15. ruj 2014.

NAGRADA "MEŠA SELIMOVIĆ": ĐOVANI, IME ZA TUGU I IZOPŠTENOST SVAKOG PISCA




 

PIŠE: Đorđe KRAJIŠNIK


"Glasovi iz tmine. Svijeća u ruci. Krčma. Sve sasvim mračno. Daleki lavež. Hrvatski književni nokturno. Dobro poznajem ja tu staru pjesmu tamne naše provincijalne noći (...)" Miroslav Krleža

Kao što se dalo i pretpostaviti nakon što je nagrada "Meša Selimović" dodijeljena knjizi "Nestali u stoljeću" Ivana Lovrenovića opet se punim plućima nadimaju podvoljci žaba koje su ispuzile svojim ljigavim trbusima na ovdašnje književne lokvanje. Baruština se uzbibala, a kreket odzvanja duboko kroz noć našu književnu. Da li je to kreket pobjednika ili pak kreketava pjesma pobjednikovih, silnih i razdraganih, podražavaoca ne može se pouzdano razaznati. Biće da je neka uzročno-posljedična glasovna mikstura. No, znam sa sigurnošću da se udarilo u čegrtaljke i talambase, ali kreketanje ipak ne zvuči veselo već skrušeno, žrtvenički. Jer, naravno, nagrađeni pisci su, uprkos sjaju lovora, ovdje odvajkada žrtve. Ugroženi su i disidenti bili u mrskoj jugoslovenskoj "tamnici naroda", a takvi su danas u vrijeme demokratije za kojom su onomad čeznuli. Jeste da su i onda bili urednici u izdavačkim kućama, kao što su i danas. Jeste da su i onda, kao i danas, imali monopol nad mišljenjem, nad medijskim prostorom, nad fondovima i fondacijama. Džaba sve. Breme viktimološko je teško. Jednom kad vas zajaše, k'o vukojarac, ne prestaje da vas majorizira i savija. A kad je već tako onda bijes treba iskaliti na sve koji ne puste suzu gorku, bar jednu svakog dana, nad teškom vječitom ugroženošću obremenjenom sudbinom naših uvaženih i nagradama ovjenčanih ur-disidenata.

Na dan otvaranja 14. književnih susreta Cum Grano Salis u Tuzli u Oslobođenju je objavljen moj razgovor sa njihovim osnivačem Jasminom Imamovićem u kojem sam ga, pored pitanja koja se tiču opštih stvari, upitao da mi prokomentariše određena govorkanja koja su prisutna u našoj književnoj javnosti već duže vremena, tačnije otkad su objavljeni naslovi koji su ušli u uži izbor žirija, a ta govorkanja se odnose na tvrdnju da će žiri, vrlo vjerovatno, jer se, kako se šuškalo, njegov sastav gotovo većinski poklopio sa određenim književnim strujama, nagradu dati Ivanu Lovrenoviću. Imamović mi je na to odgovorio da nije saznao za takva govorkanja. Potom sam Imamovića upitao da mi prokomentariše činjenicu da je u pojedinim književnim kritikama Lovrenovićeva knjiga žanrovski ocijenjena kao, u većem svom dijelu, ne-fikcionalna, te da je u tom smislu njena odrednica roman upitna, kao i njen ulazak među pet nominovanih u najužoj konkurenciji za nagradu. On mi je, parafraziram, odgovorio da ima povjerenje u žiri, da je isti posve neovisan i autonoman, te da je sastavljen od uglednih i kompetentnih osoba.

Nije jutro dugo odmaklo, putujem za Tuzlu na Susrete sa kojih treba da izvještavam, kad mi na mobitel stiže obimna SMS poruka, upućena od moje drage i cijenjene koleginice i prijateljice, bliske i pomenutom piscu, sada već laureatu, u kojoj stoji da vršim harangu nad Ivanom Lovrenovićem, da ga pokušavam lišiti nagrade, uz pomoć "SDP-ovih kadrova". Da sam ovakav i onakav, te između ostalog: obmanjen, a da to i ne znam, od glavne urednice Oslobođenja Vildane Selimbegović, koja je pak pod mentorstvom Abdulaha Sidrana i Dževada Karahasana, koji preko nje, pa preko mene žele po svaku cijenu uništiti neupitnu veličinu, uglednog književnika i intelektualca. Drugim riječima, da sam nemisleće drvo koje nije u stanju domisliti svu podlost i laži bh. književne čaršije, da sam imbecil kojem se mora crtati i servirati kako da misli, dok servilno šenim na stoličici trepćući pred strašnim autoritetom. Pri tome, budući zaveden, nisam ni u naznakama svjestan kakvu štetu nanosim našem književnom bardu. To, pazite, zato jer sam pitao pitanja koja svi znaju, a o njima mudro godinama šute. Ostajem u čudu, gotovo zatečen. Međutim, to nije sve.

Kreće potom kafanska govorancija, od Tuzle do Sarajeva, od Sarajeva do Tuzle, kako svi znaju da se Lovrenović šikanira, da svi navijaju za mrtvog Mirka Kovača, da je na djelu jedna, naravno, haranga, smišljena u paklenoj kuhinji mrzitelja lika i djela Ivana Lovrenovića. I da nema sad šanse, sve da je i trebao, da će Lovrenović dobiti "Mešu". Duh Mirka Kovača, dakle, nesumnjivo se nadvio nad Tuzlu i prijeti preko svojih ovozemaljskih ljubitelja da luđačkim hirom i književnom srdžbom sve poruši. Nesumnjivo htijući da se pokaže kao zloduh koji je udario ni manje, ni više nego na, kako mu se tepa, "bosanskog Krležu", pokojnik mu ne dade mira ni u snovima. A onda se sve utišalo. Susreti teku svojim tokom. Subota sviće, Lovrenović dobija, na opšte iznenađenje, nagradu "Meša Selimović". Pravda je pobijedila! Nek žive živi pisci, mrtvi su svakako mrtvi! Naklon i dugi aplauz otjerali su nepoželjnog, usnu se ne usnio, duha - nikakve prijetnje više nema. Sad svako svojoj kući da uživa u stečenom miru.

No, ne ide to tako. Mira ne smije biti. Tek kad se pobjeda stekne, rat otpočinje. A da je to istina potvrdio nam je, nakon što je harangiranje na Lovrenovića, dodjelom nagrade, osujećeno, članak u Jutarnjem listu objavljen u ponedjeljak, 8. septembra, pod tendencioznim nadnaslovom i još tendencioznijim naslovom: "Skandal uoči dodjele nagrade 'Meša Selimović'", "Lovrenović, ipak, nagrađen unatoč prljavoj kampanji" koji potpisuje inicijal A.B. Šta nam taj inicijal - za koji kasnije saznajemo da je Ana Bogišić, supruga našeg nobelovca u iščekivanju Miljenka Jergovića - poručuje? U članku, između ostalog, stoji: "I ovogodišnja nominacija, protekla je, na žalost, uz skandal. List Oslobođenje poveo je besprimjerenu kampanju protiv Ivana Lovrenovića, ustvrdivši unaprijed kako će upravo on dobiti nagradu, te kako po mišljenju neimenovane, vjerojatno i nepostojeće 'književne kritike', Lovrenovićeva knjiga nije roman."
Krenimo redom. O kakvoj nominaciji ovdje dotična A.B. govori? Selektori za sve četiri zemlje kandiduju romane, nakon te kandidature sve ostalo je proces žiriranja. Skandal može postojati u okviru samih Susreta, ili u okviru neke odluke žirija. Dakle, skandala nikako ne može, u ovom slučaju, biti u nominaciji. Dalje, "besprimjerna kampanja protiv Ivana Lovrenovića" koju je Oslobođenje provelo oličena je u već pomenutom intervjuu sa Jasminom Imamovićem. Jedan novinski intervju se, naime, označava "besprimjernom kampanjom", možda je to bilo gebelsovsko, eugenističko, zločinačko intervjuiranje književne nejači? Problem je s tom logikom samo u sitnici što se intervjuuom ništa ne može "unaprijed ustvrditi", jer formalna logika intervjua podrazumijeva pitanja i odgovore. Ne postoji, budali je jasno, nikakvo "unaprijedno ustvrđivanje". Ako se pitanjem može ustvrditi, čemu onda, bilo kakav odgovor. Konačno, da li je možda sporno što se postavljeno pitanje pokazalo kao istinito? Možda je ipak sporno što je Lovrenović nagrađen? Da li nam to možda želi poručiti gospođa Jergović, pardon Bogišić, ili zna nešto što mi još ne znamo? U nastavku A.B. nam pokazuje kako je, pored svog mog bezobrazluka da pitam što se pitati ne smije, sporna i svaka negativna književna kritika Lovrenovićeve knjige, a posebice ona koja ustvrđuje da "Nestali u stoljeću" nisu roman. Kritika, istina, u mom pitanju jeste ostala neimenovana (mea culpa!), ali nikako nije nepostojeća i nije pod navodnicima. Pored toga što mi učitava da izmišljam nepostojeće kritike, A.B. je u svom pamfletističkom brljanju i neobaviještena. Ne zna, ili svjesno prešućuje, da je riječ o kritici Vladimira Arsenića koja je pod naslovom "Ideološki zakržljala forma" objavljena na portalu e-novine.com. U toj kritici Arsenić je napisao: "Ma kakva odluka žirija za dodelu nagrade 'Meša Selimović' bila, potreba za uspostavljanjem nove est-etičke paradigme postoji. Lovrenovićeva knjiga, koja nikako nije roman, ne predstavlja temelj na kojem će tako nešto nastati. Ona će, bez obzira na priznanja koje možda osvoji i koja je već osvojila, vrlo brzo završiti u književnopovesnom budžaku." A do koje granice ide htijenje A.B. da se nazor iskritikuje ono što nije ni postojalo u cijeloj ovoj priči, pokazuje i činjenica da ona braneći, navodno, obraz književnih susreta Cum Grano Salis od strašnih nasrtaja konjanika Oslobođenja ispada i smiješna i zlonamjerna. Proglašava nepostojećom, time i nerelevantnom, kritiku Vladimira Arsenića, koji je bio jedan od članova u okviru prošlogodišnjeg žirija za nagradu "Meša Selimović". Što će reći da bi sad nepoznat neko, ako se takvi članovi žirija odobravaju, mogao dovesti u pitanje cijeli koncept žiriranja za ovu nagradu.
Ali, to nije sve. A.B. zaključuje, poentirajući, ali sa eskapadom samoj sebi u trbuh: "Žiri je, ipak, pokazao svoju nezavisnost, ali ostao je gorak ukus zbog progona nepoželjnih i nepodobnih." Znači, progonio sam svojim intervjuuom "nepoželjnog i nepodobnog" Ivana Lovrenovića time što sam postavio pitanje osnivaču književnih susreta Cum Grano Salis da prokomentariše nešto što sam označio kao "govorenje u određenim krugovima" (nisam imenovao krugove jer je to govorkanje - koje se, uostalom, pokazalo kao istina - bilo javna tajna i nemojte me ubjeđivati da sam ih trebao imenovati). Uz to, A.B. dodaje da je žiri pokazao svoju nezavisnost (i to onaj žiri čijeg ona prošlogodišnjeg člana zanemaruje kao nepostojanu ništariju. Šta tek da očekujemo kad se svi članovi žirija ne budu sviđali dušebrižnicima iz Zagreba). Žiri se od mog pitanja Jasminu Imamoviću, za koje dotična ustvrđuje da insinuira negativne konotacije uz ove godine nagrađeni roman, odbranio tako što je nagradu dao Ivanu Lovrenoviću (sic!). Bravo, signorina, bravo!
Ako nekoga, slučajno, pak čudi što ovaj pamfletistički naputak dolazi iz Zagreba - ne treba. Zaboravili ste već da su naši najcjenjeniji bardovi ovdje ugroženi, "nepodobni i nepoželjni", da im je sve uskraćeno i zabranjeno. Prije svega, naravno, pravo na javno očitovanje. Stoga moraju svoj vapaj uputiti u susjednu državu da bi nam on ovdje, nama gluvima na njihove muke i nesreću, s druge strane Kupresa, došao kao daleki, potmuli, odjek. "Ponekad" oni naravno dobiju nagradu, sjede u žirijima, komisijama i fondacijama. Predaju na po nekoliko univerziteta. Ali, tužna je sudba izopštenika i ur-disidenata. Svuda bolnih, bonih i progonjenih. Ništa ne može to da im nadomjesti. Eno, samo pogledajte Jergovića, kako se čovjek-pisac pati, niko ga u Zagrebu ne razumije do Đovani. Eh, Đovani. Ime za tugu i izopštenost svakog pisca.

24. srp 2014.

BEŠLIĆEVE BESMISLICE, ČUDESNI MUZEJ I ANTOLOGIJSKI ŠLAMPERAJ




Zašto Ibrahim Kajan traži obustavu distribucije kataloga 
novootvorenog Interpretacijskog muzeja u Mostaru


Poguban pokušaj novog izbronog inženjeringa u Mostaru

Bošnjaci.net: Kroz zadnjih petnaestak godina, od kako ste u mostarskom zavičaju, gotovo nema mjeseca a da se ne plasira neka vijest iz Mostara o nekoj kulturnoj aktivnosti u kojoj ste nosilac ili barem njezin bitan sudionik. Posljednjih četrdesetak dana, (tačnije 18. maja 2014.) zapažena je prezentacija vaše nove knjige Grad velike svjetlosti – Mostarske vedute, te vaša uloga u kreiranju „softverske“ dimenzije supermodernog Interpretacijskog muzeja pored Starog mosta u Mostaru.

Kajan: Nije baš tako, ali nije bilo ni „prazno i gluho“, evo – „priznajem“! Nažalost, došao sam onda kad je grad još uvijek bio potpuno „svjež u ruševinama“, kad je bio slika i prilika (kako su mediji voljeli isticati“) „bosanskohercegovačkog  Vukovara“ – a koji je, gle ti to! – na svojoj istočnoj strani ostao takvim do dana današnjeg! Došao sam u vrijeme kad je otišao međunarodni arbitar za Mostar čuveni Koschnik, a u Sarajevu  upravo inauguriran njegov zemljak Petrich na moćnu poziciju Visokog predstavnika… i kad se političke prilike u Mostaru počinju zapetljavati po nekom zatamnjenom scenariju na uštrb Bošnjaka. Ne, nisam djelovao niti djelujem u politici, ali sam bio među najistaknutijim, čak i tvorcem temeljnog teksta Mostarske deklaracije 2012., iz koje je oblikovana službena verzija dokumenta. U deklaraciji je sadržan duh građanskog (i multinacionalnog) viđenja stvari: ravnopravnost naroda i ravnopravnost svakog mostarskog čovjeka. Svaka druga politička opcija, pa i ove najnovije koje dolaze iz OHR-a, (s prijedlozima o tri izborna područja a sva tri – s hrvatskom većinom!) – poguban je pokušaj inženjeringa koji poništava elemente agresije, haških suđenja za utemeljenje i održavanje logora za Mostarce, protjerivanja i ubijanja koja su imali jedan jedini cilj – od multietničkog grada s bošnjačkom relativnom većinom -  „stvoriti hrvatski stolni grad“.  O tom posljednjem nastojanju prije nekoliko dana svoje je mišljenje priopćio i mostarski ogranak Vijeća bošnjačkih intelektualaca posebnim saopćenjem za medije. 


 Autor i njegovo djelo

Bošnjaci.net: Prošlog mjeseca ste promovirali svoje najnovije djelo „Grad velike svjetlosti – Mostarske vedute“. Kako biste kao autor opisali svoju nakanu koju ste knjigom odaslali u svijet?
Kajan: Atmosfera na promociji moje knjige „Grad velike svjetlosti“, mostarske vedute, ponovno je potvrdila prvu, lijepu i neporecivu krilaticu: Mostarac je žedan samo Mostara.
Riječ je o 40 neprolaznih tema koje moduliraju temeljnu kulturološko-historijsku sliku identiteta Mostara, od njegovog prvog spominjanja oko 1440. kao anonimna mjesta, do godina kad na smetljište ideologizirano društvo baca i remek-djela vlastite baštine, kakva su, primjerice neusporedivo (Bogdanovićevo) Partizansko spomen groblje. Vedute govore o sjaju arhitektonske baštine koja još traje, usprkos nezaustavljivim razaranjima od jeseni srednjeg vijeka do 1996. godine.  U tekstovima polazim od kule Herceguše, preko stoljeća turske uprave i njezinih svjetskih dosegnuća oblikovanih u neusporedivim mostovima kakvi su Stari most ili Kriva ćuprija, džamijama na sliku Karađozbegove ili Koski Mehmed-pašine oslikanih floralnim motivima, arabeskama i čudesnim kaligrafskim potezima, pa razdoblja austrougarske koja je urbanizirala grad pazeći da svoj prilog civiliziranja uklopi, saobrazi sa zatečenom gradskom strukturom, te najposlije postaustrijske i savremene mostarske preobrazbe prema gradu u kojem nikom nije moglo biti tijesno. Kroz te historijom zaokružene prostore a kroz opipljive vizure grada, provijavaju slojevi oralne predaje, legendi i mitova, vezanih za čuvene mostarske porodice Vučjakovića, Šarića, Karabega, Komadina, s likovima pjesnika, junaka i heroina, kakvi su Derviš-paša Bajezidagić, Ago Šarić ili Hana Hrvićeva, o kojima su prije stotinu godina i romani napisani (pa zaboravljeni). U izgradnji te višeslojne mostarske slike kulturnog identiteta, nezaobilazni su segmenti duhovnog-filozofskog prožimanja islama, kršćanstva i judaizma, kroz velike kulturne koje su zračile iz vukodolske Biskupije (s prvom štamparijom i štamparskom djelatnošću), pa cijelim „mostarskim književnim krugom“ i časopisom „Zora“ (Šantića i Ćorovića kao najistaknutijih), itd. Riječju: „Grad velike svjetlosti“ je knjiga pisana u maniri putopisa, pisana, vidljivo, u autobiografskoj „pristranosti“ koja i jest prispodobiva književnom oblikovanu svijeta.
Knjigu su zajednički objavili Muzej Hercegovine i IC Štamparija iz Mostara. Na samoj promociji u Ćorovića kući, direktor Muzeja Hercegovine Asim Krhan je istaknuo nakanu što skorijeg prijevoda na engleski jezik. Naravno da sam sretan što su na promociju došli brojni Mostarci i, čini se, oduševljeno prihvatili knjigu, kupovali su – koliko sam vidio – ne po jedan, nego nerijetko i po dva, tri primjerka s očitom nakanom da ih nekom dragom, bliskom i surovo prognanom rođaku pošalju u tuđi svijet.

 Autokrat i njegove besmislice

Bošnjaci.net: Sinoć ste (23. jula) bili prisutni na otvaranju novog mostarskog muzeja, jedinstvenog u Bosni i Hercegovini kako ističu mediji. U čemu se ogleda ta jedinstvenost i u čemu je bio vaš doprinos?

 Otvaranje velikog projekta Interpretacijskog muzeja

Kajan: Pa vidite, nisam bio na otvaranju. Trebao sam biti, ali nisam imao volje otići. Sretan sam da je supermoderni muzej otvoren. Ostvaren je u suradnji Grada Mostara i Muzeja Hercegovine, sa organizacijom "Oxfam" iz Italije i talijanskom regijom Toskana, koji su glavni investitori cijelog projekta. Riječ je o zaista jedinstvenoj instituciji nazvanoj Interpretacijskim muzejom. Nema takvog u Bosni i Hercegovini a nema ih puno ni u svijetu. Naime, osim 70-tak izložaka, po prostoru triju etaža raspoređene su plazme preko kojih posjetitelji, sistemom touch screena biraju jednu od više tema „proživljene i arhivirane prošlosti“ od prahistorije do danas, a koja se po svojoj prirodi ne može izložiti u prostoru. U pričama koje sam grupirao oko osam tema, projicirano je historijsko i nehistorijsko vrijeme s mitovima i legendama od prahistorijske Badanjske pećina, ilirskog Daorsona, preko rimskog Mogorjela, neimarske baštine turskog razdoblja upravljanja, do austrougarskog moderniteta i suvremenog jugoslavenskog razdoblja. Pripovijedanje je pretočeno u filmsku interpretaciju nastanka čudesnih mostarskih građevina i začudnih humskih obitavališta, zatim o životu, kulturi i običajima vezanim za vode, pa o stoljetnom razvoja zanatstva, izvornoj baštini utkanoj u svadbene običaje od kasnog srednjovjekovlja do novijih vremena…. I tako dalje. Nažalost, katalog koji je te večeri prezentiran publici na otvaranju, jedini je vidljivi promašaj. To se nipošto nije smjelo desiti, da se takav i u takvu obliku pojavi na neponovljivom otvaranju čudesne ustanove kakav je ovaj muzej. Tekstovi u katalogu su moji autorski eseji, istovjetni filmskoj narativnoj podlozi na kojoj sam radio gotovo dvije godine – a to se iz kataloga ne vidi, pa sad mogu očekivati nekritičko razvlačenje i preštampavanje tih tekstova bez ikakve odgovornosti i zaštite autorskoga prava! Još gore od toga je – antologijski tehnički šlamperaj u grafičkoj i štamparskoj realizaciji, pred kojim se čovjek jedino može duboko postidjeti.

 Ljubo Bešlić, autokrat i njegove besmislice

Sad da pojasnim zašto nisam bio na samom činu otvaranja. Večer prije, na konferenciji za medije kojoj je tema obilježavanja 10. godišnjice obnove Starog mostar, unutar koje je i otvaranje Interpretacijskog muzeja, govorio je i gradonačelnik Ljubo Bešlić. Ostao sam duboko  deprimiran njegovom odgovorom na novinarsko pitanje Faruka Kajtaza. Pitanje je glasilo: Zašto Grad svečano obilježava Dan obnove simbola Mostara, ali ne i dan njegovog besramnog rušenja u ratu? Odgovor je bio besraman: "Takve priče ne bi doprinijele stabilnosti Mostara. Nije dobro za ovaj grad praviti događaje koji će optuživati i iritirati nekoga. Treba se pružiti ruka pomirenja između građana Mostara kako bi se gradila zajednička budućnost".
Novinar, nakon tog  gradonačelnikova intelektualnog barbarizma, nastava:  „Logika gradonačelnika Mostara je sve samo ne logična! Ukoliko bi obilježavanja rušenje Starog mosta nekoga "iritiralo", zar onda ne bi trebalo po istom principu prešutjeti srebrenički genocid ili barbarsko rušenje Dubrovnika ili Vukovara? Da li bi možda Bešlićeva "ruka pomirenja" pomogla i u slučaju sarajevskih Markala? Bi li u Sarajevu bila bolja "atmosfera" kada se o tome i najvećoj opsadi jednog grada nakon Drugog svjetskog rata jednostavno šutjelo? Treba li se o jami "Tomašica" šutjeti radi bolje atmosfere u Prijedoru? 


Asim Krhan, direktor Mujeza Hercegovine

Zamolio sam direktora: obustavite distribuciju kataloga!
To je moj privatni razlog da nisam ni mogao ni htio otići i slušati g. Bešlića na otvaranju Interpretacijskog muzeja u koji sam s velikom ljubavi ugradio svoje vlastite tekstove… Nisam htio biti izložen još kojoj možebitnoj Bešlićevoj besmislici i pritom, zamislite, držim u ruci katalog Muzeja Mostara i Hercegovine ispunjen svojim vlastitim tekstovima (po kojima su rađeni interpretativni video spotovi) na 60-tak stranico čijem se izvornom autorskom porijeklu praktično ne zna ništa! Nigdje, kako je uobičajeno, nije navedeno ime ovoga vašega autora. Jedina je utjeha da je potpisan autor pregovora od pola kartice teksta, g. Robert Canu, ispred mojih nepotpisanih 60 stranica u engleskom i bosanskom jeziku! Te tekstove sam ustupio izdavaču besplatno – ali nikako ne i anonimno. Neka mostarska liska će reći da ipak postoji moje ime u toj edicji, na kraju knjige, tamo u nizu imena stotinjak suradnika otisnutih najsitnijim slovima koja postoje! Tekstovi su upotrijebljeni, po ugovoru, u filmskim verzijama dostupnim na plazmama, a osobno sam, bez autorske naknade (sto nije bila ugovorna obaveza) ustupio te iste tekstove za prvo izdanje kataloga. Ovom prilikom duboko razočaran, danas sam zatražio obustavu distribuiranja tog i takvog izdanja. Umjesto postskriptuma: Odmah sam dobio i odgovor od agilnog direktora Muzeja Hercegovine g. Asima Krhana: Izdanje kataloga se blokira!

Mostar, 24. 7. 2014.
Intervju za portal Bošnjaci.net

16. srp 2014.

SRBIJA I HRVATSKA NISU JAMCI DAYTONSKOG SPORAZUMA


 Piše: Ibrahim Kajan
 

 Potpisali su mir oni koji su u ratu sudjelovali




Začuđujuća je gluhost bosanskohercegovačkih političara kojima se svaki dan iz političkih redova susjednih država „provuće kroz uho“ da su oni, tj. njihove države „garant Daytonskog sporazuma“, baš kako je prekjučer rekao a „Oslobođenje“ prenijelo u utorak, 15. 7. 2014., ministra vanjskih poslova Srbije g. Ivice Dačića. 

Naime, po riječima poznatog mostarskog profesora Ustavnog prava dr. Nurka Pobrića više puta u medijima ponovljenim, Srbija i Hrvatska su supotpisnice mirovnog sporazuma koji je zaključen donošenjem Daytonskog sporazuma. Mirovni skupovi okupljaju „strane u sukobu“ da ih privole na mir, a ne da one, osobito ako su agresorske – „garantiraju mir“ u zemlji koju su brutalno napale! Potpisujući ga, obje su zemlje potpisale i priznale svoje sudjelovanje u bosansko-hercegovačkom ratu. Dakle, Hrvatska, i posebice Srbija, agresorske su države i one su (su)potpisale mir i nemaju nikakva prava na uplitanje u političke prilike u Bosni i Hercegovini. O takvom njihovom pravu, u samom tekstu Daytonskog sporazuma naravno da nema niti jednog jedinog slova i niti jedne jedine riječi!

Bosanskohercegovački bi političari to morali znati, kao što bi morali znati i da je u tom istom, Daytonskom sporazumu u čijem je sklopu Ustav BiH, i odrednica u jezicima, njihovim imenima (bosanskom, hrvatskom i srpskom) i njihovoj raznopravnosti u privatnoj i javnoj upotrebi. Zato i jest čudno da „specijalana dopisnica „Oslobođenja“ korisi, a „Oslobođenje“ ga izvorno objavljuje na srpskom jeziku ekavskog tipa koji je službeni jezik u Srbiji, a ne srpski jezik ijekavskog oblika koji je standradni jezik Srba u Bosni i Hercegovini. 

Mostar, 16. srpnja 2014.

30. lip 2014.

GOJER: IZ DUŠE MOSTARSKE



 Ibrahim Kajan: Grad velike svjetlosti. Mostarske vedute, Muzej Hercegovine &  IC Štamparija, Mostar, 2014.



 Piše: Gradimir Gojer

Nevjerojatno mudru posvetu ispisao je za svoju knjigu "Grad velike svjetlosti" suvremeni mostarski književnik Ibrahim Kajan. Svi mi koji smo za života poznavali pokojnog Hivziju Hasandedića, glavnog povjesničara starog Mostara, došli smo "na svoje" posvetom ove predivne knjige upravo toj okomici duhovnosti grada na Neretvi.
Čudesna je knjiga "Grad velike svjetlosti". Ne pripada putopisu, a opet je i putopis! Ne pripada zavičajnoj već kozmopolitskoj literaturi, a opet je duboko zavičajna knjiga.Gajeći autentičan mostarski jezik i iznimno rafiniran pjesnički izričaj, Ibrahim Kajan je napravio malo čudo usred Mostara.

Poetičan način
Ako kažem tek jedan od naslova tekstova iz ove moćne knjige - Emina: Ijepota koju svi zamišljamo, onda sam dostatno ilustrirao imaginaciju jednog mostarskog pjesnika koji zna i umije pisati o povijesti svoga grada na duboko poetičan način.
Nekom čudnom magijam pjesnika - putopisca, zavičajnom nostalgijom i zlaćanom žicom tumača i povijesti, ali i suvremenosti Mostara, Ibrahim Kajan će sa strašću i iznimnom odanošću svim mostarskim vedutama ispisivati zlatopis o Mujagi Komadini, o kući Đabića, o Ivanu Frani Jukiću (Gutenberg u Vukodolu), o Lakišićima što su mrzili sebičnost, o mome najdražem mostarskom toponimu Turbetu Šejha Juje, koji je bio i ostao turbe legende i zagonetke, o Ijepotici Karađoz-begovoj džamiji, o Ijepotici Krivoj ćupriji...
Ibrahim Kajan u svom bogatom pjesničkom, pripovjednom, dramskom, putopisnom opusu domece ovu neobičnu knjigu...
Jer, "Grad velike svjetlosti" ne predstavlja samo zbir mostarskih veduta...

Istinopis o mašti
Ova knjiga je istinopis o mašti i maštalište o mostarskim istinama! Na naslovnoj strani ove knjige zrcale dva simbola iz dvije mostarske epohe! S razlogom! Bogdanovićevo zadužbinsko djelo - Partizanski spomenik i sav svjetlom Mediterana obasjan Stari most, mostarski...
Nakladnici ove knjige Muzej Hercegovine i IC Štamparija, siguran sam, nisu niti svjesni što su napravili?!U istoj knjizi našli su se i povijest i sadašnjost, i imaginacija i stvarnost, briljantna likovnost i decentna grafija.Nakon ove knjige Ibrahima Kajana Mostar ima svoju osobnu iskaznicu!

DNEVNI LIST, 27. 6. 2014., str. 54
 

25. lip 2014.

KNJIGA O LJEPOTI MOSTARA – OTPOR JE VELIKOM ZLU





Ibrahim Kajan : Grad velike svjetlosti. Mostarske vedute, Muzej Hercegovine & IC Štamparija, Mostar, 2014.

(Recenzija rukopisa)



Napisala: dr. sc. Senija Milišić

Carl Peez piše 1891. godine da je Mostar kao plemeniti biser u svojoj školjkinoj kući. Austrijski književnik Robert Michel u svojoj knjizi o Mostaru (1908) citira riječi jednog osmanskog namjesnika iz 16. stoljeća koji je ustvrdio da se „nijedan luk na svijetu ne može uporediti s nebeskim lukom Starog mosta pod kojim se zvijezde skrivaju i ogledaju.“ R. Michel doživljava Mostar kao grad iz bajki. Slične opise grada i njegove okoline nalazimo kod niza autora. 

Svoje poglede na grad Ibrahim Kajan daruje nama i budućim pokoljenjima. Slika grada u kamenu nastala je iz ogromne ljubavi za svoj grad. Ta ljubav izbija iz svakog retka, jer je grad tu ljubav zaslužio. Značajno je istaći da se u posveti autor zahvaljuje dvojici ljudi: Hivziji Hasandediću i Asimu Krhanu. Hasandediću, koji je znao priču o svakom mostarskom kamenu, a svaki je kamen u Mostaru, kazivao je, živa historija. Ovaj arhivista, muzeolog, historičar, analitičar, alim i mualim, istraživač enciklopedijske svestranosti čitav svoj život posvetio je skupljanju i prezentiranju činjenica iz bogate povijesti grada. Svo to blago neprocjenjive vrijednosti čuva se u Muzeju Hercegovine na čijem je čelu Krhan. Odatle je krenuo autor sa poniranjem u bogatu prošlost, „ne da bude izvor sjećanja, već i poticaj novog, sretnije sadašnjosti i bogatije i sigurnije budućnosti.“ 

Kajan je odlučio da kroz vedute sačuva gradsko vrijeme od zaborava. Ono teče od postanka grada. A grad postoji od trenutka kada je dobio svoje ime.  Jer, kako reče autor, tek kad ime dobije odredi mu se sudbina i smisao, pa postoji do dana određenoga. Otkuda baš to ime, koje mu je značenje, pitanja su koja prate nastanak svakog ljudskog naselja. I kakav god odgovor da bude prihvaćen, on će, za svoje stanovnike uvijek biti grad velike svjetlosti, jer su Mostarci „uvijek žedni Mostara“. 

Prošlost grada „hercegovačkog kamenog mora“ ispunjena je značajnim događajima. Kroz 40-ak priča saznajemo povijest građevina, životnih prilika u gradu, funkcioniranja vlasti, djelovanja istaknutih ličnosti. Legende su sastavni dio priče o nastanku velikih građevina. Uporedo sa pričama izvan službene povijesti, autor podastire činjenice i vuče nit života grada do današnjice. I dok nastaju vedute, Kajan iznova obilazi grad.  Upija i prenosi nam kroz svoj tekst slike, zvuk, miris. Tu su stabla tvrdih košćela, krtih zovina i bludnih smokava, pa čempresi. Pa čudesne muslimanske avlije prepune cvijeća. Čuje se cvrkut ševa i kumrija, a noću, bezbeli, rajskih bulbula kojih je Mostar nekada bio pun poput raspuklog šipka. I dok upire zvizdan, dok se topi asfalt, ječi u dertu nevidljivi cvrčak. U predahu, pored šadrvana u džamijskim avlijama, naviru sjećanja i bliska i topla, i bolna, jadna i čemerna.

I kao što reče autor „kamo god da pogledam i što god pogledom da obuhvatim, posreduje priču o onima kojih više nema, i o događajima koji su se čudesno ispreplitali i jedan drugi potiskivali, mijenjali tijek i narav, pa ga nikako prepoznati ne možeš, usporediš li njegovu početnu žudnju s njegovim nevjerovatnim krajem“.

Tako je i sa pričom o kuli hercega Stjepana koja se 3. 4. 1452. pominje u dubrovačkim listinama. Od srednjovjekovnih građevina jedino je ona ostala u srcu Mostara. Ćejvan Ćehajina Kriva ćuprija u donjem toku Radobolje, nastala prije 1558. godine, bila je izuzetno važan i  jedini prometni prelaz na glavnom putu koji je vodio od juga prema sjeveru i povezivao Hercegovinu sa Dalmacijom, te cijelom zapadnom i jugozapadnom regijom. Kriva ćuprija je danas osamljeni i zaboravljeni, u bilje zarasli most, „poput zagubljenog i ostavljenog djeteta“. 

Povijest, važnost i simbolika Starog mosta nezaobilazna su priča. Predrag Matvejević napisa da je Stari most u Mostaru imao funkciju koja je bila i humanistička, i historijska i civilna. Upravo o ovim funkcijama govore Kajanove vedute. Jer „bijela kocka čardaka u gustoj ljubičastoj noći, koji nije ni na nebu ni na zemlji, kućica svjetla, svjetla znanja, ta bijela lebdeća kuća iznad mosta, koja ni imena nema, u tom čardaku sastaje se obrazovani svijet Mostara i tu raspravljaju o svim pitanjima transcendentalnog života i šerijatskog prava“. 

O ljepoti islamske sakralne arhitekture koja je stoljećima krasila Mostar, ali i tragičnoj sudbini ovih građevina autor je zapisao više priča. Sinan pašina džamija na Mejdanu, starija od Starog mosta (1474), bila je biser islamske sakralne arhitekture. Džamija na Raljevini danas ne postoji, izbrisana je. Na Raljevini su ostali samo crni zidovi da podsjećaju na minulu povijest i sudbine ljudi koji su živjeli u njezinoj sjenci i u njoj okretali svoja lica strani „Časnih Gradova i Brda Svjetlosti, gdje je zemlji i ljudima spuštena pouka: UČI!“ 

Sačuvana je samo jedna fotograija Ali-hodžine džamije iz 1920. godine. Na Bajram 1687. desio se  upad uskoka sa serdarom Stojanom Jankovićem, koji su bili plaćenici Mletačke republike. Oni su  ljude koji su se nalazili u džamiji pobili, džamiju zapalili. Obnovljena je 1868., a onda ju je 1922. uništio požar. Izgradnja svake od ovih građevina značila je širenje grada i podizanje novih objekata koji će biti u funkciji njegovih stanovnika. Roznamedži Ibrahim efendija podigao je prije 1620. godine svoju džamiju u današnjoj Fejićevoj ulici, i česmu, i doveo živu vodu iz Djevojačkog vrela. Slava ovog  vrela što na ljubav i žudnju podsjeća izblijedila je, ali nipošto nije zaboravljena i u bezdanu povijest odgurnuta. Vrelu babun pripisuju se čudesne moći u liječenju boleština.

Nisu zaboravljena ni brojna dobra koja je Roznamedži Ibrahim efendija darovao svom gradu. Uz Šarića džamiju bio je i harem, a Karađoz-beg je svom gradu pored džamije sagrađene 1557., podario mekteb, imaret, han. Čudesne arabeske, kaligrafski ispisi, ornamentni i floralni motivi, koji su sjajili sa svakog džamijskog zida, nestali su divljačkim razaranjem 1992/93. godine.  Sve je salomljeno, pa ponovo obnovljeno.

Mostarska greblja našla su se na udaru od dolazećih vlasti-od austrougarskih do socijalističkih. Dio po dio je otkidan, potom zatiran. Oko 1885. godine austrougarska monarhija je cestom presjekla harem, prorovala kosti i porazbijala bašluke, i otada se uvede „zakon“ da živi koračaju po mrtvima, pa  mnoge žive „pritišće svijet mrtvih“. Partizansko spomen groblje, remek djelo spomeničke arhitekture, posvećeno mostarskoj mladosti izginuloj u drugom svjetskom ratu u borbi protiv fašizma, neofašizam posmatra u drugom svjetlu.

Priče o turbetima otkrivaju nam tajne života mostarskih derviša, od kojih se ističe šejh Jujo, Mustafa ef. Ejubović, jedna od najmarkantnijih intelektualnih ličnosti bošnjačkih na prelazu iz 17. u 18. stoljeće. Iza sebe je ostavio 27 izuzetno cijenjenih djela iz područja šerijatskog prava, lingvistike, dogmatike, disputacije.

Autor nas upoznaje sa nizom istaknutih historijskih ličnosti osebujnih biografija „koje su najdojmljivije sudjelovale u oblikovanju burne povijesti Humske zemlje: od neporecivog gospodara života i smrti velikog vojvode bosanskog, hercega Stjepana Vukčića Kosače do Ali paše Rizvanbegovića, vezira nad Hercegovinom.“ Derviš-paša Bajezidagić je od doba sretne mladosti, kad mu je „soko sreće sletio na ruku“ izrastao u velikog državnika i velikog vojskovođu, i velikog legatora i velikog pjesnika. Svom je gradu podario i džamiju u Podhumu, i mekteb, pa medresu, pa knjižnicu. Stihovi Medžazija i nakon četiri stoljeća sjaje strašću ljepote i opijenošću ljepotom. Nenadmašni pjesnik Zijai je dobro znao kako je svijet nepravedan i kako sugrađani mogu biti okrutni. 

Kuća Lakišića je prema usmenom i pismenom pamćenju dala niz niz alima, vakifa. Oni su svojim postupcima ostavljali poruku o čovjeku kakav bi trebao biti. Jer, oni su Lakišići, oni mrze sebičnost. Autor prati uspon i pad kuće Džabića, čiji su članovi bili muftije, hafizi, šejhovi, kadije, alimi, književnici, muderisi. 
   
     Obilazak Bakamluka prilika je da se autor podsjeti odrastanja, drugova, svojih prvih prijatelja, ali i prilika da se progovori o porodici Bakamovića, o džamijama dvojice braće Bakamovića, baba Beširovoj i hadži Ali-bega Lafe, podignutih prije 1631., srušenih 1993. Salih beg Bakamović bio je ekonomista, novinar, pisac i prevodilac. Znao je francuski, njemački, turski, arapski,  mađarski, talijanski, esperanto, perzijski, djelimično grčki, španski, engleski jezik. Neobjavljen i negdje u Skoplju zagubljen je njegov četverojezični rječnik bosansko-perzijsko-tursko-francuski.

I. Kajan je svojim vedutama zahvatio i onaj dio mostarske povijesti austrougarskog perioda. Zahvaljujući neumornom gradonačelniku Mujagi Komadini Mostar je počeo dobivati izgled srednjeeuropskog grada. Prvi tiskarski stroj u Mostaru i predani rad fra Anđela Kraljevića bili su prvorazredni kulturni događaj ne samo za grad, nego i šire. Mozaik veduta upotpunjen je pričama o Biskupiji, Pravoslavnoj kući Božijoj, kao i onoj židovskih sugrađana. Autor nam je ponudio i sliku dvora Jefte Bjelobrka, ali i priču o engleskom konzulu, koji se eto, našao u našem skromnom susjedstvu.

Autor će reći da čovjekov duh žudi za ljepotom, a da je nečastivi prezire i na svakom koraku uništava. Sva dobra koja su stoljećima izgrađivali i svom gradu darivali veliki ljudi, razorena su krajem dvadesetog stoljeća.  Da li su i zbog čega kažnjeni? Ako su kažnjeni jer su bili loši-kako to da su toliko lijepog ostavili? Iza velikih ljudi ostaju njihova djela i ona žive stoljećima, neljudi za sobom ostavljaju pustoš.   Ali šejtan ne zna jačinu ljudskog duha: sve je vraćeno na svoje mjesto, pa su dobri duhovi ispisali, šapućući živima sudbinu da će dobre duše ponovo biti u svom zavičaju i u svojoj vlastitoj kući.

Slavni grad jeste bio ugruhan, i ranjen i razoren, ali ostalo je, hvala Bogu sve glavno na svom mjestu, „pa se zagladilo i zaliječilo.“ Pa će ujutru opet poteći rijeke ljudi sa Istoka i Zapada, sa Sjevera i Juga, onih koji lutaju po svijetu i traže ljepotu drugih, znajući da su na pravom mjestu.  Dolaziće zbog Starog mosta „građevine koja je kroz povijest svog postojanja postala puno više od mosta, na isti način na koji je Mostar oduvijek bio puno više od grada.“ On je grad Velike svjetlosti. 

Veliki ljudi postaju velikim svojim djelima i onim što ostavljaju generacijama koje dolaze. Mali ljudi misle da će samim prolaskom pored kuće svog prethodnika velikana postati veliki. Ovom knjigom Ibrahim Kajan daje svoj prilog kulturnoj i društvenoj povijesti Mostara u borbi protiv barbarizma, Sve što je rekao je istina, sve što je napisao ostaće zapamćeno. Njega ne zanimaju samo činjenice, već i srce ovoga grada. Koje je uistinu veliko. I koje nam pomaže da sa svakim zaboravom ne umre i dio nas.