15. srp 2019.

PJESNIKINJA U KASARNI, PJESNIK POD „NESTABILNIM EKSPLOZIVIMA“ / Autobiografski fragmenti (2)


Piše: Ibrahim Kajan 
Foto:Zagreb, 1968.


Autobiografski fragmenti (2)

PJESNIKINJA U KASARNI, PJESNIK POD
„NESTABILNIM EKSPLOZIVIMA“


Tamara, vojniku u Zagreb zatrandala

Leškario sam u vojničkom krevetu u slatkoj osamljenosti - jer su svi „na izlasku“! - pa je u spavaonici neki omamljujući mir pogodan za zanosne i primamljive vizije svake vrste! U to neko s treškom cokulom otvori vrata i drekne iz sveg glasa: Kajan! Posjeta!

Otrčao sam na portirnicu glavnog ulaza u kasarnu. Bio sam iznenađen, jer nikoga nisam očekivao, niko mi se nije najavio, a u Zagrebu nisam poznavao nikog ko bi me mogao posjetiti, osim možda, Gorana Babića. Baš me zanima njegovo mišljenje o „Arabiji ljubavi“ koju sam mu darovao još u Dugom Selu.  Prošlo je gotovo pola godine od njezina izlaska. Doživjela je lijep odjek u štampi („Lica“ su joj posvetila „duplericu“, s dva briljantna esejistička teksta Džemaludina Alića i Stevana Tontića, u „Oslobođenju“ odlična kritika, a zabilježena je u „Delu“ i „Mladosti“). Ne temelju nje sam primljen i u Društvo pisaca Hrvatske. Računao sam da ću, čim se vratim u „civilni život“, jednostavno prenijeti svoje članstvo u matično staleško udruženje Bosne i Hercegovine, što je inače i bilo pravilo: pripadaš Udruženju republike u kojoj živiš...

Ulazeći u sobu za posjetitelje, s leđa sam spazio žensku figuru nagnutu nad stolom. Činilo se da lista neku reviju i da ne čuje moj ulazak. Približih se toj zagonetnoj prilici i zaprepastih se: preda mnom je sjedila Tamara Đedović, jedna od mojih pjesničkih drugarica iz Mostara! Sjedila je za grubim vojničkim stolom i listala, potpuno okupirana, prve yu-novine s primjesom soft-pornografije, „čuveni vojnički ČIK!“

„Tamara!?“ – kliknuh u nevjerici, ali ona me ne pogleda, nego mi mahnu rukom govoreći: „Gledam ovaj Cik! Poslat ću im onu svoju Zeno, zeno, prokleto ti deseto koleno!... “  Tamara je imala govornu manu. Bila je lijepa, ali i nesretna. Jedna joj je noga bila poprilično kraća, da je u hodu uočljivo šepala.

Gledao sam je ne vjerujući očima i slušao ne vjerujući ušima!  Tamara Đedović je mlada mostarska pjesnikinja, a poznajemo se od dana kad sam kao 15-godišnji dječak ušao u Debatni klub mladih pisaca koji je osnovao i dugo  vodio Alija Kebo, legendarni mostarski novinar, boem, književnik i ribolovac.


Kuća mladih umjetnika

„Vidiš odakle sam ja zatrandala da dođem do tebe!? – govorila je (iz torbice izvadila neku knjigu), vraćajući me svojim mostarskim akcentom u rodni grad. Kroz misli mi munjevitom brzinom protutnjaše „slikopisi“ bezbrojnih susreti koje smo, mi pjesnički poletarci, imali u domu njezine gostoljubive majke Ljubice, ličke udovice doseljene nakon strašne ratne kataklizme, u mali, ratom poharani Mostar. Koliko sam puta u tom udovičkom stanu bio ugošćen! -  uz pjesnike Ivana Kordića, Radu Budalića, Mišu Marića, glumca Gojka Šantića, slikare Krešu Ledića ili Tihomira Cucu Stajčića, koji je umro 2016. u Italiji, u izbjeglištvu. Pozivali su u goste - goste Mostara. To što Tamara Đedović, u sred Mostara, piše pjesme čistom ekavicom, bilo je manje čudno, od „poplave ekavskih pjesnika“ i u Sarajevu i u Mostaru, pa čak i u malom Konjicu! Pevali su i Bošnjaci - Safet Burina, Sait Orahovac, Izet Sarajlić, Husein Tahmiščić, Meho Rizvanbegović... a Alija Isaković je jednom zapisao da se u Sarajevu nakon 1945., više „Muslimana pisaca opredijelilo za ekavicu nego Srba“!  

Tamara mi je donije „Život“, ljetni broj 8-9, 1967., koji se, kasneći, pojavio kad sam ja već dobrano gazio strojevim korakom u Dugom Selu. Hvala joj. Unutra su bile tri moje pjesme. Mak je podržavao mladog pjesnika, pa sam u „Životu“ već „stekao neko malo ime“ i u ranijim godinama, kad su mi objavljene prve pjesme, 1964. i 1965.

Želeći je počastiti bar kolačima u nekoj slastičarnici, krenuli smo pješice prema Trgu Republike. Išli smo sporo zbog njezinog otežanog hoda, često zastajkujući uz izloge. Nisam joj imao što posebno pričati o svom vojničkom životu, ali sam nadoknađivao svojim ozarenim riječima o prvoj zbirčici pjesama koje je većinom poznavala s naših malih, zajedničkih mostarskih književnih večeri. Povremeno bismo nastupali s Kebom u Đačkom domu, u Narodnom univerzitetu, u ponekoj srednjoj školi, u ponekom seoskom Domu kulture (u Potocima, Raštanima, Gorancima....) koji su trebali postati rasadnici socijalističke kulture. Nisu joj bile poznate samo pjesme koje je Izet Sarajlić izbacio iz „Arabije ljubavi“. Izbacio je sve one za koje je zaključio da su „religioznog karaktera“. Te nisam, doduše, mogao objaviti ni u bh. časopisma.


Moj brat Mirza

Pita me Tamara zašto sam neočekivano, i još samoinicijativno, odlučio za odlazak u vojsku. Teško je objasniti, valjda sam odrastao, suočavao se prvi put sam sa sobom i apstraktnim društvom – kako ono kažu: nađoh se u raljama stvarnosti između želja i nemogućnosti. Nikad nije jedan razlog. Razlozi se, gle ti to, talože jedan na drugi i isprepliću se. 


Moj brat Mirza

Imao sam 15 godina i za rođendan sam dobio, prvi put u svom životu, ručni sat. Darovao mi ga je brat Mirza te godine, 1959. Mirza je bio glumac prve generacije Lutkarskog pozorišta. Kad bi bio dežurni vikendom, tamo sam provodio sate u polumraku dvorane, ulazio među lukte koje su visjele na nevidljivim koncima, otvarao klavir i dodirivao tipke koje bi zabrujale čudesnim zvucima koji nisu bili od ovoga svijeta. Jednu sam večer, u snu, osjetio snažnu zubobolju, bol od koje sam se probudio plačući. Kad sam otvorio oči, iznad mene je bila moja majka. U velikom je grču, u nijemom je plaču. Rekla je: Mirza je umro. Tako sam ostao bez brata u nesretnom, kobnom slučaju. Imao je 9 godina više od mene, samo 24. A roditelji?  Nisam mogao podnositi njihovu patnju ni ono što je iz tog proizlazilo... Otišao sam, tragom molbe za poslom u školi, u potpuno nepoznato, udaljeno mjesto Kamenica, kraj Bihaća. Ali... tu sam, u bolnom jadu materijalne bijede krajiškog stanovništva, gdje sam u sred snijega viđao bosonoge starice, od učenika dobio uši. Bio sam stidljiv mladić, ali tada sam propadao u zemlju od srama da to neko ne sazna. Dočekavši polugodište, 15. janura napustih gotovo krišom Kamenicu i iz Bihaća se, noćnim busom, vratih u Mostar. U proljeće smo Rade, Ivan i ja, dobili u Dubrovniku odobrenje svojih diplomskih tema. Diplomirat ću iz vojske, valjda! – ispričah tako Tamari, s osmjehom.


Zagrebački pisci gostuju u Mostaru

Pita Tamara neumorno. Pita kako mi je u vojsci, je li mi neobično i je li mi teško, posjećuje li me iko ovdje, tako daleko od Mostara... Spominjem da se tu i tamo vidim s Goranom, da sam upoznao i „hrpu pjesnika od Maribora do Gjevgjelije“ na Goranovom proljeću, i spomenuh, na kraju, da sam jednom susreo i „onog poznatog hrvatskog pjesnika“ kojeg je njezina mama, kad je gostovao u Mostaru, pozvala na ručak. Pozvali ste i mene, dodao sam.

„Zlatka? Zlatka Tomicica?! – trepnula je i koketno se nasmijala. „Joj, s bradom boje meda! Puno ga pozdravi, molim te. I od moje mame... Kako je samo hvalio naše stihove! Za moju pjesmu Zeno zeno prokleto ti deseto koleno rekao je, sjećaš li se, da je antologijska!“  „Odbij mu malo na vino, a i pjesma ga je.... narajcala, činilo se!“, okrenuo sam, bezobrazno, na šalu.

Ne mogu se pouzdano sjetiti kad je u Mostaru gostovala grupa zagrebačkih pisaca. Vjerovatno u ranu jesen, odmah po padu Aleksandra Rankovića, kad su u našem „Narodnom univerzitetu“ (iznenada!) uočili veliki „debalans gostujućih hrvatskih kulturnih radnika na konto srpskih i crnogorskih“. Ekipu su činili dr. Miroslav Vaupotić, Jozo Laušić, Josip Pupačić i Zlatko Tomičić. Priređene su dvije književne priredbe, za odrasle i za srednjoškolce u dupkom punoj kino-sali JNA na Mejdanu... Laušića se slavilo po novom romanu „Kostolomi“, a Pupačića i Tomičića dizalo u vrh, „odmah uz bok Juri Kaštelanu i Vesnu Parun“. U biografiji Zlatka Tomičića, na kojeg je pikirala gospođa Ljubica, vidno mjesto su zauzimale pjesničke zbirke Vode pod ledinom i Četvrtog ne razumijem, putopisi Nestrpljivi život i knjižice o narodnim herojima, Stjepan Sekulić Jucko i Ivan Senjug Ujak.   Publika je izuzetno toplo primila zagrebačke pjesnike i to je gostovanje zaista počastila svojom velikom naklonošću.

Prošlo je podosta vremena od Tamarina posjeta. Vojnički se život nastavljao. Dlanovi su mi bili puni žuljeva od nošenja sanduka s „nestabilnim eksplozivima“. Jedino su me pjesme podizale iznad zemlje. I njhove objave. U jednom septembarskom broju  „Telegrama“  izašle su i one pjesme koje je ispustio Sarajlić iz „Arabije“ - Potomku tatarskom, Stare bratove knjige, itd., a u antologijskom izboru S. Mihalića u splitskom časopisu Vidik br. 5 – i Akšam olur, koja će snažno utjecati na moju sudbinu.

 Krajem godine 1968. sjedio sam u Tingl-Tanglu s Josipom Prudeusom, kad se pojaviše Ružica Orešković s Điđijem, za kojeg nikad nisam shvatio čime se zapravo bavi, i Salih Alić, o kojem tek zadnjih mjeseci saznajem ko je i što je nekoć bio. Bio je,  ukratko, jedan od onih „uništenih i odbačenih pjesnika“, koji je tumarao po Zagrebu potpuno osamljen i tužan. I za njega su rijetki, koji su ga nekoć poznavali kao pjesnika, vjerovali da je davno otputovao na onu stranu svijeta. O svom je trošku objavljivao brošurice anegdota o Tinu Ujeviću što ih je bilježio, kao Tinov intimus iz najneposrednije blizine, ili je i sam njihov junak u Tinovoj sjenci. Njegova nesreća je bila što je prvu zbirku Lirske akvarele, objelodanio u Zagrebu 1942.,  pa odmah potom uvršten u zajedničku knjigu Ranjeni golub, s prijateljima Alfirevićem, Šopom, Krklecom, Vlaisavljevićem i Balentovićem – iste te godine.

„Dobro da te susretoh – reče mi Salih – Zlatko priprema književnu akademiju Grupe Tin, želi te pozvati a nema ti adrese, pa eto, da znaš, bit će u Pionirskom kazalištu Trešnjevka... Zapiši: 14. prosinca 1968.“

Otišao sam na akademiju posvećenu Tinu Ujeviću grupe,kako sam saznao, pretežno radnika pisaca, ali i ljudi koji – ideologijom komunizma potirani – nisu više nigdje pripadali. Osim vrlo značajnog, što će se kasnije ispostaviti, bošnjačkog pjesnika Saliha Alića, tu večer upoznah i markantnog, elegantnog gospodina s leptir mašnom i cigaretom među prstima, nekoć bogatog bega i književnika Envera Čolakovića.


STAV, br. 221-222, str. 90-91, od 30. V. 2019.

22. lip 2019.

Autobiografski fragmenti (1)


Piše: Ibrahim Kajan


Autobiografski fragmenti (1)

TINGL-TANGL, ANTIKVARIJAT MH, UNIŠTENI
BOŠNJAČKI  PISCI




Iz Dubrovnika smo se tog ljeta 1967. vratili u svoj Mostar Ivan (Kordić), Rade (Budalić) i ja, vjerujući da ćemo ujesen dovršiti studij na Pedagoškoj akademiji. U Dubrovniku smo se osjećali – svojim, slobodnim i utopljenim u duhovnu živost slavnog Grada. Posjećivali smo izložbe velikih slikara, imali smo besplatan ulaz na neke koncerte u Kneževom dvoru, a bili smo neizostavni na svakoj novoj predstavi Karališta „Marin Držić“. Čak smo bili i amaterskim glumcima na dječjoj sceni! Živjeli smo nekako „pjesnički“, oblikujući svaki svoj pjesnički brevijar po diktatu vlastitih bića.  Ali, to je posebno poglavlje, na koje se treba jednom vratiti. Nešto mi se tada počelo dešavati s „čudnim“ interesom tematskom pristupu duhovnom nasljeđu čije sam plutajuće fragmente  otkrivao u sebi i pored sebe.
Nisam morao, ali sam to učinio: Otišao sam jedno jutro u Vojni odsjek u Općini Mostar i prijavio se za odsluženje vojnog  roka! Momak koji je vodio tu evidenciju, poznavao je moju najstariju sestru Amiru, pa sam mu poput mostarskog alčaka s hinjenom nonšalancijom dobacio: „Pozdravila te moja sestra Mira i rekla da me ne baciš u Kičevo!“ Bi mu nekako drago, osjetilo mu se u glasu: „A je li? Pozdravi i ti nju....“.
Početkom jesenjih kiša, dođe mi poziv za JNA: Pravac Dugo Selo! Bio sam razočaran. Nije doduše Kičevo, ali Dugo Selo me – dotuklo. Gdje li je to? Putuj, putuj, putuj – najposlije dođoh u neznan kraj. Tridesetak kilometara od Zagreba. Tri mjeseca oštre obuke! Prašinar. Lezi-ustani, lezi-ustani. Brom u obrocima, nedjeljni izlasci u jednu jedinu ulicu, kafana na željezničkom kolodvoru. Pisma roditeljima u Mostar, majčina skromna novčana uputnica iz Mostara. A onda dođe omanji, četvrtasti paketić! Na njemu moje ime i V.P. Dugo Selo, markice s Drugom Titom i plavkasti štambilj: Izdavačko preduzeće „Veselin Masleša“, Sarajevo. Cigaretom spržih špagu i poderah packpapir. Ukaza se san mladog pjesnika: na bijeloj korici veliki crveni krug slikara Mladena Solde i naslov -  Ibrahim Kajan: Arabija ljubavi. Na prvoj mi stranici urednik, Izet Sarajlić čestita novu godinu. Umetnuo je i pismo...
Tako je to počelo u Dugom Selu. A nastavilo se prvom posjetom: Došli su Goran Babić, drug moj iz Mostara na studiju u Zagrebu, i Sonja Manojlović, 17-godišnja  pjesnikinja koja mi je bila urednicom u zagrebačkom „Poletu“.  Bila je lani i u Mostaru. Po njezinom scenariju, TV Zagreb je snimila emisiju o mladim mostarskim pjesnicima. Režirala ju je Višnja, a pjesme govorio njezin suprug Sven Lasta.
Iz Dugog Sela, Goran i Sonja su odnijeli moju molbu za prijem u članstvo Društva pisaca Hrvatske. Trebala je stići prije sjednice u aprilu 1968., kada su Sonja, Goran, Tito (Bilopavlović), Branko (Bošnjak).... očekivali i svoju „službenu“  stalešku potvrdu. „Javit ćemo ti..., pozdrav, servus!“
Tako se s tom posjetom najavljivao možda bolji ambijent jednom 23.godišnjem vojniku  - moje prekomandovanje u Vojnu poštu Zagreb. Tačno tako je i bilo: uoči Nove 1968. Doputovao sam vlakom na zagrebački Glavni kolodvor. Preko puta Pošte 2, bila je moja nova adresa. Intenzivni seminar o vrstama eksploziva! Tako sam postao, nakon promoviranog mladog pjesnika, novopečeni pirotehničar, „stručnjak za eksplozive“!

Tingl-tangl
Nedjeljom, seminaristi bez iznimke dobivaju izlazak u grad. Ja ne izlazim iza ručka, nego iza doručka – želim biti u Tingl-tanglu, gdje cijelo jutro pjesnici, bez prozivke i pozivnice, govore svoje stihove. Pripadaju svakoj različitosti. Oni su nešto drugo. Što – teško je reći. Ting-tangl je postao hit tema zagrebačkih medija, a interes se prelijevao u listove susjednih republika. Kad sam došao prvi put, govorila je gromkim glasom Ružica Orešković, neokrinjena kraljica te pjesničke krčme. Bio sam sa Stojanovm Vučićevićem, s kojim sam – obojica u vojničkim odorama – sudjelovao na Goranovom proljeću. Govorili smo i tu. Onda me pozvao najstariji koji se tu zatekao, s predivnom bijelom bradom i rekao mi svoje ime: Salih Alić.
U aprilu, na trgu Republike susrećem Gorana. „Primljen si!“ – kaže mi i ja znam da se to odnosi na prijem u Društvo književnika. „Svi smo primljeni, svih nas šestero, u paketu.“ Na Trgu, Goran prilazi kiosku i traži „Telegram“. Smota novine i pruži mi ih. „Evo ti je izašao kratki prikaz „Arabije ljubavi“. Potpis je Diogeneš 68.“ „Pa ko je to?“ – pitam. „Slavko Mihalić.“ Rastajemo se. Idem preko Zrinjevca u svoju V.P. kod Pošte.


Zagreb, Antikvarijat MH, 1968.
... Mladi sam vojnik u Zagrebu. Ljeto 1968., bit će da je bio vreli august. Petak je, vojnički je ručak završio, a kasarna „Maršal Tito“ u austrijskoj vojarni, utihnula je. Sjedio sam u sparušenoj, žućkastoj travi dvorišta, pušio Filter 57 i dosađivao se. Da sam zatražio izlaznicu, mogao sam ponovo utucati vrijeme u zujanju po Ilici, svratiti u čitaonicu i prelistati bosanske novine.  S druge strane zida tutnje tramvaji. Ovi koji putuju s posljednje stanice na Černomercu, zaustavljaju se baš iza mojih leđa, Podigao sam se i popeo na kamen ispod zida, pogledao u tu „slobodu zlatnu“ poput znatiželjna djeteta: u jednom trenu odlučio sam prijeći na tu stranu, prihvatio prstima betonski vrh, zagrebao cokulama po zidu namreškanom malterom – i preskočio ga! Trenutak prije zatvaranja tramvajskih vrata, bio sam sljubljen s tjelima gomile koja me pritiskivala sa svih strana. Ali, vozio sam se i to je bilo najvažnije! Dežurni vojnik nije mogao vidjeti moj „bijeg u slobodu“, a neće vidjeti ni „povratak“...
Izdurao sam do prvog tramvajskog stajališta i izvukao se, osjećajući znoj kako mi curi niz vrat i slijeva se niz leđa,  ispod strogo zakopčane vojničke uniforme. Koračao sam bezbrižnim, laganim korakom, osvrčući se znatiželjno na sve strane, zagledajući izloge, zastajkujući. Kad sam naišao na Antikvarijat Matice hrvatske, u koji sam već jednom ulazio, primjetih da je još otvoren, pa uđoh. „Samo bih malo pogledao knjige....“, rekoh knjižaru. Čovjek mi srdačano odzdravi, a onda me, budući da nije imao nijednog kupca,  dobrodušno upita:
 „Odakle si vojniče? Izgleda da voliš knjige.“ 
„Iz Mostara“, rekoh. Onda stidljivo dometnuh stišanim glasom. Riječ po riječ, povjerih se.... samohvalno! „Čitam, čitam... a ponešto i sam napišen, znate ono, za svoju dušu.“
„Sigurno pjesme. Šta bi mlad čovjek drugo i pisao u Mostaru, osim pjesama ...“ – govorio je veselo. Potom pridodao pritanje: „A kako ti je ovo ime?“ „Ime mi je Ibrahim“, odgovorio sam i već započeo lutati pogledom po policama.
„Pošto si Bosanac, još iz Mostara, pa još i Ibrahim, volio bih da pogledaš tu policu na dnu..., sve su to knjige bosanskih pisaca muslimana što ih je davno, davno objavila Matica hrvatska.“
Nisam mu ništa odgovorio.  Gotovo sam kleknuo pred posljedni redak stalaže, pri samom podu, da pogledam knjige pisaca koje mi veseli knjižar preporučuje. Očekivao sam da će to biti međuratna izdanja koje Kikićeve knjige, ili Hamze Hume... jer to su bili najstariji pisci „naših muslimana“, Kikića su ubili četnici a Hamza je još bio živ – obojica slavljeni u školskim programima. Bilo mi je nešto čudno: ni Kikić, ni Humo nipošto nisu mogli biti „davno, davno obvaljeni u Matici Hrvatskoj!“, o čemu mi govori prodavač knjiga.

Uništeni bošnjački pisci
Knjižar mi priđe s leđa, sagne se i uze sve te knjige, a bilo ih je tridesetrak zasigurno, i odnese ih na pul. „Da ne klečiš...“, reče i prepusti me neočekivanom, šokantnom susretu s imenima pisaca i naslovima knjiga za koje nikada, ama baš nikada nisam čuo!
 Najstarije,  štampane prije stotinu godina, - izgledale su mi, meni, 24-godišnjaku, kao da dolaze iz pretpotopnog vremena iza kojeg postoji samo tajna koja je, možda ovog trenutka, u jednom svom obliku, otkrivena. Mislim – da u tim trenutcima nisam ništa mislio. Čutila su mi bila zbrkana i blesava! Kako sam mogao i pomisliti da je to bio pronalazak artfekata umjentnine riječi, što su, na moje oči i samo za mene - izronili iz prisilnog zaborava mojih škola koje nisu htjele čuti ni riječi o ovim knjigama sa „dna police Antikvarijata Matice hrvatske“ u staroj zagrebačkoj Ilici.
Neke su knjige bile broširane, s tankim koricama, tanjim od stranica u povezu koji su omatale, neke čvrsto uvezane u platno ili u kartonske ili neobične, (kao!) plastificirane korice s naslovima utisnutim u tu materiju potut preciznih slova u duborezu – pa pozaćenih!
Lijepa bošnjačka imena bosanskih muslimana stajala su na mjestima njihovih autora. Osman, Edhem, Ahmet, Abdurezak... Pridržavao sam ih kao da su krhki starci koje unuci nikada nisu upoznali!
Počeo sam, dakle, odvajati jednu po jednu, zagledati ih, pročitavajući imena i prezimena autora i naslova - ništa mi nisu govorili, niti mi nisu značili. Evo ih: Osman – Aziz: „Iz bosanskog života“, „Na pragu novog doba“, „Bez svrhe“ i „Bez nade“; Edhem Mulabdić: „Zeleno busenje“, „Na obali Bosne“, Abdurezak Hifzi Bjelevac: „Pod drugim suncem“ „Rene Logotitedes“, „Minka“ i „Muhammed“; Ahmet Muradbegović; „Haremska lirika“, „Husein-beg Gradašćević“; Alija Nametak: „Bajram žrtava“, zatim Enver Čolaković: „Legenda o Ali-paši“,  (pisca živućeg, odbačenog i zaboravljenog, susrest ću  vrlo brzo susresti, s njim ću postati prijatelj), te knjižica Husejna Gjoge Dubravića „Iz perzijske književnosti“ . Sve su objavljene u izdanju Matice hrvatske i Sv. Ćirila i Metodija između 1896 i 1936. godine, osim Dubravićeve, nju je objavio Bekir Kalajdžić 1914. u Mostaru, u nakladi Prve muslimanske štamparije! Ipak, jedno književno ime sam znao, čuo sam za njega, pričalo se o njemu kako „i dalje rovari“, o mostarskom Sarajliji Aliji Nametku, zbog kojeg  lanjske godine, 1967., zabranjen časopis „Život“! „Nesmotreni“  glavni urednik „Života“, Mak Dizdar, uvrstio je Nametkovu priču u časopis pa je Centralni komitet podigao Veliku oluju!

Prebirao sam vojničke džepove. U jednom sam pronašao ono što sam tražio: na četvero presavijenu papirnu novčanicu, jedinu koju sam imao, u vrijednosti od 10 dinara. Odvojio sam deset knjiga.  I cijena im je bila – obesmšiljena i obescijenjena. Od tada su moje blago, i nosam ih, barem jednu od njih, svaki put kad putujem iz Zagreba u Mostar ili iz Mostara u Zagreb.

STAV, br. 219, 16. V. 2019.

8. ožu 2019.

HISTORIJA GRIJEHA I NASILJA

NAJAVA NAJNOVIJE KNJIGE IBRAHIMA KAJANA




HISTORIJA GRIJEHA I NASILJA

Sekvence uklonjene povijesti

Zapisi i putopisne vedute iz Zemlje Dobrih Bošnjana


Recenzenti:
prof. dr. Dževad Drino
mr. sc. Alen Zečević
Sanadin Voloder, publicist


Izdavač:
IC ŠTAMPARIJA MOSTAR

Za izdavača:
Mr. Ibro Rahimić

Knjiga ima 288 str. ilustriranog teksta, a grafički ju je oblikovao Edin Džiho



Ulomci iz recenzija:

  • Prof. dr. Dževad Drino
  • Šef katedre za historiju države i prava
  • Pravni fakultet Univerziteta u Zenici

  • Ovo je svojevrsni Kajanov Manifest protiv kulture selektivnog pamćenja ali i protiv historijskog revizionizma, o čijem nastanku nam najbolje priča Miljenko Jergović. Francuz Moris Bardeh objavljuje jula 1947.godine knjigu u kojoj se okomljuje na francuski pokret otpora te suđenje nacistima; svi dokazi o istrijebljenju Židova su lažni, tvrdi on, i time je utemeljio historijski revizionizam, danas tako čest na našim prostorima! Pri tom se historijski revizionizam ponajčešće označava kao historiografska i kulturna tradicija s ciljem “likvidiranja revolucionarnih tradicija od 1789.godine, do danas!”, i jasno se razlikuje od reinterpretacije ili novog pogleda u znanosti. Kod autora vidimo multidisciplinarni pristup u izlaganju- detaljnim korištenjem historiografske građe i arhivalija, literature, putopisa, jasno određuje svoj humanistički diskurs kao kompleksnu strukturu akumuliranih znanja, sa metanarativima u historijskoj pozadini: fašizmom, civilizacijom, kulturom, zemljom. U ovom vremenu ukrštenih historija autor analizira društvene procese, vjerovanja i motive koji su određivali tok historije na ovom prostoru- stoga je ovo djelo svojevrsna historijska čitanka kojoj je teško dati jasnu odrednicu- publicističko, historiografsko ili literarno djelo? Za mene i jedno i drugo!


  • mr. sc. Alen Zečević:

  • Traganje za smislom historije, dijalektike njenih odnosa i procesa, konačno i čovjekom u njoj, za autora je u isto vrijeme i njegovo prokletstvo i njegova privilegija. Prokletstvo utoliko što ga u njenom tumačenju neizbježno vodi do istine o dramatičnom suočavanju moći mitologije i nemoći razuma, ali i privilegija jer, unoseći u interpretaciju pouke iz savremenih zbivanja, biva kritičkim sudionikom prošlosti tražeći u njoj izvorišta nesreća što su zadesile vijek u kojemu i sam živi. Ibrahim Kajan ispisuje biografiju podneblja u kojem se dodiruju njegova dva lica: lice civilizacije i barbarstva, u čijoj je hiljadugodišnjoj historijskoj ravni bilo moguće 1463. godine obznaniti akt, Ahdnamu, kao primjer međureligijske tolerancije kakav evropski svijet do tada nije upamtio, ali i osvjedočiti se o strahote i užase vandalskog divljanja vojske princa Eugena Savojskog po Bosni 1697. godine


  • Sanadin Voloder, publicist

  • U ovoj knjizi dominira historijski tok kroz kojeg možemo pratiti uspone i padove Bošnjačke svijesti o sebi, državi i drugima. Pored historijske dubine jasno je izražena geografska širina gdje Kajan obrađuje gotovo cijelu površinu naše domovine. Pored dubine i širine ova, kao i ranije knjige Ibrahima Kajana, pruža mogućnost publici da osjeti slobodarski duh Dobrih Bošnjana kojeg je Kulin Ban doveo do vrhunca. Ova knjiga je najbolji i najkonkretniji doprinos vraćanju kraljevskog identiteta Bošnjaka. Nakon slavne srednjovjekovne prošlosti Bosanske države autor nas kroz događaje i ličnosti vodi kroz Osmanlijski i Austro-ugarski period. Tekstovima kojima obrađuje 74 godine zajedničke južnoslavenske države šalje izuzetno jaku poruku jer je obrađena tematika iz „bliske prošlosti“ na način sa kojim se publika jako rijetko susreće. Ovaj period Kajan završava sa tekstom o pokrštavanju Bošnjaka u paradržavnoj tvorevini Herceg-Bosni.
  • U trećem dijelu Kajan se vraća u Blagaj svojim dobro poznatim likovima Kosačama i lokalitetima.
  • U četvrtom dijelu knjige Kajan obrađuje niz mostarskih tema, dok u zadnjem dijelu knjige naslovljenom Naše zlato i naše srebro Kajan odlazi južnije u Čapljinu i Trebinje,zapadnije u Ljubuški i istočnije u Nevesinje.
  • Od kako su se izborili za nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine u regionalnim, evropskim i svjetskim okvirima,Bošnjaci se stalno susreću sa iskrivljenom percepcijom koja je utemeljena na književnim djelima pojedinih autora. S obzirom da nam je diplomatija jako slaba najbolji način za afirmaciju ispravnog shvatanja historije Bosne i Balkana je upravo kroz književno-historijska ostvarenja kao što je ovo Ibrahima Kajana. Ova knjiga je dostojan borac na dva paralelna i zahtjevna fronta. Prvi front je unutarbošnjačko buđenje i upoznavanje sa vlastitim identitetom, a drugi front je ispravljanje krivo utemeljenih shvatanja i stavova o našoj historiji i kulturi kojeg su nam nametnule naše komšije, susjedi i pojedinci iz naših redova „izgubljeni“ u prostoru i vremenu.


25. sij 2019.

PRVI ČOVJEK U DRŽAVI - DRŽAVNI NEPRIJATELJ BR 1. IME MU JE MILORAD DODIK



Predsjedik Predsjedništva BiH - posvjedočio 
postojanje plana rušenja države kojoj je na čelu


Sve riječi predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorada Dodika, izgovorene posljednja 24 sata pred očima (i ušima) cijelog svijeta, a kao odgovor na prijedlog Stranke demokratske akcije da će pokrenuti apelaciju pred Ustavnim sudom BiH o spornosti imena i diskriminaciji prema nesrpskim narodima unutar imena Republike Srpske – svjedoče o nezabilježenoj političkoj i državnoj drskosti da “prva osoba države” – prijeti secesijom “srpskog entiteta” - toj istoj državi kojoj je na čelu!
Nevjerovatnije od tog je da su te riječe prvorazredne prijetnje državi, kao i tvrdnje o “pripremljenim zakonima” za taj čin i postojanjem razrađenog plana za “trenutni izlazak na granice”, naišle na posvemašnju šutnju – od OHR-a, OSCE, CIK-a do “zauzdanih” pravosudnih i represivnih institucija zaduženih za sigurnost Bosne i Hercegovine.
Od trenutka kad je u tv nastupu započeo prijetiti Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik je, ne samo u moralnom pogledu, prestao biti članom Predsjedništva države. U njegovom slučaju se ne radi o verbalnom deliktu, nego izdaji države.
Nema dalje; kapitulacija Milorada Dodika ili jamaca Daytonskog sporazuma.