25. svi 2011.

IME BOSANSKOG JEZIKA



Piše. Ibrahim Kajan


Kome god (političku) sudbinu ispisuje i propisuje drugi i nepozvani - neće se imati vremena spasiti od propasti.
Čak i u najslabijoj definiciji jezika naći će se oni pojmovi koji upućuju da je riječ o pojavi koja zadire u samo jezgro čovjekova bića ili da je zapravo samo jezgro bića. Kada se govori o materinskom jeziku, izvornom i prvotnom jeziku kojim smo otkrivali, opisivali i spoznavali svijet i svoj položaj u svijetu - tu se ponešto mijenjaju pozicije već prema tome govorimo li to o svom ili o tuđem materinskom jeziku, kao da su, gle, različita mjerila bîti - mjerimo li je prema sebi ili prema drugom Božijem čeljadetu iz nekog drugog Božijeg naroda!
U rasplamsalim pisanim i govornim borbama za pravo na imenovanje hrvatskog jezika krajem 70. i početkom 80. godina, Krleža je stavio tačku na i, izgovarajući rahm. Enesu Čengiću rečenicu za koju će se svi podjednako, kao za jedinu slamku spasonosnu u "jedinstvenom" misaonom komunističkom potopu, čvrsto hvatati: Hrvati su oduvijek svoj jezik nazivali hrvatskim, a Srbi srpskim.
Tim su jezikom, o kojem govori Krleža, a kako je u tadašnjim najrelevantnijim knjigama, udžbenicima i enciklopedijama obrazlagao akademik Brozović, govorila „četiri naroda: Hrvati, Srbi, Crnogorci i Muslimani“. Muslimani su, naravno, nasljednici povijesnih Bošnjaka, koji su - ko ne vjeruje neka otvori bilo koju prašnjavu knjigu tiskanu prije svake Jugoslavije - govorili, pisali i imenovali svoj jezik dugim stoljećima, dugim upravo onoliko koliko i narodi iz Krležine rečenice, bosanskim jezikom.
Ukratko, pošto je Bog dao ista prava svakom svom djetetu, a o tome je potvrda u duši koju mu je udahnuo u grudi, onda je valjda i narodu bošnjačkom dao nimalo manja prava da svoj jezik imenuju baš ovako: bosanski jezik, a ne onako kako bi htio neko drugi, pa taman to htjeli i nagovarali "prijatelji Bošnjaka", kakvi se, recimo, pojavljuju na "prosvjetiteljskim tribinama" (čak i nekih naših udruga). Ime jezika je sveto ime svakog naroda. U njemu se kriju sve tajne, sve ljepote, sve spoznaje, sve nesreće i svi uzleti duha naroda koji ga govori od kâlu belâ i kojim ispisuje sudbinu kalemima ljudi i meleka na vidljivim i na nevidljivim papirima. Ko god nisti ime (jezika) drugog naroda, navlači na sebe gnjev Onoga koji to dobro vidi. Kome god (političku) sudbinu ispisuje i propisuje drugi i nepozvani - neće se imati vremena spasiti od propasti.
A ako ipak ima i takvih koji misle suprotno i, k tomu, rade suprotno, neće nauditi narodu kojem nauditi žele, nego će nauditi sebi i navući drva za lomaču na kojoj su uvijek, pred očima cijelog svijeta, izgarale slične, nesretne ideje.
Behar, br. 38, IX – X / 1998., str. 3

23. svi 2011.

POVELJA O BOSANSKOM JEZIKU



Povodom sve učestalijih osporavanja prava Bošnjacima da svoj jezik imenuju njegovim historijskim imenom, okupljeni u Institutu za bošnjačke studije pri Matičnom odboru BZK "Preporod" u Sarajevu, saopćavamo javnosti da naš zajednički stav o tom pitanju – koji ovjeravamo svojim potpisima – iskazuje sljedeća

P O V E L J A
o bosanskom jeziku
1. Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjećaju svojim.
2. Korišćenjem naziva bosanski jezik Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika čiji se kontinuitet može pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrđen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjačkoj usmenoj i pisanoj književnosti te u različitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima.
3. Bez obzira na slična ili različita mišljenja o zajedničkom i posebnom u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema – a koji čini glavninu južnoslavenske jezičke zajednice – smatramo da je u svakom od narodnosnih tokova riječ o jeziku koji Srbi odvajkada nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, a Bošnjaci bosanskim.
4. Manipuliranja nazivom bosanski jezik u političke svrhe – kojih je u pojedinim razdobljima prošlosti Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom bošnjačkog naroda – kao ni upotreba ove sintagme u regionalnom značenju, ne dovode u pitanje vjerodostojnost korišćenja ovog naziva kod Bošnjaka u narodnosnom smislu..
5. Istrajavajući na upotrebi historijskog imena za svoj jezik, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i šire ne ugrožavaju ničija prava niti prisvajaju nešto što im ne pripada. U tom smislu, korišćenje naziva bosanski jezik ne uključuje nikakvu težnju ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i Hercegovine.
6. Pokušaji da se Bošnjacima, umjesto historijski potvrđenog te u praksi usvojenog naziva bosanski jezik nametne bošnjačka nominacija jezika predstavljaju politiziranje koje je posljedica preživjelog a neprevladanog srpskog i hrvatskog paternalizma i negiranja bošnjačke nacionalne samosvojnosti.
7. Ističući legitimno pravo da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim i u narodu ukorijenjenim imenom, Bošnjaci podržavaju jednaka prava drugih naroda u Bosni i Hercegovini i šire, a smatraju dobrodošlim lingvistička istraživanja i zalaganja u kulturi koja će omogućiti naše bolje upoznavanje i međusobno uvažavanje.
Potpisnici Povelje pozivaju političke predstavnike, vjerske prvake, kulturne djelatnike i sve sudionike javne riječi, a naročito prosvjetne radnike na svim razinama obrazovanja da podrže te u praksi zastupaju i provode načela iznesena u ovom dokumentu.
Sarajevo, 21. 3. 2002.

Potpisnici Povelje (ukupno 60 potpisnika):
Ahmed Aličić, Nijaz Alispahić, Azra Begić, Đenana Buturović, Mustafa Cerić, Ibrahim Čedić, Srebren Dizdar, Enes Duraković, Ferida Duraković, Nijaz Duraković, Ibrahim Festić, Šaćir Filandra, Muhamed Filipović, Lamija Hadžiosmanović, Sabira Hadžović, Rešid Hafizović, Hadžem Hajdarević, Adil Hajrić, Senahid Halilović, Hivzija Hasandedić, Irfan Horozović, Dževad Hozo, Ahmet Hromadžić, Muhamed Huković, Meliha Husedžinović, Omer Ibrahimagić, Nedžad Ibrišimović, Mustafa Imamović, Dževad Jahić, Ibrahim Kajan, Dževad Karahasan, Enes Karić, Ibrahim Kemura, Zilhad Ključanin, Ibrahim Krzović, Enes Kujundžić, Tvrtko Kulenović, Džemaludin Latić, Amir Ljubović, Munib Maglajlić, Rusmir Mahmutcehajić, Emina Memija, Teufik Muftić, Hasnija Muratagić-Tuna, Jasmina Musabegović, Sadudin Musabegović, Zaim Muzaferija, Fehim Nametak, Muhamed Nezirović, Enes Pelidija, Midhat Riđanović, Abdulah Sidran, Adnan Silajdžić, Avdo Sofradžija, Abdulah Šarčević, Arif Tanović, Ilijaš Tanović, Elbisa Ustamujić, Esad Zgodić, Jusuf Žiga.

22. svi 2011.

BOŠNJACI 1968: POLITIČKI KONTEKST PRIZNANJA NACIONALNOG IDENTITETA



 Piše: prof. Dr. Husnija Kemberović


Ovo je ulomak znanstvenog rada prof. Dr. Husnije Kamberovića. U njemu autor zastupa „ključnu tezu u vezi s povijesnom kontekstom nacionalnog identiteta Bošnjaka 1968., sadržanoj u činjenici da su bosanskohercegovački komunisti priznali taj identitet kako bi zadržali vodeću poziciju unutar muslimanske zajednice, i marginalizirali utjecaj Islamske zajednice među Bošnjacima. No, priznavanje tog identiteta nije bilo praćeno širokom promocijom tog identiteta putem masovnih medija, što se može objasniti činjenicom da je taj identitet bio dovoljno jak u toj zajednici i nije ga bilo nužno posebno promovirati, s jedne strane, ali i općim odnosom vladajuće elite koja je svako naglašeno promoviranje tog identiteta odbacivala i čak osuđivala kao „nacionalističko“ djelovanje. U toj atmosferi od pomoći je mogla biti nauka, historiografija posebno, pri čemu je poseban značaj imao jedan naučni skup što ga je u jesen 1968. organizirao Institut za istoriju u Sarajevu. Tema skupa je bila posvećena historijskim pretpostavkama RbiH, ali se u tom našlo i puno prostora za dodatno naučno argumentiranje bošnjačkog nacionalnog identiteta.“


 Naslovnica zbornika radova o bošnjačkom identitetu: o ulozi Islamske zajednice kad joj je Reis bio komunistički poslušnik, kada je priznat identitet nacije Muslimana ali ne ništa što čini njezinu supstancu (ni jezik, ni historija, ni književnost). Ako smo zatražili, bili smo šovinisti, ustaše, neprijatelji. Kamberović, zanimljivo je, piše i o meni kada sam imao samo 24 godine

(...) Nakon što je Vrhovno islamsko starješinstvo 6. maja 1962. donijelo Pravilnik o nošenju ahmedija, prema kojem je veliki broj imama izgubio pravo nositi ahmedije izvan džamije, došlo je do otpora takvoj naredbi, pa je čak i Komisija za adnose sa vjerskim zajednicama ocjenjivala kako je ta naredbe nepopularna, i kako se ona u nekim krugovima tumači kao reisova samovolja, a sam reis Kemura se u tim krugovima ocjenjuje kao komunistička marioneta, čije djelovanje kao krajnji cilj ima "odumiranje islama". Prilikom jedne posjete predsjedniku vjerske komisije za BiH Todi Kurtoviću 10. oktobra 1962. reis-ul-ulema Sulejman ef. Kemura ja naglasio kako oni provode izbore u Islamskoj zajednici na način da se istakne samo jedna lista, o kojoj se glasa, što je po njegovom mišljenju, "za sada najbolji način, jer bi u suprotnom mi (misli na pozitivne snage unutar IVZ) mogli ostati kratkih rukava".
Zbog toga su komunisti odlučili marginalizirati Islamsku zajednicu, a svako djelovanje te zajednice izvan striktnih vjerskih okvira počinje se sve snažnije osuđivati i kvalificirati nacionalizmom, šovinizmom, kleronacionalizmom i slično. U Zaključcima sa proširene sjednice Komisije za vjerska pitanja NR BiH 3. aprila 1962. konstatira se kako vjerske zajednice često identificiraju religiju i naciju (katolicizam i hrvatstvo, pravoslavlje i srpstvo,
„muslimanstvo kao izraz etnicke pripadnosti s islamstvom, u čemu se najče  naziru korijeni šovinizma i vjerske netrpeljivosti"). O ovom identificiranju nacije i religije te utjecaju religije na svijest "običnih ljudi" često se raspravljalo na sjednicama komunista. Na sjednici Komisije za politička pitanja i kulturno-prosvjetni rad Izvršnog odbora Glavnog odbora SSRNBiH održanom 16. marta 1965. jedan diskutant govori o tome kako postoji neujednačen odnos prema pojedinim vjerskim funkcionerima, mada su komunisti 1962. zauzeli stav da partijski funkcioneri ne prisustvuju ili ne organiziraju dočeke vjerskih funkcionera. No, reis-ul-ulema Kemura se žalio da ga u nekim mjestima partijski funkcioneri dočekuju, a u nekim ne, a on tvrdi da zaslužuje da ga partijski funkcioneri dočekuju i u manjim mjestima prilikom njegova dolaska. Rešad Dizdarević u diskusiji navodi i slučajeve dočeka vjerskih lidera u Hercegovini, kada su organizirani pravi dočeci sa motociklima i slično. Također se navodi jačanje solidarnosti među pripadnicima razlicitih vjerskih zajednica, pri čemu jedni druge pomažu i dolaze na otvaranje vjerskih objekata druge vjerske zajednice.
Postoji niz izvještaja kojima bi se mogla argumentirati ova teza. Ovdje ću navesti dva primjera iz kojega se to može jasno vidjeti.
Prvi primjer je uzet iz materijala pripremljenog za Četrnaestu sjednicu CKSKBiH održanu 11. decembra 1969. godine. U informaciji o djelovanju antisamoupravnih i antisocijalističkih snaga u Bosni i Hercegovinu dosta je prostora posveceno djelovanju klera, te je u tom kontekstu dosta prostora posvećeno djelovanju Islamske zajednice i njenih vjerskih sluzbenika.
"Očevidno je da kod nas postoji podcjenjivanje pojave klerikalizma u muslimanskoj crkvi. Na osnovu površnih ocjena i nepoznavanja stvarnog stanja stvari tvrdi se da se ne može govoriti o muslimanskom kleru u pravom smislu riječi, da je on primitivan, da muslimanska crkva nema materijalnih uslova da rodi klerikalne tendencije kao druge crkve, da nije povezana sa nekim nacionalnim kozmopolitskim međunarodnim centrima itd. Upravo ova zabluda nas je demobilisala u akciji i pogodovala narastanju ovih tendencija.
S druge strane smatrali smo da je onim, što je Savez komunista BiH učinio na afirmaciji ravnopravnosti i narodnog identiteta Muslimana u BiH sve učinjeno i da nema više realnog osnova iz koga bi izrastale nacionalističke tendencije kod Muslimana. Činjenica je da je Savez komunista učinio veomamnogo u borbi za afirmaciju ravnopravnosti Muslimana i njihove individualnosti naročito u posljednjih nekoliko godina. Međutim, postoji i popratna pojava ove borbe SK - rađanje muslimanskog nacionalizma i šovinizma, bilo kao otpor tome kursu ili kao reakcija na otpore na koje je taj kurs nailazio i nailazi. Izvjesnim krugovima muslimanske reakcije i klerikalaca ne odgovara naš kurs na afirmaciji Muslimana kao ravnopravnog naroda u BiH, jer on svodi muslimanstvo na etnicku kategoriju i oslobađa ga religioznog balasta koji je u pojmu Musliman još prisutan u svijesti mnogih Muslimana. Ovi krugovi vide u tome opasnost po svoje ambicije da izigravaju ulogu političkih reprezentenata Muslimana i tobožnjih branilaca njihovih interesa. U nekim člancima u najnovijem Takvimu /kalendaru/ ovaj stav je uočljiv, premda je vrlo oprezno i zakukuljeno iznesen. U tom smislu očevidno treba shvatiti i forsirano propagiranje anacionalnog panislamizma. Na toj liniji je, svakako i sve veće isticanje posebnosti Muslimana i naglašavanje svega onoga što ih izdvaja od Srba i Hrvata u BiH, a prigušivanje ili negiranje onoga što ih sa njima spaja. Ističe se da su Muslimani jedino autohtoni elemenat u BiH; pjavljuju se mišljenja o posebnom muslimanskom jeziku, o potrebi predavanja u školama posebne knjževnosti Muslimana, drže se posebna predavanja za muslimansku omladinu, održavaju se poetske večeri muslimanskih pjesnika itd. Vode se razgovori oko pokretanja muslimanskog lista, ustvari o oživljavanju nekadašnjeg reakcionarnog "Novog behara", o osnivanju "Muslimanskog centra" u Zagrebu itd.
Sve to može da vodi samo raspirivanju šovinizma i stvaranju nepovjerenja prema Muslimanima i da najviše štete danese upravo samim Muslimanima, a da SK otežava borbu za ravnopravnost Muslimana i svih naroda BiH. Time ove tendencije pomažu objektivno i zastupnicima "srpstva" ili "hrvatstva" BiH, zastupnicima politike opredjeljivanja Muslimana, odnosno manipulacije Muslimana u duhu starog besprincipijelnog laviranja između Beograda i Zagreba.
U posljednje vrijeme može se zapaziti težnja muslimanskih klerikalaca da reformisu muslimansku crkvu (vjerovatno ugledajući se u katoličku crkvu) da je izvuku iz čisto teoloških okvira i aktiviraju u svim tokovima savremenog života. U tom pravcu je usmjerena i znatna aktivnost da se proširi klerikalni uticaj na mlađu generaciju i inteligenciju. Pored ličnih kontakata taj uticaj ostvaruju i raznim priredbama i predavanjima, naročito za studentsku i srednjoškolsku omladinu. Znatan broj muslimanske inteligencije ljekara, inženjera, profesora univerziteta itd. šalje svoju djecu u Mekteb da uče vjeronauku, a u sredini u kojoj se kreće istupaju kao veliki Muslimani, premda neki od njih nisu religiozni.
U najnovije vrijeme sve su izraženije težnje najreakcionarnijeg dijela klera u sprezi s nekim ustaškim elementima da se dočepaju komandnih pozicija u islamsko-vjerskoj zajednici da bi je pretvorili u busiju klerikalizma. Najveću aktivnost u ovom pravcu razvijaju Alija Nametak, Mušić i Đozo".

Drugi primjer koji ću navesti odnosi se na diskusiju na sjednici RKSSR - NBiH 29. 9. 1970. gdje se osuđuje djelovanje muslimanskih nacionalista iz kruga muslimanskih intelektualnih krugova u Zagrebu "pod uticajem sa strane od (...) krugova u Zagrebu, koji su za tu svrhu koristili mostarskog mladog pjesnika Kajana, koji je bio svojevremeno postavljen za sekretara lista.
U okviru zamisli orijentacije za oživljavanje muslimanskog nacionalnog bića, Kajan je bio jedan od nosilaca inicijative da se u Zagrebu, zatim u Sarajevu i drugim mjestima BiH formiraju klubovi Muslimana u kojima bi se okupljali mladi intelektualci koji će, kako je on isticao, uložiti napore za konsolidaciju i efikasniji rad IVZ na nacionalnom pitanju. Kajan se zajedno sa još jednim brojem muslimana istomišljenika oslanjao na akcije ekstremnih nacionalista među muslimanskim intelektualcima u Sarajevu. Nagovještavao je i pokretanje književnog lista sa tematikom o muslimanskom duhu u jugoslavenskoj književnosti." (Ovdje je akcenat na sprječavanju rada IVZ na nacionalnom planu). Teza koju ja zastupam glasi da je afirmacija bošnjacke nacije od strane komunista značila pokušaj izbacivanja Islamske zajednice iz kompleksa nacionalnog djelovanja. Međutim, ubrzo će komunisti ponovo koristiti Islamsku zajednicu i neke njezine lidere i sklapati s njima sporazume radi provedbe
strateških komunističkih političkih ciljeva. Tako će Islamska vjerska zajednica biti maksimalno korištena u vrijeme popisa stanovnistva 1971, ali će ubrzo nakon toga njezino djelovanje opet biti strogo ogranićeno i nadzirano. (....)

Objavljeno u: Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka, Zbornik radova, Institut za istoriji u Sarajevu, Sarajevo, 2009., str. 59-81

20. svi 2011.

BOSANSKI VEZ IBRAHIMA KAJANA

Ibrahim Kajan: ”Katarina Kosača – Posljednja večera”
drama u osam scena, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2003

Kao čovjek koji sasvim jasno/precizno zna šta hoće, a pjesnici to i inače malo bolje znaju – mada je jadna svaka ljudska pojava koja ne zna – Ibrahim Kajan konzistentno, bez uobičajenih naglabanja i vrtnji u krug, u osam scena ispisuje svoju dramu Katarina Kosača – posljednja večera.
Faktografski zasnovana na povijesnim činjenicama koje su u Bosni društveno, vojno i politički obilježile drugu polovinu XV stoljeća, u autorskoj svijesti Ibrahima Kajana drama je bljesnula kao autentična i neponovljiva, objektivno uslovljena i jedino moguća tragična slika kraja Katarine Kosača – bosanske kraljice, koja svoje treće doba provodi dobrotom Vatikana i mišljenjem – sa sigurnog mjesta u malom i skromno opremljenom stanu koji joj je dodijeljen u Rimu. Stvar je krajnje individualnog poimanja i razumijevanja: je li u pitanju zatvor, nadzor i isljeđivanje. Jer, bosanska kraljica Katarina Kosača jedanaest godina živi u Rimu i nema vezu sa Bosnom.
Uistinu, samo pjesničkim darom uvjetovana i artikulirana, a humanistički dosljedno tokom cijeloga spisateljskog angažmana izgrađivana ličnost Ibrahima Kajana mogla je pristati i odzrcaliti žrtvovani i tragični unutarnji život i svijet svakim zlom ophrvane bosanske kraljice Katarine Kosača. U njoj Bosna i dobri Bošnjani, skrajnuti sjaj i sjeta zbog mladalačke i nedoživljene ljubavi, njezin brak i djeca za koju je potražila sigurnost kod brata koji je prihvatio islam i postao Ahmed-paša Ishaković, u njoj Bosna kao jedini ishod i utoka svake pa i reflektirane pomisli, a pred njom: General inkvizicije rimokatoličke crkve i njegova crna aktovka s nepoznatim sadržajem, odložena na njezinu bosansku seharu.
Ispostavit će se, kako General u torbi donosi njezinu autobiografiju – nepotpisan testament bosanske kraljice Katarine Kosača – koji ona i ne smatra testamentom, već tek najintimnijom oporukom kojom svojim sinovima, dragim prijateljima i Svetom Ocu ostavlja jedva vrijedne sitnice – lične predmete: Jurju tursko odijelo, Mariji haljinu, kćerki nakit, sinu očev mač i krunu, sinu vlast nad Bosnom... No, General to naziva testamentom i inzistira da kraljica pred njim potpiše zadnju stranu rukopisa tvrdeći kako ona kraljevski velikodušno i Bosnu u cijelosti zavještava ili ostavlja u naslijeđe Vatikanu. Kraljica je zbunjena i usplahirena. Odriče to i kao mogućnost bez konzultacije sa bosanskom gospodom, velikodostojnicima i vojvodama...
General, opet, potsmijeva se i mogućnosti da postoji nekakva bosanska gospoda, velikodostojnici, bosanske vojvode, odnosno organizacija i sustav bosanske države u kojoj bi bosanska kraljica Katarina Kosača bila obavezna na konzultaciju. Jer, to je vrijeme u kojem samo inkvizicija – zna sve i određuje šta mogu znati drugi, kao i što bi to za njih moglo biti najbolje.


 Katarina Kosača Kotomanić, supruga kralja Stjepana Tomaša, sestra Velikog vezira Ahmed-paše Hercegovića

Tako Ibrahim Kajan, uočavajući i razotkrivajući svekoliko dramsko i dramatski tragično u duši bosanske kraljice Katarine Kosača ostvaruje antičko pravilo o dramskom jedinstvu radnje, vremena i mjesta u svome dramskom tekstu. Sve se događa u duši nesretne žene. Spisateljski, dramski i dramaturški inventivno, Kajan u/na scenu izvodi kraljicu i kao osmogodišnju djevojčicu i kao dvadesetčetvorogodišnju djevojku, što upotpunjava sliku i razjašnjava porijeklo njezinog duhovnog stanja i moralnih zahtjeva koje suprotstavlja nesmiljenom inzistiranju i potsmijehu don Franciska – Generala inkvizicije čije umilno intonirane riječi: Međutim..., milostiva kraljice zaboravili ste i vi a i mi uočiti jedan propust, ni sam ne znam kako se to desilo... zaboravili ste potpisati... Naravno, potpisati autobiografiju, odnosno: testament – kako istu tretiraju Vatikan i inkvizicija.
Prethodno, kraljica je govoreći o svom pobolijevanju i zdravstvenim tegobama već nabacila/izrazila svoju sumnju da je truju i izrazila čuđenje zašto bi to neko činio, ona je samo sama, slaba, stara i nemoćna žena... Sam tok razgovora sa don Franciskom sugerira da se dugo i dobro znaju što može značiti samo da je kraljica tokom jedanaest godina svoga boravka u Rimu sistematski isljeđivana kako bi se dobio dokument – autobiografija koja je dijelom i oporuka/testament koji sada treba samo potpisati.
Pouzdano, Kajanova opservacija historijskih činjenica i njihova inventivna interpretacija i projekcija u dramski tekst – neće se svima dopasti. Ali, neovisno o tome, Kajanu niko ne može osporiti pravo na doživljaj i viđenje i dramsku/dramaturšku predstavu i sliku koju oblikuje i prezentira kao dramski pisac. U suštini i formalno, Kajan donosi građansku tragediju (začetu u XVIII stoljeću snaženjem utjecaja i pozicije filosofije racionalizma), a ostvarenu dramskim sekvencama kao najmanjim fabularno-tematskim jedinicama u razvoju dramske radnje. U načelu, Kajan svoju dramu ispisuje suvremenim bosanskim jezikom. Onovremeni bosanski govor/jezik opstaje kao povod koji podsmješljivo koristi don Francisko da bi bosansku kraljicu Katarinu Kosača zaustavio usred pokreta i u svakom trenutku doveo pod svoju inkvizitorsku lupu. Pa je blistav, čudesno lijep bosanski vez na stolnjaku kraljice Katarine – to je njezin rad, ali bosanske riječi koje je koristila tokom pisanja autobiografije: stanak, dažd, sij, mrganj, kami, varda – samo su smiješni lokalizmi prema kojima je on velikodušno dobrohotan, jer ih ne može uzeti ozbiljno...
* * *
Činjenično, u drugoj polovici XV stoljeća, mada u nevjerojatnim opcijama previranja i međusobnim satiranjima moćnika – Bosna je zemlja od koje strijepe i čijim se moćima klanjaju. Već preko stotinu godina Bosanci spriječavaju upade Turaka u Bosnu: na Drini, na Neretvi, kod Bileće... Usprkos svim kontradiktornostima to je vrijeme najjače Bosne. Stotinudvadeset godina ranije, Stjepan II Kotromanić stolujući u gradu Srebrenik piše Povelju kojom uvijek dovitljivim i mudrum Dubrovčanima i gradu – državi Dubrovnik daruje Rt, Rat, Ston, Pelješac, neka druga ostrva i Prevlaku, ali 1450. godine bosanski vojvoda herceg Stjepan Vukčić Kosača s vojskom opsjeda grad Dubrovnik, pa ga Vijeće Dubrovačke Republike proglašava izdajnikom, ucjenjuje njegovu glavu na 15.000 zlatnih dukata, kućom u Dubrovniku, nasljednim plemstvom i godišnjom rentom. Vijeće Dubrovačke Republike čak predlaže da se oblasti Stjepana Vukčića Kosače otkupe za 50.000 dukata kao poklon veziru, da Dubrovačkoj Republici pripadnu Konavle, Trebinje, Dračevica i Vrn, a da ostatak pripadne državi Bosni. Dubrovnik vješt u trgovanju tuđim imetkom, interesima i vlasništvom, zaletio se da to i vojnički progura pa je dubrovačka vojska doživjela katastrofalan poraz u sukobu sa vojskom vojvode herceg Stjepana Kosača. Dubrovnik poseže za sklapanjem sporazuma sa bosanskim kraljem Stjepanom Tomašem. Bosanski vojvoda herceg Stjepan Vukčić Kosača je zbog svega isključen iz katoličke crkve, ali papina bula nije objavljena jer je to moli kralj Stjepan Tomaš... Taman dolazi do smirivanja prilika u Bosni i u odnosima s Dubrovnikom, a Mehmed II Fatih nasljeđuje miroljubivog turskog sultana Murata II, pa nakon osvajanja Carigrada kreće prema Europi...
Vladislav Hercegović Kosača, brat kraljice Katarine i znamenit kaligraf a sin Stjepana Vukčića Kosače, 1452. godine s bosanskom vojskom zauzima očeve gradove Blagaj, Todijevac, Vratar na Sutjesci, dva utvrđenja na mostu na Neretvi, Vjenčac u Nevesinju, Imotski, Kruševac i Novi u Luki. Osvoja cijeli Hum, osim Ljubuškog kojeg zauzima nešto kasnije...
A bosanska kraljica Katarina još uvijek u svakom svome snu, daleko od Bosne, sanja taj prostor kao vrijeme svoga djetinjstva i mladosti u Usori, Kraljevoj Sutisci, u blagom Primorju, u od prkosa Hercegovini i blagajskoj palači, u Starom gradu Blagaju.
* * *
Ustvari, Bosna i njezini ljudi nemaju ni trenutak vremena, povijesnog dakle, koje nije nabijeno jezom najnevjerojatnijih zbivanja i kataklizmatičnih satiranja i prijetnji. Kao takvo, uistinu je otvoreno svim opcijama i interpretacijama iventivno-kreativnog duha. Vrijeme koje možemo zvati Bosna duboka je i neutaživa čežnja bosanskog čovjeka za artikulacijom bosanskog bića makar u najjednostavnijim vidovima, a bliska je i današnjem čovjeku. Bosanska prošlost i sadašnjost, bosanski čovjek onda i sada u istoj mjeri vape za artikulacijom sopstva kao otvorene i paradigmatične arhetipske slike slućene i mućene, željene odvajkada. Drama Ibrahima Kajana Katarina Kosača – posljednja večera jeste jedan od mogućih prilaza, ljudski i emotivno iskren, snažan u ishodu, okrenut bosanskoj ženi – najčešće i najbezobzirnije žrtvovanom biću u povijesti svijeta.
Bosanska kraljica Katarina Kosača umrla u Rimu, sahranjena u crkvi Ara Coeli a na grobnoj ploči, po njenoj želji, upisan je tekst na latinskom i bosanskom jeziku: ”Katarini, bosanskoj kraljici, rođenoj od Stjepana, vojvode od sv. Sabbae iz roda Jelene i doma vladara Stjepana, žene bosanskog kralja Tome. Živjela je 54 godine, a umrla u Rimu 25.10.1474. godine. Ovaj spomenik je postavljen njezinim pismom.”
”Papa Siksto je dao na grobni kamen uklesati lik okrunjene kraljice, a u sredini na latinskom i iliričkom jeziku ovaj epitaf” – zapisao je provincijal Ivan Stražemanac, koji između ostaloga tvrdi i: ”Duks, otac Katarinin – Stjepan Vukčić Kosača – potaknut glasnicima i posavjetovavši se, konačno je pošao k Mehmedu da bi on s velikom vojskom poduzeo pohod na Bosnu.” I: ”Dakle, 1463. godine, kada su se Turci sabrali iz cijele Europe i Azije hod grada Drinopolja, krenula je Mehmedova vojska u kasno proljeće protiv Bosanaca, želeći upasti u vojvodstvo sv. Sabbae.”
Inače, provincijal Bosne Srebrene Ivan Stražemanac ispravljao je mnoge neistine i legende o povijesti Bosne, kaže Džemaludin Alić u svojoj knjizi Devetnaest stoljeća Bosne, Dinex, 1998. godine.
Bosansku bremenitost složenošću utjecaja i najrazličitijih interesa u tim vremenima posebno kompliciraju snaga Vatikana – katoličke crkve i njezinih inkvizicijskih mehanizama, nasuprot aspiracijama otomanskog carstva i dijelu bosanskog življa koje u islamu vidi bosanskoj crkvi i tako dobrim Bošnjanima blizak i privlačan svjetonazor. Jer, duh kur’anske Objave već je oplodio ugrušak krvi na Balkanu. Treba se prisjetiti slike, makar bila riječ i o mitskom predstavljanju, a koju znamo pod nazivom bir ugurden i koja kaže da je u samo jednom danu kod Jajca islam primilo preko trideset šest hiljada duša dobrih Bošnjana...
Sama bosanska kraljica Katarina Kosača, iskreno i neupitno odana katoličanstvu, ne umije i ne želi odvojiti se od činjenice da joj je brat Ahmed-paša Hercegović musliman, pa u teškim vremenima po Bosnu i samu sebe, videći kako sila Boga ne moli – iz Dubrovnika se 1463. godine sklanja u Rim, ali dva svoja sina stavlja pod njegovu zaštitu na šta se u Rimu ni najmanje ne gleda s odobravanjem. Valja imati u vidu i činjenicu da je to vrijeme u Rimu dominantno obilježeno bordžijanski, dakle: svakovrsnim spletkarenjem i trovanjem suparnika i sposobnih protivnika u svim vidovima društvene hijerarhije i javnim poslovima, u ljubavi i porodičnim odnosima, što je zapravo postao i osnovni odnos u svakodnevnom životu, običaj i moda. Bosanska kraljica Katarina Kosača poboljeva od te prakse sve do svoje posljednje večere sa Generalom inkvizicije, kada joj, nema šuhve ista biva i uzrokom smrti.
Ljudski i dramski je potresna i očita činjenica da se sve to zbirno i bespovratno susreće, događa, pogađa i dovršava u duši jedne žene makar i bila riječ o Katarini Kosača – bosanskoj kraljici. U optici Ibrahima Kajana stvaran je smisao za prepoznavanje, uočavanje i uobličavanje dramatskog u procesu satiranja humanističkog u čovjeku, prepoznatog i u kraljičinoj pojavi i slici. Sve silnice su se stekle u jednoj duši u isti čas do mjere u kojoj moraju nestati: duša ili to što je ispunjava i razdire.
Tako se postvaruje psihološka karakterizacija koja je vrlo suptilno zamišljena: ako već nisu tipološki zadati svojom funkcijom likovi profiliraju sami sebe. Bosanska kraljica Katarina, takođe. Pisac ne gubi ni čas: kraljica Katarina dio dijaloga pretvara u monolog i don Franciska uvodi u slijedeću scenu – dramski prizor iz svoga života. To smicanje slika, smislova i značenja ostvareno je kao kaleidoskopski prijelaz iz refleksije u refleksiju pa je uvjerljivost poetički imanentna i prirodna. Scenaristička preciznost pridonosi uvjerljivosti.
Istodobno, ova opcija omogućuje da se sve u njoj samoj zbude. I to se zbiva.
Bosanska kraljica Katarina umire otrovana, ali u projekciji tunela na čijem kraju vidi svjetlo i u kojem joj prilaze dobri i dragi, brat Ahmed-paša Hercegović, djeca: sin Sigismund – Simun – Ishak i kćerka Katarina – čije drugo ime i ne zna, dobri Bošnjani. Svjesna do posljednjeg časa, proživljava svoju ranu mladost, očevu ljubav, svoj dvadesetčetvrti rođendan u palači – tvrđavi Staroga grada Blagaj, svoju ljubav prema stasitom glumcu Mrvcu (koji se nakon objave njezinih zaruka i udaje – sa blagajske tvrđave strmoglavljuje u podnožje kamenog masiva prema izvoru Bune!), svoj odnos sa mužem, svoju ljubav prema djeci i Bosni... i očiglednu stvarnost smišljene prevare: ubrzati njezinu smrt – skratiti joj život – kako bi njezin testament stupio na snagu što prije, a Rimska crkva došla u poziciju da po kraljičinoj posljednjoj volji polaže neopozivo pravo na Bosnu...
Sve to prolazi joj kroz glavu dok odlazi u nepovrat.
Valja razumjeti kako je pjesnički i spisateljski blistavo shvatio svoju priliku, dramsku i književnu mogućnost oblikovanja, autor drame Ibrahim Kajan. I kako je uspio. Njegov tekst puno je više od pukog dramskog predloška za predstavu, jer, riječ je o tome da je sjajno shvatio/razumio srednjovijekovnu Bosnu i njezinog čovjeka. To se posebno zrcali u liku herceg Stjepana Vukčića Kosače u 5. sceni. U cjelini gledano, tekst je veoma zahtjevan prema akterima, tj. glumcima koji trebaju donijeti uloge artikulirane u psihi bosanske kraljice Katarine Kosača i predstavu u cjelini. Jer, dramski događaj – namjerno ne kažemo: radnja, konzistentno je razvijan u osjećanju i razumu bosanske kraljice Katarine Kosača i kao takav, kao cjelina dramske zamisli nametnut kao drama i jedinstvena slika za svake oči. Zato će kvalitetno scensko postavljanje ove drame umnogome i bitno zavisiti od dramaturških zahvata i redateljske invencije.
Cjelina dramskog teksta odiše ljudskom i spisateljskom zrelošću autora, suptilnošću njegove pjesničke prirode, jasnoćom željenog cilja i stvarnošću viđenja u prostoru i vremenu do u ovaj čas. Kajanova drama Katarina Kosača – posljednja večera, izuzetno je dragocjen doprinos bosanskohercegovačkoj dramskoj književnosti u kojoj predstavlja značajnu poetičku inovaciju, jer se može doživljavati i razumijevati i kao tekst za čitanje.
07.08.2003.
____________________
Napomena: Tekst je pisan kao recenzija 2003. godine, a potom objavljen u listu Nur – Danska; u listu Žena – Švedska; u časopisu Behar – Hrvatska, a pošto je komad postavljen na scenu Mostarskog Teatra mladih i uspješno igran širom BiH i u Hrvatskoj, i kako je autor drame – Ibrahim Kajan – Mostarac koji sada i živi i radi u Mostaru – ovaj tekst objavljujemo i u časopisu Most.

MOST, broj 176-177 (87-88 - nova serija)
Godina XXIX juli-avgust/srpanj-kolovoz 2004.

14. svi 2011.

MOSTAR JE POSUDA MOGA DUHA



Vojislav Vujanović: Razgovor sa lbrahimom Kajanom



Već prvom svojom knjigom pjesama Arabija ljubavi i posebno drugom Kuću dok nađeš, Ibrahim Kajan najavio je svoj osoben glas. Bio je to poetski glas u kojem su se riječi prizivale bez logike ustaljenih odnosa, nekim prizivom iskoni, koji se nije dao opredmetiti ničim što je proistjecalo iz neposredne iskustvenosti, oslobađale se beočuga potisnute podsvijesti i, taka oslobođene, potražile svoje pribježiste u tajanstvu magičnih slika u koje su se pretakale pjesnikove vizije, zažuborile prigušenom glazbenošću stvarajući stvarnost sopstvenih realnosti čiji je korelat mogao biti jedino onaj supstrat koji je i postao zamajac u oživljavanju pjesme i oblikovanju sopstvenog pjesničkog kozmosa. U tom se supstratu rastvarao njegov kondenzat i prelazio u riječ ili u sintagmatske cjeline, u ritmičke kadence koje su se nudile kao završen ritmički lūk, kao cjelina bez interpunkcijskih određenja. Veliko slovo javlja se kao svojevrsno iznenađenje, izničući usred stiha ili odmah iza prve riječi, i tek kad se zaustavi komunikativni tok, veliko se slovo javlja kao smisaona odredba. Izvorni supstrat može biti imenovan samim naslovom pjesme, čak: naslov može sugerirati i određeni "konkretum" koji se razvodi u tijelo pjesme postajući i njenim kontrapunktom. Sve se, dakle, premeće u svome značenjskom vrenju. To je, zapravo, realnost pjesme, viđena kaleidoskopski, izlomljena u svoje distinkcije - da bi se cjeloviti imaginativni čin izdigao iznad ravni svakodnevice, upojednostavljene istine stvarnosti iz koje se izažimao konotativni sloj značenja i bogatstvo kontekstualnih odnosa.
Pjesnikov um i hoće da razmrvi tu upojednostavljenu stvarnost da bi se u pjesmu, umjesto neodredivosti koja postaje predominantna, uselila stostruka znakovitost istine čovjekova poslanja. Pjesnik stvara anagogičke formule da bi razudio svoj pjesnički govor. Započinjemo razgovor s pjesnikom.

- Neretva se useli u vene, zažubori svojim tajanstvom i svojom bojom, zvuk se kondenzira u riječ, riječ se uzvijori, svojom zvukovnošću, u prostaru sunčevog sjaja, zajezdi mjesečevim lukom starog mosta, i tu više nema običnoga govora koji služi samo za sporazumijevanje. Sporazumijevanje u Mostaru kao da i nije bitno, bitno je ono iza riječi, i iznad nje, ono oduhovljeno koje se svije oko svake riječi, poput korone. Akcenatski udari se umekšavaju i pomjeraju svoje mjesto u neki prostor koji se ne da identificirati, govorna melodika poprima pjevni fan, u govor se ukotvljuje nešto začudno, poput metafore, iz toga se oslobađa energija oduhovljenog, poetsko se rađa sarno od sebe i pokušava u sebi sintetizirati sve što se nastanjuje u prostoru Mostara, preostatak se spreže u dosjetku, mostarski čudesnu, ili se preseljava u sliku.

- Vrlo ste lijepo (i tačno!) opisali neusporedivu izvanjsku morfološku sliku i unutamju gibljivost blisku pokretanju fluida, tu zamamnu mehaniku izvornog, mostarskog govora. S takvim "tipičnim" govorom otišao sam kao mladić u Dubrovnik, pa su se kroz dvije godine života ta dva govorna idioma, vrlo bliska
po pjevajućim akcentima, po proizvedenim slikama, po nasmiješenoj rečeničnoj melodiji, po zvuku "koji miluje po ušima" - u mom govoru brzo stopila u jedan. Puno kasnije sam "izašao" iz te južne jezične obojenosti, a da to nisam ni primijetio! Leksički se sloj mijenja najbrže, ali se sintaksa i akcenti mijenjanju
sporije. Mostarski akcent očito upućuje na dublje psihološke slojeve iz kojih se pokreću njihovi mentalni "sadržaji". To, u najmanju ruku, upućuje barem na dvije dimenzije mostarskog tipa govora: na njegovu psihološku mladost donesenu iz duboke vremenske postojbine i na njegovu vidovitost kojom, kao u pjesničkoj igri, "znači" istodobno i konkretno i metaforički. Otuda i taj privid koji spominjete da "sporazumijevanje u Mostaru kao da i nije bitno".

- Roditi se u Mostaru znači i više od rođenja samog.

- Roditi se u Mostaru možda postaje važno kasnije, u trenutku kad osjetite "zračenje nagomilanog vremena" kao kultumih naslaga koji su od Mostara i načinile Grad. Ako, k tomu, još pridodate i "nešto svoje" - i samo u toj mjeri - pitanju možemo prisloniti i svoj odgovor koji nadilazi važnost mjesta rođenja koje niko nije birao.

- Postoje i u drugim prostorima duhoviti ljudi. Ali je to pojedinačan slučaj, otklon od standardnog. Duhovitost u Mostaru jeste, zapravo, standard, otklon je - odsustvo duhovitosti. Ali pjesnički duh je ona komponenta koja, na najpotpuniji način, određuje duh Mostara i onih koji se rađaju u ovom gradu. Mostarac ne može biti običan covjek: on je, najčešće pjesnik, potom slikar, najzad, duhovit - Mostarska liska?

- Kultura duhovitosti, raznolika po oblicima i po "upotrebljivosti", od jednodnevnog vica i anegdota pripisivanih narodnim "glasnogovornicima" Vasi Kisi, Dedi Ciganinu, Matiji i Juri, Greti Habibi, ili oštroumnim - kakvi su slikar Ihsan Ico Voljevica (uključujući i zagrebačkog Mostarca Ismeta Icu Voljevicu),
ili, danas, vrlo popularni Osman Džiho, itd., do parodijskih, ironijskih i satiričnih narativa (kakve je, recimo, o Mostarcima pisao sugrađanin Osman Nuri Hadžic prije više od stotinu godina, poput one briljantne "mostarske samokritike'" Najpametniji ljudi na svijetu), danas gotovo zaboravljeni Husein Đogo Dubravić (komediograf, humorist), pa Alija Nametak (od zapisa Kako sam postao književnik, komedije Omer za načvama do Tuturuze i šeh Mece). To su svakako vrhovi iznikli iz širokog prostora opće spremnosti na igrivost duha, na dosjetku, šalu - gotovo uvijek kao "izvmutu" ili "docrtanim dotjeranu" zbilju.
Očito je i tu riječ o produkciji naslonjenoj na tradiciju, na nešto što je uvijek važilo, jer se čak i u najstarijem mostarskom pjesništvu mogu pronaći stihovi profinjenog ironizirania, kakvi su u pjesmi Dosjetke o mostarskim uglednicima autora iz 16. stoljeća Šahin-zade (pjesničkog imena Adli Husam Čelebi). Pa, budući da se i procedura u stvaranju najbanalnijeg vica odvija u "mentalnim operacijama" s obilježjima redukcije u sadržaju i skraćivanju misaone putanje s reverzibilnim svojstvima - što svakako ima jaku vezu s pjesništvom - onda nije ni čudo da te dvije atribucije Mostara, kao grada pjesnika i kao grada duhovitih
ljudi, idu zajedno, usporedno ili isprepleteno. Time jest obilježen svaki Mostarac. Obilježen po stvaranju (piše, slika, riše, glumi) ili po spremnosti da sudjeluje u atmosferi iz koje se stvara ta neuhvatljiva mostarska pomama za nadrealnim stanjem života.

- Dali su mu starozavjetno ime u kur'anskoj transkripciji, ali sa neobičnim prezimenom, svojstvenim hercegovačkim ponekad uistinu začudnim prezimenima. Teško mu je naći korijen i odrediti mu značenjsko polje.

- Ime Ibrahim dobio sam "potpunim saglasjem" roditelja, što im nije bilo teško - obojica su djedova bili vrlo zadovoljni, jer je svaki mogao reci da se zovem po njemu. Moj je djed Ibrahim Kajan s obitelji doselio u Mostar iz bliskog Blagaja, oko 1918. godine. Blagaj osjećam svojim najužim zavičajem. Rahm. Hivzija Hasandedić mi je pričao o oblicima mog prezimena koje je susretao u dokumentima: najčašće Kajan, ali i "bosnizirano" - Kajanija. Jednom mi je kazao i dva-tri stiha iz narodne mostarske pjesme o Kajanu: Kajanijo, živ ti bio vranac / Dobro čuvaj na Raskršću klanac.
Bio sam dječak i nisam znao kontekst Hivzijinim stihovima. U magli su mi ostale Hivzijine historijske reminiscencije o napadima Jankovića Stojana na Mostar, na krvoprolića u tim napadima. Godine 1968. napisao sam i objavio pjesmu, valjda kao odjek iz djetinjstva, u kojoj je središnji motiv vezan baš za te
sudbinske udese (Akšam olur), pa sam, doživjevši potpuno izopćenje kao dvadeset četverogodišnji "mladi pjesnik", otišao u Zagreb. Da pjesme mogu promijeniti sudbinu autora, i sam sam "okusio".
Ali, negdje krajem 1992. posjetila su me dvojica mostarskih boraca i donijeli mi na dar knjigu Husage Ćisića (onoga sto je tražio šestu buktinju u Grbu FNRJ!) pod naslovom Mostar u Herceg-Bosni (Preporod, Mostar 1991.). Samo što sam je prihvatio - knjiga se "sama" otvorila na stranici 84. na kojoj su moje
oči pročitale sljedeće redove: "Salih-aga Kajan, kojeg narodna pjesma zove Dedom Kajanijom, bio je stari ratnik, pa mu je ovog sefera gradska uprava povjerila karaulu na raskršću u Zahumu, dodijelivši mu 40 vrsnih momaka... Janković je s jakim snagama počeo forsirati Raskršće (...), narodna pjesma apeluje na Dedagu da ga bezuslovno sačuva. ..", itd.
Nekoć sam mislio da Kajani postoje samo u Blagaju i Mostaru, za koje (historičar Vladimir) Ćorović misli da su ovdje došli iz Sarajevskog Polja. Prije skoro trideset godina u Budimu sam kahvenisao s čuvenim svjetskim karikaturistom Tiborom Kajanom. Finci su imali dirigenta i kompozitora latinizirana prezimena Kajanus, a na Borneu živi cijelo pleme, u prošlosti znamenito po lovu na ljudske, glave i još znemenitije po vještini umanjivanja tih glava (užas!). Kajana ima i Židova, a i Turaka. Jedan se, slavni, avarskog porijekla, spominje se i u Kačić-Miošićevom Razgovoru ugodnom naroda slovinskog... U svakom jeziku znači nešto u skladu s tim jezikom, a moje je valjda po onom, ako ćemo se šaliti, Kajan ti ljubim prečiste skute...
Dakle, "rašireno" je toliko da mogu mirne duše reći da sam pravi potomak Adema a.s. i Havve hazretleri, odsvakud, kao pravi slavenski Bošnjanin, plavokos (bilo nekad) i plavook (što se još nazire).

- Pjesnički se oglasio u trenutku kada je duh Mostara dospijevao do zenita svoje kulturne zrelosti predstavljajući se, sa podjednakom snagom, i u pjesništvu, i u slikarstvu, i teatarskoj umjetnosti, u glazbi. Boravili su tada u Mostaro, kraće ili duže vrijeme, i Safet Pašalić, i Salko Repak i, posebno, Skender Kulenović. Pjesničku riječ je pronosila pjesnička generacija kojoj so pripadali Vlado Puljić, Alija Kebo, Božidar Gagro, Pero Zubac. Njima se pridroživao pjesnik starije generacije - Safet Burina.

- Baš tako. Mostar je šezdesetih godina postajao samosvjestan svoje "velike kultume baštine", ali još nije bio potupo siguran što bi ta baština sve trebala podrazumijevati. Stvaranje novih vrijednosti - bio je imperativ vremena, osobito u slikarstvu, u teatru, u izgradnji institucija, pa se Mostar zaista ubrzo pretvorio u Grad opsjednut pozoristem i zavičaj velikih slikara. Već kao dijete izdaleka sam promatrao ljude koje spominjete, a zahvaljujući poticaju deset godina starijeg brata Mirze (koji je vrlo mlad nesretnim slučajem umro), postao sam najredovitiji posjetitelj Lutkarskog pozorišta (u kojem je brat bio glumac-suosnivač), velike i male scene Narodnog pozorišta (sa sjajnim Antom Vicanom, Danom Kurbalijom, Zvonkom Lepetićem, Draganom Šakovićem, Urošom Kravljačom...), divio se scenografijama Bobe Samardžića ili Zuke Džmhura, izložbi velikih slikara Karla Affana de Riviere, Mehe Sefića, Ishana Ice Voljevice, a sjećam se čak i koncerta mladog mostarskog Simfonijskog orkestra s dirigentom Antunom Nanutom i dviju njegovih kompozicijskih minijatura od kojih se jedna zvala Na mostarskoj Tepi.
Prisni prijatelj moga nesretno umrlog brata bio je pjesnik Alija Kebo. To je prvi "živi pjesnik" kojeg sam upoznao, i njegovim su mi poticajem objavljene prve pjesme u Mladoj Hercegovini i Slobodi (1959.), u petnaestoj godini, a pet godina kasnije sam već urednik (s A. Kebom i G. Babićem) zbomika hercegovačkih pjesnika Od kraja do beskraja. U to se vrijeme već javljam u Makovom Životu, zagrebačkom Poletu, pa u beogradskom Delu. Skendera Kulenovića sam upoznao 1969., u ateljeu slikara Mladena Solde. Nikad neću zaboraviti taj trenutak: zatražio mi je pjesme za zbomik koji je priredivao u čast godišnjice Alekse Šantića. Tada sam prvi put bio u onoj poziciji za koju se kaže "društvena nelagoda". Puno godina kasnije ću saznati, iz memoaraske knjige njegove supruge, detalje mučnih prilika u kojima je, baš tada, živio sami Kulenović, zbog kojih je čak napustio i Beograd i došao živjeti i raditi u Mostaru.

- Pjesnici su se rađali u najranije doba postojanja ovoga grada. Začetnik tog pjesničkog luka je pjesnik Zijai, rođen krajem XVI stoljeća, a svoje stvaralaštvo ugradio je u prvu polovinu XVII stoljeća. Pisao je ljubavne pjesme pone strasti:

Upropastilo me tvoje tako zavodljivo oko,
Potresao me tvoj rasuti soluf.
Krv mi je prolio tvoj rubin (usne)
Koji sipa dragulj,
Vatra sastanka pretvorila je u pepeo čitavo
Moje tijelo!
Danas mi nisi došla nasmijana lica.

Tu Zijaijinu pjesničku zalogu preuzimala je čitava plejada pjesnika koji su stvarali na orijentalnim jezicima, čije vrhunce predstavljaju Derviš-paša Bajezidagić i Fevzi Mostarac. Sa rastom grada, u Mostar su se naseljavali i pripadnici drugih vjeroispovijesti, ugrađivali svoj duh u mostarski pjesnički luk, sa lukom svoga mosta gradili i svoj duhovni luk.

- Od Širija (Ali-bega Hercegovića, unuka Hercega Stjepana), preko briljantnog Zijaija kojeg citirate, čuvenog Derviš-paše Bajezidagića i briljantnog Medžazija, Fevzija Blagajca s Bulbulistanom kao posebnim i neusporedivim poglavljem, pa sve do otkrivenih u posljednjih dvadesetak godina kojih nema u Biserju (Adli Čelebija, Žagrića, Rahmija, Bulbuli Mostarca i drugih), sklapa se veličanstven luk koji svijetli u punini poetske misli dostojne velikog književnog vremena. Otkrivanje i komunikacija s tim pjesništvom ni izdaleka nisu dovršeni! To, dakle, historijski sklopljeno vrijeme, koje je osiguralo prostor velike snage dolazećim umjetninarna i drukčijim duhovnim i vjerskim iskustvima, moglo je primiti u sebe sve riječi koje će oblikovati umjetnine, prije svega kasnijem Svetozaru Ćoroviću i Aleksi Šantiću koji će, odupirući se o građu "lokalnog duha" i apsorbirajući, pa i sarni prevodeći svjetske pjesničke dosege (Šantić), uzvisiti svoje umjetnine do sarnog vrha, podjednako nacionalnog i bosanskog, koliko i supranacionalnog neba zajedničke duhovnosti. I to isto vrijeme na sceni su i Ivan Milićević s prijateljom Osmanom Nuri Hadžićem (čija djela, doduše, više izlaze u Zagrebu nego u Mostarn), a tu je i Kalajdžićev napor oko konstituiranja prve bošnjačke kulturne i književne produkcije pod egidom "Prve muslimanske nakladne knjižare" i njezinih edicija Musimanske
bibioteke i lista Biser s Musom Ćazimom Ćaticem kao urednikom. Iako je ovo prilika u kojoj govore samo natuknice, ipak spomenimo i Mostar kao grad u kojem su neki pisci izašli prvi put (recimo A. G. Matoš, 1901.), ili su prvi put prevedeni (Robinson, čak i prije dolaska Austro-Ugarske).
U "luk mostarskog duha" vrlo je lahko ugraditi ljepotu, bilo da dolazi sa Istoka bilo sa Zapada, jer su mostarski pjesnici vjerovali da čovjeku pripada i Istok i Zapad, ali je problem ugraditi duh tamo gdje nikada nije postojao ili gdje se Drugima nije ni dopuštalo da u njemu sudjeluju (danas imate i takvih
primjera, u Mostaru ima barem jedan takav "eksluzivitet"). Uostalom, oslušnite "mostarski govor", "mostarsku leksiku", "mostarske akcente" u prozama Ćorovića, u Šantićevu stihu, pogledajte tematski obzor Vere Škurle Ilijić ili Dore Pfanove iz njihovih, kako su zapisale, "bosanskih godina" provedenih (i) u Mostaru.

- Kako je u taj luk svoj duhovni i pjesnički znamen utkao pjesnik Ibrahim Kajan?

- Utkao sam ga po sebi, po svom doživljaju svijeta i svog života u ovom svijetu, a ne po tematiziranju dijelova grada, njegovih zidina, sklada, pa ni snažne estetske emisije. Meni je to razumljivo - ta živim u tom sklopu! Ako je kriterij "mostarska tema", onda ja nisam mostarski pjesnik, što su mi, uostalom, (i) zbog toga, odricali generacijski stihotvorci. Oduvijek se doživljavam dijelom Mostara - kao Grada i kao Duhovnog prostora. Ako se i spominje Mostar, a spominje se (npr. Domaća zadaca o mom gradu, Alba, zadnji Mostar, Trnula su tijela, Akšam olur, Mostarska košuljica, u alegorijskim slikamaArabija Druga,
Riječ drugu, Zijai Mostarri, Mostarri itd.), Mostar je posuda mag Duha! - ne znam smijem li uopće nešto slično reći? Glupo je taka govoriti naglas.

- Jedna od bitnih karakteristika pjesnikova govora jeste kolorizam riječi. Ne kolorizam koji bi proistjecao iz uspostavljanja odnosa sa svijetom čija je neposredna odrednica u spektru boja. Pjesnik kolorizam traži u samom korpusu riječi, u prepoznavanju onog povijesnog nanosa koji se
uselio u rijecč, razbokorio se u njoj kao duh nasljeđa. Vrijeme struji kroz tijelo riječi, riječ prestaje biti leksem jednoznačnosti, u njoj odzvanja vrijeme kao boja i zvuk. Takve riječi dolaze iz neiskorištenog jezičkog arsenala u kojem se bogatilo već nataloženo iskustvo dodanim značenjskim vrijednostima kojima je bivalo pretijesno u formulacijama standardnih izričaja. Čini to, istina, povremeno, ali dovoljno da se osjeti njihov dah u ukupnosti njegove knjige Kuću kad nađeš. Zbir tih riječi nalazimo na kraju knjige sa njihovim leksičkim tumačenjem, mada one u korpusu pjesme uvijek imaju razuđenije značenje: almas, asker, karandžolos, kudret-sahat, sihirbaz, sinija, šimšir itd.

- Ima tu nekoliko jasnih zagonetki: karandžolos, kudret-sahat, sinija, šimšir - naprimjer, leksemi su punokrvnog života mog dječaštva i mog mladićstva, nipošto ih nisam doživljavao ni prepoznavao kao nositelje "povijesnog nanosa"; bio sam još uvijek premlad da bih shvatio kako su "književni arhaizmi", pa taman bili i potpuno neprevodivi (što je kudret-sahat na hrvatskom, kako se kaže karandžoloz na srpskom? Što je sinija?). Odnosio sam se prema njihovoj povijesnosti baš kao i prema povijesnosti leksema "kuća". Osim toga, što i sami primjećujete, uz temeljni sadržaj one nose i "razuđenija značenja". Otuda je, bit
će, i taj zov, unutarnje osjećanje što me "nagovorilo" i "uvjerilo" da samo tim riječima mogu dati svoju, vlastitu dimenziju života koja se produžava i ispred i iza kronološki omeđena vremena fiksiranog rodnim listom u koji sam "smješten", da su baš te riječi kadre da me prenesu preko mosta (gdje je Zijai, a to mjesto nije u prošlosti), da opisu i predvide moje stanje, neku moju poetičku "odsutnost" poput promišljanja ili emocije, još nejasna ushita i još nejasne budućnosti. Pošto su to gotovo odreda moje mladenačke pjesme, prvotnje senzacije koje se još nisu isprljale - i riječi koje sam ispisao bile su mojim perom prvi put dotaknute i upotrijebljene, dakle - bjehu savršeno svježe, poput otkrića, poput novosti koja nam ne stiže uvijek i nužno iz - budućnosti. Kažete: kolorizam tražen u korpusu riječi? Djeluje mi, u svojoj temeljnoj nakani, poput impresija analitičkog porijekla - a pjesniku godi, jer nije bez emocija.

- Svoj pjesnički kozmos Ibrahim Kajan je gradio od širokog spektra emocija, sa naglašenim uklonom ka osjećanju religijskog. No, to je samo jedna od mogućnosti tumačenja na koji je način u taj njegov pjesnički kozmos ušao leksem" Arabija", jer su konotativni slojevi znatno razuđeniji izlučujući iz sebe snop poetskih vrijednosti. Taj snop iz leksema "Arabija" upravo oslobađa atribut "ljubav" uz koji se najčešće i vezuje. Šta se sve smješta između "Arabije" kao poetske fikcije i "ljubavi" kao realiteta
ljudskosti?

- Arabija je, očito, iz polja gustog, unutarnjeg, simboličkog samosporazumijevanja, krila duha mog osjećanja života kao dugotrajnog dječaštva, krila koja su se oduvijek, poput užarenih slika, zvalaArabia Deserta i Arabia Felix. Ponekad sam među njih mogao smjestiti cijeli kozmos zajedno sa svojim konkretnim doživljajima: dodirima, tijelom, čežnjom, "simboličkim ranama", "suzama erosa", gradove u čijim sam kulisarna disao, smijao se i plakao; sestre i braću od kojih me udaljenost i vrijeme potpuno neprimijetno otudilo. U tom pustinjskom zijevu - komu ćete se obratiti? U toj praznini vi nalazite sarno Veliki Um.
Arabija ljubavi je u rukopisu bila knjiga, a urednik ju je objavio kao (smanjenu) zbirku ljubavnih stihova. Iz nje su poispadale većinom one koje te godine, 1967., još nisu mogle biti objavljene, a koje su bile u otklonu od partijske, službene i državotvome filozofije (što je, zapravo, bilo jedno te isto). Riječ je,
naravno, o stihovima duhovnog, transcendentalnog nadahnuća, koji su objavljeni u kasnijim zbirkarna. "Između Arabije kao poetske fikcije i ljubavi kao ljudskog realiteta" – položena je, prije svega i poslije svega, moja čežnja. Ona progovara kroz moje duhovno, moj krik - kroz moje pobožno.

- Stvaralački nemir koji je, od samog početka stvaralačkog hoda poetskim prostranstvima, obujmljivao pjesnikovu imaginaciju preveo ga je u novi prostor stvaralačkih iskušenja: posvetio se stvaralaštvu za djecu. I kao pjesnik i kao kritičar. U njegovoj poeziji za najmlade nema onog uobi-
čajenog infantiliziranja poetske imaginacije, Ibrahim Kajan stvara ovu poeziju iz njenog izvornog jezgra u kojem se formulira inspiracija što traži svoje isto tako izvorno otjelovljenje. On govori istinu svijeta kroz čistotu nadahnuća, iz primordijalnog osjećanja svijeta u kojem sve stvari imaju
drugačije svoje određenje, svoju začudnu formulaciju ne sarno u objektivnom svijetu već i u svijetu samoga govora, samog jezika. To je, istovremeno, i magična igra kojom su se koristili davnašnji vrači, ali i jedna zanosna jezička igra. Vrhunac i toga magičkog i igrivog je dostigao u pjesmi Skriveno krdo volova. Takvo pjesništvo nije zasnovano na htijenju da se napiše pjesma u kojoj bi se zbirale određene vrijednosti, dostupne djetinjoj magiji, već dolaženje do pjesme u koju su već smješteni i pjesnik i onaj kome je pjesma namijenjena. Kako se može iskoračiti iz jednog pjesničkog obzora u drugi, blizak jedan drugom, ali nikako srodan?

- Dječje pjesme (koje pišu odrasli), gotovo u pravilu nisu diktat pjesnikova jezgra, osim u sretnim slučajevima, a tih je slučajeva vrlo malo. Danojlić je nekoć pisao da je to "pjesma koja ne želi da odraste", međutim, to i nije tačno: dječja pjesma i "hoće i želi da odraste" - i ona to radi, sarno to se, doduše, ne vidi dobra iz perspektive bosanskog dječjeg pjesništva gdje raste kao što rastu "starmala djeca". Pogledajte čudesne razvojne relacije npr. Vitez - Balog (u hrvatskarn) ili Zmaj - Radović (u srpskom pjesništvu). Pa i pjesma Skriveno krdo volova koju navodite kao "vrhunac magičnog i igrivog", tipom lijepe i visoke ocjene, "bosanska je novost" koja je u svijetu već pasala, ali budući da dobar dio naših pjesnika ne prati kretanja ni u susjednih naroda, takav tip igrivosti, sukladan Huizinginoj definiciji čovjekovog ludičkog prostora, u nas nije prepoznat. Naravno, ja sebe ne osjećam (dovoljno) i dječjim pjesnikom, pišem takve pjesme rijetko, koje su, u najboljim savremenim primjerima, davno napustile deskripciju predmeta, životinja, pa i samih emocija kao takvih. Umjesto deskripcije, i u dječjoj pjesmi valjalo bi modulirati ono što je najbliže prirodi dječjeg bica: pjesmu u kojoj se elementi igraju, a ne koja igru opisuje. Možda je zbog toga, po vašoj procjeni, ta pjesanca o volovima skrivenim u riječima, odraslija od, npr. Pandžinog Lista koji je pao na put, mokar i žut.

- Vidjeti neviđeno i doživjeti emotivni ushit, a potom naći onu tačku iz koje se formulira skrivena tajna neviđenog u kojoj se bokori tajna tajne, spoznaja duhovnog i prevođenje toga duhovnog u riječ, u zapis koji se zove putopisnom literaturom. U putopisnoj knjizi Tragom Božjih poslanika tragali ste za genijem žrtve. U knjizi Tragom bosanskih kraljeva, pak, gonetali ste genije povijesnog koje se sedimentiralo u bosanskim prostranstvima.
Nisu Ii Vaši putopisi, zapravo, dogradnja onog poetskog koje se najprije oformilo u poeziji, a zatim potražilo šire prostore gdje se inspiracija smješ- tala bez ostatka. Znaci li to da Vaše pjesništvo i Vaš putopis moramo posmatrati u njihovoj dubokoj uslovnosti?

-Volim putopis, posebno bosanskih autora, osobito one koje su ispisali Zuko Džumhur i Tvrtko Kulenović. Volim ga i zbog sebe: to je jedina forma u kojoj mogu, čini mi se, pronaći prostor za svaku temu. Biti, aka je to moguće, istodobno vrlo blizak svijetu i vrlo udaljen od svijeta, to je moje stanje dok promatram odlomak neke zbilje (ruinu, hram uklesan u stijeni, grob, tvrđavu, most, gromilu...). U mojim putopisima nema puna opisa, nema panorama, nema razglednica s putovanja, pa ipak, ne jednom, čitatelji su mi znali reči: "Nikad nisam putovao taka doživljeno kao što sam putovao s toborn, čitajući. .." Što su oni pronalazili u mom tekstu, nisam siguran; ja sam tražio na putovanjima ono što sam, jednoć, osjetio: posredovanje materije, kadre da uspostavi neki oblik duhovnog kontinuiteta s praizvorima, s ljudima koji su bili, a kojih sada nema.
Njihove ruke oblikovale su one čudesne, neusporedive i jedinstvene predmete, pa, dodirujući ih - "čujem jasan govor njihova duha". Krhotine materijalizirane historije emitiraju iz sebe, iz svoje građe, fluid koji nam oblikuje unutrašnju boju glasa. Njime procjenjujemo proces vremenite dimenzije povijesti. To je,
mada različito izgleda zbog ne-slične građe, podjednako i u duhovnom putopisu Tragom Božjih poslanika i u historijskom Tragom bosanskih kraljeva, koje se, na svoj tačan nacin, vrlo lijepo atribuirali kao tekstovima "traganja za genijem žrtve", odnosno za "gonetanjem genija povijesti". Takvi tekstovi, pa htjeli to i izbjeći, uvijek zazvuče poetskom rezonancom - jer se već i sama nakana dosezanja i propinjanja za ljepotom (sjetih se Muse Ćatića!) - oblikuje u ljepotu samu. Potpuno sam suglasan s tim: ako je išta poetičnije od poezije, onda je to putovanje. Nije čudno da su mudriji čak govorili da "ne treba živjeti, treba putovati".

- Posebnu ljubav ste posvetili Katarini, bosanskoj kraljici. Oblikovali ste je u drami, a zatim pretočili u roman. Ali Vaša rečenica i u jednoj i u drugoj književnoj formi nosi bitna obilježja Vaše poetske inspiracije, njen je lik najprije formiran kao unutarnji lirski zaziv, a tek potom pretakan u
dramu i u romanesknu formu. Zar ne?

- Znao sam još od ranog djetinjstva nekoliko "golicavih" legendi o Hercegu Stjepanu, a već sam se kao dječarac pentrao po tvrđavi iznad vrela Bune. Najposlije, nedavno su mi pokazali i stare Kajanove kuće koje su pod samim brdom, najbliže tvrđavi. Iznad njih, na suprotnoj strani, na cesti za Nevesinje, oko Busaka s kojeg je Bašagić promatrao utvrdu, nalazi se lokalitet Kajanov kuk. Zapanjen nad nepoznatom mi bosanskom historijom, nema tome davno, sam sam sebi otkrio Hercegovu kćerku, Katarinu, i njezine dvije kuće, roditeljsku i kraljevsku, ispunjenim shakespearovskim oblicima tragedija. Kako sam mogao ostati nijem? Kako sam mogao tajiti to što sam otkrio i u nekim inačicama usporedio s netom završenim bosanskim ratnim segmentom? Sa izbjeglicama, pokrštavanjima, pljačkom, krivotvorinama, lažima, besramnošću političkih vremena koja nas uvijek i u stopu prate i čcine nesretnima? Na preživjelim se ogleda pakao i ukupna čovjekova nesreća; prepoznao sam da je takav, patnjom pročišćen lik, Katarina, kći Hercega Stjepana, sestra velikog veziraAhmed-paše Hercegovića i nesretna kraljica, supruga predzadnjeg kralja, možda baš od sinove ruke ubijena, Stjepana Tomaša. Zatim, tuđina u kojoj trebaš umrijeti. U toj povijesnoj figuri, o kojoj nemaš zapravo ništa dokumentirano, a ipak odnekud znaš sve - susreću se sve kolektivne i pojedinacne sudbine bh. čovjeka: njegova sudbina i njegova domovina. U njoj, podjednako "poznatoj" kao i "nepoznatoj", počiva nevjerovatna količina primamljujuće energije koja nam svima pripada, jer smo,  na neki zbiljno-fantastičan način, svi njezina djeca i, baš zbog toga, svi njezini baštinici.

- Kamo je dalje usmjerena Vaša stvaralačka putanja?

- Ne znam, nisam siguran ni u što dok ne - bude.
Diwan, god. X., br. 23-24, novembar 2007., str. 160-168

5. svi 2011.

NERAZDVOJNI NEPRIJATELJI

PUTOPIS

Duh zapisa Evlije Čelebije

 Sjedimo u stambolskoj knjižari Kelama Karatekina, našega iseljenika, jednog od najpoznatijih turskih nakladnika, a tu je i znameniti turski prozaik Yaşar Kemal. Pričamo o svemu, pa i o književnim vezama koje su mnogostruke, guste i, kako vrijeme prolazi, sve dublje u zaboravu... A postoje činjenice koje kažu da su povjesničari izbrojali, kroz zadnjih pet stotina godina, više od 3000 pjesnika koji su pisali gazele, mesnevije na perzijskom, arapskom i turskom jeziku – s primjetnim doprinosom pjesnika iz naših krajeva, među kojima su najzanimljivji pravi bosanski i hercegovački vlastelini, od kojih je najpoznatiji unuk hercega Vukčića Kosače i sultana Mehmeda II. Osvajača – pjesnik Sirri. Njegov je otac Stjepan, kao veliki vezir Ahmed Hercegović – uza sve časti, dobio i tursku princezu za ženu...
Međutim, za nas je osobito zanimljivo što se u korpusu turske književnosti, u putopisnom žanru, nalazi i golemo djelo Evliye Çelebije Seyahatname (Putopisi), u deset povećih knjiga kojima autor (rođen 1611., a umro nakon 1679. godine), nije zadužio samo tursku književnost, povijest i zemljopis – nego je pružio niz nenadoknadivih obavijesti o onim kulturama naroda koje su Turci stoljećima držali u ropstvu, ali i o onima koji su tursku imperiju “površnije” poznavali, u kraćim razdobljima joj bili pokorni ili joj bili običnim susjedima.
Evliya Çelebi (to je njegovo izvorno ime), neosporno bi bio, po onom što je sve napisao o našim krajevima kroz koje je proputovao – naš putopisac! Pisao je, primjerice, osim o gradovima današnje Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Makedovije, Vojvodine – i o nizu hrvatskih gradova, malih mjesta i sela kroz koja je prolazio – a bogami ima podataka i o takvim mjestima koja nisu nikad ni postojala. Evliya Çelebija, nelicemjerni! Dok čitate njegove zapise, nerijetko vrlo jakih emocija, svakako ćete primjetiti još jedno autorovo obilježje – a i to obilježje pripada dobrom duhu djetinjstva i jezgri neoštećene nikakvim nevoljama – što se jasno razotkriva u činjenici da autor gradovima koje opisuje nikada ništa ne oduzima i ne umanjuje – nego im dodaje, uljepšavajući brojem i ukrasom mnogostruko uvećanim sve što je vidio ili o čemu je doznao!
Proputovao je kroz naše gradove ostavljajući podatke o njihovu izgledu, o stanovništvu, o religijama i o jeziku, o običajima koji se možda još ponegdje pamte ili kojih više nema. Eno ga u Klisu, Sinju, eno ga u tvrdom gradu Kninu. Prošao je kroz Nadin (danas selo kraj Benkovca), Skradin, kroz Vranu i kroz Obrovac. Piše o Zadru, o “vojnom pohodu prema gradu Šibeniku”. I o jednom od suradnika Husrev-begovih, Murat-begu Trdiću, rođenom Šibenčaninu. Taj je Murat-beg imao kroz cijeli život trajne kontakte s obitelji, a najčešće s rođenim bratom Jurjem, svećenikom katoličkim. U bližem je srodstvu i s kardinalom Utišenić-Martinucijem. Priča Çelebiya kako se sastao s generalom grada Splita, a u raskošnim bojama opisuje slavni Dubrovnik, podrobno zapisujući strukturu dubrovačkih vlasti, razgovore, opisujući poslove koje je obavio i u čije sve ime. Çelebiya zapisuje i nekoliko rečenicao Zagrebu, prolazeći pokraj grada koji imenuje ovim oblikom: Zagrab. I inače, sve gradove i mjesta u Dalmaciji zapisuje hrvatskim jezikom a ne talijanskom nomenklaturom.
Evliya Çelebi ostavlja zapise o “Vilajetu Zrinskog”, Moslavini, gradu Čakovcu, gradu Legradu, i tako dalje.
Opisan je i susret s banom Nikolom Zrinskim, koji se autora, očito, dojmio, jer je, među ostalim, zapisao da “bijaše pametan, trezven i inteligentan...”
Međutim, najzanimljiviji je detalj pobratimstva među muslimanskim i kršćanskim junacima, a koje Evliya živo i uvjerljivo bilježi negdje na graničnim prijevojima Dalmacije i Bosne, ili Turske imperije i Mletačke Republike! Evo tog karakterističnog mjesta, koje je, kako se zna, našlo odjela i u suvremenoj hrvatskoj književnosti (Ivan Aralica: Duše robova) – a autor mu je svjedokom negdje navrhovima krševitih i neprolaznih mjesta Prolog-planine”, netom je krvavi sukob među suprotstavljenim stranama prestao: na sve strane ležali su leševi, polomljeno oružje, poderane zastave, skršeni križevi. Muslimani su se veselili pobjedi. Gazije su, kaže Evliya, njegovj ekselenciji, paši, darovali mnoge skupocjene zarobljenike, pa nastavlja pašinim riječima:
- Da ostale zarobljenike pobijemo?
Vojnici nisu pristali, nego su rekli:
- Ako ćete pobiti ove zarobljenike koji su nama pripali, onda treba da posiječemo zarobljenike koji su vama pripali...
Tako je došlo di sukoba oko podjele ratnog plijena, pa su, svjedoči Çelebiya, pozvani livanjski kadija i livanjski muftija da stvar pravično rasprave. U jednom trenutku, kroz priču, paša doznaje da je “jedan krajiški gazija bio sakrio jednog kršćanskog haramiju u kožu”. Paša se rasdio i naredio:
- Odmah mi dovedite tog čovjeka i zarobljenika kojeg je sakrio.
Kada su obojica došli na stratište i kad je paša naredio:
- Odmah krvnika! – ovaj se junak savio oko vrata svog zarobljenika, te pomažući i plačući rekao:
- Aman, veliki veziru, ja sam se s ovim zarobljenikom pobratio na bojištu, on će s mojom vjerom otići u raj i to će za mene, jadnika, biti šteta; a ako ja umrem, pri meni će ostati vjera ovog zarobljenika kojeg sam pobratio, pa ćemo oba u pakao, te sam opet na gubitku.
On se bio složio na svog zarobljenika, i nije ustajao s njega.
Kad je odvažni paša upitao:
- Hej, gazije, što je ovom čovjeku?
Serhatske gazije mu odgovoriše:
- Kad naši junaci na ovoj našoj krajini padnu u kršćansko ropstvo i tom prilikom jedu i piju za stolom, oni se pobrate s kršćaninom i zakunu da će ga u slučaju potrebe izbaviti iz nevjerničkog ropstva, a musliman, opet, zada vjeru kršćaninu i rekne:
“Ako ti padneš nama u ropstvo, ja ću tebe izbaviti od Turaka.”
I tako dadnu jedan drugom čvrstu vjeru (ahd-u emân) rekav:
“Tvoja vjera moja, a moja vjera je, opet, tvoja.”
“Je li?”
“Jest.”
Zatim liznu međusobno krvi. Tako se pobrate musliman s kršćaninom.
Eto u ovom slučaju ovaj nevjernik je pobratim ovog gazije. On je nekada izbavio iz ropstva muslimana. Sada je, eto, ovaj nevjernik, što je u rukama ovih ljudi postao sužanj. Ako ga (njegov brat) spase, onda je on ispunio svoju zadanu riječ i vjeru. A ako sada ovaj kršćanin bude ubijen, on ide u raj, a ovaj (musliman) ide u pakao s vjerom nevjernika. Premda ovo nema ni u muslimanskoj ni u kršćanskoj (svetoj) knjizi, to je ipak ovakav običaj na ovoj krajini čest.
Kada su to kazali paši, on je rekao:
- Oslobodite ih obojicu.
Na to obojica nokat u ledinu i iščezoše.
“Svi mi, međutim, ostali smo zapanjeni pred ovim razgovorom” – piše Evliya.
A zapanjeni su bili i moji sugovornici – Kemal Karatekin i Yaşar Kemal.

Večernji list, Zagreb, 11. V. 1989

4. svi 2011.

ZAPIS O ALIJI IZETBEGOVIĆU



Upitao me s veselom i živom znatiželjom: “Je li stvarno istina ono što ste zapisali u onom članku u Oslobođenju, o knjizi…, da je svojevrsni hit?” Ruke su mu, gotovo oprezno dodirivale površ bijelog stolnjaka u uvijek prijatnom ambijentu restorana zagrebačkog Islamskog centra.
Podsjećao me na fotografiju svoga oca Alije Izetbegovića, negdje objavljenu, iz dana kad je mogao imati možda baš toliko godina koliko i on, Bakir, prvi put moj sugovornik i kojega od tada, vrativši se nakon studijskog boravka  u Turskoj pred ljeto 1990., nikada više nisam susreo. I po tom sam ga zapamtio. Dok je izgovarao svoje nedovršeno pitanje, prišao mu je žurno i odmah nas prekinuo, čini mi se, Salim Šabić. Shvatio sam: “... O knjizi Vašega oca? U članku što sam ga poslao iz Istanbula, nakon šetnji po knjižarama? Tako je, Islam između Istoka i Zapada, u drugom izdanju, jedna je od najtraženijih knjiga… Među mladim intelektualcima, ona je doslovni hit!” 
 Alija Izetbegović, prvi demokartski izabrani Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine

 Ustajao je iza stola,  gotovo nevoljko, s očima koje su “govorile sve”. Razumio sam ga, taj pogled, kao duboku bliskost sa svojim ocem. Bliskost se hrani oduševljenjem uspjeha svoga uzora. I naravno, poruke te bljeskovite priče sretna pogleda, mogao sam razumijevati kroz razdoblje koje je slijedilo, isprekidano, kroz geste i kroz poruke rasute unutar životne zbilje koja je  sudbinskim udesom dodijeljena njegovu ocu Aliji Izetbegoviću. (Upoznao sam i sam jednu pojavu u životu: kad zavolite nekoga ko u trpnji i patnji provodi svoj misaoni ili umjetnički život, uspjeh njegova djela vas ozari takvim uzbuđenjem, neusporedivim duševnim sjajem kakav nikada nije sjaj svog vlastitog uspjeha. To je zaista čudo). 
Tada, kada se to desilo, Alija Izetbegović je tek izašao iz prostora koji se u društvenom i političkom životu nesmiljenom ignorancijom pretvara u nepostojeći, ali izmjeren i određen  izoliranom ‘privatnom osobom’. ‘Privatnom osobom’ s reputacijom robijaša duga vremena zbog misli kojima je ispunjavao svoj život, osobom koja nas nije ni na što obvezivala sve do trenutka dok njegove misli nisu utjecale ne samo na naš život, nego i na našu kolektivnu sudbinu. 


Sudbinom upleten 

Biografija Alije Izetbegovića je poznata svim Bosancima i Hercegovcima, a posebice Bošnjacima. Zbog toga je, držim, ona, kao takva, čudesno podatna građa, u ovom trenutku, prije svega povjesničarima, ljudima što naknadno utvrđuju modele ‘društvene prakse’,  filozofima i sociolozima, ali će, gotovo je sigurno, i  književnici imati svoju riječ ispisanu kao projekciju zbiljne ili fiktivne distance. Takvih je primjera, za života prvog predsjednika neovisne Bosne i Hercegovine, bilo: intelektualno ih je provocirala njegova autentična rečenica, njegovi paradoksi u misaonoj sintaksi, duh koji nipošto nije bio bez humora, a bez komentara nisu ostajala ni njegova zamuckivanja, kao ni efektni, lapidarni, narodski kazani zaključci nadahnuti stilom čuvenog bosanskog govora ispunjana temeljnim obilježjima prostora iz kojega je izniknuo. 

Što je izgovarao? Izgovarao je riječi što su zahvaćale pojmove koje najčešće nismo izgovarali, a za koje smo znali da nam pripadaju po jednakosti prava svakoga čovjeka jer je svaki čovjek iz istog, svemirskog korijena: zaista, nikada nijedan bošnjački političar, nijedan bosanski državnik nije, usprkos sručenoj katastrofi kataklizmičkih srazmjera nad Bosnom i Hercegovinom - nije tako snažno i zgusnuto proklamirao pravo na zemlju kao neovisnu domovinu, pravo na jezik i njegovo nedvosmisleno narodno ime kao na nužnu ljudsku realizaciju, pravo na kulturnu misiju budućnosti i pravo na histriju koja se pod imenom svog, bošnjačkog naroda podiže iz ruševina vremena, a najprije i najposlije – časno pravo na vjeru, skrivanu i postiđenu, koju nam je izdiktirao Stvoritelj  svega što postoji. Iz svega se moglo zaključito baš to što je radio, sudbinom upleten, a što je izgovarao cijelom svijetu: Bog nam je dao život i mi ćemo ga braniti. Uradio je sve da izbjegne rat, ali u tome nije uspio. Iz nesmiljene, iz nemilosrdne agresije, pogažena načela najelementarnijeg prava na golu obranu, kada je čovjeku dopušteno koristiti sve da spasi život – sa svojim je narodom stvorio čudo bosanskog otpora. U čemu se skriva jezgra tog čuda? U dubokom moralu da se sebe obrani a da se ne počini zločin ni nad zločincom. Vidio je bešćutni svijet njegovu ratnu gestu. Otuda povelje i nagrade, priznanja i zahvale koje su mu izdašno dodjeljivali kao misliocu godine (Fond kralja Fejsala, 1996.), kao istaknutom svjetskom promicatelju demokracije (Centar za demokraciju iz Washingtona 1998.), kao osobi godine (lisabonskog dnevnika El Mondo, 1995.), kao pravniku koji u posvemašnjem klanju (ljudi) uzdiže načelo ljudskih prava (počasni doktorat prava istanbulskog Univerziteta Marmara  1997., nagrada Foruma Crans Montana, 1998.), i brojne druge, iza kojih je, nerijetko, taj isti svijet zaklanjao svoju skrivenu, licemjernu obrazinu.


Podrška intelektualcima

Dakako, nije Izetbegović slučajno “smislio” ni ključna pitanja bîti po kojima jedan narod opstoji,  a još manje je ‘proizvodio’ prilike u kojima će ih tako jasno artikulirati. Pitanje naziva jezika, zaboravljenog nacionalnog imena i pristupa rasutoj građi koja je predstavljala tek virtualnu sliku nacionalne historije koja se doslovno progonila, a sve pod krilaticom “marksističkih” promišljanja brkatih osuda “oživljavanja kalajevštine”. Ta su pitanja pokretali, ipak, stalno klevetani i sumnjivi intelektualci (zar nam već nešto nije glasno natuknuo akademik Filipović svojim Bosanskim duhom, ta zar nije prva nacionalna antologija književnosti izašla 1972. godine, Isakovićevo Biserje, a bošnjačko se ime slobodno moglo ispisivati isključivo u glasilima političke intelektualne emigracije, primjerice u Bosanskim pogledima oko kojih su se okupljali A. Zulfikarpašić, S. Balić, T. Velagić i drugi). U čemu je tu zasluga Izetbegovićeva i ima li je uopće?
Njegova je zasluga u tom što je, vidljivo je po pisanim svjedočenjima koje je ostavio, akceptirao narodnosno i nacionalno proučenom pisanom i duhovnom baštinom, ‘probajući je na sebi’ u mračnim dimenzijama životnog iskustva, tako restriktivna pa i krivično gonjena na svako postavljeno pitanje duboke duhovne egzistencije bosanskog čovjeka, posebice ako se ćuti muslimanom, ako prepoznaje neponovljivu osobitost svojega jezičnog idioma kao vlastitog jezika bosanskoga i nacionalnoga identiteta kao bošnjačkoga. Otuda je intelektualcima koji su pokretali ta pitanja, davao snažnu podršku, izgovarajući njihove stavove kao svoje vlastite. Unutar njegova intelektualnoga habitusa stajale su nepregledne kolone autora i misaonih autoriteta koji su konstituirali čvrstu tačku na koju su se oslanjali svi njegovi stavovi, njegov pogled na svijet i vlastiti narod u tom svijetu. Zaista je, u tom smislu, impresivna lista autora citiranih, recimo, u Islamu između Istoka i Zapada, u Sjećanjima, u Mom bijegu u slobodu! - ne samo filozofa od Aristotela, Platona i Ibn Sine do Kierkegaarda, Nietzschea, Heideggera i Adorna, pa Fromma, Rassella i Garodyja, nego i romanopisaca i pjesnika upamćenih u zgusnutim iskazima koje je smatrao valjanim da ih izgovori pred licem svojega naroda:  Firdusi, Dante, Puškin, A. B. Šimić, Tolstoj, Hugo, Hafiz, El Džahiz, Dostojevski, Ivo Andrić, Beckett, Strindberg, Baudelaire, Shakespeare, Zola, Ibsen, Hesse, Kafka, Orwel, Huxley, Czeslav Milosz, Bell, Goethe, Krleža, Borhes, Alan Boske, Josip Brodski, Bulgakov, Jevrem Brković, Ana Ahmatova, Vesna Parun, Pasternak, Paund, Hemingway, Slavko Janevski, T. Mann, Andrej Hing, Ortega Y Gasset, Tin Ujević, Sartre, O. Wilde, H. Miller, Kundera! Stotine! I opet: stotine autora! Zaista je volio, a ne samo čitao, nego i pamtio, svoga Musu Ćazima i svoga Maka Dizdara, živog Nedžada Ibrišimovića i živog Abdulaha Sidrana. Zbog sudbinske bliskosti,  Džemaludina je Latića naprosto volio. Visoko je cijenio angažman Muhsina Rizvića i Alije Isakovića i brojnih drugih koji su pridodavali “svoj prilog” bosanskoj i bošnjačkoj punini, baš onda kada se sve stropoštavalo od ratnog bjesnila! I sad ga vidim, u sjećanju, u mrzloj večeri u sarajevskom Holiday Innu, kada je pred impresivnim auditorijem intelektualaca svoga naroda, u večeri 27. XI 1993., progovorio na Bošnjačkom saboru o biti ili ne biti naše domovine (odjedanput nestade svjetla, donesoše svijeće!), one iste sudbinske večeri kada smo i službeno vratili u javni opticaj svoje drevno i jedino nacionalno ime: Bošnjak.
(Nije mi, u ovom kontekstu, mrsko spomenuti da je volio zagrebački časopis Behar. Prvi smo mu broj uručili u zagrebačkoj Vili Rebar (1992), a 40., (1999.) – u Sarajevu, kada je primio cijeli sastav Uredništva (Ahmeda Salihbegovića, Ziju Sulejmanpašića, Enesa Kiševića i moju malenkost). “Nemojte mi slati honorar!” – osmjehnuo se kad je vidio svoje govore što ih je prezentirao svijetu kao šef državnih delegacija.)

Protiv fašizma i pritiv komunizma

Razumijevanje zatečenog svijeta i ljudi u njemu, izranjalo je i konstituiralo se kao krik protiv dvojnim, paralelnim, najmračnijim dimenzijama europskih ideja koje su ogoljevale, obesmišljavale i poništavale čovjekov život u svakom pogledu, oblikovanim u ideologijama komunističkog boljševizma i fašističkog nacizma.
Zar je Alija Izetbegović mogao posjedovati drukčije misaone vizije, zar je uopće mogao drukčije oblikovati svijet svojih ideja, kada su izranjale iz njegova vlastita bića uronjena u Kur’ani Kerim, u Božje Riječi koje uče ljude onome što prije nisu znali i koje im prijete vatrom paklenom ako poremete red na zemlji? Filozofije koje su “Boga proglasile mrtvim” i koje su jedne narode proglasili “izabranim” a druge “prljavim” (pa zato trijebljenim) – propadale su zajedno sa onima koje su ih donosili, pa je zacijelo, imajući to na umu, izdržao sve patnje mučnoga desetljeća u kojem je bio u vrhu vlasti Bosne i Hercegovine, njezin prvi predsjednik Predsjedništva od 1992.,  kada je iznovice stekla, nakon 530 godina, svoje vlastite, historijske granice samostalne države.
Niko ne može reći da je volio svoj narod na štetu drugog naroda, da je Bošnjacima otvarao više političkih prava nego hrvatskim i srpskim bosanskim građanima – čak ni onda kada su, u organiziranim vojnim oblicima, njihovi politički i vojni “predstavnici” komadali sudbinsku Bosnu i Hercegovinu na ekskluzivno nacionalne “Republiku Srpsku” i “Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu”, proglašavajući ih, i tako se ponašajući, samo svojim, a ostatak – “zajedničkim”!
Zaista, Alija je Izetbegović u svim ljudima vidio Božja stvorenja, duboko vjerujući da niko nema više prava nad drugim: bošnjačkim je muslimanima pripadao i iz njihove ukupne filozofije govorio, pisao i djelovao. A to što je pisao, govorio i radio – podjednako je (moglo i može) pripadati svakom čovjeku ma ko on bio i ma gdje on živio.


Muk i pljesak

Nikada neću zaboraviti književnu večer u Stockholmu, u mjesecu svibnju 1995. godine, zbog pitanja (domaćina dr. Asima Alibegovića) što je Aliju Isakovića i mene nagovaralo da kažemo “što mislimo o Aliji Izetbegoviću”. Ja, koji se nikada nisam bavio dnevnom politikom, progovorio sam ne očekujući nikakvu političku korist niti javni politički efekt: Možemo misliti o Aliji Izetbegoviću što god hoćemo, ali jedno je nepobitno i sigurno: On je prvi predsjednik Bosne i Hercegovine koji savršeno razumije svoj vlastiti narod. Iz njega progovaraju naši zaboravljeni mudraci i naši dobri pjesnici, na jeziku koji im ne može biti bliži nego što jest – na bosanskom jeziku kojem su nas naše vlastite majke naučile! Pa kako onda da i mi njega ne bismo razumjeli!
Što mislite da se desilo? Nastao je muk. Pet stotina prognanika, poglavito bošnjačkih, gledalo me nijemo, šutjelo kao po nekom zavjereničkom dogovoru. A onda su se zanjihali golemi lusteri od pljeska koji je uzvitlao, čini mi se, i kosu na urednoj Isakovićevoj bosanskoj glavi!

(Objavljeno 2006.)