30. lip 2014.

GOJER: IZ DUŠE MOSTARSKE



 Ibrahim Kajan: Grad velike svjetlosti. Mostarske vedute, Muzej Hercegovine &  IC Štamparija, Mostar, 2014.



 Piše: Gradimir Gojer

Nevjerojatno mudru posvetu ispisao je za svoju knjigu "Grad velike svjetlosti" suvremeni mostarski književnik Ibrahim Kajan. Svi mi koji smo za života poznavali pokojnog Hivziju Hasandedića, glavnog povjesničara starog Mostara, došli smo "na svoje" posvetom ove predivne knjige upravo toj okomici duhovnosti grada na Neretvi.
Čudesna je knjiga "Grad velike svjetlosti". Ne pripada putopisu, a opet je i putopis! Ne pripada zavičajnoj već kozmopolitskoj literaturi, a opet je duboko zavičajna knjiga.Gajeći autentičan mostarski jezik i iznimno rafiniran pjesnički izričaj, Ibrahim Kajan je napravio malo čudo usred Mostara.

Poetičan način
Ako kažem tek jedan od naslova tekstova iz ove moćne knjige - Emina: Ijepota koju svi zamišljamo, onda sam dostatno ilustrirao imaginaciju jednog mostarskog pjesnika koji zna i umije pisati o povijesti svoga grada na duboko poetičan način.
Nekom čudnom magijam pjesnika - putopisca, zavičajnom nostalgijom i zlaćanom žicom tumača i povijesti, ali i suvremenosti Mostara, Ibrahim Kajan će sa strašću i iznimnom odanošću svim mostarskim vedutama ispisivati zlatopis o Mujagi Komadini, o kući Đabića, o Ivanu Frani Jukiću (Gutenberg u Vukodolu), o Lakišićima što su mrzili sebičnost, o mome najdražem mostarskom toponimu Turbetu Šejha Juje, koji je bio i ostao turbe legende i zagonetke, o Ijepotici Karađoz-begovoj džamiji, o Ijepotici Krivoj ćupriji...
Ibrahim Kajan u svom bogatom pjesničkom, pripovjednom, dramskom, putopisnom opusu domece ovu neobičnu knjigu...
Jer, "Grad velike svjetlosti" ne predstavlja samo zbir mostarskih veduta...

Istinopis o mašti
Ova knjiga je istinopis o mašti i maštalište o mostarskim istinama! Na naslovnoj strani ove knjige zrcale dva simbola iz dvije mostarske epohe! S razlogom! Bogdanovićevo zadužbinsko djelo - Partizanski spomenik i sav svjetlom Mediterana obasjan Stari most, mostarski...
Nakladnici ove knjige Muzej Hercegovine i IC Štamparija, siguran sam, nisu niti svjesni što su napravili?!U istoj knjizi našli su se i povijest i sadašnjost, i imaginacija i stvarnost, briljantna likovnost i decentna grafija.Nakon ove knjige Ibrahima Kajana Mostar ima svoju osobnu iskaznicu!

DNEVNI LIST, 27. 6. 2014., str. 54
 

25. lip 2014.

KNJIGA O LJEPOTI MOSTARA – OTPOR JE VELIKOM ZLU





Ibrahim Kajan : Grad velike svjetlosti. Mostarske vedute, Muzej Hercegovine & IC Štamparija, Mostar, 2014.

(Recenzija rukopisa)



Napisala: dr. sc. Senija Milišić

Carl Peez piše 1891. godine da je Mostar kao plemeniti biser u svojoj školjkinoj kući. Austrijski književnik Robert Michel u svojoj knjizi o Mostaru (1908) citira riječi jednog osmanskog namjesnika iz 16. stoljeća koji je ustvrdio da se „nijedan luk na svijetu ne može uporediti s nebeskim lukom Starog mosta pod kojim se zvijezde skrivaju i ogledaju.“ R. Michel doživljava Mostar kao grad iz bajki. Slične opise grada i njegove okoline nalazimo kod niza autora. 

Svoje poglede na grad Ibrahim Kajan daruje nama i budućim pokoljenjima. Slika grada u kamenu nastala je iz ogromne ljubavi za svoj grad. Ta ljubav izbija iz svakog retka, jer je grad tu ljubav zaslužio. Značajno je istaći da se u posveti autor zahvaljuje dvojici ljudi: Hivziji Hasandediću i Asimu Krhanu. Hasandediću, koji je znao priču o svakom mostarskom kamenu, a svaki je kamen u Mostaru, kazivao je, živa historija. Ovaj arhivista, muzeolog, historičar, analitičar, alim i mualim, istraživač enciklopedijske svestranosti čitav svoj život posvetio je skupljanju i prezentiranju činjenica iz bogate povijesti grada. Svo to blago neprocjenjive vrijednosti čuva se u Muzeju Hercegovine na čijem je čelu Krhan. Odatle je krenuo autor sa poniranjem u bogatu prošlost, „ne da bude izvor sjećanja, već i poticaj novog, sretnije sadašnjosti i bogatije i sigurnije budućnosti.“ 

Kajan je odlučio da kroz vedute sačuva gradsko vrijeme od zaborava. Ono teče od postanka grada. A grad postoji od trenutka kada je dobio svoje ime.  Jer, kako reče autor, tek kad ime dobije odredi mu se sudbina i smisao, pa postoji do dana određenoga. Otkuda baš to ime, koje mu je značenje, pitanja su koja prate nastanak svakog ljudskog naselja. I kakav god odgovor da bude prihvaćen, on će, za svoje stanovnike uvijek biti grad velike svjetlosti, jer su Mostarci „uvijek žedni Mostara“. 

Prošlost grada „hercegovačkog kamenog mora“ ispunjena je značajnim događajima. Kroz 40-ak priča saznajemo povijest građevina, životnih prilika u gradu, funkcioniranja vlasti, djelovanja istaknutih ličnosti. Legende su sastavni dio priče o nastanku velikih građevina. Uporedo sa pričama izvan službene povijesti, autor podastire činjenice i vuče nit života grada do današnjice. I dok nastaju vedute, Kajan iznova obilazi grad.  Upija i prenosi nam kroz svoj tekst slike, zvuk, miris. Tu su stabla tvrdih košćela, krtih zovina i bludnih smokava, pa čempresi. Pa čudesne muslimanske avlije prepune cvijeća. Čuje se cvrkut ševa i kumrija, a noću, bezbeli, rajskih bulbula kojih je Mostar nekada bio pun poput raspuklog šipka. I dok upire zvizdan, dok se topi asfalt, ječi u dertu nevidljivi cvrčak. U predahu, pored šadrvana u džamijskim avlijama, naviru sjećanja i bliska i topla, i bolna, jadna i čemerna.

I kao što reče autor „kamo god da pogledam i što god pogledom da obuhvatim, posreduje priču o onima kojih više nema, i o događajima koji su se čudesno ispreplitali i jedan drugi potiskivali, mijenjali tijek i narav, pa ga nikako prepoznati ne možeš, usporediš li njegovu početnu žudnju s njegovim nevjerovatnim krajem“.

Tako je i sa pričom o kuli hercega Stjepana koja se 3. 4. 1452. pominje u dubrovačkim listinama. Od srednjovjekovnih građevina jedino je ona ostala u srcu Mostara. Ćejvan Ćehajina Kriva ćuprija u donjem toku Radobolje, nastala prije 1558. godine, bila je izuzetno važan i  jedini prometni prelaz na glavnom putu koji je vodio od juga prema sjeveru i povezivao Hercegovinu sa Dalmacijom, te cijelom zapadnom i jugozapadnom regijom. Kriva ćuprija je danas osamljeni i zaboravljeni, u bilje zarasli most, „poput zagubljenog i ostavljenog djeteta“. 

Povijest, važnost i simbolika Starog mosta nezaobilazna su priča. Predrag Matvejević napisa da je Stari most u Mostaru imao funkciju koja je bila i humanistička, i historijska i civilna. Upravo o ovim funkcijama govore Kajanove vedute. Jer „bijela kocka čardaka u gustoj ljubičastoj noći, koji nije ni na nebu ni na zemlji, kućica svjetla, svjetla znanja, ta bijela lebdeća kuća iznad mosta, koja ni imena nema, u tom čardaku sastaje se obrazovani svijet Mostara i tu raspravljaju o svim pitanjima transcendentalnog života i šerijatskog prava“. 

O ljepoti islamske sakralne arhitekture koja je stoljećima krasila Mostar, ali i tragičnoj sudbini ovih građevina autor je zapisao više priča. Sinan pašina džamija na Mejdanu, starija od Starog mosta (1474), bila je biser islamske sakralne arhitekture. Džamija na Raljevini danas ne postoji, izbrisana je. Na Raljevini su ostali samo crni zidovi da podsjećaju na minulu povijest i sudbine ljudi koji su živjeli u njezinoj sjenci i u njoj okretali svoja lica strani „Časnih Gradova i Brda Svjetlosti, gdje je zemlji i ljudima spuštena pouka: UČI!“ 

Sačuvana je samo jedna fotograija Ali-hodžine džamije iz 1920. godine. Na Bajram 1687. desio se  upad uskoka sa serdarom Stojanom Jankovićem, koji su bili plaćenici Mletačke republike. Oni su  ljude koji su se nalazili u džamiji pobili, džamiju zapalili. Obnovljena je 1868., a onda ju je 1922. uništio požar. Izgradnja svake od ovih građevina značila je širenje grada i podizanje novih objekata koji će biti u funkciji njegovih stanovnika. Roznamedži Ibrahim efendija podigao je prije 1620. godine svoju džamiju u današnjoj Fejićevoj ulici, i česmu, i doveo živu vodu iz Djevojačkog vrela. Slava ovog  vrela što na ljubav i žudnju podsjeća izblijedila je, ali nipošto nije zaboravljena i u bezdanu povijest odgurnuta. Vrelu babun pripisuju se čudesne moći u liječenju boleština.

Nisu zaboravljena ni brojna dobra koja je Roznamedži Ibrahim efendija darovao svom gradu. Uz Šarića džamiju bio je i harem, a Karađoz-beg je svom gradu pored džamije sagrađene 1557., podario mekteb, imaret, han. Čudesne arabeske, kaligrafski ispisi, ornamentni i floralni motivi, koji su sjajili sa svakog džamijskog zida, nestali su divljačkim razaranjem 1992/93. godine.  Sve je salomljeno, pa ponovo obnovljeno.

Mostarska greblja našla su se na udaru od dolazećih vlasti-od austrougarskih do socijalističkih. Dio po dio je otkidan, potom zatiran. Oko 1885. godine austrougarska monarhija je cestom presjekla harem, prorovala kosti i porazbijala bašluke, i otada se uvede „zakon“ da živi koračaju po mrtvima, pa  mnoge žive „pritišće svijet mrtvih“. Partizansko spomen groblje, remek djelo spomeničke arhitekture, posvećeno mostarskoj mladosti izginuloj u drugom svjetskom ratu u borbi protiv fašizma, neofašizam posmatra u drugom svjetlu.

Priče o turbetima otkrivaju nam tajne života mostarskih derviša, od kojih se ističe šejh Jujo, Mustafa ef. Ejubović, jedna od najmarkantnijih intelektualnih ličnosti bošnjačkih na prelazu iz 17. u 18. stoljeće. Iza sebe je ostavio 27 izuzetno cijenjenih djela iz područja šerijatskog prava, lingvistike, dogmatike, disputacije.

Autor nas upoznaje sa nizom istaknutih historijskih ličnosti osebujnih biografija „koje su najdojmljivije sudjelovale u oblikovanju burne povijesti Humske zemlje: od neporecivog gospodara života i smrti velikog vojvode bosanskog, hercega Stjepana Vukčića Kosače do Ali paše Rizvanbegovića, vezira nad Hercegovinom.“ Derviš-paša Bajezidagić je od doba sretne mladosti, kad mu je „soko sreće sletio na ruku“ izrastao u velikog državnika i velikog vojskovođu, i velikog legatora i velikog pjesnika. Svom je gradu podario i džamiju u Podhumu, i mekteb, pa medresu, pa knjižnicu. Stihovi Medžazija i nakon četiri stoljeća sjaje strašću ljepote i opijenošću ljepotom. Nenadmašni pjesnik Zijai je dobro znao kako je svijet nepravedan i kako sugrađani mogu biti okrutni. 

Kuća Lakišića je prema usmenom i pismenom pamćenju dala niz niz alima, vakifa. Oni su svojim postupcima ostavljali poruku o čovjeku kakav bi trebao biti. Jer, oni su Lakišići, oni mrze sebičnost. Autor prati uspon i pad kuće Džabića, čiji su članovi bili muftije, hafizi, šejhovi, kadije, alimi, književnici, muderisi. 
   
     Obilazak Bakamluka prilika je da se autor podsjeti odrastanja, drugova, svojih prvih prijatelja, ali i prilika da se progovori o porodici Bakamovića, o džamijama dvojice braće Bakamovića, baba Beširovoj i hadži Ali-bega Lafe, podignutih prije 1631., srušenih 1993. Salih beg Bakamović bio je ekonomista, novinar, pisac i prevodilac. Znao je francuski, njemački, turski, arapski,  mađarski, talijanski, esperanto, perzijski, djelimično grčki, španski, engleski jezik. Neobjavljen i negdje u Skoplju zagubljen je njegov četverojezični rječnik bosansko-perzijsko-tursko-francuski.

I. Kajan je svojim vedutama zahvatio i onaj dio mostarske povijesti austrougarskog perioda. Zahvaljujući neumornom gradonačelniku Mujagi Komadini Mostar je počeo dobivati izgled srednjeeuropskog grada. Prvi tiskarski stroj u Mostaru i predani rad fra Anđela Kraljevića bili su prvorazredni kulturni događaj ne samo za grad, nego i šire. Mozaik veduta upotpunjen je pričama o Biskupiji, Pravoslavnoj kući Božijoj, kao i onoj židovskih sugrađana. Autor nam je ponudio i sliku dvora Jefte Bjelobrka, ali i priču o engleskom konzulu, koji se eto, našao u našem skromnom susjedstvu.

Autor će reći da čovjekov duh žudi za ljepotom, a da je nečastivi prezire i na svakom koraku uništava. Sva dobra koja su stoljećima izgrađivali i svom gradu darivali veliki ljudi, razorena su krajem dvadesetog stoljeća.  Da li su i zbog čega kažnjeni? Ako su kažnjeni jer su bili loši-kako to da su toliko lijepog ostavili? Iza velikih ljudi ostaju njihova djela i ona žive stoljećima, neljudi za sobom ostavljaju pustoš.   Ali šejtan ne zna jačinu ljudskog duha: sve je vraćeno na svoje mjesto, pa su dobri duhovi ispisali, šapućući živima sudbinu da će dobre duše ponovo biti u svom zavičaju i u svojoj vlastitoj kući.

Slavni grad jeste bio ugruhan, i ranjen i razoren, ali ostalo je, hvala Bogu sve glavno na svom mjestu, „pa se zagladilo i zaliječilo.“ Pa će ujutru opet poteći rijeke ljudi sa Istoka i Zapada, sa Sjevera i Juga, onih koji lutaju po svijetu i traže ljepotu drugih, znajući da su na pravom mjestu.  Dolaziće zbog Starog mosta „građevine koja je kroz povijest svog postojanja postala puno više od mosta, na isti način na koji je Mostar oduvijek bio puno više od grada.“ On je grad Velike svjetlosti. 

Veliki ljudi postaju velikim svojim djelima i onim što ostavljaju generacijama koje dolaze. Mali ljudi misle da će samim prolaskom pored kuće svog prethodnika velikana postati veliki. Ovom knjigom Ibrahim Kajan daje svoj prilog kulturnoj i društvenoj povijesti Mostara u borbi protiv barbarizma, Sve što je rekao je istina, sve što je napisao ostaće zapamćeno. Njega ne zanimaju samo činjenice, već i srce ovoga grada. Koje je uistinu veliko. I koje nam pomaže da sa svakim zaboravom ne umre i dio nas.

21. lip 2014.

DŽEMALUDIN LATIĆ: GRAD VELIKE SVJETLOSTI





Džemaludin Latić

GRAD VELIKE SVJETLOSTI*

Recenzija knjige putopisa Ibrahima Kajana

Sa epohom romana, koja i danas traje, u književnokritičkoj i estetskoj aksiologiji neke druge književne vrste potcijenjene su i potisnute na ljestvici vrijednosti. Jedna od takvih vrsta je putopis. Zašto je to tako – o tome bi se moglo nadugo i naširoko razgovarati, što ćemo ostaviti za neku drugu priliku.
Knjiga putopisa Ibrahima Kajana pod naslovom Grad velike svjetlosti u velikoj će mjeri vratiti značaj ovoj književnoj vrsti u ukupnoj bh. i bošnjačkoj književnosti. Što se tiče Bošnjaka, njihova putopisna književnost je također bogata; ona ima desetak velikih imena-putopisaca kakvi su bili Jusuf Hlivnjak, Zuko Džumhur, Skender Kulenović, Ćamil Sijarić, Alija Isaković, Kemal Zukić...Šire, u tzv. islamskoj književnosti, ovu književnu vrstu proslavili su arapski putopisac Ibn Betuta i turski Evlija Čelebija. Ibrahim Kajan je nasljednik i učenik te velike, i jedne i druge, tradicije.
Dosad smo Ibrahima Kajana poznavali prvenstveno kao pjesnika i dramskog pisca. On je „pjesnik s biografijom“ – zato što je iz svoga grada, tokom komunističke strahovlade, morao da se seli zbog pjesme „Janković Stojan ulazi u džamiju“. Ta pjesma ima snažne dodirne veze sa ovom knjigom – jer ćemo tek iz ove knjige saznati kako je to, kada i zašto spomenuti epski lik – čijim su nam „humanizmom“ i hajdukovanjem punili uši za vrijeme komunističkog režima – ušao u jednu mostarsku džamiju i šta je – nakon toga – bilo i sa braniocima ove džamije i ovoga grada i sa Janković Stojanom, ali i sa ovom džamijom. Kajanova knjiga je zaista divna priča o jednom od najljepših bosanskih gradova (pjesma bi rekla da je to “najljepši grad“). Ovo je knjiga o jednom važnom dijelu naše zemlje i o jednom gradu punom sunčevog i mjesečevog, ali i derviškog svjetla, o Mostaru i njegovim velikanima, o njegovom dobru, ali o zlu koje se nad njega nadvijalo ima već nekoliko stotina godina, a i danas se nadvija. A taj se grad brani gazilukom svojih junaka i svojom opjevanom ljepotom: svojim bogomoljama, tekijama, mostovima, pjesnicima, dervišima, učenjacima, ljepoticama, kadunama, cvijećem, kaldrmom, vodama, jezikom...
Ustvari, Kajan je ispisao i putopis i ljetopis svoga grada. Otprilike kao što je to učinio Bašeskija svome Sarajevu, samo malo drukčije, raskošnije, raspjevanije. Ovo je velika knjiga bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, nezaobilazna za naše ukupno pamćenje!
Sarajevo, džumadel-uhra 1435., april 2014.      Džemaludin Latić

 *Knjiga je promovirana u Ćorovića kući, u Mostaru, 18. VI. 2014.

19. lip 2014.

SANELLA CERO: PJESMA KOJA ČEKA IZMEĐU POLASKA I DOLASKA



SANELLA CERO BOŠKAILO
sa sinom Aidom



Negdje se nalazim tu 
između tvoga uzdaha i moje samoće, 
negdje između stanice i voznog reda
negdje na pola puta mog očaja i tvog prkosa. 

S koferima u ruci, punim, 
čekam, negdje između polaska i dolaska
negdje između moje riječi i tvoje šutnje. 

Bez kišobrana, 
negdje te čekam između kapljica i pljuska, 
negdje između razuma i srca.


 Ovu je prelijepu pjesmu autorica, Sanella Cero, trebala  
pročitati u sklopu predstavljanja knjige "Grad velike svjetlosti" Ibrahima Kajana, u Ćorovića kući,  18. juna 2014.,
kao gošća autora promovirane knjige. Zbog požurivanja organizatora (i skraćivanja moderatora), 
to se nije dogodilo... 
Umjesto toga, da bi se dijelom ispravio taj propust,
Ibrahim Kajan na svom blogu objavljuje Sanelline tamne stihove kao prilog novoj osjećajnosti koju donosi recentna
generacija bosanskih pjesnikinja.

 Ibrahim Kajan