6. velj 2016.

LAZAR DRLJAČA: BOGUMIL IZ ŠANTIĆEVE VILE






Historija iz zasjede – Lazar Drljača, na svojoj zemlji, na baštini

Piše: dr. Ibrahim Kajan



Jedanput smo ga susreli prije više od pola stoljeća: koračao je prema „Radničkom univerzitetu“, a na čudnu samaru na leđa mu uprćenu, bi nekoliko slikarskih platana. Znali smo mi, dječaci, koje je zanimao cijeli svijet, da je taj koščati, visoki, mršavi i stari čovjek, nalik na Don Kihota, slikar i da se vratio iz daleka svijeta. Ime mu je bilo Lazar Drljača. Mi smo i tada intuitivno znali da ono što ćemo naknadno shvatiti kao historiju, ne čine samo generali i političari, rušitelji i graditelji država i gradova, likvidatori naroda i heroji nacija, nego i mislioci, pronalazači, moreplovci, arhitekti, pisci i - posebno – „čudaci“, „ljudi na svoju ruku“, oni koji su živjeli među nama a bili čvrsto uvjereni da su „porijeklom iz svemira“ kako je tvrdio za sebe i Musa Ćazim Ćatić. Takav je bio i Lazar Drljača, „posljednji bosanski bogumil“, čiji je grob pred spaljenom „Šantićevom vilom“ na Boračkom jezeru, primio njegovo tijelo prije 45 godina. Na grobu stoji stećak.


Rodio se u neznanom zaseoku Blatna pokraj Une 10. 10. 1882., a umro u konjičkoj bolnici, 90 godina kasnije, 13. 7. 1970. U međuvremenu, proveo je život u koji je teško, nama, banalnim Zemljanima, prodrijeti i još ga teže shvatiti.  


Nešto malo austrougarskih podataka govori da su ga roditelji, mada krajnje siromašni, poslali u Sarajevo gdje je završio bravarski zanat 1906., kad je upisao i Građevinsku tehniku. Iste je godine uspješno položio i prijemni ispit na Bečkoj likovnij akademiji. Pet godina kasnije, na poziv Kristijana Gripenkerla sudjeluje na Međunarodnoj likovnoj izložbi u Rimu. Nakon Rima, mladi je Lazar u svjetlu Pariza. Fovističkih osam godina osjetilnih spoznaja vatrometi boja, postaje rijekom u kojoj će mladi bosanski slikar zaplivati! Likovni fovizam, kako se izvanjski dešifrira, izraz je „nesputanih pravila“, likovnih gesti koji krše „sva pravila akademskog slikarstva“, on je vatromet neobuzdanih boja. Fovizam je „divlja zvijer“, velika nada, vrišteća radost koja čeka čovjekovo dijete na početku 20. stoljeća.


Sljedećih pet godina oni koji su ga poznavali  ne znaju gdje je; glas o „Lazaru izgubljenom u svijetu“ otkrit će ga g. 1919. interniranog u južnoj Italiji, na neko opskurno mjesto na Sardiniji, na Korzici, gdje li? Onda se vratio u zavičaj, na svoju zelenu Unu, s nekom tamnom mišlju među obrvama, zagledan u Prirodu. U toj crti na čelu, možda je bio znak dubokog prezira i protesta, obnovljenog bogumilstva koji bi ovaj zaprljani svijet morao ponovo upoznati. 


Biografi navode da je s dvokolicom, svojim ručnim radom, došao 1930. u Konjic i naselio se na Borcima, u pastirskoj bajti, dalek od ljudi i svijeta. U grad je silazio samo po so i brašno. Od grada mu više ništa nije trebalo.


Slikao je, jer je u slikanju osjećao emanaciju svoga bića, vidljivim božanskim tragom svog kozmičkog porijekla, a slike je rijetko izlagao i prodavao – tek „da, ponekad, od nečega ima živjeti“. Od 1930. do 1962. vidjeli su ih samo Mostarci, Cetinjani, Sarajlije, Kotorani i Hercegnovljani. 

 Lazar Drljača: Stari most u Konjicu, ulje na platnu

Iza 2. svjetskog rata, 1946. – planula je njegova kolibica i sve slike koje je u njoj imao sagorile su u pepeo! ipak, nekim posrednim podacima, vidljivo je da je „stanovao u čardaku“ na zapadnim vratima mostarskog Starog mosta, kao zaposlenik Zavoda za zaštitu spomenika.* Ali to je očito bilo vrlo, vrlo kratko. Ponudili su mu jednu od soba vile Šantićeve, pa se vratio na Borke svojoj „bogumilskoj postojbini“, svom golom život, svom jedinom hramu – Velikoj Prirodi. 



Lazar Drljača, nedvojbeno, u humanističkoj historiji bh. čovjeka, ima posebno i izdvojeno mjesto. Njegov rani ekspresionistički udar, nije ostao bez odjeka. Vojo Vujanović je izgovorio tihe riječi koje još odjekuju svojim moćnim značenjem na posmrtnoj, obljetničkoj izložbi u sarajevskoj Prosvjeti 2012. godine: "Zahvaljujući tome danas o Lazaru možemo govoriti kao o jednom od najznačajnijih slikara u BiH i jednoj veličini koja nije pridonosila etnikumu kojem je pripadao, već duhovnoj energiji i snazi onoga što zovemo duhovna moć Bosne i Hercegovine.“ 


AVAZ, prilog SEDMICA, 6. 2. 2016., str. 14-15



*Ipak, „sjećanje“ se dijelom deformiralo: Po vjerodostojnijim izvorima, npr. Šefke Hodžića, Lazar Drljača je negdje početkom 40-tih godina 20. st., da stanuje i slika u čardaku na Starom mostu najvjerovatnije dopustio tadašnji gradonačelnik Husaga Ćišić.

30. sij 2016.

TERMINATOR U SARAJEVU, EUGEN SAVOYSKI



Eugen Sayojski

Historija iz zasjede
Piše: dr. Ibrahim Kajan

U našoj književnosti ima jedna pjesma među pjesmama: autor joj je nepoznati Bošnjanin, antiratna je, lirskog diskursa – a epskog vapaja! Ona kaže da onaj, „ko nikada nije čitao knjige ljubavi“, taj „ne može shvatiti ovog nasilja i srdžbe nebeske“, pa nastavlja: „Tabor austrijski upade u Bosnu. Saznao ja i shvatio da je ona ostala bez glave. / Zato je mjesta u njoj zatekao prazna - / Stanovnici su pobjegli u planine i pustare ...

Samo je ratna paljevina i razaranje grada Sarajeva krajem 20. stoljeća, po svom obimu i teljeljitoj izvedbi organiziranih ratnih pasa u smrtonosne postrojbe, mogla biti, po „učincima“, gotovo istovjetna rušenju duboko upamćenu u biću grada. Blitzkrieg Eugena Savoyskog 1697. – spalio je i srušio doslovno sve!

Ultimativno pismo
Koji je bio cilj Eugonev, koje su ga namjere vodile da spali Sarajevo, i u paketu - sve živo u njemu? Historičari ne vide nikakvog cilja, ne vide povoda ni u  bjesomučnoj odmazdi ni na osvajanja nekog strateškog cilja. 

Eugen je, briljantni austrijski vojskovođa, netom slavom ovjenčan lovorom u ratu s Turskom, istrgnuvši joj cijele istočne regije, u Senti privremenu granicu udario. U Senti je, kao u maglovitoj dokolici, odlučio provesti zlokobnu gotovoro hirovitu terminatorsku operaciju protiv bosanskih civila – jer je znao da su vojne postrojbe na drugom, izvanbosanskom, ratištu. Bosanski sandžak je bio bez zaštite. Da Eugenova akcija nije mogla biti osvajačka, svjedoči malen broj vojnika koje je poveo sa sobom - 4.000 kopljanika i 2.500 vojnika s puškama, 12 malih topova i dva mužara  - kojima se priključilo više od 2000 Srba s 200 konjanika. 

Dana 6. 10. 1697., vojni je kontingent prešao Savu kod Broda – iprakrično, šetajući od Doboja do Vranduka (kojeg je morao zaobići), osvajao je zemlju branjenu samo od malih, lokalnih zaštitnih odreda, ne nailazeći gotovo ni na kakav ozbiljniji otpor! Jedanaestog je dana vojska stigla u Visoko, opljačkala ga temeljito, zapalila i pobila sve to se u dimu kretalo. Prije ulaska u Sarajevo 22. 10., Eugenov je zastavnik i s trubačem uručio ultimativno pismo vlastima grada i stanovništvu:

Eugenov dnevnik
- Ova naša opomena učinjena je u dobroj namjeri, ali izjavljujemo, ako se ona ne uvaži, i ako ostanete uporni, da će se naša dobrota izvrgnuti u strogost, pa ćemo sve uništiti mačem i vatrom. nećemo poštedjeti ni dijete u majčinoj utrobi jer je pripravljena i teška artiljerija- napisoa je Savojski.

U svjetskom bestseleru „Bosna - kratka povijest“ N. Malcolma, citran je Eugenov dnevnik. Iz njega se očituje da je „prinčeva briljantna pobjeda“, odvratni i izuzetno surovi pljačkaški pohod po svom krvoločnom metodu, po vremenu trajanja i po napuštanju „osvojenog“ prostora. K tomu treba dodati, pljačkaškim plijenom ohrabrene i pridodane kršćanske paravojne strukture, čiji pripadnici po „svršenom poslu“ traže  zaštitu u Eugenovom vojnom taboru. 

Evo tog citata:  „Na dan 23. oktobra rasporedio sam jedinice na uzvisini koja dominira samim gradom. Odatle sam uputio pojedine odrede da poharaju grad. Osmanlije su već bile sklonile najvrjednije stvari, ali su svjedno ostavili za sobom veliku količinu svakojake robe. Predvečer je grad planuo. Inače se nalazi na širokom prostoru i potpuno je otvoren; ima 120 lijepih džamija. Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri. Naš jurišni odred  koji je progonio neprijatelja vratio se s bogatim plijenom i mnogo žena i djece, nakon što su pobili svu silu Osmanlija. Kršćani nam jatimice dolaze i mole za dopuštenje da se sklone u naš tabor sa svojim stvarima jer žele napustiti ovu zemlju i poći s nama. I ja se nadam da ću povesti sve kršćane iz ove zemlje i prebaciti ih preko Save“, marljivo bilježi austrijski princ Eugen von Savoya. 

Tim je danom rat bio završen i ratni plijen se tovario na konje. Uz prinčeve postrojbe, iz Bosne su u Slavoniju ušli bosanski katolici i pravoslavni Srbi, mnogi od potonjih, dohrlili iz srpskih zemalja pod osmanskim vladanjem. To je najveći i najtagičniji egzodus bosanskih katolika. Nije se ni stoljećima statistički „poravnao“ a nije ni Sarajevo - u cjelini. U historiji se ponovio još jednom, nedavno, između 1992. i 1995. S genocidom i egzodusima. 

 AVAZ, prilog SEDMICA, 30. 1. 2016.

27. sij 2016.

KAJANOVE MOSTARSKE VEDUTE


Piše: prof. dr. Vedad Spahić
Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli


                                       
BELETRIZACIJA KULTURNE POVIJESTI U ISTRAŽIVAČKOM PREČITAVANJU PROŠLOSTI MOSTARA

(studijski esej o Kajanovim mostarskim vedutama*)

Višegodišnje zanimanje Ibrahima Kajana za prošlost rodnog grada okupljeno je 2014. godine u knjigu „Grad velike svjetlosti“. Podnaslovljena kao mostarske vedute, ova se zbirka tekstova na koncu uobličila u beletriziranu kulturno-povijesnu monografiju grada. Iza žanrovske reference vedute, posuđene iz slikarstva, a koja izvorno označava slike ili grafike koje prikazuju dio grada ili arhitektonske objekte „oživljene“ ljudskim likovima ili skupinama, kriju se nefikcionalni memoarsko-dokumentarni tekstovi putopisne strukture, s naglašenim literarnim otklonima. Književni elementi Kajanovih veduta diskurzivno su razuđeni u različite vidove dotematizacija. Zadatu širinu građe i funkcionalnih stilova uspješno je mogla izmiriti, i djelotvorno saobraziti, jedino forma eseja, što se naposlijetku, u ovim tekstovima, na zadovoljstvo čitatelja, i događa. Graditeljski artefakti, prepoznatljivi kao punkturni toposi arhitektonske baštine grada Mostara, spomenici, hajrati, vakufi, sakralne i javne građevine, kojima je posvećeno 40 kratkih eseja u ovoj knjizi, imaju za pisca ambivalentnu funkciju; s jedne strane na njih je, u užem smislu, fokusirana znanstveno-historijska deskripcija zasnovana na dokumentarnim izvorima, narodnoj predaji i recentnom, golom oku vidljivom, stanju i svrsi konkretnog objekta i lokaliteta. S druge strane, svaka građevina je svojevrsna provokacija za literarno uzašašće kroz memoarsku naraciju i lirsku meditaciju, riječju, jednu osobenu esejističku filozofsko-spoznajnu pustolovinu fukovoovski shvaćenog „arheološkog“ prekopavanja identitarnih vertikala na kojima opstoji mostarski genius loci.

Dar i iskustvo esejiste, putopisca i znanstvenika svjedoči Kajanova neprikosnovena bibliografija, ali Ibrahim je prije i poslije svega – pjesnik. Poeta koji se odlučio u zrelim godinama vratiti u rodni grad i odužiti mu se, na svoj autentičan način - tako što će ga nanovo pročitati (prečitati). U tom svjetlu knjiga „Grad velike svjetlosti“ i jeste ispis snage i dubine pjesnikova poriva za razduženjem, usporedivog možda jedino sa onom gravitacijskom privlačnošću koja je njegovog znamenita predšasnika Mustafu Ejubovića Šejh Juju svojedobno iz Stambola vrnula šeheru svome. „Ako se ne vratim, prijatelji moji, paučina će i nebo nad našim Mostarom premrežiti i mračnim učiniti“, zabilježio je Jujo nastojeći svoju emociju užlijebiti u prikladnu jezičku figuru.

Mrak nad Mostarom tristo godina poslije, kada se Kajan iz Zagreba uzvjetar vraća u zavičaj, nije bio metafora nego surova zbilja, a pitanje: šta se zapravo u žrvnju 90-tih dogodilo sa gradom, postalo je njegova opsesija. „Grad velike svjetlosti“ je dosad najambiciozniji pokušaj odgovora na to pitanje. Vedute o znamenitim mostarskim građevinama, ne zanemarujući urbanističko-arhitetktonsku baštinu kao svoju primarnu tematsku fiksaciju, suštinski se, u stvari, bave urbanim identitetom – njegovim tradicijskim mainstream-om i devijacijama koje su posljedica besprizornih urbicidnih i kulturocidnih destrukcija tokom zadnje decenije prošlog stoljeća, a na podmukliji način po prilici traju do današnjeg dana. Za Kajana, kao i za većinu onih koji danas žive na istočnoj strani grada - a imaju potrebu za nekom vrstom intelektualne dispozicije - urbani duh i biće Mostara, barem na razini javno artikuliranog diskursa, su neupitne i stabilne antropološke kategorije, esencijalistički upisane u svijetlu tradiciju multikulturalne koegzistencije, k tome imune na sve, ma kakvim fizičkim, verbalnim, legislativnim, institucionalnim, pseudoznanstvenim i sl. nasiljem podržane rekonfiguracije.

Ma koliko se autor suzdržavao izrijekom ukazati na graditeljske novotvorbe i druga manifestna obilježja kompromitacije mostarskog kulturnog identiteta kada ih uočava s druge strane administrativno nepostojeće ali svima znane linije što od devedestih fizički dijeli grad, ipak ima fragmenata koji se svojom nedvosmislenošću ukazuju kao metonimijske vršike jedne duboke indignacije s kojom se odnosi prema takvim pojavama. Današnja građevina crkve u Podhumu, piše Kajan, „ni po čemu nije ona koju je naslijedila i koja trajno živi u mom mostarskom identitetu“. U ovakvim slučajevima, a danas ih u Mostaru nije malo, ni u zapadnom ni u istočnom dijelu, autor ima problem, budući da ne može aktivirati svoj ovjereni kod iščitavanja grada, a koji funkcionira po načelu gadamerovskog hermeneutičkog kruga. Participijenti unutar cikličkog mehanizma koji teži da se logički, estetski i interpretativno zatvori, uspostavljajući harmoničan odnos međusobne uvjetovanosti su: pisac – grad – povijest – identitet. Razumijevanje jednog nije moguće bez razumijevanja svih, jednako kao što segment književnog teksta dobija smisao samo unutar cjeline kojoj pripada i obrnuto cjelina ovisi o konfiguraciji i suodnosu njenih dijelova. Razmjena duhovne energije unutar kajanovskog fenotipa hermeneutičkog kruga zbiva se na onim premisama koje je svojedobno izložio Safvet-beg Bašagić zagovarajući apartnu osebujnost bošnjačkog duha u orijentalnim stvaralačkim praksama. Kajan je u tom pogledu eksplicitan i sugestivan kada za graditelja Starog mosta neimara Hajrudina zaišareti da je „u bosanskim uspavankama bio u beši odnjihan, pa je njegov talenat težio dati se u izvornoj kolijevci, očitovati se u prostoru i vremenu svojih predaka!“

Poetološko, pak, zaleđe Kajanove knjige dalo bi se prepoznati u trima živim, izdašnim i kulturalno uplivnim vrelima naše književne tradicije – u esejima Skendera Kulenovića (poglavito onom Iz smaragda Une), putopisima Zulfikara Džumhura i kultnoj historijsko-publicističkoj monografiji Husage Čišića Mostar u Herceg-Bosni. Formalno, Kajanova veduta zadržava žanrovsku strukturu putopisa kao nefikcionalne književne vrste koja podrazumijeva fizičko prisustvo i opservaciju autora na tematiziranom lokalitetu. Ali, suština književnog putopisa, njegova literarnost, nije u izvještajnom dijelu nego u dotematizacijskom prinosu, koji je, već smo naznačili, u ovoj knjizi iznimno bogat i raznovrstan: od beletrizacije povijesno-dokumentarne i predajne građe, memoarskih sekvenci, lirsko-filozofskih kontemplacija do publicističko-kritičkih kolumni posvećenih aktuelnim društvenim temema, kulturnim politikama i sl. Na izvjestan način Kajan se, kako na razini produkcije tako i promocije, stavlja u ulogu protagoniste onoga što se kao svjetski trend današnjice označava terminom kulturni turizam, dakle on je taj koji putuje iz užitka i otkriva (tekstualizira) ljepotu koju ne vide oni koji su je stvorili. Neke od bitnih autorskih intencija u tom pogledu su detabuizacija povijesti i dezantikvarizacija historijskih artefakata.

Kajan se ne ustručava zagrebati ispod službene povijesti, smjerno i uvjerljivo sugerisati neke nove rasporede i uloge određenih ljudi u novom čitanju mostarske prošlosti – npr. gradonačelnika Mujage Komadine ili muftije Ali Fehmija Džabića, sjenke čijih djela „stoje puput markacija historijske mape po kojima se pokreću naši ovovremeni životi“. Pri tome bez pretencioznosti, ali i bez lažne skromnosti, Kajan zna podsjetiti i na neke iznimno hrabre vlastite penetracije u mostarske povijesne tabue, kakvi su još pred rat napisani stihovi o Krvavoj džamiji na Raljevini i upadu uskoka Janković Stojana 1687. u Mostar.

Jedna od zadaća vedute kao slikarskog žanra jeste humanizacija monumenta. Na slikama Bellotta, Brilla, Canaletta neizostavno se nalaze i ljudi, skupine ljudi, tu život pulsira baš punom dinamikom. Kajan se vrlo dosljedno pridržava toga načela, a Mostar mu, sa svojim građevinama i društvenom ulogom koju su imale i danas imaju, uglavnom daje za pravo. Monumenti, kao što je Stari most, ali i manji objekti poput trubeta, česama i sl., imaju svoj antikvarni značaj, ljepotu i svrhu po sebi, ali kao humanista i zagovornik žive povijesti uvijek će s ushitom pozdraviti kada su drevne građevine, u onom utilitarnom smislu, i dalje praktično korisni i važni činioci kvaliteta života (kao npr. Ćorovića kuća koja je zahvaljujući pregaocima poput Ratka Pejanovića danas sjedište mostarske „Prosvjete“ i okupljalište intelektualaca svih vjera i nacija) ili, pak, kada u nepredvidivoj dinamici životnih preobrazbi objekat promijeni svrhu i postane prostor za neke nove prikladne sadržaje, kakva je mostarska Tabhana u kojoj se okuplja omladina i sviraju rock grupe. S pravom će Kajan ustvrditi: „Da nema njih, ovo bi mjesto, Tabhana, bilo skelet turističke preparirane prošlosti grada Mostara“. Neki sličan novoosmišljen život moglo bi živjeti i Bogdanovićevo Partizansko groblje da, ni krivo ni dužno, kao spomenik koji govori univerzalnim jezikom, a ne jezikom političkih ideja, nije postalo poprište tribalnog obračuna sa ideologijom vremena u kome je izgrađeno.

U epohi koja je demistificirala mnogo toga u književnosti, napose opreku između privilegiranih i trivijalnih diskurzivnih praksi, Grad velike svjetlosti možemo bez zazora označiti i kao svojevrsni „turistički vodič“ /neko je opremom knjige to ašićare htio sugerisati/, namijenjen specifičnoj klijenteli - onom, prethodno već opisanom, profilu savremenog turiste koji traga za sofisticiranim kulturnim sadržajima i informacijama o njima, a broj takvih, po svim podacima, iz dana u dan se povećava, pa bi knjigu trebalo čim prije prevesti na engleski. Nama koji književnost još uvijek držimo bitnom u svojim životima ostaje sretna okolnost da je ova knjiga višestruko kodirana i da nudi satisfakciju različitim recepcijskim profilima. Jer, vesela vriska i tupo udaranje lopte krpenjače o prljave zidove nekoć blistavog engleskog konzulata na Carini, kazat će nekome, svojim metonimijskim zasjekom, više o jednom vremenu nego mnoge historijske knjige.

SAŽETAK

Svoje višegodišnje zanimanje za kulturnu povijest Mostara Ibrahim kajan je sabrao 2014. godine u knjigu „Grad velike svjetlosti“, koja se naposlijetku uobličila u beletriziranu kulturno-povijesnu monografiju grada. Pojedinačni tekstovi donijeti u formi veduta o znamenitim mostarskim građevinama, ne zanemarujući urbanističko-arhitetktonsku baštinu kao svoju primarnu tematsku fiksaciju, suštinski se bave urbanim identitetom – njegovim tradicijskim mainstream-om i devijacijama koje su posljedica besprizornih urbicidnih i kulturocidnih destrukcija tokom zadnje decenije prošlog stoljeća, a na podmukliji način po prilici traju do današnjeg dana. Kajanov kod prečitavanja kulturne povijesti grada funkcionira po načelu gadamerovskog hermeneutičkog kruga. Participijenti unutar cikličkog mehanizma koji teži da se logički, estetski i interpretativno zatvori, uspostavljajući harmoničan odnos međusobne uvjetovanosti su: pisac – grad – povijest – identitet.

Ključne riječi: grad, kulturna povijest, identitet, beletrizacija povijesti, hermeneutički krug

LITERARIZATION OF CULTURAL HISTORY IN EXPLORATIVE READING OF MOSTAR'S PAST
(study essay on Kajan's Mostar vedutas)
Summary
Ibrahim Kajan's longstanding interest in cultural history of Mostar was published in a book in 2014 called „The City of Great Light“ which eventually shaped itself as a literary cultural-historical monograph of the city. Individual texts shaped in the form of vedutas about famous Mostar's buildings, without neglecting urbanistic-architectoral legacy as its primary thematic fixation, quintessentially deal with urban identity and its traditional mainstreaming as well as deviations which are a consequence of urbicidal and culturocide destructions during the last decade of the 20th century and which insidiously exist until present day. Kajan’s code of reading cultural history of the city functions according to the principle of Gadamer-like hermeneutical circle. Participants inside the cyclical mechanism, which strives to logically, aesthetically and interpretatively close itself and establish a harmonious relationship of mutual conditionality, are: writer – city – history – identity. Key words: city, cultural history, identity, literarization of history, hermeneutical circle

* Ibrahim Kajan: GRAD VELIKE SVJETLOSTI. Mostarske vedute, Muzej Hercegovine i IC Štamparija, Mostar, 2015. 

Objavljeno u casopisu: BOSANSKI JEZIK, br. 11, 2014., str. 55-58

26. sij 2016.

U ŠTA SMO SE PRETVORILI? KAMO IDEMO? U BESPRAVNU ZEMLJU?




Dr. sc. Ibrahim Kajan
                                     Moja podrška novinarima „Avaza“

Jučerašnji događaj u poznatoj sarajevskoj redakciji, ostat će, bez obzira na razrješenje i posljedice, upamćen u historiji bh. novinarstva.

Specijalci su ušli s dugim cijevima u uredništvo najtiražnijeg dnevnog lista „Avaz“, kao što su nedavno i u prostorije portala „Klix.ba“ -  pretvarajući „nepromišljeni izuzetak“ u praksu opasnih namjera. 


Zastrašivanje novinara, u sjenci „javno najavljenog uhićenja“ lidera Stranke za bolju budućnost  Fahrudina Radončića, imat će svjetski odjek pravnog posrtanja Bosne i Hercegovine.

U mojoj voljenoj zemlji, znamenitoj po siromaštvu i bahatosti moćnika „koje smo mi birali“, još su ostali novinari, koji – kad uspiju – jedini brane ovu BiH od tihog pretvaranja u golu, bespravnu državu. 

U Mostaru, 26. januara 2016.