25. srp 2015.

ČEKA SE MUJO HRNJICA



Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan

 Mujo u umjetnikovoj imaginaciji

Nedavno se kipar Zlatko Dizdarević požalio javnosti na sudbinu „svog najboljeg djela“, gipsanog odljeva glasovitog gazije Muje Hrnjice – „u bunkeru“, u propadanju. Autorov glas ukazuje i na ojađeno stanje naše države, ali i na „osciliranje“ stavova „viših struktura“ prema toj državi i bošnjačkim simbolima koji  osvješćuju „narodnu historiju“  zračenjima epskih slojeva nepisanih dimenzija povijesti. Intervju nas je podsjetio na prvu novinsku vijest o izradi grandioznog spomenika: reakcije na nju su bile strašne! Prednjačili su beogradski mediji, s NIN-ovim naslovima o podizanju „spomenika jednom razbojničkom secikesi“.

Braća Hrnjice
Na početku 80-tih godina 20. stoljeća,  1971. ili 1972., svjedočili smo potrazi (slijedeći „nematerijalnu baštinu“), za opipljivim tragovima historije koje nam ta baština nedvojbeno pokazuje, a „niko je ne vidi“. U Velikoj Kladuši tražismo lokalitete vezane za gazije - braću Muju, Halila i Omera Hrnjicu. 

Ono što je pamtila zajednička bošnjačka pamet prenešena iz predindustrijskog u industrijsko vrijeme, već je bilo izloženo posvemašnjem blijeđenju i nesigurnom podrhtavanju činjenica za koje smo se raspitivali. U Velikoj Kladuši, od toliko ljudi, slučaj je htio da upoznamo učitelja Ibru Miljkovića, potomka iz reda posljednjeg „kontraverznog“ heroja Huske Miljovića. Ibro je „pamtio sve“!

Hrnjice se, od svih ratnika i u muslimanskim i u kršćanskim pjesmama, zasigurno najučestalije spominju (kao Hrnjice, Hrnjičići, Rnjičići i Hrnjadine). Iz  prve su polovice 17. stoljeća, porijeklom iz Ljubuškog. Otac im je preselio u Knin, gdje je oženio sestru Hurem-age Kozlice iz Udbine. Prezime se u jednom od oblika  do danas sačuvalo u Mostaru, Stocu i Ljubuškom. 

Najstarije historijske spoznaje o Muji Hrnjici kažu da je prvi put „na glas izašao“ kad je na putu u Banja Luku, ubio nekog hajdučkog harambašu i rastjerao mu družinu, zbog čega je od bosanskog namjesnika Sarhoš Ibrahim-paše Memibegovića 1621. obdaren kulom u Kladuši i aginskim častima. Listine iz 1637. bilježe da su braća Hrnjice kod Bihaća zarobili Petra Jankovića, kapetana Križanić-Grada, koji će iz ruku u ruku – doći sve do budimskog vezira Posavljak Musa-paše i bosanskog namjesnika Mehmeda Vučo-paše, koji pusti Jankovića za 20.000 groša i osam svojih sužnjeva u kršćanskim rukama. Ali, ljubomora „natjera“ bihačkog kapetana i bosanskog deftedara da slažu na Krajišnike da su dobili 40.000 groša i tu laž pošalju sultanu. Sultan naredi Vučo-paši da se novac donese zajedno s glavama braće Hrnjica. 

Krajišnici, saznavši za to, udare na pašine dvore, pa u bitki pogine Halil, mlađi Mujin brat. Vuk Frankopan 1641. u svom izvještaju spominje Muju kao harambašu u Kladuši, i brata mu kojem ne spominje ime. 

Usmena predaja
Usmena predaja ima nešto dručkije oblikovanu „priču“ cijelim ciklusom raskošnih epskih pjesama, u kojima se braća pojavljuju kao prijatelji ili junački supranici kršćanskim junacima. Po predaji Mujo je poglavar krajiških četa a prostor djelovanja mu je Lika, Ravni kotari i krajevi oko Senja. Opjevane su njegove „dogodovštine“ odvođenja djevojaka i oslobađanja sužnjeva, ali i nježnih tješenja „ucviljenih majki“, te slavnih mejdana i četovanja po „Krajini – krvavoj haljini“. Predaja kaže da ga je na prijevaru, u Pertovoj gori, ubio „zlatnim metkom“ pobratim Meho Katarica, kojem je Mujo u intimi prijateljstva, odao tajno kako jedino može biti usmrćen. 

                                                               Kula Muje Hrnjice danas

U Velikoj Kladuši, Ibro nam je Miljković pokazao imamovu kući na čijem se mjestu nalazila kuća Hrnjica, na lokalitetu Kulina, a nedaleko od nje izvor s tri slavine – i danas nazivan „Hrnjičin bunar“. Blizu izvora, iza plota od daščica, vidjeli smo u draču zarasle nišane, navodno mezar majke Mujine, i mezar Omera, sina Mujina. Tvrđava na brijegu bila je najtvrđi „dokaz“, razvaljena vremenom, ali zadivljujuća kao i svaka ruina koja pamti i ono što nije zapisano. 

U ekonomskom uzletu Agrokomerca, tvrđava je restaurirana u jedan od najljepših i najraskošnijih rezidentnih turističko-ugostiteljskih objekata. Tokom „Abdićeve krvave autonomije“ – „dvori“ su postali sjedište „Vlade AP Zapadna Bosna“. 

Na zelenom brežuljku, ispred Kule Muje od Kladuše, još uvijek je prazno mjesto koje čeka neumrlog bronzanog konjanika, Muju Hrnjicu Zlatka Dizdarevića. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 25. 7. 2015., str. 14-15

20. srp 2015.

MUSIN RAJ I PAKAO U GRADU M.



Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan
 
Historija pokazuje da prosvjetno i kulturno propadanje bezbolno uništava „živu silu“ s odgođenim „dejstvom“ efikasnije i masovnije od dugih cijevi, bojnih otrova i konc-logora za otpis cijelih „drukčijih kolektiviteta“. Doba kulturne bijede redovito se poklapa s ekonomskim krizama, epidemijama,  iseljavanjima i ratovima.
Inventura propasti kulturnih institucija u BiH, njihovog zatvaranja i zatiranja, uskoro će nas, u nekim segmentima, dovesti u austrougarsko doba „preporoda“! Da sad, 2015., nesretni Musa Ćazim Ćatić dođe u Mostar ne bi mogao biti urednikom ničega. Ne bi, doduše, mogao nigdje  u BiH

 Musa Ćazim Ćatić, portret nepoznatog slikara

Brisan iz postojanja
Školskim generacijama između 1945. i 1965. ime Muse Ćazima Ćatića (1878. – 1915.) nije značilo ništa. Bio je brisan iz postojanja „tekuće historije“. Za Musin povratak u život poslije života, ključna je zagrebačka odbrana doktorske teze Abdurahmana Nametka o pjesnikovu djelu (1957.). Zagreb je pamtio Musu po istinskim komplimentima njegove bohemske subraće A. G. Matoša i Tina Ujevića. Ono što dr. Nametak nije mogao u BiH, mogao je u Zagrebu: objavio je Musine Izabrane pjesme u blistavom izdanju kuće Zora.
Potom su Musu počeli „otimati“ Odžak i Tešanj: gradić u kojem je rođen i gradić u kojem je umro. A grad u kojem je istinski književno živio, Mostar, u kojem je najplodnije radio, uređivao Biser do poziva u rat, u kojem je do nervne iznemoglosti radio - bio je i ostao nijem.
Musina „mostarska sudbina“ koja je nacionalnoj kulturi pridodala obilati prilog, započela je – kako to obično biva – slučajem! Božjim davanjem, narodski rečeno.
Godine 1912., nakon što je već započeo izlaziti Biser, u Tešanj je doputovao njegov vlasnik Muhamed Bekir Kalajdžić na razgovor s bankarom i kulturnim mecenom Ademagom Mešićem. U toku susreta, u ured je ušao zbunjeni Musa Ćazim, Mešićev trajni štićenik. Napuštajući ured, Ademaga i Bekir izašli su s glavnim urednikom Bisera, Musom Ćazimom Ćatićem. U Mostar je Musa doputovao u januaru 1913. i s velikom voljom započeo posao bez presedana koji će postati historijski, mada ga je službena historija ne samo osporila, nego i doslovno zgazila! 
Biser je, nakon gašenja sjajnog Behara 1911.g., bio jedina svijetla tačka na „preporodnom“  kulturnom horizontu prvih dviju generacija bošnjačkog intelektualnog života posljednjih godina austrougarskog razdoblja Bosne i Hercegovine.
Biser je, u tek „probuđenu vremenu“, pojašnjavao pojave panislamizma, uvodio i utvrđivao u bosanskoj i bošnjačkoj književnosti potpuno nove književne forme, primjerice soneta (M. Ć. Ćatića), pjesme u prozi (N. Sarajlić) ili romana (H. Bjelevca), te književnog eseja i književnih prijevoda s europskih i istočnih jezika.
Zbog još uvijek malog broja intelektualaca i oskudne suradnje, ponekad bi ispunio po cijeli broj Bisera svojim prijevodima, člancima, esejima i pjesmama. U tom kratkom razdoblju, za „Muslimansku biblioteku“ je preveo 12 knjiga, od kojih je devet objavljeno. Uoči samog rata – izaći će jedina njegova knjiga pjesama - Pjesme od godine 1900. do 1908.

Briljantan prevodilac
Musa je bio briljantni prevodilac s turskog, perzijskog i arapskog jezika, a služio se još njemačkim i mađarskim. Hasan je Nametak pričao: „Negdje 1914. godine, pred rat, sjedio sam s Bekirom Kalajdžćem. Sjedili smo u redakciji Bisera. Ćazim je prevodio, ili se spremao da prevodi s arapskog jednu knjigu. Da upozna Bećira sa sadržajem, čitao je najprije u originalu, a zatim s takvom lahkoćom, i tečno, tako stilski dotjerano, kao da čita štampani prijevod. Ja sam dosta dobro poznavao arapski jezik i mogao sam prevoditi, a i prevodio sam kraće stvari, ali me je zadivilo njegovo poznavanje arapskog jezika...“ Na ovom mjestu valja reći: prije Musinih prijevoda, nijedan Bošnjak nije preveo i objavio nijednu knjigu s arapskog jezika. Naravno – ni Kur'an-i Kerim!
Udahnuvši u sebe duh tog Mostara  – svojom mu je ostavštinom dao sve. U Mostaru danas nema ulice Muse Ćazima Ćatića a ima Pavelićevog ministra i „književnika“ Mile Budaka.
Kad mu je tabut prije 90. godina donešen na tešanjsko groblje za strance i samoubice, kao prokletog sarhoša, niko ga nije došao ukopati u kabur. Izmoljeno je nekoliko radnika i talebe da ga spuste u kabur i zatrpaju. Usprkos svemu, njegov je šehadet, neiskaziv kao Teube-i nesuh, pokajanje jednog grješnog pjesnika, neporeciv i vječan. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 18. 7. 2005.

12. srp 2015.

DOBRI SADIK EF. SADIKOVIĆ



Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan 

Kad bi se znalo što sve pokreće rijeku historije, onda bi se znalo i kuda će i kako teći i što će iz nje isplivati! Što li je sve pokreće i usmjerava? Ratovi? Pobjede i porazi? Politički projekti? Kulture i civilizacije? Pojedinci? „Slučajne kataklizme“ suša, poplava, pomora, kuga i nesanjanih propasti. Teško je biti pametan i reći kada je mrav jači od slona a kada liječnik od generala.

Tajna liječenja
Bio je i pamti se jedan Sadik ef. Sadiković. Vrijeme ga pamti a ljudi ga spominju po dobru.  U narodnoj je memoriji a ona ne teži sistematiziranju i klasificiranju vrijednosti. Ona samo pamti!

 Sadik ef. Sadiković (foto: Spomenica Gajreta, 1928.)

Cijelo stoljeće priča se o čudotvorcu, o „narodnom ljekaru“ Sadiku ef. Sadikoviću iz Ljubuškog, gdje rođen 1867., i gdje je umro 1940. godine.  Iz imućne  je spahijske porodice koja se generacijama bavila ranarstvom i spravljanjem biljnih tinktura i mehlema za razne bolesti od kojih se, čak i bezazlenih, u našoj stoljetnoj zapuštenosti,  najčešće umiralo.
Mada Sadiković za samog sebe kaže „da nije učen čovjek“, „papiri govore“  da se nakon mejtefa, školovao u travničkoj medresi, a potom u Istanbulu. Odlično je znao turski, arapski i njemački jezik.  Putovao je po svijetu.
Priča o Sadikovoj tajni liječenja i nepogrješivu dijagnosticiranju, počinje predajom o hećimu Šeremetu, učeniku egipatskog Sufur-hekima. U doba kad je Ljubuški bio turska vojna baza za zapadnu Hercegovinu i istočnu Dalmaciju, u mjesto je stigao i Šeremet s vojnicima i nastanio se u kući Sadikovića. Donio je sa sobom i veliki broj rukopisnih knjiga o liječenju i tajnama ljekovitog bilja. Iznad Sadikovića kuća pod brdom Buturovica, uredio je bašču kultivirajući u njoj sve biljke za koje je znao. Šeremet je biljnim pripravcima liječio vojnike i civile. Jednog je dana umro. Kuća s njegovim stvarima i knjigama je zaključana i ostavljena. Prolazile su godine pa su Šeremetove listine počele izjedati prašina i vlaga.  Prizvan nekim „tajnim glasom“, u bašču je zalutao 10-godišnji Sadik... U zapuštenoj je bašči, kao u vilinskom svijetu zaboravljene zemlje, „vidio“ svoju budućnost: da pomaže ljudima izgube li najvažnije u životu – zdravlje.

Skromna kiraethana
Iz novinskih natpisa koji su o njemu počeli izlaziti u Jugoslaviji još prije I. svjetskog rata, moguće je doslutiti da je prve pacijente primio oko 1900. godine. Primao ih je u skromnoj kiraethani – „sjedeći na šiltetu“ od jutra do večeri, nerijetko i po stotinu dnevno! Redovi su bili beskrajni, jer mu je glas o savršenim dijagnozama i terapijama, kako je pisao  makarski novinar Moravec u „Večernjoj pošti“ 1927., namaknuo autoritet u širim masama“.   

 Posljednje izdanje Sadikovićevog djela, Zagreb, 2013.

Zabilježeno je i njegovo značajno  epidemiološko zapažanja o raširenosti tuberkuloze i sifilisa u našim krajevima: „Jedno je kod našeg hercegovačkog naroda najžalosnije, a to je što ima vrlo malo onih, koji su svjesni svoje bolesti i njenih posljedica, pa se zapuste i tako strada cijela familija, a često i cijelo selo, jer neće da se obrate liječniku, nego čekaju dok dođu u najgore grane. Dalmacija, također mnogo trpi od takovih bolesti, ali Dalmatinci su mnogo svjesniji, pa se odmah, u početku bolesti, obrate na liječnika, stoga se kod njih slične bolesti ne mogu raširiti.“
U nadahnutom tekstu Kasima Gujića potvrđeno je narodno pričanje: nikada nije naplatio nijedan savjet, ali ako je neko želio, mogao je ostaviti milodar za jedno od brojnih kulturnih društava čije je blokove imao pored sebe (Gajreta, Napretka, Prosvjete, Narodne uzdanice, Crvenog krsta). Gujić navodi da je u toku 1928. godine društvima predao oko  100.000 dinara!
Sadikovićeva je prisutnost danas oslonjeno na eho velikog poštovanja sačuvana u snazi bosanskog pamćenja, te na djelo „Narodno zdravlje“ (iz 1928.), s receptima za blizu 300 bolesti, koje neprestano izlazi u novim izdanjima.  Njegov dječački odziv „tajnom glasu“ koji je čuo u Šeremetovoj bašći – ispunio je do kraja: bio je dobar sve do svoje smrti.  U njegovoj osobi s pratećim legendama, završni je kraj luka prastare tradicija slavenskog vrača (tj. onoga koji liječi) i početaka naučne medicine te organiziranog oblika zdravstvene skrbi u prostoru Bosne i Hercegovine.  

AVAZ, prilog SEDMICA, 11. VII. 2015., str. 14-15

4. srp 2015.

MUSTAJBEG LIČKI I VRIJEME FALSIFIKATA



                                                                  Piše: Ibrahim Kajan



Sumnje u „nove historije“, u središnjim državama bivše Jugoslavije, nerijetko buknu polemičkim požarima odmah po njihovom objavljivanju. Većini takvih uradaka glavni je problem što ih (milijunu) živih svjedoka nikako ne mogu usporediti sa zbiljnim vremenom o kojem pišu. Ako je to tako, a jest – kakve su onda „istine“ zastupali autori oslonjeni na „usmjeravanu građu“  nekih prethodnih ratova i državnih oblika - od srednjovjekovlja do danas. Pisali su ih, sve je jasnije, poput historijskih romana: na romantičkom žaru ideološkog usmjerenja nabildanog nacionalnog ega „zapaljiva“ i u 21. stoljeću.
Vjeruje se da su „historije turskog vladanja“ jednom zauvijek napisane i da im se nema što više dodati. One vrve isključivo okrutnim primjerima koje je selektivna historija zapamtila i uknjižila, te pismenim dokumentima potkrijepila – i to je to. A to nije dovoljno. Izostale su, čini se, promišljenije sekvence „historije odozdol“, npr. o razlozima brojnih „spontanih“ useljavanja u Bosnu (a ne samo iseljavanja), iz susjednih prostora kroz cijelo vrijeme turske uprave. Među posljednjim ih nehotice spominje Ivan Frane Jukić u svojim Putopisima, u onoj sceni kad putuje kiridžijskim kolima između Teslića i Tešnja pa zapaža „ljude sa strane“ za koje mu kočijaš kaže „da su Hrvaćani, od Imotskog i Vrgorca“.  Tu su naravno i sve brojnije, zadnjih vremena pronađene vjerodostojne listine koje remete konstruiranu sliku „tamnog vilajata i bosanskog turčina u njoj“.  Valjalo bi biti jasniji i kod tumačenja koju su to pomoć tražili Zrinski i Frankopani od  Visoke Porte za urotu što ih je odvela na stratište u Novom Bečkom Mestu 1671. Koji je dublji razlog što su Tahijevi krvnici pošprdno nazivali seljačkog tribuna Matiju Gupca – Gubec-bey? I najposlije, što je sa stotinama „krajišničkih pisama“ pograničnih čuvara Bosne na bosančici pisanim i s „dušmanima“ razmjenjivanim?

Pismo Mustajbega Ličkog
Jedno od tih pisama koje još nije dostojno poslužilo „nacionalnom historičaru“ a jest, srećom, lingvistima i historičarima književnosti, napisano je samo koji dan nakon što je  dalmatinski providur Leonardo Foscolo, 14. srpnja 1648., nagradio junaka Iliju Smiljanića. Napisao ga je Mustafaga Hurkalović, blistavi epski junak Mustajbeg Lički, svom prijatelju serdaru Petru, ocu opjevanog Ilijine.
„Od nas gospodina Mustafage, kapetana udvinskoga i ličkoga harambaši Petru Smiljaniću poklon i vele drago i ljubeznivo pozdravljenje kako bratu i prijatelju našemu. Čudimo se v(ašoj) m(ilosti) da nam nigdir list ne došo od vas budući s našim ocom prijatelj.
Toliko Ii mislite da mi nismo ništa posli oca vri[d]ni. Molimo v. m. ako ne bude koje oprave, ča smo vam bili pisali da opravite pri gospodinu ćeneralu, molimo v. m., ako ča vidite da ne bude mira dajte nam na glas po prijateljsku skrovito, molimo v. m.
I pozdravljaše vas naša mati i moljaše vas za jednu tursku robinjicu, a ča bude pravo, hoćemo vam uslati. Molimo v. m. pozdrav[vi]te nam od naše strane sina vašega harambašu lliju. Čuli smo da je junak na toj krajini. Bog znade da nam je drago, jere je naš. I eto mi uslasmo jedno pero sokolovo za čje za nj. Hoće ga nositi prid junaci. I molimo ga za jednu sitnu karabinu, ča znate, da tribuje. Vira moja, hoćemo mu je pošteno jizpraviti. I Bog vas veseli. I molimo vas llija da nam ušaljete jednu bocu rakije, ča ćemo se napiti. I da ste veseli amin.“

Mirna vremena na bosanskim granicama ponekad su trajala duže nego što su trajala mirna razdoblja između ratova uoči i nakon austrougarske zapreme naše države. Prijateljstva su se rađala s obiju strana granice i trajala kroz više naraštaja. Pisma graničara sa serhata svjedoče kroz četiri stotine godine razmjene lijepih vijesti,  glumačkih družina, pehlivana i muzičara, ali i prijateljskih intervencija da se poneko izbavi iz zindana, da se posreduje pri otkupi sužnja na pravdi Boga okovana  – što osvjedočuju višu istinu od historijskih istina, tj.  da su ljudi, ma kakvi bili, skloniji dobru nego zlu, da teže prijateljstvu a ne mržnji; ukratko  - da i u opasnim  vremenima budu ono što jesu, ljudi  a ne životinje.

AVAZ, prilog SEDMICA, 4. 7. 2015., str. 14-15

28. lip 2015.

TAJNA BLAGAJSKOG EVLIJE



Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan

                                                                  Turbe uz blagajsku tekiju
                                                             
Mevlud u Blagaju 2015. prizvao je 30.000 naroda sa svih strana bijelog svijeta, kao nikada dosad. Šta traži narod na izvoru Bune, uz tekiju i uz nju prislonjeno turbe s dva kenotafa, dva simbolična groba, od kojih je samo Sari Saltukov onaj koji dolazi iz duboke prošlosti? Traži vjeru u bolji svijet i olakšanja života na ovom svijetu.
Prije svakog znanja, stoji pučka imaginacija – ona, uza sve naknadne spoznaje, traje kroz vrijeme potpuno neovisno od kulturoloških nadgradnji i nerijetkih lutanja.

Blagajska predaja
U davno doba Bišće polje bilo je veliko jezero. Na dnu jezera, kazivalo se, bi jedna bačva golema koju je još car  Sulejman, Solomon, zapečatio i bacio da se - dok je svijeta - ne izvadi i ne otvori. U nju je 72 diva zatvorio,  jer su se pobunili i nered i opačine po zemlji počeli činiti. Najgori je bio Buna i najopakiji. Imao je tri glave: glavu orla, glavu vuka i glavu čovjeka.  Čamili su divovi hiljadama godina a da im niko pomoći nije mogao. Ali, jednom se na njih sažali Venera, nagnu Bišće i voda isteče u okolna sela. Vidješe ljudi bačvu pa je znatiželjni, otvore: Iz bačve poiskakaše divovi poput šetjana nečastivih bježeći na sve strane svijeta! Buna spazi otvor u mračnu pećinu iz koje je voda istjecala… i u nju se uvuče, u izvor zagnjuri i izvor zatvori. Ne dade više vodu ljudima, nego im zatraži, ako vodu žele, po jednu djevojku godišnje…
Carl Peez je 1891. objavio knjigu „Mostar i njegova kultura“, i u njoj dopisuje:Narod kaže  da je u provaliji iz koje Buna izbija nekoć živio jedan zmaj, koji je Zemlji jedan grozan danak nametnuo: svake godine morala mu se izložiti jedna djevojka iz okolice za žderanje. Jednoć pogodi udes Milicu, lijepu kćer u Stjepan-gradu vojvode Stjepana. Sa teškom boli dade je otac. Ona je bila nad vrelom u pola visine stjenovitog zida izložena gdje se i danas nalaze još ostaci jednog zida. Ova neman primicala se već svome plijenu, da ga proguta, u to stiže u Blagaj pobožni derviš Sari (plavi) Saltik iz Sirije. Pun plemenite hrabrosti stupi u borbu sa zmajem i savlada ga buzdovanom. Zmaj se branio i svojim je repom tako jako oko sebe mlatio, da je velike komade iz stijene izbijao. Vojvodu je ovo junačko djelo toliko razveselilo, da je hrabrom Saltiku dao svoju kćer Milicu za ženu i jedan mu samostančić sagradio, kome je on bio šeik. Povijest ovog događaja nalazi se još u jednoj samostana u rukopisu, pokraj groba šeika i njegovog sluge, na zidu visi buzdovan sa kojim je ubio zmaja i svečev mač.“

Sari Saltuk
U potrazi za historijom i njezinim odbljescima, priča o Sari Saltuku se razotkriva u brojnim dimenzijama. U njima je ponešto historije i podosta pučke predaje baš kakvim obiluje osmanski ep o Sari Saltuku – „Saltuknama“ iz 15. stoljeća. Saltuk se u njemu pojavljuje kao junak iz doba osnivanja Osmanske Turske. Potom slijede predaje bajkovitih pejzaža s krilatim konjima i sedmoglavim aždahama. Najposlije, tematiziraju se Saltukovi ratovi i kerameti – čuda, kojima ga Gospodar nadahnjuje.
U nekim je predajama Saltuk obrazovan i u kršćanstvu. Spominje se kao tumač Biblije. Svoju publiku upućuje u pravu vjeru, uvodeći ih zapravo u islamski kanon. Zbog toga su ga zamjenjivali s više osoba – sv. Jurjem, sv. Spiridonom, sv. Neumom itd. Nesuglasje je o godini njegove smrti. Baki Gölpinari navodi godinu 1291, a najkasniju - 1300., spominje Machiel Kiel.
Do kraja 15. st. utvrđeno je da postoji dvanaest njegovih mezara.  Naime, Saltukovi sljedbenici su po uputi koju im je on dao, sačinili dvanaest tabuta po koje će dolaziti ili koje će zatražiti vladari iz toliko zemalja. U svakom od tih tabuta, kad dođu po njih, vidjet će tijelo evlije. Prema Saltuknami, tabut je predan vladarima u Tatatski hanluk, Eflak, Bogdan, Rusiju, Mađarsku, Poljsku, Češku, Bosin (Bosnu), Beravat (?), Karnatu (Giranatu ?), Baba i Edirne.

Drama življenja
Ono što narod priča iz dubine vremena, ima samo jedan smiso: poništiti zlo, ubiti aždahu koja mijenja svoj lik, ali nikada ne mijenja svoju zločesti namjeru da optereti dramu življenja. Duh dobre namjere uvijek je kadar otvoriti čovjekovo srce i zato mu se odaziva. Narodna okupljanja na obalama velikog izvora Bune govore koliko je zlo umnoženo i kolika nevolja danas podjednako pritišće ljude, žene i djecu, mlade i stare.

AVAZ, prilog SEDMICA, 27. 6. 2015., str. 14-14

20. lip 2015.

JELI SU MAČKE, PSE I LJUDE



Historija u zasjedi – Kad su nečastivi harali Bosnom

 Piše: Ibrahim Kajan

Istina je da ljudi stvaraju historiju, ali je dobro vidljivo da je – nisu kadri usmjeravati. Ne samo zbog toga što ih trajno „iznenađuju nepredviđene zgode“ koje im sve “poremete“, nego ih, nerijetko - blokiraju i uništavaju! Prirodne katastrofe i iznenadne, masovne bolesti (kuge!) - zaustavljale su i najsnažnije vojne a ne samo male lokalne „istrebljivačke ratove“ poput Božjih bičeva! Ratovi i kuga što se javiše „niotkud“, pokazaše kako je civilizacija tek skramica naoko uljuđene čovjekove prirode; u hipu se čovjek „spusti“ u svoju iskonsku prirodu – životinjsku i kanibalsku!

Nečastivi u Rami
U „Ljetopisu“ fra Nikole Lašvanina (1703. – 1750.), jedan umetnuti dio autor je preuzeo iz kronike fra Stipana Margetića, zabilješku o godini 1690. koja ne ostavlja nikog ravnodušnim:
„Bijaše na Bosni Husejin-paša. - I pomori oganj (groznica) u prolitje ljude gore nego kuga. - Iste godine pade snig i mraz na žita. I bi glad koga nije nitko zapamtio. - Pomri mlogi narod od glada. A bižanija bižaše od Save prid vojskom cesarovom. Kud god bi se mako, ležahu mrtvaci: nit se kopahu, nit imadijaše tko. Ljudi jiđahu resu liskovu, s drvja koru, vinovu lozu, pse, mačke. U Sarajevu izidoše dica mater mrtvu; u Banjoj Luci, koga bi obisili, obnoć bi ga gladni ljudi svega izili. A u to vrime paša sicijaše i visaše i uskoke i raju, koga god bi doveli, i te bi ljudi mrtvace sve izili… Stvar koja se mogaše prvo toga za deset grošah prodat, za jedan se groš prodavaše. Isprodava siromaš kuće, pokuće, zemlje, suđe, haljine ...Tada ja uzeh od Šahbazovića i od Mezetovića, Turaka, livadu Drin. S tom se livadom i sad, to jest na 1738. godine, a ako Bog da, i odsele služi manastir Duha Svetoga u Fojnici i u njemu fratri sv. Frane. - Iste godine na 1. aprila pade po svoj Bosni po planina krvav snig i bijahu crljene kakono da su skerletom pokrivene iznad Fojnice…“

Miroslav je Krleža znao u svoje esejizirane dnevnike ubaciti takve „prahistorijske citate“ kojim je, neprimjerene vremenu u kojem se javljaju, potkrjepljivao misao da se bit čovjekove prirode gotovo nimalo ne mijenja. Tako u Dnevniku 1958-69., spominje posljednju pojavu „lapota“, običaja ubijanja ostarjelih roditelja, na Mljetu prije manje od 150 godina! U razgovorima s E. Čengićem, spomenuo je i kanibalizam u Banja Luci, „takoreći jučer“!
Ukazanjima razne vrste, od zlokobnih džina (na koje, sjećajući se, evocira i M. Selimović)  do blažene Gospe (i danas se prikazuje vidjelicama), nije imuno nijedno vrijeme.

Runjava divojčetina
Piše, dalje, fra Margetić godišta 1690.: „l ove godine pomori kuga; i govore ljudi da ništo hodaše noseći strile. I to Turci drže da je istina, ali nije drugo nego vrazi napastuju... Ali nije druge likarije nego svete mise, molitve i postovi. U Rami se krstjani svi pripraviše da primu svete sakramente po ruke moje. Misu bih im govorio na Gmići kod Petrove kuće, u potoku, gdi bi kužnici dohodili ter bi ih ispovidao, al se sve bijaše pomišalo, kakonoti, uz kugu, neće jedno drugomu kazat da je kužno... - Bijaše u Prozoru jedan Turčin pribolio kugu. Ovi izajde uvečer obaći volove al mu prid kućom sidi jedna runjava (dlakava) divojčetina, koja ga, ufativ, uzjaši. Molio joj se svakojako ali neće da ga pusti, nego veli: "nosi me na Gmiće!" To čudo vidi i žena i dica onoga Turčina. I on inako ne smide, nego je ponese. A kad bi blizu gdi se misa govori, reče mu: "stani, nejdi gori!" Odgovara Turčin: "zašto -,nejdi gori'; blizu smo; zašto li me zamuči?" - Odgovara ona napast: "Tuda hoda ona fratrina i govori misu; ne smijem tamo". Onda ga sjaši, pak je nesta. I to se proglasi po svemu onomu vilajetu i tako bi jasno zašto u onomu selu ne umri nitko od kuge, niti se otrova…“
Historijski zapisi, ma koliko bili uronjeni u mitsku ili legendarnu čaroliju, ili u „duh vjerujući“ – ili poput ovog vremenitog i sadržajnog! – pojašnjavaju naše izglede i naše pozicije u svijetu koji sami stvaramo. Jogunasta historija računa na našu djetinju naivnost i našu surovu zaboravnost – sveti se ali i poučava!

AVAZ, prilog SEDMICA, 20. juni 2015., str. 14-15

13. lip 2015.

STJEPAN IMENOM AHMET



Historija iz zasjede: Miljenik iz Hercegova testamenta
  

Piše: Ibrahim Kajan


Rijetko je koja historijska figura tako snažno zapamćena u pučkim predajama, kao što je zapamćen Stjepan Vukčić Kosača, veliki vojvoda bosanski, herceg od svetog Save kako se u posljednjem desetljeću vladanja Humskom zemljom volio titulirati. Ispunio je svoje vrijeme živom historijom krcatom borbenih busija i zaokreta ne samo prema svijetu koji je trajno osvajao iz tvrdoga Blagaja, nego i sukoba i surovih ratova s najbližim, sinom Vladislavom, suprugom Jelenom i zetom kraljem Tomašem! Umro je osamljen u mjesecu maju 1466. u Novom; uz posmrtni odar nije bilo nijedne od njegove tri žene, ne bi ni kćerki ni sinova, ni zetova ni nevjesta... Sudbine su ih raspršile po cijelom svijetu, kao sudbine ovovremene bosanske djece.   

BOSANSKA DJECA
A ipak, svakog se svog djeteta – i Vladislava i Katarine, i Vlatka i Mare - sjetio na kraju balade, upisujući im imena u testament i šaljući ga u trezor Dubrovačke Republike. Iz testamenta se razabire koliko mu je ko bio na srcu. Po tome sudeći, danas se čini da je baška volio posljednjeg, malodobnog Stjepana, kasnijeg moćnog Ahmet-pašu, velikog osmanskog vezira! Nije ni čudo. On ga još nije stigao razočarati!
Tako se kazivalo: oči roditelja ne nagledaše se djeteta, ali ga dadoše godine 1463., kao živi zalog da jamči sultanu zakletvu Kosačinu o vazalstvu i pacifikaciji Hercegovine. U tako kupljenu miru, bivši bosanski vojvoda, bivši herceg od sv. Save ali i drski veseljak iz dekameronskih priča, hedonist i ljubitelj svega lijepoga a žena iznad svega – poživje Herceg samo tri godine pa ode na onaj svijet.. Njegov ljubimac, njegov Stjepan je u sarajima Topkapija postao Ahmet paša Herseg-zade, označen plemstvom po porijeklu, blistava figura Velike Porte uzvinuta do samog trona -  kao veliki vezir i zet sultana Bajezida II.
U burnim je godinama vladanja triju sultana bio državnik prvog reda i vojskovođa – ali je bio i pjesnik, postavši tako i prvi u rađajućem „Istočnom Parnasu“ bošnjačke književnosti na istočnim jezicima.
Nikad nije zaboravio zavičaj, ni Blagaj, ni Hum, Hercegovinu, ni Župu dubrovačku – jer mu je, dječaku, umrli otac oporučno ostavio kuće i vinograde u Konavlima koje je još adže Sandalj Hranić „prodao“ Dubrovčanima. Pamtio je i bosanski jezik, diktirao logofatima i ćatibima na njemu, kao i ovo koje prepisujemo, požutjelo, ali puno suvremenosti koja ne zastarjeva. Uputio ga je u mjesecu travnju 1488. knezu i vlasteli slavne Republike. Kao Hercegov sin, bio je i njezin građanin, a od nje je, po naslijeđu, uredno primao redoviti godišnji „dohodak“.

SVOJ I SVJETSKI
Milijem i veledraziem prijateljem presvetloj gospodije dubrovačkoj, knezu i vlastelom, od brata vam Ahmeta Hercegovića. Vlastele vii znate kada gospodin herceg umrije kako nam oporuči blago svoje. I ono blago u vašijeh rukah bii. I kada ga podaste momu bratu za isto mene pitaste i ja rekoh da date - do vas mi nije u tome ništa da u vas jest testamenat za naše blago. Da tako je rekao veliki gospodar da vas pritegnu na tuj svjedožbu.
Da, vlastele, molimo vas kako moju bratiju da biste se i vi potrudili za naš posao, er stou mi moremou za vas posao - činimo. Ere ako mnite da sam ja zabio prvo naše priateljstvo, Bog vije, nijesam. I ako se vij za moj posao potrudite i ja ću se za vaš posao potruditi. I Bog vam umnoži gosposva vlastele!
Dvor mu je, bilježe suvremenici, sjecište i malih i velikih, i muslimana i kršćana – a od stranaca sa svih strana svijeta, ipak, najčešće, dubrovačkih poklisara, trgovaca i onih Držićevih „nazbilj“ i „nahvao“ - ljudi na svoju ruku. Postojao je i naputak Malog vijeća prišapnut mladim izaslanicima: "U razgovoru s Ahmet-pašom nastojte s njim govoriti nasamo, i on s vama, na našem jeziku, jer ćete moći prisnije govoriti.“
Pola milenija, 500 godina nakon Hercegova sina Ahmeta  – najvrjednijim što je praksom pridodao svijetu univerzalne misli jest da se može biti „svoj i svjetski“, da susrećeš ljude otvorena srca, da koristiš drugima i da ne zaboraviš svetu zemlju zavičaja ni njezin pjevni jezik:   u njima si prvi put vidio i spoznavao svijet koji je bio i mogao biti sretan.

AVAZ, prilog SEDMICA, 13. VI. 2015., str. 14-15