19. stu 2014.

"PRIZORI IZ HUMSKE ZEMLJE" HALILA SALČINA



Dr. Ibrahim Kajan



Povodom izložbe Halila Salčina u varaždinskom Muzeju anđela, 
od 12. do 16. 11. 2014.

 
Mada je u Badanjskoj pećini (pokraj Makovog Stoca) ugraviran prvi crtež u dubokoj prahistoriji, možda i prije 15-tak tisuća godina, slikarstvo Bosne i Hercegovine je - igrom historije - najmlađe u našoj regiji. Pa ipak, Bosna i Hercegovina je kroz posljednjih  stotinjak godina dala svijetu likovnosti velike autore i velika djela - europska i svjetska u svakom pogledu… Ali, kroz tužno poraće, u našoj tužnoj domaji, izrastao je i najmlađi naraštaj među kojima je niz imena koja su pronašla ili još traže svoj prostor pod suncem. 

 Halil Salčin: Počitelj, akrilik, 50x75

Jedan od mlađih autora, o kojem se tek u novije vrijeme probija glas u likovnu javnost, zove se Halil Salčin. Porijeklom je iz drevnog Blagaja pokraj Mostara, odrastao pod sjenkom srednjovjekovnog Humskog grada, gdje živi i danas – pa to navodim ne samo iz puke potrebe biografskog određenja, nego iz razloga u koji me nagovara snažna sugestija, „nijemi diktat“ s njegovih prosanjanih pejzaža i sjenovitih veduta zlatnog doba Humske zemlje koji – gle ti tog čuda – u svojoj mediteranskoj užarenosti, traje neprekidno od početka ovoga svijeta do naših malih i skromnih sudbina današnjeg dana..
Halilove vedute, u ovom ograničenom izboru, isijavaju svoje temeljno obilježje – bogatu, podjednako poetsku koliko i misaonu perspektivu znanih ali i neuobičajenih motiva – Trvrtkovog i Ibrahim-pašinog Počitelja, mostarskog Starog mosta i na njemu Potkujundžiluka, sutona grada Blagaja, snovitih panorama  uokvirenih cedrovima ili zelenog raja Malog Polja, smaragdnih odsjaja rječica Bune i Bunice u njihovom mitskom kontekstu.

 Halil Salčin: Potkujundžiluk, kombinirana, 50x75

Halil slika najčešće u akriliku, kombiniranom tehnikom i kolažom.
Dvadesetak prizora iz Humske zemlje mladog umjetnika Halila Salčina, s vedutama uskovitlana sudara zbiljnih obrisa i prozračne imaginacije - otvaraju nam svijet prizora koji nesporno nose visoku svijest o sebi, o historiji, pa bi bilo prikladno označiti te slike jedinstvenim obilježjem  mitskog semantičnog subjektivitita. Pod tim podrazumijevam priču i značenje  koje diktira biće. U svakom od triju elemenata snažna imaginacija pročišćava duhovne i vizualne relacije koje čovjekovo porijeklo rasprostiru između njegova zemaljskog zavičaja i kozmičkog, božanskog porijekla.



 Halil Salčin, Džabića kula, akrilik

Šta bi bili prizori iz legendi ili obojeni legendom, kakvi su oni (duhovni) iz drevnog Blagaja, ili Počitelja, ili Mostara i Stoca - zakriti zastorima kroz koje se naziru nestvarni obrisi nedovršene priče o ljepoti i tragediji, ili epske vedute sa stolačkog Hrguda, s tvrđama Hercega Stjepana u koje nema ni ulaza ni izlaza, a pristupa im se iz nekih nevidljivih podzemnih ili zračnih, nebeskih pravaca... što bi bili ti prozori – osim što jesu  naše poetsko kozmičko mjesta božanskog i nezamjenjivog zavičaja, u kojem su ljudi braća, kojim teku božanske vode, u kojem su trave ljekovite i nad kojim je nebo s milijun zvijezda i naših neraskidivih sudbina...
Halil Salčin je slikar u snažnom razvoju. Njegova poetska imaginacija koja čini prozračnim njegove baštinjene gradove u Humskoj zemlji, pretvara ih u lirske pjesme baladičnog tona i baladične ispovijedi; pri tom se otkrivaju kao vizije nečega što je, istodobno, i duboko kolektivno i prisno intimno.
Toliko za prvi susret u Varaždinu, u Muzeju anđela koji će nas, u svojoj milosti, dotaknuti svojom ljubavi i svojom Božanskom potporom.
                                                                          Mostar / Varaždin, studenog 2014.

Bilješka o slikaru:


 Halil Salčin je rođen 6. IX. 1980., u Mostaru. Studirao je na likovnom odsjeku mostarske Pedagoške akademije. 

Izložbe:
Koncept club Mostar, 2008.
Egipatsko dječije selo, Mostar 2011.
Novogradski dani kulture, Centar za kulturu Dobrinja, Sarajevo, 2013.
Centar za kulturu Mostar, Mostar 2013.
BIZ „Gazi Husrev-beg“, Toronto, Canada, 2014.
Muzej Anđela, Varaždin, 12-16, XI. 2014.

10. stu 2014.

AUTOBIOGRAFIJA 4 - ROĐEN SAM, PA ŠTA BUDE!


 © Ibrahim Kajan, 2014.

 
 Majka s braćom i sestricama - Mirzom, kojeg su 
svi zvali Mica, Amirom, Mersijom koja još ne zna ni da postoji, i Remzom, najstarijim. U ram ove slike ući ći u ja, i sestra Nađa, i brat Esad. 
Bio bi u njoj i naš otac, ali ga nema, rat je započeo, 
regrutiran je i  u stočnom vagonu odvezen u domobrane

Pita me tako Tamara, prijateljski, "mostarski"

Tamara Đedović je srdačno čestitala na prijemu u Društvo pisaca, pitajući ono…  kao bezazleno, jesam li imao kakvih protekcija, prelijevajući potpitanje velikim  smiješkom da skrije neku možebitnu, sitnu zločestoću “mostarskog” mentaliteta.
Pa eto, “Arabija ljubavi” je otvorila vrata Društva. Nije to moja biografija. U mojoj biografiji nije bilo ni milosti ni protekcija.  Započinjala je majušna i sitna u potpuno poharanom Gradu s Mostom, krajem Drugog svjetskog rata… Kriknuo sam i otvorio oči - prvi put - među ruševinama!  Rođen sam, pa šta bude!

Babica Anteljuša
Datum mog rođenja pao je u prvom danu mjeseca studenoga, mjeseca novembra, ratne, surove godine 1944., u Mostaru. Novembar je hladan mjesec, kišovit, nerijetko s ledenim vjetrom. Ko je, u tom porušenom i bombardiranom gradu, u taj dan pomagao mojoj majci, ko me je odvojio od njezina tijela i vješto zavezao pupkovinu? Tu ženu (kao da) pamtim, toj ženi (kao da) znam ime. A onda se ispostavilo da joj ne znam ime i zasigurno ne pamtim njezin izgled. Iz prvih zapamćenja sjećam se da su mi pokazivali krupnu, stariju gospođi, Antinu ženu, i da su je kroz godine najranijeg djetinjstva spominjali  oporim riječina - baba Anteljuša, tvoja  babica...

Rođen sam u kući što i danas postoji u malom, slijepom cerničkom sokaku, Stupčevom, nedaleko od strme obale rijeke Neretve. Iz uličice se ulazilo, to nikada nisam zaboravio, u pravokutnu, izduženu avliju prekrivenu kaldrmom. Duž dugačkih bočnih zivoda, pri njihovu dnu, bijelili su se kratko izidani zaštitni porubi majčinih sofa s raznobojim cvijećem.  Čim bih prekoračio prag avlijskih vrata, na lijevoj strani bih vidio kućicu u koju su roditelji s jeseni spremali ćumur (i drva), ili bi je, čim zatopli, pretvarali u  ljetnu kuhinju. S desne strane je bio visoki, bijeli, bijeli zid, i tada se činilo, beskrajno dug – toliko je bila dugačka naša avlija! S vrha tog desnog zida prelazile su na našu stranu vitke grančice vinove lozice susjedove odrine.  

Tamo gdje se završavao zid, uspinjali su se drveni basamci kojim smo se peli na drveni doksat a mi smo ga zvali tavanom. Tavan je bio ograđen trabozanima, ukrašenim naivnim likovnim šarama, grubim duborezom narodne kućne umjetnosti ... Nasuprot stepenica bio je ulaz u odaju. Da, ja sam rođen u toj odaji. Cijeli naš stan, ostalo mi je u sjećanju, bio je sastavljen od te odaje, tavana, avlije i ljetne kuhinje. Jedino tada, u tom vremenu svojih prvotnjih godina, nisam se pitao: kako je bilo moguće da nas je toliko živjelo u tako skučenom i majušnom prostoru jedne jedine sobe?
U prizemlju su stanovale tri sestre Hadrović – Vahida, Duda i Sutka -  s bratom jedincem, Ahmetom, u odaji ispod naše,   „stanu“ iste veličine kao i u nas. U svoju su sobu ulazili izravno iz avlije. Jako sam volio Dudu i Sutku! I sad ih, čini mi se, vidim, nasmijane i vesele! Kad su preselili u zgradu koja je oduzeta Patrijarhiji pravoslavne crkve, pored same rezidencije, na adresi Konak br. 7, niko me nije mogao utješiti!

Kuća porodice Stupac
Lijevi avlijski zid je polazio od mutvaka do kuće i dijelio nas od susjeda s druge strane, dijelio nas od – sjećam se – čudesne bosanskoislamske stambene arhitekture kuće obitelji Stupac. Možda me je u nju, prvi put, uveo moj stariji brat, Mirza. Sjećam se da je imao prijatelja, mladog, visokog Stupca.  Stupci su posjedovali  vrtove i bašče u selu Ilićima. Jednom ili dva puta ili tri puta ili pet puta – bio sam tamo i svi su se ti boravci slili u jedno jedino sjećanje - u jedinstvenu sliku bez pokreta i događaja: vidim svoje dječje noge u visokoj travi, sjećam se straha kad sam pokušao prijeći preko Radobolje po brvnu prebačenu s obale na obalu, i posebno -  sjećam se jedne prekrasne kiše! Stupci su u svojoj golemoj bašči imali jednu slamnatu kućicu, kućicu od sijena, šatora načinjen od busenja suhoga otkosa! Sebe, najčešće vidim kako sjedim, sam, u tom slamnatom šatoru. Čujem kišu kako šušti i slijeva se po slamkama skupljenim u gustim snopovima od kojih je sastavljena cijela konstrukcija poduprta tankim, dugačkim pritkama. Volio sam tu obitelj Stpaca zbog te zlatne slamnate kućice u grimiznoj bašti kroz koju je tekla Radobolje, bijela poput srebra.
Ne mogu, danas, objasniti što me je mamilo u Stupčevu kuću: vidim sebe kako prolazim kroz njihove dvije avlije; u prvoj su se isprezali konji i odvodili u ahar; u drugoj je bila kaldrma od čudesnih polukrgova, puna cvijeća i cvjetnih grmova – s velikim hajatom koji je kući činio potpuno otvorenom. U sjećanju, uvijek se vidim u ljetnoj posjeti – sjedim na dugaćkoj sećiji, sam. Odnekud znam da su svi u kući, ali da svi spavaju popodnevni san. A ja sjedim sam; s prepletenim prstima u krilu i nešto kao čekam. Čekam da se netko probudi i da me vidi. Ko se to prvi budio i ko mi je prvi prilazio? Sjećam se samo nečijeg dlana kako se spušta niz moju kratku, žutu kosu. I svaki put, kad bi se taj dlan pokazao, otvoren, ispored mojih očiju, na njemu je bio ohar, ili suha smokva, ili šećerni slatkiš...
Sve sam zaboravio, osim ruke koja me, svakoga puta, pogladila po kosi. I koja mi je dodavala slatko što bi razgalilo cijelo tijelo tihog dječaka.

Bunker pod Cernicom

Ilduza, tako se zvalo jedno drago stvorenje u komšiluku  koje me nosilo na rukama sve dok nisam prohodao.  Pamtim prezime te prelijepe djevojke, Pala. Pala Ilduza. Njezino ime (Yildiz) znači zvijezda.

Pored  Ilduzinih dvorišnih vrata prolazi sokak; potom se ruši i naglo zaustavlja pred strminom koja pada prema Neretvi. Tu je i posljednja kuća, nad samom strminom. Od posljednje kuće, na sokak se nadovezuje staza koju su utabanali mladići i djeca silazeći na obalu, prekrivenu nagomilanim, razbacanim i golemim pećinama. Ponegdje vidiš duboke, tamne, izlakone potpećinske prostore, za koje mi Mersija, sestrica, kaže, pokazujući kažiprstom, da je bila unutra, da ju je najstariji  brat Remzo unosio kad je bila mala, „kad su bili avioni“; nosio i skrivao preplavljenu strahom od grmljavine aviona i bombi koje su padale po cijelom gradu... Gledao sam u sestrine oči i nekako nisam vjerovao; kako ja ne znam za to, za bombe, za sirene, a ona zna.  Bila je nešto veća, ali sasvim dovoljno, da sam je morao slušati. Mene je mama rodila prije tebe, jednom je rekla. Zato što sam se rodila prije tebe, ja sam starija, rekla je vrlo značajno.

Mersija je rođena 1941. godine, kad je rat započeo a ja, pred kraj 1944., kad se mislilo da se rat treba završiti.  Gledam davnu, kromiranu fotografiju, snimljenu ispred bijelog avlijskog zida: na njoj su dva moja brata, Mirzu i Remzu, i dvije moje sestrice, Amiru i u krilu majčinu - Mersiju – sjede na klupici uz svoju mamicu koja nije mogla imati više od 25 godina (rano uozbiljena, jer se u 15. godini udala).  Imala je kratku, valovitu kosu, odjevena u skladnu bluzicu ili košuljicu, u glat suknju. Na nogama su joj ljetne sandale. Zid je vrlo bijel, obasjan suncem. To je moglo biti proljeće. Moglao je biti mjesec ožujak ili mjesec travanj 1941. Moj je otac, kojeg nema na fotografiji, u trenutku fotografiranja bio negdje na fronti; morao je majku posjetiti barem mjesec dana prije nego je sjela na tu avlijsku sećiju… Možda ju je otac, spremajući se za povratak u domobransku satniju, zamolio da mu se načini ta fotografija, da je ponese sa sobom tamo odakle se nije znalo hoće li se ikada vratiti.

Deset, najviše 15 godina prije nego što je majka s djecom sjela pred fotografski aparat, i sama je bila djevojčica zlatne kose. Djevojčica se zvala Hatidža. Zlatokosa je Hatidža imala 12 godina kad joj je  otac, Ibrahim, nakon što joj je umrla majka, kao maćehu doveo rođenu tetku. Mojoj je umrloj neni bilo ime Kada, a prezime, prije nego što je uzela djedovo Bajramović,  Kapetanović.
 Nikada nisam saznao od čega je umrla moja nena, a umrla je vrlo mlada. Je li umrla pri drugom porodu, kad se, nakon moje majke, kad se na ovom svijetu pojavio, kao i majka moja – plavooki dječak, jedini njezin brat, brat imenom Salih?  Kako je izgledala nena Kada, danas više niko ne zna. Oni koji su je poznavali, odavno više nisu na ovom svijetu. 

Nedugo nakon smrti moje nene Kade, djed je doveo djeci pomajku, oženivši se Zarifom Kapetanović – rođenom, mlađom sestrom svoje umrle supruge. Čudno je da se ne sjećam, čak ni iz svojih kasnijih, momačkih godina, da je moja majka ikada novu očevu ženu nazvala majkom. Bila joj je tetka i ona ju je uvijek tako i oslovljavala -   tetka. Nikada nisam htio pitati majku da mi to još malo pojasni; shvatio sam da joj je tetka bila… maćeha. Bila mi je u ranom djetinjstvu prava maćeha, šapnula mi je jednom na uho.

Gluhonijema djevojka
Djed Ibrahim je stanovao na Carini. Imao je kuću preko puta starih harema, uvučenu u čikmi u kojoj su bila dvoja ulazna vrata – jedna su bila njegova, a druga kućice dviju sestara kojima nisam znao prezime. Sestre su bile vrlo stare i siromašne. Kad bih, dječarac, provirivao u njihovu avliju,  jedna je uvijek bila za tkačkim stanom smještenim u hajatu. Njezino ime me od prvog trena asociralo na nešto ružičasto. Zvala se Pemba. Nikada, ni prije ni poslije, nisam naišao na nekoga ko se zove kako se zvala ta uvijek nasmiješena, osamljena starica. Ne znam jesu li sestre ikada izlazile izvan svojega malog dvorišta. Živjele su s usvojenom djevojčicom koja se razvila u djevojku velike ljepote. Moja je majka, svaki put kad bih je spomenuo, rekla da je ona najpametnija djevojka koju je u životu upoznala.  Ta je prekrasna  djevojka bila gluhonijema. Moja je majka pričala da je zanijemila u ratu; da su  joj, na njezine oči, četnici klali roditelje; bila je skrivena u drvarniku odakle je, umirući od straha, gledala stravične prizore...  Ja je nikada nisam vidio uplakanu, ni tužnu, ni neprijaznu – u mom je sjećanju njezino preblago lice ispunjeno velikim osmijehom; vidim njezine ispružene ruke prema meni, djetetu, i čujem pokret njezina glasa iz dubine grla koji bi mi želio reći nešto lijepo, ali je umjesto skladnih riječi – do mene dopirao samo hropac, samo suhi, neartikulirani i mučni hropac.

 Duh u Carinskom haremu
Rijetko sam dolazio u djedovu kuću, ili sam zaboravio.  Nakon djedove smrti, koja je morala biti negdje oko moje pete godine, ne sjećam se – sve do kasnijih godina – dolazaka u, činilo mi se, veliku avliju posutu sitnim pijeskom.
Ulaz je bio u sredini kuće, u dnevnu, a iz nje, u sobu čiji je vrlo nisko postavljeni prozorčić gledao na sokačić dug svega nekoliko metara. U toj je sobi rođena moja majka. S tog je prozora vidjela prvu sjetlost ovoga svijeta. S tog niskog prozora je, također, jednoga dana  ugledala, u sumraku, na haremskom zidu duha o kojem se pričalo u ranom djetinjstvu. Naravno da nije bio „pravi duh“, jednom nam je majka objasnila. To je bio vaš otac, Ahmet, prekriven u čaršaf koji mi je odnio iz avlije gdje se sušio. Htio je prepasti tetku, jer mi je tetka branila da izlazim... jer bi ona, kad god bi on nailazio, proturila glavu kroz džam, izružila ga i otjerala... A ja sam ga zavoljela.
Moj je otac, ako je vjerovati majčinom pričanju o njegovim zgodama i nezgodama, bio šeret, spadalo, veseljak, ukratko – jedna otvorena duša puna života i jedrine...

Drugi djed Ibrahim je doselio iz Blagaja
Čudno je da se i njegov otac, kao i majčin, zvao Ibrahim. Ibrahim Kajan. Ibrahim se, jednoga dana početkom stoljeća,  odijelio od svoje blagajske porodice i sa svojom ženom imenom Mevla i s djecom – Izetom, Đulbom i Ahmedom – doselio u mostarski kvart Brankovac.  Bio je još jedan brat, Šerif se zvao, rano umrli..., o kojem otac nikada nije govorio, a ime sam mu saznao onoga dana kad mi je dao cediljicu s imenima svojih mrtvih, da dam hodži i da im svima prouči za dušu i tako olakša na onom svijetu. Iznenađen, tada sam upitao oca o rahmetli Šerifu. Otac je rekao da je živio kratko, da je umro vrlo mlad... Njega smo svi najviše voljeli. Bio je vrlo nježan i dobar. Bio je osjetljiva zdravlja... – dodao je.

8. stu 2014.

AUTOBIOGRAFIJA - 3. JEDAN DAN U KASARNI

© Ibrahim Kajan, 2014.


Leškario sam u vojničkom krevetu u slatkoj osamljenosti - jer su svi „na izlasku“! - pa je u spavaonici neki omamljujući mir pogodan za snovite, zanosne i ključale vizije svake vrste!
U to neko s treskom otvori vrata i drekne iz sveg glasa: Kajan! Posjeta!
Otrčao sam na portirnicu glavnog ulaza u kasarnu. Dežurni mi išaretom ruke u zraku iscrta žensku figuru i podignutim mi palcem pokaza sobu za posjetitelje - biva: Čeka te mačka!
Bio sam iznenađen, jer nikoga nisam očekivao, niko mi se nije najavio, a u Zagrebu nisam poznavao nikog ko bi me mogao posjetiti osim možda Gorana Babića i Sonje Manojlović, koji su me  došli vidjeti kao „guštera“ u Dugom Selu, s očitom željom da mi učine radosnim prve regrutske dane teške vojne obuke.  Goran mi je tada donio „Telegram“ u kojem je izašla kratka kritika o „Arabiji ljubavi“ koju je, nakon dugog čekanja i vraćanja, objavio sarajevski „Veselin Masleša“. 


 Prvijenac

Stigla mi je početkom decembra 1967., u paketiću koji je poslao urednik Izet Sarajlić, bosanski pjesnik kojeg je beogradska štampa redovito spominjala kao srpskog. Bosanska književnost još nije „postojala“. U Bosni i Hercegovini, za srpske i hrvatske historičare književnosti, postojao je samo „književni rad u Bosni i Hercegovini“. To nije bilo ništa novo – nacionalizacija katolika, pravoslavaca i muslimana žestoko započeta austrougarskom zapremom, odvijala se samo u dva pravca: srpskom i hrvatskom. Početkom 60-tih godina 20. st. posebno je izražena srbizacija bosanskog jezika. Alija Isaković je ustvrdio da je u BiH više pisaca Muslimana koji pišu ekavski nego bosanskih Srba! Za nas, koji smo zadržali ijekavicu, podrazumijevalo se da smo hrvatski pisci, što se vidi i po prvim knjigama tada najmlađih autora obavljenim u Zagrebu, Ifrana Horozovića i Abdulaha Sidrana, mada se oni, vjerovatno, nisu eksplicitno izjašnjavali u tom smislu.
Pri prvoj posjeti Gorana i Sonje mojoj dugoselskoj v.p., darovao sam im po primjerak „Arabije“, pa sam s razlogom pomislio da su sad tu, da me, možda, izvuku iz sivila pozivom za neku stvarnu ili izmišljenu književnu večer u Zagrebu. Goran mi je, prisjetih se, sugerirao da uputim Društvu pisaca Hrvatske i molbu za prijem u članstvo, pa je i to bio dodatni razlog njihovom dolasku da mi kažu kakav  poseban haber i o toj mogućnosti. 

 Goran Babić

Zanimljivo je, mada je prošlo gotovo pola godine od izlaska te knjižice, i njezinog velikog odjeka u sarajevskoj štampi (recimo, „Lica“ su zbirci posvetila „duplericu“, s dva briljantna esejistička teksta Džemaludina Alića i Stevana Tontića, u „Oslobođenju“ je osvanula odlična kritika), ipak do mene nije dopirao nikakav znak moguće simpatije iz Udruženja pisaca Bosne i Hercegovine. A osjećaj da si u svakom pedlju Jugoslavije zapravo „u svojoj kući“, te duga suradnja sa zagrebačkim časopisom „Poletom“ i novija s „Telegramom“ (Fadila Hadžića) i „Republikom“ s reputacijom „Krležina časopisa“ – bili su jak vjetar podignutim krilima ovog mladog pjesnika! Tada su zaista došli, taj drugi put, Goran i Sonja da mi kažu: primljeno je nas šestero (ili nas petero?) – Tito Bilopavlović, Branko Bošnjak, Goran Babić, Sonja Manojlović i Ibrahim Kajan…   
Ulazeći u sobu za posjetitelje, s leđa sam spazio žensku figuru nagnutu nad jednostavim drvenim stolom; činilo se da lista neku koloriranu tiskovinu i da ne čuje moj ulazak. Približih se toj zagonetnoj prilici i zaprepastih: preda mnom je sjedila Tamara Đedović, jedna od mojih pjesničkih drugarica iz Mostara! Sjedila je za grubim vojničkim stolom i listala, potpuno okupirana, prve yu-novine s primjesom soft pornografije, čuvene vojničke novine imenom ČIK!
„Tamara!?“ – kliknuh u nevjerici, ali ona me ne pogleda, nego mi mahnu rukom govoreći: „Samo malo! Kako zanimljive novine! Prvi put ih vidim, cudesne...., objavljuju i pjesme! Kako bih rado ovdje objavila onu svoju Zeno, zeno, prokleto ti deseto koleno!... “ 

Gledao sam je ne vjerujući očima i slušao ne vjerujući ušima! 
Tamara Đedović je mostarska pjesnikinja i slikarica neuobičajenim materijalima i osebujne stilistike, a poznajemo se od dana kad sam kao 15-godišnji dječak ušao u Debatni klub mladih pisaca koji je osnovao i dugo  vodio Alija Kebo, legendarni mostarski novinar, književnik i ribolovac.


 Alija Kebo
„Vidiš odakle sam ja zatrandala da dođem do tebe!? – govorila je snažno me vraćajući svojim mostarskim akcentom u rodni grad i oprezno se pridižući s tvrde stolice de me, poput starije sestre, zagrli i poljubi. Kroz misli mi munjevitom brzinom protutnjaše „slikopisi“ bezbrojnih susreti koje smo, mi pjesnički poletarci, imali u domu njezine majke Ljubice, ličke udovice doseljene nakon strašne ratne kataklizme, u mali, ratom poharani Mostar. Nama, Mostarcima, bilo je čudno što Tamara, koja nikad nije živjela u Srbiji, u sred Mostara piše svoje pjesmice čistom ekavicom kakvom nije govorio ni pisao nijedan Srbin, osim dr. Jovana Vukovića, „šefa katedre srpsko-hrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti“ na Filozofskom fakultetu u ijekavskoj prijestolnici Republike Bosne i Hercegovine. Čudili smo se, ali nam to nije smetalo.
Želeći je počastiti bar kolačima u nekoj slastičarnici, krenuli smo pješice prema Trgu Republike. Išli smo vrlo sporo zbog njezine kraće noge, otežanog hoda, pa smo često zastajkivali, bolje reći - odmarali. Nisam joj imao što posebno pričati o svom vojničkom životu, ali sam nadoknađivao svojim ozarenim riječima o prvoj zbirčici pjesama koje je većinom poznavala s naših malih, zajedničkih mostarskih književnih večeri. Povremeno bismo nastupali s Kebom u Đačkom domu, u Narodnom univerzitetu, u ponekoj srednjoj školi, u ponekom seoskom Domu kulture (u Potocima, Raštanima, Gorancima....) koji su trebali postati rasadnici socijalističke kulture. Pričam joj kako je moja „Arabija“ stigla prva na Sarajlićev stol iz našeg pjesničkog kruga – ali je, eto, objavljena posljednja – nakon zbirki Rade Budalića i Ivana Kordića, nerazdvojnih prijatelja moje rane mladosti. Rade je bio šarmer, nosio ga je duh radosti a Ivan nešto kontemplativniji, produbljeniji, i kao pjesnik – kako smo tada govorili – „dublji“. Nakon što smo sva trojica apsolvirali na dubrovačkoj Pedagoškoj akademiji, obojica su ubrzo dobili glumačke angažmane u Pozorištu lutaka. Kenčijali smo na račun njihovih uloga, smijući se nerijetko do suza. Dobro se sjećam Ivanove uloge Konjića u „Drevenom vojniku“ i Jarca u „La Fontainovim bajkama“. Jest, dobivao je nekad i bolje uloge, recimo Djetlića u „Velikom šumskom događaju“ nekog Branka Mihaljevića. Budalićevih se uloga nešto manje sjećam; uostalom, više se bavio novinarstvom i ubrzo je – ako se ne varam – ušao u redakciju lokalnog lista „Sloboda“... Ja, nažalost, nisam bio te sreće. Ne našavši ništa, a mojoj brojnoj porodici trebao je svaki dinar, polako sam sâm, u zatamnjenom horizontu budućnosti, već napuštao svoj Mostar. A ponekad mi se opet činilo da možda samo ja vidim tako crno! Jer evo, Mostar raste i buja, u njemu ima mjesta za svaki talent. Tada smo u Mostaru upoznali, tek pristigle, Mišu Marića iz Bosanskog Petrovca i Milivoja Mrkića (ne sjećam se iz kojeg je kraja Jugoslavije došao). 
Draga Tamara, porijeklom iz tvrde ličke ijekavice utopljene u mostarske akcente, u tečnom i žuborećem govoru, ima i jednu govornu manu: ne može izgovoriti nijedan glas čiji grafemi imaju kvakicu iznad sebe: ta joj govorna mana srećom nije pričinjavala nikakav komleks, a niti je ona smatrala da bi joj to „šuškanje“ mogao predstavljati profesionalni problem bilo gdje da dobije posao, cak ni kao spikerica. Priča mi, tako, da osjeća ponekad u Mostaru i „nacionalisticki sovinizam“. Odazvala se, kaže, na konkurs Radio-Mostara za mjesto spikerice. I zamisli – nisi me primili! – reče mi podignutim glasom i razrogačenim očima. Naravno da sam to shvatio kao njezinu šalu!
Tih nekoliko sati koliko mi je bilo dopušteno za „izlazak“,  promicao je lagano, relaksirajuće, u mostarskom govornom pjevušenju. Osim toga, preko Tamare će u Mostar otići vijest mojim prijateljima da sam i „službeno“ postao književnikom, ne doduše u Sarajevu – nego u Zagrebu. Ali to i tako ništa ne mijenja jer su sva republička udruženja pisaca u jedinstvenom Savezu književnika Jugoslavije. Imao sam dakle 24 godine.

5. stu 2014.

AUTOBIOGRAFIJA - 2. SUSRETI S KNJIŽEVNIKOM ZA KOJEG SE TVRDILO DA NE POSTOJI

© Ibrahim Kajan, 2014.


 Enver Čolaković, Sarajevo, 1935.

Nedjeljom poslijepodne volio sam svratiti u dom Envera i Stelle – mada sam gospođu Stellu rijetko zaticao zbog niza obaveza koje je imala kao profesorica klavira u Muzičkoj školi a i praćenja glazbenog života hrvatskog glavnog grada. Njihov je stan u koji sam uvijek s velikom srdačnošću priman, odisao suzdržanom gospoštinom koja mi je u početku djelovala nekako hladno ali nipošto i odbojno. Taj osjećah „hladnoće“ vjerovatno je iz moje nenaviklosti na stanove bez ikakvih prostirki – u kojima se hodalo obuven po golim parketnim podovima.  Gotovo redovito bih sjedio u ovećoj sobi salonskog štiha, s velikim klavirom, zastakljenim ormarom ispunjenim i uredno poredanim knjigama, s jednom starinskom foteljom smještenom uza zid između glasovira i knjiga, dvjema tapeciranim stolicama i otomanom s okovanim i tapeciranim naslonima sa strane. Enver je najviše vremena, činilo mi se, provodio na tom ležaju. Na dohvat ruke mu je bio stolić s pepeljarom, kutijom niške Morave i kutijom šibica. 
Nakon književne večeri u džamiji, jedva sam čekao nedjelju da ga posjetim! Njegove sam nepresušne priče upijao, narodski rečeno, poput suhe zemlje što upija ljetni pljusak!
Pozvonio sam, pa je baka Podvinc otvorila, kimnula mi glavom pa poput nijeme lutke rukom pokazala vrata Enverove sobe. Ne čekajući, okrenula mi je leđa i zamakla u kuhinji koju je od hodnika dijelio svjetlosmeđi platneni zasun.
Kad sam se smjestio, baka nas je poslužila turskom kahvom, zalivenoj u dvije džezvice, spustila na stolić pored otomana na kojem je Enver tijekom cijeloga dana sjedio ili ležao, čitao ili prevodio, ili je, u jutarnjim satima, davao instrukcije iz matematike.
Enver bi živnuo kad bi me vidio! „Napokon je došao netko tko će strpljivo slušati moje prepjeve!“ – uskliknuo bi, a ja sam se, sjedajući, već oboružavao nasmiješenim saburom koji mora biti jak i duga trajanja.
Na stoliću je bio presavijen „Telegram“. „Jesi li vidio  ankete o „najboljim suvremenim hrvatskim pjesnicima“. Otvorio je novine i pokazivao mi kako su odgovarali anketirani pisci i kritičari. Jedini spominjani pjesnik iz Bosne i Hercegovine u anketama bio je Mak Dizdar, smještavan redovito negdje pri dnu ljestvice...ako bi ga se neko uopće i sjetio.  Enver me promatrao i pučkao svoju Moravu. „Bolji je od svih njih zajedno“, rekao je i sklopio novine. „Njegov "Kameni spavac" je čudo! A i ovi su anketari čudo - za njih Kameni spavač nije ništa - ne vide ga! Nikad oni nisu iskreno ni primili a Bogami ni razumjeli naše muslimanske pisce. To je njima strana književnost...“


 Hamid Dizdar, pjesnik, slikar, bibliofil

„Ja sam se više družio s Hamdijom, imali smo dosta bliskih mišljenja... Znaš li da se on bavio slikarstvom? Bio je vrlo talentiran, da je studirao bio bi sigurno značajniji slikar nego što je književnik... ali eto! Nije! Volim njegove crteže tuš-perom sarajevskih veduta koje je uradio 1944. za mog „Ali-pašu“.


 Hamid Dizdar: Mahala u starom Sarajevu 
(iz knjige E. Čolakovića: Legenda o Ali-paši)

Zatim je opet užegao šibicu i prinio plamičak cigareti. Uzeo je pregršt listova papira s prijevodima mađarskih pjesnika. Otpuhujući dim, govori kako  već duži niz godina prevodi mađarske pjesnike od „početaka do danas“. Po licu mu je titrao osmjeh. Kao da mi nešto želi reći, ali dvoji, ne znam kako bi. Listao je. Činilo se da nešto određeno traži, a nije, cinilo se... tražio je način kako bi mi nešto ispričao.
Onda se nasmijao i zakašljao. „Bio je nedavno Mak ovdje, kod mene. Zaljubio se, vrag ga odnio. A ja mu opet prevodio tu pjesnikinju, bečku Židovku, objavio  je on to u Životu... Heidi Pataki. Tako se zove, Heidi, kao da je iz pelerine Johane Spirry ispala!“  – pa bi se opet počeo smijati. – A onda je Heidi prevodila njega na njemački.
Spomenuh Enveru da sam je upoznao u Mostaru, koncem vrelog ljeta 1967. Simpatična, mladolika poliglotkinja. U rano predvečerje susretosmo je slikar Cuco (Tihomir Stajčić) i ja pred Bristolom,   pa je povedosmo u beskrajno sporoj šetnji kroz sokake Cernicu do Priječke čaršije. Cuco joj je udvarao, komlimentirao i hvalio pjesme u "Životu". Činilo se da Cucine šanse nisu bile osobito velike. Od njega nešto starija Heidi – očito je preferirala „tipove očeva" a ne sinova… U jednom je trenutku zastala na onom mjestu između Radobolje i bujnih baščinskih vrtova - stavila prst na usne i tiho kliknula: „Tiho! Bulbuli!“ Zaista, iz gustog raslinja, kao iz stiha sevdalinke, zaljubljeni je bulbul bilgisalo na sav glas!

Stella Čolaković, pijanistica

U to neko pokuca, vrata se otvore i na njima se ukaže gospođa Stella, čvrsta i stasita figura, u vrlo elegantnom crnom kostimu s malim purpurnim pupoljkom u kragnici.
„Vidim veselo društvo!“ – kliknuvši s vrata, krenu mi ususret i srdačno se rukovasmo. „Nadam se da vas nisam prekinula, Envere!“
„Evo, pričam mu kako je nedavno Mak bio ovdje“, pojasnio je Enver naše bezbrižno raspoloženje. „O da… Dolazio je, ali ga nisam zadržavala. Odmah iza ručka sam mu rekla da sam mu rezervirala hotelsku sobu u Samoboru. Bio je malo... „veseo“, a to mi ne odgovara. Njegovu gospođu izuzetno cijenim“, dodala je kao da pokušava ublažiti strogost prema Maku. „Ostavit ću vas, lep pozdrav gospodo! - Envere, ja odoh na koncert, vidimo se, bok! Bok Ibrahime!“ – promicala je preko parketa kuckajući visokim štiklama. Iza nje je ostajao vrlo ugodan miris nekog skupog parfema kojemu, naravno, nisam znao ime.
Gledajući za Stellom, čuo sam početak „madžarskog pjesničkog poslijepodneva“: Sándor Petöfi, a onda su uslijedili stihovi čudesnog niza - Endre Ady, Dezső Kosztolányi, Mihály Babits, Attila József, Gyula Illyés...
Enverov materinski jezik nije bosanski – nego mađarski. Rođen je u Budimpešti. Majka mu je Illona Mednansky, na Sorboni obrazovana barunica, udajom za Vejsil-bega Čolakovića i prihvativši islam – sama promijenila svoje ime u ime Fatima.
„Do 15. godine nisam znao ni riječi bosanskog, kaže mi, ili hrvatskog, na kojem pišem od kako sam nakon smrti roditelja stradalih u bombardiranju Sarajeva, doselio u Zagreb. Od prepjeva mađarskih pjesnika, od anonimnih iz samih početaka, do najmlađih iz naših dana, sačinit ću veliku, zlatnu knjigu mađarskog pjesništva. Ako je „Legenda o Ali-paši“ oda narodu iz kojeg potječem po rahmetli ocu, „mađarska knjiga pjesnika“ bit će oda narodu iz kojeg je moja rahmetli majka.“  
Zemlja na kojem je stajala obiteljska kuća s velikim zemljišnim posjedom – nacionalizirana je 1945. Na tom mjestu podignuta je sarajevska Željeznička stanica.

2. stu 2014.

AUTOBIOGRAFIJA / 1. OTKRIĆE UNIŠTENIH PISACA

© Ibrahim Kajan, 2014.


JE LI AUTOBIOGRAFIJA MOGUĆA? - Velikom se broju ljudi tuđi životi i tuđe sudbine čine kontroverznim – ali im se, nerijetko, samo njihov vlastiti život čini savršeno skladnim, „logičnim“ i – najčešće – uzoritim u svakom smislu. Autobiografija (bez obzira kojom stilistikom bila ispisana), podrazumijeva posvemašnje pridržavanje neporecivih činjenica koje su se desile u zbilji i koje svjedočimo iz prve ruke. To ključno određenje autobiografiju prizemljuje u čvrstu, stvarnosnu, non-fiction prozu. Međutim, je li to baš tako? Što s datumom rođenja, o kojem ne svjedočimo „iz prve ruke“, ili što sa snovima za kojima putujemo kroz cijeli život? Što sa životnim „detaljima“ koje potiskujemo ili koje iskrivljujemo, koje ne želimo i od kojih bježimo? Ili ih se, kao toliko stvari i događaja u životu uopće više ne sjećamo – niti vjerujemo da ćemo ih se više ikada sjetiti? Na ta i slična pitanja htio sam odgovoriti kad me prije pet godina zagrebački profesor Vinko Brešić zamolio da razmislim i napišem svoju autobiografiju za novo, prošireno izdanje jedne svoje značajne zbirke književnih autobiografija. Nisam mu mogao odgovoriti. Nisam napisao autobiografiju. Mislim zapravo da je to i nemoguće. Ali to ne znači da od tog pokušaja treba odustati – i evo, ovo će biti fragmenti moje autobiografije, kao nemoguće misije u kojoj niko drugi ne može pomoći.



AUTOBIOGRAFIJA / SKICE

 Ibrahim Kajan, godina 1967.

Otkriće uništenih pisaca


Preskočio sam preko betonskog zida koji je odvajao veliko dvorište stare franzjozefovske vojarne „Maršal Tito“ od Ilice, na mjestu tramvajske stanice. Preskočio sam ga u trenutku nailaska tramvaja, uskočio u njega i odahnuo! To je bio jedan od mojih brojnih preskakanja zida koji me dijelio od slobode civilnog života. Tramvaj me vozio samo jednu postaju, tek da se udaljim od vojarne, da sam što dalje od nje!
Svratio sam u čuveni antikvarijat Matice hrvatske, gdje je radio Živko Strižić, koji je – činilo mi se – poznavao sve što je doticalo staru knjigu. Jednom smo bili sami u teškom zraku starih knjiga, pa otvorismo razgovor - a o čemu bismo drugom nego opet - o starim knjigama! A on – čuvši da sam mladi pjesnik iz Mostara koji je netom objavio ciklus pjesama u Telegramu -  pokaza mi najdonju policu s nekih tridesetak pretežno u platno uvezanih knjiga s naslovima u zlatotisku. „Ovdje imaš najslavnije bosanske pisce…“ – reče mi i pokaza na neprimjetne knjige na samom dnu police koja je dosezala do samog plafona knjižare zaboravljenih knjiga. Počeo sam vaditi jednu po jednu, zagledati ih, pročitavao sam im autore i naslove koji mi baš ništa nisu govorili niti su mi išta značili: Osman – Aziz: Iz bosanskog života“ i „Na pragu novog doba“, „Bez svrhe“ i „Bez nade“, Edhem Mulabdić: „Zeleno busenje“, „Na obali Bosne“, Hivzija Bjelevac: „Rene Logotitedes“, „Minka“ i „Muhammed“, Ahmet Muradbegović; Haremska lirika, Husein-beg Gradašćević, drama… pa jedna broširana knjižica Huseina Gjoge Dubravića iz 1914. u izdanju Bekira Kalajdžića... Jedino mi nije bilo nepoznato ime autora „Bajrama žrtava“ Alije Nametka, živućeg pisca koji je jedino mogao objaviti u Zagrebu, a ako je želio u BiH, onda isključivo u okrilju Islamske zajednice… 

 
Osman-Aziz: Na pravu novog doba, Naklada Matice hrvatske, 
Zagreb, 1896.


Nekoliko mjeseci ranije upoznao sam i autora, za kojeg nisam znao da je romanopisac, Envera Čolakovića. Njegovo sam ime zapazio u sarajevskom časopisu Život kao prevoditelja s njemačkog. Zapazio sam (i zapamtio!), iznenađen, da osim Rodoljuba, postoji  još jedan – i to Enver! – u našoj, bosanskoj književnosti. Do prvog susreta došlo je u Malom teatru Trešnjevka, negdje s početkom jeseni, kad nas je obojicu pozvao Zlatko Tomičić kao goste književne večeri.  To je doslovno bilo sve što sam znao o njemu; još zapravo nisam ni sanjao ko je on i što je napisao, ko je bio niti zašto mi njegovo ime tako malo govori.
Djelo Envera Čolkovića pripadalo je „likvidiranim“ piscima čija sam izdanja gledao, opipavao prstima i opčaran „pronađenim blagom za koje niko ne zna“, izvlačio iz prašine i stavljao na pult antikvara Živka Strižića u zagušljivom ali ipak čuvenom antikvarijatu Matice hrvatske u zagrebačkoj Ilici. 

 


Svi ti pisci, kao i desetine drugih koje ću uskoro početi sam sebi otkrivati i vaditi ih „iz jame zaborava zakopane“ – ideološke su komisije bacile u otpad, u smeće, pokrivši ih etiketom „mrskih autora i mrskih knjiga“.
Imao sam u džepu 10 dinara. Svaka od knjiga je imala istu cijenu – vrijedile su najmanju novčanu jedinicu od jednog dinara. Pružio sam Živku Strižiću deset željeznih novčića.
Od tada su te knjige kod mene, njihova prva izdanja iz godina koja počinju u 1896. od prvih ukoričenja slavnog tandema - Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića pod zajedničkim imenom Osman-Aziz, do Muratbegovićevog "Gradašćevića", iz 1942. 




Bez žurbe, poput dokonog svata, promicao sam Ilicom, prešao Trg Republike, potom raspućje na Draškovićevoj i ušao u Martićevu. Pozvonio sam na vratima Envera Čolakovića. Čuo sam sporo povlačenje pustenih papuča po golom parketu. Baka Podvinc je, po običaju, otvorila vrata i prepoznavši me, samo je rukom pokazala prema sobi u kojoj bih, najčešće, zaticao Envera...
Zatekao sam ga u prebiranju papirića i rukopisa, pa mi, gotovo ne podižući pogleda reče da upravo izlazi, da pođem s njim, blizu je, da ima svoju književnu večer. Nisam bio siguran, budem li s njim otišao koliko ću imati vremena da se bez zazora, neprimijećen, vratim u kasarnu. 
Književno večer je u džamiji, rekao mi je zatvarajući vrata svoga stana. Bio sam potpuno zbunjen! U džamiji! „Zar u Zagrebu uopće ima džamija?“ – pitao sam ga. Prelazeći na suprotnu stranu Martićeve ulice, uđosmo u poprečnu, Tomašićevu ulicu. Pomislio sam da me vodi u Muzej Revolucije oko kojeg se odvija kružni tok na prostranom Trgu žrtava fašizma. Čuo sam da je taj Meštrovićev spomenik Petru I. Velikom Osloboditelju, Ante Pavelić 1942. adaptirao u džamiju, prigradivši joj tri munare... ali oni su godine 1948. uklonjeni pa je Meštrovićevo zdanje dano „čuvarima revolucije“.
Pri dnu Tomašićeve, na broju 12, ušli smo u polumračni zasvođeni hodnik i popeli se na drugi kat zgrade. Zastali smo pred vratima na kojima je pisalo: Medžlis Islamske zajednice Zagreb. A kad smo ušli, vidjesmo u dupkom punoj dvorani zagrebačke muslimane kako strpljivo čekaju početak zakazane tribine na kojoj će govoriti Enver Čolaković, njima, očito, bolje poznat autor nego što je u tom trenutku bio meni. 



Prof. dr. Sulejman Mašović 

Tada sam prvi put vidio dr. Sulejmana Mašovića: do njega su sjedili dr. hfz. Kjamil Kamerić i imam Hifzi ef. Alagić... Dr. Mašović je govorio o „velikom ali nepravedno zapostavljenom“ piscu Čolakoviću, o njegovim djelima a posebno o romanu koji još nijedan musliman nije tako lijepo napisao o našem Sarajevu kao što je napisao „naš Enver“, roman Legenda o Ali-paši. Čudio sam se i po ko zna koji put upitao – kako to da o Enveru Čolakoviću ne znam baš ništa bitno! Razmišljajući o tom, iznenada začuh karakteristični Enverov glas.  Govorio je o meni! …Došao sam  s jednim mladim mostarskim pjesnikom. Nedavno mu je na dugoselsku vojnu poštu stigla pošiljka prvih primjeraka prve zbirke pjesama „Arabija ljubavi“, koju mu je poslao urednik Izet Sarajlić. I eto, kao za nagradu, prekomandiran je u Zagreb…  Zove se Ibrahim Kajan, pogledajte ga, sjedi u posljednjem redu, do vrata, u uniformi mladog regruta!
Svi su se okrenuli da vide „mladog regruta“ koji je, vjerovali ili ne, propadao u zemlju od nelagodnosti što se, ni kriv ni dužan, našao u središtu stotinu pari znatiželjnih očiju!
Pored mene, u posljednjem redu, sjedili su jedna ljupka djevojka i trojica mladića, očito studenata. Pružali su mi ruke da se upoznamo. Zvali su se Mirsad Srebreniković, Faruk Šaran, Abdulah Muftić... i Smaila Kadribašić.