18. sij 2017.

OTVARANJE BIOGRAFIJE: MUSTAFA MUJAGA KOMADINA

Piše: Ibrahim Kajan


Halil Salcin: Mujaga, akrilik





(Ulomak 2. najavljuje knjigu Ibrahima Kajana: MUJAGA KOMADINA, izlazi u sarajevskoj Dobroj knjizi, 
u renomiranoj biblioteci Dobri Bošnjani)





Porijeklo prezimena i porodice

Leksem komadina, augmentativ od imenice komad (grč-) – u značenju dijela cjeline. Kao prezime rijetko se susreće u Bosni i Hercegovini,  dok je prilično rasprostranjeno u Gorskom Kotaru i Primorju.[1] U antropološkom djelu Jefte Dedijera spominje se kao lokalitet Komadine, „mahale u Mucalovićima“, selu nevesinjskog kraja.[2] Našim suvremenicima je posebno poznat lokalitet Komadinovo vrelo, uz koje je izgrađen istoimeni restoran na magistralnoj cesti Mostar – Sarajevo, u blizini Jablanice. Vrelu su vojnici dali ime  u čast austrijskom inžinjeru, generalu Milošu Komadini senioru, komandantu „Genie divizije“ koja je izvodila radove na tom novom cestovnom pravcu 1879. godine.[3] U Mostaru je danas prisutno nekoliko nemuslimanskih obitelji tog prezimena, po svemu sudeći vlaškog porijekla.

Jedno od novijih mostarskih prezimena je i prezime Komadina, na što upućuje podatak da nije pronađeno ni u jednom gradskom dokumentu prije kraja prve polovice 19. stoljeća. U sudskim dokumentima pronađeno je imena Hasana Komadine u godini 1834. i Arslana Komadine, u godini 1844., obojica potpisani u svojstvu svjedoka u vjenčanom aktu, u hudžetu mostarskog kadije od 29. džumada 1260. hidžretske godine.[4] To su najstariji pisani tragovi prisustva članova porodice Komadina u Mostaru, za koju se pričalo da su porijeklom od Konjica.

Mustafa Komadina je rođen hidžretske godine 1256., (tj. 1839/40.) u porodičnim konacima, na Carini, u Husein-hodžinoj mahali, u kojima su živjeli sve do 1878. godine. Kako Mostarci gotovo svako vlastito ime odmah oblikuju prema bliskosti, u ime od milja, tako je i Mustafa zamijenjen hipokoristikom Mujo. Osim osobnog imena i prezimena, Mustafa – Mujo, od oca je „naslijedio“ i njegovu stalešku titulu age, te je Mujo za svakog Mostarca od trena prvog „izlaska za sokak“, postao i ostao – Mujaga.



Folrijan Mičković: Mujaga Komadina, skulptura



Porodica Omerage, sina Arslanova

Dječakovu je ocu bilo ime Omeraga, sin Arslana.[5] Omeraga je umro 1256. h. g. (1868.) i pokopan je na velikom carinskom haremu, na kojem mu se nalazio mezar s bašlucima sve do 1965. godine, kad je harem ekshumiran i na njemu podignute Željeznička i autobusna stanica.  Nije nikad pouzdano i precizno utvrđeno odakle je, iz kojeg zavičaja, došao Omeraga u Mostar, tu odlučio zauvijek ostati, podignuti svoj dom i u njemu izroditi svoju djecu. Ostala je tajna i porijekla Mujagine majke, čak i njezinog imena. Omeraginica je morala biti snažna žena,  jer je svome mužu rodila petero djece. Historičar Hivzija Hasandedić[6] navodi da je Mujaga imao braću – hadži Saliha, Ahmeta i trećeg, Husagu, za kojeg smo također pronašli da se potpisivao s titulom hadži. Da je Mujaga imao i sestru Muntu, koju Hasandedić ne spominje, odnekud zna Zlatko Serdarević, ali, nažalost, nije otkrio izvor svoje informacije.[7]

Omeraga je uzdržavao svoju porodicu radeći kao sarač, sedlar, praveći opremu za tursku vojsku, a koja nije podrazumijevala samo popravke i izradu konjske jahače opreme, nego proizvodnju šireg asortimana kožne galanterije za potrebe turske vojske stacionirane u Mostaru: fišeklija, opasača i oprtača, konjskih ulara i bičeva, silaha i kaplaka, te razne sitnice kojima čovjek ponekad i ne zna pravu namjenu. Omeraga je, kao cijenjen zanatlija i povjerljiv čovjek, preko vojnih struktura, imao i dobre odnose s lokalnom menzilhanom (stanicom otpreme pošte tatarskim konjanicima).

Prva dvojica Omeraginih sinova, veleposjednici, cijeli  su život provela u Mostaru, gdje su umrli i pokopani. Treći je, hadži Husaga, jedan od najbogatijih ljudi u Hercegovoni, bio 1891. vijećnik Općine  grada Mostara.[8] Musavat je zabilježio njegovo napuštanje Mostara i preseljenje u turski grad Bursu.[9]

Jedan od pokazatelja Husagine financijske moći, neosporno je i posjedovanje troetažne zgrade na Luci, u kojoj je od 1893. radila mostarska Gimnazija, sve do preseljenja u novu zgradu na Stefanijinom šetalištu. Husaga je 1889. izgradio i dvokatnicu na uglu Fejićeve i Maslića ulice, koju je prodao Općini. Ulomak iz zapisnika sjednice Gradskog vijeća od 6. 3. 1893., koji se odnosi na nju, navodi da je „zgrada otkupljena za 27.000 forinti, mada je vlasnika koštala više od 35.000 for., ali „pošto se je (Husaga) u Stambul izselio želi istu prodati voljan je da je obćini dade za gore naznacenu svotu od 27.000 for....“ [10]. U nju su preseljene kancelarije Gradsko-kotarskog ureda, a kasnijim je generacijama poznata po uredima Zavoda za zapošljavanje. U jednom policijskom šifriranom izvještaju je zabilježen „iznenadno putovanje Mujage Komadine u Istanbul, zbog bolesti brata“. Hadži Husaga je  umro u Bursi 1912. godine.[11] Iza smrti, ostavio je sina kojem ne znademo ime, snahu Emiru, inace Turkinju, te dvoje unuka  – Bilhen i Bejhan, nastanjenih u istanbulskom kvartu Pendik.[12]


Školovanje

Hasandedić o dječačkom razdoblju Mujage Komadine navodi da je nakon osnovnog, mejtefskog školovanja, nastavio obrazovanje u medresi. Odlično je poznavao turski jezik, govorio i pisao na njemu, što očito svjedoči da je vrijeme provodio u marljivom pohađanju nastave ali i u samoobrazovanju, jer se uz turski, služio i njemačkim jezikom. U svom je domu imao lijepu biblioteku, pretežno knjiga na turskom jeziku, i naravno, na njemačkom, na kojem su se, u Austriji, školovali, ili u njoj često bivali, svi njegovi sinovi.  

Najvjerovatnije očevim posredovanjem, Mujaga je kao mladić započeo radnu aktivnost u  menzilhani kao vodič tatarske poštanske dostave, ali i prvim poduzetničkim koracima, o čemu će još biti govora u ovoj knjizi.



Mujagina obitelj

Donedavno su biografi Mujage Komadine naglašavali da se, „po svemu sudeći, nije rano oženio“ i da je to uradio u doba svoje potpune ekonomske samostalnosti, vrlo mladom djevojkom, Dudom Pašić. Duda je rođenjem Mostarka.[13] Po najnovijim podacima, Mujaga je imao jedan raniji, mladenački brak, koji se završio smrću mlade supruge pri komliciranom porodu. Podatke o tom braku i njegovu tragičnom kraju, zabilježio je u geneaologiji svoje porodice Ahmet Kurt, čiji rukopis posjeduje autor ove monografije. U segmentu gdje iznosi životopis hadži hafiza Muhameda Kurta (1850-1940.), autor spominje i njegove dvije sestre: „Druga Muhamedova sestra udala se vrlo mlada za Mujagu Komadinu... Ta Mujagina žena otišla je u Konjic odakle su Komadine bile rodom, da se porodi. Tamo je u 20. godini umrla na porodu skupa s djetetom. Iz nekog razloga Muhamed je za smrt sestre krivio Mujagu Komadinu i sa njim prekinuo svaki kontakt, mada su se često službeno susretali što možemo vidjeti iz više zapisnika. Kada je već 86-šestogodišnji Mujaga Komadina 1925. godine bio na samrtnickoj postelji, poručio je Muhamedu da ako može doći i halaliti (oprostitit) Mujagi sve eventualne grijehe, što je Muhamed učinio.“[14] Mada njezino ime nije zabilježeno ni upamćeno, vrlo vjerovatno bi moglo biti da je upravo ona tajnovita Ziba koja se spominje u glasovitoj sevdalinci Dvore gradi Komadina Mujo.

 Supruga Duda ga je nadživjela punih 27 godina, i umrla u 95. godini života. Njezin mezar se nalazi u Šarića haremu i na nadgrobnoj steli piše: Hadži Duda Komadina, rođ. 1862., umrla 28/II 1957. 
 

Mezar haži Dude Komadina u mostarskom Šarića haremu



Duda mu je rodila šest sinova:  Asima, posjednika, umro  1938., Ahmeda, posjednika, umro 1968., dr. Edhema (Pašu) pravnika, umro 1963., Hivziju, apotekara, poginuo u prometnoj nesreći 1980., i Ševkiju, poginulog u Narodnooslobodilačkoj borbi 1943. godine, te dr. Saliha, stomatologa, koji je u 102. godini života ubijen u svojoj kući u Liska ulici, zajedno sa suprugom Ajšom r. Slipićević, 1993. godine od strane ustaša. Na haremu Balinovac pokopali su ih unuk Mustafa-Braco i praunuk Amir.

Od šest sinova, Mujaga Komadina je imao potomke od Ahmeta, oženjenog Fatimom Baljić, i Ševkije, oženjenog Francuskinjom Anrie.

Ahmetovova djeca su: sin Mustafa-Braco (1935. – 2005.), pravnik i romanist i kćer Nađija. S Mustafom-Bracom, izgleda da je umro posljednji muški potomak s prezimenom Komadina.[15]

Mustafa-Braco, ožnjen s Fatimom r. Sejdihović, dobio je kćerku Sunčicu udanu Knežević. Sunčica je majka Zehre, Mujagine praunuke, udane za Nedžada Memića. Imaju kćerku Azru.

Nađija je u braku s Eminom Voloderom, donijela je na svijet trojicu Mujaginih praunuka – Adisa, Anesa  i Amira (živi u Londonu); Anes, oženjen Sanjom Voloder, ima djecu Emu i Adnana.



Rano poginuli Mujagin sin – partizan, Šefkija Komadina, čiji posmrtni ostaci nisu nikad pronađeni, bio je oženjen Francuskinjom Anrie. S njom je dobio kćerku Amru, udanu za  Dominika Bazina. Njihove djeca su  Nikola i Zalline. Žive u Parisu.[16]

Kakvim su Mujagu Komadinu upamtili njegovi suvremenici, kao svog sugrađanina? Pamte ga pronicljivog, inteligentnog, razboritog i duhovitog čovjeka. Tjelesna mu je figura bila krhka, nižeg rasta. U jednoj uspomeni koju su zabilježili publicisti, rahm. Duda, Mujagina supruga, opisala svog muža, Hadžagu – kako ga je voljela nazivati,  kao „čovjeka od žurbe“. To je pričala svom unuku  Mustafi-Braci Komadini – a on, opet, prenio jednom od znatiželjnih mostarskih publicista. Taj je novinar, citirajući Mustafu Bracu, zapisao „da je Mujaga odlazio od kuće tako žurno da je redovito jednu postolu vukao po kaldrmi dok je ne bi navukao na nogu“.[17] Odjevao se u tradicionalnu bošnjačku odjeću do kraja života, pa je već u svom vremenu, osobito među članovima Gradskog vijeća ili svojih „političkih neistomišljenika“, musavatovaca – bio demode. Na glavi je obično nosio fes bez kalufa, a odijevao se u jednostavne šalvare. Najčešće je bio zaogrnut kaftanom. Odijelo mu nikada, tvrdili su njegovi suvremenici, nije odavalo čovjeka iz bogatijeg sloja mostarskih građana.



II.

U veleposjedničkim porodicama, sinove se od malena privikava na dužnosti i poslove koje će jednoga dana naslijediti, uz nepokretna i pokretna dobra, od svojih očeva; hadži Omeraga je, po svemu sudeći, u dječaka Mujagu usadio duboki osjećaj dužnosti prema poslovima, stjecanju materijalnih dobara i njihovom održavanju, ali i ljubavi za bližnje, sućuti prema sirotinji i širokoj ruci u darivanju onima koji nisu krivi za svoju egzistencijalu zlu kob.

Mujaga je od oca preuzeo organizaciju surudžijske pošte prema Sarajevu, a  njegova dionica odgovornosti bila je Mostar – Konjic. Neki autori misle da se u Konjicu kanio pridružiti pobunjenicima protiv dolazeće okupacijske vojske, ali je nejasno na čemu zasnivaju svoja uvjerenja. Naime, u Mostaru je upravo bio svjedokom strašnog pokolja u Konaku, usmrćivanja mostarskog muftije i cijele vojne i civilne vlasti od ruku neorganiziranih „pobunjenika protiv din-dušmanina“ – koji su samo nekoliko dana kasnije pokorno  kleknuli pred vojskovođom austrijskim, barunom Jovanovićem.  Prije će biti da je Mujaga, pronicljiv i neosporno dobro obaviješten prisnim vezama s turskim starješinama u mostarskoj kasarni, vrlo dobro znao (kao i muftija Karabeg) da je svaki otpor uzaludan, da se ništa više ne može promijeniti i da je izlaganje pogibiji sulud posao!

Otišao je s goničima surudžija u Konjic, u malo mjesto bez sukoba, u konjičku menzilhanu. Tu su ga je zatekli oni koji „preuzimaju zemlju“, austrijski vojnici. Iz tog susreta i razgovora, poznato je samo jedno: Austrijanci su Mujagi ponudili novi posao, posao vojnog liferanta s vrlo zamašnim prihodom, ako posao uspješno bude obavljao. Mujaga, koliko je poznato, ponudu nije odbio – prihvatio ju je. Tim se poslom Mujaga Komadina „s više ili manje intenziteta, bavio u toku cijele austrougarske okupacije i tao stekao izuzetno bogatstvo“. Kapital je oplođivao  investiranjem u novogradnje „kakve ni po veličini ni po načinu izgradnje, Mostar do tada nije ima“. Dva desetljeća nakon zapreme BiH, Mujaga je „ušao u sami vrh  najbogatijih građana Mostara“.[18]

Prve menzilhane (svojevrsni poštanski uredi) osnovane su u Mostaru prije 1762. godine. Poštu su prenosili surudžije, ulani ili tatari, jureći bjesomučno na konjima da bi što prije stigli do prve sljedeće menzilhane, gdje bi umorne konje mijenjali za odmorne. Mostar je priključen na telefonsku liniju 1859. Poštanski i brzojavni ured bili su odvojeni od 1871. Koncem turske vladavine oba su uredan bila smještena u manjoj prizemnoj prostoriji na Suhodolini, na mjestu gdje je izgrađena mitropolija.  

Mujaga Komadina nije bio neobavješten čovjek: morao je znati da su menzilhanama i surudžijama – odzvonili posljednji dani i da će biti u najskorije vrijeme zamijenjeni potpuno savremenim, europskim nacinom komuniciranja „na daljinu“, pismima, telegramima i javnim međugradskim telefonima. Nije čekao vrijeme, pošao mu je ususret.

Ako je iko tako brzo shvatio „tržišnu ekonomiju“ i „duh poduzetništva“ kojem je austro-ugarska podastirala podlogu zapadnog kapitalizma koju islamski svijet nije poznavao, onda je to, među prvima u Mostaru, bio Mustafa Mujaga Komadina. U velike poduhvate je ulazio kupovanjem, adaptiranjem, građenjem i prodavanjem stambenih zgrada i kuća  izdašno koristeći bankarske pogodnosti koje je novi režim plasirao na tržište preko brojnih filijala kreditnih banaka. Uostalom, u njegovoj poslovnoj karijeri zabilježeno je da je članom upravnih odbora više mostarskih banaka, a jednoj od njih je, Hercegovačkoj, osnivač i predsjednik uprave. U početku je to radio za vlastiti interes, a kasnije, kao gradonačelnik, za Mostar, želeći „zapošljavanjem ljudi što više pomoći svoje narodu“.[19]  Vrijeme koje je dolazilo, posvjedočit će njegovi savremenici, Mujagu će se iskazati po jednoj rijetkoj osobini među bogatim ljudima, čovjekom široke ruke koji pomaže siromašne i nevoljne. 



Početak i uspon Mujaginog javnog angažmana

I dan-danas, mada gradske vlasti ne njeguju nikakvu uspomenu na Mustafu Mujagu Komadinu, u brojnim savremenim časopisima i listovima nerijetko izlaze zapisi i reportaže o njegovoj osebujnoj pojavi, o njegovom poduzetiničkom duhu u graditeljstvu, o njegovom društvenom i političkom akivizmu i, nipošto ne na posljednjem mjestu, njegovom humanom odnosu prema brojnim aspektima kolektivnog života, u kojem je nerijetko dobro uočavao  propadanje, siromaštvo, jad i bijedu dobranom broja svojih sugrađana. Među prvima pomaže  utemeljenju korisnih društvenih organizacija,  humanitarnih i kulturno-prosvjetnih akcija u gradu Mostaru. Svoj poslovni uspjeh, doslovno je, kroz cijeli životni vijek, pratio dijeljenjem i pomaganjem. Evo nekih adresa na koje je, ne žaleći, „trošio na Božjem putu“, koristeći zajednici i malom čovjeku iz mahale.

Koristiti drugima

Najzahvalniji dio čovjekove „zarade“, onaj je kojim drugima olakšava i poboljšava život, humanistički, humantari i organizacioni, novčanim vrijednostima teško ili nikako usporediv. Ostalo su zabilježene ili upamćene pa prepričavane Mujagine osobne akcije dobrotvorne prirode, od kojih neke valja istaknuti u svakom njegovom profilu. 

Merima Ivković: Mujagina musafirhana, akrilik 

Prva humanitarna institucija koju je izgradio u g. 1883., bila je musafirhana, na uglu Titove ulice i Male Tepe. U njoj se svaki putnik mogao tri dana besplatno hraniti i konačiti. Dvije godine kasnije, 1885., osobnom je novčanom potporom dao da se opravi Ćejvan Ćehajina džamija i rekonstruira njezina munara.[20]  Na taj način je pokazao da posjeduje visoku svijest o potrebi zaštite i revitalizacije onih segmenata tradicije koji su nastali iz plemenitosti pojedinaca prethodnih generacija bošnjačkog naroda.

Te iste godine, 1885., Mujaga Komadina  je bio  među prvima koji je priložio svoj utemeljiteljski novčani prilog od 50 forinti na ime osnivačke glavnice  Dobrovoljnog vatrogasnog društva osnovanog u Mostaru. Kažu da se za taj iznos mogao kupiti jedan hektar plodne oranice.[21]

Također je u 1885. godini, otvoren Časničko-činovnički kasino na Mejdanu, koji se započeo graditi nekoliko godina ranije. Do tada je, bilježe suvremenici, Mejdan bio pun starih napuštenih kuća i ruševina. Glavninu sredstava za gradnju, po 20.000 forinti, dali su u vidu pozajmice Komadina i inž. Hauzer iz Trsta.[22]

Pomoć ugroženim

Jedna od najoštrijih zima  kakva je ikada  zadesila Mostar, svakao je bila ona 1887., kada je napadao toliko snijeg, da je cijeli grad bio paraliziran i „odsječen od svijeta“.  Građani su se više dana doslovno smrzavali i gladovali, ostavši bez ogrijeva i bez hrane. Mujaga je po telalima objavio građanstvu da će svima koji su u nevolji podijeliti 500 tovara drva i 40 vreća brašna.

Jedna od prvih humanitarnih bošnjačkih organizacija u Hercegovini, svakako je Muslimansko dobrotvorno društvo (Džem'ijjeti hajrijje) kojem je temeljni cilj pomaganje siromašnih i promicanje trgovine i zanatstva,  osnovano u Mostaru 1898. godine. Osnivanje je inicirao i rukovodio osnivačkom skupštinom  - Mustafa Mujaga Komadina.

U ondašnjim glasilima zabilježeno je više sijela i kulturnih priredbi čiji je čisti prihod išao zanatlijama koji su ostajali bez posla i egzistencijalnih sredstava.

U naporu da se drugom pomogne, vidljivo je i Mujagino ime u potpisanom štampanom apel-proglasu odbora za prikupljanje pomoći postradalim od požara u Travniku. Uz njega, apel su podržali poznati Mostarci svoga vremena – hadži Ahmed-aga Hadžiomerović, Hasan-beg Lakišić, hadži Husei-aga Kajtaz. Vojislav Šola, Petar Šantić, Ilija Ivanković, Jure Smoljan i Ivan Venturini.[23]

U kasnijem vremenu, dok je bio vijećnikom i gradonačelnikom grada Mostara, te posebno u godinama Prvog svjetskog rata, autoritetom lokalnog političara, podsticao je i osobnim primjerom snažno afirmirao načelo pomaganja osiromašenog i nevoljnog naroda, posebno mladih na zanatskim i trgovackim školama i gimnazijama - što se razvidno uočava u kronološkom opisu dolazećih godina i događaja po kojima su zapamćene.

Osnivač Kiraethane

Po apelativnom tekstu na arhivskom letku s pozivim za učlanjenje u Muhamedansko čitaoničko i dobrotvorno društvo (Kiraethanu) od 20. januara 1898.,  potpisano „Privremenim odborom“, mostarski su Bošnjaci istodobno pozvani i da prisustvuju Osnivačkoj skupštini. Nakon istaknutih ciljeva, građani se obavještavaju da pristupnice mogu predati u magazi g. Mujage Komadine, te doći na skupštinu „koja će se održati 25. o.mj., u 3 sata na večer á la turka u prostorijama novosagrađene velike Komadinove kuće „Kalhana“. Iza privremenog odbora stajali su Mujaga Komadina i Ahmed ef. Karabeg.

mujada citaonica poziv.bmp

U Pravilima Kiraethane istaknuta je temeljna zadaća prvog bošnjačkog kulturnog društva, jest da „širi društveni napredak, nauku i izobraženje članove, da podiže materijalno stanje članova odgojenjem muhamedanskih poljodjelstvenih, obrtnickih i trgovačkih poduzeća, te da pomaže siromašnim muhamedanskim familijama“.  U programu joj je „da ustroji jednu muhamedansku čitaonicu u svrhu da mogu članovi podučavati se čitanjem poučnih i političkih dnevnih listova, kao i popularnih poučnih, strukovnih i znanstvenih djela. Društvo namjerava dijeliti stipendije. Djelovanje društva isključuje  svaki politički značaj“.

Na skupštini Kiraethane je, za prvog njezinog predsjednika, izabran Mujaga Komadina.



Pokrštavanje - provala bošnjačkog bijesa

Godinu i pol nakon osnivanja Kiraethane, Mostarom se prosuo glas da je „uoči 3. maja nestala Fata Omanović, malodobna kćerka Osmanovu iz Kuti Livača u Bijelom Polju kraj Mostara. Sutradan, po njezinom misterioznom nestanku, saznalo se „da je Fata pobjegla s nekim inovjercem u Dalmaciju“, a da je u taj slučaj snažno involvirana katolička crkva u Bijelom Polju.  Nakon prvog vala uzbuđenja mostarskog bošnjačko-muslimanskog građanstva, Kiraethana je organizirala protestni skup u svojim prostorijama 6. maja 1899.  Taj skup, uskoro će se pokazati, imat će dalekosežne posljedice.

Zbog tog „mirnog prosvjeda“, Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine je zabranila daljnji rad Muhamedanskom čitaoničkom i dobrotvornom društvu“, a kao razlog toj autoritativnoj policijskoj metodi, navela je da iz Kiraethane „potekla sva agitacija“ povodom drugog[24] poznatog slučaja pokrštavanja muslimana u BiH.[25]





[1] Hrvatski enciklopedijski rječnik, K-Ln, Jutarnji list-Novi Liber, Zagreb, 2004., str. 148

[2] Dedijer, Jefto: Hercegovina, Antropogeografske studije, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991., str. 216

[3] Miletić, Karlo Drago: „Mostarski mostovi na Musali i Lucu“, Hercegovina, br 3, 1983., str. 228; Vidi i: Miletić: Mostar Glavna ulica, Crkva na kamenu, Mostar, 2004., str. 11. Sin mu je Miloš Komadina ml., kojeg susrećemo i kao glavnog građevinskog inžinjera u doba o kojem govorimo.

[4] Hasandedić, Hivzija: Mujaga Komadina, njegov život i djelo, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva, str. 303

[5] Uvidom u Izvještaj o smrti Mujage Komadine, Omeraga je sin Arslana.

[6] Hasandedić, Hivzija: Znameniti Mostarci. Veliki dobrotvor Mujaga Komadina, Most, br. 90 (1 – nova serija), 1995., str. 85-97

[7] Serdadević, Zlatko: revija MM, broj 4, 1996. (http://mosher.blogger.ba/arhiva/2011/01/11/2663764)

[8] Zanimljivo, u izvještaju Sarajevskog lista od 17. 4. 1891., , u izbornim rezultatima se ne spominje Husaga, nego Mujaga. Cijeli citat glasi: Gradski izbori u Mostaru. Prošle srijede izvršeni su izbori u Mostaru za gradsko zastupstvo od 800 izbornika došlo je 700. Izabrani su vecinom glasova: Od muhamedovaca Hadžiomerović Ahmetbeg 571, Fazil Mahmut efendija 542, Grebo Muhamedaga 502, Efica Hadži Muhamed 463, Dizdar Alaga 443, Lakišić Hasanbeg 403, Ćumurija Alibeg 383, Tolić Hadži Husejin 316, Komadina Mujaga 302, Ćurik Mehmedaga 294, Šaric Šacirbeg 278, Dadic Ali efendija 271. Od istocnopravoslavnih: Knežic Risto 430, Jelacic Risto 295, Glavan Gjorgjo 272, Kovačević Simo 255, Šantic Miho 251, Bjelobrk Jevto 251. Od katolika: Bošadur Ivan 606, Zelenika Blaško 431, Smoljan Ivan 416, Ćorić Šimun 339. Po tom rezultatu, Mujaga nije mogao ući u sastav Gradskog vijeća, nego je ušao tek dvije godine kasnije, o ćemu će biti riječi u daljnjem tekstu.

[9] Po vijesti objavljenoj u Sarajevskom listu 29. 12. 1893., javlja se da je protiv hadži Husage Komadine pokrenut parnicki proces radi priznanja vlasništva koju je u Okružniom sudu u Mostaru po tužitelju  Aliji Bostandžiću, a adresa mu je bila u Carigradu, Sirkidže tkelle br. 10.

[10] Miletić, Mostar Srednja ulica, str. 139, 143 i 134

[11] Hasandedićev podatak preuzet iz Sarajevskog lista, 1912., br. 83., VIS, str. 303

[12] Podatak dobiven u razgovoru s Mujaginom praunukom Zehrom Komadina-Memić 11. januara 2017., čiji je otac Mustafa održavao kontakte s tim dijelom porodice.

[13] Isto

[14] Kurt, Ahmet: Rodoslov i istorija porodice Kurt iz Mostara, Mostar, april 2016., str. 80 (isprintan rukopis)

[15] Pintul, Izedin: „Matura bez Mustafe Komadine. In memoariam: Mustafa – Braco Komadina (1935. – 2005.)“, Most, br. , Mostar

[16] Podatke je autor dobio od Zehre Komadina-Memić, praunuke Dude i Mujage Komadine. Živi u Mostaru.

[17] Serdarević, Šemsudin Zlatko

[18] Isto

[19] Hasandedić, Hasandedić: „Mujaga Komadina – njegov život i djelo“, Glasnik VIS,  br. 7-8, 1974., str.

[20] O samim objektima progovorit ćemo još jednom u sklopu graditeljskog nasljeđa  koja nam je ostavio Mustava Mujaga Komadina.


[21] Uz Mujagino ime, suosnivači su najviđeniji ljudi svoga vremena – poput Muhamed-bega Ćemalovića, Mustafe ef. Efice, Ibrahim-bega Kapetanovića, Mate Mikačića, Antuna Pehara, Vojislava Šole, Husage Kajtaza, Ahmed-bega Hadžiomerovića, Riste i Mihe Šantića, mitropolita Ignacija, Omera Sefića i drugih.

[22] Isto

[23] Regesta... OZ-DK1-35,  Original na turskom jeziku, datiran 13. ejlul 1902.

[24] Prvi poznati slučan „pokrštavanja Saje Đukić iz sela Blizanci, općina Čitluk, desio se februara 1881. godine, u Gradniću, gdje ju je zadržao fra Andrija Zubac i kasnije pokrstio fra Paškal Buconjić. Zbog odvođenja Saje i otvorenog pokušaja prozelitizma, izbila je 1881. u Mostaru afera na čijem je čelu bio ugledni građanin Mujaga Hadžiiselimović. Povodom tog slučaja, caru Franji Josipu upućen je  memorandum u kome se iznosi veoma teško stanje muslimana u Hercegovini a taj je memorandum potpisao i spomenuti Mujaga“, v. Hivzija Hasandedić: Geneološka istraživanja, Islamski kulturni centar, Mostar, 2009., str. 120


[25] Kiraethana će ponovno obnoviti rad tek 19. augusta 1904. obnoviteljskom skupštinom, pod predsjedanjem novoizabranog čelnika hafiza Huseina ef. Puzića. Kiraethana je postala glasovita, posebno zbog bogate biblioteke koju je vodio Husaga Ćišić. Zabranile su je austrougarske vlasti početkom prvog svjetskog rata 1914. godine.


16. sij 2017.

THE MYSTERY OF A CHILD'S SKULL

Autor: Ibrahim Kajan


THE MYSTERY OF A CHILD'S SKULL

A friend shows a two-minute video of Buna. The cameraman started his camera from the centre of the pool in front of the hatch from which spews the richest well in Europe. He caught the sun swaying on the surface of the river. Camera’s eye is raised toward the rock: light is reflected from the water across the board cliff. The camera moves to the Tekke. And behold! - A miracle that no one has ever seen: Reflections on the rock formed flares, real and impressive that took our breaths away: the flames licked the stone archway like "God’s giving" unprecedented!

The area around the source of the Buna in Blagaj has always been "strange" and "mysterious", a place of people’s prayers- from Bogumils and before them the Roman Pagans, and even older ones, Illyrian worshipers of water gods and protectors of human life.

 Velika pećina

The fortress on top of the cliff in its building structure hides all sorts of layers of time. Science had them "sorted": from the Austro-Hungarian and Turkish adaptation, ruins of the house Hranić to the Roman "herringbone" and Illyrian megaliths. There is ''a little'' history: a mere 2,000 years!

A scientific team gathered around professor Enver Imamović, after one in early fifties of the 20th century (discovery of  "Zelena pećina") – brought in new "facts" of prehistory! Imamović has found two previously unknown locations – Velika pećina and Vučje točilo.

Velika pećina is located 70-80 m above the spring. Before its entrance a stone pillar stands. Imamović thought that this is an altar of natural rock with two to three worked up stairs, of unknown deity of Neolithic inhabitants. This reminds the professor of the one in the Delphic sanctuary which once adorned the temple of Apollo, in a phallic shape, called ''Navel of the world''. Into the cave, the team climbed with the aid of a mountain climbing team, and when they got hold of a floating position of  the "mainland", they saw a sight that has not been seen for hundreds or thousands of years. It is described, succinctly, as follows:  The area of the cave is about 40 m2. Dimensions: 11.5x4.80. At the edges of openings: drywall ... Branch - semi-cave: 2.90x1.70 m. Here is buried the first probe. In the first layer ancient pottery was found; in the second, of a metre, pieces of treated plank and one rack. And human bones. Several fragments of sheet metal. Iron peg measuring 6 cm. Fragments of glasses. There were also some pieces of a yellow mixture, a mineral. Fragments of pottery, parts of the human skeleton, remains of planks and bits of minerals pointing to "a grave". The items are from different eras, and "Earth movements" mixed them up and rifled them!

                                                               Zelena pećina - artefakti

In conclusion "ceramics and yellowish mineral belong to the prehistoric times, fragments of glass and planks with pieces of sheet metal are medieval products, as well as several rectangular iron peaks of arrow type of crossbow bolts. Someone "shot" them from the present Tekke’s courtyard aiming at eagles or collared doves. It was found that bits of minerals are - sulphur. It was used in prehistory and early classical antiquity in cult rituals.

Locals have drawn attention to the professor to another cave in the cliff, called Vučje točilo. It has been devastated by an unknown visitor. It abounds in fragments of Metal Age pottery full of impresso decorations: nail marks, stamping, pinching fingers, poking.

In its vicinity is the famous Zelena pećina. Alojz Benac thought it was an occasional residence of the people of the Mediterranean type, while for the Vučje točilo Imamovic believes it  have been a permanent residence of the same racial, cultural and customary type of our ancestors. Zelena pećina's recent investigation is not only confirmed by the first-class discovery of the last century, but also deepened the knowledge that its dwellers followed the ritual of human sacrifice! "Within the fireplace are found children's bones with traces of gnawing. They belonged to children under five years of age - the report says. Empty children's view of the skull is a silent cry that should "appease evil spirits", "stop the pestilence of community members " in the years of famine or facing hardship.

All this "enormous time" hidden from history arises from the cavity of Blagaj cliffs and around it, saying that we have been here for at least 7000 years. Secret of Children's skulls chases away evil spirits from us, and underground traces of pilgrimage sites under the Tekke – with a muffled echo of the prayers of good Christians and Muslims, resonate, redesigned, to this day ...


Iz dvojezicne knjige - uskoro u knjižarama: PUT U BLAGAJ DUG 2000 GODINA / JOURNEY TO BLAGAJ 2000 YEARS LONG
 
Prijevod na engleski: Amina Imami