25. lip 2016.

NAMA MEVLUD BOSANSKI NAPIŠI

Safvet-beg Bašagić (Nevesinje, 1870. - Sarajevi, 1934.)



Historija iz zasjede
Piše: dr. Ibrahim Kajan

„Moliše me kolašinski prviši: / Nama mevlud bosanski napiši“ -  objasnio je u uvodu „prvog bosanskog mevluda“ aktualni podsticaj „iz naroda“, iz kolektivne žudnje za bosanskim jezikom njegov autor hafiz Salih Gašević, objelodanivši ga 1878. o svom vlastitom grošu. Mada Gaševićev Mevlud nije izvorno, nego s turskog prepjevano Čelebijevo djelo, „bosanski mevlud“ je munjevito preplavio i prožeo svu širinu i dubinu bošnjačkog naroda! Napokon je „narod razumio o čemu se u mevludu govori“! Bio je to – historijski presedan. Istodobno, tu je i slijepi presedan, da se o tom književnom žanru u bošnjačkom književnom korpusu, nije zapisao ni jedan jedini redak u knjigama i pregledima doratne „službene historije“ književnosti BiH! 

U dubokoj sjenci Gaševićeva Mevluda, nastao je i tekst Muhameda Ruždija (Dizdarevića). I Musa Ćazim Ćatić je autor svojevrsnog mevluda, visoke artificijelnosti sonetske strukture. 

Kao izraz poštovanja Poslanikove osobe i ljubavi prema njemu, muslimani širom svijeta uoči petka, 12. rebiul-evvela, na dan rođenja Muhammeda a.s., priređuju rođendansku svečanost nazivanu mevludom. Obilježavaju ga od „prvih stoljeća poslije Poslanikove smrti“, ali povijest bilježi prve svetkovine tek od 4. st. po hidžri samo u nekim gradovima. S Fatimidima u Egiptu, Šamu i Hidžazu, mevlud je prešao u tradiciju službenog obilježja. 

Mevlud je „mali roman“ o Poslanikovu životu i poslanju. Tekst mora biti epski po sadržaju, edukativan po intenciji, melodiozan i prijemčiv za kajdu koja se pamti u različitim obrazovnim razinama publike. Zato je mevlud, baš zbog tih zahtjevnih osobitosti, vrlo teško napisati. 

Dana 29. maja 1930., bilježi anonimni autor u Novom Beharu br. 4 t.g., svečano je, premijerno, izveden novi, izvorni bosanski mevlud, u prisutnosti svog slavnog autora Mirze Safveta - Safvet-bega Bašagića. Ta se historijska zgoda desila u internatu sarajevske Šerijetske gimnazije. Izvodili su ga pitomaca tog poznatog učilišta. 

„Ovaj krasni spjev, pun poleta i zanosa, pun vjerskog oduševljenja u dnu duše duboko religioznog pjesnika, najbolje dokazuje da je i ovaj jezik, kojim govori njegov Mujo s Bosne, dostojan da se i njim veliča najveći čovjek i zadnji Poslanik Božji na zemlji. Muzika napjeva u Bašagićevom mevludu, koju je komponovao B. Jungić, iako bez velikih pretenzija, ugodna je za uho...“ U publici su, uz autora, glasovita imena tog vremena: reisu-l-ulema Čaušević, ban V. Popović s gospođom, Asimbeg Mutevelić, gradonačelnik, vrhovne šerijatske sudije gg. Hatibović, Bušatlić i Mujagić, dr. Mehmed Spaho, prof. Salih Baljić i mnogi drugi – piše Behar i dodaje da je i „bašća u kojoj je održana svečanost“ – „svečano iluminirana“: Više podija je bio osvijetljen natpis „La ilahe illal-lah, Muhammedun  resulullah“ i slike Nj. V. Kralja Aleksandra i bana drinske banovine g. Velja Popovića.

Od te godine, Bašagićev Mevlud je desetljećima bio najprisutnije književno djelo u paralelnom bošnjačkom životu: kasniji, bezbožni sustav vladajuće strukture nije ga nikad spomenuo u javnom životu! Mevlud je živio punim životom - u ilegali! Izvođen je nebrojno puta na skupovima u džamijama, tekijama i privatnim kućama, a generacije ga znaju naizust - nerijetko u cjelini! 

Ako je kraj 19. st. bio u znaku oduševljenja Gaševićevim Mevludom, onda je 20. – prvom polovicom u znaku Bašagićeva spjeva, a  drugom – u sjaju istoznačnog epa Rešada Kadića, objavljena g. 1963.  Niko, doslovno niko, ne zna precizno izbrojati broj legalnih i ilegalnih izdanja  njihovih duhovnih osvjedočenja Bogom Velikim, i Poslanikom koji se, u ime Mudrog i Plemenitog, Kur'ani Kerimom cijelom svijetu obratio. 

U historijskom smislu potpuno je nedvojbeno  da su mevludi Gaševića, Bašagića i Kadića, snažno sudjelovali u strukturiranju bošnjačkog identiteta modernih vremena.  A pisana historija, osobito historija književnosti, kasnit će za tim spoznajama još dugo vremena, kao što je naučila, „osluškujući“ sve okolo – osim svoga srca. A znanosti bez srca – jednostavno nema.  

AVAZ, prilog SEDMICA, 25. 6. 2016., str. 14-15

18. lip 2016.

GABELA, OD ROBOVA DO PRLIĆEVIH LOGORA



Gabela - Mletački Lav sv. Marka




Historija iz zasjede  - Žig patnje našeg vremena


Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Ako ni „Trojine ruine“ na gorju turskog Hiserlika nisu pouzdana istina o „sigurnom“ Homerovu gradu, onda su još manje virtualne  konture kojima je Robert Salinas Price prije 30 godina uvjeravao svijet vičući: Našao sam Troju u Hercegovini! Rasprostirući „mapu Troje“ po Gabeli, Salinas nije mogao pružiti, osim riječi, nijednog drugog dokaza. Ipak, razigrana mašta u Gabelu je tih godina privlačila suvremene nomade turista. Danas im nema ni traga. U međuvremenu, Gabela je označena, poput Dretelja, žigom patnje našega vremena.

Srednjovjekovno raspuće na razlivenoj Neretvi pet kilometara ispod Čapljine, Drijeva, imenom po nazivu jednog od malih neretvanskih brodica, bilo je bujno i živo poput drugih evropskih  trgovišta. U građi se nazivala portum Narenti i forum ili mercatum Narenti.  Prvi je put spomenuta 1186. u ugovoru srpskog velikog župana Nemanje s Dubrovnikom, kojim se jamči Ragužanima sloboda trgovanja u Drijevima. U vlasti je bosanskih banova od 1326., s prekidom od 1357. do 1382., kad ponovno postaje ono što će ostati stoljećima: vrata u Bosnu. Trgovišće se pružalo uz lijevu riječnu obalu „od Terzane, do sela Višića“. Neretvom su plovili manji brodovi: još se vide željezne halke u zidini antičkog Mogorjela za koje su vezane. U Drijeva je stizala roba iz Venecije i Dubrovnika, gdje se osim soli, tržilo uljem, vinom, tkaninom, staklom, oružjem i luksuzom, te drvom, mesom, žitom, kožom, vunom, medom i sirom iz bosanske unutrašnosti. Da, i bosanskim robljem, otimanim i – najviše po Dubrovčanima – „plasiranim na tržište“. Danas tu nema ništa osim povijesnog imena i neljudske mrlje ozloglašene prodaje „živog mesa“. 

Nasuprot Drijevima, na desnoj obali, nakon tursko-mletačkog sraza 1448., nakon što je Drijeva planula, na brijegu je nicao stambeni dio trgovišta  s kamenim kućama mletačke i dubrovačke kolonije. I– carinarnicom, po kojoj je dobila talijansko ime: Gabela. 

Povijesno jezgro Gabele sačuvala je stara gravura iz 16. stoljeća. Na njoj, na toj gravuri, iz lijevoga kuta izlaze dva Neretvina kraka i odmah se spajaju ostavljajući iza sebe adu, pa kao široki jednotok, približivši se desnom obodu slike, u snažnu i iznenadnu luku zaobilazi brijeg, protičući oko njega i rubeći donju stranicu prizora. A na brijegu – u elipsastom ovalu izdižu se zidine dizane od g. 1477.  - turskog plijena i turskog vladanja. 

Na ulazu u stare zidine tvrđe, unutar koje se vide dijelovi džamijskog zida s mihrabom, dočekuje te skulptura Mletačkog lava. Prije nekoliko godina  muzealci su mu oljuštili s kamenog tijela stoljetnu patinu, pa blista na suncu poput upaljena srebra. Otkud ovdje lav države Sv. Marka? 


Gabela, mrtvi sokak zaborava... i pustoši

U iznenadnom i silovitom udaru g. 1694., Drijevu su preoteli Mlećani. Na gradske bedeme istakli su bajrake Sv. Marka, s likom onog lava. Potom su, preko mora, dovezi lavlju skulpturu, da snagom simbola govori o mletačkoj „vječnosti i nepobjedivosti“. Ali, „vječnost“ je trajala kratko: Požarevačkim mirom 1718., Gabela je vraćena turskoj upravi. Postala je  mjestom susreta na granici dviju moćnih imperija. 

Potom je počela tonuti u stoljetnu drijemež opće turske slabosti, do pukog marginaliziranja u „modernijim vremenima“. Više se niko, osim šutljivih historičara, nije sjećao slave tog mjesta u koji su tako rado slazili bosanski kraljevi. Iz tavorenja, činilo se, probudit će ga čudni Meksikanac, proglasivši ga Prijamovim gradom! Ali - ništa.

Ko je mogao i pomisliti da će Gabela postati mučilište, logor srpskih i poglavito bošnjačkih nesretnika? Godine 1993. predsjednik „HR Herceg-Bosne“, J. Prlić, u njoj je realizirao svoju ideju o koncentracionom logoru, umnoženoj u nizu malih mjesta fašističke tvorevine. Zlodjela činjena u njima, nepisiva su! Tadeusz Mazovietski je o tome brzo izvjestio UN, pa niko na svijetu ne može reći da nije znao kako je opak i monstruozan ljudski um i kakva je bila njegova paklena  praktična realizacija – u Gabeli, na istom onom drevnom mjestu gdje su „slobodom opijeni Dubrovčani“ prodavali ulovljeno bosansko meso. 

AVAZ, prilog SEDMICA 18. 6. 2016., str. 14-15

11. lip 2016.

KLAN PORODICE ŠARIĆ




 Šarića kuća u Stocu 
Upamćeni su po trajnim dobrima plemenitih namjera

Historija iz zasjede – Serhatlije na Hercegovini


Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Historijska zamjena jednog modela vladanja drugim, novim, gotovo  je redovno nasilno a istodobno i surovo ocrnjavanja i odbacivanje svega što je stari model u sebi sadržavao. 

Serhatske porodice lokalnih vladara, poredane po graničnom rubu "neprijateljskog svijeta", za zaštitu i bezbrižnost "unutrašnje Bosne" osmanske uprave, zasigurno su neprocjenjive i neusporedive. U povezivanju niti potrgane bosanske povijesti, iznenade vas ponekad bliski susreti sa „živom povijesti“, „preživjelim potomcima“ od kojih samo sretni i spretni žive na svojoj baštini, generalno otuđenoj ili silom državi „dobrovoljno darovanoj“ i muzealiziranoj. 

Porodićne moći
U gradu Stocu, „najljepšem poslije Mostara“, u kojem su 1993. spržili sve što na „tursko podsjeća“ a stolačkim „muslimanskim pukom“ logore u Ljubuškom, Galebi i Dretelju dupkom napunili – susreli smo Šariće, potomke prve patricijske porodice kapetana tog graničnog kadiluka međunarodnog položaja i značaja – moćnika prve polovice 18. stoljeća.  

U dubokoj su sjenci razvikanih Rizvanbegovića, vitalnijih i častohlepne vlasti žedniji, a toj požudi tragovi vode sve do suvremenih dana. Klanovske bitke „porodične moći“ prošlosti, svršavale su pobjedom porodice što se na maču istaknula ili se, barem po jednom članu, samom sultanu približila. 

Prvi poznati kapetan serhata što se dodirivao s Dubrovačkom Republikom, bio je Osmanaga, otac sinova Ismail-kapetana, Ali-bega, Jašar-bega i Sulejman-bega. Pisani dokumenti, poput Osmanaginih pisama Dubrovčanima 25. VII 1729., i sačuvanim odgovorima 28. IX 1729., pa još jednim iz 1730., osnažuju važnost stolačkog kapetana budno praćena iz same Porte. A iza Portinih Visokih vrata, na najtajnovitijih dužnosti samog vrha države, sin je Osmanagin, Ali-beg. Ali-beg, karakulak, šef tajne policije koja, za sultana, prati samo jednu osobu: velikog vezira. 

Dubrovačke intervencije, znamenite po upornosti, nerijetko su baš tom, „Ali-begovom vezom“, povoljno rješavane. O spašavanje svojih državljanja iz ropstva tripolitanskog vladara Ahmeda Barbijera, sultanova vazala, Dubrovčani izvještavaju 10. V 1745. Ali-begova brata u Stocu, Ismaila, koji je već od 1731. uz oca, obnašao i kapetansku dužnost.  Po živim vezama s Dubrovnikom, pismima i izvještajima, Ismail -kapetan zrači odgovornom osobom, koga sudbina upravljanja pograničnim prostorom ne ostavlja ni jednog trenutka bez nevolje. Početkom njegova vladanja, Stolac je zadesila pošast kuge. Zatvaranje pograničnih prijelaza i obaveznih boravaka u lazaretima, Ismail-kapetan pokušava ublažiti pismom Ragužanima od 29. 12. 1731.: „Ako budete pitali za bolest: doslika je iz našeg Stoca izašlo veće od 300 mrtvaca. A sadara svaki dan izlazu po 4 do 5 mrtvaca, a mi hvala Bogu doslika živimo zdravo.“ 

Mučni sporovi
Slijedili su mučni sporovi s trebinjskim kapetanima oko nadleštva nad pravom ubiranja carine  nad stonskom slanicom i prijelaznim klancima, što je završilo procesima pred ljubinjskim kadijom, a Ismail-kapetan iz spora izašao „kratkih rukava“. 

Najburnije razdoblje je, puno dubrovačkih pritužbi na janičarske baše na granici, započeto janičarskom pobunom u Mostaru 1748., zbog nameta bosanskog vezira Ali-paše Hećimovića. Na stolačko-dubrovačkoj granici turska se vlast nije gotovo ni osjećala. Nasilje nad dubrovačkim podanicima je bilo svakodnevno. Među najvećim nasilnicima „proslavili“ su se braća Bojičići, Mahmud-baša i Ali-baša iz Popova Polja. Prelazili su na dubrovačko područje, dolazeći do pred sami Knežev dvor, potežući mačeve na mirne ljude i pucajući iz pušaka. Vlada Republike zulmućare je prijavljivala Jašar-begu Šariću, kapetanovu bratu,  šefu svih janjičara-baša. Nasilju nije bilo kraja. To je najvjerovatnije bio razlog razrješenju braće Šarića s funkcija kapetana, kadije i janjičarskog baše stolačkog kadiluka. Klan Šarića zamijenio je klan Rizvanbegovića. Upamćeni su po trajnim dobrima plemenitih namjera.

Serhatski modeli porodičnih " stubova države" osmanskog doba davno su nestali, mada su se oblicima nepotizma - znali „ukazati“ i kasnije, sve do najnovijih vremena, sebičnim, tajkunskim garniturama „begovskog porijekla“.

AVAZ, prilog SEDMICA, 11. 6. 2016., str. 14-15

4. lip 2016.

ROĐENI 1925. - STRIJELJANI 1949.

Piše: dr. Ibrahim Kajan


Historija iz zasjede 


Godine 1949. „mala raja“ u kojoj je bio i pisac ovih redaka, trebala je pričekati još neke godine do upisa u osnovnu školu. U ljeto te godine, koje se ni po čemu niko ne sjeća, u 14. danu augusta, Oslobođenje je objavilo jednu strašnu vijest.  Po sudskom je pravorijeku, Gradski vod KNOJ-a  u ime države – što će se kasnije doznati, strijeljao četiri mlada čovjeka.  Ostale je, u vijesti spomenute, teško porobio, konficirao im imovinu i oduzeo časna i građanska prava.Oslobođenje je, sa smrću u naslovu, pisalo: „Jučer prije podne Krivično vijeće okružnog suda za Sarajevsku oblast izreklo je presudu grupi optuženih organizatora i rukovodioca terorističke organizacije Mladi Muslimani.
 
Sudsko vijeće proglasilo je sve optužene krivim za sva djela izložena u optužnici te ih je osudilo: Hasana Bibera, radnika, Halida Kajtaza, profesora, Omera Stupca, studenta i Nusreta Fazlibegovića, studenta, na kaznu smrti strijeljanjem, konfiskacijom imovine i trajnim gubitkom časnih prava.“

U nastavku se govori da su Mahmuta Jarebicu i Tarika Muftića osudili na po 12 godina lišenja slobode sa popravnim radom, konfiskacijom imovine i gubitkom građanskih prava u trajanju od 4 godine, a  Hilmiju Muftića na 16 godina, Teufika Velagića na 15, Ramu Habatu 8, Ejuba Handžića 7, Esada Kojića na 5, te Kemala Kurbegovića i Sulejmana Musakadića na po tri godine robije – s „konfiskacijom imovine i gubitkom građanskih prava“…

Nakon tog suđenja, zaredali su procesi u Banja Luci, Tuzli, Mostaru, Zenici… o kojima se gotovo nije ni pisalo. Osuđeno je više od 1200 „terorista i teroristkinja“ na manje kazne, od jedne do tri godine. 

Procesi su zgranutoj javnosti predstavljali najopasniju bandu koja je ustala protiv mlade države s namjerom da je sruši i započne klanje u zemlji. To je bila potpuno nova „neprijateljska snaga“, jer su sve predratne i ratne neprijatelje države i KP prijeki, pokretni i redovni sudovi uspostavljeni nakon 1945., pohvatali, osudili i utamničili. Izrečen je određeni broj smrtnih kazna ustaškim i četničkim glavešinama za počinjena zlodjela, najviše u BiH, i naviše nad „muslimanskim narodom“. O tim suđenjima svijet je preko političke srpske i hrvatske emigracije bio široko obavještavan. O tim je procesima izašlo bezbroj tekstova, filmskih priloga i knjiga. Vlasti su, zbog snažnog medijskoj interesa Zapada, bile oprezne i većinom su udovoljavale pravosudnoj proceduri. U slučaju suđenju „teroristima MM“ - to nisu trebali. Nisu imali svoje emigrante. O njima nisu pisali ne samo strani, nego ni domaći mediji u mjeri koja se mogla očekivati! Vijesti o smrti i 1000 robijaških kazni s prisilnim radom – širilo se više šapatom nego novinskim perom.  

„Novine nisu javile dan strijeljanja niti su komunističke vlasti o tome obavijestile njihove roditelje“ – naknadno su nas obavijestile prve probosanske emigrantske novine, Bosanski pogledi g. 1964., uz 15-godišnjicu suđenja. Iz njih smo saznali da je „optuženima odbijeno da prije strijeljanja prime u posjetu svoje obitelji i predstavnike ilmije, što su oni tražili…“. Odbijeno im je posjedovanje Kur‘ana i bilo kakve knjige ili papira – jer se nisu smjeli javiti ni pismom svojim najbližim prije smrti. Niko ne zna kada su ustrijeljeni, ni gdje. Ne zna se ni mjesto gdje su tajno ukopani. 

Kod tih „terorista“ nije pronađen ni jedan jedini metak, nijedan pištolj, nije ni hladno oružje, niti špijunske mape, niti strani finacijeri iz stranih zemalja koji su „planirali srušiti državu“. Nisu imali ni ono što i političke budale imaju: svoj politički program! Nisi nikog ubili, jer nisu nikoga ni mrzili. Nisu robili državne riznice, niti su palili žita i hambare. Nisu izdali domovinu, baš ni mrava zgazili – a država ih je strijeljala. Rođeni 1925., strijeljani 1949. 

Zašto su ubijeni? Jer su se vjerom u Boga Jedinoga, oko čije su se Riječi okupili i organizirali, htjeli humanizirati svijet – jer je novi, tek utemeljeni, boljševički - bahati i bešćutni, surovi i prijetvorni – na njihove oči nevine slao na stratišta a smrti oslobađao zlikovce. One, koji su uspješno proveli novu „istragu poturica“.


AVAZ, prilog SEDMICA, 4. 6. 2016., str. 14-15