9. lip 2012.

HARANGA I PETICIJE, ALI JA NAŽALOST NE MOGU SKRENUTI SA SVOG PUTA


DNEVNIK SVILA I KRV



15  . IV. 1999.
Dočekao sam da izađe 40 broj Behara! Osjećam otpore – iz najbliže blizine… Vidjet ćemo šta će biti, ja nažalost ne mogu skrenuti sa svog puta.
Gledan prilog Behar Journal br. 29 koji obogaćuje 40. Behar. Na njegovoj naslovnici sam, u slučaju da mi se nešto desi, dao znak jedne slutnje… pa je sad prepisujem…

40 BEHARA
Nakon Bašagic-Muradbegovićevog Behara s početka stoljeća,
poslije Novog Behara Đoge-Dubravića i Nametka, zagrebački je
Behar izdržao najduže! 40 brojeva i ulazak u 8. godište izlaženja, evo,
započinjemo s dvobrojem koji smo pustili u opticaj. Jest, Behar je postao
najbolje djelo zagrebačkih bošnjačkih intelektualaca, po poznatosti -
odmah nakon Džamije. Ali, kad god se pojavio snažan izvor duha,
autohton i plodonosan, iznenada se, iz neke čudesne mumljajuće magle
pojavilo i čudovište koje jede sve!
Kad stanemo, znat ćete da nas je progutalo. Pitate se što znači ova
zagonetka? Rečeno je: Kad neznalice drže propovijedi, prvi pametni
stradaju.


27. II. 2001.
Jedno pismo i dva maila

Zašto se i komu sastavlja sramotna peticija?
KOME SE TO ŽURI

Subota, 3. 2. 2001. g. Točno je 18.43'. Zvoni telefon. Na telefonu nepoznat glas. Gospođa se predstavi.
Shvatih da smo se upoznale. Ljubazan poziv da se nađemo istog dana u 19.30 sati na kavi u Gradskoj kavani. Proleti mi misao. Čemu žurba? Ljubazno se zahvalih i predložih da dogovorimo drugi termin, jer sam danas zauzeta. R. mi kaže da me treba za potpis peticije za prijevremenu smjenu (a legalna je u aprilu ove godine), predsjednika Preporoda gosp. Kajana. Razlozi smjene, kako čuh, trivijalni su. Da li gospoda znaju da je prijevremeni odstup uvjetovan peticijom atak na čast osobe koja je godinama bila na vjetrometini, ostavljajući pisanu besjedu za nas?
Da li to zaslužuje? Imamo li zahvalnosti i bogobojaznosti? Zar je tako lako presuditi? Zar nas nisu učili da je iftira gora od homicida? Zar taka anuliramo ljude?
Polako mi počinje rasti tlak, ali još uvijek smireno, kontrolirano objašnjavam da u necem takvom nikad nisam sudjelovala i neću, jer smatram da se problemi rješavaju civilizirano, dijalogom, nipošto peticijama. A ako dijaloga nema, onda je uputno postaviti pitanje ~:
Koliko je moj udio u tom nesporazumu?
Koliko sam ja kriva da me ne čuje?
Koliko smo mi doprinijeli da je druga strana (koja je nota bene izgarala, ne štedeći se), nekooperativna.
Ne smijemo si dokazivati projektivnu poziciju, jer ispod je regresivna obrana, ona ne daje nadu, ona razara. Na regresivnim obranama počivaju svi mitovi. A oni su nas koštali.
Zar nam to treba u međusobnim interakcijama? Čovjek mora povremeno ostati sam sa sobom, pogledati se u zrcalu, prethodno učiniti sve da se svoga lika u sebi i u zrcalu ne srami. Treba razmišljati o drugima kao o sebi.
Dalje objašnjavam sugovornici da gospodina osobno ne poznajem, ali sam čitala njegove tekstove i replike ksenofoba na te tekstove u dnevnom tisku.
Osim toga, radio je pet godina sa osobom koju poznajem i čije kriterije duboko poštujem. Artikulirao je bez straha iskonsku pripadnost svome narodu u vrijeme kada je to bilo, blago rečeno, opasno.
Imao je filing za one koji pate, za slabe, prognane. Samo sa takvim emocionalnim kapacitetom možemo suosjećati sa patnjama čovjeka, bez obzira kojem narodu i rasi pripadao. Te vrijednosti moramo prepoznati. Zar ste zaboravili to vrijeme?
Pa to je vrijeme, da se podsjetimo, kada je tom stradalničkom narodu cijeli svijet okrenuo leđa (pitanje je koliko smo sami doprinijeli takvom stavu svojom neumjesnošću). Zar se ne sjećate kad su razmijenjeni logoraši Bošnjaci morali ići u treće zemlje, njima je oduzeto elementarno pravo da brane svoje dostojanstvo i svoje ognjište, kakav apsurd.
Ne činimo to nikomu!
Sjećam se tekstova iz tog perioda gospodina Kajana, s jasno definiranim i verbaliziranim stavom.
Što vam je ljudi? Zar jedan drugog decapitiramo? Zar ništa nismo naučili?
Zaboga, radi se o čovjeku. Zar ne treba čovjeka čuvati i poštovati?
Ja bih se potpisala na zahvalnicu, za njegovo emocionalno i intelektualno izgaranje, za njegov trud, kičmu i glavu.
Gospodo, ko je bez grijeha, nek prvi baci kamen.
Ljuta sam, a ljutnja je emocija. Obično se ljutimo na one koje volimo. Hoću s Vama da podijelim ovu emociju jer ona pripada Vama.
Dr. Merjema Pašalić, (spec. psih.)


 E-mail iz Švedske:
KO TO PRIJETI KAJANU?

From: zijad catovic
<zcatovic@hotmail.com>
To: ibrahim.kajan@zg.tel.hr

Subject: Onama i...njima
Ne znam ni sam kako da pocnem. Ali evo... Nista ne shvacam. Kakav sad "pocasni predsjednik" i kojeg to Preporoda, ni koja to tzv. kriticna masa, ni kojih to intelektualaca, ni koja to profesorica Semiz, ni kakva politika u KD, ni ko ni sta hoce da rusi.
Ja sam od 1992 godinebioclanKDPreporod i pretplatnik lista Behar, i ni jednog momenta nisam ni pomislio da se bilo sto mijenja, a sacuvaj boze ne nikako batinama niti politikom. Ako je rijec o kulturi i intelektualistickom pristupu listu, onda bujrum ko umije, ali stvarno umije i to pokaze, nek izvoli i proba. U protivnim, jadni su to intelektualci koji batinama i politikom prijete... Ko zna, mozda im je ponestalo "inteligenta", pa je i "batina iz raja izasla". Jadna je ona kultura, jadni su i njeni intelektualni nosioci koji posezu za batinom.
A kakva sad to politika u Preporodu. Da nije, boze sacuvaj, ona… Ne, nije; nadam se svim srcem.
Ja hocu ovakav Behar kakav i dobivam, jer ne vjerujem da puno bolji moze da se napravi.
Ja i moje kolege mislimo da je list Behar najbolji kulturni casopis Bosnjaka u poslijeratnom periodu. Mi zelimo ovakav Behar. Ja znam i vjerujem da ce "pocasni predsjednik" i dalje stajati na celu Preporoda i Behara i zelim svima uspjesan nastavak u radu, i ove "intelektualne"?? razmirice uspjesno savladate.
Selam i pozdrav svima
Mr. Zijad Catovic,
dip/. inz. gradj i dip/. inz. Arh


NE SAGETI GLAVU...
From: Edo <edo@kitabhana.net.>

Dragi moj Ibrahime,
Bio sam odsutan par dana, pa tako, sa zakasnjenjem, procitah tvoj uvodnik... i mogu ti reci da me rastuzio i zbunio i ibretim se nasim glupostima do neba...
Padose mi na pamet Enesovi stihovi: "Gledam, a suze mi rodjenim ocima ne vjeruju..." Ne trazim skupe ni velike rijeci, ali mi se nekada zaista cini da su nasa glupost i nasa sujeta najvece sto imamo. Nasa malodusnost, sitnicavost, zavist, ne znam ni kako bi nazvao taj niski osjecaj i potrebu za srozavanjem i kaljanjem svega lijepoga su zaista veliki. Iako sam mlad za godine vecine i mozda nemam mudrost koju mnogi imaju, Bogu dz.s. hvala, imam oci, sjecanje - um imam! I nije mi tesko sa svime tim se sjetiti ni sagledati put koji je "Preporod" prevalio u ovim teskim godinama, a nekima, eto, ni to nista ne znaci.
Ljudi mogu imati simpatije za Ibrahima Kajana i sve ostale koji su vodili i vode "Preporod" ili ne, ali su simpatije (kao i antipatije) tek subjaktivan porod nase uobrazilje! Ali treba ti biti kod ociju slijep, pa zanijekati rezultate i plodove tvoga i vaseg rada. Tako sam s gnusanjem i podsmijehom iscitavao izjavu prof. dr. Djenane Semiz o naznaci pri upisu u Preporod o namjeri bavljenja "politickim gibanjima". Zalosno je primijetiti da su joj meni nepoznati motivi pomracili moc rasudjivanja, pa se u KDBH Preporod zeli da bavi politikom.
Za nekoga sa tolikim titulama bi se ipak dalo ocekivati da zna razliku izmedju kulturnog drustva i politickog pokreta ili partije. Ali nije to toliko ni vazno, koliko iz toga biva jasno da gospodja Semiz jednu od najvaznijih zivotnih lekcija ipak nije savladala, jer ide kroz zivot sagete glave!
Neka nas Allah dz.s. sacuva od svakog zla, a pogotovo od ljudi kojima potreba za samoisticanjem pomracuje obzorja razuma i muti sliku realnosti! Tebi i tvojoj obitelji mahsuz selam od nas! Tvoj Edo

Nema komentara:

Objavi komentar