13. kol 2016.

VIDOVI DOTEMATIZACIJE U KNJIZI PUTOPISA IBRAHIMA KAJANA "TRAGOM BOŽJIH POSLANIKA"

U očekivanju novog izdanja
Tragom Božjih poslanika - Turski dnevnik




Mr. sc. Sanela Tučić

VIDOVI DOTEMATIZACIJE U KNJIZI PUTOPISA IBRAHIMA
KAJANA "TRAGOM BOŽJIH POSLANIKA"

1. Autorski okvir i pristup

"Najveća avantura koja se čovjeku može dogoditi, kažu mudri ljudi - susret je sa
samim sobom."[1]
Ovom rečenicom, koja je sasvim prikladno mogla stajati i kao motto na samom
početku knjige o kojoj je riječ, započinje kratki autorski osvrt - pogovor na kraju
rukopisa, pod naslovom "Zapis o vremenu kada sam bio sretan". Cijeli rukopis je
podijeljen u ukupno dvanaest poglavlja, od kojih prvih jedanaest predstavljaju
etape ili epizode autorova hoda po jugoistočnoj Turskoj, u proljeće 1990. godine,
po najzanimljivijim destinacijama "Pejgamberleri ovalari" ("Područja Božjih
poslanika"). Naše razmatranje započet ćemo upravo "skraja", od ovog kratkog, ali
vrlo poticajnog i za analizu dragocjenog osvrta - pogovora, u kojem je na svega
dvije stranice teksta sažeto mnogo toga: od objašnjenja kako je knjiga nastala, od
čega se ona sve sastoji i kako je i zašto dobila baš taj žanrovski okvir (putopis), pa
preko neobične sudbine zabilješki koje su tokom rata 90-tih u Bosni i Hercegovini
bile skoro i zaboravljene - sve do fiksiranja neposrednog povoda da se ona sredi i
uobliči u knjigu i do pohvale izdavaču koji se ponudio da je objavi.
"Ako ikada čovjek može biti istodobno i sam i sa ostatkom svijeta, svakako je to u
trenucima susreta s palačama i hramovima, onim opipljivim tragovima misaonog
svijeta što posreduju kontakt s ljudima koji su nekada davno bili. Od blistavih
građevina jedino su ljepše i misaono poticajnije - njihove ruine!"[2]
Ovo je zapravo nastavak koji slijedi iza na samom početku navedene misli koju
smo prepoznali kao mogući motto ove knjige. Već ovaj pasus puno govori o
autorskom pristupu, o konceptu i o jeziku djela.
"Biti istodobno sam i sa ostatkom svijeta" - precizno je i literarno poticajno
određenje vlastite autorske pozicije, koja se odmah nagovještava kao pozicija
mislioca, intelektualno otvorenog i lirski profinjenog promatrača i interpretatora
duboko isprepletenih i srodnih segmenata duhovne baštine najvećih
monoteističkih religija; pjesničko očuđenje dato u komparaciji na kraju pasusa
posvjedočuje vjeru i stav autora da duhovne vrijednosti koje stoje u temelju
razvitka čovječanstva ne mogu biti uništene - čak i ruine, i reliquiae reliquiarum
daleke prapovijesti sadrže u sebi dovoljno poticaja za znatiželjan duh koji traga za
vezama i za smislom religijskih i duhovnih sistema iz kojih izvire povijest našeg
svijeta.
S čim ćemo se u iščitavanju ove knjige susresti? Gotovo izravan odgovor na ovo
pitanje dat je u ovom pogovoru:
"...s bezbrojnim primjerima visokog islamskog pučkog duha, isprepletena s
fantastičnim pričalačkim oblicima i sadržajima koji plutaju između vjerovanja i
nevjerovanja, između starozavjetnog citata i izvornog kur'anskog ajeta, od
anegdotine ljuske do epske suprapovijesnice, od basne do očudene zbilje; svaka
priča ima bar jedan opipljiv poticaj - u mekamu, tekiji, podzemnom boravištu,
izvoru, čak i u bazenu i ribama u njemu!,,[3]
Na ovaj način autor daje svojevrsnu tipologiju izraza, žanrova i diskursa koji
bitno određuju i uokviruju prostor dotematizacije - unutar kojeg će se sva
iskustva s putovanja duševno asimilirati i duhovno produbljivati, kako bi tekst
postao barem približno dostojan izuzetnosti tla po kom se hodilo, kako bi tekst
sam "nalegao" poput gornjeg (posljednjeg, ali još ne i zadnjeg!) sloja na
palimpsest kojeg samo po sebi već predstavlja to "rodno mjesto" suvremenog
čovječanstva.
I doista, taj prostor dotematizacije otvarat će ne samo brojni materijalni ostaci i
spomenici drevnih kultura, ne samo čarobni i fantastični ambijenti u kojima će se
zaticati putopisac - već i živi ljudi s kojima će on putovati ili se na putu s njima
susretati i još uvijek živa usmena predaja lokalnog stanovništva; to povremeno
ogledalsko zaranjanje bilog u suvremeno i obratno, suvremenog u bilo, proizvodi
jak efekt začudnosti, transtemporalnosti - što dodatno doprinosi, pored kakvoće i
smisla samih sadržaja drevne baštine, općem dojmu "polivalentne uvezanosti"
epoha, kultura i religija koje su, na prvi pogled, međusobno tako različite.
Taj "faktor živog čovjeka" bio je višestruko presudan - i za nastanak samog
teksta, i za njegovo oživljavanje i oubličavanje u knjigu, pa napokon i za njegovo
objavljivanje. Vrlo je bitno odmah naglasiti taj aspekt senzibiliziranosti autora na
ljude kojima je bio okružen dok je putovao i dok je sređivao rukopise, odnosno na
ljude koji su mu na ovaj ili na onaj način dali poticaj i podršku kako bi izgurao
ovaj projekt do kraja.
On eksplicite u pogovoru spominje dragocjeno druženje sa kurdskim studentom
Zanom tokom samog putovanja, potom poticaj koji je imao od mladog Samira
Mehmedovića (da se nakon završenog rata vrati bilješkama i da ih sredi), te
konačno i podršku koju je dobio najprije od velikog hrvatskog pjesnika Danijela
Dragojevića (koji mu je u svojstvu urednika III programa Radio-Zagreba emitirao
neke dijelove ovih tekstova, pohvalno se izrazivši o njihovoj literarnoj
vrijednosti), a potom i od bosanskog pjesnika i izdavača Amira Brke, koji je
lucidno prepoznao vrijednost rukopisa i u pravom momentu se ponudio da ga
objavi. Nije ovo samo stvar takta i pristojnosti autora, koji osjeća potrebu da se
oduži ljudima koji su mu pomogli ili koji su sudjelovali u realiziranju projekta -
riječ je prvenstveno o izvornosti i duhovnoj otvorenosti samog autorskog postava:
Kajan nije knjiški, dogmatski niti na bilo koji način ideologijski profiliran znalac
koji se upušta u promišljanje stanovite tematike i problematike od općeg
znanstvenog značaja - on je posvećenik duha i umjetnosti koji iz živog i
živodajnog konteksta realnosti traga za samim sobom u drugome i koji, kao takav,
ne može ni proosjećati ni promišljati to čime se bavi bez živih ljudi, mimo njih ili
neovisno od njih. Evo kako, naprimjer, u pogovoru objašnjava svoj prvobitni
impuls da bilježi dojmove sputa:
"Gdje god sam bio, zamišljao sam kako pripovijedam svojim djevojkama -
Smaili, Lejli i Hani - sve što vidim, čujem i čemu sam odmah davao formu
dnevnog zapisa koji razmišlja putujući. Tako sam otkrio i najpogodniji oblik svoje
,,1001 noći", u putopisu koji doista najviše naliči životu samome: prima sve i
emitira sve! (podv. S.I.T.)"[4]
Dakle, i žanrovska profilacija knjige kao putopisne proze ima svoje utemeljenje u
okrenutosti živim ljudima (u potrebi oca da kćerkama prenese čudesna iskustva s
putovanja) - pri čemu se u navedenom pasusu autoru "otelo" i sjajno određenje
samog putopisa (kao teksta koji najviše sliči životu, jer "prima sve i emitira sve").

2. "Uvod u golemu tajnu" - početak putovanja

Karakteristično je da prvo poglavlje u knjizi započinje pasusom u kojem odmah
registriramo kombiniranu dvostruku dotematizaciju: iz upečatljivog opisa gužve i
galame na autobuskoj stanici Topkapi u Istanbulu, preko jedne raskošne metafore
nailazimo na izravnu dotematizaciju u formi meditacije, kojom se pogađa unutarnji
naboj putnikove duševnosti;
"Nebrojeni ljudi, zavežljaji i koferi o koje se saplićeš i koje preskačeš, lebdeće tepsije
pune kolača iznad zapetljana klupka putnika, reski glasovi s porukama o polascima i
dolascima autobusa, cika djece i oštro siktanje majki, izdvojeni detalji djevojačkih
suza u rastanku sa mladicima, napokon prašina što ti se lijepi po licu, po čelu, po
ušima, po očnim kapcima - sve se to kovitla u neobjašnjivu prostoru u koji si i ti
zataknut, i sve je to taj čuveni stambolski autobusni kolodvor Topkapi - golemi
betonski tepih koji je zaboravio letjeti (metafora, op. S.I. T .): Topkapi je prvo mjesto
susreta europskih putnika, i presudna je početna točka onima što svoja lica okreću
Istoku.
Kao što ljudska duša osjeća trajnu težnju da nađe svoje izvorište, i svoju dopunu,
tako i probuđena misao traži po svjetskim mapama svoja prapočela (poređenje i
personifikacija, op. S.I.T.), ognjišta i verige svjetlećeg kruga (metafora, op. S.I.T.) u
kojem su, okruženi povijesnom tminom, slijedili one od kojih smo potekli u
potocima (još jedna metafora, op. S.I.T.) na sve strane svijeta. Otkuda čovjek? - eto
pitanja s bezbroj odgovora! Gdje su mu bila prva staništa, gdje je utvrdio svoje prve
gradove?" (podv. S.I.T.)[5]
Dakle, u iščitavanje ove knjige ulazimo kroz snažno literariziranu uvodnu dionicu, pri
čemu struktura navedenog pasusa u cijelosti odgovara principu kompozicije cijelog
prvog poglavlja: najprije dolazi opis mjesta, odnosno aktualizacija ambijenta ili
toposa ili teme (u navedenom citatu je to prekrasan opis autobusnog kolodvora
Topkapi); potom se kao najučinkovitiji "rez" ili prelaz u tekstu pojavljuje ova ili ona
stilska figura (metafora autobusne stanice kao ćilima koji je zaboravio letjeti;
karakteristično je da se odmah uz tu raskošnu sliku nadovezuje, u sklopu polariziranja
iskaza, obavijesno-saopćavajući, stvarnosni pol jezičkog određenja toposa: "Topkapi
je prvo mjesto susreta europskih putnika, i presudna je početna točka onima što svoja
lica okreću Istoku.") - s čim postaje moguća izravna dotematizacijska
nadogradnja teksta (u formi meditacije ili filozofske reminiscencije na opće teme,
ili u formi misaone kondenzacije, stava, interpretacije u vezi sa određenom osobom, s
pitanjem ili problemom sociološke, kulturnopovijesne, socijalnopsihološke ili etičke
provenijencije). Ovaj trijadni kompozitivni sklop odmah se ponavlja u nastavku
teksta, iza dramatičnog pitanja Otkuda čovjek? - s kojim završava prvi pasus:
,,1 ljudi se, iznenada, okupljaju oko iznalazaka znanstvenika, oko iznenadnih
arheoloških otkrića i novih otčitavanja tekstova drevnih izvještaja (svetih knjiga).
Arheolozi su otkopali pronađene gradove zasute prašinom stoljeća i pročitali glinene
pločice klinova pisma: tako je iz podzemlja izronio najstariji grad na svijetu - Ur,
tako su prepoznate zidine Ninive, Amenhotepova grada Eknatonov obzor, napokon
Troje, a najposlije (čak i pred mojim očima) - otpuhnuše sipki prah (stilizacija,
metaforska zamjena za učinak rada arheologa - op. S.I.T.) s temelja goleme
kraljevske palače u prastarom gradu Haranu, biblijskom gradu goleme povijesne
slave! Čovjek je sklon opipljivom i vidljivom: povjerovao je u gradove tek onda
kad ih je, otimajući se sam sebi, obuhvatio pogledom. A neke ljude, koje ne
možemo (otkapajući njihove kosture) prizvati i prepoznati - hoćemo li ikada
priznati da su postojali, da su gradili i vodili svoje svjetove? Ljudi koji
hiljadama godina nadahnjuju Židove, kršćane, muslimane? Abraham -
Ibrahim? Job - Ejub? Noa - Nuh? Henok - Idris? Isus - Isa?"[6]
Prvi, obavijesni nivo u navedenom pasusu fiksira arheološka otkrića, dešifrirane
tekstove drevnih pisama i reinterpretacije tekstova svetih knjiga kao realni osnov ili
stvarnosni okvir našega sučeljavanja s tako oživljenom prošlošću; nabrajajući
najstarije ili najslavnije gradove što su ih otkrili arheolozi, autor će se, upravo na
mjestu gdje spominje vlastito prisustvo (dakako, slučajno, tokom ovog putovanja)
takvom jednom velikom otkriću (otkopavanju ostataka kraljevske palače u Haranu),
poslužiti metaforizacijom ("otpuhnuše sipki prah") - kako bi nakon toga, u taktu
gotovo identičnom kao i u prvom analiziranom pasusu, prešao na generalizaciju, to
jest na nivo izravne dotematizacije (boldirani dio u navodu). Moramo primijetiti da
su stilizacijski impuls, odnosno akcentuiranje u sklopu neizravne dotematizacije,
osim spomenutim "otpuhnutim sipkim prahom", izvršeni i teško uočljivim
dvostrukim ponavljanjem pridjeva (priloga), na samom početku i na kraju prvog,
obavijesnog dijela navedenog fragmenta (vidi u gornjem citatu podvučene riječi:
"iznenada" - "iznenadnih"; "goleme" - "goleme"). Ovaj figuralni zahvat
ponavljanjem na malom prostoru istih riječi ima dvostruku funkciju - najprije
dinamiziranja i oduhovljenja (u psihološkom smislu) jedne po sebi mukotrpne,
pretežno neatraktivne i monotone djelatnosti kakva već jest djelatnost arheologa, a
potom i naglašavanja značaja i veličine (dimenzioniranosti - i u prostoru i u vremenu,
i u stvarnosti i u predaji) sadržaja oko kojih se okuplja autor.
U nivou izravne dotematizacije i ovdje se, kao i u prvom analiziranom pasusu, u
prednji plan izbacuje meditativno-refleksivna generalizacija; dok je na početku
istaknuta bila misao o vječitoj potrazi ljudske duše, pa i ljudske misli, za
izvorištem, za prapočelom i korijenom, dotle se u sljedećem navedenom pasusu
iznosi misao općeg karaktera o ljudskoj sklonosti da se najviše vjeruje onom što se
može vidjeti i opipati - pri čemu je iz oba ta meditativna vrutka izbilo pitanje: prvi
put pitanje o porijeklu i izvorima čovječanstva, a drugi put o autentičnosti velikih
likova povijesti, čijih tragova ima uglavnom samo u predaji, ali najčešće ne i u
materijalnoj stvarnosti. Oba ta pitanja bitno određuju poziciju autora na samom
početku putovanja - nagovještavajući prirodu njegovog interesa, želje, nade i
i ambicije s kojima kreće na put, pa donekle i iznenađenja i fascinacije koje ga očekuju i
na tom hodočašću; i samom čitatelju ta pitanja, iako se odmah ne odgovara na njih,
nagovještavaju da je čudo moguće - da će cijeli ovaj putopis doista posvjedočiti kako
postoji prostor na kojem se još mogu vidjeti fascinantni materijalni ostaci nastanka
velikih monoteističkih religija, kao i rođenja i života najznačajnijih figura te
uzbudljive prapovijesti čovječanstva.
Sve što smo dosad naveli u analizi uvodnog poglavlja možemo odrediti kao prvi,
problematski nivo strukturalne polarizacije i dinamiziranja teksta; drugi, stvarnosni
nivo predstavlja autorov prikaz odnosa sa mladim kurdskim studentom Zanom, koji
će ga od početka pratiti na putovanju - realiziran u formi opisa-karakterizacije tog
lika i dijaloga s njim. I na tom nivou se autor koristi polarizacijom; ovaj put to nije .
suprotstavljanje i jedno uz drugo postavljanje generalizacija ili općih istina, na
jednoj, i bitnih, dramatičnih pitanja, na drugoj strani (u sadržinskoj ravni), te
poetskih očuđenja ili metafora, na jednoj, i obavijesnih iskaza, na drugoj strani (u
formalno-izražajnoj ravni) - već je to sad suprotstavljanje stavova dvojice putnika
(samog autora i kurdskog studenta) u vezi sa svrhom puta i značajem onog što se na
tom putu ima vidjeti, razumjeti i zapamtiti: mladi Kurd je opsjednut problematikom
ponižavajućeg statusa i nesretne sudbine svoga naroda, dok je autor bitno određen
žudnjom da na ovom putovanju pokuša pronaći odgovore na temeljna pitanja o
zajedničkom praizvoru islamske, kršćanske i jevrejske duhovnosti. Evo kako teče prvi
dijalog među njima:
" - Ibrahime, je li stvarno istina da želiš vidjeti grobove i sveta mjesta Božjih
poslanika?
- Istina je, Zana - kažem.
- Ibrahime, zar ti vjeruješ u to?
- U što, Zana?
- U vjerodostrojnost tih grobova.
Gledarn svog prijatelja Zanu, i smiješim se, i mislim: neki su ljudi pokopani u
jednom grobu, a neki u dva. Sretni Nasrudin Hodža sahranjen je čak u
sedam grobova. Upoznao sam nekoliko ljudi koji su proučili Fatihu na svih
sedam mjesta. Pitao sam: Pa u kojem je mezaru pokopan Nasrudin? Jedan mi
je odgovorio: Zar je to važno? Pred svakim sam se molio kao da je pravi.
Kako to objasniti mladom čovjeku, Zani? Tražeći grob, čovjek je, zapravo,
tražio priliku i mjesto gdje će moći svoje (apstraktno) uvjerenje povezati s
(konkretnim) povijesnim likom, po-zbiljujući tako svoju misao i samoga sebe.
- A povijest i sudbine naroda u toj povijesti, zar te to ne zanima? - ljuti se Zana.
- Sada ma zanimaju samo likovi zajednički Bibliji i Kur'anu. Zanima me što ljudi
misle i sto im je zajedničko...

Zana je razočaran. Putujem u krajeve toliko bogate propalim kraljevstvima - a ja
udario po svetim mjestima s grobovima! Putujem u krajeve u kojima je, kaže,
poniženi kurdski narod - a to Ibrahim ne vjeruje i ne želi vidjeti.
- Sve su to bajke! - kaže i okreće se prizorima što promiču kroz staklo
autobusnoga prozora.
- U bajkama sam, kaže Goethe, našao više istine nego u svim knjigama koje
su mi otkrivale i proširivale spoznaje... - govorim mu, vjerujući da ću ga
utješiti."[7]
Boldirani dijelovi gornjeg navoda predstavljaju dionice izravne dotematizacije,
realizirane uvezivanjem kratke priče o mezarima Nasrudinovim i poučnih refleksija
o povezanosti predaje, mita ili bajke i zbiljske snage ljudskih uvjerenja, spoznaja i
stavova zasnovanih na tim mitsko-imaginativnim temeljima. Detaljniju razradu tog
pitanja autor će dati odmah iza navdenog dijaloga, u sklopu karakterizacije lika
Zane:
"Noć se lijepila po staklu putujući zajedno s nama (poetsko očuđenje, stilizacija
postignuta personifikacijom - op. S.I.T.). Ljudi su spavali, samo se Zana vrtio na svom sjedištu. Jedanput ću, možda, pisati o njemu - izuzetan je momak, osjetljiv
na nepravde, razumije patnje i uzlete svog naroda. Previše je mlad, pa odbija
sve što naliči legendama i mitovima, naivno vjerujući da te stvari nemaju što
tražiti u povijesti. Jedanput će doputovati do spoznaje da sve narodne (i
nacionalne) historije počivaju upravo na njima. Krilate, paperjaste zmije,
aždahe sedmoglave, zmajevi, čudesne ptice koje su uznosile ljude na vrhunce
ledenih gora (ili, kao Ganimeda, u blizinu Zeusova prijestolja), plejade bogova
nesagledivih projekata stvaranja, ali i običnih ljudskih prohtjeva - nikada nisu bile
stvarnije nego danas (sinegdohijsko-metonimijska stilizacija - op. S.I.T.). Valja ih
samo prevesti iz jednog značenjskog sklopa u drugi, ovovremeni, razumljivi jezik.
Gotovo na isti način valja razumjeti drevna vremena, postpotopna, osobito onu
upornu borbu s bezbrojnim bogovima što su je vodili Božji poslanici u neprekinutu
nizu, po vjerovanju sljedbenika judeokršćansko-muslimanskih, od
Abrahama/lbrahima... pa sve do Muhammeda alejhis-selama. Promičući ideju o
jednom Bogu, oblikovali su trajno svjedočenje o nepotkupljivom i humanom
modelu popravljanja ljudskosti."[8]
Uz karakterizaciju lika Zane, kao izravna dotematizacija ide razvijena refleksija o
utemeljenosti historije svakog naroda na mitovima i o zbiljskoj svrsi, odnosno
o smislu monoteistickog koncepta i svjetonazora; moramo primijetiti da se i u
ovom pasusu dionicama izravne dotematizacije dodaju i dvije stilizacije -
personifikacija spočetka pasusa (o noći koja se lijepi po staklu autobusnog okna i
koja putuje zajedno s njima) i metonimijsko-sinegdohijska zamjena općeg
pojedinačnim (u literarno ilustrativnom i poticajnom nabrajanju pojedinih figura i
fenomena mitske svijesti). Napokon, iz prvog poglavlja u ovom kontekstu valja
zamijetiti još jednu značajnu dotematizacijski profiliranu polarizaciju
(realiziranu kao humorni otklon) - gdje se u autoironijskom obrtu, na malom
prostoru jednog nesporazuma, odnosno neprepoznavanja, naglo preokreće
prethodna situacija: od poučavanja u pravcu od starijeg ka mlađem (autorov
pokušaj da Zani ukaže na značaj mitova za realnu povijest, odnosno historijsku
stvarnost), ka poučavanju u pravcu od mlađeg ka starijem (kad Zana "zaskoči"
Ibrahima, to jest autora u njegovu razočarenju Tigrisom kao malehnom mutnom
rijekom):
"Zora je. Prelazimo preko nekog mosta. Vidim mutnu, prljavu, usku traku rijeke.
Podsjeća na rijeku iz djetinjstva, mostarsku Radobolju u zimskim mjesecima. A
Zana kaže:
- Ibrahime, ovoga si trenutka prešao preko Tigrisa!
Volio bih da to nikada nije rekao! Zar to da bude rijeka iz vrelih snova što izrastaju
iz najranijeg doba vlastitog sjećanja? Tigris i Eufrat, Amu-Darja i Sir-Darja,
Kleopatra i Tutankamon... To nisu riječi nego najblistavije zvijezde cijele mladosti
(metafora - op. S.I.T.). A Zana maloprije reče:
- To ti je taj Tigris.
Prijatelj osjeća zbunjenost, pa i tugu svog druga. Zato kaže:
- Ma daj, nacrtaj si osmijeh, to je tek početak rijeke, gornji tok. Poslije je nećeš
moći prijeći..., ni preko mosta!"[9]
Faktički u prvom suočenju sa svijetom kojemu se zaputio i sam autor doživljava
razočarenje (nakon što je Zana prethodno bio razočaran njegovom okrenutošću
fantastičnom mitskom svijetu predaje - umjesto realnoj historijskoj problematici
položaja i status a na tim prostorima većinskog kurdskog naroda): kako je moguće
da veliki, moćni Tigris iz posredno formiranih autorovih predstava i saznanja o
Istoku bude u stvarnosti mala mutna rječica, mostom preko koje autobus začas
može preći!? Instinktom vrsnog pisca, Kajan na najbolji mogući način (naravno,
ponovo polarizacijom - i to ovaj put u ravni psihologije likova i u formi
humorno-anegdotalnog otklona) zaokružuje tematiku uvodnog poglavlja (u
kojem je iza toga još na jednoj stranici teksta dat kraći oris Dijarbekira, grada koji
predstavlja prvu destinaciju dugog putovanja) - ubacujući u narativ raskošnu
samoironiju zbog vlastitog "recepcijskog previda" (da, naime, i najveća rijeka mora
blizu izvora, u gornjem toku, biti najprije mala!) i najavljujući Zanino "utješno"
objašnjenje psihološki distansnim pripovjedačkim trećim licem ("Prijatelj osjeća
zbunjenost, pa i tugu svog druga...").

(Odlomak iz magistarskog rada odbranjena na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, 2010., str. 14-25; Univerzitetska biblioteka)


[1] I. Kajan: „Tragom Božjih poslanika“, CKO Tešanj, Biblioteka Gradina, knj. 15., 1999., str. 107
[2] I. Kajan, ibid, str. 107
[3] I. Kajan, ibid., str. 107
[4] I. Kajan: ibid., str. 108-
[5] I. Kajan, ibid., str. 5
[6] I. Kajan, ibid., str. 5-6
[7] I. Kajan, ibid., str. 7
[8] I. Kajan, ibid., str. 8
[9] I. Kajan, ibid., str. 8-9

26. srp 2016.

LJUDI NE POSTOJE...


Dnevna bilješka o staroj temi: 

"Ljudi ne postoje, postoje samo odnosi među njima..."

Razmišljam o sudbinama ljudi koje sam poznavao, a među njima ima i onih koje još uvijek poznajem i viđam, ali i oni su više u prošlosti našeg prijateljstva, nego u sadašnjosti. To zakljucujem po tom, što se izgubila potreba da priopćavamo i bezazlene informativne "misli" kakve se njeguju u prijateljstvima - kako smo proživjeli dan, što planiramo, što citamo i kakve su dojmove ostavile te knjige na nas, jesmo li bili na nekoj izložbi i u cemu bi bila vrijednost "novog umjetnika", kamo putujemo i što želimo na tim putovanjima. Naravno da osjećamo neku prazninu, neko cak i iznevjerenost, ali stvar je ocito u zakonitosti koja s nama nemam nikakvu vezu: treba zatvoriti krug kada se prica priblizava istim onim oskudnim sadržajima kao na pocetku prijateljstva, kada se nismo ni poznavali. 

Mostar, 26. 7. 2016.                                 i. k.  




10. srp 2016.

VELIČKOVIĆEVE NAKARADNE TEZE O BOŠNJAČKIM NACIONALISTIMA




Ulomak iz dužeg teksta „Čopor horda Nenada Veličkovića iliti udruženi profesorski poduhvat“ Filipa Mursela Begovića, Star, 7. 7. 2016, str. 96

Kao ilustracija toga kako Veličković konstruira svoje nakaradne teze o postojanju bošnjačkih nacionalista koji pišu "bosnjačke" čitanke može poslužiti primjer iz njegove doktorske disertacije, na koju, po njegovim riječima, do sada niko nije "objavio niti jednog slova neslaganja". Eto, sada će njegova disertacija u Stavu napokon izgubiti akademsku nevinost. Po nakaradnoj Veličkovićevoj interpretaciji u "Čitanci 5" autora Zejćira Hasića (Tuzla, 2006) za književnika Ibrahima Kajana istaknuto je u bilješci o piscu "da
je osnovao i vodi Bošnjačko kulturno društvo 'Preporod' i da je sastavio antologiju bosnjačke poezije za djecu". Uz to Veličković komesarski ustvrđuje da "inače u čitanci, u bilješci o autoru, nije princip da se pisac etnički klasificira; umjesto toga, koristi se formulacija rođen je u. Međutim, za neke bošnjačke pisce naknadno se i između redova predstavljanje dopuni i etničkom pripadnošću". Veličković je, na koncu, teško optužio autora Čitanke da je "u kombinaciji s prisvojnom zamjenicom u naslovu, s toponimom u poenti i s interpretacijom pjesme koja uslijedi, učenicima sugerisao da je Hercegovina bošnjačka teritorija, što je ideološki stav". A ljubavna patriotska pjesma O MOJEM DIJELU SVIJETA glasi: "Moja je zemlja sva od kamena / i zemlja se moja zove / Hercegovina // Kad sunce žeženim jezikom pali / sva njena tvrda brda, / nebo se rastali / i plavet silna i svijetla / teče preko škrapa i urvina / modrom Neretvom / do Jadrana // Čista je zemlja kamena / i ime joj lijepo kao srcu / HERCEGOVINA".
Po Veličkovićevom mišljenju, književnik Ibrahim Kajan trebao bi se odreći činjenice iz svoje biografije da je vodio jedno kulturno društvo koje je u imenu imalo naziv "bošnjačko" i da je sastavio antologiju nečega što je "bošnjačka" poezija za djecu, odnosno da je ove važne podatke iz piščeve biografije sastavljač Čitanke trebao izostaviti. Veličković je naveo da je isti slučaj i s književnikom Alijom Isakovićem jer mu se u biografiji činjenično navodi da je "sastavio prvu antologiju bošnjačke književnosti Biserje". I ove je ideologizirane stranputice neko odobrio kao znanstveni rad, kao doktorsku disertaciju? Veličković nije tek čovjek opasnih i skrivenih namjera, već je i čovjek koji želi višestruko profitirati: akademski, ideološki i finansijski. Jedno drugo podržava. Akademski profitirati bez stvarnih akademskih referenci, a na osnovu društvene pojave. Finansijski na osnovu svog "akademskog" statusa i "pravednijeg obrazovanja". Ideološki i kroz akademski prostor i kroz obrazovnu politiku. Veličkovićev zadatak jeste konstrukcija bošnjačkog književnog, kulturnog i obrazovnog nacionalizma, izjednačavanje ovakvog bošnjačkog "nacionalizma" sa srpskim i dijelom hrvatskim nacionalizmom, koji su siroko poznata i ukorijenjena tradicija od 19. stoljeća. A taj nacionalizam, čini se, pronalazi
u činjenici da neko vodi jedno nacionalno društvo. Zatim, rastakanje bošnjačke jezičke, književne i kulturne koncepcije kao najranjivije, a uza sve to izgradnja akademske karijere na neakademskim osnovama, obmanom i bez stvarnih referenci, te stjecanje lične finansijske koristi kroz Školegijum, vlastite "alternativne" udžbenike i druge izvore. Sve ova pomaže i njegovu propalu književnu karijeru i pokušaj ustoličenja na poziciju književnog i obrazovnog cenzora.

9. srp 2016.

DJEČACI KOJI LETE



Ikarov skok sa Starog mosta
Historija iz zajede
Piše: Dr Ibrahim Kajan

 

Čovjekov san o letu mora imati puno dublje porijeklo, nego što  mi, odrasli, mislimo. Taj san  izvire iz bajki u kojima su leteći ćilimi i krilati konji, vile i vukodlaci podjednako realni kao i ljudi, djeca, životinje ili ptice koje se u njima pojavljuju. San nas nagovara da budemo poput lastavica sretnog princa - između neba i zemlje.

 

Doba Kosačino

Dječacima koji lete – mudrac je nazvao mostarske mladića koji se u nevjerovatno lijepom luku tijela otiskuju s ograde Starog mosta u rijeku Neretvu.

Uskoro će Klub „Mostari“ prirediti festival ljepote i hrabrosti na Starom mostu. Bit će to 31. 7. 2016.  Predsjednik im je Semir Drljević Lovac. Naslonjeni smo na željeznu šipku ćuprijine ograde. Nad nama je, iznad zapadnog ulaza na most, čardak.

 

„Otkako je sazidan ovaj visoki most - zapisao je g. 1664. Evlija Čelebija - otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u spomenutom čardaku, oni promatraju kako mnoga smiona djeca šehera stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrče i skoče s mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice praveći svaki od njih neku posebnu akrobaciju. Jedni skaču strmoglav, drugi sjedeći ala turka, a neki opet skaču u vodu udvoje, utroje i odmah sretno izlaze na obalu uspinjući se uza stijene, i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove vezira i prvaka... Zaista je velika smjelost da sitna djeca skaču u takvu rijeku.”

Historičari sportova na vodi smatraju da su mladi Mostarci izvodili skokove u Neretvu i prije nego je izgrađen most neimara Hajrudina, s onoga prethodnog, drvenog, lancima pridržavanog, iz doba Kosačinog!

Kao i prije toliko stoljeća, i Šantić je vidio navlas isto što i Čelebija - „sitnu djecu kako skaču u rijeku“. Ovjekovječili su ih – prvi u svom putopisu, drugi u pjesmi Neretva: „Gledam kako doli, o hridinu šuplju, / Neretva se lomi, a s visokih kuka / Naga djeca skaču i s vikom se kuplju, / Dok najmanje jedno po prudu se valja.“ 

 Žive legende Mostara: Emir Balić i Semir Drljević Lovac

Puni sportski zamah, organizirani, uslijedit će nakon II. svjetskog rata. Mostar je g. 1990., bio domaćin međunarodnom prvenstvu u visinskim skokovima u vodu - “Kup del Mondo”. Domaću reprezentaciju predstavljali su Jadranko Fink i Semir Drocić, a selektor je Emir Balić.
Ovdje svaki čovjek gaji duboki respekt prema odvažnim ljudima. Duša im se veseli kad ih susretnu, grle ih, pa i poljube. Najglasovitiji skakač s mosta, nesporno je živa legenda, Emir Balić! Uostalom, mostarska ljubav i mostarska patnja poistovjećuju se ne samo sa živim (ljudima), nego i s „mrtvim“ (mostom od kamena). Kad je 9. 11. 1993. na njega ispaljen razarajući metak HVO-a – Mostarci su taj dan proglasili danom žalosti.

Živa legenda
Emir je prije desetak godina objavio uzbudljivu autobiografiju. Ona vrvi podacima koje će kasnije tražiti historičari, a ispričana je ležerno, sjetno, na nekim mjestima slovima iz kojih udara led i ogorčenost, ali ipak – sve se to smješta u autentični mostarski zagrljaj pripadanja sebi i gradu, sebi i mostu koji ne povezuje samo dvije obale rijeke, nego je uzdignut u metaforu jasnu svakom biću koje je bilo zaljubljeno.

Stasali su dječaci koji su vidjeli prazninu u kojoj je bio - prije razbijenog luka –Stari most. Čekali su da se rekonstruira i da pokažu kako rušenje ne može zaustaviti dobri duh koji grad čini Gradom. Od večeri svečanog otvaranja obnovljenog Mosta g. 2004., s bakljama koje im je dodavao Dedo Pašić, poletjela je najnovija generacija letećih dječaka: Haris Džemat, Lorens Listo, Samir Zukanović, Arman Puzić, Admir Delić, Vedad Bašić, pa Behram, Fazlić, Lukić-Hadžibajramović, Selimotić, Nametak, Oglić, Jakirović… 

                Lorens Listo, višestruki prvak na rang listi najboljih Ikara...

Pod čardakom, pred klubom „Mostari“, kaže mi Lovac: Ne bismo mi bili toliko hrabri, da nas ne ohrabruju djevojke. Letjeli smo za njima kad su skakale s mosta - Hafiza Hafa, Zijada Demirović Humo, Ramiza Bucman Jovanović, Paula Šešeljević Popovac, Alma Vila Šantić, Višnja Jusufović Taslaman, Sabina Kazazić Vasić, Seka Vasković, Ljiljana Antunović, Velbone Džih... 

Bez snova nema ništa, ni bez vječnog Ikara na nebu. Ni ljubavi. Ne bi bilo ni historije, ni Mostara u njoj.

AVAZ, prilog SEDMICA, 9. 7. 2016., str. 14-15