25. ožu 2018.

DRUGA BAJKA



Ibrahim Kajan: Druga bajka, Vrijeme, Zenica, 2002.



Piše: Munib Delalić



Na 21. dan mjeseca marta obilježava se Dan poezije u svijetu. Tad otpočinje, kažu, i doba ljubavi i ljepote kojega proljećem zovu. "U proleće nesto proleće",  nekoć je nadahnuto pjevao Dušan Matić. Jeste, u proljeće doista prolijeće, i leti, i to svašta nešto, pa i rakete

i teški bombarderi i druga čudesa đavolje tehnike koja za sobom smrt i pustoš sije. Evo, na Dan poezije, kad bi doba ljubavi i ljepote trebalo da otpočne, započeo je još jodan rat u svijetuo Koje li ironije! A opet, kad se bolje promisli, svijet se ponajviše ironijom i hrani, od nje on i živi...



tatar je javljao gradu potpuni krah:

da već polaze savršeno opremljeni

s toliko i toliko vojaka, takvim i takvim

oružjem, da dolaze, da dolaze, da dolaze

                                                                           

tatar je javljao gradu potpuni krah

takvim glasom, takvim da se i sam usmrtio

kao da je smrt nešto jako važno

nešto što se ne da čak ni ponoviti



Navedeni stihovi čine pjesmu Javka, pjesma je iz knjige pod naslovom Druga bajka koja se ne tako davno pojavila iz tiska, autor je Ibrahim Kajan. Uzeh upravo tu knjigu u ruke namjeran njome, kao "štitom", "suprotstaviti" se zloći svijeta kojom smo ovih dana opet nemilice obasuti. Opet, dakle, "potpuni krah", opet eto dolaze "savršeno opremljeni"...




Da pjesme žive sudbinu svojega autora, dokaz je i ova knjiga koja obuhvata pjesme nastale u vremenskom rasponu od puna četiri desetljeća. Zanimljivo je pratiti taj svojevrsni "dijalog" Kajanovih pjesama nastalih, recimo, davnih 60., 70. godina, sa pjesmama novijeg datuma.  


Druga bajka je knjiga čežnje i ljubavi, knjiga specifične, rekao bih nebeske, astralne nježnosti koja doziva i "budi" neslućene, izvanumne prostore, i to na osoben, kajanovski način, a po čemu je ovaj autor danas i jedinstvena pojava u okviru suvremene bošnjačke i bosanske poezije. Ta Kajanova "lirika nježne mudrosti", kako je jednom zgodom kazao Božidar Petrač posvema se suprotstavlja bolnom iskustvu koje kazuje da se svijet samo iznova propuntava, da samog sebe ništi. Ona nam vraća povjerenje u, kako se to kaže, smisao življenja, tim i više kad znamo da "ljubavi je malo", kako naslovom kaže jedna Kajanova knjiga. I upravo je taj pojam, pojam ljubavi, kod ovog pjesnika vrlo često, možda i ponajviše, u upotrebi, i to svakako nije bez značaja. Uz spomenutu knjigu Ljubavi je malo, ljubav je i u naslovima drugih njegovih knjiga, kao recimo u naslovu njegova prvijenca Arabija ljubavi, pa u naslovu pjesničke knjige Ljubavni huhujek, a i veći broj pjesama naslovom ljubav nose. Kao da je ljubav u ovoj poeziji osnovna spojnica, koheziona sila koja sve drži na okupu. A to "sve" su prije svega Kajanove "nadrealne" slike, čitava "čarolija" poetskoga govora, sve "čudo koje niko ne vidi", a koje je tu. To slovo hvata onu tanku nit između dva svijeta, ovoga "ovdje" i onoga "tamo", između vidljivog i nevidljivog, i na toj "uhvaćenoj" dvostrukosti i korespondira Kajanova poezija prisuća odsutnosti.


"Puno je nesreće na svijetu", završna je "konstatacija" pjesnikova sagledavanja sve te zemne "čarolije", da bi onda "melek spustio obavijest" u pjesnikovu "umrtvljenu dušu": "o ibrahime! ovo je vijest: ljudi ne postoje, tebi se pričinja da ih vidiš, postoji samo ono što je između njih." A onda se "desi čudo", kao što se "čudo" i dešava u poeziji Ibrahima Kajana, "i svijet se isprazni od ljudi, kao soba od predmeta u kojoj si ugasio svjetlo..." Osoben je, doista, Kajanov lirski štimung koji je rezultat tog razvijanja, bolje reći "nadograđivanja" datosti: "u mraku", kaže on, "predmeti postoje tek kad ih pomilujem; kad knjizi pod jagodicama kažem: kako je dobra knjiga; kad voljenu dodirnem i prošapćem: kako si lijepa; kad nabasam na prijateljevo rame i kažem: o srećo, dobro je da si tu!


A koja li je tek bajka životopis Ibrahima Kajana, tog Mostarca po rođenju (1944.), a Zagrepčanina po životnom "opredjeljenju", kako je znao, ranije, napisati u svojoj biografskoj bilješci! Rođen "u drevnom Mostaru, gradu prebogate kulturne i povijesne punine... gradu goleme mediteranske širine, iz kojeg je mogao otputovati i nastaniti se bilo gdje, ne videći u drukčijim ljudima strance nego braću. Zbog toga mu je bilo svugdje lijepo: u Dubrovniku, u Zagrebu, u Ankari i u Istanbulu, u gradovima gdje se ško1ovao ili proširivao horizonte svojih spoznaja", i to je znao o sebi napisati. Ranije. Od 1968. Kajan je na stalnoj zagrebačkoj adresi, jer je bio prisiljen napustiti rodni grad, "slijedom političkih pritisaka." Nije 1i to možda ponov1jena sudbina Zijai Mostarria, ve1ikog pjesnika iz 16. vijeka, o kojemu je i Kajan pisao, a koji je "ne našavši nikakve podrške u rodnom mjestu, puno godina lutao po svijetu..."? Sad je Kajan opet u "svojem" Mostaru, nakon "puno godina lutanja po svijetu." Je 1i se napokon skrasio, je li duša mira našla? "Ja njih nikako ne razumijem", ne jednom je rekao. "Tu sam, a ne znam zapravo zašto, kao da me i nema..."


Koja li je sad to "bajka"? Ili je i to samo dokaz više da ironija jedinstven ispis piše... u kojemu "bajkovito" stoji da nigdje nije dobro, ni među svojima, ni među tuđima. I da je, možda, ponajgore baš među svojima... koji su ti tuđi.



Ps. Koja koincidencija! Upravo kad ovo slovo bijaše zaokruženo; - iz zavičaja stiže vijest: Druga bajka Ibrahima Kajana je dobila Planjaxovu nagradu kao najbolja zbirka pjesama objavljena u BiH u 2002. godini. Čestitamo!



Izvor: Bosanska pošta – Bosnisk post, Norrköpig, Švedska, god. IX, br. 7, str. 22

3. sij 2018.

MUSLIMANI SU GA "OGADILI NARODU"

Mujaga Komadina 
(1839. - 1925.)


MUSLIMANI SU GA "OGADILI NARODU"


     (Fragment iz nove knjige "Mujaga Komadina")

A kada su izbori održani, dok su se prebrojavali glasački listići, a gradom se pronosile još uvijek neprovjerene glasine ko je sve osvojio pozicije u Gradskom vijeću, praćene pričama o skandaloznom ali neuspjelom lobiranju baruna Rüdta za novog gradonačelnika u osobi njegova pulena Ibrahima Kajtaza, list „Musavat“,[1] organ Muslimanske narodne organizacije, objavio je jedan od najzločestijih tekstova kojim „opisuje“ – Mujagu Komadinu, totalnim neznalicom i doslovno nepismenim čovjekom! No, Mostarci su već svoje rekli: upravo su njega, Mujagu Komadinu, svojim glasovima uznijeli na vrh piramide vlasti u Gradu Mostaru. Taj tekst čiji se autor zaklonio iza anonimnog „kolektivnog pisca“ Mostarci -  vrijedi citirati u cjelini:

Pismo iz Mostara.[2]
                                                                                                    Mostar, 13. Januara 1910.
U nas je najviša novost premještanje kotarskog prestojnika barona Rüdta iz Mostara u Brčki. U gragjanstvo je prodrla verzija iz činovničkih krugova, da je Rüdt premješten iz Mostara s toga, što nije znao vješto operisati, da Ibrahim Kajtaz bude izabran gradonačelnikom, kako je već bio izvijestio vladu, da će za sigurno biti izabran. Rüdtu je, tim aktom onemogućen harmoničan rad u novom gradskom zastupstvu, jer se je previše bio angažovao za Kajtazovo načelništvo i time se zamjerio Komadini i njegovim pristalicama. S toga se je vlada na brzu ruku postarala, da premjesti Rüdta iz Mostara, da se spor izmegju Rüdta i većine gradskog vijeća ne pretvori u spor te većine i vlasti; da naime i većina gradskog zastupstva ne preprtlja u opozicioni tabor.
Klikom povecajte fotokopiju teksta iz Musavata

Inače u pitanju općinskog izbora i načelništva još uvijek u gragjanstvu traje apatija. Neće svijet o tome ni da govori, kao da nije njihova stvar. Ni u izboru udružene stranke: činovnici, katolici, pravoslavci, kuferaši, mehkiši, prdekteri i pelešovci nisu zadovoljni. Upravo izgleda, da se stide svoje pobjede, jer mrtvo, pokunjeno i teško o tome govore.
Najzadovoljnije su pristaše naše muslimanske narodne organizacije, jer su oni kao cjelina rekli: nećemo glasovati! I njih 590 nije glasovalo, a sve druge udružene vjere, stranke, frakcije i koterije jedva na biralište dovukoše 908 glasova od kojih tek 183 muslimana.
Protiv Komadinovu načelništvu, jer je on potpuno nepismen čovjek, ne zna šta je općinski štatut, ne zna šta je spis, ne zna šta je ured. Može mu opć. činovnik donijeti smrtnu osudu i kazati mu, da je to neka  nepoznata stvarčica; on će je potpisati. Ali te graje protiv njegovu načelništvu u gragjanstvu nema, jer i sama pomisao, da bi i Kajtaz mogao biti načelnik – razoružava svakog od graje. Narodna poslovica veli „od dva zla biraj manje“. Tako je i ovo načelničko pitanje, jer Komadina kakav je, da je, opet je vrlo veliku dozu bolji i karakterniji od Kajtaza u opće, a od Ibrahima Kajtaza napose.
To je uzrok, pa se ne diže graja i nezadovoljstvo protiv Komadinova načelništva – i gragjanstvo gleda mirne duše u njegov rad. Mostarci





[1] Godine 1906. u Mostaru počinje izlaziti „Musavat“ (Jedinstvo) , politički organ tek formirane prve bošnjačke političke stranke, Muslimanske narodne organizacije, izrasle iz Džabićeva pokreta. Od 1909., kad MNO iz opozicije prelazi u poziciju, redakcija Musavata preseljava u Sarajevo. U svojstvu glavnog urednika i vlasnika, potpisivao se Smail-aga Ćemalović, a tekstove su pisali, najčešće nepotpisane, uz Ćemalovića, Šerif Arnautović, Husaga Ćišić, Osman Đikić i drugi saradnici. Već na samom početku izlaženje, kao autori opozicione stranke, pokazali su netrpeljivost prema Mujagi Komadini i svemu što on radi, pa čak i za ono za što Mujaga objektivno nije „kriv“...
[2] Musavat, br. 5, str. 1 - 2., od 19. 1. 1910.

23. stu 2017.

IZ KUĆE U DOMOVINI




Ibrahim Kajan



IZ KUĆE  U DOMOVINI



Srce mi je uznemireno vijestima što dopiru s juga

i tijelo mi drhti kao da je posustalo.

Iz koje kuće dolaze glasovi obojeni noćnom tamom?

Dolaze iz kuće u kojoj mi, jednoć, duša bje mrtva.

Kuće u domovini, razvaline u Humskoj zemlji.



Nakon cijelog stoljeća zidovi su se rastvorili

        a krov odletio

i sada se roblje razilazi poput gubavaca obasjanih suncem

        spaljene domovine



Čujem ih iz silne da1jine kao iz potonula

        vremena

Čujem i ne vjerujem da se zvuk premeće

        u patarenski glas što zasiplje

        kao hropac



Cijelo tijelo vjeruje da će biti kako je Istiniti rekao:

A rekao je: Budi!

(Budi tu, ti - kojeg sam stvorio na mjestu koje sam stvorio.)



No, tek je srce uznemireno i tuče čekićem po istini

kao kovač po željezu



(Zagreb, 1996., Mostar, 2005.)

STAV, 23. XI 2017., br. 142, poseban prilog uz Dan državnosti BiH

22. stu 2017.

SVETO JANJE




Ibrahim Kajan




SVETO JANJE



Kamo bih se okrenuo i gdje bih se skrasio?

Što uraditi s tijelom koje me više ne može pratiti?



Trebam li poći za glasom koji odjekuje u meni

čim sklopim oči?



Otkuda goleme udaljenosti među našim dušama

kad su iz istog roditelja potekle?



Ništa me više ne privlači od vidljivog i nevidljivog

a ipak sam spustio uho na koru zemlje

ispod koje vrije sasvim drugi svijet.



Čudim se žudnji koja je toliko velika da je ne mogu obuhvatiti

ni mislima ni unutarnjim očima:

Toliko je sretna, da plamtim poput žrtve na njezinu žaru,

bez utjehe, bez iznenadna janjeta

koje je, nekoć, sretnim učinilo Ibrahima.



29. XII. 2007.

19. stu 2017.

KRAJIŠKE MUDROSTI U „ORAHOVIM LJUSKAMA“

AMIR SIJAMHODŽIĆ




Piše: Dr. Ibrahim Kajan

KRAJIŠKE MUDROSTI U „ORAHOVIM LJUSKAMA“
Amir Sijamhodzic: KRAJIŠKE IZREKE. Nemoj, pa se ne boj, BZK Preporod, Bužim, 2017.

Rukopis Krajiških izreka / Nemoj pa se ne boj koji potpisuje Amir Sijamhodžić, mladi bužimski profesor, predstavlja jedno veliko iznenađenje – a to iznenađenje ne iznevjerava ni svoj cilj, ni rezultate svoga cilja. Ovim kraćim rezecenzentskim pristupom pokušat ću  pojasniti o čemu se radi. 

Ideju za prikupljanjem narodnih umotvorina lapidarnog tipa (poslovica, fraza, izraza) Amir Sijamhodžić je dobio, kako bilježi u predgovoru, slučajno. Zapazio je naime kako se u svakodnevnoj komunikaciji sa svojim zavičajnim svijetom doslovno sudara s „okamenjenim oblicima“ govora kojim se protkiva i najsavremenije kalendarsko vrijeme, što je upozorilo ovog mladog intelektualca – da elementi epskog vremena istrajavaju, ako ne više u „krupnim“ usmenim oblicima, a onda u minijaturnim, u iskazima što su širokim značenjema zbijena u „orahove ljuske“ pučkog promišljanja, usprkos digitalnim tehnikama i elektronskim računarima. Čuo ih je Amir „od svoga oca,  a koje je i on čuo od svojih roditelja, rođaka, komšija i prijatelja“. Kada ih je čuo? Čuo ih je danas, početkom 21., a ne krajem 19. stoljeća kada su prve pučke umotvorine bošnjačkom rukom zabilježene i uknjužene u dvijema knjigama Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. 

Shvativši što je „slučajno“ otkrio, postavio je „primarni cilj da sam sakupi što veći broj dosad nezabilježenih kratkih narodnih umotvorina krajiškog čovjeka“. Uz to ide i frapantna činjenica „da se do danas u Cazinskoj krajini planski i ciljno nije (niko) bavio sakupljanjem navedenih mudrosti, kao najoriginalnijeg izraza ćudi i načina života u višestoljetnom periodu koje je obuhvaćeno usmenom predajom“. 

Slijedeći svoj cilj, što je prikupio i što je uradio s prikupljenom građom mladi znantvenik Amir Sijamhodžić?

Sakupljač je sam zabilježio „nekoliko stotina misli, fraza i izreka“ u prostoru Cazinske krajine, neke je susretao i na drugim mjestima BiH koje su po svom duhu i mobilnošću mogle nastati u njegovom duhovnom zavičaju. S poslovičnim frazemima koje Cazinska krajina baštini iz objavljenih izvora, u njegovom redaktorskom izboru našlo ih se „više od hiljadu“. 

U vrlo studiozno pisanom predgovoru, u uvodnom slovu, Sijamhodžić prezentira svoj postupak, obavlja razdiobu te velike zbirke misaonih „atomskih mrvica“ koje su preživjele epohe u istom obliku ili su, metamorfozirane, pristigle do nas u prepoznatljivim, ali nezabilježenim varijantama. Sve te izreke, fraze, poslovice, aforizme, tvrdnje, doskočice, pitalice, rugalice itd., kategorizorao je u fraze, izreke i poslovice, a pojedinačo ih je u izdanju poredao abecednim redom olakšavajući pretraživanje budućem čitatelju.
Po semantičkoj dimenziji, vrstovno ih je odredio kao anegdotske, filozofske, političke, etnološke, težačke, klimatske/meteorološke, povijesne, geografske, vojničke, lovačke, gurmanske, šoferske, moralističke, dijaloške, zatim na kletve, pošalice i popijevke.

Upozorio je i na dijalektalnu izvornost jezičke osebujnosti ikavskog narječja, po čemu ih nerijetko „iz aviona“ prepoznaje. Uz jezička obilježja, autor upozorava i na stilističke vrednote krajiškog zgušnjavanja misaone perfekcije oblikovane u ciglih nekoliko riječi, od kojih je uvjerljivo najkraći onaj sastavljen od samo dvije riječce, a to je ona, kako kaže, „kultna krajiška potvrdna uzrečica“: Pa da.
Studija je pisana vrlo čitko i pregledno, što govori o autorovoj moći gospodarenja jezikom i vještini manipuliranja prikupljenom građom koju podvrgava propitivanju i tumačenju. Njegova uža selekcija u uvodnoj studiji citiranih i analiziranih primjera, svojevrsni je duhovno-mentalni portret čovjeka koji živi na serhatu, krajišnika. 

Čovjek je ono što govori i ono što radi. A ono što govori, ogoljelo i oljušteno od svakog viška – postaje nužno metaforično ili ironično, rugalačko ili filozofsko... Taj „rasuti misaoni teret“ poslovica, fraza i izkaza koje je prikupio, uredio, prostudirao i nama danas ponudio u obliku knjige Amir Sijamhodžić, sad blista sjajem svoje „arhajske zavičajnosti“ i svoje univerzalne misaone punine.  Najposlije, Krajiške izreke dubinskom opservacijom duha ispisuju obris vanjskog, nerijetko surovog svijeta u kojem Krajišnik oblikuje svoj bogomdani, zadani život. Opisuje svijet i izriče svoj neporecivi stav o njemu.

U Mostaru, 10. VII 2017. 

18. stu 2017.

LISICA MOGA BRATA






ibrahim kajan

LISICA MOGA BRATA



Zastadoh u dugu trčanju, i skrih se u jazbinu iz koje je lisica na tren izašla,

tek da predahnem od napasti, od brata svojega, od brata Kabila,

koji neće ništa od mene, osim krvi koja mu ne treba.



Brate jedini, brate prelijepi, brate predobri, brate po Bogu Jedinom

određeni, brate po ocu našem Ademu prečasnom, i po majci našoj Hawi

neokaljanoj – zašto me progoniš i zašto me od sebe odguruješ

a nerazumnim životinjama priklanjaš?



Tako sam dahtao, pun prvog straha koji je rođen na zemlji, pa je zemlja

ušutjela, jer ništa nije znala o ljudima.



A kada se lisica vratila, znao sam da je kraj, jer onaj ko je mudar i lijep

poput lisice, znat će sačuvati svoju kožu.



Osjetio sam bratovu ruku, jer ko bratovu ruku ne bi prepoznao

i u najgušćoj noći! – pa stade Kabil mileni moj potiljak suhoj zemlji prigibati

i mjesto na tijelu opipavati gdje je Bog stavio pulsirajući znak svoje

Velike milosti, po kojem uvijek zna gdje je i šta radi onaj od zemlje

načinjeni.



U trenu kada me ubi brat moj, uzdigoh se iznad užasne propasti, gledajući

svoju krv kako se, rujna poput unutrašnjosti Bića ljubljenoga, lijeva po

pijesku. Tad, po zemlji pade Gospodareva zapovijest - da krv nikada neće

u pijesak potonuti i počinitelja od zla najvećeg zakloniti.




Tako je bilo i sa mojim bratom nesretnim.




Mostar, 25. VI 2007.





Izvor: Diwan, god. X, br. 23-24, novembar 2007., str. 137

Portret: Halil Salčin, olovka, 2013.