25. tra 2015.

„TRANSKRIPTI“ IZ JESENI SREDNJEG VIJEKA



Historija iz zasjede


Piše: Ibrahim Kajan

Prije desetak godina iznenada je leksem „transkript“ uzvinut u sami vrh učestalih riječi naših južnih jezika. Mada se osnovni sadržaj riječi odnosi na „prenošenje izgovora i glasova jednog jezika u fonetski sustav grafičkog bilježenja glasova“, ipak su imenicu „transkript“ svi gutači vijesti razumijevali „tajnim dokumentom tajno snimljena dijaloga“.  Nova renesansa leksema bila je usko vezana za otkrića „tajni“ prvog predsjednika Hrvatske zvanim „Tuđmanovim transkriptima“. Nisu to bili njegovi transkripti;  Nepoznat Netko je snimio tajne Tuđmanove razgovore s doglavnicima i dvorskim službenicima, pa ih, takve, anonimne, prepisao i utkao u recentnu historiju. Koliko su ti podaci tačni, ne zna se. 

Naiđoh nedavno na zadnje izdanje Napretkove Historije Bosne i Hercegovine tiskane prvi put 1942., pa 1991., najposlije i 1998. Mi druge „svoje“ nemamo. Posljednju nam je napisao Noel Malcom. 

Pisci (ne književnici, nego historičari) kao da su nerijetko koristili „transkripte“  u današnjem političkom značenju koje aludira na neke „snimljene tajne“ ili barem „stenografski“ bilježene dijaloge  - pa ih ugradili u svoja znanstvena djela,  nepoznata izvora  i nejasna porijekla. 

Uzmimo, naprimjer, „tajno snimljen“ razgovor kralja Stjepan Tomaševića i  sultanova poklisara koji je došao u Jajce po godišnji harač uglavljen po bilateralno sklopljenom ugovoru. Mladi kralj, piše marljivi historičar, pokazujući poklisaru bogatu riznicu punu love, kazuje: „Eto, harač je skupljen i pripravljen: no nije mi ni nakraj pameti, da toliko blago pošaljem caru, a da ga se sam lišim. Jer ako car na mene s vojskom udari, lakše ću mu se oduprijeti, kad budem imao novca, a ako bi me nevolja snašla, pa bih morao pobjeći u drugu zemlju, s tim ću blagom živjeti mnogo udobnije“ (str. 564). Nije od velike pomoći što je ovaj citat autor preuzeo iz Klaića, a Klaić od Orbinija a Orbini  od grčkog ljetopisca (!) Leonida Kalkokondilasa;  pitanje je odakle „transkript“ Kalkokondilasu? Ko je „svitlio“ u riznici kralju i poklisaru? Kalkokondilas? 

Dramski, dijaloški oblici u historijama su dobro popunjavali mjesta čistih mitova i legendi koji su pomalo potiskivani. Preuzimani su iz ljetopisa, neke vrste internih vijesti „onoga što se dočulo iz varoši“ u svom vremena, ili kao odjeci  historijskih dojava - kad bi stigle iz daleka! Tako hrvatski i srpski ljetpisci telegramski bilježe o padu Bosne, naravno, različito. „Svi spominju da je sultan uhitio kralja i odsjekao mu glavu, a u dva opet  da su kralja zarobili zajedno s polubratom i polusetrom.“ Iz kronike Ašik-paše Zade, naši historičari „preuzimaju“ opsežan čisto dramski uradak koji ide ovako: „Sultan dobi izvještaj da se kralj zatvorio u tvrđavu (Ključ).  Sultan naredi Mahmud-paši: „Hitno da odeš i napadneš na kralja. Nemoj odugovlačiti.“  I paša pade pod grad, u kome je bio kralj. Posla kralju poruku i kralj njemu posla čovjeka. Mahmud-paša ga upita: „Kakvu službu ti vršiš kod kralja, kad te amo poslao?“ A ovaj nevjernik odgovori: „Ja sam jedan njegov sluga, koji sam mu od oca ostao.  Njegov sam i sluga i čovjek od povjerenja.“ Na to će Mahmud-paša: „Pa lijepo... Zna li kralj tko je onaj car, što dolazi?“ Ovaj nevjernik odgovori: „Taj što dolazi, starješina je turski.“ Mahmud-paša reče: „Nisi dobro razumio. To je onaj koji je osvojio Carigrad i Trapezunt i Rašku i Moreju, i koji je još toliku vladara  zemlje oduzeo, pa ih je razdijelio svojim slugama. Hej, pamet u glavu! Poslušaj moj savjet“! Tad ovaj reče: „Pa šta veliš?“ Mahmud-paša reče: „Neka dođe kralj, neka poljubi ruku caru, neka od svojih gradova neke preda sultanu,  neka se podloži plačanju harača i neka sultan u te gradove smjesti svoju  vojsku, pa neka opet lijepo ode u svoj vilajet. Kralj neka dođe, da sutlanu stane srce na mjesto. ....(str. 36-37)

Razumijem one mitske historije iz vremena nepisanja, ali ne razumijem da se i njima, da bi obmanuli „nekoga“ služe i danas i u najnovijim vremenima  -  bez nužne kritičke aparature za „upotrebu“ obzirom na „ograničeno vrijeme trajanja“  -  književno obrađenih dijelova historija od „nacionalnog interesa“ historijske godina 1942. i godine 1991. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 25. 4. 2015., str. 14-15

18. tra 2015.

HASANAGINICA - DRAMA SE ZBILA U SOVIĆIMA

Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Kamo je otišao Hasanagin kurir kad ga je ljuti moćnik odaslao iz vojnog kampa, srdit na Hasanaginicu,  da joj preda onu strašnu poruku: „Ne čekaj me ni u rodu ni u dvoru momu.“ U Zadvorje? Ni govora! Otišao je Soviće. 

 Mersad Berber: Hasanagonica

Već se nekoliko godina medijski nadmudruju turističke zajednice hrvatskih općina Vrgorca i Imotskog gdje je to ta dična gospođa živjela i gdje su joj, pokazuju prstom, „otkrili grob“, svojatajući je svaka za sebe! Istrijebljeni su tamo svi „drugi“, pa je sad baš neobična ta potraga za jednim „drukčijim“ likom, davno na onaj svijet preseljenim. Gdje je „stajala“ Hasanaginica, kako kažu Mostarci, i je li se Hasanaga prezivao Arapović - povjesti je nejasno  a književnosti - nebitno?

Rijetki znaju da na svoju verziju polaže pravo mostarska porodica Ćišića, koji su kroz više stoljeća imali velike posjede i kule u nevesinjskim selima Rabina i Žulji, u Berkovićima i Hateljima u Dabarskom polju, pa posjede poredane po blagajskom, mostarskom i ljubuškom kadiluku. Konaci su im bili u Mostaru, u kvartu Brankovac. Od svih posjeda, za ovu je priču važan onaj u zapadnoj Hercegovini. I važna je jedna kulu na tom gruntu, u Sovićima, za koju je vezano više historijskih zgoda, među kojima su najmanje dvije ljuvene. Znanost, kako je i red u sirotinjskoj zemlji, nije pokazala neki dublji interes ni za jednju od njih -  griješeći po običaju, jer ne bi otkrila ništa manje od onih koji su „vjerovatno“ utvrdili „mjesto radnje“ na kojem se rasprostirala drama traumatične „žalosne pjesance“ iz don Fortisova putopisa Viaggio in Dalmatia iz godine 1774. Balade „Hasanaginice“. Na onoj prelijepoj, oporoslatkoj ikavici bosanskog jezika.



Prva bosanska opera  "Hasanaginica"

„Kula u Sovićima bila je locirana (pisao je Hivzija Hasandedić), na lokalitetu Kula, upisana u gr. ul. broj 251. Kat. čest. 1007. i zapremala je s dvorištem 322 m2. Uz nju se nalazila štala za konje i oko nje više vrtova i njiva koje su im kmetovi obrađivali. Do austrougarske okupacije 1878. godine ova je porodica bila bogata i age Ćišići išli su svake godine preko ljeta u Soviće.“

Jedna od porodičnih historijskih priča kaže da je nakon turskog poraza pod Bečom 1686., u Imotskom još uvijek živio i jedan ogranak Ćišića (da bi osiguravao i sovićku kulu). Hivzija piše: „Tamo je ranjen njihov predak Hasan-aga, čuveni borac i vođa muslimana u onim teškim i nemirnim vremenima čija je tragično romantična sudbina opjevana“ u rečenoj baladi. Slijedom predanja, misle (čak i) „neki historičari koji nisu znali i nikad za nj ništa čuli, da se radnja (...) u „Hasanaginici“, nije nikako mogla odigrati u Zagvozdu nego negdje u pojasu Proložac – Vitina – Čapljina“ – što ide u prilog Sovićima. 

Malo je poznato i svjedočenje zapisano u davnom susretu čuvenog Husage Ćišića s povjesničarem umjetnosti Oto Bihalji Merinom, koji je zapisao: “Husagina intimnost s likovima istorije još nam dođe čudnija pri pomenu imena Hasanage, mada se tu ne radi o simboličnoj već stvarnoj familijarnosti, jer je Hasanaginica predak starog gospodina koji sedi prekoputa nas i pokušava da iz prošlosti i današnjice sklopi sliku i sudbinu ovog grada. Tako velika je bila nesreća,koja je iznenada i presudno izbila u porodičnoj istoriji, da se preokrenula u uzvišenost i slavu, mada još uvek skrivena i prećutkivana, postala ponos porodice... Podrugljiv je osmeh na staračkim Husaginim usnama, refleks stare nadmoći i lake poruge prema pesniku koji porodičnu dramu opisa tek nasumice i sa mnogo nedostataka i propusta.“ Dakako, Husaga nije računao da umjetnina ne nastaje prepisivanjem stvarnosti, nego da se odjeljuje od nje na onom „osjetljivom mjestu“ gdje „činjenice zbilje -  zatrepere“, a pojedinačne „istine“ oblikuje u univerzalne vrijednosti ljudskog duha.

 Ćišića kula u Sovićima dva je puta pretrpjela žestoke napade, jednom od mostarskih jaramaza 1815., a drugi put, još gore -  1875., za vrijeme hercegovačkog ustanka. Srušena je poslije 1878.  Danas su vidljive ruine za koje  više  „niko ni od Ćišića ne zna čije su vlasništvo“. Možda bi mogli znati u turističkoj zajednici „Hasanaginih Sovića“, barem iz „domoljubnih razloga“ i udomljavanja lutajućeg duha plemenite Hasanaginice?

AVAZ, prilog SEDMICA, 18. 4. 2015., str. 14-15



16. tra 2015.

PUT U KANADU / VII. NASTAVAK



Piše: Ibrahim Kajan

Bajraci sve govore: ko su, odakle su, gdje su

Jutarnja kahva s gospođom Fahirom i Daniyalom
Osvanulo jutro kakvo se može poželjeti, 26. dan u mjesecu septembru 2014.. Uživao sam promatrajući  lelujanje pramenova iz kahvene džezve i ugodnim razgovorom s gospođom Fahirom. Hvalio sam njezino slatko od malina, ili kajsija, ili prasaka... zbog okusa na nepcu koji vas u stranom svijetu snažno podsjeća na zavičajno voće mediterana.  „Dok je ovako - lijepo je, ali zime su okrutne! Kako vidiš, zetova se bašća ničim ne razlikuje od one u njegovim rodnim Borojevićima ili od onih uz Bregavu, stolačkih... Sve im paše, i zemlja i voda, a ponajviše izgleda Muharemove ruke...“ – ne prošušta punica priliku pohvaliti svoga zeta jedinca. Sjetismo se uključiti radio – upravo su odmakle prve minute programa na bosanskom jeziku koji se najviše tiče bošnjačke zajednice u Torontu, a uređuje ga Muhamed Džumhur. Gospođa Fahira pojačava ton, da, eto, ne promaknu važni svjetski događaje bez nas, hehehe! Spikerov bariton nam reče da ćemo  uskoro čuti „razgovor sa Ibrahimom Kajanom, specijalnim gostom sutrašnje svečanosti otvaranje prve Bosanske biblioteke u Kanadi....“ – a onda se razliježe onaj glas koji je za „vječnost“ otpjevao  onu o „mostarskim dućanima“ - glas Himze Polovine Mostarca.
U isto to vrijeme Fahiri je maleni Daniyal,  dvogodišnji unuk, nešto žustro objašnjavao, pokazujući joj  da je utovario sve plastične kockice u plastični kamiončić,  pa nastavio razgovor s nekim sugovornikom vidljivog  samo djeci. U to je navratila i majka mu Alma, da ga obiđe i vidi je li sve na svom mjestu. Čim nas je više, odmah je veselije! Alma mi veli da je njezin 13-godišnji Davud, kad se jutros spremao u školu, zabrinut što me ne vidi, pitao „gdje je onaj striko...“  Osim ta dva sina, Obradovići imaju i tihu, marljivu i prelijepu kćerku Delilu, srednjoškolku..., ako sam dobro upamtio.
U to zazvni i telefon: da, evo frenda iz (zagrebačkog dijela) mladosti, Džumhura, koji u Torontu obavlja niz nekih korisnih poslova u huminitarnom društvu, islamskoj zajednici i Radija Bosne i Hercegovine. Dok po Obradovića bašči liježe Himzin glas, Muhamed mi govori u telefon: „Imaš još malo vremena..., idu reklame..., ide kratki „bosanski politički komentar“ Enesa Ratkušića..., pa ti.“
 Nikada, kad bi me neko pitao nakon takvoga „razgovora“ s nevidljivim (radio)slušateljem, nisam umio „prepričati“ o čemu sam ja to zapravo govorio. Mada su mi obično znali podilaziti i kako sam „pogodio“ ili čak „ubo“ (valjda neku misao?), ja se toga više nisam (najbolje) „sjećao“. Mada je moje „temeljno obrazovanje“ vezano za mentalne i govorne patološte oblike, kako se volio našaliti jedan mlađi pjesnički suvremenik, nisam mogao otkriti razlog svom „zaboravu“!

Susret s Bošnjacima Toronta
Približavalo se vrijeme našem malom Okruglom stolu na kojem sam trebao podastrijeti svoju temu Instiucije u BiH  - (njihova?) tranzicija ili smrt. Domaćin koji me sa svojom porodicom okruživao velikom pažnjom, Muharem, dovezao me u prostrani parking „Gazi Husrev-bega“, gdje smo već iz automobila vidjeli desetak gostiju smještenih u londži, uz vječnu kahvu i baklave kakvih nema nadaleko  u što ćemo se vrlo brzo uvjeriti.
Posebno mi je zadovoljstvo upoznati gospođu Kjanu Ramić, suprugu Emirovu, koja je zasigurno najjača profesorova podrška u silnom, svima poznatom angažmanu kroz Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike i Institut za proučavanje genocida. Muteber mi je i susret s Muhamedom ef. Brkom, kojeg sam davno (virtualno) upoznao – stari smo fb prijatelji! Pratio je nastajuće „nastavke“ moje knjige mostarskih motiva Grad velike svjetlosti, i među prvima je poželio „bar jednu kopiju u svojoj biblioteci“. Tada nismo ni sanjali da će nam se obojici želja ostvariti – čak i autorov osobni dolazak i „vlastoručno“ urucivanje „kopije“. Ponešto sam znao i o prisutnom pjesniku Zijadu Burgiću. Lijepo je bilo prvi put poselamiti jednog od najstaijih Bošnjaka u Torontu, vitalnog gospodina Faruka Bajrića i vrijednog inženjera Midhata Ćehajića, te poštovane imame Nedžada ef. Hafizovića i Adnana ef. Balihodžića. 
 


Prvi zdesna je Zijad Burgić, slijede Muhamed ef. Brka, Adnan ef. Balihodžić, Ibrahim Kajan i Nedžad ef. Hafizović.Ovako se dočekuju svi nahodnici koji posjete u BIZ „Gazi Husrevbeg“. Toronto..Džezva, fildžan i baklava - bosanska tradicija i kultura se i u Kanadi čuva...Pa bujrum svima...“  riječi su gospođe Ismete Smajić, a sve što je na stolu, njezino je djelo.



Kako su ljudi prilazili, pošli smo u dvoranu biblioteke koja se nalazi na spratu, uz prostorije bošnjačkog etnomuzeja u formiranju. Prošli smo kroz veliku dvoranu u prizemlju koja služi društvenim potrebama člavova Centra „Gazi Husrev-beg“ – i vidjesmo da je potpuno spremna za sutrašnju feštu  otvaranja Bosanske biblioteke. Svratili smo i u muzej – prosto zapanjeni brojnošću eksponata donešenih ili rekonstruiranih po sjećanju ili fotografijama – da posjetitelje  podsjećaju na bosanski zavičaj iz kojeg su, najčešće, brutalno prognani...

 Bosanska soba: Mirsad Smajić, Burhan Bey Husika, Ibrahim Kajan i Muhamed Džumhur

„Bh. institucije kulture  - (njihova?) tranzicija ili smrt“
Nekoliko desetina prisutnih poselamio je dr. Emir Ramić, najavljući i istodobno otvarajući temu  stanja bosanskohercegovačkih kulturnih i naučnih institucija bez kojih, obično, ne postoje ozbiljne države u svijetu, posebice ne u staroj i pomalo (na)truhloj Europi. 
 


 Direktor Instituta za proucavanje genocida Emir Ramić, Ibrahim Kajan i Nedžad ef. Hafizović

  Bilo je u mom govori nekoliko podtema  o jeziku, o medijima i o polemikama a sve su one prožimale moje riječi o udarima na sve one institicije koje u naslovima imaju pridjevak, ili se pridjevak podrazumjeva  - bosanskohercegovački Bilo je, također, potpuno je razvidno da naslov snažno sugerira kako su strukturalni i funkcionalni oblici institucija kakvi su postojali do rata 1992-1995. i do raspada državno-političkih sistema koji su ih održavli, umrli zajedno sa smrću filozofija koje su ih opsluživale.


Država, naravno, postoji isključivo na instituicjama – ali ne samo na političkim, sudskim i policijskim -  nego i na onima koje sabiru spoznaje o prosvjetnom, znanstvenom i kulturnom identitetu zemlje, a ta je slika čini jedinstvenom i samosvojnom u odnosu na bilo koju drugu državu.
 Čovjekovo biće počiva na dvije stvrnosti, vanjskoj i unutrašnjoj – s jezikom ko središnjom dimenzijom, jezikom kojim opisuje, promišlja i oblikuje supstancijalnu građu svoga vlastitog jezgra. Narodnosnu supstancu izražava filozofija, a u kolektivitetima koji je, historijskim udesima, nisu uspjeli konstituirati kao pisani sustav, tu je ulogu preuzela usmena i pisana književnost. 

 S desna na lijevo: Adnan ef. Balihodžić, Nedžad ef. Hafizović, Ibrahim Kajan, 
Emir Ramić, Muharem Obradović, Kjana Ramić, Halida Cikota, Amina Balihodžić, 
Faruk Bajrić i Midhat Ćehajić

 U tom svjetlu promatrano, naučne i kulturne institucije za strukturiranje misaonog svijeta u kojem obitava čovjekova osobnost, od temeljne su važnosti.
 Slijedila je konkretizacija i opis „trenutačnog stanja“ jada i bijede koja je zadesila nežive ali i (još) neumrle institucije državnog značaja:

Zemaljski muzej
Prva institucija i po starini i značaju za kulturnu historiju Bosne i Hercegovine, neosporno je Zemljski muzej u Sarajevu, utemeljen u doba vladanja Austro-Ugarske Monarhije godine 1888. Nakon 126 godina postojanja, danas je ta provorazredna institucija svjetskog glasa zatvorena za javnost, što se nije desilo ni u jednom od prethodnih političkih i državnih sistema.
Neprocjenjivo kulturno i nacionalno naslijeđe svih naroda BiH, naučno obrađeno, eksponatima razvrstano u odjelima arheologije, etnologije i prirodnih nauka, te raznovrsnim zbirkama kakve su folklorna, prirodoslovna, prahistorijska, antička, srednjovjekovna itd. – nije dostupno javnosti jer se niko ne osjeća odgovornim financirati muzejsko održavanje i daljnji rad na istraživanjima muzejskih stručnjaka.
Kako se to dogodilo? Krizu je generirala ustavna struktura države koja ne podrazumijeva da Bosna i Hercegovina treba imati, kao i svaka država na svijetu, ministarstvo kulture na razini cijele svoje teritorije, a ne (samo) ministrastva kulture na razinama dvaju entiteta i distrikta Brčko koji strukturiraju BiH, te deset kantona od kojih je sastavljena Federacija BiH. Institucije koje su po svom sadržaju državne i koje, zbog toga, i imaju u svojim naslovima njezino ime – nisu zaštićene Daytonskim Ustavom Bosne i Hercegovine, nego su zapravo progonjene tim istim Ustavom!

Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine
U istom položaju se nalazi i najviša znanstvena institucija naše države: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. O njoj se u javnosti govori manje, jer je po svojoj prirodi Akademija drukčija i samozatajnija od Muzeja kao javne kulturne ustanove. Zbog nepostojanja Ministarstva kulture BiH, Muzej i Akademija žive od dobrovoljne sadake Ministarstva prosvjete, kulture i sporta Sarajevskog kantona, Ministarstva kulture Federacije BiH, te Ministarstva civilnih poslova.

Društvo pisaca BiH
U poznate bosanskohercegovačke institucionalne oblike spadaju i Društvo pisaca Bosne i Hercegovine i PEN Centar Bosne i Hercegovine.
Društvo je asocijacija književnika Bosne i Hercegovine pod nazivom Udruženje književnika osnovana je 8. septembra 1945. Od svojih početaka pa do današnjih dana ova jedinstvena asocijacija bosanskohercegovačkih pisaca permanentno je, po svom opredjeljenju, konceptu i djelovanju, bila i ostala multinacionalnog karaktera. Agresija na BiH, ubrzo će se pokazati, imala je svoje ne samo gorljive pristaše i ideolge u samom Udruženju, nego i glavne nositelje agresije koji su obećali „uništiti jedan narod“ (upravo i samog Karadžića) – pa je godine 1993., od „ostataka Udruženja“ formirano novo Društvo pisaca Bosne i Hercegovine. 
Pored književnih programa, koje organizira Društvo, predstavnici Društva sudjeluju na mnogim internacionalnim skupovima književnika i književnim manifestacijama. Društvo je pokretač i organizator najznačajnije međunarodne književne manifestacije u BiH "Sarajevski dani poezije", te posebno važne izdavačke djelatnosti, od kojih je posebno značajan časopis „Život“, koji kontinuirano izlati duže od 60 godina. Bez tog časopisa nemoguće je pristupiti izradi bilo kakve ozbiljne teme iz bh. književnosti, od seminarskog rada do doktorske disertacije.
Od Uduženja književnika koje je u socijalizmu bilo gotovo mezimče sistema, do poslijeratnog tretmana Društva pisaca – u kojem je postalo pastorak čak i u prostorijama koje je nekoć dobilo od komunističkih vlasti, razlika je poražavajuća!

PEN Centar BiH
Do prve ratne godine u BiH, do oktobra mjeseca 1992., naša višenacionalna država u sastavu bivše Jugoslavije  – po tadašnjem Satutu internacionalne asocijacije pjesnika, esejista i novelista (P.E.N.) – nije imala pravo na samostalni Centar. PEN Centri su osnivani isključivo kao nacionalne asocijacije (engleski, francuski, njemački, hrvatski, srpski itd.) – pa otuda, u tom traženju da se primi i višenacionalna BiH, nije ostao neprimjećen ni usamljen glas Nedžada Ibrišimovića, da bosanski PEN ponese ime po imenu bosanskog stanovništva, kao Bošnjacki PEN Centar, kad su već bh. pisci hrvatskog i srpskog porijekla postajali članovima svojih nacionalnih PEN-ova u Hrvatskoj i Srbiji.
Ipak, osnivačka je skupština,  održana 31. oktobra 1992. „u jednom od najtežih dana bombardiranja Sarajeva“, prihvatila odluku da se asocijacija naziva PEN Centar Bosne i Hercegovine, što je prihvaćeno na Kongresu međunarodnog PEN-a u Španjolskoj u jesen 1993. godine. Svoje dublje razumijevanje za multikulturalnu historijsku sliku Bosne i Hercegovine Međunarodni PEN je pokazao i usvajanjem nove Deklaracije svog komiteta za mir, apstrofirajući potrebu da bh. Centar „bude i ostane jedinstven“.  PEN Centar danas ima oko 100 književnika, filozofa i estetičara.

Društvo pisaca BiH i PEN Cenatr BiH, nažalost, dijele sudbinu pastoraka savremene bosanskohercegovačke stvarnosti: oni koji proizvode humanističke obrasce jednoga društva svojim djelima nacionalnog i svjetskog značenja, bačeni su, zajedno sa svojim djelima na smetljište današnjeg vremena.


Kulturne institucije u podijeljenom gradu
Ako je srpska a potom i hrvatska agresija na BiH zaista bila i to pokazala u svakom svom segmentu - rat za zemlju, za prostor, i pod cijenu genocida nad Bošnjacima - onda su neke posljednice Daytonskog sporazuma unutar kojeg je i Ustav BiH – o čijim pogubnim elementima upravo govorimo na primjeru državnih institucija kulture – još više pogodovale na razini prostora gdje su vojni agresorski ciljevi ostali nedosegnuti. Najilustrativniji primjer je u odnosima  vladajućih struktura i kulturnih institucija u (i dalje) podijeljenom  gradu Mostaru.  Mostar je manji grad (s užim gradskim područjem od nekih 80 do 100.000 stanovnika. Do rata je imao Univerzitet „Džemal Bijedić“, Gradsku narodnu biblioteku, dva profesionalna pozorišta – Narodno i Lutakarsko pozorište, Centar za kultutu itd. Kroz ratne godine, od pokušaja da se Univerzitet preimenuje u Hrvatsko sveučiliste, nastala su dva univerziteta: Bošnjaci su s malobrojnim ostalim Srbina sačuvali Univerzitet „Džeml Bijedić“ a Hrvati su utemeljili potpuno novo Sveučilište u Mostaru. Uz postojeće Narodno pozorište, u ratu je osnovano Hrvatsko narodno kazalište, uz Pozorište lutaka – Hrvatsko lutkarsko kazalište, Gradska biblioteka je postala Hrvatska narodna knjižnica, a od Dječjeg odjela je vremenom nastajala (nova) Gradska biblioteka.
Žeđ za nacionalnim, baš se na primjeru dviju teatraskih kuća pokazuje  paradoksalnim s funkcionalnog i umjetničkog stajališta! Budući da se svaki pisac u principu ostvaruje u svom jeziku, onda je potpuno nebitno hoće li se on u Mostaru ili bilo kojem bh. kazalištu izvoditi u Narodnom pozorištu, Hrvatskom narodnom kazalištu (ili pak Srpskom narodnom pozorištu u Banja Luci) – kad se njegovo dramsko djelo hoće i mora izvoditi na jeziku naroda kojem dramski pisac i piše! Ovaj primjer također ukazuje i u tvroglavu upornost nacionalnih ideja koje ne počivaju na „ugroženim“ nacinalnim premisama, koje radije izabru smrt nego život, i koje – kao takve – prestaju biti nacionalnim, nego nacionalističkim.
Mali Mostar i Hercegovačko-neretvanski kanton jendostavno nisu u stanju financirati sve te institucije; bjelodani primjer je bijeda mostarskih teatara, čije su scene veći dio godine u mraku, a kroz dvorane puše vjetar i urlaju duhovi podjele.

Promjene Ustava bez koje nema promjene u BiH
Potpuno je razvidno da (Daytonski) Ustav BiH, kako vrijeme protječe, proizvodi sve više pukotina i da, na naše oči, „voda prodire u brod“. Ustavni „propusti“ proizvode potonuće zajedničkih, državnih institucija, a podstiče osnivanje i „državotvorno institucionalno zaokruživanje entiteta“.
Bosna i Hercegovina prolazi kroz okamenjenu i upravo tako režiranu tranziciju. Privremeni Ustav donešen u sklopu Mirovnog sporazuma postao je trajni, ni-od-kog donešen, i ni-od-kog zaprimljen.
Smrtonosna agonija kroz koju prolaze kulturne institucije Bosne i Hercegovine, poput naosjetljivijeg lakmusa – zorno pokazuju da je (samo) njihova tranzicija nemoguća bez tranzicije temeljnih zakona na kojima počiva država u kojoj su te institucije među najvažnijima.  Po njihovoj sudbina – Bosna i Hercegovina je bespravna zemlja.

Naravno, bilo je pitanja, blagih i ljutitih komentara, bilo je riječi utjehe i riječi nade.
(Nastavlja se)