16. svi 2015.

'ŠESTU BUKTINJU' UKUCAO JE HUSAGA ĆIŠIĆ



Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Husein-aga Ćišić
(Mostar, 15. 12. 1878.  - Mostar,  30. 8. 1956.)


Uza sve silne bh. komuniste, Bosna i Hercegovina bi zajedno s Bošnjacima, u Grbu Jugoslavije  - bila nepostojeća. Planirani tijek povijesti disciplinirane armije boljševika je osujetio, kao iz kakve busije, razboriti Husaga Ćišić, umni antifašist koji nije morao biti ni ateist ni komunist da bi bio to što jest: veliki političar, nedovoljno poznat čak i u akademskom krugu svoje domovine a nekmoli u širokim narodnim masama! Mada mu je djelo veliko, još uvijek čeka na snažniju reafirmaciju koje bi „doteklo“ barem na naziv jedne uličice u Mostaru ili Sarajevu s njegovim imenom. Ćišićevi politički prinosi potječu još iz razdoblja 'Džabićeva pokreta“, iz snažnog sudjelovanja u ispisivanju tekstova u „Musavatu“ od 1906. do 1911., radu u egzekutivnom odboru Muslimanske narodne organizacije, te gradonačelnika Mostara i senatora u Kraljevini Jugoslaviji, obiteljskim sudjelovanjem u NOB-u, najposlije mandatom narodnog poslanika u Novoj Jugoslaviji – sve do jednog presudnog trena. Do trena  kad je prvom Ustavu Jugoslavije – on jedini – rekao znamenito: NE!
Njegova predstavka koja je prethodila Ustavotvornoj skupštini od 18. januara 1946 – zatajena je a Ustav je izglasan – s jednim, Husaginim, glasom protiv! Nije želi da pred režiranom komunističkom historijom podloži svoj narod i svoju BiH koja je „unešena u Jugoslaviju“.  Kao svjedok Drugog zasjedanja AVNOJ-a i njegovih zaključaka, piše „zaboravnim drugovima“: „Prema ovim zaključcima AVNOJ-a, svaka federalna jedinica aktom tog svoga opredjeljenja, stekla je i pravo na svoje vlastito narodno ime, ali samo je to pravo uskraćeno bosanskoj federalnoj jedinici. Jedinici naime koja je po izvjesnim obrazloženjima, iznimno zasnovana na nacionalnoj ravnopravnosti Srba, Hrvata i tako nešto… Bh. jedinica na tzv. racionalnoj ravnopravnosti Srba i Hrvata, nema nikakve garancije za svoj opstanak, niti može imati izgleda na miran društveni i državni život.“
Upozorio je i na nesklad između identifikacije Bošnjaka, kao zasebne nacionalne zajednice u najznačajnijim dokumentima iz rata, AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a. ZAVNOBIH Bošnjacima snažno potvrđuju nacionalni status pod imenom „Musliman“ – dok ga kasniji, AVNOJ-ev, potpuno prešućuje, što je paradoks sam po sebi, pa upućuje pa zločestu igru koju je Husaga prozreo i pred svima objelodanio.
O samoj sjednici Skupštine postoji vjerodostojna „usmena predaja“  potekla od Skendera Kulenovića, također sudionikom rasprave oko Ustava,  ispričana Husaginom rođaku Safetu Ćišiću. Zabilježena je u ovom obliku:
"Poslanicima je ponuđen tekst Ustava i rečeno im je da se o njemu izjasne. Kada se Đilas obratio prisutnima, zbog eventualnih upita odnosno primjedbi, za riječ se javio Husaga i vrlo jasno ga upitao šta je sa muslimanima. Đilas se odmah uputio za govornicu gdje se zadržao gotovo dvadeset minuta, stavljajući do znanja prisutnima da je bit novog Ustava rušenje kralja i proglašenje Republike. Nakon toga poslanicima je sugerirano da se za novi Ustav izjasne načelno. Za načelno prihvatanje Ustava bili su svi, što znači da je on načelno prihvaćen - jednoglasno. Nakon navedenog izjašnjavanja nastavljen je rad u klubovima poslanika. Klub poslanika BiH se, kao i drugi, povukao u posebnu prostoriju. Sastanak je vodio Đuro Pucar, koji je na samom početku upitao Husagu je li on čuo što govori drug Đilas. 'Ništa ga ja, brate, nisam razumio', odgovorio je Husaga, na šta su se Skender i Hasan'Brkić glasno nasmijali. Reagirao je Pucar, koji ih je ukorio za neozbiljno držanje. Nakon što su poslanici ponovno zauzeli svoja mjesta, počelo je usvajanje Ustava po točkama. Sve je teklo kako se moglo i očekivati - do poglavlja koje je tretiralo nacionalno pitanje. Dizanje ruku bilo je unisono. Ima Ii tko protiv pitao je predsjedavajući? Uzgor je bila samo Husagina ruka! On je glasao protiv.“
Da H. Ćišić nije ništa drugo uradio u svom životu, samo bi to njegovo „ukucavanja šeste baklje u grb Jugoslavije“ , predstavljalo svojevrstan spomenik političkoj mudrosti i našoj kolektivnoj zahvalnosti. Husaga -  iskonski antifašist. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 16. maja 2015., str. 14-15

13. svi 2015.

TRIBINA / KATARINA KRALJICA BOSANSKA / IZMEĐU HISTORIJE I MITA



Udruženje žena
UNIVERZUM MOSTAR


P o z i v a m o   v a s

na tribinu

 

K A T A R I N A,  K R A L J I C A  B O SA N S K A

Između historije i mita


(Istodobno će biti predočeno i najnovije, 6. bibliografsko izdanje
istoimenog romana Ibrahima Kajana)

Govore:
Enisa BUKVIĆ, mr. sc. Adis ZILIĆ,  dr. sc. Ibrahim KAJAN

Tribina će se održati u četvrtak, 14. maja 2015., u 18.00 sati.
ĆOROVIĆA KUĆA

  



9. svi 2015.

DŽAMIJA U ZAGREBU - ZAŠTO JE SRUŠENA



Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Vozeći Miroslava Krležu kružnim tokom oko Meštrovićeva Umjetničkog paviljona, Enes je Čengić slušao i pamtio što mu je taj „besmrtnik“, nerijetko i bez „izazvanog“ povoda, govorio. U nedjeljnu 16. VI. 1974., Čengić je zapisao Krležine riječi:

„Vidite ovu zgradu? Savršeno je glupo postavljena, zatvorila je vidike prema starom gradu. Arhitektonski ju je riješio Meštrović u spomen kralju Petru I. Oslobodiocu. Naime, Zagreb mu je morao podići neki spomenik pa su se dogovorili da to bude spomen-galerija. Za vrijeme rata adaptirali su je u džamiju i sagradili tri minareta. Nije ih trebalo rušiti, jer su najveći dio bogomolja širom svijeta gradili moćnici, silnici, pa ako hoćete i krvnici, oni su nestali, ali su graniti ostali. No, eto, nekima je smetala. Zagrepčanima svakako nije.“

 Meštrovićev Umjetnički paviljon Kralju Pertu I. Oslobodiocu  
 "Pavelićeve Džamija u Zagrebu"

Zašto je zapravo srušena zagrebačka džamija? Službeno je obrazloženo da je srušena na traženje zagrebačkih muslimana zbog toga što ju je sagradio poglavnik  tzv. NDH Ante Pavelić. 

Raspoloživa arhivska građa, dijelom obrađena i objavljena, pokazuje da je i jedno i drugo tumačenje na dosta klimavim nogama. Naime, ideja o gradnji džamije u Zagrebu u javnom je opticaju od 1912., kada je Zagreb posjetio tada poznati Husein-beg Bišćević. Skupljanje novčanih sredstava za gradnju, započelo je neposredno nakon tog posjeta. Godine 1916. islam je priznat u hrvatskom Saboru, pa je reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević, u svojstvu poglavara svih muslimana u Austro-Ugarskoj Monarhiji, imenovao prvog vojnog imama u zagrebačkom garnizonu. Potom je, 1917., u Zagrebu formirana mulimanska bogoštovna općina, ubrzo podignuta na rang muftijstva. Prikupljeni prilozi  za gradnju džamiju, dosegnuli su 100.000 kruna. Gradsko je poglavarstvo dalo provizorno građevinsko odobrenje i darovalo zemljište na kojem je danas zgrada Novinarskog doma. Nakon I. svjetskog rata nastojanja na gradnji džamije su gotovo zamrla. Dobrom voljom Gradskog poglavarstva odobrena je adaptacija dvaju stanova u općinskoj zgradi u Tomašićevoj 12 i u njoj je otvoren mesdžid 29. 11. 1935. Tada je oživjela stara ideja  pa je utemeljena Zaklada za izgradnju džamije, u kojoj je bilo niz uvaženih muslimana, među kojima i čuveni slikar Omer Mujadžić, veliko ime u medicini prof. dr. Ibrahim Ruždić i plodni pedagoški autor Salih Ljubunčić. Zaklada, osnažena značajnim prilivom novca za izgradnju džamije, dobila je i novu građevnsku lokaciju na Zelengaju. Početak II. svjestkog rata je, kao i prvi put,  zaustavio sve aktivnosti oko džamije. Tek tada se u gradnju džamije upliće politika i poglavnik Pavelić.  Za govornicom Sabora, Poglavnik je „otvorio priču“ o Meštrovićevom Pavoljonu: „Ovaj hram umjetnosti nosi na sebi žig robovanja. Ja ne mogu ovaj žig dostojnije izbrisati, nego da iz ovoga hrama učinim džamiju.“ Tako je džamija, ni kriva ni dužna – zloupotrebljena.

Ante Pavelić - kako ističe prof. Salih Ljubunčić u pismu-apelu da se hram ne ruši tadašnjem reisu 1945. - nije za gradnju džamije dao ni jedne vlastite kune; izgrađena je gotovo u potpunosti od priloga vjernika prikupljanih od 1912. do 1944. kada je otvorena uz pompu endehaških krugovala i režimskih novina. Mediji su je nazivali, očito tiho nagovoreni - „Poglavnikovom džamijom“.

Kada je sekretar IX. rejona pozvao zagrebačke muslimane na posebnu sjednicu na kojoj bi se izjasnili o rušenju džamije, od 20.000 muslimana, došlo je tek nekoliko stotina građana. „Od prisutnih potpisana je molba na Narodni front od 12 lica, a od njih 8 komunista. Prijedlog je iako krnjav, dostavljen Narodnom frontu i u 1949., u proljeću, u roku od tri dana džamija je srušena. Radilo se i po noći sa reflektorima, motornim bušilicama i drobilicama (...). Unutrašnja dekoracija arabeski je premalterisana a kameni mihrab je stučen. Džamija je bila prekrivena ćilimima naručenim za vrijeme rata iz Turske. Svi tepisi (serdžade) i ćilimi su zatim preneseni u dvorac maršala Tita na otok Brioni – i oni danas ukrašavaju salone za prijem gostiju“ – svjedočio  je Šemso Dervišević, emigrant, 1960. godine u ciriškim „Bosanskim pogledima“. 

Iz Krležine opaske se naslućuje da je postojao ideološki razlog njezina rušenja, ali i kritika tog stava: bogomolje  su širom svijeta gradili neki silnici ili krvnici, ali su „graniti ostali“. Osim jednog – Džamije u Zagrebu!

AVAZ, prilog SEDMICA, 9. maja 2015. 

2. svi 2015.

MEHMEDE, PONESI SVOJ KRSNI LIST



Historija iz zasjede




 
Piše: Ibrahim Kajan

Nisu bosanski muslimani toliko često pisanjem drugim dosađivali kako su ih u druge vjere prevodili, koliko im se to često u historiji dešavalo. Nije se uvijek radilo isključivo o klasičnom pokrštavanju. Ima tu i „nekih nijansi“, riječju: inovacija! Novi oblik prevjeravanja registriran je u vrhu Crkve i Vlasti HR Herceg-Bosne godine 1994. Mada je od tada prošlo samo 20 godina „mlade historije“, rijetki ga se Mostarci sjećaju, u BiH za njega i ne znaju.
Godine 1996. do nas je doprla jedna listina sa oko 350 imena ispisanih u dvije kolone, a  u srednjom, između njih, s mjestom i datumom rođenja tih nevoljnika čija se imena navode… Listu je naslov „Spisak imena (muslimani) kojima je izvršena promjena obiteljskog imena, osobnog i obiteljskog imena ili samo osobnog imena, počev od 15. 07. 1992.“
U prvoj koloni je napušteno muslimansko ime, a u trećoj –  friško katoličko!
Snježana (Abdulah) Kalajdžić, Mostar, 06. 10. 1967, - Snježana Arapović; Almira (Mehmed) Alić, Mostar, 23. 11. 1971. – Mirela Alić; Avdemovski (Ibro) Miftar, 16. 07. 1956. – Avmedovski Miftar Miro; pa dalje: Mugdim Obad – Mugdim Bilopavlović; Osman pilavdžić – Žarko Jukić; Bahrija Bijakšić – Branka Bijakšić; Rahima Džiho – Marina Bošnjak; Ahmed Džiho – Ante Bošnjak; Samir Džiho – Tiho Bošnjak; pa onda slijedi cijela porodica Brekala: Ahmet, Azra i Sanel dobili su imena Darko, Vesna i Tony; Edina Budimić sada je Marija Budimić a Halila Čule – Ljilja Čule. Predrag (Omerov) Ćemalović – je Dragan Ćemalović a Bajram Kahrimanović je Darko; Mustafa Balalić – Miljenko Balalić a Maja Puzić – Maja Hem, … Najpoznati među njima svakao su Mate Brbor, suprug novinarke Zlate Brbor, alias Mehmed Zimov Vejzagić, sportski radnik, i glumica Hrvatskog narodnog kazališta Sanda Krgo – bivša Senada Hajdarević-Krgo, kći Osmanova.
Misleći na budućnost koja će sve osuđivati što je neljudsko, mostarski biskup Ratko Perić, „odmah“ je (27. 1. 1994. – dvije godine nakon otpočete „akcije“), uputio prosvjedno pismo predsjedniku Vlade Republike Herceg Bosne, dr. Jadranku Prliću. 
Gospodine Predsjedniče, piše biskup, ovih su dana dolazile na ovaj Ordinarijat pojedine osobe iz nekih općina naše biskupije, osobito iz Mostara, koje su se bile obraćale na svoje općinske urede tražeći odobrenje promjene vlastitog imena. Iz tih im je ureda usmeno odbijeno takvo odobravanje i traži se od njih "krsni list". Zabrinjavaju nas takvi zahtjevi od strane pojedinih građana. Je li to znak terora nad osobama koje ne nose katoličko ili hrvatsko ime? – podvlači, tako očitu i razvidnu namjeru, uvaženi biskup u svom pismu. Ne shvaćamo da nekoj osobi, bez obzira na vjeru, naciju i političko uvjerenje, koja pismeno, slobodno i svojevoljno želi takvu promjenu, mjerodavni civilni ured ne može učiniti takvo odobrenje, bez priziva na "krštenje". Ali ne možemo doista razumjeti da civilne vlasti i od nekrštenika traži da donesu krsni list, kao jedini uvjet da im se promjeni ime. -Ako je to točno da se tako zahtijeva na općinskim uredima, kako nam te osobe doslovno prenose, smatramo da je moralno i pravna nedopustivo takvo miješanje bilo kakvih civilnih vlasti u isključivo crkvene i vjerske stvari. Ako se izravno ili neizravno od nekog traži krsni list radi spomenutih razloga, onda ga se izričito prisiljava da se krsti kako bi imao katolički dokument u civilne svrhe,
Ukoliko se netko u civilnim vlastima sjetio da takvo nešto predloži i čini, ili ako je takav stav potekao od Vaše Vlade, što nam je zbilja nevjerojatno, ovim najodlučnije zahtijevamo da se takva praksa odmah dokine… kaže se u oštrom biskupovu pismu.
Biskupski Oridinijat pismo je objavio u zbirci „Za pravedan mir“ 1996. A je li biskupov prosvijed djelovalo na tadašnjeg predsjednika HR Herceg Bosne, kasnijeg predsjednika Federacije BiH, recentnog haškog uznika dr. Prlića, ne zna se - ali se zna da je „pokrštavanje obavljeno uspješno“. Doduše bez svete vodice ali s blagoslovom nekog moćnog i surovog s vrha te aparthejdske i arhivirane „države“.

25. tra 2015.

„TRANSKRIPTI“ IZ JESENI SREDNJEG VIJEKA



Historija iz zasjede


Piše: Ibrahim Kajan

Prije desetak godina iznenada je leksem „transkript“ uzvinut u sami vrh učestalih riječi naših južnih jezika. Mada se osnovni sadržaj riječi odnosi na „prenošenje izgovora i glasova jednog jezika u fonetski sustav grafičkog bilježenja glasova“, ipak su imenicu „transkript“ svi gutači vijesti razumijevali „tajnim dokumentom tajno snimljena dijaloga“.  Nova renesansa leksema bila je usko vezana za otkrića „tajni“ prvog predsjednika Hrvatske zvanim „Tuđmanovim transkriptima“. Nisu to bili njegovi transkripti;  Nepoznat Netko je snimio tajne Tuđmanove razgovore s doglavnicima i dvorskim službenicima, pa ih, takve, anonimne, prepisao i utkao u recentnu historiju. Koliko su ti podaci tačni, ne zna se. 

Naiđoh nedavno na zadnje izdanje Napretkove Historije Bosne i Hercegovine tiskane prvi put 1942., pa 1991., najposlije i 1998. Mi druge „svoje“ nemamo. Posljednju nam je napisao Noel Malcom. 

Pisci (ne književnici, nego historičari) kao da su nerijetko koristili „transkripte“  u današnjem političkom značenju koje aludira na neke „snimljene tajne“ ili barem „stenografski“ bilježene dijaloge  - pa ih ugradili u svoja znanstvena djela,  nepoznata izvora  i nejasna porijekla. 

Uzmimo, naprimjer, „tajno snimljen“ razgovor kralja Stjepan Tomaševića i  sultanova poklisara koji je došao u Jajce po godišnji harač uglavljen po bilateralno sklopljenom ugovoru. Mladi kralj, piše marljivi historičar, pokazujući poklisaru bogatu riznicu punu love, kazuje: „Eto, harač je skupljen i pripravljen: no nije mi ni nakraj pameti, da toliko blago pošaljem caru, a da ga se sam lišim. Jer ako car na mene s vojskom udari, lakše ću mu se oduprijeti, kad budem imao novca, a ako bi me nevolja snašla, pa bih morao pobjeći u drugu zemlju, s tim ću blagom živjeti mnogo udobnije“ (str. 564). Nije od velike pomoći što je ovaj citat autor preuzeo iz Klaića, a Klaić od Orbinija a Orbini  od grčkog ljetopisca (!) Leonida Kalkokondilasa;  pitanje je odakle „transkript“ Kalkokondilasu? Ko je „svitlio“ u riznici kralju i poklisaru? Kalkokondilas? 

Dramski, dijaloški oblici u historijama su dobro popunjavali mjesta čistih mitova i legendi koji su pomalo potiskivani. Preuzimani su iz ljetopisa, neke vrste internih vijesti „onoga što se dočulo iz varoši“ u svom vremena, ili kao odjeci  historijskih dojava - kad bi stigle iz daleka! Tako hrvatski i srpski ljetpisci telegramski bilježe o padu Bosne, naravno, različito. „Svi spominju da je sultan uhitio kralja i odsjekao mu glavu, a u dva opet  da su kralja zarobili zajedno s polubratom i polusetrom.“ Iz kronike Ašik-paše Zade, naši historičari „preuzimaju“ opsežan čisto dramski uradak koji ide ovako: „Sultan dobi izvještaj da se kralj zatvorio u tvrđavu (Ključ).  Sultan naredi Mahmud-paši: „Hitno da odeš i napadneš na kralja. Nemoj odugovlačiti.“  I paša pade pod grad, u kome je bio kralj. Posla kralju poruku i kralj njemu posla čovjeka. Mahmud-paša ga upita: „Kakvu službu ti vršiš kod kralja, kad te amo poslao?“ A ovaj nevjernik odgovori: „Ja sam jedan njegov sluga, koji sam mu od oca ostao.  Njegov sam i sluga i čovjek od povjerenja.“ Na to će Mahmud-paša: „Pa lijepo... Zna li kralj tko je onaj car, što dolazi?“ Ovaj nevjernik odgovori: „Taj što dolazi, starješina je turski.“ Mahmud-paša reče: „Nisi dobro razumio. To je onaj koji je osvojio Carigrad i Trapezunt i Rašku i Moreju, i koji je još toliku vladara  zemlje oduzeo, pa ih je razdijelio svojim slugama. Hej, pamet u glavu! Poslušaj moj savjet“! Tad ovaj reče: „Pa šta veliš?“ Mahmud-paša reče: „Neka dođe kralj, neka poljubi ruku caru, neka od svojih gradova neke preda sultanu,  neka se podloži plačanju harača i neka sultan u te gradove smjesti svoju  vojsku, pa neka opet lijepo ode u svoj vilajet. Kralj neka dođe, da sutlanu stane srce na mjesto. ....(str. 36-37)

Razumijem one mitske historije iz vremena nepisanja, ali ne razumijem da se i njima, da bi obmanuli „nekoga“ služe i danas i u najnovijim vremenima  -  bez nužne kritičke aparature za „upotrebu“ obzirom na „ograničeno vrijeme trajanja“  -  književno obrađenih dijelova historija od „nacionalnog interesa“ historijske godina 1942. i godine 1991. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 25. 4. 2015., str. 14-15