27. tra 2011.

MESIĆ I BOŠNJACI



Piše: Ibrahim KAJAN

Stjepan Mesić je, neosporno, političar koji se drži temeljnih humanističkih principa  *  “Uzbunile se dimije...” Što to znači? * Pomirenje je moguće – ako se krivnja individualizira * Ako nije bilo hrvatske agresije u Bosni, je li u Hrvatskoj uopće bilo Domovinskog rata?




 Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić u Saboru je (svibnja 2001.)primio izaslanstvo zagrebačkog Kulturnog društva Bošnjaka Preporod, želeći mojim kolegama i meni osobno kao predsjedniku čestittati na desetogodišnjem trudu oko podizanja te bošnjačke kulturne ustanove


Stjepan Mesić je rođen 24. XII. 1934. godine u Orahovici. Po temeljnom je obrazovanju pravnik, a po vokaciji i zanimanju političar. Roditelji su mu Josip, službenik i Mandica, domaćica. Supruga mu je Milka Dudunić, odgajateljica. Pravni je fakultet diplomirao 1961. U političkoj su mu karijeri važni datumi kada je postao zastupnik u Saboru RH (1966), predsjednik općine Orahovica (1968),  predsjednik Vlade RH (1990), predsjednik Predsjedništva Jugoslavije (1992), predsjednik Zastupničkog doma Sabora RH i aktualni predsjednik Republike Hrvatske (2000). U činu je generala-bojnika HV. Kao predsjednik države, sada je zapravo Zapovjednik Hrvatske vojske. Objavio je djelo Kako sam srušio Jugoslaviju. Odlikovanja: Spomenica Domovinskog rata. Hobi mu je sportski ribolov i tenis.
Stjepan Mesić je, neosporno, političar koji se drži temeljnih humanističkih principa. U ovoj temi pokušat ćemo pokazati da je to tako, na primjeru odnosa prema Bošnjacima, kroz optiku njegova odnosa prema bošnjačkoj nacionalnoj manjini ali i bosanskim ratnim izbjeglicama u Hrvatskoj tokom ratnih godina. Iz tog bi valjalo otčitati i Mesićevo gledanje prema njihovu matičnom narodu i njihovoj izvornoj domovini Bosni i Hercegovini, u kojoj, dakako, Bošnjaci ne žive sami.
Najposlije, ako se čvrsta načela u pravilu pretvaraju u političku praksu, a ta se prilika g. Mesiću doslovno otvorila njegovim izborom za predsjednika Hrvatske, hoće li principi “nastradati” pod teretom aktualne političke zbilje, koja čak i jednom zlatoustom Račanu došaptava da nepametno izgovori: “Neću se ispričati Bošnjacima...”
Sa Stjepanom Mesićem susreo sam se nekoliko puta, ali sam samo jedanput imao priliku opširnije razgovarati. Prije  susreta o kojem ću opširnije govoriti, na osnivačkoj skupštini (s proljeća 1993) ogranka sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak, vidjeh ga, u pauzi, čini mi se, s Tomislavom Ladanom, kako s guštom ispija svoj espresso. U tom mi je  trenu Slobodan Lang pokušavao objasniti potrebu da jedna “grupa neovisnih intelektualaca Hrvata i Muslimana iz Zagreba posjeti Mostar, da svojim prisustvom pokuša smanjiti napetosti” među Hrvatima i Bošnjacima. Nekoliko dana ranije, u kasne sate, nazvao me iz Dubrovnika i Feđa Šehović, sa istim prijedlogom. Svakako, odobravao sam i poticao takvu potrebu. S Langom sam, na njegovu inicijativu, prišao predsjedniku Sabora g. Mesiću, pa mu Lang u najkraćim crtama izloži ideju... Mesić je bez imalo razmišljanja pružio ruku, pozdravio nas i rekao: “Upišite i mene na taj spisak, ali me obavijestite na vrijeme.”

Mesić je već dao snažne javne izjave koje su ga oštro distancirale od hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Na zagrebačkom je Trgu francuske revolucije održan 10. VII. 1993. “važan i hrabar skup”, kako je kazao jedan od sudionika, fra Luka Markušić, a na kojem su pročitane i poruke Martina Špegelja i kardinala Franje Kuharića. Ni Stjepan se Mesić, mada još uvijek u vrhu državne i HDZ-ove  strukture, nije oglušio na poziv organizatora mitinga koji su jasno istakli svoje geslo: BiH – bez etničkih podjela. Njegova je kratka ali vrlo jasna poruka, gromoglasno pozdravljena, sastavljena od samo nekoliko riječi, glasila:  “Sudionicima, svima vama, nama – uspješnu akciju!”
Tih je dana održan i okrugli stol o slobodi medija u Hrvatskoj. Zaista je više od puke zanimljivosti, danas, pročitati Mesićeve riječi tada i na tom mjestu izgovorene, u vrijeme najžešćih sukoba Hrvata i Bošnjaka, i, ne treba zaboraviti, u funkciji predsjednika Sabora Republike Hrvatske! Citirajmo ga:
“Umjesto slobode, imamo veliku anarhiju u kojoj se sloboda gubi, a to šteti svima, pa i onima koji je koriste. Zato što novine nisu privatizirane, nema neovisnosti novinara, koji skreću u senzacionalizam, ili u autocenzuru, što ne ide u prilog slobodi medija” – kazao je Stjepan Mesić. Potom je kao primjer toga “da nije svejedno što i kako se piše u ratnom okruženju”, naveo primjer “Slobodne Dalmacije” od srijede s najavom teksta o stanju u izbjegličkim naseljima makarskog primorja na četvrtini naslovne stranice. “Već po naslovu se vidi da je članak uvredljiv: “Uzbunile se dimije...” Što to znači? Uzbudile se dimije, uzbunile se kravate, neki drugi odjevni predmeti? Sad su na odstrelu, dakle, dimije. I dalje: “Svaki pokolj Hrvata u Bosni, Muslimanke poprate puštanjem srpskih pjesama – žale se Vukovarci.“ Čim si spomenuo VUKOVARCE, nitko te više ne smije dirnuti. Dalje u podnaslovu – “Merhamet Muslimanima daje na litre šampona, a Vukovarci moraju prepolovljati sapun”. Gore pjevaju “srpske pjesme” a ovdje “provalile u srpske vikendice”, valjda da se Srbima više svide. Ne znate što je gore, da se čovjek zgrozi... Ne vidi se gdje tu počinje instrumentalizacija, gdje glupost, a gdje idiotizam. Onaj tko to piše, očito nije svjestan posljedica – ovdje se napuhava antimuslimanski naboj, još preostaje samo da se stavi točka na i, pa da nam se dogodi da kao u Njemačkoj krenu u obračun s azilantima. Kome to koristi? Onima kojima treba izgovor da je u BiH na djelu sukob divljih plemena koji se tuku bez razloga, pa nema razloga da se tu išta učini. U vrijeme sukoba Hrvata i Muslimana pisati na takav način o nesuglasicama među izbjeglicama isto je kao optuživanje onih koji su se u nacističkim logorima tukli oko kore kruha. Apsurd je da se na takvog idiotizma netko uhvatio”, kazao je Mesić i istaknuo da “nikakve parole ili traženje unutrašnjih neprijatelja, koji se povezuju s vanjskim neprijateljima, nisu nam potrebni – takvih ludorija imali smo previše.”


Bošnjaci u Saboru, kod Mesića

Postupci s bosanskim izbjeglicama postajali su sve gori. Nakon svakog sukoba Hrvata i Bošnjaka u Bosni, po žestokim antimuslimanskim izljevima u Vjesniku, osobito don Ante Bakovića, ali i Tuđmanovim tv-izjavama tipa “da više nećemo moći zaštititi bosanske izbjeglice” – znali smo kakvo je stanje na ratištima. Novine su kiptile od izraza balije, mudžahedini, a islam je opisivan kao “ratnička i huškačka vjera”, čak i u primjerima dobroćudnih homorista, primjerice Joška Marušića. U Kulturnom društvu Muslimana Hrvatske Preporod, došlo se na ideju da jedno izaslantvo ode “do vrha države”, ali ne do predsjednika koji nam, to je tako očito, neće imati ništa reći. Obratili smo se kabinetu predsjednika Sabora. Stjepan Mesić je primio Preporodovo izaslanstvo 24. VIII. 1993. Za ovu zgodu, potkrijepljujući tezu o kontinuiranosti i ustrajnosti na bitnim načelima kojih se drži g. Mesić, izdvojit ćemo neke od zabilježenih :


Je li moguće pomirenje sukobljenih? Jest - ako se krivnja individualizira?
“Hrvatsko-muslimanski rat koristi samo agresoru, koristi samo Srbima, i tu ne treba puno mudrosti. Svaki poginuli Musliman i poginuli Hrvat, i ranjeni Musliman i ranjeni Hrvat, koristi samo agresoru.” A na pitanje je li pomirenje moguće, kazao je:
“Da, premda se ljudi nakon tih međusobnih razaranja, međusobnih ubijanja, pitaju: je li to moguće? Moguće je, ako se krivnja individualizira, ako se točno precizira mjesto  gdje je došlo do tragičnih posljednica, i tko je kriv, tko je dao nalog, tko je zločin izvršio. Ako se krivnja individualizira, onda nisu krivi Muslimani i Hrvati, nego je kriv onaj pojedinac koji odgovara opet strogo individualno. Bojim se da se radi suprotno. Umjesto da se individualizira krivnja, ona se još više potencira i za nju se traži kolektivna odgovornost”, rekao je Mesić jasno signalizirajući na adresu novinskih izvještaja koji, opet, govore ono što su “prepisale” s “najvišeg mjesta”, dodajući naravno i svoj obilati prilog proizvodnji antimuslimanske kampanje.
“Srpska armija... je okupirala tako veliki prostor Hrvatske (i 70% Bosne i Hercegovine). Muslimani i Hrvati su sabijeni na 30% prostora. I sad, osjetili su, da svijet jednostavno dozvoljava osvajanje teritorija, pa se ta dvojica tuku za teritorij. Treba puno mudrosti da shvate da su navedeni na taj sukob, da je to iznuđeni sukob...”
U okolnostima u kojima se nalazio, ali i na mjestu gdje je sjedio, predsjednik Sabora nije mogao ništa više reći na tu temu. Svejedno, i to je bilo, za ondašnje prilike više od hrabrosti jednog od najviše pozicioniranih hrvatskih funkcionara! Kakva se bura odvijala u Predsjedničkim dvorima  - javnost još nije znala, mada su neke stvari već curile i najavljivale posljednji sukob među Tuđmanom i Mesićem. Pitanje Bosne i Hercegovine je bilo jedno od presudnih diferentnih mjesta dvojice državnika.
O temi hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Bosni i Hercegovini, Mesić je ovako zaključio: “Mislim, što se Muslimana i Hrvata tiče, oni bi trebali ovim trenutkom zaustaviti međusobne sukobe, pokazivati jedni drugima maksimalnu toleranciju, omogućiti komunikaciju, a kasnije stvari rješavati na jedan civiliziran način, jer su i dovedeni u sukob voljom drugog. Svojom voljom moraju izaći iz sukoba.”


Međunarodne snage omogućuju humanitarnu pomoć jednom gradu, a potom dopuštaju
njegovo granatiranje

O postupcima i rasporedima međunarodnih snaga, nije imao osobito dobro mišljenje. O tom je govorio otčitavajući prilike na terenu:
   “Ja nažalost nemam  dosta sugovornika koji bi podržali ono što ja tražim. Stanite na granicu. Neće nitko pucati na međunarodne jedinice koje budu na granici. Stanite na te  puteve, stanite  na te mostove, onemogućite logističku podršku  srpskoj armiji  i sve  je riješeno. Jer koja je logika da se nosi  pomoć  u  jedan grad,  a dozvoljava se da se raketiraju stanovnici  toga grada? Koja je tu logika? Prema tome, trebamo svijet tjerati da ide  na logiku, ako želiš da se sutra tvoje granice ne  mijenjaju, da se ne javi novi agresor, zaustavite ovog agresora. Tu moramo  svijet dobiti,  mora se politika promijeniti. Bez toga će  uvijek  biti ekscesa, uvijek će biti onih koji ne razumiju (...)”
Načela uvažavanja osobe, kolektiviteta i državnosti, očito su u Mesiću izuzetno čvrsto i čisto artikulirana. Ona su ga, kada je riječ o Bosni i Hercegovini a po onome što znademo, svojedobno sukobila s Poglavarom, koji mu je, u nemoći, kroz stegnute zube, procijedio: “Ciganine jedan!”
Bošnjačak manjina u Hrvatskoj mu je, što je u Bosni i Hercegovini možda nepoznato, dala prve potpise koje je, kao predsjednički kandidat, trebao prikupiti za prijavu kandidature. Za taj svoj gest, manjina, naravno nije dobila ništa što nije dobila i većina hrvatskih građana Mesićevim izborom, a to je – da godinu dana lakše diše! Doduše, ni disanje nije Bog zna što!

  
Novi horizont?

Pa ipak, mada su Bošnjaci u Hrvatskoj postali skeptični i sve jače osnažuju uvjerenje da se “gotovo ništa nije promijenilo” bar kad su oni u pitanju – a to se prije svega odnosi na njihovu nevidljivost u većini hrvatskih medija, a posebice tamo gdje su očekivali: u strukturama bilo koje razine društvene i političke, državne i izvršne vlasti.
Jesu li, osim što su iznevjerena predizborna obećanja da će ih šestorka vratiti u Ustav RH gdje su bili od 1992. do 1997., možda moguća druga ispunjenja data u “danima velikih obećanja” predizbornih skupova?
O tome nam nešto (povoljnije) govori činjenica je predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić nedavno primio (prvi put od izbora) bošnjačku delegaciju predvođenu predsjednikom Stranke demokratske akcije Hrvatske, prof. dr. Šemsom Tankovićem. Izaslanstvo je upoznalo Predsjednika da se ni dan-danas nije promijenilo stanje reduciranih ljudskih prava koja se odnose na Bošnjake - hrvatske državljane. Naime, on je upoznat da ni nova vlast još ništa nije učinila da se, primjerice, zgodom izdavanja rodnih listova nije moguće izjasniti Bošnjakom, “jer nemaju tu šifru u kompjutoru”! Upozoravajući da bi to moglo dovesti do manipulacije u vrlo bliskom popisu stanovništva, izaslanstvo se nije ustezalo spomenuti ni druga neriješena pitanja – osobito dobivanja domovnica, itd. Kad je bila riječ o participaciji Bošnjaka u izvršnim organima vlasti, Predsjednik je snažno podvukao da i Bošnjaci, kao uostalom “svi građani pripadnici nacionalnih manjina” moraju imati mjesta u tom državnom prostoru te da je to vrlo lahko provesti baš “na dobrobit svih građana zemlje”!
Čini nam se da susret s Bošnjacima i Predsjednikove riječi otvaraju nove horizonte; otvaraju se, doduše, uz škripu poput starih vratnica, sporije nego se mislilo kada se obećavalo, uostalom kao što je slučaj gotovo sa svim obećanjima.

Međutim, najnovija zbivanja na političkoj sceni Republike Hrvatske, posebice u svjetlu dijelova službene optužnice Kordiću i Čerkezu koja je završila nepravomoćnom kaznom – kao da “deformira” ili “selektira” segmentne uvodne tvrdnje o pravnim i političkim Mesićevim načelima, kako ih opisujem na početku ovoga teksta. Naime, izričući kaznu ratnim zločincima, Haški je tribunal njihovo zločinačko djelovanje postavio u kontekst ukupne Tuđmanove hrvatske politike koja je uključivala separiranje dijela BiH i njegovoga pripajanja Hrvatskoj. U tom kontekstu je bilo nezaobilazno ustvrditi: Republika Hrvatska je izvršila agresiju na susjednu, suverenu i priznatu državu! Mesićeva pravičnost i istinoljubivost koja teži zadovoljavanju načela pravde i pravičnosti nespornom tezom o individualiziranju zločina – u ovom slučaju ostaje bez (očekivanoga) odgovora! Aktualni predsjednik, nažalost, smatra da se agresorima trebaju smatrati i kao takve procesuirati “pojedinci” koji su činili “grupe i jedinice” otišle u rat protiv Bošnjaka! A zašto tako? Zato, smatra Mesić, jer Sabor o tome nije donio nikakvu službenu odluku. Dakle: pošto nema nikakve službene odluke o upućivanju jedinica HV u Bosnu, agresije Hrvatske na Bosnu – nije ni bilo. (“Zbog toga se nisam ni ispričao Bošnjacima” – čuje se ovih dana lijeva pamet g. Račana).
Mora se priznati da je to vrlo, vrlo maglovito, dakle neprihvatljivo ne samo kao mogući stav – nego kao, seljački rečeno, zdrav razum. Jer, slijedom zakrivljivanja i izobličenja načela zbog pukog pritiska aktualne političke zbilje na današnje vladare Pantovčaka i Markova trga – postavit će se pitanje jezive sublimacije: Pa, gospodo,  ako nije bilo hrvatske agresije u Bosni, je li u Hrvatskoj uopće bilo Domovinskog rata? 

(Jutarnje novine, Sarajevo, 2004.)



25. tra 2011.

JAVNA RIJEČ - JAVNA LAŽ


           ZAŠTO IMA TOLIKO ISTINA DANAS
 Piše: Ibrahim Kajan




 Najveći dio moje, ako tako mogu reći, „pisane proizvodnje“ - kao književnika, ne počiva na faktima, nego na fikcijama.[1] Istina takvih tekstova podliježe drugoj vrsti čitanja i drugoj vrsti kritičkog diskursa. Na liniji takvih spoznaja, Heinrich Heine je tvrdio da  je u bajkama pronašao više istina nego i u jednom drugom tekstu koji je pročitao.
Književnikova „istina“ ne pripada dnevnoj proizvodnji, međutim svakako jest javna riječ, jer se objavljuje i jer je podložna kritici – u onoj prirodi kojoj pripada vrstovna priroda teksta.
Da bismo se približili naslovu valjalo bi bar u natuknicama, jer je to u reduciranom vremenu predviđenom za moje izlaganje jedino i moguće, tek naznačiti (empirijske) izvore iz kojih se „istine rađaju“. 
Uvidom na naslovnice bilo kojih dnevnih novina moguće je nazrijeti i odgovore na nekoliko pomoćnih pitanja, koji bi pomogli odgonetki  „zašto toliko istina danas“. Na naslovnicama su ideje i otkrića prije svega političara. Njihovih istina ima upravo onoliko koliko je političkih lidera i političkih stranaka u ime čijeg članstva govore. 
To mnoštvo „cjelovitih misli“, po svom zatvorenom obliku i po svojoj sadržajnoj formulaciji, navode nas na pomisao da je došlo do nekih strukturalnih zamjena u procesu njihovog nastanka: istine se ne izvode iz političko-demokratskog, nego iz partijsko-političkog diskursa u nekim segmentima nalik na nasljeđe koje je doneseno iz jednopartijskog sistema. Prepoznatljivo je po sektaškom odnosu podjednako prema pojedincima i prema grupama drukčijeg mišljenja. 
 Drugi izvor „mnoštva istina“ je simplificirana povijest, znanstveno neverificirana, nerijetko puna mitskih naplavina historije. Prošlost je na visokoj cijeni i plasira se u prigodnim izrescima osobito u predizbornim vremenima. Tu se ne preže ni od kakve bojazni da slučajno istina neće bit 'ista sa predmetom svog sadržaja'. U obračunu s neistomišljenicima, pojavljuju se serije istina, pisani feljtonski s građom pedantno prikupljanom i arhiviranom na poznatom tajnom mjestu.

Upada u oči da u javnom, društvenom i intelektualnom životu veću i plodotvorniju djelatnost obavljaju intelektualci iz vjerskih, nego iz univerzitetsko/sveučilišnih struktura, osobito u gradovima manjim od Sarajeva. To je u jednu ruku i ohrabrenje duhovnoj uspostavi ravnoteže potpuno „zbunjenog i sluđenog gutača stotinu istina na dan“, ali i zabrinjavajuće zbog izostajanja uvida u životni i spoznajni svijet Drugog.
Na krilima „istina“, uza svu njihovu brojnost, jasno je i vidljivo, stiže se samo do krajnjih granica Moje Političke Partije, Moga Usmenog Mita, Moje Nacije i Moje Vjere.
Mogli bismo se našaliti i reći:
Dnevna proizvodnja tolikih istina podsjeća na proizvodnju papirnatih maramica. Proizvodi imaju istu sudbinu: čim se upotrijebe, odmah se bace!


[1] Kratko izlaganje na javnoj tribini pod naslovom JAVNA RIJEČ - JAVNA LAŽ, u organizaciji PEN Centra Bosne i Hercegovne, održano u Galeriji Katarina Kosača, Mostar, 1. IX. 2007.

DAORSON, ZMIJE NAŠIH PREDAKA


  Piše: Ibrahim Kajan


ΔΑΟΡΣΩΝ, tako je ime ovoga grada na čiji smo prag upravo spustili svoja stopala Smaila i ja, prvi put od kako postoji. A postoji, kako kažu najnoviji instrumenti koji “snimaju” kroz naslage zemlje,  najmanje  -  tri tisuće i sedam stotina godina. To tvrdi u najnovije vrijeme dr.  Niels Müler Schisel s frankfurtskog  Arheološkog instituta. Gospodin je obavio geomagnetna istraživanja ovoga poznatog drevnoga ilirskog grada – grada Daorsona na ošaničkom visočju pokraj Stoca.  Istraživanja su otkrila zidine koje se danas nalaze pod slojem zemlje, a koje su oko 500 godina starije od zidina koje su već otkopane i o kojima su prvi put znanstvenu javnost izvjestili Kosta Hörmann i Vladimir Radimsky svojim tekstom Ošanići kod Stoca, objavljenom u znamenitom Glasniku Zemaljskog Muzeja, godine 1892. 

 Sačuvani fragment kiklopskog zida dugačak je 65 metara...

Naš domaćin je mr. Edo Šator, inteligentni i tihi mladić gospodskih manira, pravi aristokrat duha u završnici svoga oblikovanja, diskretni šarmer kojemu nisu nepoznati neodoljivi lokalni liskaluci kao ni svjetska kretanja unutar golemog prostora umjetnosti riječi i znanosti o njima, lingvistike posebno.  Njegovo je obiteljsko porijeklo iz ovog malog, humsko-bosanskog zemljopisnog gustiša prebujna povijesnog prepletanja – antičkog, srednjovjekovnog, osmanskog, austrougarskog, jugoslavenskog…, ukupno: sedam tisuća pozitivne historije!  Ko ima Edu za prijatelja, taj ima sve!


Tajna grada Daorsona

Prelazili smo golemu zaravan idući ugaženom stazom preko livada ispod kojih se nalaze nevidljivi ostaci grada, stariji od vidljivih dijelova Daorsona. Ostatke kiklopskih gradskih zidina ne samo da ćemo pregaziti, nego, zadivljeni onom očaravajućom ljepotom ruina – i doslovno, po stotinu puta, opipati i pomilovati, više vjerujući čutilima samozatajna opipa nego što vjerujemo razglašenom čulu vida. “Vidljivi” Daorson se smješta u razdoblje između 300. do 50. godine prije nove ere, ali njegovi skriveni, podzemni kvartovi produžavaju mu starost u potpuno zamagljene vremenske dubine, čineći ga valjda najstarijom urbanom naseobinom u cijeloj Bosni i Hercegovni. Daorson je golema, skrivena senzacija.
Rezultati suvremene analitičke metode genetskih istraživanja provedenih u švicarskim biološkim laboratorijima, izdvajanjem i uspoređivanjem DNK materijala uzetog u nekim južnoslavenskim zemljama, tek su od prije godinu-dvije, postale svima dostupni. Oni, rezultati, potpuno nedvojbeno dokazuju da današnji Bosanci i Hercegovci, među kojima su i ovo troje putnika koji se danas ukazaše na historijskom ozemlju, posjeduju gotovo 45 posto ilirskog  genetskog materijala, a “svega” 30% slavenskog, dok ostatak od 25 gotovo ravnopravno dijelimo s Avarima, Keltima, Tračanima, Grcima i ostalim u vremenskim olujama izgubljenim narodima.
Prolazimo preko pokošene trave. Smaila pita, sa zebnjom,  ima li zmija, a Edo se zagonetno, mikelanđeoski, smiješi…  i šuti.  Da je utješi, na rubu žuđena odgovora,  nijemo je odmahnuo glavom…”Nema”, biva.  Isto ga je prije nekih godina pitala i jedna mlada kolegica kad ju je pozivao, neuspješno, da nasamo razgledaju Vidošku tvrđavu, na što je on odgovorio:  Nema tako velikih kao ti…


Podizan kao Mikena, razoren kao Troja

Evo nas na jugozapadnoj kapiji grada. Zaista, Smailu i mene podsjeća na “vrata” kakva smo vidjeli u mrtvim grčkim gradovima Male Azije, u Turskoj, recimo neodoljivom Pergamu propetom na uzvišenu havalu ili u slavnom Efezu, iz drevnog vrijemena  Heraklita, dok je more još zapljuskivalo njegove zidine...  Najveća sličnost Darsona  je, tvrde znalci, s nekim detaljima Mikene u Grčkoj. Te se sličnosti očituju  u načinu podizanja zidina, ogromnim rezanim kamenim blokovima uzidanim u njih bez vidljivog spojnog materijala, poput suhozida bez i jedne jedine pukotine! Naslućuje se i “klasični” raspored lokacija gdje su nekada morali stajati heroon, akropola,  ili još opstojeći tragovi nastambi patricijskog sloja heleniziranih Ilira, domovi generala i dviju stražarskih utvrda udarenih na krajnjim odbrambenim tačkama sjeveroistoka i jugozapada grada iz davnine. Odbrambeni zidovi su i najvidljiviji i najočuvaniji.  Glavni je zid dug 65 metara, visok od četiri i pol do sedam i pol metara, kako na kojem mjestu. Osim vrata na koja smo ušli, otkrili smo još dva manje vidljiva, pomoćna ulaza.
Gradu se sa sjevera nipošto nije moglo prići – na sjevernoj se strani spušta stubište obraslo nekim lijepim sitnim cvjetovima i mirišljavom travom, a potom se, nakon minijatrune terase ponovno nastavlja u dvojno stepenište koje odvodi na viseće vrtove vješto poduprte zidovima od klesanih kamenih četvorina. Dok sam silazio, mokasinkom sam nehotice odgurnuo jedan kamičak – i on je poskočio, poput zadrijemalog cvrčka, survavajući se stotinama metara niz padinu  na čijem je dnu vijugala smeđa suha traka nestalne rijeke Radimlje.

 A na sjevernoj se strani spušta dvojno stubište... do terasice nad provalijom...
Kad vode ima u izbilju, ona proteče, huči bjesomučno, ponekad razdire obale i odnosi sve pred sobom, drveće i sitnije životinje, u Bregavu, a Bregava u Neretvu. Tako nam priča Edo Šator,  a mi gotovo ne vjerovasmo. Kako ćemo vjerovati da rijeka može biti u toj mjeri nepouzdana, nepouzdana poput čovjeka? Nijemo gledamo u dolinu: U njezinu koritu nema ni jedne jedine kapi vode, sve je suho, prekriveno suhom, naivnom sirovošću!
A onda se počeše rojiti bezbrojna pitanja na koja nikada ne nalazimo poštene odgovore – baš kao i uvjek na sličnim mjestima. Sličnim po bivšoj moći. Po bivšoj slavi. Po bivšem bogatstvu. Ko su ti Daorsi, i šta im se desilo pa su nestali? Zašto grad Daorson, baš kao i sudbinska Troja, ili posljednje grčko kraljevstvo i njegov grad Pergam, pa Mikena i toliko drugih antičkih gradova, nikada i nikada više, nakon razaranja nisu obnovljeni?
Zašto su ljudi pobijeni?
Zašto se nikada više nisu vratili?


Mitsko vrijeme na ošaničkom visočju

Nisu se vratili, jer je sudbinsko vrijeme isteklo za Ilire. A značenje njihovog imena, začudo, znači – biti slobodan, što se, opet – dovodi u vezu sa zmijom?  Zar je sudbina tako udesila da oni koji žele biti slobodni – moraju biti, da bi slobodu svoju očuvali – poput zmija? Zmija je totem goleme snage. Kada se rodio mitski Illyrios, sin Kadma i Harmonije, rodonačelnik, zmija je obavila njegovo tijelo i prenijela mu svoju magičnu snagu. Zmija Ilire dovodi u najtješnju vezu, koju još niko nije u stanju proniknuti, u vezu s Hetitskom zmijom Ilurjakom. Antički pisci, rimski i grčki, opisuju ih kao barbare, koje valja pokoriti i upristojiti. I iskoristiti. Ilirsko ime prekrivalo je plemena Autarijata, Ardijeja,  Liburna, Japoda, Panona, Dalmata, Dardanca, Dezijata. I još bezbroj njih po golemom prostoru Ilirika.


 Kameni blokovi, nerijetko teški od tonu, dvije, tri.... naliježu jedan uz drugi ne ostavljajući propusta u suhom žlijebu - ni vrhu britkog noža!


A ovdje su obitavali Daorsoni.
Po cijelom prostoru, dok smo prilazili zidinama i kada smo ušli između njih, gazili smo po krhotinama grnčarije. Jednu sam, kriomice i postiđeno, skrio u svom džepu. Edo kaže da je sve donedavno, osobito nakon pljuskova i obilnih kiša, bilo mogće, na površini zemljanih nanosa vidjeti  iznenada otkriveni novčić, ponešto od sitnog nakita, ili neki mjedeni privjesak, pa čak i zahrđalu fibulu, rimsku kopču ili zgodnu usnulu aplikaciju.
Nikoga više nema od Ilira. Nestali su Autarijati, Ardijeji,  Liburni, Japodi, Panonci, Dardanci, Dezijati, pa i u knjige zapisani Dalmati koji su bili moćniji od svojih prvih susjeda Daorsonaca.  Potonji, zaljubljeni u dolinu Neretne, koji su po njoj plovili i isplovljavali na otvoreno more sve do Grčke. Historija je uknjižila njihovo bogato kulturno naslijeđe: ali nije pronašla njihov jezik niti njihovo pismo. Otkriva ga posredno, preko onih koji sui h porobljavali i u smrt tjerali, iz latinskog i grčkog razdijeljuju lekseme koji su im mogli pripadati. Tako radi i jedan naš historičar starog vijeka: bišće po bosanskim zemljopisnim nazivima i utvrđuje im, kao, ilirsko porijeklo.


Krici su  dopirali do neba

Daorson pokazuje da su ga stanovnici morali brzo, u nevjerovatnu bijegu, napustiti! Morali su bježati brzo, jer je neprijatelj već razvaljivao sjekirama drvene dveri na kamenim kapijama. Jer je već prebacivao preko zidina goruće glavnje i užasnu smrt.
Jesu li ih samljeli Rimljani, nepobjedivi, koji su davno razastrli svoje nove državne mape preko Ilirika - sve do nevidljivih granica bajkovitih azijskih država?  Daorson je od njih darovan autonomijom i zadaćom od Cezara zadanom, pa je glavu sačuvao i život produžio. A zadaća je bila da čuvaju Narentu od Norinske utvrde do mora Adriatskoga – od stalnih ukoljica, od zlokobnih, od Dalmata ilirskih.

 Ili ih je, ipak, uništio “netko svoj”, jer najžešći i najsmrtonosniji ratovi ne vode se s dušmanima, nego sa svojom rođenom braćom. Samo braća lukava znaju načine kako otkriti gdje kriješ svoju tajnu snagu (kao Samson, u perčinu), ili na kojem mjestu tajiš “petu svoje smrtnost” (kakva bila u Ahila).
A Dalmati su bili pleme rođačko.  Dalmati su bili pleme veliko po velikom broju i po velikoj drskosti.  Dalmati jaki i krvožedni, najokrutniji među Ilirima. 
“U vrijeme ratova između Cezarovih i Pompejevih pristalica na južnoj obali Jadranskog mora, Delmati našli na jednoj strani, a Daorsi na suprotnoj. Pompejev legat je 49. godine p.n.e. stupio u savez sa Delmatima i njima pridruženim plemenima. Cezarov pretor Vatinius započeo je  ratne operacije protiv Delmata najkasnije u proljeće 45. godine p.n.e. Gotovo je sigurno da su Delmati baš u to vrijeme (44/43. godine p.n.e.) napali centar Daorsa, grad Daorson, i potpuno ga razorili” - ponavlja jedan autor za analima slavnog rimskog autora.
Zaista, u trenu kad je ružoprsta krenula prema nebu, kad se pojavio končić između noći i dana, zatutnjali se konji pretrorijanca i do neba se digla vika divljih Dalmata. Na stražarskom mjestu na daorsonskoj kuli stražar je stigao viknuti samo jednom: ONI DOLAZE! Drugi put nije imao vremena. Smrt je urlala kao na svadbi podzemnih bogova!


 Kutija zlatnih odlijevaka, novčići, kaciga probodenog borca
U toj žurbi, jednom je kovaču novca ispala kutija s alatom i uzorcima novčanih odljevaka i uglavila se u procijep između dvaju kamenih blokova. Pronađeni su u najskorijem vremenu, prije 50-tak godina, čini mi se. Bilo ih je u toj škrinjici 39 novčića, od kojih je 29 s likom ilirskog kralja Ballaisa iz 168. godine p.n.e., a devet s grčkim natpisom ΔΑΟΡΣΩΝ  i urezom lika lađe, vrlo slične onoj koju je gotovo jučer pronašla mr. Snježana Vasilj, na lokaltetu Desilo, u glibu Hutova blata, u neporednoj blizini Darsona.
Na jednom mladom ratniku, probodenim kopljem, ostala je na glavi čvrsto postavljena brončana kaciga. Po njoj je niz likova koji žive u našoj svijesti– Afrodita, Nika, Helij, Dionizije, Muze, Pegaz. Gotovo dvije hiljade godina kasnije, pronađena je samo kaciga i smještena u Zemaljski muzej u Sarajevu. Pronađen je u Daorsonu fragment granitne skulpture Kadma i Harmonije. Pronađen je i Ilirski reljef s trinaest zmija i pet pari orlovskih krila.
O, da! To je konačni znak – Zmija. Ilur – tvoje pravo ime je zmija.
Zmija će ostati znak dugog nasupajućeg vremena, znak na stećcima, na bosanskim stelama, pa čak i znak na prvim bašlucima iz pozne jeseni srednjeg vijeka… drevnih Bošnjana koji su, danas je tako nedvojbeno, zadržali dobar dio (i) genetskog naslijeđa svojih dalekih, antičkih predaka.


Nesahranjeni mrtvaci

U odlasku, osvrćem se po ne znam koji put prema megalitnim zidinama. Mori me ustreptala, probuđena misao o ljudima i ljudskim naraštajima, koji stalno, u neobjašnjivim zamasima vremena, ponavljaju historijske dogodovštine.
Posljednji živi stanovnici ovoga grada nisu sahranjeni. Oni su iznenada napadnuti i bez imalo mislosti pobijeni. O nepravednim smrtima, kako vidimo, priča nikada neće prestati dok ima onih koji se sjećaju. Sjećanje je obaveza, obaveza čak i onda kad  “kao mora pritišće svijest živih”.  A ko su oni nama i šta smo mi njima? Odgovor valja tražiti i nikada ne odustajati, tražiti stalno, hodeći humskim brdima i brdima bosanskim - sve dok ga ne susretnemo na nekom od iznenađenih puteva… 

(U Orebiću, 21-22. VII. 2010.)


U Daorsonu, u znaku arhajskog totema: Ilur - tebi je ime Zmija!

24. tra 2011.

SMRT STANUJE U TITOVOJ ULICI



Tekst: Ibrahim Kajan
Fotografije: Tarik Denjo

Gledam kako marljivi komunalci iscrtavaju prave, bijele linije po cijeloj dužini desne strane mostarske Titove ulice, od obnovljenog Lučkog mosta do Robne kuće „Razvitak“, zgrade ukrašene motivima sa stećaka. 
Ali, zgrada je užasna razvalina iz koje izrasta cijela šuma: njezinih šest gornjih spratova je razoreno u najbjesomučnijim oblicima rata koji je zaključen 1995. godine. Iz nje dopire nevjerovatan, užasavajući smrad,  od kojeg bježe psi lutalice i ofucane mačke koje niko nije udomio. U najneposrednijoj blizini igraju se djeca, „naša jedina budućnst“.
U samom srcu Mostara, kroz tih nekoliko kilometara žile-kucavice, kroz koju sada komunalci iscrtavaju linije za parking od kojeg će Grad pobirati pristojan prihod, najmanje je pedeset ruina nekoć blistavih arhitektonskih stambenih rješenja kasnog turskog i prvih desetljeća austrougarskog upravljanja.
Otkako je stao rat, a tome je taman petnaest godina, te ubijene zgrade stoje i raspadaju se baš onako kako se leševi i inače raspadaju. Razaraju ih kiše i vjetrovi, i cijela stabla, neka poput krupnih debala u šumi! Grane i korijenje pomiču zidove, ruše ostatke prozora, urese pedantnih austrijskih arhitekata... i sve pada na usku, jednomjernu Titovu ulicu, ledeći krv majki koje su upravo povele curicu u obdanište, i starice koja se s namirnicama vraća iz dućana, i studentu koji žuri na predavanja... Hoće li stići tamo kamo su se zaputili, to se ne zna! To se zaista ne zna, jer ih na strašnom putu kroz središte Mostara susreću aždahe koje će ih progutati i usmrtiti ako ne budu oprezni! Kako će biti oprezni ako sekundu prije primjete da im na glavu juri kameni blok od 100 kilograma, ili cijeli baklon (s Više djevojačke škole iz 1905.)? Šta će uraditi starac ako se na njega obruši, kao što se već obrušila (sekund nakon što je starac prošao!) – cijela Alejbegovića kuća iz kasnih godina turske administracije slavnog grada Mostara!


Gradska uprava je brižna: „Achtung! Achtung!“

Gradske su se vlasti ogradile: na vidna mjesta su prije i ohooo-ho godina postavili svoje achtung-table:  UPOZORENJE! OPASNOST OD RUŠENJA!
Ali, i kad pročitaš bit će kasno: ne znaš ti tako brzo čitati, koliko kamen zna brzo letjeti!
 OPASNOST OD RUŠENJA – to je sva pamet gradskih vlasti koju su mogli iscijediti iz moždanih vijuga.
I čak je ispisati da je vidiš  tren prije možebitne smrti u Titovoj, u ulici najgušćeg prometa ljudima i automobilima, bez trotoara ili samo kojim metrom tog nogostupa iz sjećanja.
PAZI, OBRUŠAVA SE – koja perverzija! Koji užas od pameti! Koja namjerna obmana!
Snimljene fotografije prizori su hipokrizije najodvratnijeg ranga: Evo kako već petnaest godina nakon rata izgleda pročelje slavne knjižare i izdavača u kojoj je za života svoja djela objavljivao Aleksa Šantić, Paher i Kisić, u neposrednoj blicini Narodnog pozorišta, i kako izgleda ZE-MA, Narodni magazin, tačno preko puta knjižare! Ili, ovaj prekrasni balkon na Višoj djevojačkoj školi, u neposrednoj blizini starog mosta, preko puta tvrđave Tare: poduprt je dvjema gredicama, a cijela dužina trotoara ispod zdrade je ograđena žicom da onemogući izravnu smrt! Pješaku je ostavljen kolovoz kojim u neprekidnom nizu, satima, teče jednosmjerna rijeka automobila.















Smrad, štakori

Posljednja i najveća razvalina je Robna kuća „Razvitak“, žiji su zidovi urešeni (još uvijek vidljivim) plastičnim prikazima razigranih motiva sa stećaka, motiva životne radosti, kola i svetkovina, flore i faune, jedne od najuspješnijih arhitektonskih vizura socijalističke izgradnje u Mostaru. Ali, šest katova nedostaje: oni su urušeni granatama, i sada obrastaju drvljem i mahovinom.
Šupljine ruine bivše ljepote godinama je bilo svratište noćnim ljubavnicima, polahko ali sigurno pretvarano u najveći (suhi!) klozet koji je Mostar ikada imao!
Škrti upravljači Grada marljivo su donijeli  daske i zatvorili prilaze. A kad su ih horde sirotinje i „ljudi u nuždi“ razvalili, oni su ponovno pristupili poslu i zazidali ovo što su daske glumile u prvom činu. I još su, kad je trošak nek i hala gori! – cijelu zgradu obavili gustom žičanom mrežom.
Ali, Mostarcu su lud svijet kad ih što natjera u ćenifu, a druge, gradske, nadaleko nema: i tu „posljednju prepreku“ razvališe, pa bivšu ljepotu ponovno upotrijebiše!
U najneposrednijoj blizini je dječje igralište. Dječje igralište je avetinjski pusto i u sunčanim danima, ne samo danas, u januaru,  kada na njemu nema nikoga, ni čovjeka, ni mačke, ni psa.
Psi izbjegavaju ovo mjesto zbog raspamećujućeg smrada koji izbija iz „Razvitka“.
Psi su pametne i čiste životinje. Oni su najbliži čovjekovoj prirodi. Nerijetko su i bolji. 
Ono što ni pas u Mostaru neće, Mostarc MORA, ostavljen od svih, a prepušten svakome.
Mi koji ćemo biti zakopani ruinama, živi sahranjeni, ostavili smo zapečaćenu poruku koju vam onaj  što je mjestu Mujage Komadine, najvjerovatnije, nikada neće uručiti.
Neće, jer u njoj nije ni lament, ni prijatnja, ni zamolba – u njoj je politička misao budućnosti prvog reda: UPOZORENJE! OPASNOST OD RUŠENJA!

 OSLOBOĐENJE, 15. I. 2011. 

EKSTAZA JEDNOG PUTOVANJA


Grafičke mape Admira Mujkića 

Piše: Ibrahim Kajan




Admir Mujkić je, od trenutka kada se pojavio pred likovnom publikom prije desetak godina, postao jedan od najzanimljivijih bosanskih autora. I to, valja posebo istaknuti – kao grafičar, u Bosni, čiji se grafičari cijene među najboljim u svijetu! 

 Admir Mujkić

Šta je to što je osobito zantrigiralo u umjetničkoj viziji i objavi Admira Mujkića ne samo likovne kritičare i historičare umjetnosti, nego i filozofe,  književnike i novinare?  O njegovim  izlaganim listovima grafičkih mapa pisali su V. Vujanović, M. Bobar, F.  Šehić, N. Delić,  M. Brkić, dr. F. Hadžimuhamedović, dr. R. Mahmutćehajić, dr. Dž. Bektović, i niz drugih pisaca u domovini i izvan nje.
Admir Mujkić je, mada rođen u Sisku (1972.), obiteljskim korijenima i zavičajem djetinjstva te prvih spoznaja, Bošnjanin – Krajišnik.  Iz te zemljopisne, ali i kulturološke i psihološke pozadine mladić je na životno putovanje ponio – i nikad je nije zaboravio - svoju vlastitu kartu prvi put viđena svijeta.  I kamo god da je putovao, preko svijeta je rasprostorao svoju izvornu mapo del mundo. Ko god putuje i kamo god da se putuje – on je u potrazi da u različitom i nesličnom – ugleda nešto ili nekog nalik sebi. Uostalom, baš kao što je u Pitijinoj špilji u stijenu urezano: Kad otkriješ svijet, otkrit ćeš samoga sebe.


Bliskost umjetnini riječi i muzičkoj priči
Pa kakvo je iskustvo Admira Mujkića, iz kojih je izvora, kako ga predočava i rasprostire po grafičkom listu? Na kojim je počelima niknula serija grafički oblikovanih prizora svijeta, selektirana u dva zasebna i već, barem u nas, čuvena ciklusa?

Prvi značajni ciklus kojim se najjasnije obznanio svijetu svoje žive stvarnosti, Putovanje, ima svoju bliskost sa dvije susjedne umjetnosti – umjetnosti riječi i umjetnosti glazbe, muzičkoj priči - putopisu i simfoniji. Grafika mu je bliska putopisu po različitim narativnim motivima prepoznatljivih inačica zbilje i fragmenata sna uhvaćenih najtananijim čipkastim mrežama gotovo nestvarno prozračnog crteža. Moglo bi se reći da narativna dimenzija njegovih prizora izvire iz stvarnosnog koje se gotovo redovito metamorfozira, ili se takvom otčitava, u jasan i čitak simbol, u poetsko, u višeslojno suglasje onoga što nazivamo duhovnim i onoga što naivamo tjelesnim.
Simfoničnost Mujkićevog grafičkog lista – savršeno je ispunjenje snovite priče, kao u nekoj minijaturi, koja,  sadrži sve



Dvije grafike iz mape Putovanje

U mapi Putovanje, autor će otkriti neke osobite grafičke elemente, koja će od tog trenutka postati markacije njegove osobne i osebujne poetike. Kritičari će odmah uočiti dvojnu prirodu slike – u podijeljenoj plohi, slici u slici, dinamičnoj (priči) u središnjem prostoru plohe, i statičnoj, koja je obrubljuje i koja istodobno predstavlja okvir ali i sami simbol. To će se, nerijetko, odnositi i na samu boju – i ona će, osim što je likovni element, bivati i simbolom.
Središnje, uzbibane, pokretne i savršeno ritmiziranje prizore (priče kao posude duha i priče kao simbola) -  otoka, skupina konja, zvjedanog neba, obitelji itd.  - Mujkić kao da prekriva prozirnom koprenom sna, ispod koje se zrcali supstancijalna građa onoga što pokriva, uzdižući je u prostor kao sublimiranu imaginaciju, kao viziju, kao ključni glas čovjekovog duhovnog porijekla.
U tu i takvu spiritualnu posudu, iz grafike u grafiku, smještaju se sadržaji čistih pojmova, odreda onih koji konstituiraju samo biće: dobrote, ljubavi, hrabrosti, odanosti, sreće i radosti – prezentirani sadržajnom opipljivošću, crtežom koji priziva svako iskustvo (sunčane zrake su ruke koje su pridržavale i Amenhotepa IV!), iskustvo naivnog i razigranog oka djeteta (kuće i sunce imaju ljudske oči!), otoci trajno sretni plutaju, gracilni konji vuku kočiju sretnih roditelja s njihovih  pet kćerki – i pet nevjerovatnih, duhovnih bića u obiteljskoj pratnji. Iz guste noći izronila su samo njihova lica i obličja, čipkasta, razbarušena, prozračna. Kroz ženino se tijelo nazire – fetus, kao čista emanacije života i njegove besmrtnosti. Iznad njihovih glava jedan je otvoreni dlan i jedan melek s tamburom. Gdje je započeo i gdje će završiti ovaj narativni tok? Ne znamo. Urez u grafički list je tačka sadašnjosti koja nema obala, koja nije započela i neće završiti.
Otuda su Mujkićevi grafički ispisi (Ilhamija – putovanje, Mjesečevi ljubavnici, Mjesečevim putem, Srećom – Radošću, Svojim tokom, U susretu...) - zbog svoje uronjenosti u veću, okvirnu sliku, u kozmos Božije milosti i simbola Njegove prisutnosi (nerijetko i unutar manje slike) – nužno prevodivi u novo čitanje, u drugo, misaono dublje i iskustvenije otkrovenje našega unutarnjeg života koji se odvija u gustoj sjenci transcendencije.

Krajišnici – Čuvari / univerzalno iz konkretnog
Druga njegova grafička mapa zove se Krajišnici – Čuvari, i ona je već pune dvije godine na svojevrsnom putovanju po svijetu, na izložbama i na uvidu likovnoj javnosti. Tematski je konzistentnija, duhovno usmjerenija,  a likovno pročišćenija i otvorenija spiritualnim, vertikalnim uzletima čije se zemaljsko, horizontalno porijeklo poantira ne samo poetskim naslovima grafičkih listova.
Grafička se zbiljnost očituje snažnim prisustvom „neviljdivog lika“ derviša - i to ne bilo kojeg i bilo kakvog derviša. Duhovno koje se Mujkiću gotovo opsesivno predalo i ispreplelo s očuđenim prizorima zbilje još u grafičkoj mapi Putovanje, sad je dobilo novu, sufijsku postavu, ali više u mujkićevskim, izvornim elementima grafičke / likovne iskoristljivosti raskošnog obogačivanja vlastite poetike, a puno manje, gotovo  neznatno -  u pukom slijeđenju i oslikavanju nekog mogućeg tesawufskog predloška.
Riječi Krajišnici i Čuvari, nisu nimalo slučajno postale uporišne tačke na kojima je grafičar utemeljio izuzetnu, naizgled smirenu – a zapravo vrlo dinamičnu viziju svijeta pozbiljene unutrašnjosti.  Mujkićev svijet nipošto ne podrazumijeva svijet viđenih stvari, nego svijet viđen iz stvari. Prvi pogled na grafički predložak, čini se odrazom  bitnog,  prostorom prividne materijalne ogoljenosti, i kao takav, jasan i jednostavan  – svediv je na odjeću koja modulira zakriti, odsutni  lik (gayb, zakriti, tajanstveni).  Tek tada uočavamo da je nužno prilagoditi naš vid nevidljivom, adaptirati oko viđenju duhovnog obličja bića koje  jest tu, ali uronjeno u okean Božije milosti, sjedinjeno sa svojim Ljubljenim.
Metaforički znakovi koji dominiraju prostorom Mujkićevog očuđenog svijeta i simboli kojima se očituje  i „izgovara svoje ime“ (oblicima stvari, nebeskih tijela, živog i neživog, zemnih i vodenih životinja, mitskih i bajkovitih bića, ptica i zmajeva, zmija i kornjača), najčešće su zahvaćeni iz najdubljih, arhajskih vremenskih slojeva, zatim iz judeo-kršćanske i islamske tradicije, kao njihove nasljednice,  s posebnim osvjetljenjem sufijskog mišljenja.  Takav, širok i temeljit prodor, zasigurno ne treba čuditi, jer je istinsko i autohtono autorovo naslijeđe, u bitnim obrisima usisani s majčinskim mlijekom ili zatečeni i prepoznati na samom pragu rodne kuće.
Grafički sadržaji nose gotovo redovito naslovne sintagme od dvije, tri ili više riječi. Leksemi su imenice, pridjevi, glagoli, apstraktne ili konkretke po svojoj ideji – ali uvijek prizvode snažan učinak leksičkog uneobičavanja i metamorfoziranja vlastitih, temeljnih značenja: Čuvar Noći, Čuvar Znanja, Sokolar I., Veseli Krajišnik, Krajišnik i Zlatni Zmaj, Ljuti Krajišnik, Krajišnik i Ptica, Čuvar Snova, Čuvar Vode, Krajišnik i Klječen, Mali Krajišnik, Krajišnik i Zmaj, Čuvar Pečata II., Razgovor sa Zlatnom Pticom, Čuvar Vode II., Čuvar Zemlje, Čuvar Zapisa, Čuvar Sjemena, Onaj što priča sa pticama, itd.
Vidimo da riječi kojima Mujkić imenuje svoje vizije, redovito nude susret i semantičku kolaboraciju s leksemima koji opisuju ili pokreću mehanizme ne samo likovnog elementa, nego i duhovnog kozmosa u kojem taj element obitavata. Naslovni grafika, čini se, izgledaju kao transcendentalne sjenke iskustava i stanja kroz koja prolaze „tijela“ naših duša.


 Iz ciklusa grafika Krajišnici - Čuvari
Nužno je snažno podvući da su Mujkićeve grafike izvorno, osobno, autorsko, osebujno likovno ozbiljenje unutranjeg, spiritualnog, a ne „preslikavanje“ mističnog, derviškog, čisto spiritualnog koncepta kakav se nalazi u sufijskom tekstu, uzetom kao literarni, književni tekst. Uostalom, sufijski tekst i ne postoji kao književnost, jer ju je kao takvu osporio jedan od njezinih rodonačelnika, sami Mansur al-Halladž (r. oko  858. – u. 26. III.  922.), budući da se ne kreira kao umjetnina u historijskom horizontu, nego je tekst ‘Božijeg porijekla, iz supraemanacije duha ‘Ljubavnikovog sjedinjenja sa svojom Ljubavi’.
Da se Mujkićeva grafička / likovna umjetnina ostvaruje u doslovnoj povijesnosti – autor naglašava već samim imenovanjem ne samo cijele mape (Krajišnici – Čuvari), nego i brojnim, „opipljivim“ naslovima grafičkih listova, koje vriju zaklonjenom historijskom procedurom, i u kojoj je, najposlije, sudjelovao i sami autor, Admir Mujkić. Njegovo novovjeko serhatsko iskustvo života i smrti (1993 – 1995), očito je obilovalo graničnim situacijama i graničnim iskustvima. Dakako, ni 'Krajina' nije tek povijesna leksička naplavina koja označuje pogranični prostor između država, serhat, epsko mjesto poprišta najvećih i trajnih sukoba, bljesak tamnog stiha:  Krajina – krvava haljina. Krajina je, jednostavno, prostor sudbine.
Umjesto svakog drugog zaključka, valja kazati da obje grafičke mape Admira Mujkića, Putovanje i Krajišnici-Čuvari, sa stanovišta pisane kritike i javne izložbene recepcije, predstavljaju izuzetna grafička dosegnuća u posljednjem desetljeću. One, po osebujnoj očuđenosti i izvedivosti, uznose autora u sami vrh, u prvi red istočnoeuropske grafičke prakse. Admir Mujkić nije samo puko osvježenje u bh. grafici, on je njezino čudesno duhovno promišljanje: njezin je sjaj prekretničke misaonosti koja neće ostati bez trajnih posljedica.
OSLOBOĐENJE, 23. IX. 2010.

23. tra 2011.

SURADNJA DR. SMAILA BALIĆA U ZAGREBAČKOM ČASOPISU BEHAR*

 Piše: dr. sc. Ibrahim Kajan

Sažetak: Dr. Smail Balić je surađivao brojnim prilozima u zagrebačkom časopisu bošnjačke nacionalne manjine, Behar. Objavio je oko 40 pisama, članaka, eseja, analiza. U ovom tekstu autor slijedi dijelom kronološko i dijelom tematsko pojavljivanje Balićevih tekstova u časopisu kroz vrijeme od jednog desetljeća.  Neke priloge registrira u kratkom potezu, a nekima posvećuje širu prikazivačku pozornost, zbog trajne aktualnosti tema kojima se dr. Balić bavio.
Umjesto zaključka autor ovog preglednog članka smatra da je dostatno pismo koje je rahm. Smail Balić objelodanio u Beharu, pokazujući kroz odnos prema adresantu, u potpunosti svoj moralni i intelektualni profil.

                                                                          Dr. Smail Balić

U ovom preglednom članku o suradnju dr. Smaila Balića sa zagrebačkim bošnjačkim časopisom Behar, htio bih  iznijeti nekoliko podataka ne samo o prirodi objavljenih tekstova, nego pokušati, preko njih, odgovoriti i na znatiželjno pitanje zašto je, kao istaknuti kulturni radnik, prilježni znanstvenik, znalac više jezika – pokazivao upornu težnju da bude shvaćen i od onih koji o islamu, islamskom kulturološkom krugu i islamskom shvaćanju historije, budu podjednako obaviješteni, a ne samo muslimani o čijem je kulturno-historijskom duhu i njegovoj realizaciji pisao.
Smail Balić je duboko vjerovao da nema i ne može biti tolerancije tamo gdje se ljudi ne poznaju, gdje jasno ne pokazuju jedni drugima svoja lica dobre volje, gdje jasno i nedvosmisleno kulturnim sadržajem vlastitog bića ne potvrđuju svoj identitet. Čovjek bez identiteta – nepredvidiv je čovjek i drugima, kao takav, potpuno nejasan, pa možda i opasan. To na svoj način poručuju svi njegovi tekstovi, a izravno potvrđuje pismo kojim je odbio sudjelovati na simpoziju Povratak iskonu, u Zagrebu, u jesen 1992. godine. U tom stavu, nalaze se svi drugi stavovi društvene prirode koji isijavaju iz Balićevih tekstova.
Čak i površan, panoramski uvid u bezbrojne naslove tekstova koje je objavljivao u nekim malim, pa i nepoznatim emigrantskim listovima, u kratkim edukacijskim tekstovima koji poučavaju ili tek na konkretno pitanje odgovaraju – govori o njegovoj želji da korisno upotrijebi svoje spoznaje o sudbinskom predmetu svog interesa. Odgovara na pitanja od kada je nešto, kakvo je nešto, i zbog čega je nešto – i za razliku od naslijeđenih spoznaja svojih učitelja – redovito upozorava na bit, na smisao, a otvoreno apelira na odbacivanje ljušture formirane predrasudama i potrošenim običajima, historijskim muljom  i  naplavinama čak i onih naroda kojih više nema. Kasnije će se vidjeti, već u prvim godinama demokratskih promjena u BiH, kad su ga vlastiti tekstovi približili Bošnjacima između kojih je i sam proistekao, koliko će biti cijenjen i podržavan, ali – ruku na srce! - još više opstruiran i osporavan.

U prilozima koje je ponudio Beharu osobno ili tekstovima na njemačkom na koje je upozorio i izrazio želju da budu prevedeni i objavljeni – prvo što je uočljivo jest baš ta, tematska raznovrsnost i razvedenost, od pionirskih historijskih istraživanja “prvih dodira” islama s Europom, koje je prije njega inicirao čuveni Handžić, ali je tema, zajedno s autorom i vjerom kao takvom “arhivirana” od komunizma i praktično zaboravljena sve do najnovijih vremena. “Prvi dodiri[1], istodobno je i prvi naslov kojim dr. Balić započinje vrlo plodnu suradnju s našim časopisom godine 1993.
“Posebni značaj islama za jugoistočnu Europu” (s posebnim osvrtom na Bosnu), drugi historiografski tekst iz istog tematskom izvora, objavio je pet godina kasnije, u 36. broju VII. godišta časopisa, a treći iz istog povijesnog kruga, br. 42, godinu dana kasnije. [2]
Bosanski kulturni prostor za njega je predstavljao nevjerojatno bogatstvo, sa zaboravljenim imenima konkretnih pojava i duhovnih kretanja kroz povijest, a u zadnjih pedesetak godina potpuno zamućenim tumačenjima, s jasnim ciljem da se Bošnjaci “operiraju od svoje kulturne historije”, da se izvorna, bosansko-patarensko-muslimanska, sinkretička i islamska kulturna baština otuđi i da se odvoji baš od njih, od naroda koji ju je proizveo u historijskim vrtlozima povijesne procedure od tisuću godišta.

II.
U skupini kulturoloških priloga, Balić objavljuje tekst Odakle je Hasanaginica[3], dajući vrijedan prilog historiji kulture vlastito promišljanje o čudnoj i čudesnoj zagonetki zbiljne pozadine neusporedive balade.  Daje osebujna tumačenja nekih izraza i složenog duhovnog svijeta, zatim o prepravcima balade u drugim sredinama itd.
 Na tradicionalnom simpoziju Zagrebačke džamije (1994. godine), Smail Balić je govorio  o dvojbama u djelima Bašagića, Handžića i Mulabdića[4], a uz 125. godišnjicu rođenja Osmana Nuri Hadžića, obnavlja uspomenu za također iz bosanskohercegovačke književnosti protjeranog književnika, za kojeg se tek ovih godina, prvi put u znanstvenom obliku, upozorava na njegovu osobu kao autora prvog bh. romana (u autorskoj kolaboraciji s Ivanom Milićevićem). Taj rad je objavljen u dva nastavka pod naslovom Veliki reformator duha[5], s posebno britkim uočavanjem Hadžićeve kritike društvene zaostalosti putem osmišljavanja islamske tradicije.
Jedan od njegovih starijih tekstova polemičkog žara, za koji naša čitateljska publika nije znala jer je svojedobno objavljen u «Bosanskim pogledima», Polemika o Njegošu[6], izazvan je tadašnjim nesmiljenim komunističkim udarom na “nepropisno mišljenje” bošnjačke intelektualke (i same pjesnikinje) koja je tek ovlaš prigovorila da je neumjesno pa i nedopustivo da bosanska muslimanska djeca moraju punih pedeset godina, pod plaštem veličine umjetničke realizacije “Gorskog vijenca”, napamet učiti i pri tom uživati u stihovima
Nekršću se gore usmrđeše
Odža riče na ravnom Cetinju
Sve je pošlo đavoljijem tragom:
zaudara zemlja Muhamedom“, itd.
 Tekst je objavljen i kao ilustracija mračne intelektualne pozadine iz koje, sukcesivno, u historijskom ritmu, provaljuju planirani pogromi na bosanske muslimane, upozoravajući na trajno mjesto srpske nacionalističke i genocidne politike.
S njemačkog je prevedena i u nas također prvi put objelodanjena, u neku ruku kao dopuna širem stavu, kao europski kontekst, ilustrativna i vrlo poučna Balićeva analiza  Islam u europskoj školi prikazan na austrijskim i bosanskim primjerima.[7]

III.
Osobito su zanimljivi Balićevi prilozi o ulozi vjere u sukobima u Bosni i Hercegovini, ali i mogućoj ulozi u edukaciji ljudi za suživot i dobre odnose.
Oba objavljena priloga su zapravo održani ili pripremljeni referat za dva različita znanstvena skupa. Prvo ćemo o tekstu  Vjerska dimenzija sukoba u Bosni.[8]
Otvarajući tekst problemskim pitanjem nacionalnog imena, Balić uočava da je donedavni naziv “Musliman“, za duboko prosvijetljenu Europu predstavljao svojevrsnu dvojbu, budući da joj je posebice bilo nerazumljivo da se u razvojnim prilikama južnoeuropskih naroda  “na srednjovjekovni način na Balkanu nacija poistovjećuje  s vjerskom zajednicom“. Iz tog tumačenja, autor sluti da, “polazeći od tog stanja, moglo bi se tvrditi, da je krvavo zbivanje u Bosni 1992-1995. imalo svoje ishodište u vjerskoj surevnjivosti“ potkrepljujući to nalazima u knjizi Weltkrieg der Religionen (Svjetski rat religija), njemačkog kršćanskog kritičara Karlheinza Deschnera i profesora upravnog prava iz Niša Milana Petrovića.
“Iz prvobitno politički motivirane agresije, rat se postupno mijenjao i poprimao posve drukčiju narav, kaže Balić, da bi se najposlije počeo prepoznavati u “antiislamskoj revoluciji“.
U razvoju svoje teze, Balić unosi i svojevrsnu prispodobu s holokaustom, pa kaže: “Dok je još u Holocaustu dolazila do izražaja izvjesna crta uljuđenosti, u sjeverozapadnom Balkanu ili u Bosni bilo je sve što se ne uklapa u jednoličnu sliku etnosa, osuđeno na posvemašnje uništenje. Od njemačkih Židova su preostala bar pojedina groblja, pa i sinagoge. “Židovsko vijeće“, koje je u nevolji surađivalo s nacističkim ustanovama, moglo je ublažiti nesreću, pa i spasiti kojeg Židova. Bošnjacima kao muslimanima nije bila dana ni ta mogućnost. “
Gotovo bi se kao svojevrsna završnica mogao iskoristiti zloguki programski stavak iz pera akademika Ekmečića, kojim na jednom mjestu Balić ispisuje cilj srpske agresije: “Po shvaćanju Milorada Ekmečića, historičara i ideologa srpskog nacionalizma, događanja u BiH 1992-1995. nije bilo ništa drugo nego produžetak srpskih oslobodilačkih pokreta.“ [9]
Referat, koji je Smail Balić pročitao na Nürberškom foruma “Interreligiozni odgoj 2000 – budućnost religijskih i kulturnih susreta“ 1997. godine, Behar je objavio pod naslovom O međuvjerskom pomirenju u Bosni.[10]  Smisao cijelog autorskog napora je samo u jednom: da se naslute, da se pronađu i osvoje mogućnosti oljuđene komunikacije, duboko vjerujući da je snažna potraga za tolerancijom – spasonosno sredstvo za ukupnu bosansku situaciju. U uvodnim dijelovima Balić naglašava, nakon što je savršeno jasno ko je krivac a ko je žrtva, da se ipak “legalna bosanska vlada može s pravom ponositi da se na području (koje je kontrolirala, op. p.) – civilizacija održala“, da “stanovništvo nije izgubilo mjeru“, “da nema revanšizma“, te da se, s druge strane “maksimalnim popuštanjem nastoji pridobiti srpsku i hrvatsku stranu za zajednički život i multikulturalno društvo“, u Bosni koja je “odlučna ostati građanska demokratska i pravna država“.
Za taj, u to vrijeme gotovo nevidljivi cilj, Balić drži nužnim poduzeti  nekoliko važnih zahvata, među kojima je najbitniji i najnužniji – predgoj, a da “pomiriteljska djelatnost religija (nužno) donosi i plodove“. Balić u primjeru riječi reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića, vidi golemu moralnu potporu svojim stavovima. Te riječi iz bajramske poslanice 1997. snažno odzvanjaju životnim interesom za budućnošću: “Bosna je i prije opraštala onom čovjeku koji joj je iz neznanja načinio zlo i zbog toga se pokajao. Ali onome koji je svjesno uzrokovao zlo, neće oprostiti jer takvome samo Bog može dati oprosta“.
“Stupanj pomirenja treba procjenjivati po opsegu govora mržnje. Taj jezik još ni izdaleka nije napušten… Jezik mržnje je pomoćno sredstvo za podsticanje neprijateljstava“, pisao je Balić 1997., tražeći od vjerskih zajednica da kretanje k cilju započne prije svega “kultiviranjem jezika pomirenja“, potpunom “otvorenošću» i “ekumenskim dijalogom“.

IV.
Balić je, produbljujući svoju vlastitu misao o islamskim duhovnim kretanjima kroz povijest, pokušavao osmisliti, čini nam se, i svoj vlastiti – ako ne koncept – onda svakako svoju definicijom “čuvanja tradicije kao vatre a ne pepela izgorjelih drva“, “ pronicanjem do duha kur'anskog slova, a ne jahanja na slovu“, kako je ne jednom znao kazati i napisati. U tom smislu, najintrigantniji su neki njegovi stavovi o miješanim brakovima, o pokrivanju žene itd., izazovnih ne samo, kako se to voli reći “za konzervativnu ulemu“, nego su uznemirujući doslovno za svakog muslimana uopće.  Još je među nama još podosta živih svjedoka Balićeva oštrog suočavanja s čitateljima ali i u izravnim konfrontacijama na otvorenim, javnim katedrama diljem Europe.
Naravno da je Smail Balić živio, ne samo kao neupitan vjernik koji se “predao u Božje ruke“, nego i da je bio suvereni poznavatelj Kur'ana, Hadisa, historije i kretanja kroz historiju.
U prvom tekstu te vrste, Shvaćanje islama danas[11], objavljenom u Beharu, Balić progovara iz pozicije intelektualnog  svjedoka. Piše:  “S napetošću i žudnjom za novim saznanjima o vjeri i životnim poticajima očekivala je prije nekoliko godina velika skupina vjernika u Begovoj džamiji u Sarajevu dolazak s Orijenta najavljenog predavača… Ali, očekivanje predavača izvrnulo se međutim veoma brzo u žalosni fijasko. (Njegovo predavanje) je misaono bilo tako plitko i primitivno, da je imalo učinak i kompromitiranja islama.“
Potom autor otvara osebujnu analizu koja bi dovela mogućoj sintezi u temeljnom pitanju koji postavlja suvremeni čovjek islamskog horizonta: “Gdje leži pravi duh Kur'ana kao glavnog izvora islamske nauke?“
“Misaoni pravac koji srčiku kur'anskog iskaza vidi u suhom zakonu ili u pobožnosti koja se unosi u javni politički život, nameće islamskom svijetu jedan odgovor na gornje pitanje, koje kod misaonih muslimana izaziva nespokojnost. Takvo shvaćanje Kur'ana doprinosi otuđenju. To je osobito uočljivo u onim područjima gdje muslimani žive u miješanom društvu.“
Autor je i sam svjestan težine i odgovornosti kojom pokušava uopće i pristupiti temi koja je obavijena brojnim tabuima i golemim historijskim naplavinama. Jedna od takvih je svakako uočavanje «se da kulturno osvješćivanje na uzorcima davno prohujalog vremena, vjerojatno uz to još i regionalnim (recimo arapsko-pustinjskim) potrebama, ne može omogućiti pravo rješenje postojeće krize identiteta,»

Živeći veći dio života u Beču, u živom središtu zapadne misli a i sam joj pridonoseći svojom izvornom i kritičkom bosansko-islamskom inačicom, spoznao je smisao cijelog svog truda u nakani da razvidi, objasni i odgovori na jedno od zacijelo (svojih?) ključnih pitanja: Je li islamu mjesto u Europi, može li se i osjeća li se kao univerzalna religija – u njoj, kao i sve druge religije koje univerzalne jesu – «kod kuće» i «autentične»?
U razmatranju Islamsko vjeroispovijedanje u Europi[12] (uključujući još i više cijele njegove rasprave na zadanu temu, na drugim mjestima), Balić priprema prostor za plasiranje «pronađenih ideja» svog nauma i, što je važnije, svog afirmativnog odgovara. Odgovor dakako podrazumijeva «misaonu katarzu», odvajanje «onoga što nije» od «onoga što jest», idući tragom temeljne literature. Primjerice, može li se namaz obaviti na materinskom jeziku? Odgovor je afirmativan i Balić ga utemeljuje na primjeru da su jednom o tome pitali Ebu Hanifu i da je on odgovorio Da! «Sastav namaza počiva na predaji. Ako je predaja, kao što tvrde Đozo i neki drugi islamski učenjaci, idžtihad u vremenu i prostoru, onda to povlači za sobom dalekosežne posljedice», kaže Balić i dodaje, služeći se stavkom Huseina Đoze (v. Islam u vremenu) da «uostalom, pravi ibadet nema forme, nema čak ni  riječi. To su najdublji, najintimniji, najsuptilniji osjećaji i doživljaji onog što je, isto tako, najsuptilnije, najuzvišenije i najljepše, što se svakako ne može izraziti riječima. Radi se o kategoriji iznad svih  i da im damo posebne forme, mogu samo smetati i doprinijeti da oni izgube na svom intenzitetu».
Potom traži razlikovanje Kur'ana kao Božjeg govora od Šerijata, podvlačeći da je Šerijat »većim dijelom ljudska nadgradnja» čiji se «tekstovi prenose skupa sa stvarnošću u kojoj su nastali, pa su otvoreni za novo osmišljavanje».

V.
Smail Balić se tri puta javio javnim pismima, želeći da ih objavimo. Spominjeno ih zbog toga, što pokazuju njegovu dnevnu brigu za Bosnom i Hercegovinom izloženoj agresivnim naletima srpske i crnogorske vojske, ali i (ne tako rijetkim) zločestim podvalama i insinuacijama iz dijela dirigirane zagrebačke štampe, osobito u doba hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Prvo je pismo objavljeno u 3. broju 1992., u kojem pokazuje koliko duboko proživljava svaku, pa i najmanju nepravdu koja se nanosi bošnjačkim žrtvama, pa kaže kako ga se «posebno neugodno dojmilo saznanje da je i Tanja Torbarina pala na lijepak obezdušavanja naroda od kako su srpski ekstremisti započeli svoj križarskoteroristički pohod na Bosnu. Neukusnim uvlačenjem islamske  molitve u svoje viđenje unesrećenih Bosanaca, ona je, uz ostalo, ogolila svoju kulturu. (…)[13]
Drugo je pismo međutim vrlo važno jer iz njega, kao u kakvu zaključku, možemo očitati Balićev i moralni i intelektualni profil. Pismo je umnoženo i poslano na više adresa, pa je, na taj način već postalo javno i prije nego što je objavljeno.
Pismo je inače poslano don Anti Bakoviću, vrlo poduzimljivu i gorljivu političkom pomoćniku Tuđmanove stranačke potpore. U tom je svojstvu, taj gospodin, organizirao simpozij Povratak iskonu, na koji je, među inima pozvao i samog, dobrog i plemenitog, ali svakako ne i naivnog, dr. Smaila Balića. Pismo, s nebitnim skraćenjem, glasi:

Veoma poštovani Done Bakoviću![14]
Vaše napore oko zbližavanja hrvatskog naroda i bosanskoherecgovačkim muslimana, danas predstavljenih po jednim, suštinkom sadržaju nacionalnosti neprimjerenim i zbog toga zbunjujućim imenom, od srca pozdravlja. To je vid djelovanja na humanizaciji društva, za što su moralno zaduženi svi demokratski nastrojeni intelektualci, posebno pak svećenici i drugi tumači vjere.
Polazeći od pretpostavke da će se rad predviđenog zagrebačkog simpozija kretati na ovoj liniji, tj. liniji povratka zajedništvu u čovještvu, a onda i u svim drugim izražajima sudbinske povezanosti (jezičnim, kulturnim i etičkim), izrazio sam u telefonskom razgovoru s Vama pristanak, da se uključim u rad simpozija.
Iz Vašeg pisma od 9. 11. t. g. koje sam dobio tek 30. vidim međutim, da zamišljeni dijaloški skup treba da služi jednoj vrsti fundamentalizma, naime povratku pretpostavljenom nacionalnom iskonu. Za me fundamentalizam bilo koje vrste – vjerski, nacionalni ili ideološki – nije prihvatljiv, jer lahko isključuje refleksiju, kritičku misao, pa dapače ponekad – kad se preokrene u militantni aktivizam – i ideale naprednog demokratskog društva. Daleko sam od toga, da Vašem – gledano iz drugog vidokruga – hvalevrijednom znanstvenom skupu imputiram takve posljedice. Mislim, međutim – i to je ovoga puta osnovno – da se ne može voditi dijalog, ako se sugovorniku unaprijed osporava pravo da govori iz svog autentičnog identiteta. Imam osjećaj da je simpozij «Povratak iskonu» koncipiran upravo tako, da se autentični identitet jednog od sugovornika isključuje. Bez svog identiteta je, što vi veoma dobro znate, svaki čovjek nepredvidiv, i za vanjskog promatrača neuhvatljiv, te ne pruža mogućnost da ga ovaj istinski procjeni.
Svoje poglede na jednu od čvorišnih misli – voditeljica Simpozija, te na vjerski islamski fundamentalizam, ja sam izložio u svojim knjigama Kultura Bošnjaka, Das unbekannte Bosnien, Der Ruf vom Minarett i Der islam und der Zeit (u tisku).
Kome su ova djela poznata, taj će lahko shvatiti zašto nažalost, pored sve dobre volje, ne mogu prihvatiti Vaš prijateljski poziv da sudjelujem u radu Simpozija (…).
U nadi da ću naići na Vaše razumijevanje zbog izostanka – u protivnom slučaju bih sam sebi izdao lošu moralnu iskaznicu! – pozdravljam Vas i gospodina Idrizovića[15] i želim svako dobro hrvatskom narodu kao i svojim Bosancima i svim ljudima dobre volje. Vaš Smail Balić



Prilog članku:
BIBLIOGRAFIJA TEKSTOVA  SMAILA BALIĆA OBJAVLJENIH U ZAGREBAČKOM «BEHARU» I «BEHAR JOURNALU»

1.                      (Pismo) Kako papa ljubi zemlju, napisan u Zwerdorfu, 8. 12. 1992. Behar, god. I, br. 3, studeni-prosinac 1992., str. 5
2.                      Nepročitano pismo dr. Smaila Balića don Anti Bakoviću. Behar, god. I, br. 3, studeni-prosinac 1992, str. 12
3.                      Džihad i tolerancija. Koliko ima fundamentalizma. Behar, god. I, br. 3, studeni-prosinac 1992., str. 16-17
4.                      Prvi dodiri. Prilog povijesti južnoslavenskih veza s islamom. Behar, god. I, br. 4-6, siječanj - lipanj 1993., str. 13
5.                      Čovjek i Bog. Razumijevanje Božje objave i islamski integralizam. Behar, god. II., br. 7, srpanj-kolovoz 1993., str. 16-17
6.                      Odakle je Hasanaginica. Behar, god. II, br. 8-9, rujan-prosinac 1993., str. 25
7.                      Istok ili Zapad. Dvojbe u djelima Bašagića, Mulabdića i Handžića. Simpozij. Behar, god. III, br. 10, ožujak-lipanj 1994., str. 6-8
8.                      Veliki reformator duha. Osman Nuri Hadžić i kritika društvene zaostalosti putem osmišljavanja islamske tradicije. Povodom 125. godišnjice rođenja. Behar, god. III, br. 10, siječanj-veljača 1994., str. 26-27
9.                      Veliki reformator duha. Osman Nuri Hadžić i kritika društvene zaostalosti putem osmišljavanja islamske tradicije. Povodom 125. godišnjice rođenja. II. dio. Behar, god. III, br. 11-12, ožujak-lipanj 1994., str. 30-31
10.                  Polemika oko Njegoša. Estetika kao zlo. Behar, god. III, br. 14-15, rujan-prosinac 1994., str. 10-11
11.                  Shvaćanje islama danas. Behar, god. VI., br. 30, V-VI/1997., str. 16-17
12.                  Islamsko vjeroispovijedanje u Europi. Behar, god. VI., br. 31, VII-VIII/1997., str. 16-18
13.                  Preporod ili vraćanje unatrag. Behar, god. VII., br. 35, III-IV/1998., str. 10-12. Prijevod s njemačkog: Salim A. Hadžić
14.                  Povijesni značaj islama za jugoistočnu Europu (S posebnim osvrtom na Bosnu). Behar, god. VII., br. 36, VII-VIII/1998., str. 8-11 i 17
15.                  O međuvjerskom pomirenju u Bosnu. Referat na Nürberškom foruma «lnretreligiozni odgoj 2000 - budućnost religijskih i kulturnih susreta», Nürberg, 1997. Prijevod s njemačkog: Zija Sulejmanpašić. Behar, god. VIII., br. 40-41, 1-1V/1999., str. 7-9
16.                  Pismo (Smaila Balića) Ibrahimu Kajanu. Behar, god. VII., br. 38, str. 29
17.                  Islam u Ugarskoj srednjega vijeka. Povijest. Prijevod s njemačkog: Zija Sulejmanpašić, Behar, god. VIII., br. 42, V-VI/1999., str.28-31
18.                  «Samo moj Gospodar zna kada će bili Sudnji dan». Misli uz tisućljeća s islamskog gledišta. S njemačkog izvornika: Z(ija) S(ulejmanpašić). Behar, god. VIII., br. 43-44, VII-X/1999., str. 18-19
19.                  Vjerska dimenzija sukoba u Bosni. Referat pripremljen za Međunarodni simpozij Ratni zločini u Bosanskoj krajini 1992-1995,22-25. IX. 2000, Bihać). Behar, god. VIII., br. 48-49, V-VIII/1999., str. 17-20
20.                  Božanska istina i ljudska vjera u islamu. Odjeljak knjige Zür Logik religioser Traditionen (O logici religioznih tradicija). Prijevod: Zija Sulejmanpašić. Behar, god. X., br. 55-56, VII-X/2001., str. 25-25
21.                  Islam u europskoj školi prikazan na austrijskim i bosanskim primjerima. Prijevod s njemačkog: Zija Sulejmanpašić. Behar, god. X., br. 57, XI-XII/2001., str. 13-15



PISMA, INTERVJUI, GOVORI
(BEHAR JOURNAL – prilog časopisa BEHAR)

22.                  Izbjeglica. Behar Journal, ljeto 1994., br. 5, str. 11
23.                  Mi smo jedna od starih, reformiranih religija Europe. Intervju. Piše Thomas Seiterich Kreuzkamp u Publik-Forumu. Behar Journal, br. 17, V-VI/1997., str. 9
24.                  Kamen-temeljac među Bošnjacima. Zapis dr. Smaila Balića povodom preseljenja na Ahiret prof. dr. Sulejmana Mašovića. Behar Journal, br. 20, 1-11/1996., str. 6
25.                  Kvas bošnjaštva sačuvan je ovdje. Govor dr. Balića. Behar Jomal, br. 23, VI-VII/1998., str. 9, 19,
26.                  Salim A. Hodžić: Pogled u Balićevu seharu. Behar, god. VII., Br. 35, III-IV/1998., str. 13
27.                  Edib Muftić: Potrebna knjiga. Prikaz djela Kasima Amina Die Befreiung der Frau (Oslobođenje žene), uvodna studija S. Balić; Behar, god. I, br. 2, rujan –listopad, 1992, str. 21


* Članak je pročitan na Međunarodnom simpoziju Smail Balic als Vordenker eines europaischen Islam – Smail Balić kao predmislilac europskog islama, Sarajevo, 2-5. XI. 2006.  Pisac ovog teksta bio  je prvim i dugogodišnjim glavnim i odgovornim urednikom zagrebačkog časopisa «Behar».
[1] Prvi dodiri. Prilog povijesti južnoslavenskih veza s islamom. Behar, god. I, br. 4-6, siječanj – lipanj 1993., str. 13

[2] Povijesni značaj islama za jugoistočnu Europu (S posebnim osvrtom na Bosnu). Behar, god. VII., br. 36, VII-VIII/1998., str. 8-11, 17; Islam u Ugarskoj srednjega vijeka. Povijest. Prijevod s njemačkog: Zija Sulejmanpašić, Behar, god. VIII., br. 42, V-VI/1999., str.28-31

[3] Odakle je Hasanaginica . Behar, god. II, br. 8-9, rujan-prosinac 1993., str. 25

[4] Istok ili Zapad. Dvojbe u djelima Bašagića, Mulabdića i Handžića. Simpozij.  Behar, god. III, br. 10, ožujak-lipanj 1994., str. 6-8

[5] Veliki reformator duha. Osman Nuri Hadžić i kritika društvene zaostalosti putem osmišljavanja islamske tradicije. Povodom 125. godišnjice rođenja Behar, god. III, br. 10, siječanj-veljača 1994., str. 26-27; 2. dio – Behar, god. III,  br. 11-12, str. 30-31

[6] Polemika oko Njegoša. Estetika kao zlo. Behar, god. III, br. 14-15, rujan-prosinac 1994., str. 10-11

[7] Islam u europskoj školi prikazan na austrijskim i bosanskim primjerima. Prijevod s njemačkog: Zija Sulejmanpašić. Behar, god. X., br. 57, XI-XII/2001., str. 13-15

[8] Vjerska dimenzija sukoba u Bosni. Referat pripremljen za Međunarodni simpozij Ratni zločini u Bosanskoj krajini 1992-1995, 22-25. IX. 2000, Bihać). Behar, god. IX., br. 48-49, V-VIII/2000., str. 17-20

[9] Balić, Smail: Behar, god. IX, br. 48-49, 2000, str. 17
[10] O međuvjerskom pomirenju u Bosnu. Referat na Nürberškom foruma «Interreligiozni odgoj 2000 – budućnost religijskih i kulturnih susreta», Nürberg, 1997. Prijevod s njemačkog: Zija Sulejmanpašić. Behar, god. VIII., br. 40-41, I-IV/1999., str. 7-9

[11] Shvaćanje islama danas. Behar, god. VI., br. 30, V-VI/1997., str. 16-17

[12] Balić, Smail: Islamsko vjeroispovijedanje u Europi. Behar, god. VI., br. 31, VII-VIII/1997., str. 16-18

[13]Balić, Smail:  (Pismo) Kako papa ljubi zemlju,  Zwerdorf, 8. 12. 1992. Behar, god. I,  br. 3, studeni-prosinac 1992., str. 5

[14] Pismo Smaila Balića don Anti Bakoviću, objavljeno je u Beharu, god I, br. 3, str. 12
[15] Nusret Idrizović, književnik, predsjednik Organizacionog odbora Simpozija «Povratak iskonu» koji je rađen po ideji don Ante Bakovića, glavnog organizatora i pokrovitelja.