4. tra 2014.

USPON I PAD KUĆE DŽABIĆA




PUTOVANJE MOSTAROM - MOSTARSKE VEDUTE

iz knjige 
IBRAHIMA KAJANA
GRAD VELIKE SVJETLOSTI
Muzej Hercegovine - Štamparija IC, Mostar 2014.
/izlazi u maju mjesecu/


Na dan Sultan Nevrusa, na mostarskom haremu u Sutini, koji dodiruje selo Vrapčiće, derviš mi pokaza rukom gdje bi otprilike bila Džabića kula, ljetnikovac glasovite mostarske ulemske porodice Džabića. Stajali smo u tom trenu oko mezara i bijelih jednostavnih bašluka na ahiret preseljenog bektašije Senada Mićijevića. Jedan mi njegov intimus, vrijedni Pintul, obeća biti putovođom, pa u kasnije izabranu danu pođosmo u pohod toj napuštenoj kući znanja...

On je vozio, a ja sejrio, iznenađen skrivenim vrapčičkim sokacima. U malo vremena potrefio je sokak uz desnu stranu dugačkim zidom omeđen, s kapijom – prekriženim daskama pokovanom i za ulaz zaboravljenom. Sjeti se prijatelj da bi se, možda, s donje strane, od Taslidža kuće moglo ući, pa pođosmo tražiti mjesto koje će nas kroz zeleni gustiš do ljetnikovca i njegovih unutrašnjih avlija propustiti. Huseina zatekosmo pod sunčanom odrnom, sa ženom kahveniše,  a i Faruk baš pristiže, pa se svi uputismo  pred samotnu kući muftija, hafiza, šehova, kadija, alima, književnika, muderisa... sve iz korijena Džabića, koji, kažu od dalekog patarenskog pretka potekoše, od Džabe, tj. Gavre!


 Džabića kula, početkom mjeseca aprila 2014.


Ljetnikovac izvan grada, Džabići su nazivali ishodnom kućom. Kuća bi se otvarala prvim beharima a zatvarala s kišama i prestankom ljeta. U posjed Džabića ovaj je seoski dvorac ušao ženidbom jednog od njih s  djevojkom iz porodice Bašo, jer joj je nekoć ime i bilo - Bašina kula.

Priđosmo nas četvorica južnom visokom kamenom zidu i u njima  glavnim dverima ugrađenim. U zidu od lijepog tesanog kamena građen i kameni vijenac s polukružnim svodom, a u njemu uglavljene baglame s teškom dvokrilnom kapijom. Ali, i ona su zamandaljena i kuću nam  čini nedostupnom. I tada spazih na desnoj strani kapijskog polukruga, u klesanoj plohi, u arapskim brojevima i pismu ispisan nijemi kronogram gradnje: 1216. godina hidžretska, koja odgovara 1801., gregorijanskoj.

 
 Južna kapija s uklesanom godinom gradnje  1216. / 1801.


Sa zapadne strane, s livade - pristup je bio slobodan i čist. Odmah smo joj spazili onaj doksat, istureni drveni ćošak istočnjački na prvom spratu. Taj, očito najstariji dio kuće zidan je lomljenim kamenom. On predstavlja posebnu cjelinu, mada se to na prvi pogled, izvana, ne vidi. Naime, uz nju je, možda u isto vrijeme građena još jedna stambena cjelina, u prepoznatljivoj arhitekturi bosanskih orijentalnih kuća s kraja 17. i prve polovice 18. stoljeća – sa zasebnom avlijom namijenjenom privrednim obiteljskim poslovima: tu je još uvijek konjušnica s podosta sačuvanih dijelova drvenarije – sjenikom, konjskim jaslama, s krovištem poduprtim istrulim gredama s ponekom, još vidljivom, utisnutom gravurom... U sredini dvorišta je čatrnja, malo podignuta nad razinom zemlje, a otvor joj je očito ne tako davno neko zaštitio daskama, provirozno, eto tek toliko da se voda ne truni i u nju ne unese kakva pasja nečist.

 Unutrašnja avlija, južni pogled na hajat, trijem, u zelenu brežuljku skrivena čatrnja


U prizemlju ove nekoć vrijedne stambene kuće, središnji je prostor koji smo u djetinjstvu nazivali hajatom: on je poput produžetka dvorišta a ipak unutar kuće, prostor s tri čvrsta zida a četvrti joj je od zraka – s podom popločanom rezanom miljevinom koja se dodiruje s avlijskom kaldrmom. Iz hajata se kroz troja vrata ulazi u  tri odaje. Na desnoj strani zida, uzdižu se basamci prema drvenom tavanu i odajama na gornjem boju. Sve je to još tu, i basamci i tavan, ali su im zaštitni trabozani nestali svi do jednoga. Tavan je sigurno, u sretna vremena, morao izgledati prelijepo, sa zelenim cvjetnim povijušama propetim uz središnji potporni stup nadnesenog i produženog kućnog krovišta. Ta se snažna, četverokutna greda oslanja na čvrst kamen u hajatu, a pri vrhu je, dobro se vidi, vrlo bogato ukrašena rezbarijama ili dlijetom urezanim šarama. 
 Iz hajata sam zakoračio, usprkos bojazni od urušavanja, u lijevu odaju: bilo je užasno! Spazih nejasne krhotine čajnika, polomljene i na pod bačene dijelove musandere, truhli dušek s provaljenom i prokuljalom kudeljom, i jedne modre traperice u strašnu prljavštinu uvaljane... A onda se, iznenada, ispod dasaka na koje sam stao, izvio roj neočekivanih muha, koje su zujeći poletjele na sve strane! Iz strašne sam odaje izjurio – glavom bez obzira!
 Dio unutrašnosti divanhane na prvom spratu mogli smo vidjet kroz polomljeni drveni doksat, s balkona (a on je dograđen, gle ti to, od armiranog betona, 1936., s godinom utisnutom u balkonsku ogradu).

Ubrzo smo pronašli ulaz koji je vodio u tu prostoriju. Nalazio se na sjevernoj strani, u čvrstom dijelu najstarijeg krila ljetnikovca. U prizemlju smo zatekli bivšu kuhinju, sa zapuštenim, zaprašenim kredencom iz 60-tih godina. Kaže mi Taslidža da su ovdje donedavno boravile nevoljne ratne izbjeglice iz Bosne... a da su sve do rata kuću i imanje koristili posljednji potomci Džabića, sada u nekim drugim prezimenima, još živi i navodno razbacani po neznanim  zemljama i nepoznatim adresama. 

 Šta su ovo rafe pretrpjele, dobro izgledaju!

 Uz drvene stepenice pođosmo na gornji boj. Najfascinantnija je, u cijelom tom prostoru – divanhana!  U sredini njezinog zida je jedan lijepi kamin, a s obje njegove strane – od poda gotovo do šiše – u zid su ugrađene drvetom obložene rafe s policama za muftijine rukopise i  muftijine knjige. Rafe su još uvijek, znajući šta su sve pretrpjele, u dobrom stanju! Sećija koja je rubila zidove, sada je potpuno skršena. Od radosnih ćilima koji su zasigurno prekrivali ovaj topli prostor, ne postoji ni jedne jedine niti. Po podu je žbuka, daščice, nejasne zgužvane i prljave platnene krpice, uvaljana i skorena ljudska nesreća.  

 Divanhana, mjesto velikog stida


Kakva su ovdje morala biti sijela i prijateljske, intelektualne  rasprave za muftija Ali Fehmi Džabića i posljednjeg, poznatog, Omera Besima, mog suvremenika! 

Najveću slavu ovoj je kući priskrbila osebujna osoba Ali-Fehmijeva. Svatko će vam reći da su njegove zasluge, u žestokom i upornom otporu Austro-ugarskoj, za Bosnu i Bošnjake zaista bile u mnogo čemu presudne. Ali, još to do nas, zaboravnih nasljednika, nije doprlo i ne znam kad će. Jer, da jest – samo mrvicu! – onda bi se barem jedan maleni, majušni mostarski sokak po njemu nazivao!  

Uspon hafiza Ali Fehmi Džabića započeo je i prije njegovim ustoličenja na muftijsku stolicu grada Mostara 1884. godine. Uživao je neporecivo poštovanje, o čemu pišu i strane studije, ne zbog svog bogatstva, „nego svoje intelektualne i jednodušne odanosti islamu“.  U Roznamedži Ibrahim ef. Medresi, više je godina bio profesorom „bez ikakve plaće“.  Stručna kritika , i znanstvena i književna, ubraja ga među vrhunske znanstvenike u područjima gramatike, stilistike i književnosti arapskog jezika.

Muftijino je stradanje započelo nužnim „uplitanjem u politiku“  - jer čovjek koji ima savjest – ne može prekriženih ruku promatrati prozeletizam, ugnjevatavnje i obespravljivanje svoga naroda – a on to, posigurno – nije mogao. Započelo je nestankom i pokrštavanjem 16-godišnje Fate Omanović u Vrapčičima, iz zaseoka Kutilivac, početkom mjeseca maja 1899.  Priča o njezinu nestanku uznemirila je muslimanski svijet do te mjere da je muftija zatražio od kotarskog  supervizora da i vlada poduzme akciju u potrazi maloljetnice i kažnjavanju otmičara, te one koji su je, maloljetnu, u katoličanstvo uveli. U međuvremenu je gnjev mostarskih muslimana narastao jer je narastao i broj motiva nezadovoljstava. Brzinom požara, zahvaćeni su bošnjačko-muslimanski problemi prosvjete  i ekonomskog života, pa se iz nezadovoljne mase naroda separiraju prvi oblici „Džabićevog pokreta“ koji se, potpuno nenadano, pojavljuje pred sa svojim nedvojbeno  političkim uozbiljenjem i zahtjevima za prosvjetno-vakufskom autonomijom. Kada se krajem godine 1902. Ali Fehmi Džabić, zatekao u središtu političke oluje, otišao na konsultacije u Istanbul – Austro-ugarska mu je zabranila povratak i proglasila ga – „ilegalnim iseljenikom“ i zapriječila mu povratak sudski ovjerenom zabranom. Umro je i pokopan u Istanbulu nekoliko mjeseci prije nego se rasula u paramparčad država protiv koje se borio. Ali, njegov je mezar još uvijek u tuđini, daleko od ovog ljetnikovca, ove zemlje za koju se borio.

Da, to je to... šutimo i stresamo se od neke tihe duboke nelagode. Od sudbina... Ali Fehmi Džabića, s kojeg još nije skinuta stoljetna zabrana „ilegalnog iseljenika“ i Džabićeve kule, koja je sada, pred nama živima i na naše oči - postala kuća strave i užasa!



U Mostaru, 1-4. IV. 2014.

2. tra 2014.

BRUTALNI PLAGIJAT: KAKO ME POKRAO JEDAN POLICAJAC



Piše: Ibrahim Kajan


Jučer je bio 1. april. Jest, ali nisam ni u snu mogao sanjati da ću na taj dan svekolikog humora doživjeti nešto nevjerovatno! A počelo je pozivom jednog bošnjačkog hadžije iz Dubrovnika, predsjednika tamošnjeg „Preporoda“, koji se, eto,  našao u Mostaru pa poželio popiti sa mnom jedan dobar espresso!
Zatekao sam ga s gospodinom Kemalom Tursunovićem – Zmajom, autorom niza knjiga, kako mi je predstavljen. Jednu mi je odmah i darovao. Knjiga se zove „Bosna je jedna ili je nema“, s podnaslovom Sjećanje zlatnih ljiljana. Izdavači su joj Preporod iz Dubrovnika i Mjesno područje Tinja. Objavljena je, kako tamo piše, u Srebreniku 2013. godine. 


 U ovoj se knjizi nalazi jedan moj  plagirani putopis, 
a autor joj je Kemal Tursunović zvani Zmaj

Gospodin Tursinović mi je napisao i lijepu posvetu koja glasi: Dragom profesoru Ibrahimu Kajanu od kojega dosta naučih i još uvijek učim. Doduše, u tom trenutku nisam ni slutio što li je Zmaj od mene mogao naučiti, kad sam ga samo jednom, čini mi se, susreo u prolazu na Skenderiji, na Sajmu knjige, prije više godina. Uskoro ću i to saznati… listajući njegovu knjigu. Tako, iznenađen, spazih jedan naslov u sadržaju „sličan“ naslovu mojega putopisa kojim mi započinje   knjiga Tragom bosanskih kraljeva (Bosanska riječ, Tuzla, 2007.) više puta objavljivana (Zagreb, 2009., Sarajevo, 2010.). Njegov putopis u rečenoj knjizi nosi naslov Srebrenik – brdo bosanske vječnosti[1], a moj: Brdo bosanske vječnosti, Srebrenik na brdu.[2]

Ali, kad sam kasnije započeo čitati putopis tog, inače, simpatičnog umirovljenog policajca koji se sada bavi masovnim „pisanjem“ knjiga, ostao sam doslovno zatečen, dapače: zgranut!

To nije bila slučajna sličnost među naša dva teksta, nego je to bio brutalan plagijat! Da ne dužim, ovako to izgleda na samo prvih nekoliko stranica naših uspoređenih tekstova. Pošto sam bliži sebi nego njemu, započet su citatom iz svoje knjige:

Kajan:  Došao sam vidjeti Srebrenik. Došao sam spustiti dlan na opipljivu prošlost zbog koje smo još tu, u svojoj domovini. To je stari grad, lijep poput usnula ratnika i tajnovit poput patarenskog zapisa o cvijetu.
Tragom bosanskih kraljeva, str. 7

Tursunović: Došao sam vidjeti stari i novi Srebrenik. (…) Želimo baciti pogled na opipljivu prošlost zbog koje ste vi Bošnjaci još tu. Uostalom to je Stari grad koji nam se (…) uvijek čini lijepim poput usnulog ratnika, ali i tajnovitim poput tajnovitog zapisa
Bosna je jedna ili je nema, str. 217/218

Kajan: Šta ima tamo? A tamo nema ništa. Nema nikog.
Tragom bosanskih kraljeva, str. 7

Tursunović: A što se penjete gore, šta ima tamo među onim zidinama? Tamo nema ništa.
Bosna je jedna ili je nema, 217

Kajan: Takav je sad u nebo dignuti Blagaj neobičnih Kosača, gdje je prvotnju svjetlost ugledala Karatina, kraljica nesretna bosanska… Takav je ljetos provjerih i Ključ, gdje se najavi Smrt zadnjoj bosanskoj krunjenoj glavi nepromišljena Tomašića.
Tragom bosanskih kraljeva, 8

Tursunović: Takvi su danas skoro svi drevni i napušteni srednjovjekovni bosanski gradovi, takav je i stari grad Blagaj koji je bio postojbina neobičnih Kosača - iskreno će Nermin.
Bosna je jedna ili je nema, str. 217


Kajan: Kad si se već zaputio, morat ćeš proći kroz tvrde vratnice, kroz glavnu kapiju, u zidu čvrstu poput gore Altajske, u bedemu, pouzdano su vjerovali veseli pučani – od srebra čista izidanu.
Vidjesmo tvrđu iz daljine, sa strme ceste što je povezivala suvremeni i nabujali Srebrenik s Gornjim Srebrenikom (…)
Tragom bosanskih kraljeva, 9

Tursunović: Kad si se gospar Mato već zaputio gore, moraš proći visećim
mostom koji nije baš stabilan, pa onda kroz vratnice, kroz glavnu srebrenu
kapiju u zidu.
Nedugo zatim iz automobila kroz gustu maglu vidjesmo tvrđavu iz daljine, sa strme ceste što je povezivala savremeni i narasli Srebrenik s naseljem Gornjim
Srebrenikom.
Bosna je jedna ili je nema, 217

Kajan: Pazi, mezar je do mezara, šehid do šehida. Ovi su šehitluci od onoga doba, kad mađarski kalpaci pobjegoše a turske čalme dođoše, moj Ibrahime. Tada se polomi Srebrenička banovina po kojoj je kralj Matičaš Korvin baš razastirao plan o osnivanju svog malog marionetskog Bosanskog kraljevstva (...). Tek te godine 1512., Turci završiše svoj posao i zapremiše i posljednju stopu bosanske zemlje nesretnog Kraljevstva ostalog iza Tomaševića… (…)
A malo podalje, pod hladom listopadnih stabala, skupina je šehidskih bašluka posljednjih boraca za Bosnu. Zaista, ko god razmijeni vlastiti život za slobodu…… Među njima je i turbe otvoreno, na stupove podignuto. Jedan ga otac sčini svojim rukama, svojim sinovima i svojoj rodbini, s lijepim imenima na ploči mramornoj ispisanim, da se nikad ne zaboravi, ni ko su bili, ni zašto sada gnjiju njihove mlade kosti. Pruči: el Fatiha! Prouči i utuvi sebi u glavu bosansku putniče koji putuješ po Božjoj zemlji! Pamti! Sve će ti se ponoviti, ako zaboravis.
Tragom bosanskih kraljeva, str. 10

Tursunović: Sve mezar do mezara, šehid do šehida. Ovi su šehitluci od onog doba, kad mađarski osvajači pobjegoše, a turski vakat dođe. Nestade kralja Matijaša Korvina i Srebrenička banovina bila je skršena. Godine 1512., Turci, kao po običaju, završiše svoj posao i zapremiše posljednju stopu bosanske zemlje preostalog kraljevstva iza Tomaševića.
Otada je ono šehidsko mezarje, ali ko su šehidski junaci ondje pokopani, još uvijek se sigurno ne zna. Među njima se nalazi otvoreno turbe kao spomen da se nikada ne zaboravi, ni ko su bili, ni zašto gnjiju njihove mlade kosti. Zato prijatelju moj, prouči Fatihu! Jer zaista, ko god razmijeni vlastiti život za slobodu, na pravom je Božjem putu! – dodade stidljivo Nermin.
Bosna je jedna ili je nema, str. 218

Kajan: Potom stigosmo na rub ambisa, na mjesto pred samim Gradom Srebrenikom, pred kulu stražarnicu kroz koju su nekoć, ishodilo k visećem mostu. Most, taj bivši, bje na vjetru olujama uzdizan i bacan u bezdan, smrtni je strah urezivao u kosti onom ko ga mosti, koji bi preko ambisa prelazio do tvrđe s glavnim gradskim dverima ulaznim, onomad još željezom pokovanim.
Edo, vješto se krećući bivšom izujedanom površi, u stijenju usađenog Srebrenika, razvija priču protkanu nizom upozorenja, vokativnih govornih oblika kao iz Torina smotka poispadalim: Obrati pozornost! Nije riječ o tvrđavi, nego
o strateškoj zamisli u hrid ukovanoj, skupini, nizu, seriji povezanih tvrđava poput hrastova izniklih iz ljuta škrapa! Zauzevši mjesta na različitim razinama, rastvaraju se u nepobjedive građevine što čine cijeli kompleks od ukupno četiri odvojene kule. Rekao bih da su raspoređene poput dijelova kakva razlomljena nebodera, međuse spojenim prirodnim kamenim rampama, zidinama, potpornjima, doksatima, te onim davnim skalinama istruhle drvene grade koju je vrijeme davno pojelo kao sto je i ljude oglodalo, sve do kosti! Opustošilo je najposlije i nju, tvrđu - stegnutu pesnicu izniklu iz ponosne i svete bosanske
zemlje. Baš tako: gazimo po svetoj zemlji koja je bila bosanska krv i bosanska koža. Zato, pazi prijatelju!
Tragom bosanskih kraljeva, str. 11

Tursunović: Stigosmo na rub ambisa, na mjesto pred samim Gradom, pred kulu
stražarnicu kroz koju se izlazilo na viseći most. Viseći most, već utvrđen
novim debelim gredama, smrtni je strah ulijevao svakome ko njime
kroči. Prelaskom preko njega vješto se penjući po debelim novourađenim
daskama, Nermin razvija priču protkanu nizom upozorenja:
-Obratite pažnju. ..Nije riječ samo o tvrđavi, nego o strateškoj zamisli,
o seriji povezanih tvrđava poput hrastova! Pogledajte kako izgledaju!
Zauzevši mjesta na različitim razinama, rastvaraju se u nepobjedive
građevine sto čine cijeli kompleks od ukupno četiri odvojene kule. Rekao
bih, - kaže Nermin - da su raspoređene međusobno spojenim prirodnim
kamenim rampama, zidinama, potpornjima. Srećom, uz malo straha, prešli
smo novim drvenim mostom. Eto, mi sad gazimo po svetoj bosanskoj
zemlji po kojoj se lila bosanska krv i bosanska koža! - u šali je naglašavao
Nermin.
Bosna je jedna ili je nema, str. 219

To je tek prva polovica teksta, ali „autor“ Zmaj-Tursinović uporno vozi do kraja! Ako kod mene govori putopisni lik dr. Mutapčića, historičara, kod njega se javlja „zamjena“ u mr. Nerminu, a tako gdje je govorim u prvom licu, moje riječi stavlja u usta dubrovačkom književniku Mati Jeriniću, ili ovom, na početku spomenutom hadžiji koji se imenom i prezimenom spominje kao izdavač i u impresumu knjige!
Jučer je dakle bio prvi travanj, pa ne znam šta je od svega ovdje ujdurma, šega ili obijesna podvala? Ili je, jednostavno – banalna krađa?
Zmaj je proveo radni vijek ispitujući kriminalce u Dubrovniku, kao inspektor. I umjesto da uživa blagodati mirovine, on je koristi da bi nam pokazao što je naučio od kriminalaca, a to brate nije pošteno! To je brutalni plagijat!

Ova je knjiga izašla u tri izdanja od 2007. do 2010., u Tuzli, 
Zagrebu i u Sarajevu

U Mostaru, 2. IV. 2014.


[1] Kemal Tursunović-Zmaj: Bosna je jedna ili je nema, Srebrenik, 2013., str. 216-225
[2] Ibrahim Kajan: Tragom bosanskih krljeva, Bosanska riječ, Tuzla, 2007.

1. tra 2014.

„SIDRANE, JAVNO NAM SE IZVINITE“



Piše: Ibrahim Kajan 

Šta je napisao prof. dr. Zvonimir Radeljković predsjednik PEN Centra u BiH, akademiku Abdulahu Sidranu
 
Akademik Abdulah Sidran

Otkako mi je 24. III. 2014. predsjednik prof.  dr. Zvonimir Radeljković,  kao i ostalim članovima PEN Centra Bosne i Hercegovine, poslao e-poštom svoje pismo... osjećam duboku nelagodu.    Pismo je trebalo biti odgovor na upit akademika Sidrana kako da, kao bivši član PEN-a ponovno, „uspostavi“ svoje članstvo u organizaciji koju je, uz još neke slobodnomisleće bh. intelektualce i osnovao tijekom ratnih godina.
Umjesto jednog uljudnog, statutarnog, korektnog, manje više administrativnog odgovora, predsjednik PEN-a mu je poslao, kao i svima nama na uvid, jedno moralističko, bešćutno i nepotrebno pismo kojim izravno zahtjeva prethodnu ispriku zbog navodnih teških grijehova koje je, gle ti to, akademik Sidran počinio – pa će tek onda moći uslijediti razgovor o ponovnom učlanjenju u PEN Centar BiH!
Gospodin Radeljković , između ostalog, piše: S obzirom da ste svojim istupima i tekstovima posljednjih desetak godina često napadali PEN Centar u BiH, njegov Upravni odbor i poimence mnoge njegove članove, očekujemo od vas da se prije toga javno izvinite zbog nanesenih kleveta, objeda, kontinuiranog vrijeđanja i nanošenja društvene štete bosanskohercegovačkoj organizaciji Međunarodnoga PEN-a.
Tako ta nevjerovatna intelektualna pojava, taj gospodin dr. Zvonimir Radeljković, ucjenjuje na neviđen način nekoga ko se javno očitovao u javnim medijima polemičkim „istupima i tekstovima“ – u skladu svakog demokratskog javnog očitovanja svoga mišljenja. Ove pastoralno- odvjetničke invektive gospodina Radeljkovića u ime uvrijeđenih članova Upravog odbora, koje uzdiže u rang „društvene štete“, a da nigdje ne nudi odgovore na Sidranove javne „istupe i tekstove“, više je nego nevjerovatno.
Naučen sam da se na pojave javnog očitovanja vlastitog mišljenja, ako mislimo drukčije, javno očituje, odgovori, demantira, polemizira. Kad se to uradi, to je kraj priče (ako se pak na neki drugi pravni način ne nastavi). Nagovaranje akademika Sidrana na pokoru, više je nego besmisleno. 
                                                                        
U Mostaru, 31. III. 2014.

30. ožu 2014.

MOSTARSKE VEDUTE: EMINA: LJEPOTA KOJU SVI ZAMIŠLJAMO




iz knjige 
IBRAHIMA KAJANA
GRAD VELIKE SVJETLOSTI
Muzej Hercegovine - Štamparija IC, Mostar 2014.
/izlazi u maju mjesecu/

Prilupnuo sam avlijska vrata naše kuće u Balordinoj 60, bezbrižno bacivši iza njih svoju školsku torbu. Žurio sam: u ruci mi je bila jedna platnena vrećica i u njoj ostatak neprodanih rezbarnih „sprava“ kojim smo pilili šperploču na času općetehničkog obrazovanja. Nismo ih nigdje mogli kupiti u Mostaru, pa ih je nastavnica Šerifa sama naručila i po njezinom ih je nacrtu izradio neki mostarski metalski radnik. Ali, nekoliko je „sprava“ ostalo neprodano, pa ih je nastavnica po meni, kao svom prvom komšiji i svom učeniku, poslala doma da ih predam njezinoj majci.  Emini. Emini Koluder.

 Zlatko Dizdarević: Emina

Poput vihora  sam sjurio niza sokak Hilme Hakala, gdje me, na spojnici s Donjim sokakom presreo dječak snažnim glasom pitajuć: Đe ćeš bola? Taj će maleni Salih kasnije pisati stihove i potpisivati ih imenom Sevdi (Zaljubljeni). Idem u Emine, dobacio sam mu, te zamakao iza ćoška, zastavši zadihan i uznemiren pred vanjskom kapijom Koluderove kuće u ružićastoj, glatkoj površi očuvane i neokrnjene žbuke.
Vrata su bila pritvorena, pa sam zakoračio u prazno, kaldrmisano dvorište, te se odmah prihvatio kvake na teškim vratima sljedeće avlije, cvjetnog džennetskog vrta cijele naše mahale. 

U dnu avlije vidio sam širom otvorena vrata dnevnih prostorija punih dnevne svjetlosti. U njihovom je okviru stajao Avdaga, vitki i uspravni gospodin  kratke prosijede kose. Nekom je nešto govorio, nekom koga nisam vidio, išaretio tom nekom rukom pokazujući u mom pravcu. E da - tada se pojavila ta čudesna starica koja nikada nije ostarila: opjevana Emina svakom živom iz pjesme poznata! 

Pozvala me blagim pokretom ruke, pa sam joj prilazio gazeći avlijske oblutke gotovo lebdeći iznad njih. Znao sam da mora biti u visokim godinama, ali nisam znao da će imati lice puno ozarene blagosti i kosu najljepšeg  srebra, skupljenu na neki meni nevidljivi način iza tjemena.

Podizao sam njezinim bijelim rukama platnenu vrećicu s rezbarskim „spravama“, a ona ju je jednom rukom prihvatila a drugom mene malenog po kosi milovala.
Zatim sam otišao i više je nikada nisam vidio. Nisam je ni ispratio kad je na drugi svijet preselila, jer je živjela još koju godinu do mog nesretnog odlaska iz grada u kojem smo i Emina i ja rođeni...

Bilo gdje da sam u svijetu bio, ta me je zbiljna žena pretvorena u vilinski simbol mostarske ljepote, posjećivala i obavijala zvučnom aurom stihova koje joj je, zagrcnut njezinom ranom ljepotom, prije više od jednog stoljeća, ispisao Aleksa Šantić.  Tu, prozračnu ljepotu - svatko vidi po svom najuzvišenijem kriteriju djevičanske fluidnosti, ovjekovječenu, čini se, za vrijeme koje nikada neće prestati. 

Taj tren uhvaćene ljepote, produžio se u svom zemaljskom izvoru u jedan tihi  život, u jednu biogafiju koja nije imala javnog uvida, osim onih među kojima je davna pjesnikova muza provela svoj obični, ljudski život.


*

Kad ju je pjesnik vidio, u trenu kad joj je vjetar podigao veo, imala je 14 ili 15 godina. I to je bilo sve. Od tog lahora koji je podigao zavjesu s čudesne ljepote, nastajala je jedna velika legenda. 

Ali, sami je život imao svoje tokove: kad je pjesnik uz svoje stihove ispisao i notni zapis, i kad se pjesma s rađanjem novog stoljeća zapjevala u sokacima malenog grada, djevojče je - kako kaže narod – izašlo na glas! Otac joj je bio vrlo ugledan imam, Sefić efendija, učitelj u mejtefu koji i danas dotiče srednjovjekovnu kulu Hercegušu, pa su Mostarci destljećima, i nakon njegove smrti, tu čuvenu muslimansku školu nazivali Sefića mejtefom

Otac je, zbog „glasa“ što se širio o ljepoti njegove Emine, nesmiljenom brigom odvojio kćerku od djetinjstva i najvjerovatnije dogovorio, po običajnoj proceduri,  brak s pristalim mladićem obećane trgovačke budućnosti. Mladić  se zvao Avdaga Koluder. 


*
Nedavno sam prvi put pročitao u jednoj autobiografiji ispisanoj u dalekom Buenos Airesu, zanimljiv ali i nevjerovatan podatak da se to odigralo, ipak, na dramatičan način o kojem govori rječita mostarska sintagma - „djevojka se ukrala“!  Mada se taj svjedok rodio dvije godine nakon što su pjesmu već počeli zviždukati uskim sokacima, svjedočenje je više nego zanimljivo. 

Ko je mogao i pretpostaviti da će u Emininu komšiluku odrastati i jedan dječak, rođen kad i Šantićeva pjesma - budući, zlokobni Pavelićev ministar, dr. Vjekoslav Vrančić! On se, glavom i bradom, prisjeća u svojim memoarima kako je jednoga dana  pred majkom spomenuo školskog prijatelja Aliju Koludera. Majka se trnula, navrla joj je neka pomisao, neko sjećanje pa ga zamolila da upita Aliju je li njegova majka možda kćerka hodže Sefića, i – ako jest – neka je od nje lijepo pozdravi. "Već sliedećeg dana u školi izručio sam Aliji majčinu poruku, a sutradan dobio odporuku, da se njegova majka zaista zove Emina, da je kći hodže Sefića i da joj je velika želja, da je moja majka što prije posjeti. Kad je čula ovaj odgovor, majka mi reče, da je Alijin otac, Avdo Koluder, prije kojih dvadest godina izvršio otmicu Emine, koja se tom prilikom bila sklonila u kuću, u kojoj je stanovala naša obitelj, te odatle bila odvedena. Emina je tada imala svega 16 godina i bila na glasu kao najljepša djevojka u Mostaru.“

U daljnjem prisjećanju, autor nam, pričajući o preseljenju svoje obitelji iz Stoca u Mostar,  ostavlja podatak i o adresi imama Sefića: „U vrieme boravka mojih roditelja u Mostaru (1897-1899), ja se još nisam bio rodio. Moj brat Nikola došao je u Mostar sa sedam godina, pa je o tome nešto upamtio. Prema njegovu kazivanju, otac je 1897. premješten iz Stoca u Mostar, kamo se preselio sa mojom majkom. Obitelj se nastanila u Sefića sokaku, u kratkoj uličici, koja se na visini Velike tepe odvajala od glavene ulice. U sokaku su bile svega tri stambene zgrade: jedna hodže Sefića i dvije vlasništvo Vakufa, koje su se iznajmljivale. Osim velike avlije okolo kuće, imala je i ogromnu bašču koja se protezala uzduž desne strane sokaka sve do Glavne ulice i bila ograđena visokim zidom. Ostale dvie nastabme, sa svojim vrtovima nalazile se se s lijeve strane sokaka. U jednoj od tih kuća stanovala je naša obitelj. Na lievom ulazu u sokak, s pročeljem na Glavnoj ulici, nalazila se visoka zidana zgrada veletrgovca Pere Šantića, s magazama i poslovnicom.“ Sad razabiremo da je „visoka zidana zgrada“ u kojoj je dućan i magaza porodice Šantić – prva podignuta zgrada Mujage Komadine, u koju je Aleksa zacijelo ne samo zalazio nego i pomagao u trgovačkim poslovima svoga brata! U tadašnjem malom Mostaru, gdje su svi o svima znali „sve“, i Aleksa je znao da imam ima, uz Eminu, još dvije kćerke, Fatimu i Mejremu. Kad ju je 1902. „u pjesmu unio“, Emina je imala tek 16 godina, ali stasita djevojka o čijoj je ljepoti neko ko je u kuću zalazio nekom negdje ispričao, pa je priča potekla poput bujice... pa zapljuskivala burne momačke snove! Iznenada su tim malim Sefićevim sokakom započeli prolaziti, „onako, kao slučajno“ ili „poslom“ – mlađahni bazardžani i gospodski sinovi e da bi je kakvom srećom susreli, možda joj i išaretom otposlali bezazlenu simpatiju ili, daj Bože Jedini – s njom proašikovali!

Iza Sefićeve kuće bila je bašča. Je li Eminu, s drugog sprava visoke kamene magaze, vidio Perin brat Aleksa? Vidio „lijepu Eminu“  kako „u bašči, s ibrikom u ruci“, zalijeva svoje gjule... pa mu iz grudi šiknuo dert, mada je znao da od tog, kao inovjerniku -  „nema ništa“... Stihovi su zapisivani kao u bunilu, kao da mu ih neko diktira u nadahnutu ruku. Napisao ju je ovakvu, da bi tek koju godinu kasnije bila izbrušena, jezički pročišćena i u kajde stavljena...

                            Sinoć kad se vratih iz topla amama.
Prođoh pokraj bašte Abdula imama.
Kad u bašti tamo, gdje miriše igda,
Gdje 'no bulbul-pjesma ne prestaje nigda,
Gdje šadrvan praska u hladu jasmina,
S kondirom u ruci stajaše Emina.
Ja, kakva je, pusta, tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod Sultana!
Ta, kada bi Sultan za Eminu znao,
Bi, vallahi za nju, sto robinja dao!
Ta, ljepša je bolan, od svih Šamskih bula,
A bjelja je beli, od bijelih đula!
Pa još kad' se šeće i plećima kreće...
Ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!...
Ja joj nazvah selam, al' moga mi dina,
Nešće ni da čuje lijepa Emina.
No u zlatan kondir zahvatila vode,
Pa po bašti đule zalivati ode;
Gornjak vjetar duhnu pa niz pleći puste,
Rasplete joj one pletenice guste.
Zamirisa kosa, zamirisa bašta,
A ja se od derta s dunjalukom prašta',-
Malo ne posrnuh, tako mi mog dina,
Al meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje alčak što za njome crko'!...

A momci su, šta ćeš, sve češće sokakom nadirli,  neki onako kao izgubljeni a neki vala i malo obijesni, azgin, sve to bi do jednoga dana među danima: zagledaše se jedno u drugo, kako je Allah odredio, mladi i vitki Avdo i lijepa i stasita Emina. Dolazile one žene iz njegove rodbine da je zaprose u majke, ali otac joj ni čuti ne htjedne, ne zbog Avde i kuće po dobru poznate, nego što dijete još nije za udaju, ta tek je očima progledalo i na svijet izašlo!

A autor onih argentinskih memoara misli da se s tim nisu mogli složiti jedino – Avdo i Emina. Bit će da su u zdogovorom s majkom Emininom, udeverali da se „ukrade djevojka“ po svojoj odluci kako je odvazda bivalo, kada bi roditelji djecu obuzdavali.
„Dogovorenog dana došla je Emina k mojoj majci – piše autor  -  pokrivena zarom. Nosila je u ruci bošcu, u koju je strpala svoje najnužnije stvari. Nije poznato, ali poznavajući našu majku lako je moguće, da je Eminina mati bila sporazumna s otmicom, a naša majka u dogovori s njom i Eminom. U kući naše majke nije Emina dugo čekala. Kratko vrieme nakon njezina dolazka, na vratima se pojavio Avdo; odjeven u bogatu, zlatnim izvezenu muslimansku narodnu nošnju, izvadio je iza pasa kuburu i ispalio je u zrak: nek se čuje da odvodi djevojku! Na ulazu u sokak čekala ga je kočija, kojom će odvesti Eminu do kadije, a onda kući svoje matere.“

Izravnih svjedoka tog događaja od prije stotinu godina, naravno odavno nema, pa je i ova priča o Emininoj udaji ipak, jedva moguća! Ipak je, kako god okreneš, morao postojati a u priči se i nazire - uhodani scenarij običajne porcedure... roditeljskog pristanka.  

U drugom jednom zapisu osobe iz bliske rodbinske okolice obitelji Avdage i Emine, dugoživućeg dr. Fazlije Alikalfića, razotkriva se skriveni obiteljski život pun sklada, djece, unuka, rodbine i posluge. 

Avdaga je obitelj podizao u novoj, prostranoj jednokatnici na Carini, u Donjem sokaku (Ul. Narodnog heroja Lace Zahirovića), iznutra osvijetljenom žaruljama „otkrivene“ elektrike 1912., priključkom za suvremni vodovod... Djeca su dolazila jedno za drugim, u velikom nizu, kao iz dženneta izašla:  sin Alija (1903.), kćeri - Šerifa (1907.), Ziba-Zibka (1910.), pa Ramiza, pa Dutka... Tek poslije Prvog svjetskog rata rodio im se sin Besim. U zajedničkom damaćinstvu žijeli su još Avdagima majka i  Avdagin brat Arif, te niz muške i ženske posluge. U prostranim je avlijama bio raj za djecu: po cijeli bogovetni dan između viskokih dvorišnih zidova čula bi se se dječja vika i smijeh, ali i brižni glasovi starijih koji smiruju preglasno dovikivanje djece za koju na ovom svijetu ne postoji ništa drugo osim igre i besrajnog vremena. Za malo izraslije dječke postojale su dvije nevjerovatne atrakcije u kući: Mujagina limuzina u kućnoj garaži i Avdin radio-aparat sa slušalicama koji je donio iz Njemačke u dijelovima, i na njihove ga oči sastavio! To su bio prvi privatni atomobili i prvi radio-aparat u Mostaru, a vjerovatno i u cijeloj Hercegovini! 

Fazlija Alikalfić misli „da nije čudo što je u predaji Mostara, preuzetoj iz pjesme Aleksine, ostalo pamćenje na Sefića Eminu kao “lijepu Eminu”. Avdaginca je (kako su je svi zvali u komšiluku) bila zaista lijepa žena. Ona naša klasična ljepota koju niko nije mogao nevidjeti ili dovoditi u pitanje. Koliko je bila lijepa, još više je bila ljupka, u dodiru s ljudima jednostavna i mila. Ni po čemu nije pokazivala, a još manje naglašavala, svoju ljepotu i uz to još bogatstvo svog muža i porodice.“

 Za Emininog supruga, Alikalfić kaže: „Avdaga je bio vrlo poslovan čovjek, radin, hitar, ugledan veletrgovac, berzijanac. Trgovao je na veliko (kafa, šećer, riža, brašno i sl.), bavio se i berzanskim poslovima (najviše na poštanskoj berzi) zajedno sa svojim poslovnim partnerima ili sam. Kao građanin, u Mostaru je bio vrlo poznat i poštovan. Bio je vedar duh i volio šalu na “mostarski način”. 

            Avdaga Koluder je 15 godina nadživio svoju lijepu i dobru suprugu Eminu. Ona je umrla u 80. godini života, 1960., a Avdaga u svojoj 94., 1975. Oboje su pokopani među borovima mostarskog Šarića harema.

Nedavno sam, obilazeći mjesta svoje rane mladosti, pošao i u Donji sokak. Želio sam fotografirati kuću u kojoj je živjela i umrla Emina, bez koje ne bi postojala Šantićeva istoimena pjesma. Kad sam bacio pogled prema kući, osjetio sam zimnicu kako mi se propinje uz leđa: njezine jednokatnice više nije bilo! Na njezinom mjestu podignuta je potpuno nova, serijska dvokatnica bez imena i bez identiteta. 

Sad slušam, vozeći auto preko Mosta Mujage Komadine, Šantićevu Eminu. Pogled mi, u prijelazu s mosta u Titovu ulicu, „zapinje“ za zlatnu Emininu skulpturu... Zamislio ju je i nekim čudnim putevima dopremio u taj minijaturni park uz most krajiški kipar Zlatko Dizdarević, autor „Muje Hrnjice“ i „Moše Pijade“. Njegova skulptura Bošnjanke, koju je nazvao Eminom, odjevena je u krajišku a ne hercegovačku, mostarsku bošnjačku nošnju. Sviđa mi se njezina glava promatrana iz desnog profila, mada ni od jednog Mostarca još nisam čuo da mu se nešto vele dopada. Ne sviđa se ona Mostarcima, jer svaki Mostarac zna da je ona prava Emina – bila djevojka nestvrane ljepote kakva nigdje na svijetu nije postojala, osim, naravno, u Mostaru!

Skrećem svojim shevroletom na desnu ruku, pored Pavarottija i slušam... Slušam samo onu, najbolju izvedbu Šantićeve Emine, slavnog Mostarca Himze Polovine. Samo je Himzina varijanta, nakon što je Emina preselila na ahiret, dobila završnu, do tada nepostojeću kiticu čija je autorica legendarna umjetnica sevdalinki „između dvaju ratova“, Sevda Katice. 

“Umro stari pjesnik, umrla Emina,
            Ostala je pusta bašta od jasmina.
            Salomljen je ibrik, uvehlo je cvijeće,
            Pjesma o Emini nikad umrijet neće.”

 U Mostaru, 30. III. 2014.