30. lis 2014.

SIDRANOVO PISMO INTERNACIONALNOM PEN CENTRU U LONDONU I MINISTARSTVU PRAVDE BIH



         


 ABDULAH SIDRAN


INTERNACIONALNI PEN CENTAR - LONDON
MINISTARSTVO PRAVDE BIH



          Poštovani,
          Kao jedan od osnivača PEN Centra BiH  smatram svojom obavezom upoznati vas sa činjenicom da je njegova akuelna Uprava izgubila legalitet i  svojim neodgovornim ponašanjem cio PEN Centar BiH dovela u nelegalno, izvanpravno stanje. Pozivam vas i molim da svojim znanjem i autoritetom pomognete u uspostavljanju  zakonitosti u njegovome radu.
          Aktuelni Upravni odbor PEN Centra BiH i njegov predsjednik Zvonimir Radeljković izabrani su na  Izbornoj skupštini održanoj 4.3.2010. g. na mandat u trajanju od četiri godine. Njihova statutarna obaveza bila je da najkasnije do 4.3.2014. godine održe redovnu Izbornu skupštinu na kojoj bi se u demokratskoj proceduri izabrao novi Upravni odbor, novi predsjednik  i ostali  Statutom predviđeni organi. (Samo u takvoj proceduri i samo u predviđenom roku Statut je dopuštao mogućnost da Izborna skupština obnovi mandat dotadašnjem rukovodstvu.)      
          Mjesec i po dana nakon što mu je mandat istekao - na Izvještajnoj skupštini PEN Centra BiH od 17.4. 2014.  koja u svome Dnevnom redu nije ni imala tačku  izbora novog Upravnog odbora ! -  predsjednik Radeljković je već istekli mandat   Upravnom odboru i sebi produžio za još četiri godine ! Kako ? Tako što je od prisutnih članova tražio 'NALOG' da uradi ono što je po Statutu morao uraditi, tj. da pripremi i održi Izbornu skupštinu !?  Nedobijanje toga nepotrebnog naloga pretvorio je u pravo na obnovu  mandata. (U prilogu: Transkript Izvještajne Skupštine od 17.4.2014.)
          Bez regularne i po Statutu obavezne   Izborne skupštine, bez kandidacijskog postupka, bez rasprave i diskusije, bez mogućnosti kandidiranja više kandidata – to se ni pod kakvim izlikama i opravdanjima nije smjelo dogoditi ! Taj nezakoniti čin izazvao je u kulturnoj javnosti BiH mnogo negativnih komentara.
           Nezadovoljstvo radom Kancelarije i Uprave PEN Centra njegovi članovi iskazivali su često, na razne načine. Ostavke su, u različitim vremenima i iz različitih razloga, podnosili mnogi članovi, a potpisnik ovoga pisma među prvima, još 2000. godine. Koncem juna 2014. ostavku je  podnio svjetski uvažen orijentalist, akademik prof. dr. Esad Duraković; ostavku na članstvo u PEN Centru tri godine ranije podnio je i aktuelni prorektor Univerziteta u Sarajevu, filozof, prof. dr. Ugo Vlaisavljević, predsjednik PEN Centra u mandatu 2006-2010;  akademik prof. dr. Dževad Karahasan, jedan od najznačajnijih suvremenih evropskih pisaca;  ugledni pjesnik, prevodilac i esejist Stevan Tontić. Javnim iskazima svoga nezadovoljstva radom PEN Centra oglasili su se i njegovi ugledni članovi,  pjesnik Ivan Kordić, prozaik i dramski pisac Zlatko Topčić, književnik Ibrahim Kajan, akademik prof. dr. Vladimir Premec, filozof, a zahtjev da se njegovo ime  briše iz sastava Upravnog odbora podnio je književnik i novinar Dragan Marijanović, napisavši kako nije u prilici podnijeti ostavku - 'jer je nama istekao mandat'. U PEN Centru se o tim  zbivanjima nikad ni na kakav način nije raspravljalo.
        Poštovana gospodo !
        Ovakva situacija u PEN Centru BiH logična je  posljednica činjenice da je njegovo aktuelno rukovodstvo tokom posljednjih nekoliko godina PEN Centar BiH pretvorilo u asocijaciju političkih istomišljenika rigidnih ideoloških nazora i striktne partijske discipline. Nepoštivanje zakona,  kršenje pravnih normi i ignorisanje demokratskih načela i procedura u takvim asocijacijama nije iznimka nego pravilo.  
        Piscima Bosne i Hercegovine je potreban Internacionalni PEN Centar. Pozivam vas i molim da im pomognete i zajedno sa njima PEN Centar u BiH vratite u okvire zakonitog djelovanja.
        To neće biti lako. Neophodno je:
        1/ uraditi inventuru i reviziju članstva;
        2/ u PEN Centar - po pozivu ! -  učlaniti 15-20 bosanskohercegovačkih pisaca koji to svojim kvalitetom odavno zaslužuju;
        3/ organizirati regularnu Izbornu skupštinu i u demokratskoj proceduri, između više kandidata, izabrati nova rukovodna tijela.
        U tome smislu, stojim vam na raspolaganju i srdačno vas pozdravljam.    

        U Sarajevu, septembra 2014.                         Abdulah Sidran
                        
    
   


15. ruj 2014.

NAGRADA "MEŠA SELIMOVIĆ": ĐOVANI, IME ZA TUGU I IZOPŠTENOST SVAKOG PISCA




 

PIŠE: Đorđe KRAJIŠNIK


"Glasovi iz tmine. Svijeća u ruci. Krčma. Sve sasvim mračno. Daleki lavež. Hrvatski književni nokturno. Dobro poznajem ja tu staru pjesmu tamne naše provincijalne noći (...)" Miroslav Krleža

Kao što se dalo i pretpostaviti nakon što je nagrada "Meša Selimović" dodijeljena knjizi "Nestali u stoljeću" Ivana Lovrenovića opet se punim plućima nadimaju podvoljci žaba koje su ispuzile svojim ljigavim trbusima na ovdašnje književne lokvanje. Baruština se uzbibala, a kreket odzvanja duboko kroz noć našu književnu. Da li je to kreket pobjednika ili pak kreketava pjesma pobjednikovih, silnih i razdraganih, podražavaoca ne može se pouzdano razaznati. Biće da je neka uzročno-posljedična glasovna mikstura. No, znam sa sigurnošću da se udarilo u čegrtaljke i talambase, ali kreketanje ipak ne zvuči veselo već skrušeno, žrtvenički. Jer, naravno, nagrađeni pisci su, uprkos sjaju lovora, ovdje odvajkada žrtve. Ugroženi su i disidenti bili u mrskoj jugoslovenskoj "tamnici naroda", a takvi su danas u vrijeme demokratije za kojom su onomad čeznuli. Jeste da su i onda bili urednici u izdavačkim kućama, kao što su i danas. Jeste da su i onda, kao i danas, imali monopol nad mišljenjem, nad medijskim prostorom, nad fondovima i fondacijama. Džaba sve. Breme viktimološko je teško. Jednom kad vas zajaše, k'o vukojarac, ne prestaje da vas majorizira i savija. A kad je već tako onda bijes treba iskaliti na sve koji ne puste suzu gorku, bar jednu svakog dana, nad teškom vječitom ugroženošću obremenjenom sudbinom naših uvaženih i nagradama ovjenčanih ur-disidenata.

Na dan otvaranja 14. književnih susreta Cum Grano Salis u Tuzli u Oslobođenju je objavljen moj razgovor sa njihovim osnivačem Jasminom Imamovićem u kojem sam ga, pored pitanja koja se tiču opštih stvari, upitao da mi prokomentariše određena govorkanja koja su prisutna u našoj književnoj javnosti već duže vremena, tačnije otkad su objavljeni naslovi koji su ušli u uži izbor žirija, a ta govorkanja se odnose na tvrdnju da će žiri, vrlo vjerovatno, jer se, kako se šuškalo, njegov sastav gotovo većinski poklopio sa određenim književnim strujama, nagradu dati Ivanu Lovrenoviću. Imamović mi je na to odgovorio da nije saznao za takva govorkanja. Potom sam Imamovića upitao da mi prokomentariše činjenicu da je u pojedinim književnim kritikama Lovrenovićeva knjiga žanrovski ocijenjena kao, u većem svom dijelu, ne-fikcionalna, te da je u tom smislu njena odrednica roman upitna, kao i njen ulazak među pet nominovanih u najužoj konkurenciji za nagradu. On mi je, parafraziram, odgovorio da ima povjerenje u žiri, da je isti posve neovisan i autonoman, te da je sastavljen od uglednih i kompetentnih osoba.

Nije jutro dugo odmaklo, putujem za Tuzlu na Susrete sa kojih treba da izvještavam, kad mi na mobitel stiže obimna SMS poruka, upućena od moje drage i cijenjene koleginice i prijateljice, bliske i pomenutom piscu, sada već laureatu, u kojoj stoji da vršim harangu nad Ivanom Lovrenovićem, da ga pokušavam lišiti nagrade, uz pomoć "SDP-ovih kadrova". Da sam ovakav i onakav, te između ostalog: obmanjen, a da to i ne znam, od glavne urednice Oslobođenja Vildane Selimbegović, koja je pak pod mentorstvom Abdulaha Sidrana i Dževada Karahasana, koji preko nje, pa preko mene žele po svaku cijenu uništiti neupitnu veličinu, uglednog književnika i intelektualca. Drugim riječima, da sam nemisleće drvo koje nije u stanju domisliti svu podlost i laži bh. književne čaršije, da sam imbecil kojem se mora crtati i servirati kako da misli, dok servilno šenim na stoličici trepćući pred strašnim autoritetom. Pri tome, budući zaveden, nisam ni u naznakama svjestan kakvu štetu nanosim našem književnom bardu. To, pazite, zato jer sam pitao pitanja koja svi znaju, a o njima mudro godinama šute. Ostajem u čudu, gotovo zatečen. Međutim, to nije sve.

Kreće potom kafanska govorancija, od Tuzle do Sarajeva, od Sarajeva do Tuzle, kako svi znaju da se Lovrenović šikanira, da svi navijaju za mrtvog Mirka Kovača, da je na djelu jedna, naravno, haranga, smišljena u paklenoj kuhinji mrzitelja lika i djela Ivana Lovrenovića. I da nema sad šanse, sve da je i trebao, da će Lovrenović dobiti "Mešu". Duh Mirka Kovača, dakle, nesumnjivo se nadvio nad Tuzlu i prijeti preko svojih ovozemaljskih ljubitelja da luđačkim hirom i književnom srdžbom sve poruši. Nesumnjivo htijući da se pokaže kao zloduh koji je udario ni manje, ni više nego na, kako mu se tepa, "bosanskog Krležu", pokojnik mu ne dade mira ni u snovima. A onda se sve utišalo. Susreti teku svojim tokom. Subota sviće, Lovrenović dobija, na opšte iznenađenje, nagradu "Meša Selimović". Pravda je pobijedila! Nek žive živi pisci, mrtvi su svakako mrtvi! Naklon i dugi aplauz otjerali su nepoželjnog, usnu se ne usnio, duha - nikakve prijetnje više nema. Sad svako svojoj kući da uživa u stečenom miru.

No, ne ide to tako. Mira ne smije biti. Tek kad se pobjeda stekne, rat otpočinje. A da je to istina potvrdio nam je, nakon što je harangiranje na Lovrenovića, dodjelom nagrade, osujećeno, članak u Jutarnjem listu objavljen u ponedjeljak, 8. septembra, pod tendencioznim nadnaslovom i još tendencioznijim naslovom: "Skandal uoči dodjele nagrade 'Meša Selimović'", "Lovrenović, ipak, nagrađen unatoč prljavoj kampanji" koji potpisuje inicijal A.B. Šta nam taj inicijal - za koji kasnije saznajemo da je Ana Bogišić, supruga našeg nobelovca u iščekivanju Miljenka Jergovića - poručuje? U članku, između ostalog, stoji: "I ovogodišnja nominacija, protekla je, na žalost, uz skandal. List Oslobođenje poveo je besprimjerenu kampanju protiv Ivana Lovrenovića, ustvrdivši unaprijed kako će upravo on dobiti nagradu, te kako po mišljenju neimenovane, vjerojatno i nepostojeće 'književne kritike', Lovrenovićeva knjiga nije roman."
Krenimo redom. O kakvoj nominaciji ovdje dotična A.B. govori? Selektori za sve četiri zemlje kandiduju romane, nakon te kandidature sve ostalo je proces žiriranja. Skandal može postojati u okviru samih Susreta, ili u okviru neke odluke žirija. Dakle, skandala nikako ne može, u ovom slučaju, biti u nominaciji. Dalje, "besprimjerna kampanja protiv Ivana Lovrenovića" koju je Oslobođenje provelo oličena je u već pomenutom intervjuu sa Jasminom Imamovićem. Jedan novinski intervju se, naime, označava "besprimjernom kampanjom", možda je to bilo gebelsovsko, eugenističko, zločinačko intervjuiranje književne nejači? Problem je s tom logikom samo u sitnici što se intervjuuom ništa ne može "unaprijed ustvrditi", jer formalna logika intervjua podrazumijeva pitanja i odgovore. Ne postoji, budali je jasno, nikakvo "unaprijedno ustvrđivanje". Ako se pitanjem može ustvrditi, čemu onda, bilo kakav odgovor. Konačno, da li je možda sporno što se postavljeno pitanje pokazalo kao istinito? Možda je ipak sporno što je Lovrenović nagrađen? Da li nam to možda želi poručiti gospođa Jergović, pardon Bogišić, ili zna nešto što mi još ne znamo? U nastavku A.B. nam pokazuje kako je, pored svog mog bezobrazluka da pitam što se pitati ne smije, sporna i svaka negativna književna kritika Lovrenovićeve knjige, a posebice ona koja ustvrđuje da "Nestali u stoljeću" nisu roman. Kritika, istina, u mom pitanju jeste ostala neimenovana (mea culpa!), ali nikako nije nepostojeća i nije pod navodnicima. Pored toga što mi učitava da izmišljam nepostojeće kritike, A.B. je u svom pamfletističkom brljanju i neobaviještena. Ne zna, ili svjesno prešućuje, da je riječ o kritici Vladimira Arsenića koja je pod naslovom "Ideološki zakržljala forma" objavljena na portalu e-novine.com. U toj kritici Arsenić je napisao: "Ma kakva odluka žirija za dodelu nagrade 'Meša Selimović' bila, potreba za uspostavljanjem nove est-etičke paradigme postoji. Lovrenovićeva knjiga, koja nikako nije roman, ne predstavlja temelj na kojem će tako nešto nastati. Ona će, bez obzira na priznanja koje možda osvoji i koja je već osvojila, vrlo brzo završiti u književnopovesnom budžaku." A do koje granice ide htijenje A.B. da se nazor iskritikuje ono što nije ni postojalo u cijeloj ovoj priči, pokazuje i činjenica da ona braneći, navodno, obraz književnih susreta Cum Grano Salis od strašnih nasrtaja konjanika Oslobođenja ispada i smiješna i zlonamjerna. Proglašava nepostojećom, time i nerelevantnom, kritiku Vladimira Arsenića, koji je bio jedan od članova u okviru prošlogodišnjeg žirija za nagradu "Meša Selimović". Što će reći da bi sad nepoznat neko, ako se takvi članovi žirija odobravaju, mogao dovesti u pitanje cijeli koncept žiriranja za ovu nagradu.
Ali, to nije sve. A.B. zaključuje, poentirajući, ali sa eskapadom samoj sebi u trbuh: "Žiri je, ipak, pokazao svoju nezavisnost, ali ostao je gorak ukus zbog progona nepoželjnih i nepodobnih." Znači, progonio sam svojim intervjuuom "nepoželjnog i nepodobnog" Ivana Lovrenovića time što sam postavio pitanje osnivaču književnih susreta Cum Grano Salis da prokomentariše nešto što sam označio kao "govorenje u određenim krugovima" (nisam imenovao krugove jer je to govorkanje - koje se, uostalom, pokazalo kao istina - bilo javna tajna i nemojte me ubjeđivati da sam ih trebao imenovati). Uz to, A.B. dodaje da je žiri pokazao svoju nezavisnost (i to onaj žiri čijeg ona prošlogodišnjeg člana zanemaruje kao nepostojanu ništariju. Šta tek da očekujemo kad se svi članovi žirija ne budu sviđali dušebrižnicima iz Zagreba). Žiri se od mog pitanja Jasminu Imamoviću, za koje dotična ustvrđuje da insinuira negativne konotacije uz ove godine nagrađeni roman, odbranio tako što je nagradu dao Ivanu Lovrenoviću (sic!). Bravo, signorina, bravo!
Ako nekoga, slučajno, pak čudi što ovaj pamfletistički naputak dolazi iz Zagreba - ne treba. Zaboravili ste već da su naši najcjenjeniji bardovi ovdje ugroženi, "nepodobni i nepoželjni", da im je sve uskraćeno i zabranjeno. Prije svega, naravno, pravo na javno očitovanje. Stoga moraju svoj vapaj uputiti u susjednu državu da bi nam on ovdje, nama gluvima na njihove muke i nesreću, s druge strane Kupresa, došao kao daleki, potmuli, odjek. "Ponekad" oni naravno dobiju nagradu, sjede u žirijima, komisijama i fondacijama. Predaju na po nekoliko univerziteta. Ali, tužna je sudba izopštenika i ur-disidenata. Svuda bolnih, bonih i progonjenih. Ništa ne može to da im nadomjesti. Eno, samo pogledajte Jergovića, kako se čovjek-pisac pati, niko ga u Zagrebu ne razumije do Đovani. Eh, Đovani. Ime za tugu i izopštenost svakog pisca.

24. srp 2014.

BEŠLIĆEVE BESMISLICE, ČUDESNI MUZEJ I ANTOLOGIJSKI ŠLAMPERAJ




Zašto Ibrahim Kajan traži obustavu distribucije kataloga 
novootvorenog Interpretacijskog muzeja u Mostaru


Poguban pokušaj novog izbronog inženjeringa u Mostaru

Bošnjaci.net: Kroz zadnjih petnaestak godina, od kako ste u mostarskom zavičaju, gotovo nema mjeseca a da se ne plasira neka vijest iz Mostara o nekoj kulturnoj aktivnosti u kojoj ste nosilac ili barem njezin bitan sudionik. Posljednjih četrdesetak dana, (tačnije 18. maja 2014.) zapažena je prezentacija vaše nove knjige Grad velike svjetlosti – Mostarske vedute, te vaša uloga u kreiranju „softverske“ dimenzije supermodernog Interpretacijskog muzeja pored Starog mosta u Mostaru.

Kajan: Nije baš tako, ali nije bilo ni „prazno i gluho“, evo – „priznajem“! Nažalost, došao sam onda kad je grad još uvijek bio potpuno „svjež u ruševinama“, kad je bio slika i prilika (kako su mediji voljeli isticati“) „bosanskohercegovačkog  Vukovara“ – a koji je, gle ti to! – na svojoj istočnoj strani ostao takvim do dana današnjeg! Došao sam u vrijeme kad je otišao međunarodni arbitar za Mostar čuveni Koschnik, a u Sarajevu  upravo inauguriran njegov zemljak Petrich na moćnu poziciju Visokog predstavnika… i kad se političke prilike u Mostaru počinju zapetljavati po nekom zatamnjenom scenariju na uštrb Bošnjaka. Ne, nisam djelovao niti djelujem u politici, ali sam bio među najistaknutijim, čak i tvorcem temeljnog teksta Mostarske deklaracije 2012., iz koje je oblikovana službena verzija dokumenta. U deklaraciji je sadržan duh građanskog (i multinacionalnog) viđenja stvari: ravnopravnost naroda i ravnopravnost svakog mostarskog čovjeka. Svaka druga politička opcija, pa i ove najnovije koje dolaze iz OHR-a, (s prijedlozima o tri izborna područja a sva tri – s hrvatskom većinom!) – poguban je pokušaj inženjeringa koji poništava elemente agresije, haških suđenja za utemeljenje i održavanje logora za Mostarce, protjerivanja i ubijanja koja su imali jedan jedini cilj – od multietničkog grada s bošnjačkom relativnom većinom -  „stvoriti hrvatski stolni grad“.  O tom posljednjem nastojanju prije nekoliko dana svoje je mišljenje priopćio i mostarski ogranak Vijeća bošnjačkih intelektualaca posebnim saopćenjem za medije. 


 Autor i njegovo djelo

Bošnjaci.net: Prošlog mjeseca ste promovirali svoje najnovije djelo „Grad velike svjetlosti – Mostarske vedute“. Kako biste kao autor opisali svoju nakanu koju ste knjigom odaslali u svijet?
Kajan: Atmosfera na promociji moje knjige „Grad velike svjetlosti“, mostarske vedute, ponovno je potvrdila prvu, lijepu i neporecivu krilaticu: Mostarac je žedan samo Mostara.
Riječ je o 40 neprolaznih tema koje moduliraju temeljnu kulturološko-historijsku sliku identiteta Mostara, od njegovog prvog spominjanja oko 1440. kao anonimna mjesta, do godina kad na smetljište ideologizirano društvo baca i remek-djela vlastite baštine, kakva su, primjerice neusporedivo (Bogdanovićevo) Partizansko spomen groblje. Vedute govore o sjaju arhitektonske baštine koja još traje, usprkos nezaustavljivim razaranjima od jeseni srednjeg vijeka do 1996. godine.  U tekstovima polazim od kule Herceguše, preko stoljeća turske uprave i njezinih svjetskih dosegnuća oblikovanih u neusporedivim mostovima kakvi su Stari most ili Kriva ćuprija, džamijama na sliku Karađozbegove ili Koski Mehmed-pašine oslikanih floralnim motivima, arabeskama i čudesnim kaligrafskim potezima, pa razdoblja austrougarske koja je urbanizirala grad pazeći da svoj prilog civiliziranja uklopi, saobrazi sa zatečenom gradskom strukturom, te najposlije postaustrijske i savremene mostarske preobrazbe prema gradu u kojem nikom nije moglo biti tijesno. Kroz te historijom zaokružene prostore a kroz opipljive vizure grada, provijavaju slojevi oralne predaje, legendi i mitova, vezanih za čuvene mostarske porodice Vučjakovića, Šarića, Karabega, Komadina, s likovima pjesnika, junaka i heroina, kakvi su Derviš-paša Bajezidagić, Ago Šarić ili Hana Hrvićeva, o kojima su prije stotinu godina i romani napisani (pa zaboravljeni). U izgradnji te višeslojne mostarske slike kulturnog identiteta, nezaobilazni su segmenti duhovnog-filozofskog prožimanja islama, kršćanstva i judaizma, kroz velike kulturne koje su zračile iz vukodolske Biskupije (s prvom štamparijom i štamparskom djelatnošću), pa cijelim „mostarskim književnim krugom“ i časopisom „Zora“ (Šantića i Ćorovića kao najistaknutijih), itd. Riječju: „Grad velike svjetlosti“ je knjiga pisana u maniri putopisa, pisana, vidljivo, u autobiografskoj „pristranosti“ koja i jest prispodobiva književnom oblikovanu svijeta.
Knjigu su zajednički objavili Muzej Hercegovine i IC Štamparija iz Mostara. Na samoj promociji u Ćorovića kući, direktor Muzeja Hercegovine Asim Krhan je istaknuo nakanu što skorijeg prijevoda na engleski jezik. Naravno da sam sretan što su na promociju došli brojni Mostarci i, čini se, oduševljeno prihvatili knjigu, kupovali su – koliko sam vidio – ne po jedan, nego nerijetko i po dva, tri primjerka s očitom nakanom da ih nekom dragom, bliskom i surovo prognanom rođaku pošalju u tuđi svijet.

 Autokrat i njegove besmislice

Bošnjaci.net: Sinoć ste (23. jula) bili prisutni na otvaranju novog mostarskog muzeja, jedinstvenog u Bosni i Hercegovini kako ističu mediji. U čemu se ogleda ta jedinstvenost i u čemu je bio vaš doprinos?

 Otvaranje velikog projekta Interpretacijskog muzeja

Kajan: Pa vidite, nisam bio na otvaranju. Trebao sam biti, ali nisam imao volje otići. Sretan sam da je supermoderni muzej otvoren. Ostvaren je u suradnji Grada Mostara i Muzeja Hercegovine, sa organizacijom "Oxfam" iz Italije i talijanskom regijom Toskana, koji su glavni investitori cijelog projekta. Riječ je o zaista jedinstvenoj instituciji nazvanoj Interpretacijskim muzejom. Nema takvog u Bosni i Hercegovini a nema ih puno ni u svijetu. Naime, osim 70-tak izložaka, po prostoru triju etaža raspoređene su plazme preko kojih posjetitelji, sistemom touch screena biraju jednu od više tema „proživljene i arhivirane prošlosti“ od prahistorije do danas, a koja se po svojoj prirodi ne može izložiti u prostoru. U pričama koje sam grupirao oko osam tema, projicirano je historijsko i nehistorijsko vrijeme s mitovima i legendama od prahistorijske Badanjske pećina, ilirskog Daorsona, preko rimskog Mogorjela, neimarske baštine turskog razdoblja upravljanja, do austrougarskog moderniteta i suvremenog jugoslavenskog razdoblja. Pripovijedanje je pretočeno u filmsku interpretaciju nastanka čudesnih mostarskih građevina i začudnih humskih obitavališta, zatim o životu, kulturi i običajima vezanim za vode, pa o stoljetnom razvoja zanatstva, izvornoj baštini utkanoj u svadbene običaje od kasnog srednjovjekovlja do novijih vremena…. I tako dalje. Nažalost, katalog koji je te večeri prezentiran publici na otvaranju, jedini je vidljivi promašaj. To se nipošto nije smjelo desiti, da se takav i u takvu obliku pojavi na neponovljivom otvaranju čudesne ustanove kakav je ovaj muzej. Tekstovi u katalogu su moji autorski eseji, istovjetni filmskoj narativnoj podlozi na kojoj sam radio gotovo dvije godine – a to se iz kataloga ne vidi, pa sad mogu očekivati nekritičko razvlačenje i preštampavanje tih tekstova bez ikakve odgovornosti i zaštite autorskoga prava! Još gore od toga je – antologijski tehnički šlamperaj u grafičkoj i štamparskoj realizaciji, pred kojim se čovjek jedino može duboko postidjeti.

 Ljubo Bešlić, autokrat i njegove besmislice

Sad da pojasnim zašto nisam bio na samom činu otvaranja. Večer prije, na konferenciji za medije kojoj je tema obilježavanja 10. godišnjice obnove Starog mostar, unutar koje je i otvaranje Interpretacijskog muzeja, govorio je i gradonačelnik Ljubo Bešlić. Ostao sam duboko  deprimiran njegovom odgovorom na novinarsko pitanje Faruka Kajtaza. Pitanje je glasilo: Zašto Grad svečano obilježava Dan obnove simbola Mostara, ali ne i dan njegovog besramnog rušenja u ratu? Odgovor je bio besraman: "Takve priče ne bi doprinijele stabilnosti Mostara. Nije dobro za ovaj grad praviti događaje koji će optuživati i iritirati nekoga. Treba se pružiti ruka pomirenja između građana Mostara kako bi se gradila zajednička budućnost".
Novinar, nakon tog  gradonačelnikova intelektualnog barbarizma, nastava:  „Logika gradonačelnika Mostara je sve samo ne logična! Ukoliko bi obilježavanja rušenje Starog mosta nekoga "iritiralo", zar onda ne bi trebalo po istom principu prešutjeti srebrenički genocid ili barbarsko rušenje Dubrovnika ili Vukovara? Da li bi možda Bešlićeva "ruka pomirenja" pomogla i u slučaju sarajevskih Markala? Bi li u Sarajevu bila bolja "atmosfera" kada se o tome i najvećoj opsadi jednog grada nakon Drugog svjetskog rata jednostavno šutjelo? Treba li se o jami "Tomašica" šutjeti radi bolje atmosfere u Prijedoru? 


Asim Krhan, direktor Mujeza Hercegovine

Zamolio sam direktora: obustavite distribuciju kataloga!
To je moj privatni razlog da nisam ni mogao ni htio otići i slušati g. Bešlića na otvaranju Interpretacijskog muzeja u koji sam s velikom ljubavi ugradio svoje vlastite tekstove… Nisam htio biti izložen još kojoj možebitnoj Bešlićevoj besmislici i pritom, zamislite, držim u ruci katalog Muzeja Mostara i Hercegovine ispunjen svojim vlastitim tekstovima (po kojima su rađeni interpretativni video spotovi) na 60-tak stranico čijem se izvornom autorskom porijeklu praktično ne zna ništa! Nigdje, kako je uobičajeno, nije navedeno ime ovoga vašega autora. Jedina je utjeha da je potpisan autor pregovora od pola kartice teksta, g. Robert Canu, ispred mojih nepotpisanih 60 stranica u engleskom i bosanskom jeziku! Te tekstove sam ustupio izdavaču besplatno – ali nikako ne i anonimno. Neka mostarska liska će reći da ipak postoji moje ime u toj edicji, na kraju knjige, tamo u nizu imena stotinjak suradnika otisnutih najsitnijim slovima koja postoje! Tekstovi su upotrijebljeni, po ugovoru, u filmskim verzijama dostupnim na plazmama, a osobno sam, bez autorske naknade (sto nije bila ugovorna obaveza) ustupio te iste tekstove za prvo izdanje kataloga. Ovom prilikom duboko razočaran, danas sam zatražio obustavu distribuiranja tog i takvog izdanja. Umjesto postskriptuma: Odmah sam dobio i odgovor od agilnog direktora Muzeja Hercegovine g. Asima Krhana: Izdanje kataloga se blokira!

Mostar, 24. 7. 2014.
Intervju za portal Bošnjaci.net