13. stu 2020.

 

TRSKA, KALEM

 ibrahim kajan


Tog ljeta, 98. siđoh u grad Harran, 

4000 godina nakon

što ga Ibrahim alejhis-selam napusti

skrhan i ožalošćen

S prstiju je spirao mezarsku zemlju

kojom je brata svojega zatrpao

brata Harrana

gorko plačući gledajući me u izvoru:

pokopah brata svojega

s kalemom od kojeg se nije odvajao

 

Kuće njegova oca još stoje uspavne, jajolike

U njima su sanjala braća,

Pa sam molio da u njima zanoćim

I da ih u snu susretnem

Da mi se otkrije

Tajna

 

Prijatelja ne vidjeh ali začuh njegov glas s početka

kad stvari o sebi još ništa nisu znale:


O Rabbi, trska ova, šta će raditi?

Ta će stvar zapisivati sudbinu ljudi.

 

Probudih se, umoran od tereta uspomena!

Trska koja piše još je kod mene, šaptao je Božji prijatelj.

Zapisuje uz huk, kao na samrti.

 

5. 11. 2020.






4. kol 2020.

IZGON IZ RAJA




ibrahim kajan

IZGON IZ RAJA

 

Stotinu puta dušu predadoh, ali mi je svaki put vrati Gospodar moj

Želeći mi pokazati kako se trebam golemim strpljenjem opskrbiti

i ljutu patnju sam samcat podnositi, kako trebam biti nijem i 

bešćutan

poput kamena šutnuta,

tjerajući od srca zle primisli i osvetu i uskratu brižnosti prema 

najbližima

koji su se pokazali najgorim.

 

Pokaza mi Gospodar moj ono što je samo svojim miljenicima 

pokazivao,

a nekima ni od njih nije sve podario.

Proširio mi je grudi da ne rasprsnu od čežnje koju nisam nikako 

mogao zadovoljiti

dugim putovanjima po svijetu,

ni ljubavlju prema onima od kojih sam bio rastavljen,

ni pjevom sto tisuća poredanih anđela  do samog Graničnog Lotosa.

 

Tek jutros, budeći se u poharanoj pustari koja mi bî baština 

plemenita,

shvatih koliko je bila golema Gospodarova ljubav prema meni,

Ljubav Ljubljenog i Beskrajnog data sićušnom i nevidljivom:

Mislili smo da su stvari i pojave kojima se opiremo

zagradile prolaz svijetu prema našim srcima, ali nije tako:

srcu smo svome zagradili prolaz prema svojoj kući, domu svome,

kozmosu pod crnim pokrovom iz kojeg trajno struji Džibrilov glas.

Zar me ne čuješ? – kaže.

Zovem te jer ja ne napuštam – kaže.

Stvorio sam te kao samoću, kao ranog Adema, bez oca i bez majke.

 

Prekrih se pepelom, skrih tijelo postiđenim listovima,

Vitak krik od srca otisnuh da gorje humsko zadrhta i raspuknu od 

strašnog udesa

pa mi ponudiše skrovište u otvorenim spiljama – kući šišmiša i crnih

udovica.

 

Tako me svijet nije vidio i tako ja nisam vidio svijet.

Hranih se samoćom noć i dan, tolika je bila moja glad za njom!

 

Ona je samo sjećanje na moga dobroga oca,

Onoga od gline i od vode, koji je rođen bez oba roditelja, a nije bio

siroće.

Koji je zaveden i davno iz Raja, iz lijepoga Dženneta, protjeran.

 

 10. XII. 2007.


15. srp 2020.

DALEKO PUTOVANJE





Ibrahim Kajan

DALEKO PUTOVANJE  

1.
Između oblaka, kroz tamni tjesnac

pogledah prvi put zemlju na kojoj sam rođen

i učini mi se nepoznatom i ljudima nenaseljenom 


Koliko li sam na njoj bio nesretan!

Otkud se toliko nesreće navaljivalo, i u tako malo vremena,

kad na njoj ne živjeh orlova vijeka

niti korijenje svoje ne stigoh pustiti?


Stigoh se tek srca svojega osloboditi, i mesa, i kostiju – jer mi je

Melek koji rastavlja dušu od tijela, prenio riječi utješne Gospodara

velikog:

Pokaj se pa te neće više ništa boljeti. I upitaj se o žiću

pustopašnom 

što ga provede u neznanju dok na zemlji bje. Zavist te progonila jer

u živoj si Ljubavi  dane i noći svoga putovanja provodio

iza zavjesa skrivajući se

Ljubav ljubomorno čuvajući od zla jakih i od uroka 

prostih.


2.

Sjećam se, kako se ne bih sjetio! Iz šatora kad bih izišao

vezali bi me i na križu razapinjali kao onoga koji je Vijest radosnu 

u svojoj mladosti donosio.


Pravo da zemlju štite od bezbožnog Gospodara njima je dato,

              pa su marljivost veliku  pokazivali: pretjecala je na sve

 strane!

              Od nje  smo krv pišali i smrt slatku žudjeli i bez prestanka

 je dozivali.

Odvedi me Okrutni anđele, do mjesta kamo ti je naređeno.



3.

Melek  me nije mrzio niti mi sklon bi; bio je strog i nepopustljiv

u svojoj nakani da me sprovede, da me proprati

na Tajne mjesto o kojem nitko ništa nije znao. O kojem nikada ništa

nisam čuo. Nisu ga spominjali ni oni koji su se iz Smrti u život 


vratili.


Pitam, očajan, nevidljive: zašto ne prepoznajem ta mjesta u 

knjigama s neba ljudima spuštenim?

Da  nisu, u prijepisima svetih listina,  poruke oštećene ili

preskočene!


4.

Kad si u ovom stanju – više nema prijevara.

Više nemaš ništa, osim sjećanja. Ne traže ga besmrtni carinici.

Lebdeći aerom, vidjeh, najposlije, kerubine ožalošćene.

Ljube bivše tijelo po nevidljivim prstima i stopalima.

Nesmiljeni Anđeo ih je, bijesan, šibao

I u Pakao tjerao.



Ništa im nečastivi nije mogao;  Zli nisu od Gospodara svjetova!

Lažni su, djeca  zlih meleka i džinova, srušenih i po brdima 

povaljanim.


Kerubini iz Zebura, koji će na edenskim vratima stajati,

sigurno će ispuniti Božji nalog o meni.

Stvoreni su da Božje naume ispunjavaju, 

Snažni,  savršene  nevinosti

Bičevi ih okrutni ne mogu ni okrznuti!


5.

A onda se raširi ocean. Srebro od kraja do beskraja

Melek mi, Rastavljač, reče:

Sad pođi na mjesto svog rođenja.

Čeka te Ibrahim koji je pisao stihove

i nikad se više

na ovaj svijet

nije vratio..




(2011. - 18. 7. 2020.)
Rukopis "NAKON POTOPA. LABUĐI PJEV", Zagreb, 2020.

2. srp 2020.

MUSA ĆAZIM


Ibrahim Kajan


MUSA ĆAZIM


Nikad nije bilo da nekak nije bilo, čak ni u paklu slijepog pjesnika

iz kojeg je Raj Izgubljeni diktiran

nikada dakle povijest poznata nije procesom knjižila u svoj 

tefter,

nego stanjem poslije života u kojem se živi, obilježeni, od postanka

vremena nalaze,

sa sviješću tek nedirnutom što brižno bilježi na traku jasnu

i nepotkupljivu da si tu,

na ovoj zemlji za koju su Bošnjani vjerni govorili

da je papcima nečastivog ogađena i svjetlonoščevim mislima

premrežena.


Kako onda valja otčitati veličanstvene ljudske pobjede

od početka svijeta do dana današnjeg poredane –

ako su prostrte po zemlji punoj krvi

i prekrivene gustom paučinom veselog Usrećitelja?


Tako, pri zdravoj pameti,

primjeri prošlosti blistave trajahu u vremenu kad na zemlji žih,
 
iz kojih snagu srkasmo poput krvi nevina janjeta,

nad mezarima pjesnika ostatke duša što lebde gutasmo,

i ništa,

baš ništa vidjelicama nepregledne budućnosti ne povjerovasmo!



Hoće li itko spašen biti?

Hoće li djeca nevina u berzehu nevina opstati?

Hoće li pjesnici griješni milost zadobiti?



Meni je u snu rečeno da samo onaj koji poželi

da se zemlja otvori,

zamlja će mu se otvoriti

da ga sačuva od nesreće koju ne može podnositi

i zbog koje nikoga ne želi optužiti



12. VI. 2007.

21. lip 2020.

POMIRIH SE SA SUDBINOM I SMIRIH SVOJE SRCE



Ibrahim Kajan


POMIRIH SE SA SUDBINOM I SMIRIH SVOJE SRCE



Dugo sam pješačio ni na što ne misleći osim na ljubavni sastanak, 

davno zakazani,

kad zarobljen bijah od zlih pogana i kad ništa ne imadoh osim 

tijela svojega, s križa skinutoga.



I evo me na putu kojem kraja nikako ne nazirem, kao da se nikako 

ne skraćuje

ma koliko da sam računao prijeđenu udaljenost od poganog mjesta 

gdje me poniziše

            i gdje mi kosu spališe,

            i po goloj koži riječi postiđene istetoviraše, od kojih 

skrivah oči kad bi mi ih ponavljali



Hoće li me čekati ili će otići

vjerujuć da su me životinje na putu rastrgale ili da su me haramije u

 mojoj zemlji   

            bešćutnoj,

            poharale i život mi oduzele.



Naš je dogovor bio čvrst, mjesto i vrijeme utanačeno, i dobro je 

znala moja ljubljena da je dogovoren u trenu najveće milosti našeg

milovanja i da samo smrt može biti neprijatelj na putu

ponovnog sjedinjenja i prepletanja


Bijah toliko umoran i toliko nesretan jasnom spoznajom o 

razdaljinama.

Tad sjedoh pod usamljeno stablo zaklanjajuć hladom sprženo tijelo,

           na koje bi se svako stvorenje smilovalo kad bi ga vidjelo.


Obuhvaćen čežnjom u trenutku koji nije bio najpovoljniji, ništa ne 

osjetih,

ni zimomoru ni suze za onim što se neće desiti;

pomirih se sa sudbinom i smirih svoje srce.



Ali, tad se iz drevnih vremena neko sažali,

iz stabla me netremice promatrajuć,

pa reče u svojoj naglosti da se ne predomisli:

Idi svojoj dragoj, idi –

jer vidim da će umrijeti za tobom ako se ne pojaviš u skrivenoj 

kolibi

gdje ste se u nebo propeli


Poskočih lagahan poput paperja labudova!

Lebdio sam iznad prašine

čist i slobodan

poput oslobođenog meleka.



U neko doba osvrnuh se, nezahvalan,

da vidim ko mi to pomože i ko se to zauze za stranca

            kakav oduvijek bijah na ovome svijetu.

Ali, na obzorju nikog ne vidjeh osim tijela kojem više ne služim.

Ostavljeno, spava pod krošnjom golemom na stablovo deblo 

naslonjeno


24. VI. 2007.

20. lip 2020.

KAO JELENA, SMAKNU ME BRAT IZ KUĆE IZLAZEĆI



Ibrahim Kajan

KAO JELENA, SMAKNU ME BRAT 

IZ KUĆE IZLAZEĆI


Tad siđoh s visoka gorja u zemlju iz koje sam nekoć, prije potopa,

prije smrti Haranove i djece brata njegova - Ishaka i Išmaila,

i sam potekao, gdje sam puzao i gdje sam se prvi put uspravio,

pa krenuo po rusagu da sam spoznam istinu o kojoj se toliko 

govori,

i da sam okusim med ljubavi koja je svijet stvorila.

A kad sam ih, stotinu godina lutajući pronašao i upoznao,

ponizno zamolih Gospodara Velikoga, da uzme ono što mi je 

posudio,

Dušu, jer ona se nije mogla priviknuti ni naučiti ni ljubavi ni istini

koju su ljudi nudili na svakom koraku.

U istini razlike ne bi od podlosti: od nje su plamtjele kuće moje 

braće.

Evo, i sada se po Dobroj Zemljici rasprostire užasan

smrad tjelesa spaljivanih, nekrštenih.

Ni ljubavi nisam našao u prvom stoljeću upornog traženja:

svaki put me prevarila, nudeći se samo noću, vrela i raskošna, a 

ujutro bih, poražen, vidio kako mi otpadaju nokti, kako me 

napadaju gnojne kraste i kako mi trnu čeljusti

i kako me pamet zanosi!



Pobjegoh, trčeći u veliku daljinu, potpuno lud od straha:

Mudri, uzdigni me, jer nema ni istine ni ljubavi na cijeloj zemlji –

jecao sam među rogozinom i kozjom krvi.


Je li me čuo?

Je li imao drugi naum o kojem ja nisam mogao znati?

A što, brate moj siroti, čovjek uopće može znati? Ništa!

Pa, evo, vidiš, ni samoga sebe on ne poznaje.



Pa ipak, pomislih, da se stvar s onima među kojima odrastoh

i od kojih potekoh u svijet,

promijenila.



Zato, jutros siđoh na svetu rijeku koja je još uvijek tekla i zvala se,

od samog postanka svijeta - Narentom, Darom Božjim koje teče.



Oprah prašinu s ruku sve do lakata, i lice, i uši, i noge.

Krenuh poput jelena i stadoh na proplanak.

Vidjeh kuću svojih roditelja i potrčah joj sa srcem puna divlje 

radosti!


Iz kuće izađe moj najmlađi brat, ne prepoznavši me,

i hitnu svoje svemoćno koplje ravno u moje srce!


8. XII. 2007.

19. lip 2020.

DUŠA I TIJELO





Ibrahim Kajan



DUŠA I TIJELO


Dugo sam, poput prosjaka, žudio utapanje u Tebe,

Sjedinjenje s Tobom i Nerazdvajanje od Tebe.



Bio sam trajno pijan od zanesenosti

I nipošto se nisam želio otrijezniti.


- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -


Ali, dođe tren kojem se još nisam nadao:

Primijetih kako stari moje tijelo,

A duša koja u njemu pribiva ostaje dio Vječnog Proljeća.



Tako se razbolih od neiskazive žalosti

Pa se, da ne odmaknem od svog vremena,

Zaogrnuh crnim pokrovom.



Crnim pokrovom, jer pod njim se smiruje Kaos

I pod njim se preobražava tijelo u svoju vlastitu dušu.



Lebdim među svemirskim pašnjacima

S nadom velikom da tijelo je duboko u mrtvo more uronjeno.

I duša da je  Gospodaru Samilosnome vraćena.


Mostar, 7. VI. 2010.

  TRSKA, KALEM  ibrahim kajan Tog ljeta, 98. siđoh u grad Harran,  4000 godina nakon što ga Ibrahim alejhis-selam napusti skrhan i o...