20. sij 2015.

MUJAGA KOMADINA




Najava monografije

© by dr. Ibrahim Kajan


MUJAGA KOMADINA
Dobra knjiga, Sarajevo, 2015.
 

 Mustafa Mujaga Komadina
(1839. - 1925.)

Spustio sam ruku na kameni nišan na kojem je najsažetiji ispis jedne burne i bogate biografije:  Mujaga Komadina, načelnik grada Mostara, 1839 – 1925.
Jedina misao koja me nije napuštala i koja me opterećivala bila je zapravo pitalica kako je bilo moguće da nikada ni od koga kroz cijelo djetinjstvo i cijelu mladost nisam saznao gdje se „krio“ njegov grob, njegov mezar, u kojem to mostarskom greblju, u kojem, od nekoć tolikih harema u gradu koji ih je, šireći se, uništavao bez milosti čak i kosti onih koji su mu pridodavali najbolje što su u životu umjeli.
Kroz misli mi prolaze slike i podaci o brojnim „sretnim datumima“ vezanim za velike ljude grada Mostara, koje smo i kao žive i kao mrtve hodočastili – ali Mustafu Mujagu Komadinu nismo nikada, ni uz datum njegove smrti ni uz datum koje velike pobjede Mostaraca u historija grada zapamćene.
Mustafa Mujaga Komadina bio je izbrisan iz službene historije grada kojem je, gle ti tog paradoksa, upravo on, baš on, bio najvećim gradonačelnikom što mu je oblikovao potpuno novo, europsko lice uljuđenog Zapada, a istodobno mu čuvajući i lice izvorno, prosvijetljeno suncem Istoka.
Dodirujem dlanom hladni kameni nišan koji izrasta iz sarkofaga sačinjena od visokih kvadratnih ploča od mostarskog kamena; sarkofag je položen na svoje vlastito postolje. Između ploča je nasuta haremska zemlja nastala od brojnih generacija koje su prethodile ovom mejitu kad su ga u 5. danu mjeseca maja godine 1925. sinovi spustili u otvoreni mezar u zapadnoj sjenci džamije Ahmet-age Lakišića.
Oni koji ga nisu cijenili i koji su željeli da ga i drugi ne cijene, nazvali su ga nepismenim pa dakle i nepametnim čovjekom. Tom ga je rečenicom krajem 1909., umjesto dobrodošlice na gradsku političku scenu, dočekao nepotpisani komentar prvog bošnjačkog političkog dnevnog lista Musavat, kojem je bio vlasnik i gl. urednik Smail-aga Ćemalović.
Tijekom osam godina gradonačelnikovanja, od kojih su četiri ratne, ispunio je Mostar blistavim građevinskim i arhitektonskim građevinama, palačama i školama, velikim trudom koji je inicirao  podizanju mostova od betona i mostova – koji se najduže pamte – izlaska iz bijede i neimaštine „ponižene i uvrijeđene“ gradske sirotinje.
Režirani zaborav njegove osobe i njegovog velikog djela, započeo je onoga trena kad je predao upravu i ključeve Mostara novom, od beogradskog establišmenta koji je predstavljao „Oslobodioce“, imenovanom gradonačelniku: Smail-agi Ćemaloviću, onoj istoj osobi koja je ispisala u Musavatu onu zločestu rečenicu punu neistine i zle namjere koja ga je trebala najaviti kao sirovog i neuljuđenog „mahalskog seljačinu“.
 O Mustafi Mujagi Komadini ostalo je, međutim, duboko kolektivno sjećanje, koje se kreće od anegdotskih pabiraka pojednostavljenih oralnih oblika pučke književnosti do pokušaja literarnih i slikarsko-skulptorskih uobličenja punijeg umjetničkog zahvata i umjetničkog opravdanja.
Ko je zapravo bio taj veliki čovjek nevelike i krhke fizičke konstrukcije, osoba velikih i snovitih vizija, brojnih ideja – i brojnih ostvarenja! Pokušat ćemo odgovoriti na to pitanje – upravo ovom novom knjigom.

U Mostaru, 2015.


3. sij 2015.

KOSAČIN "LJUBAVNI SLUČAJ"



Srednji vijek nije uvijek bio „mrk i mračan“


© by dr. Ibrahim Kajan 
 
 

 Blagaj je jedan od dva bosanska grada koje prvi put u historiji spominje bizantski car Porfirogenet u svom čuvenom spisu iz 10. stoljeća – De Administrando Imperio (O upravljanju carstvom). Historija Blagaja u dubokim slojevima vremena nije dovoljno ispitana, za razliku od arheoloških slojeva do kojih je znanost došla i precizno je propitala.  Iz tih je ispitivanja potpuno razvidno da je srednjovjekovni Blagaj podignut na antičkim temeljima, ilirskim, i na rimskim podzidima i proširenjima s ponekom, prvi put, upotrijebljenom ciglom kao građevinskim materijalom i zidanjem kamenih slojeva na „riblju kost“.
 Pisana dokumentacija historijske vrijednost vezana za vladare grada na litici ispod koje izvire rijeka Buna, svojom političkom pričom prati samo njegove srednjovjekovne gospodare iz kuće Hranića, posebno Vlatka Vukovića, Sandalja Hranića i njegovog nećaka - nasljednika, čuvenog hercega Stjepana Vukčića Kosaču (1405. – 1466.).
Nijedna osoba vezana za tisućgodišnje postojanja tog grada-tvrđave, nije toliko u narodu legendama „opričana“ koliko je ta inteligentna, otresita i lukava povijesna figura posljednjeg zbiljnog gospodara Hercegovine prije konačnog pada pod Turke 1468. godine. Mora se također reći da je bez dvojbe najpoznatija priča o Hercegu Stjepanu – ona „legenda“ u najrazličitijim verzijama, a koja zapravo nije legenda nego samo sliči na nju! Riječ je o „ljubavnom slučaju“ koji nije doduše bio razlog četverogodišnjeg rata „svih protiv Hercega, ali ga je svojim „gorivom“ dobrano potpalio i razbjesnio! Vjerodostojnost temeljnom sadržaju te historijske zgode, potvrđuju najeminentniji historičari u svojim povjesnicama bosanske države u srednjem vijeku.
Priča je i za današnje stanje morala prilično slobodna, pa i skandalozna, ali nije – zbog toga – manje luckasta i vesela, gotovo da više odgovara duhu i kontekstu Bokačijevih dekameronskih priča a nikako „mračnom dobu srednjovjekovlja“ kako ga historičari prikazuju.
Kazuje  se tako da su Mlečani koji su po Bosni putovali, bili izuzetno spretni trgovci svim i svačim (od svile i roblja, špijunskih vijesti i relikvija, kostiju svetaca, do bogate ponude erotskih napitaka i pomagala). Jednoga su dana u dvoru velikog vojvode rusaga bosanskoga Stjepana na Blagaju, doveli ljepoticu, Firenčanku imenom Elizabeta (kako je bilježe svi ozbiljni historičari). Hercegov dvor nikada takvu ljepotu, navodno, nije vidio. Bila je ne samo lijepa, nego i prpošna, slobodnijeg izražavanja i slobodnijeg ponašanja. Mlečani su imali skrivenu namjeru da mladom hercegoviću Vladislavu, obogate noćni život, ali njihovi planovi nisu se ostvarili kako su zamislili.
Nijeme dogovore Mlečana i Vladislava svedene na „išarete“, dakako, opazio je svevideći  Herceg, pa se poput uvijek gladnog riđobradog lava – približio plijenu koji je brzo pao pod njegov neodoljivi šarm. A kad stariji govore, djeca moraju šutjeti!
Herceg je, usprkos bjesomučnim provalama bijesa svoje žene Jelene od zetskih Balšića, na zaprepaštenje cijeloga svijeta – zadržao Elizabetu na „neodređeno vrijeme“ u svom blagajskom dvoru. Vojvotkinja je sa sinom Vladislavom demonstrativno napustila Blagaj i sklonila se u Dubrovnik. Dubrovnik je to jedva dočekao i započeo s hercegom oružani rat zbog problema oko Konavala. Polovicu Konavala im je još ranije prodao Sandalj, ali im je Herceg - nakon toliko godina! - poništio kupoprodajni ugovor. Rat je započeo godine  1451., i u njega se, na strani Dubrovčana, uključiše sa svojim vlastitim odredima hercegović Vladislav s majkom Jelenom. Uključio se i sam bosanski kralj Tomaš, hercegov zet, u oružanu bitku sa  svojim vlastitim puncem što je zaista bio presedan bez usporedbe! Rat je trajao pune četiri godine, dok se Stjepan kosača ne rasrdi i ne pozva u pomoć turske ordije, pa rat naglo splasnu a kralj se, kao i Dubrovčani, skriše u „mišje rupe“.
Osamljeni i iznevjereni ostadoše hercežica Jelena i neljubljeni sin Vladislav – nigdje stigli, nikamo pristigli! Najaviše svoj pokajnički povratak, pa Herceg isprati Elizabetu u njezinu lijepu Firencu, ruke joj ljubeći i dugo sa zidina Blagaja njezinim joj  crvenom maramicom mašući!
Tako je to sa historijama u kojima gotovo da nema ni jedne jedine zrake svjetla. Kolektivna memorija ih se sjeća rastjerujući mrak a želeći bar malo vedrine, kakva je u ovoj (historijskoj) priči, mada nije baš  prilog socijalnoj a još manje pedagoškoj pravdi.

Izvor: Avaz, prilog Sedmica, 3. 1. 2015., str. 12


27. pro 2014.

SMRT KRALJA TOMAŠA




© by dr. Ibrahim Kajan

 

Puno je istine u narodnoj mudrosti da nema tajne koja jednoga dana neće isplivati na površinu, ma koliko duboko bila uronjena u „duboku vodu nečijeg interesa“.
Obnova masovnog zanimanja za historiju svoga naroda, podstiče i živi razvoj vjerskog i kulturnog turizma. Oživjele su, napokon, bosanske i humske srednjovjekovne tvrđave-gradovi u kojima se proizvodila povijest – a posebno Vranduk, Blagaj i Bobovac. Svaki od njih je velika priča jedinstvene (a ne neke zasebne, separatne i etničko-nacionalne)  bosanskohercegovačke historije, najčešće zamračena i puna neodgonetnutih tajni.  Ali u tim povjesnicama – nije sve historija. Na ključnim mjestima, one se „zaokreću“ u usmenu predaju, u legendu, u mit.
Jedna od stoljetnih „bosanskih tajni“ svakako je i nerasvijetljena smrt kralja Sjepana Tomaša Kotromanića godine 1461., dvije godine prije rasula i propasti Kraljevine Bosne. Zločin koji se desio u dubokoj prošlosti, prekriven gustim velovima tajne, morat će se jednom otkriti. Sve dok se ne otkrije, pisane historije neće biti vjerodostojne, počivat će na pučkoj predaji sklonim mitologizacijama punim obmana i krivotvorina. Zbog toga je nužno „slučaj Tomaš“ izvaditi iz fascikla neriješenih umorstava političkih stubova i ponovno ga staviti na stol lijenim historičarima bosanskog srednjeg vijeka.
Stjepana Tomaša pratila je čudna priča u kojoj se prepliću bajkoviti elementi s grubim povijesnim činjenicama: rastao je u siromašnoj bogumilskoj hiži, djetetom ovce čuvajući, živeći s majkom i starijim bratom Radivojem - ne znajući ko mu je otac. Veliku ljubav svoje mladosti sa skromnom Vojačom, krunisao je brakom u Crkvi bosanskoj. Uskoro im se rodio sin kojem je Vojača dala ime svog voljenog muža: Stjepan.  A onda – mitski preokret! U jednoj noći među noćima 1443., dođoše mu oružnici Bosanskog stanka i rekoše: „Vaša svjetlosti! Naređeno mi je da Vas dopratim u stolni grad Bobovac...“
Tako je nekako po jednoj „Historiji Bosne i Hercegovine“ davno napisanoj pa u našem vremenu ponovno puštenoj u opticaj,  piše kako je Stjepan Tomaš, vanbračni sin kralja Stjepana Ostoje, postao kraljem. Od onog citiranog fantastičnog prizora, počinje historija. I kraljeva osobna tragedija. Papa mu uskraćuje krunu jer živi u „nemoralnom braku“ koji nije sklopljen po kanonu Crkve, optužuje ga da ima vanbračnog sina rođena u heretičkoj zajednici, da je i sam heretik, da je pataren koji nijednu crkvenu tajnu (dogmu) ne poštuje.
Žudnja za vlašću je veća od ljubavne žudnje: Otpustio je suprugu Vojaču „jer ne htjede vjeru promijeniti“, sa sinom se i novom ženom Katarinom Kosačom Rimskoj crkvi podloži -  ali, ipak, papa mu ne posla obećanu krunu.  Papa je tražio više, htio je kraljevinu bez patarenske „gube pogane“ i opominjao ga je da „gubu sa zemlje ostruže“. Uz mađarske inkvizitorske postrojbe, vojnici kralja Tomaša su potpaljivali njihove lomače, da je cijelu Bosnu prekrio „smrad spaljenog mesa i kostiju“ Dobrih Bošnjana – što su, glavu spašavajući, tek rijetki, u Hercegovu zemlju pristigli i pod njegovu se odlučnu zaštitu stavili.
Papa nije bio zadovoljan „krnjim uspjehom“, Herceg ga je počeo prezirati, a sultanove oči, promatrale su ga sa svih strana. Legenda kaže da se sultan volio preoblačiti u sirotoga derviša i sam se, na svoje oči, osvjedočiti o stanju u Bosni. U Jajcu ga prepoznaše i kralju dojaviše, a kralj ga u svoj dvor pozva i s njim se pobrati! Tu večer sultan je darovao kralja sabljom s ugraviranom posvetom, „pobratimu kralju bosanskom Tomašu i posestrimi kraljici Katarini...“
Koliko ima zbilje u toj legendi? To niko ne zna jer je povjesnice ničim ne potkrjepljuju.
Zamalo, pišu nevjerni historičari, Bosnom odjeknu vijest: kralj je ubijen! Istraga ne pronađe ubojice pa se sve zataška i odgurnu u mračnu katakombu punu tajni i misterija nekog Moćnog i Nepoznatog.
Ali, kolektivnu se memoriju ne može „pospremiti i među arhivalije ostaviti“! Ona živi samo od sebe dok živi pučki duh i pučko osjećanje pravde. A ta pravda, stoljećima prepisivana iz naraštaja u naraštaj kaže, kao što kaže ovaj zapis na bosanskoj ćirilici fra Nikole Lašvanina (1703.- 1750): „1461. – Toma, kralj bosanski -  zašto je s turskim carom otajno držao prijateljstvo i primio ga u svoj dvor, i častio i pobratio se s njim u Jajcu gradu, - od svoga sina Stipana i brata Radivoja, po nagovoru kralja Matijaša, u Bilajskom polju, budući ondje s vojskom, umoren bi. A ova dva prokleta kraljomorca bosansko kraljevstvo među sobom razdiliše.“
Prvo i posljednje znanstveno istraživanje  tajne kraljevskih grobova na Bobovcu, pa tako i možebitnog groba Stjepana Tomaša, uradio je krajem 70-tih godina prošlog stoljeća Pavao Anđelić. Jedan je kostur tog zgodom „progovorio“ podvrgnut metodi rendgenološke analize: „Na dijelovima skeleta iz jedne grobnice zapažena je iskrivljenost i deformacija kičme; lom ključne kosti, proboj prsne kosti poligonalne forme izazvan nekim oružjem polukružne forme cca od jednog centimetra...„Taj ubod je vjerovatno bio uzrok smrti, jer je usmjeren na vitalne čovjekove organe, u prvom redu srce i velike krvne žile – i ne pokazuju tragove zarastanja...“
Čije su kosti? Kojeg kralja? Ne zna se. Narodna kaže da će istina, jednom, morati isplivati. Tada ćemo iz historije izbaciti legende i mitove i nadomjestiti ih tvrdim i nepokolebljivim činjenicama kojima se neće moći manipulirti duhovima naše zajedničke bosanske prošlosti koja nije poznavala današnje nacionalne kategorije.

Izvor: AVAZ, prilog: SEDMICA, 27. 12. 2014., str. 12
                                                                                                                  


20. pro 2014.

KATARININ TESTAMENT



Politička aktualizacija prošlosti

 
© by dr. Ibrahim Kajan 



Blagaj bi, i Mostar, trebali imati barem tri imena po kojima bi se nazivale njihove ulice: Hercega Stjepana Vukčića Kosače, velikog bosanskog vojvode, Katarine Kosače Kotromanić, kraljice bosanske i Fevzija Blagajca, pjesnika iz 17. st., autora svjetskog  „Bulbulistana“.
U političkom smislu, nijedna povijesna figura nije toliko značajna po integrativnim svojstvima koje su nas kadre – danas! – okupiti oko svog imena, do imena tragične kraljice Katarine, rođene ovdje prije okruglo 490 godina, 1424 godine - u toj blagajskoj tvrđavi, nad izvorom Bune propetoj. Interes za Katarinu je porastao od dana kad su je Franjo Tuđman, pa potom Krešimir Zubak spominjali pri dočecima pape Ivana Pavla II. u Zagrebu, odnosno Sarajevu. Obojica su papu željeni podsjetiti da je Bosna njegova, jer mu ju je kraljica Katarina godine 1478. testamentom darovala.

Ko je bila Katarina Kosača?
U svojoj je 25.  godini Katarina Kosača, udana za novog bosanskog kralja iz kuće Kotromanića, Stjepana Tomaša. Da bi postala kraljicom  i da bi Stjepan Tomaš bio od pape priznat kraljem – oboje su se, s malodobnim njegovim istoimenim sinom Stjepanom iz netom razvrgnutog braka s bogumilkom Vojačom, morali odreći Crkve bosanske i primiti sakramente katoličke Svete Rimske Crkve. I Katarinin je otac, Herceg Stjepan, bio ne samo pataren, nego i njihov gorljivo zaštitnik. Majka joj je Jelena, iz crnogorske vladarske kuće Balšića, a baka Jelena, Lazara Hrebljanovića, srpskoga kneza kći.
Narod je zadržao kraljicu Katarinu u kolektivnoj memoriji kao dobrom duhu koji je slijedio Isusove naputke o ljubavi među ljudima, osobi koja je mnoga dobra crkvama darovala a i sama je poneku crkvicu, kaže predaja, podigla. Katarina je kralju Tomašu rodila sina Sigismunda i kćerku Katarinu. Ali, nepoznat netko ubio je njezina kralja  godine 1461. Franjevačke kronike od tada pa do najnovijih vremena prst su upirale na „sigurne ubojice“: kraljeva brata Radivoja i kraljeva sina Stjepana, svog nasljednika, prvorođenog, Stjepana Tomaševića! Popevši se na upražnjen tron, uz novog je bosanskog kralja sjedila posljednja bosanska kraljica, pristigla iz srpske despotske kuće Lazara Brankovića, Jelena, prekrstivši se u vjeru katoličku i promijenivši ime u Marija.

Islamiziranje 1463. i pokatoličavanje 1993.
Ali, 1463. pod Turke je pala Bosna, izbjeglice su kao i 1992. krenule prema Zapadu. Udovica ubijenog Stjepana Tomaša, azil je našla u rimskoj crkvi Araeceli. Papa joj je osiguravao mjesečnu apanažu kojom je uzdržavala mali dvor u izbjeglištvu. Djeca ubijenog kralja Tomaša, pišu muslimanski historičari, Sigismund i Katarina, „ušli su pod šator Ishak-bega Ishakovića“, preko njega zaštitu tražeći od svoj dajdže Ahmed-paše Hercegovića, Karatininog najmlađeg brata, Stjepana! Kršćanski historičari bilježe da su kraljičina djeca „oteta i poturčena“. Šta je istina? U velikoj su nevolji ljudi spremni na sve da odbrane goli život! U Mostaru je godine 1993. blizu 1000 muslimana „promijenilo“ svoje ime u ime katoličko, a nisu, eto, „oteti“ nego „samo“ (prisilno?) prevjereni.
Ime kraljice Marije najčešće je brisano iz suvremenih, „preuređenih“ povjesnica, pa se, otvoreno krivotvoreći, navodi Katarinu kao „posljednju bosansku kraljicu“. Zašto? Zbog toga što se misli kako kao „posljednja kraljica“ ojačava pravnu poziciju „svoje odluke“ da „Bosnu“ – testamentom daruje papi Sikstu VI. na upravljanje.
Čudno je to da Katarina ispisuje svoj testament pet dana prije smrti koja ju je zadesila u 54. godini života, 25. oktobra 1478. Po testament je došao kardinal Rodrigo Borgija, kasniji papa Aleksandar VI. U kojim je uvjetima nesretna Katarina pisala taj testament po koji će doći kardinal koji je „postao ocem nekoliko djece i živio u otvorenom nemoralu“, a „papinsku službu zaslužio podmićivanjem“, osoba koja je „ostavila ljagu na povijesti papinstva“. Najposlije, nikada nije pronađen ni izvorni, originalni Katarinin testament. Postoji nešto što je nazvano „prijepisom“, a što bi i on vrijedio, kad Katarina Kosača Kotromanić nije bila ni de jure ni de facto bosanska vladarka.
To našoj Katarini, međutim, ni malo ne smeta da bude integrativna figura: svi je u BiH osjećaju svojom i svojtom!  Dobri je pamte po dobru, pravoslavni po pravoslavnom porijeklu, katolici po ljubavi za vjeri a muslimani  - po obiteljskim sudbinama brata Stjepana (Ahmeda) i djece Sigismunda (Ishaka) i Katarine, čije se turbe i dan-danas nalazi u makedonskom gradu Skoplju.      
                                                                                                
Izvor: Avaz, prilog Sedmica, 20. 12. 2014., str. 12

13. pro 2014.

KRLEŽA JE VOLIO BOSNU I POTPUNO NAS RAZUMIO

© Ibrahim Kajan, 2014.



NEISPITANA TEMA: KRLEŽA I BOSNA




Nakon samo pet godina od II. svjetskog rata, 1950. godine, u Parizu je održana velika izložba svjetskog značaja i dometa: Umjetnost na tlu Jugoslaviju. Tada je bosanski stećak prvi put otputovao u svijet te pobudio i probudio golemu znatiželju za srednjovjekovne bosanske teme, za Bosnu koja je bila i za Bosnu i Hercegovinu što je upravo nastajala kao ravnopravna federalna jedinica Jugoslavije na razvalinama ratom opustošene zemlje. Stećak se nije našao slučajno u Parizu. Za njega, kao i za cjelokupni koncept čudesne, reprezentativne izložbe brinuo se general projekta: Miroslav Krleža!



Krleža je prezirao potkupljive historičare, sve i bez izuzetka!

Krleža je, recimo tako, bio fasciniram Bosnom! Fasciniran svijetom bosanskog srednjovjekovlja, slobodarskim duhom bosanskih krstjana i razboritom Crkvom bosanskom i njezinih pučana koje su drugi nazivali „dobrim Bošnjanima“.  Pišući o stećcima, tumačeći znakove i prizore s bokova grobnih mramorova, zapanjeno je otčitavao poruke jednog slobodnog i ponosnog svijeta, „laičke pastve“ koja je zabacivala svaku dogmu i nudila novu interpretaciji Novog zavjeta. Krleža se divio toj „bogumilskoj“ misaonoj projekciji koja je Bosnu učinila jedinim slobodnim otokom  u Europi, postajući zemlja prognanih i progonjenih europskih mislilaca i reformatora, te njihovih pristalica. Taj je bosanski svijet, oklevetan i nevino optužen, proglašen „heretičkim“, „kugom bosanskom zaražen“, pa je – nikom zla ne čineći – cijelo jedno stoljeće plamtio u inkvizitorskim lomačama Svete Crkve rimokatoličke.   

Krleža podsjeća i na potkupljive historičare (na sve i „bez izuzetka“) koji govoreći o patarenskom „krivovjerstvu“, nastoje zapravo „toj poganskoj pojavi dati neko manje vrijedno tumačenje“, sektaško a ne fundamentalno, što se – začudo – pojavljuje i u našim danima.



„Najljepši jezik – jezik Bosanskih muslimana“

Posebne, nerijetko i nepretenciozne,  ljudske i misaone refleksije Miroslav Krleža ostavio je neposrednim susretima i razgovorima s dugogodišnjim prijateljem Enesom Čengićem. Na brojnim mjestima u Čengićevu višetomnom dnevniku „S Krležom iz dana u dan“, ostala su ostala su neporeciva svjedočenja o jeziku, narodima, pojedincima, intelektualcima… koja mi, u Bosni i Hercegovini, nismo imali ni snage a ni volje „čuti i vidjeti“ na način Miroslava Krleže, a kamo li i (sami, bez političke pomoći) – i objaviti. Kad Krleža, npr.  govori o prvoj zagrebačkoj džamiji, porušenoj „voljom zagrebačkih musliman“, on ne podsjeća samo na puku faktografiju, nego se i obara prije svega na političke gluposti, koje se vječno ponavljaju. Prolazeći pored Muzeja revolucije, Krleža govori Čengiću: „Vidite li ovu zgradu? Savršeno je glupo postavljena, zatvorila je vidike prema starom gradu. Arhitektonski ju je riješio Meštrović u spomen kralju Petru I. Oslobodiocu. Naime, Zagreb mu je morao podići neki spomenik pa su se dogovorili da to bude spomen-galerija. Za vrijeme rata adaptirali su je u džamiju i sagradili tri minareta. Nije ih trebalo rušiti, jer su najveći dio bogomolja širom svijeta gradili moćnici, silnici, pa ako hoćete i krvnici, oni su nestali, ali su graniti ostali. No, eto, nekima je smetala. Zagrepčanima svakako nije.“
O jeziku Bošnjaka Krleža je imao izuzetno visoko mišljenje, a očito je osjećao i svu „političku složenost“ pitanja da se baš taj, „najljepši jezik“, ne pojavljuje od svojim autentičnim (bosanskim imenom). Krleža kaže, uz napomenu da je „Andrićev jezik izvanredan“ - da je za njega najljepsi naš jezik, jezik bosanskohercegovačkih muslimana.“ U tom smislu navodi suvremenike - Skendera Kulenovića, Derviša Sušića, Mešu Selimovića, Envera Čolakovića, Aliju Isakovića, Aliju Nametka, ali i one davne, poput Bašeskije, recimo.

Kikić mu je bio, govorio je emotivno obojenim glasom o njemu, „velika nada“, objavljujući ga u „Danasu“ i „Pečatu“. Skendera je nagovarao da napiše roman o Husku Miljkoviću. Kad je 1944. izašla Envera Čolakovićeva „Legnda o Ali-paši“, a nakon oslobođenja zabranjena, poslao ju je Rodoljubu Čolakoviću s porukom: „Evo teme o Bosni bolje nego kod jednog Tvog prijatelja“, očito aludirajući na Ivu Andrića! Naišavši na Bašeskijin „Ljetopis“, oduševljen je govorio: „Zasita, pravi i veliki kroničar svog vremena, s mnogo smisla i duha. Izvrstan je.“

Po posebnosti „bosansko-hercegovačkog jezičkog izraza“ kaže: „Čitam u ‘Politici’ intervju s drom Milanom Šipkom o bosansko-hercegovačkom jezičnom izrazu. Decenijama taj faktori Muslimani, njihova literatura i uopće pisana riječ, nisu uzimani u obzir. Vatroslav Jagić je o bosansko-hercegovačkom pisao baš kao o posebnom izrazu, govoreći i onda o Muslimanima kao faktoru koji se služi tim jezikom, pa je javno proglašen austrijskim špijunom.“



Krleža nas je potpuno razumio
Krležine reference o brojnim temama srednjevjekovne Bosne i novije BiH, zaslužuju posebnu pozornost, ne zato što je „Krleža volio Bosnu“, nego zbog toga što je ta ljubav, taj Krležin odnos bio plodonosan, podsticajan  i izuzetno afirmativan za ukupnu kulturnu i državnu historiju naše zemlje. Otuda Krleža, za nas ovdje, nije samo veliki svjetski pisac, nego i onaj koji nas je potpuno razumio i snažno podsticao!

                                        
Izvor: AVAZ, prilog "Sedam dana", 13. XII. 2014., str. 12                                                                       

11. pro 2014.

AUTOBIOGRAFIJA 5 - MLADI PJESNIK NOSI SVOJE PJESME NA OGLED

© Ibrahim Kajan, 2014.





 Donio sam svoje pjesme na ogled Enveru Čolakoviću

Donio sam Enveru zelenu, školsku bilježnicu svojih pjesama. Sjedio sam preko puta njegova divana i promatrao ga dok je listao njezine stranice: čitao je, podizao pogled prema meni, nekad s gestom čuđenja ili iznenađenja na licu, a ponekad bi jagodicom prsta lupkao „tu“ (kao dobru!) pjesmu ispisanu gotovo dječjim rukopisom. Znao bi i promrljati  poneku doduše nerazgovjetno, a čak i pohvalti „odličnu“ pjesmu mladog pjesnika koji mu je donio svoje stihove na ogled.

Ispod svake bih pjesme zabilježio datum kad sam je napisao. Naknadno bih dopisao i bilješku da je, ako je, objavljana u Mladoj Hercegovini ili u Slobodi, ili u Poletu, ili u Našim danima. Evner i to ponekad pročita naglas i poprati s nekom prikladnom riječju - „lijepo“ ili „fino“, „svaka čast“, „dobar si!“. „A, vidi ti, i u Telegramu! – znao bi uskliknuiti.  „Jesi li dao Zlatku Tomičiću, u Hrvatski književni list? – pita me – Eto, prihvatio sam njegovu ponudu da budem u Uredništvu“, dodaje. „Nisam“, tiho sam uzvratio i zapalio cigaretu, pomalo uzbuđen Enverovim pohvalama mojih pjesama. Onda je uzeo grafičku olovku i promatrao sam kako mi lektorira poneku riječ: precrtao mi je tijela i iznad ispisao tjelesa, precrtao je – gotovo ljut! – leksem sem i iznad njega ispisao osim u već objavljenoj pjesmi De profundis. „Odakle ti samo sem, to je potpuno nepoznata riječ u Bosni!? Bezbeli su je donije rusofilski učitelji iz Srbije koji su preplavili cijelu Be Ha.“

On će, kaže mi, ponijeti moje pjesme tajnici HKL da ih prepiše na pisačem stroju, sutra će u Haulikovu 4, predati Zlatku svoj  esej o velikom mađarskom pjesniku Ady Endreu i najnovije svoje prepjeve njegovih stihova. U glavi mi sinu slika u Subotici darovane knjige, uručene od mladog pjesnika Jene Tušeka, vršnjaka, prelijepe, u čvrstim koricama presvučenim  u žutu svilu, s crnim naslovom Ady Endre, Svila i krv!  Enveru je drago čuti da sam zavolio Adyja, jer je „gospodar riječi mađarskih, virtouz, genije!“ – tako je govorio o njemu. 


Sonja Manojlović 
(fotografija je iz novijeg vremena)

Ugodno je bio iznenađen da sam već iz Mostara surađivao sa zagrebačkim književim časopisom Polet okrenutom mladim književnicima ne samo Hrvatske, nego i cijele Jugoslavije. Posljednji prijem novih članova u Društvu književnika Hrvatske, bio je u znaku uprave te, Poletove generacije – B. Bošnjaka, T. Bilopavlovića, G. Babića i  Sonje Manojlović, koja mi je i odgovarala na pošiljke pjesničkih rukoveti odašiljanih iz rodnog Mostara u nikad prije viđeni Zagreb. Sonja je tada imala samo 16 godina, a u 17-oj joj je objavljena knjiga stihova I tako prolazi tijelo, u istoj biblioteci „Zore“ u kojoj su tiskane Vlati trave Trumana Capotea (1962.) i Pjesme Muse Ćazima Ćatića (1966)! Između tih naslova, 1965. izašao je Sonjin pjesnički prvijenac: dočekam je u kritici kao djelo djevojčice, „čuda od djeteta“! Te mi je godine poslala putopisno-književno pismo iz Pariza s nizom svojih fantastičnih crno-bijelih fotografija, s izrazom egzistencijalističkih ženskih figura koje su se tih godina pojavljivale u najbližoj blizini Jean Paul Satra i njegove mudre Simone de Beauvoir, književnice i čuvene rodonačelnice feminističkih teorija.

Po povratku u Zagreb, Sonja je dobila svoju rubriku u Plavom vjesniku, preteči današnjih tinejdžerski listova kojem oni, naravno, nisu ni nalik, te ugovorno mjesto scenaristkinje u jednom od mladenačkih programa Televizije Zagreb. Uskoro ću upoznati urednicu tog programa, Višnju Lasta, suprugu velikog kazališnog i filmskog glumca Svena Laste.

Krajem ljeta 1966. poslala je pismo: željela je napraviti televizijsku emisiju o mladim mostarskim pjesnicima. I došla je s cijelom ekipom koju je vodila gospođa Lasta. I snimili su tu emisiju na čudo svih nas– mladi mostarski pjesnici na zagrebačkoj televiziji! Mene je snimatelj propeo na vrh munare Koski Mehmed-pašine džamije nad samom Neretvom, Ivan Kordić je govorio svoje sthove u Labirintu ukopanom u podzemlju Potkujundžiluka, a  Rade Budalić prelazeći staru Sulejman-hanovu ćupriju (valjda zbog legende među mostarskim pravoslavcima da je Stari most gradio stolar Rade). Oko Sonje su se vrtjeli dečki i udvarali joj se na pasja preskakala, nudeći joj se za vodiče po starom gradu, a ona je nekako zavoljela mali dvorišni restoran  KUD-a Abrašević, pa joj se baš i nije šetalo s velikim brbljivcem i hvalisavcem Mišom Marićem, koji joj se nudio poput dosadnog lokalnog Don Huana! Radije je ostajala tu, tiha i zamišljena, pokazujući interes za informacije o mostarskim slikarima, za Alfreda Tučaka koji je formirao orkestar u našem Narodnom pozorišu, pitala za Mehu Sefića i Karla Afana de Rivijeru, a mi smo joj u Abrašević doveli mlade umjetnike Tihomira Cucu Stajčića i Krešimira Ledića. Tek je predvečer pokazala  zanimanje i za jelo. Očarali su je - samo što ih je oprobala – mostarski peksimeti sa sirom iz mijeha!

Pričao sam tu priču Enveru, a on se smješkao i snebivao, ne znajući zašto je pričam i što njome želim postići! Nasmijao se: „Vala, ko u filmu!“

 Zlatko Tomičić
 (snimljeno oko 1960.)

„A Zlatka Tomičića si, bezbeli, upoznao u Zagrebu? - upitao me sjetivši se da je nas dvojicu baš Zlatko „spojio“ pozvavši nas na književnu matineju u Malom kazalištu Trešnjevka, na kojoj su govorili svoje stihove članovi netom formirane Zajednice samostalnih pisaca Tin. Ko su oni bili i koje su vizije imali, bilo mi je nepoznato. Znam da su većinom bili radnici, ljudi neobičnih sudbina, među njima i razočaranih Krležinih „enciklopedista“, poliglota koje je život snažno ošinuo i protjerao u periferne trešnjevačke kafiće u suterenima, ili u Tingl-Tangl u Mesničkoj ispod Crkve sv. Marka pred kojom je Gubec-beg okrutno krunjen. Bilo je i Tinovih intimusa i sudionika njegovih slavnih boemskih dana i godina, ostavljenih da plutaju između posvemašnje anonimnosti i nedosegnutog duhovnog sjaja umjetnina kamo su svojim sputanim dušama, očito, iskreno težili. Okupio ih je Zlatko Tomičić. Šta im je obećao, još nisam ni znao ni slutio.

S početka 60-tih godina, možda baš te iste 1966., u organizaciji Narodnog univerziteta s vječno nasmiješenom Primaverom, kultiviranom Fadilom Ćustović na čelu - u našem je malom gradu gostovala možda prva poslijeratna grupa pisaca iz Zagreba. Tako su pisci i  najavljivani: Zagrebački, pa se elegantno izbjegao izgovoriti tada baš nešto i nevoljeni  dvočlani sintagmatski skup: hrvatski pisci. I inače, nacionale odrednice u javnom bh. životu su bile nedrage, koristile su se neke „ljepše“ riječi – primjerice: europski pisac Miroslav Krleža, jugoslovenski književnik Ivo Andrić, a uz (nacinalističnog) Crnjanskog, kad se poput pobjednika vratio iz londonskog pročetničkog egzila, domaće su novine napisale „da se iz dugogodišnjeg progonstva vratio naš književnik Crnjanski“. Tako je nastavnik povaljao do vrtoglavice: „naš Njegoš“, „naš Dučić“, „naš Mažuranić“...  Bošnjačkih i tako nije bilo – jer nije bilo ni Bošnjaka. Još je bilo prerano čak i za Muslimane s velikim slovom M.

Nisam ja to znao, i neću zadugo znati za te nijanse, za ta značenja koja su mi bila podaleko, neznana i, činilo mi se, nepotrebna: topografsko mi je u istovjetno s (kasnije naučenim!) nacionalnim imenovanje.  Govorio sam kao i svi: Ma to je nevažno! Ja sam i tako bio neopredjeljen! (Ali će mi se samo godinu dana kasnije, kao dubrovačkom studentu, jako svidjeti ideja da u tu rubriku Nacionalnosti upišem: Jugoslaven! Činilo mi se da sam riješio veliki problem kvadraure svog kruga – naslijeđene mutljaže svog vlastitog identiteta!).

Sa zagrebačkim piscima su održane dvije književne priredbe: jedna za školsku omladinu u kinu JNA na Mejdanu, a druga u dvorani Radničkog univerziteta. Nakon pozdravnih riječi drugarice Fadile, (podugo) uvodno slovo je čitao historičar književnosti Miroslav Vaupotić. Najdojmljivije je govorio o piscu koji je upravo doživljavao veliku slavu romanom Kostolomi, Jozi Laušiću, a potom – još blistavije! – o riđokosom i rođobradom pjesniku Zlatku Tomičiću: Vaupotić je snažno podvlačio da je Zlatko, tog trenutka, dio velike trojke suvremenog hrvastskog pjesništa, koju su, uz njega, činili Josip Pupačić i Vesna Parun.



Na večernjoj književnoj prirdbi bili smo, naravno, i mi, mladi pjesnici, i Ivan i Rade i Selma (Pintul) i Tamara (Đedović) i Tamarina mama Ljubica. Već sutradan, ujutro, posjetila me Tamara i pozvala na mamin ručak uz povjerljiv šapat: Samo sam tebe pozvala, imat ćemo velikog gosta, zagrebačkog pjesnika Zlatka Tomičića. Tako sam, na ručku gostoljubive gospođe Ljubice, u toplom domu, upoznao hrvatskog pjesnika Zlatka Tomičića. A kad je objed završavao, gospođa Ljubica je, na moje potpuno iznenađenje, rekla: #Gospon Zlatko, znadete li Vi da je naš Ibrahim vrlo talentirani pjesnik?! On objavljuje čak i u Zagrebu! Predivno piše, vjerujte!"

Danas se redovito nasmijem dalekom ehu tih rečenica što mi još uvijek dopiru do uha kroz sva ta desetljeća što smo ih odavno zabacili iza leđa. Ali, tada sam tonuo u zemlju od neke puste nelagodnosti i stida: i dan danas osjećam nelagodu kad me netko predstavi kao pjesnika!

To je bio zapravo Ljubičin poziv da pročitam nekoliko pjesama. Kako sam se ja crvenio i stidio, Zlatko je, gledajući me prodorno olovnim očima, „zagrebačkim jezikom“ progovorio: „Ooooo! Pa to, pa to je… prava stvar, ne?“

Čitao sam. Čitao sam. A onda je čitala Tamara. Ona je čitala, čitala i čitala. I još je malo čitala.



Bio sam na odlasku. Stajali smo, Enver i ja, na sred njegove radne sobe. „Hajde, kaže, zapali jos jednu, pa možeš pušiti i ulicom…“ Ponudio me svojom niškom Moravom bez filtera. Nisam volio takve cigarete, nerviralo me stalno otiranje duhanskog trnunja s usnice. A Ever bi opet, mada nije volio proste riječi, svaki put rekao kad bih ga ponudio svojim ljubljanskim filterom „57“ – „Ma jok, meni je pušiti s filterom, k'o j....i s gumicom...“ Dalako, to nas, kad bi se desilo, a desilo se više puta, nasmijalo – nekad vala i do suza!

Pogledao sam svoju zelenu bilježnicu na malom Enverom stolu, zategao opasač, popravio titovku s krvavo-crvenom petokrakom i rukovao se, odlazeći: Zdravo Envere, selamalejkum!

7. pro 2014.

U MUZEJU ANĐELA, SLIKE ŽELJKA PRSTECA



Zapis iz Varaždina

Dr. Ibrahim Kajan, © 2014.


U staroj gradskoj jezgri starog hrvatskog prijestolnog grada Varaždina, u Ulici Silvija Strahimira Kranjčevića, postoji neusporediva galerije, zapravo muzej, i to – Muzej anđela koji je utemeljio i kojem je vlasnik - slikar Željko Prstec. Galerijski ambijent je čarolija za sebe, a Edenski vrt iza kuće, očuđeni je dio zemlje u Gradu duge kulturne tradicije koja, iz same sebe  pridodaje svijetu slikarstva još ponešto osim suvremenog toka u likovnoj historiji… 


Ne treba ni spominjati da su svi žanrovi u umjetnostima - legitimni i ravnopravni! Akvareli Željka Prsteca, baš kao i akrilici, jednostavni su i prozračni, naivni i mudri, ljupki i lepršavi. Oni podjednako plijene pozornost i pučana i znalaca "elitnog" slikarstva... - jednostavno, vole ih, svaki sa svojom kulturnom poputbinom (pa) i sa svojim duhovnim svjetonazorom. 

Otkuda to osjećanje (gotovo ozarenosti!) u ljubitelja slikarske vještine, stilske neuobičajenosti i doslovne autentičnosti nadahnute promatranjem Prstecevih platana, najčešće rađenih u tehnikama akvarela i akrilika? Čini mi se da su presudni anđeli kao dominantna tema njegovih slika i – poglavito - stilska  čistoća baroknog usmjerenja. 



 Sadržajna snaga je u sažetosti, bliskosti i kristalnoj jasnoći dvaju temeljnih simbola: anđela, koji je „star“ koliko  i prve ljudske spoznaje o svijetu (pa ga spominju i akadski, i biblijski i kur'ânski tekstovi) te simbola historijske vrijednosti (srednjovjekovni dvorci i zamkovi, crkvice i kapelice).  Anđeo slijeće ili oblijeće te markacije; on ispisuje veliki značenjski konstrukt:  spaja Božansku vertikalu s čovjekovim konkretnim svijetom, s horizontalom. Prstec očito slijedi „dječju logiku“ predočavanja astralnog, nevidljivog tijela anđela: anđeo je u lijetu, on nema svoju misao, on je krilato biće čiste nevinosti koji „prenosi Božji naum“, posreduje između Stvoritelja svijeta i ljudi koje je Bog načinio od blata. Anđeli su dakle predočeni na način kako ih vide drevne pučke oči, posuđeni iz bajkovnih tekstura s ovlaš dodanim zavodljivim likom Kupidona! Ponekad su to, ne jedan ili dva anđela, nego zborovi - cijeli nebeski zastori meleka koje Bog spušta na zemlju, među ljude! 



Usprkos temeljnoj likovnoj transformaciji, usprkos čudesnoj autorskoj metamorfozi preuzetih predložaka iz zbiljnog svijeta (dvorci i zamkovi poput Trakoščana, Tabora i drugih), oko kojih „stražare“ Božji posrednici, mnogi ih doživljavaju i prihvaćaju kao signume prepoznatog Zagorja (Varaždinštine), kao „zbilju prekrivenu snovitim licem bajke“, u kojima je, ma koliko Prsteceve vizije bile univerzalne, i njegova konkretna, lijepa i draga domovina.
Dobro je primijećeno u prethodnim kritikama i osvrtima na slike Željka Prsteca da se onodobna baroknost, na ovodobnim autorovim slikama, doima poput postmodernog nanosa.  Naravno, nije riječ o pukom stilističkom „prepisivanju“. Postupak premještanja stilističke formacije,  izveden je kao strukturalni citat. Citat, premješten iz jednog vremena u drugo vrijeme, u drugi vremenski kontekst – nužno proizvodi i  prelijavanje jednog značenja u drugo značenje, isijava novi sjaj u novom povijesnom okviru.
Mada su slike u sakralnom tematskom okrilju, one svojom svjetlošću, svojom bijelom duhovnošću, svojim plavim i modrim zvjezdanim nebesima - šire radost i nude optimizam, nude zaboravljenu toplinu izgubljenog zavičaja (djetinjstva) i jačaju uvjerenje da na svijetu ima više dobra nego što ga naše oči mogu vidjeti!



Željko Prstec je rođen 8. srpnja 1950. godine u Varaždinu. Slikarska mu je biografija vrlo bogata i raznovrsna. Imao je 70-tak samostalnih i bezbroj zajedničkih likovnih izložbi, ilustrirao je dvadesetak knjiga, radio kao scenograf u varaždinskom kazalištu, oblikovao plakate, omote za CD, grafičke mape itd. Utemeljitelj je i autor prvog postava Muzeja anđela u Varaždinu, prvog talvog tematskog muzeja u našoj regiji. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Mostar, u zoru 7. prosinca 2014.