19. stu 2017.

KRAJIŠKE MUDROSTI U „ORAHOVIM LJUSKAMA“

AMIR SIJAMHODŽIĆ




Piše: Dr. Ibrahim Kajan

KRAJIŠKE MUDROSTI U „ORAHOVIM LJUSKAMA“
Amir Sijamhodzic: KRAJIŠKE IZREKE. Nemoj, pa se ne boj, BZK Preporod, Bužim, 2017.

Rukopis Krajiških izreka / Nemoj pa se ne boj koji potpisuje Amir Sijamhodžić, mladi bužimski profesor, predstavlja jedno veliko iznenađenje – a to iznenađenje ne iznevjerava ni svoj cilj, ni rezultate svoga cilja. Ovim kraćim rezecenzentskim pristupom pokušat ću  pojasniti o čemu se radi. 

Ideju za prikupljanjem narodnih umotvorina lapidarnog tipa (poslovica, fraza, izraza) Amir Sijamhodžić je dobio, kako bilježi u predgovoru, slučajno. Zapazio je naime kako se u svakodnevnoj komunikaciji sa svojim zavičajnim svijetom doslovno sudara s „okamenjenim oblicima“ govora kojim se protkiva i najsavremenije kalendarsko vrijeme, što je upozorilo ovog mladog intelektualca – da elementi epskog vremena istrajavaju, ako ne više u „krupnim“ usmenim oblicima, a onda u minijaturnim, u iskazima što su širokim značenjema zbijena u „orahove ljuske“ pučkog promišljanja, usprkos digitalnim tehnikama i elektronskim računarima. Čuo ih je Amir „od svoga oca,  a koje je i on čuo od svojih roditelja, rođaka, komšija i prijatelja“. Kada ih je čuo? Čuo ih je danas, početkom 21., a ne krajem 19. stoljeća kada su prve pučke umotvorine bošnjačkom rukom zabilježene i uknjužene u dvijema knjigama Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. 

Shvativši što je „slučajno“ otkrio, postavio je „primarni cilj da sam sakupi što veći broj dosad nezabilježenih kratkih narodnih umotvorina krajiškog čovjeka“. Uz to ide i frapantna činjenica „da se do danas u Cazinskoj krajini planski i ciljno nije (niko) bavio sakupljanjem navedenih mudrosti, kao najoriginalnijeg izraza ćudi i načina života u višestoljetnom periodu koje je obuhvaćeno usmenom predajom“. 

Slijedeći svoj cilj, što je prikupio i što je uradio s prikupljenom građom mladi znantvenik Amir Sijamhodžić?

Sakupljač je sam zabilježio „nekoliko stotina misli, fraza i izreka“ u prostoru Cazinske krajine, neke je susretao i na drugim mjestima BiH koje su po svom duhu i mobilnošću mogle nastati u njegovom duhovnom zavičaju. S poslovičnim frazemima koje Cazinska krajina baštini iz objavljenih izvora, u njegovom redaktorskom izboru našlo ih se „više od hiljadu“. 

U vrlo studiozno pisanom predgovoru, u uvodnom slovu, Sijamhodžić prezentira svoj postupak, obavlja razdiobu te velike zbirke misaonih „atomskih mrvica“ koje su preživjele epohe u istom obliku ili su, metamorfozirane, pristigle do nas u prepoznatljivim, ali nezabilježenim varijantama. Sve te izreke, fraze, poslovice, aforizme, tvrdnje, doskočice, pitalice, rugalice itd., kategorizorao je u fraze, izreke i poslovice, a pojedinačo ih je u izdanju poredao abecednim redom olakšavajući pretraživanje budućem čitatelju.
Po semantičkoj dimenziji, vrstovno ih je odredio kao anegdotske, filozofske, političke, etnološke, težačke, klimatske/meteorološke, povijesne, geografske, vojničke, lovačke, gurmanske, šoferske, moralističke, dijaloške, zatim na kletve, pošalice i popijevke.

Upozorio je i na dijalektalnu izvornost jezičke osebujnosti ikavskog narječja, po čemu ih nerijetko „iz aviona“ prepoznaje. Uz jezička obilježja, autor upozorava i na stilističke vrednote krajiškog zgušnjavanja misaone perfekcije oblikovane u ciglih nekoliko riječi, od kojih je uvjerljivo najkraći onaj sastavljen od samo dvije riječce, a to je ona, kako kaže, „kultna krajiška potvrdna uzrečica“: Pa da.
Studija je pisana vrlo čitko i pregledno, što govori o autorovoj moći gospodarenja jezikom i vještini manipuliranja prikupljenom građom koju podvrgava propitivanju i tumačenju. Njegova uža selekcija u uvodnoj studiji citiranih i analiziranih primjera, svojevrsni je duhovno-mentalni portret čovjeka koji živi na serhatu, krajišnika. 

Čovjek je ono što govori i ono što radi. A ono što govori, ogoljelo i oljušteno od svakog viška – postaje nužno metaforično ili ironično, rugalačko ili filozofsko... Taj „rasuti misaoni teret“ poslovica, fraza i izkaza koje je prikupio, uredio, prostudirao i nama danas ponudio u obliku knjige Amir Sijamhodžić, sad blista sjajem svoje „arhajske zavičajnosti“ i svoje univerzalne misaone punine.  Najposlije, Krajiške izreke dubinskom opservacijom duha ispisuju obris vanjskog, nerijetko surovog svijeta u kojem Krajišnik oblikuje svoj bogomdani, zadani život. Opisuje svijet i izriče svoj neporecivi stav o njemu.

U Mostaru, 10. VII 2017. 

18. stu 2017.

LISICA MOGA BRATA






ibrahim kajan

LISICA MOGA BRATA



Zastadoh u dugu trčanju, i skrih se u jazbinu iz koje je lisica na tren izašla,

tek da predahnem od napasti, od brata svojega, od brata Kabila,

koji neće ništa od mene, osim krvi koja mu ne treba.



Brate jedini, brate prelijepi, brate predobri, brate po Bogu Jedinom

određeni, brate po ocu našem Ademu prečasnom, i po majci našoj Hawi

neokaljanoj – zašto me progoniš i zašto me od sebe odguruješ

a nerazumnim životinjama priklanjaš?



Tako sam dahtao, pun prvog straha koji je rođen na zemlji, pa je zemlja

ušutjela, jer ništa nije znala o ljudima.



A kada se lisica vratila, znao sam da je kraj, jer onaj ko je mudar i lijep

poput lisice, znat će sačuvati svoju kožu.



Osjetio sam bratovu ruku, jer ko bratovu ruku ne bi prepoznao

i u najgušćoj noći! – pa stade Kabil mileni moj potiljak suhoj zemlji prigibati

i mjesto na tijelu opipavati gdje je Bog stavio pulsirajući znak svoje

Velike milosti, po kojem uvijek zna gdje je i šta radi onaj od zemlje

načinjeni.



U trenu kada me ubi brat moj, uzdigoh se iznad užasne propasti, gledajući

svoju krv kako se, rujna poput unutrašnjosti Bića ljubljenoga, lijeva po

pijesku. Tad, po zemlji pade Gospodareva zapovijest - da krv nikada neće

u pijesak potonuti i počinitelja od zla najvećeg zakloniti.




Tako je bilo i sa mojim bratom nesretnim.




Mostar, 25. VI 2007.





Izvor: Diwan, god. X, br. 23-24, novembar 2007., str. 137

Portret: Halil Salčin, olovka, 2013.


9. stu 2017.

KAD ME UNUCI BUDU PITALI O VELIKOJ ZGRJEHI NAD NAMA POČINJENOJ...

Ibrahim Kajan





Bilo je tako strašno vrijeme

da je brvnara poskakivala, da su grede ječale

da se vrata više nisu mogla zatvoriti

da su svi pobjegli –

jedni, luđi, u šumu, a drugi, pameću zaokrenuvši, u zemunice, noktima izrovane, 

čak i po blatu, pužući, djeca su malodobna nestajala 
iza granice našega polja

i više nikoga nikada nisam vidio.



Prošlo je trideset godina,

a koliko je tek stoljeća proteklo u mom kalendaru za isto to vrijeme, koje računam od vremena neopisiva iz kojega su bježali i oluja očevi i kurve sinovi njihovi



Nakon potopa pustio sam goluba da izvidi ima li kopna kakvoga na ovoj kugli što,

u snu,

lebdi između mojih dlanova.


I gle ti to! Eno ga, dolijeće, vraća se!
Sletjevši mi na ostarjelo rame doneseno iz djetinjstva,

grančicom mi lovorovom taknu resicu, ušnu školjku ispunjenu krikovima

moje braće malene i mojih sestara ubogih

koje su poklali vukovi

na pravdi Mudrog i Budnog Boga Velikoga.


Na pravdi Ljubljenog, koji u mom srcu svoju kuću posjeduje od prije nego srce postoji

zbog imena njihovih prelijepih



M., 9. VI. 2007.

8. stu 2017.

IMPERATIV "PUTUJTE!" - BOŽANSKOG JE PORIJEKLA

Muftija Seid ef. Smajkić
govori na promociji 3., bibliografskog izdanja Kajanove knjige Tragom Božjih poslanika, 
u Konjicu, 7. XI 2017.




Božanski poziv da putujemo i otkrivamo znakove vremena u prostoru i sam prostor, izražen u imperativnoj formi „PUTUJTE“kao i u islamskoj maksimi „razmišljajte o znakovima božjim u prirodi a nemojte mudrovati o božjem biću“ kao da nalazimo u zapretanoj mladalačkoj čežnji književnika Ibrahima Kajana čiji je eho dopro do njega i kojega je on razumio i odazvao mu se:

„Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su završili oni koji su poslanike u laž ugonili. 3:137

„I koliko smo naselja uništili, čiji su žitelji  griješni bili, i ona su opustjela, samo su ruševine ostale! I koliko bunareva ima zapuštenih i koliko visokih palata ima praznih! Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali,  oči nisu slijepe, već srca u grudima.“

 Naslovnica 3. izdanja

Ovom je spoznajom sam autor najpreciznije odredio prirodu i kvalitet avanture iz koje su iznjedreni tekstovi o kojima govorimo: „Najveća avantura  koja se čovjeku može dogoditi, kažu mudri ljudi- susret je sa samim sobom. Ako ikada čovjek može biti istodobno i sam i sa ostatkom svijeta, svakako je to u trenucima susreta s palačama i hramovima, onim opipljivim tragovima misaonog svijeta što posreduju kontakt s ljudima koji su nekada davno bili.Od blistavih građevina jedino su ljepše i misaonopoticajnije- njihove ruine!“

Tako je književnik Ibrahim Kajan zahvaljujući svojoj znatiželji,znanstvenom istraživačkom porivu,senzibilnomistančanomintelektualnom i duhovnom oku otisnuo se u lokalitet u jugoistočnoj Turskoj koji se svrstava u najatraktivniju zonu „historijskog- arheološkog turizma“,“ Području božjih poslanika“ o kojoj se u našoj kulturnoj pa i svjetskoj javnosti zna vrlo malo. Ovim svojim činom, hrabrošću i pregalaštvom uspio je približiti nam i otrgnuti od zaborava impozantno pitomo i izazovno tlo – plodnu oazu prapovijesti drevnih kultura u kojoj su nicale, nastajale razvijale se i nestajale velike civilizacije.Ovo je konačno i prostor gdje su zasađeni i iznikli korijeni modernog monoteizma oličenog u judeokršćanskom i islamskom učenju i svjetonazoru.(iz recenzije Željka Grahovca).

Veličanstveni materijalni ostaci kultura što su nastajale i cvale više milenija prije Krista na relativno malom prostoru, a koje nam Ibrahim Kajan svojom osebujnom kreacijom i imaginacijom čini dostupnim,pa skoro dohvatljivim, vode nas samim izvorima svijeta. Naime, materijalni ostaci tog vremena, priče i legende, koje plutaju između vjerovanja i nevjerovanja, starozavjetnog citata i izvornog kuranskog ajeta, na prijemčljiv način govore o uskoj povezanosti čak „istorodnosti“ najznačajnijih figura među navjestiteljima i utemeljiteljima judeokršćanske i islamske religije,ukazujući na praizvornost i monolitnost čovječanstva općenito, od Adema,Nuha,Ibrahima, Musaa,Isaa do Muhamed pejgambera. To je ono,u stvari, što mi učimo od mejtefa, tokom svih nivoa obrazovanja kroz usmenu tradiciju te kroz cijeli život:
 
„O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikom osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo, i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!“ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: „Budite svjedoci da smo mi muslimani.“ 3:64

„On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: „Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!“ Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu.Allah odabire za svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.“ 42:13

„Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike njegove: „Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih.“ 2:285

A da su svi poslanici bili donosioci vjerodostojne predaje i nagovjestitelji u kontinuitetu objave dolazećeg autoriteta- nasljednika nedvosmisleno ukazuje i kuranski stavak: „A kada Isa, sin Merjemin, reče:“O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam  potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i davam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći“  i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše; „Ovo je prava vradžbina!“( 61:6)

Ovaj nedovršeni putopis Ibrahima Kajana je, kako ga opisuju neki od književnih analitičara (Mirsad Kunić) put kroz vrijeme i prostor, a više kroz vrijeme:“Svijet kojega pohodi junak nije običan svijet, to nije sasvim običan ni prostor. Stoga ovo nije samo putopis već i vreme-plov. To je put više kroz vrijeme nego kroz prostor. Ako ćemo  biti precizni i određeni do kraja, ovo je jedna vrsta živog dijaloga junakovog sa vremenom sadržanim u svakoj stopi ovog prostora. A u magli minulih stoljeća  i milenija, koji tu spavaju junak komunicira samo sa univerzalnim vrijednostima, koje se kao lajtmotiv  ponavljaju u različitim civilizacijama...  Izabrani prostor je u svakom vremenu bio stjecištem više civilizacja, religija, kultura, zapravo prostor gdje su se rađale i nestajale najveće civilizacije.“

Zaključujući ovaj kraći prikaz Kajanovih putopisa možemo konstatirati da je teško naći sažetije i jezgrovitije djelo, pri tom još ljupko i maštovito, koje na jednostavan način čitaocu nudi mnoštvo najinteresantnih informacija o milenijskom periodu ljudskog roda i postojanjana veoma značajnom lokalitetu kojim su prodefilovali za opstanak svijeta najeminentniji umovi i velikani duha, odnosno najmoćnija civilizacijska dostignuća.Djelo svakako vrijedi imati u svojoj biblioteci i opetovano ga isčitavati.

Seid Smajkić
Mostar, 1. 11. 2017.g.

6. stu 2017.

DRAMA LJEPOTE I DRAMA OPSTANKA BOŠNJAKA U HUMSKOJ ZEMLJI

mr. Alen Zečević
autor


 Drama ljepote i drama opstanka Bošnjaka u Humskoj zemlji

(o knjizi Ibrahima Kajana: Krici i šaputanja – putopisi iz Humske zemlje)



         Ono što čovjeka čini bitno drugačijim od svega što je stvoreno u prirodi, što ga u tom nedorečenom prostoru kojeg nazivamo poviješću pozicionira i ostvaruje kao ljudsko biće, jesu osjećanja s kojima je rođenjem došao na ovaj svijet. Od dana kad je prvi put u njemu otvorio oči, pa do suđenog časa kada će ga božijom voljom napustiti, on u sebi osjeća snažno bilo posebnog čuvstva: ljubav prema zavičaju, prema domovini! 



          Krici i šaputanja. Putopisi iz Humske zemlje
Bosanska riječ, Tuzla, 2017.
Knjiga Ibrahima Kajana, simboličnog naslova Krici i šaputanja, svjedočanstvo je iskustva ljubavi prema Hercegovini, toj, kako se zvaše svojim autentičnim povijesnim imenom, Humskoj zemlji, komadiću svijeta s kojim autora vezuju neraskidive niti duhovnog života. Artikulisana kao zbir putopisa, knjiga je ostvarila sklad, povijesno i hronološkim redoslijedom periodiziranih razdoblja, od najranije prošlosti, dakle prapočetaka ljudskog egzistiranja na hercegovačkom tlu, preko zagonetnog srednjovjekovlja, obzora i pune četiri stotine godina dugog prisustva osmanske civilizacije, austrougarskog perioda, sve do savremenog doba, dajući u konačnici obimnu studiju portreta političkih ličnosti, kulturnih prilika, svojevrsnu biografiju Hercegovine, njene duhovnosti i ljudi koji su se s njom stoljećima saživljavali. To putovanje počinje skoro trinaest hiljada godina u prošlosti, u Badnju kod Stoca, gdje se, sve do 1976. godine i arheološkog otkrića, od ljudskog oka skrivala pećina i u njoj crtež što ga je u kasnom periodu mlađeg paleolita svojeručno načinio starosjedilac prapovijesnog hercegovačkog krša. A on skriva mnoga čudesa. Jedno je Daorson, drevna prijestolnica ilirskog plemena Daorsa gdje još i danas vremenu odolijeva golemo kamenje poslagano, vjerovatno, tri stotine godina prije nove ere, u čijoj je burnoj prošlosti zatečenih ruina autor prepoznao sudbinu antičke Troje, a drugo, jednako mistično, je Mogorjelo, ostaci rimskog kompleksa situiranog u neposrednoj blizni Čapljine, čiji postanak nauka datira u 1. stoljeće nove ere.

        Iz antike, gotovo neprimijetno, kroz impresije opisane u bilješci o dvoru slavne plemićke porodice Kosača, te prikazom životnog puta i sudbine možda i najintrigantnije ličnosti koju je ovo podneblje dalo, Katarine, kćeri Herceg Stjepana, te kraljeva, redom Stjepana Ostoje, Tvrtka II, Stjepana Tomaša i, konačno, posljednjeg i tragično stradalog Stjepana Tomaševića, provodi kroz svijet burnog srednjeg vijeka. Sa posebnom pažnjom i vrlo snažnim osjećanjem, prepoznat će čitalac, pisac pripovijeda o nevoljnom napuštanju domovine i posljednjim danima nesuđene bosanske kraljice Katarine, koja je pred vojskom sultana Mehmeda Fatiha izbjegla u Rim, gdje je, kako nas izvještavaju izvori, umrla 1478. godine. Autor, svakako, nije zaobišao ni svoj Mostar,   a naročito ne spomenik zbog čije se ljepote ime ovog grada pročulo na sve četiri strane svijeta: Stari most, remek djelo osmanske arhitekture, a idući južnije od Mostara, putopis ga je odveo u Blagaj, pred čuvenu tekiju na izvoru Bune, gdje je, inspirisana narodnim predanjem, u njegovim mislima nastajala priča posvećena njenom osnivaču, Sari Saltuku. I Stolac je čekao Ibrahima. U njemu je prešao preko kamenog mosta na Bregavi, u narodu prozvanog Inat-ćuprijom, o kojem nam je, također, ostavio vrijedan pisani trag, a naći ćemo ga među četiri stolačke vedute. Na putu prema Trebinju opisao je džamiju u Kotezima, autentične arhitekture, jedinstvenu te vrste, koja je izgrađena u drugoj polovini 15. stoljeća, a iz Trebinja, na povratku kući, sa sobom je ponio gorku spoznaju o razrušenoj rezidenciji begova Resulbegovića i tek rijetkim Bošnjacima koji se vraćaju u zavičaj iz kojeg su protjerani.

        Posebna vrijednost ove knjige sadržana je u činjenici da je kroz nekoliko poglavlja, tačnije njih šest, popraćenih bogatim naučnim aparatom, pisac rekonstruirao egzaktnu, dokazivu i, prema tome, neospornu neprekinutost povijesnog kontinuiteta bošnjačke i, uopće bosanskohercegovačke kulture, obuhvatajući rezultate njenog duhovnog i materijalnog stvaranja na tlu Hercegovine kroz različite povijesne kontekste. Tako u poglavlju Grad s mostom, Ibrahim Kajan donosi nekoliko vrlo zanimljivih, na narodnoj predaji i povijesnim činjenicama temeljenih pripovijesti o životima pojedinaca, pa čak i cijelih porodica koje su živjele i djelovale potkraj osmanske i tokom austro-ugarske vlasti u Mostaru. Posebno se izdvajaju zapisi o zaboravljenom ljetnikovcu Ali Fehmi ef. Džabića, kojeg je autor prilikom posjete zatekao u sramotno ruševnom stanju, zatim, Safvet-begu Bašagiću, nesretnom pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću, te potresnoj nepravdi što se zaboravom činila liku i djelu Mujage Komadine, najznamenitijem od svih gradonačelnika Mostara.

        Autor je, reći će to svako ko ga zna, veliki poštivalac pravde i borac za istinu. Bio i ostao.   U knjizi je, onako kako to nalaže obaveza ljudskosti, iz zaborava izbavio sve ono što se potiralo ili se još uvijek potire u pamćenju ovdašnjeg svijeta, strašnu spoznaju o još strašnijim zlodjelima  što su činjeni u ime nečasnih "ideala". Obilazeći groteskna i opustjela mjesta, u kojima, kako i sam kaže, nema žive duše, podsjetio nas je na zapanjujuće zločine ustaških hordi nad Srbima       u Šurmancima, Klepcima i drugim zaseocima, zatim, zloglasni logor Dretelj gdje su u minulom  ratu gašeni životi bošnjačkih civila, sablasno prazne Fatnicu i Planu, jamu Čavkaricu u koju su  za vrijeme Drugog svjetskog rata bacana tijela nevinih Bošnjaka i među njima jedinog, velikim božijim davanjem preživjelog insana, Hadžere Ćatović. Tragična iskustva ljudi, ma ko oni bili, u naslovu ove knjige odjekuju kao krici!

       Na kraju potrebno je istaknuti da knjiga Ibrahima Kajana, koja je pisama visokim naučnim stilom, predstavlja djelo čije bogatstvo sadržaja mogu koristiti svi, i srednjoškolci, studenti, čak i mnogi znanstvenici koji će se, sigurno, već pri prvom čitanju upoznati sa činjenicama o kojima  su znali vrlo malo ili gotovo ništa.