednji naivni Hrvat koji želi suradnju s AIijom i džamijom ovakvom kakva jest.
Molim da televizija napravi seriju o muslimanskom reis-ul- ulemi Ceriću koji je to postao na kaubojski način, jer je pravog reisa Selimoskog nelegalno smijenio, i koji je začetnik svih pokolja Hrvata u Bosni za što je planove razradio dok je bio u Zagrebu. Danas u Zagrebu živi njegova obitelj dok on organizira najveći zločin u povijesti Hrvata - pokolj Hrvata u Bosni i čišćenje Bosne od Hrvata.

Reporter po AIijinom diktatu
Na čelu svih muslimanskih brigada u Bosni nalaze se imami. Molim HTV za poseban film o tim imamima. Potrebno je da se vidi kako imami zapovijedaju muslimanskim brigadama! Otiđite na teren među naše hrvatske ratnike! Ove informacije koje iznosim, dobivam svaku večer radio-vezom od našiih ratnika iz Bosne. Pitajte obične, male ljude. Promijenite neke vaše reportere u Bosni. Nisu svi reporteri vjerodostojni. Znao sam za jednog hrvatskog reportera iz Sarajeva koji je surađivao s AIijom i slao vijesti koje mu je AIija odobravao. To je bila prije godinu-dvije, tako da je cijela hrvatska javnost temeljito bila dezinformirana i zavarana.
Zato, molim HTV da šalje više reportera u Herceg-Bosnu. Potrebno je kompletnije informiratl hrvatsku i svjetsku javnost o zločinima muslimana. Uvijek sam za izmirenje Hrvata i muslimana, ali dok muslimani pucaju po Hrvatima i dok nas ubijaju, nema pregovora i sporazuma, već metak na metak i bomba na bombu!

Pregovarati, ali ne sa zločincima
Onoga časa kad muslimani prestanu pucati po Hrvatima i ubijati Hrvate, isti tren i mi trebamo prestati ratovati te sjesti i razgovarati o suživotu, ali ne s ratnim zločincima i krvnicima ubijanja i etničkog čišćenja Hrvata iz Bosne. SDA nema moralnog, pravnog i političkog kredibiliteta i legaliteta da bilo s kim pregovara. Muslimanski narod mora naći svoje nove predstavnike koji nisu okrvavili ruke za pregovore i suradnju!
Suživot je moguć, ali nakon velikog procesa na kojem će AIija Izetbegović, Mustafa Cerić, Sefer Halilović, Ejup Ganić i ostali sjesti na optuženičku klupu i odgovarati za sve zločine koje su učinili prema Hrvatima, kao i za kolektivno uništenje svoga muslimanskog naroda kojeg su doveli u teško stanje mržnje i izolacije ad svih normalnih ljudi.
Vjesnik, 21.11.1994.                                                  Don Anto Baković
                                                                                  

Autor je svećenik Sarajevske nadbiskupije. Sada živi i djeluje u Zagrebu. Predsjednik je Hrvatskog populacijskog pokreta.

13. lip 2012.

SUSRET S BRANITELJIMA SARAJEVA, I S NEDŽADOM IBRIŠIMOVIĆEM MEĐU NJIMA


Dnevnik Ibrahima Kajana: Svila i krv 

Posveta rahm. Nedžadu Ibrišimoviću, bosanskom književniku i borcu s Dobrnje


Hoćemo Preporod
8. I. 1991.

Predložio sam prijateljima A. M. i g-đi M. O. da pošaljemo pismo-pozivnice na pedesetak adresa, kojim bismo se otisnuli u avanturu formiranja prvog kulturnog društva muslimanske narodne zajednice u Hrvatskoj. Posljednjih desetak dana upravo je to postao razlog naših viđanja, susretanja s brojnim ljudima koji su svojim trudom pridodali i svojoj (narodnosnoj) kulturi i kulturi naroda s kojim živimo. Iznova sam susretao ljude koje sam upoznao u Zagrebu prije više od dvadeset godina! Gdje smo bili za to vrijeme? U kojem smo "paralelnom" Zagrebu živjeli?
Zanimljive su im bile reakcije... A. B. me, ma koliko mu ideja bila privlačna, danima pitao: „Pa za koga praviti to društvo? Samo za tebe i mene“. Ćutila bi mi uvijek zanijemila pred takvim mišljenjima. Skepsa, sumnjičavost na samom startu pomalo me zbunjivala, ali i magično privlačila nakani. Svejedno, poslali smo pismo. Tko Ii će se odazvati, a tko će prečuti i pristati da se "ništa ne dira". Lijepili smo markice na pismo... U kovertu smo ulagali umnožen tekst koji sam, kao diktat svoga bića, lahko ispisivao:

Kulturno društvo Muslimana
Zagreb, 8. I. 1991.
P R E P O R O D

Poštovani gospodine,
Upućujemo Vam ovo kratko pismo s nadom i molbom: želimo da prihvatite sudioništvo u radu Inicijativnog odbora koji bi, u skladu sa Zakonom o udruživanja građana, pokrenuo proces utemeljenja Kulturnog muslimanskog društva Preporod. Sastanak bi se održao u srijedu, 23. siječnja 1991. godine u amfiteatru Zagrebačke džamije, Gavellina bb, s početkom u 19 sati.
Svakako dobro znadete da je životna stvarnost oslonjena na dvije stvarnosti - na vanjsku i na unutrašnju stvarnost. Tu unutrašnju, krhku stvarnost našega kulturnog nasljeđa davno su ispraznile brojne silnice povijesnog vremena. Oni koji su se trudili da povežu konce i naslute bar privid trajnosti, gušeni su, a njihova djela prešućivana.
Stotinu i kusur godina doseljavamo u Zagreb, pa nam je postao kućom, a Hrvatska dragom domovinom. Od onoga što smo najbolje znali i umjeli, utkivali smo u njegovu povijest.
I mi smo, zajedno sa Srbima i Madžarima, s Talijanima i Slovencima, sa Židovima i Slovacima izgrađivali hrvatsku kulturu, osvješćujući znanu činjenicu da nema na svijetu ni jedne nacionalne kulture koju su izgrađivali isključivo i jedino oni po kojima je dobila ime.
Ali, gdje god bili, koliko god dugo godina ovdje živjeli i tu umirali, što god da smo radili - u našim je dušama središnji dio bio i ostao nezadovoljen: najmanje smo učinili za sebe kao Muslimane! Težnja je čovjekova da nešto ostavi iza sebe, da nešto svoje dade svijetu, da mu pridoda baš onu inačicu koja će biti drukčija – a svima korisna. Vrijeme je, pridodajmo je.
                                                                                                    Mersija Omanović
                                                                                                    Ibrahim Kajan
                                                                                                    Abdulah Muftić

Prva Preporodova književna večer
6. I. 1992.


 Amir Bukvić, glumac i dramski pisac

Prva naša tribina koju održavamo u amfiteatru Džamije: Predstavljanje knjige Amira Bukvića. Vodi Asim Crnalić. Uz autora je tu i njegov posebni gost - Mustafa Nadarević, poznati zagrebački glumac. U ulozi kritičara - I. Kajan. Dvorana je ispunj~na do potpunosti.(...)


Preporod i Merhamet, pojava Behara
28. VII. 1992.

Kongresna dvorana Velesajma. Preporod i Merhamet organizirali mali kulturni program (Hasija Borić...; govornici Ševko ef. Omerbašić, dr. Aganović, I. Kajan). Podijeljeno više od 400 poklon-paketa hrane za izbjeglice iz Bosne i Hercegovine.(...)


Današnji Vjesnik (utorak je) objavljuje naslovnu stranicu prvog broja Behara i tekst Sineve Pasini NOVI "BEHAR" - Izišao prvi broj časopisa Kulturnog društva Muslimana Hrvatske Preporod.
  ZAGREB - Postaje uočljivo pravilo da se muslimanski listovi javljaju uoči ili u tijeku zgusnutih vremena, kaže pjesnik Ibrahim Kajan.
Potvrđuje to pokretanjem "Behara", časopisa Kulturnog društva Muslimana Hrvatske Preporod, čiji je on glavni i odgovorni urednik. Prvi broj lista (dvomjesečnik) svečano je predstavljen ovih dana u Muzeju Mimara uz nazočnost velikog broja članova Muslimanske narodne zajednice i njihovih prijatelja.
Zašto baš ime "Behar" i što točno ono znači? Na to je pitanje odgovorio dr. Muhamed Ždralović. Međunarodna riječ "behar" (javlja se u turskom, perzijskom i drugim jezicima) znači: cvijet, cvjetanje, ljepotan, ljepota, proljeće, mladost, proljetni cvijet... "Behar" je bio i prvi (i slavni) polumjesečnik tiskan latinicom koji je izlazio u Sarajevu. Prvi mu je broj objavljen I. svibnja 1900. (odnosno I. muharema 1318). Taj časopis "za zabavu i pouku" izlazio je do 1911. godine.
Novi, zagrebački "Behar" (uređuju ga uz Kajana, Fadil Hadžić, dr. Nedžat Pašalić, Fikret Cacan i Faris Nanić, uz likovnu opremu Ismeta Ice Violjevice) časopis je "za kulturu i društvena pitanja". U stogodišnjem življenju Muslimana u glavnom gradu Hrvatske prethodila su mu samo dva muslimanska lista: "Putokaz" Hasana Kikića i "Dogu ve Bati" („Istok i Zapad“, na turskom jeziku) Hivzije Bjelevca 1944. Još i, dodaje Ibrahim Kajan, "Ogledalo" koje se pojavilo 1990. "da najavi promjene u Bosni, da promovira nova imena i zatvori svoju 'bosansku redakciju"'.
"Behar" će biti, kaže glavni i odgovorni urednik, susret koji obećava poznanstvo i prijateljstvo, a ne separatno muslimansko glasilo samo za Muslimane. Želimo biti, ističe Kajan, mjera demokratskog razumijevanja većine prema manjini i mjera brige matičnog naroda koji je u maćehinskim vremenima oholo odbacivao sinove ispunjene žudnjom za promjenama i srcem prkosnim od sna. "Da i jedna i druga strana", kaže Kajan, "uzrastu do sebe. Jer, ako se išta voli, onda su to majka i dom. A ni jedno ni drugo ne mora biti na jednom mjestu."
Prvi broj "Behara", koji neće biti ni vjersko ni stranačko glasilo, uglavnom je posvećen ratu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Otvara ga (nedovršeni) popis palih vojnika Muslimana koji su posmrtno odlikovani "Ordenom Zrinskog i Frankopana". Uz nekoliko priloga prenesenih iz dnevnih listova, tu je i specijalno za "Behar" pisan tekst Jevrema Brkovića i njegova pjesma "Sarajevo gori". U prvom,"Beharu" nalaze se, uz ostalo, i prilozi Filipa Ćorlukića, mr. Naime Balić, dr. Ive Pranjkovića, dr. Muhameda Žralovića, dr. Huseina Džanica, dr. Asima Kurjaka i Ediba Muftića, te karikature Ice Voljevice.

(Druga) ostavka
14. I. 1993.

Za koju minutu treba početi sjednica redakcije Behara. Odazvali su se gotovo svi, čini mi se, osim F. Cacana. Odazivam se zvonjenju telefona: "curi" telefaks:

Zagreb, 14. siječnja 1993.
Poštovani kolege,
Obavještavarn vas da istupam iz redakcije BEHARA zbog dužeg neslaganja s uređivačkom politikom časopisa. Budući da sam se uvjerio i u praktičnu nemogućnost da utječem na rad redakcije (nepozivanje na sastanke i nesazivanje nadređenog Glavnog odbora Društva), ostaje mi samo da vam poželim puno uspjeha u uvjerenju da će moja odluka dobiti odgovarajuće mjesto u sljedećem broju.
S poštovanjem,
                                                              (vlastoručni potpis  - Fikret Cacan)
                                                              14/1 "93 17:53

U Chicagu: Agić, Bamburovi
1. VI. 1993.

Na jednom od čikaških aerodroma jučer su me dočekali g-đa Nurka i g-din Ekrem Bambur. Uz njih je bio i mladi čovjek, sa skladno rezanom bradicom, kojeg ću prepoznati po glasu - Senad-ef. Agić. Senada sam upoznao, kakvog Ii iznenađenja, onoga dana kada se otvarala Zagrebačka džamija! Od tada se nismo više ni vidjeli ni čuli.


 Senad ef. Agić

U sjećanju su mi ostali ritam njegova govora i boja glasa. Po tome sam ga i prepoznao, ispričavajući se.
Bamburovi su srednjovječni supružnici, vrlo srdačni, otvoreni i čini mi se da se brzo "prilagođavamo" jedni drugima. Dovezli su me u svoju kuću, na okrepu. U zelenom pojasu (šišana trava, grmlje i skladno oblikovano i s pažnjom njegovano raslinje s cvijećem), okružuje njihov dom koji se bijeli poput otoka u zelenom jezeru. Nakon kraćeg vremena (dobrodošlice, prve čikaške bosanske kahve), Senad me odvezao doma, musafir sam njegova malog, ugodnog doma. Supruga mu i kći primaju me - što se kaže - otvorena srca!
Sinoć sam, odlazeći na počinak, na stolicu uz postelju, našao brošuru Alena Fogelquista (člana zagrebačkog Preporoda!) o raspadu Jugoslavije, o nesmiljenoj „jugoslavenskoj“ agresiji na Bosnu i Hercegovinu, pa, pregledajući je, nailazim i na mjesto gdje citira moju knjigu "Zavođenje Muslimana"! To je bio kraj jednog dana u kojem sam doputovao, a početak novog.
I evo, jutros je kurban-bajram! Prije nekoliko godina na današnji hidžretski datum bio sam u biblijskom gradu Tarsusu, i u sabahski cik promatrao Ulu džamiju tog udaljenog anadolskog prastarog naselja. Pod abdestom, sa Senad-efendijom, dolazim u džamiju u kojoj je predvodio musalije današnji zagrebački glavni imam dr. Mustafa Cerić.
Mnogo je svijeta, puno je djevojaka i momaka u nošnjama... Nakon kurban-bajramskog namaza, održao sam jedan od svojih "malih govora". Po licima svojih zemljaka i braće u vjeri, jasno mi je - da sam "prošao"! Da sam otvorio prostore u njihovim srcima za svoje ime!
Dr. Ćosović, koji je i predsjednik Bosanske islamske zajednice, steže mi ruku i udjeljuje dobrodošlicu, zahvaljuje mom sponzoru Džemalu Mešaliću... Susrećem blagosti, starijeg gospodina prezimenom Zulfić, pa impozantnog i čvrstog starinu, Hercegovca, g. Torlu, koji me obavezno želi vidjeti na ručku u svojoj kući!
Iz džamije smo se odvezli na gradsko groblje, na muslimansku, bošnjačku parcelu! Pedesetak potomaka umrlih doseljenika s dirljivom pažnjom njeguju zelenu travu posljednjih staništa muslimanskih lutalica, sudbinom vođenih najčešće od sirotinjskih sela i gradića Hercegovine, a to prepoznajem po prezimena koja pamtim iz djetinjstva: Okan Kurtović (1889-1952), Salko Welić (1880-1947), Zaim Dizdarević (1886-1956), Husein Ovčina (1892-1944), Abdurahman Sadiković (1896-1946) Abaz Kapić (1888-1928) Abid Demirović (1895-1937)... Na pročelju parcele je, na kamenom postolju, kvadratasti obelisk na kojem je ispisano: Džemijetul Hajrije, muslimansko potpomagajuće društvo, utemeljeno 1906. godine…
Međutim, bajramski je ražanj okrenut u kući Bamburovih, a to nipošto ne mogu zaobići. Okupila se rodbina i njihovi najbliži prijatelji. Svi su u lijepim odijelima, s cvijetom u zapučku, raspoloženi, u mirisu, u zelenilu, u cvjetnim sofama! Najstariji među nama je, čini mi se, otac g. Bambura, lijepog staračkog lica, s glasom što isijava dobrotu i za koji svaki dječak zamišlja da bi ga trebao imati njegov did! U ovoj je kući više od prijateljskog utočišta pronašla i izbjeglička obitelj iz Dervente. S gospodinom Š. ću kasnije, nakon ručka, razgovarati, snimiti njegovu priču iz logora Manjača ...
Na ručku su i g. Zulfić sa suprugom Atijom, porijeklom Njemicom...
Janje se okreće na ražnju. Glasovi djece, malih Bošnjaka-Amerikanaca i onih koji će to, integrirajući se s američkim društvom, uskoro postati. Bamburovi svojim primjerom pokazuju kako se može u velikom svijetu biti i musliman i Bošnjak, biti i Amerikanac i građanin svijeta.
Zapravo, što znači biti građanin svijeta? Pa znači čovjeka koji nešto pridodaje svijetu, nešto što svijet do tada nije imao! I znači da iz njega uzima ono što sam nije imao!
Bamburovi su, pripovijeda mi Sead-ef. Ljudi koji su uvijek pri ruci našim ljudima u nevolji. Ne samo sada, i ne samo izbjeglicama. Njihova moralna i materijalna potpora podupire i goste, otvara im vrlo često vrata svoje kuće, a ako ništa - u kući je bar jedan gost na ručku! Sve što imaju rezultat je čistog rada obavljenog s deset prstiju! Kroz njihovu kuću su prošli brojni današnji aktivisti - humanitarci, političari, novinari, književnici, izbjeglice. Kažu: Mi to radimo u ime svoje savjesti i Stvoritelja.
Ko tako govori, miran je: on je oslobođen čekanja diploma, zahvalnica, spomenica.

Ljepota, Dobrota i Zlato Dobrnje
20. I. 1995.

Nakon književne večeri u Holiday Innu, večerao sam u društvu mostarskog gradonačelnika Oručevića, predsjednika Merhameta Edaha Bečirovića, književnika Nedžada Ibrišimovića, dr. Ismeta Grbe i jedne markantne, dojmljive ljudske gromade - Mutevelije, komandanta obrane slavne Dobrnje.

 Ismet Hadžić Mutevelija

Pričam gospodinu Oručeviću kako sam nekoliko puta bio potpuno spreman za putovanje u Mostar (posljednji put, s četkicom za zube!) - spriječio me je poziv Općine Pešćenica, Vojnog odsjeka, koji mi je dao novi ratni raspored... Oručević kaže: "Ibrahime, za tebe je poziv trajno otvoren... Tako smo za proljeće planirali dolazak bar nekoliko pjesnika, novinara, slikara."
Moju pažnju zaokuplja Mutevelija. Volio bih vidjeti Dobrnju. "Pa to bar nije problem", kaže Mutevelija. „A da održimo književnu večer?“
"Ideja se prihvaća!" - kaže Mutevelija.
Danas je petak i danas ćemo nakon džume otići u goste tom hrabrom čovjeku i Dobrom Bošnjaninu, predsjedniku Društva književnika BiH Nedžadu Ibrišimoviću.
Džumu smo klanjali u Čobaniji. U mojoj je blizini bio dr. Grbo, uz mene Enes Kišević (koji mi je šapnuo: "Mogu Ii prepisivati od tebe..."), a na lijevoj sam strani vidio dr. Ljubijankića...
Pred džamijom smo susreli Hadžema. Nešto je rekao na račun organizatora književne večeri, čini mi se da je izrazio nezadovoljstvo što ga nisu uvrstili "kao da i on nije neki pjesnik". Pozvao nas je u sarajevsku redakciju "heftičnika" Ljiljan... Vozili smo se prema Dobrnji, pored mosta, na koji nam je skrenuo pažnju vozač, tako paradoksalnog imena: Bratstvo-jedinstvo. Četnici su oslobađali pohapšene Bošnjake za svoje razbojnike, ukoljice i ratne zločince. Ulazili smo u Dobnju pored spaljenih autobusa i automobila, naslaganih jedan na drugi, uza zid od olupina koji je bio slaba i jadna obrana golorukog naroda od smrtonosnih metaka...
Pred "Preporodom" su nas dočekali domaćini. Nedžad i Mutevelija zaista su bili središnje figure oko kojih se okretao ovaj dio svijeta koji će u bošnjačkoj svijesti naći svoje točke pamćenja za sva buduća vremena. U skučenim prostorijama tog kulturnog društva za koji će minut biti otvorena izložba izuzetnih fotografija majstora Ahmeta Mehmedovića, kojeg sam upoznao u nekim davnim sarajevskim godinama. Svijet je dolazio sa svih strana, mnogi nisu mogli ni ući, ali to ne znači da su ostali prikraćeni: Dobrnjanke su za ovu zgodu donijele iz svojih kuća slatkiše, od humanitarnih paketića pripravljene, pa su se tu našle i hurmašice i halva, i suhe šljive, a i pite od voća...
Tu su Enesa i mene pronašle novinarke TV BiH, poslane od starog prijatelj-urednika Gašija. Naši intervjui mogli su prenijeti samo djelić zgusnutih osjećanja koje smo akumulirali u dosadašnjem boravku u Sarajevu.
Nakon otvaranja izložbe, Nedžad nas je poveo u Musafirhanu. Po utabanom i autogumama razrovanom smrznutom snijegu, gazili smo prema tom neobičnom mjestu u prizemlju jedne od dobrnjskih novogradnji. Ušli smo u dvoranu pred kojom su svi snimali obuću, u kojoj se sjedilo na prečistom tapisonu, oko divovskih sinija, pod zidovima ukrašena trofejnim oružjem! S pregradnih greda visjele su inačice bošnjačkog veza, detalji nošnji tkanih u duši svoga naroda.
I mi smo dobili svoju siniju, pa smo se "zokružili" jedno do drugoga: Šemso do mene, a Srebreniković do njega, pa Enes i Karamehmedović, a uz nas su i momci u uniformama, oni ispred kojih bi trebalo pisati: Brez Bošnjaka nema junaka! Mladi heroji Dobrnje, s kojima je program i započeo: Ismet Hadžić, Zufer Klapuh, Fikret Kereš, Salem Mujezinović, Mirso Belko, Amir Krečo i Smajo Robović svojim su podvizima koji su zaustavljali željezo i kuršume agresora odlikovani Zlatnim ljiljanima! Predstavljao ih je Mutevelija (Ismet Hadžić), škrto i blistavo, jedinim što je imao: svojim srcem.
Ispod prstiju sazlije izlazili su zvuci koji su sve nas u dvorani utapali u magmu iz koje je šikljala slućena i slavna povijesna pozadina slavnog naroda koji nipošto ne želi umrijeti! Neće, jer nema rašta! Neće, jer ima još posla na ovom dunjaluku, u Bosni i u Hercegovini!
Smišljao sam rijeci koje bih mogao izgovoriti, ali ih nisam nalazio. Kad je čovjek pred svojim sestrama i svojom braćom, a posebno ako ih dugo nismo vidjeli - pa još u zemanu na sve strane posijane smrti - onda nije vrijeme za govore, nego za grljenje... Govorio sam kratko, ostavljajući "Behar" knjižnici koju formiraju, prepuštajući im Enesa i Šemsu Tankovića. Jer - sve što ja ne znam, oni će znati i uobličiti.
Rastajući se od Ijudi Dobrinje, priđe mi čovjek, blijed i naboran: "Ibrahime, sjećaš Ii me se, Bakir..." Kako te se ne bih sjećao dragi Bakire, pjesniče Makareviću! Zadnji smo se put vidjeli u Sarajevu, ima evo trideset godina!
A u komandi smo popili kahvu, i pojeli keks, i pokušali okupiti riječi da se bar malo zahvalimo Muteveliji, komandantu Ismetu Hadžiću, i Nedžadu Ibrišimoviću, čovjeku u kojem se našIo sve najbolje što jedan narod može dočekati: bošnjački pisac i bošnjački borac!

BEHAR JOUNAL, proljeće 1995., br. 8, str. 14-15

12. lip 2012.

KOD PREDSJEDNIKA IZETBEGOVIĆA...



Ustoličen 13. bosanski Reisu-l-ulema
5. VIII. 1996.

Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić
 (Klikom na sliku, uvećavate je)

Sinoć je u Sarajevo otputovalo nekoliko naših prijatelja da prisustvuju inauguraciji novog, 13. bosanskog Reisu-l-uleme. Novoizabrani reis dr. Mustafa ef. Cerić sigurno je, u ovom trenutku, najzanimljivija osoba u BiH, dovoljno mlad i hrabar da se, uz znanja koja je stekao u domovini i inozemstvu, suoči s vremenom koje ne može biti gore!
Uspio sam na današnjim vijestima vidjeti snimke predaje Menšure u ruke dr. Ceriću, dokumentom kojim je uzdignut u čast Poglavara islamske zajednice u BiH i muslimanskih Bošnjaka u svijetu. Menšuru mu je predao predsjednik Sabora Islamske zajednice mr. Hilmo Neimarlija, uz najviše predstavnike vjerskih zajednica u BiH, izaslanike diplomatskog kora, a prisustvovali su i brojni političari, među kojima je bio najzapaženiji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović.
U ime Kulturnog društva Bošnjaka Preporod Hrvatske, poslao sam mu sljedeću čestitku:

Časni Reisu-l-ulema, dr. Mustafa-ef Ceriću,
Istinsko je zadovoljstvo u nutrini običnih, ljudskih, mehkih riječi bosanskih ovog sirotog svjedoka dijela našega života na zemlji, koje Vam puna srca upućujem:
Svakim dobrom neka Vas Ljubljeni opkoli u časti Poglavara muslimana bosanskih, na teškom i uzvišenom mjestu koje Vam je i zadano i darovano od naroda bošnjačkog u sklopu Božjeg nauma!
Kroz ratne dane, vrlo cijenjeni dr. Ceriću, rijetki su bili ljudi kadri tako snažno ohrabrivati naš narod -kao što ste ga Vi znali podržati, poduprijeti i nadu mu iznovice otvoriti!
Sada, stojeći zajedno s Vama pred vremenom koje nam vrlo malo obećava - čini mi se da znam - bit ćete čovjek koji će odgonetati neizgovorene misli ljudi u čijem ste središtu, pa ih izgovorite kao vlastite želje naroda, koje nam je Bog dž.š. stavio u srce, u dušu bošnjačku, koje ćemo prepoznati kao putokaz na Božjoj stazi popravljanja svoje vlastite ljudskosti i svoga svijeta Božjim određenjem zadanoga.


Behar u Sarajevu
Sarajevo, 21. XI. 1997.

Prijatelji koji su tokom ratnih godina boravili u Zagrebu radeći za Bosnu i Hercegovinu, organizirali su naš dolazak u Sarajevo, s bogatim programom koji je predvidio susret u Predsjedništvu BiH s predsjedateljem Alijom Izetbegovićem i posjet Bošnjačkoj zajednici kulture Preporod.

 Na slici od predsjednika Alije Izetbegovića ulijevo stoje 
Ibrahim Kajan, mr. Hilmo Neimarlija, Enes Kišević i prof. dr. Ismet Grbo,
a udesno Zija Sulejmanpašić i Ahmed Salihbegović.

Uoči susreta s g. Izetbegovićem, posjetili smo portparola stranke SDA prof. dr. Ismeta Grbu i predsjednika Sabora Islamske vjerske zajednice g. Hilmu Neimarliju.
U ovom izaslanstvu protežirao sam urednike Behara, pošto su na stranicama časopisa tokom svih ratnih godina osiguravali upravo njihove tekstove, dr. Grbe, mr. Neimarlije i – predsjednika Izetbegovića!
U susretu s predsjednikom Izetbegovićem, koji Behar uredno prima, čita i u kojem surađuje, dakako da se najviše i razgovaralo o samom časopisi i o ulozi Preporoda i njegovoj kulturnoj akciji. Uručujući mu uvezani komplet, malo sam se i našalio, podsjećajući da smo „nekako slabi u isplati honorara, pa se nadamo da ćete nam to... halaliti“. Predsjednik se nasmijao i rekao da mu je čast „što je suradnik ovako lijepog časopisa“.   A onda se, u nastavku, razgovaralo o položaju Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, o čemu je, pokazalo se, izuzetno dobro informiran.
U okviru posjeta Sarajevu, o kojem su izvijestili tamošnji elektronski i printani mediji, održan je i veoma sadržajan razgovor u sarajevskom "Preporodu" gdje je naše urednike dočekali predsjednik, prof. dr. Munib Maglajlić i prof. dr. Senahid Halilović.



Novi predsjednik HHO - prof. dr. Izet Aganović
6. V. 2000.
 
Vrativši se s puta, zatekla me vijest da je izabran novi predsjednik Hrvatskog Helsinškog odbora ua ljudska prava i da je izbor pao na jednog od najagilnijih bošnjačkih i hrvatskih intelektualaca, mladog prof. dr. Izeta Aganovića. Mislim da je izbor odličan jer je i dr. Aganović odličan čovjek. Široko je poznat, osim kao vrhunski specijalist za šećernu bolest, Izet je i humanist prvog reda. Ja ga poznajem iz vremena kad je bio predsjednik Muslimanskog dobrotvornog društva Merhamet, društva koje je upravo u njegovom mandatu najcrnjih dana ratnih stradanja i pritisaka, kao udruga, pokazalo svoju neusporedivu vrijednost – pomažući ljudima koji su ostali bez svega.

 Prof. dr. Izet Aganović

Vrlo štovani i vrlo dragi profesore Aganoviću.
Pružate mi izuzetno zadovoljstvo da Vam, s malim zakašnjenjem zbog povremene odsutnosti iz Zagreba, najiskrenije čestitam na izboru za novog predsjednika Hrvatskog Helsinškog odbora, te časne nevladine udruge koja je, boreći se za pravo i dostojanstvo svakog čovjeka, u svojoj mladoj biografiji zaista puna pripomogla hrvatskim Bošnjacima u podnošenju tegoba tijekom posljednjeg desetljeća.
Još mi je od ranije poznat Vaš izuzetni napor u oblikovanju, podizanju i afirmiranju muslimanske humanitarne udruge Merhamet, čiji ste bili prvi predsjednik, pa se s te strane, nimalo ne bojim za sudbinu Helsinškog odbora!
Želim Vam dobro zdravlje, strpljenje i snagu, izuzetno potrebnu na mjestu na kojem ste se našli!
                                                       
                                                                                              Ibrahim Kajan