21. svi 2016.

SADETA ĐIKIĆ ILI „VELIČINA MALENIH“



Autorica i njezino djelo
 Sadeta Đikić (Mostar, 1920. - Mostar, 2005.)

Historija iz zasjede
Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Otkuda miris u ruži, i bi li ruža mirisala kad bi se nekim drugim imenom zvala, pitao se veliki Šekspir  pa odmah odgovario: „Ruža će uvijek isto mirisati ma kakvo joj vi ime dali.“ Ljepota možda ne služi ničemu, ali svijet bi bio panorama pakla da je nema. 

Bila je u Mostaru jedna gospođa koju nismo vidjeli, a samo su je neki sretni susreli u ono davno i zaboravljeno vrijeme iza onog tamo rata, a još rjeđi – do njezine duboke starosti i zaborava. Zvala se Sadeta, imenom koje u svom značenju krije sreću! Živjela je s porodicom u Đikovini, kvartu iz turskih vremena na krajnjem zapadu našega grada. Prezivala se Đikić. Ovdje je rođena 17. 10. 1920. Završila je osnovnu i srednju stručnu školu. 

U javnom se životu pojavila prvom izložbom,  uz neki prigodni dan posvećen narodnoj revoluciji, u decembru g. 1953. Mada smo, generacijski, uz pojavu Sadete Đikić, mogli imati desetak godina, do nas je doprla vijest bez usporedbe – da jedna žena, iz „našeg sokaka“, uz to domaćica, otvara svoju prvu likovnu promenadu! 
Rijetko se pojavljivala u javnosti, a još rjeđe izlagala. Nove generacije školovanih, akademskih slikara vratile su se sa svojih studija. Pala je gotovo u zaborav. No, jedan od tih vitalnih mladića, danas znameniti, akademski slikar Jusa Nikšić, spomenuo ju je u razgovoru Franji Likaru, koji je skupljao građu za prvu monografiju o bosanskohercegovačkom naivnom slikarstvu.  Obećavši piscu monografije „likovni šok“, pozvao ga je u posjet osamljenoj umjetnici.

Zaista, Likar je, „ostao zatečen“ pred slikama „naivne umjetnice“! U „Oslobođenju“ je 1972. zapisao: „Jednom je Pikaso govorio: „Ne smeta mi kada reprodukcija neke moje slike ispadne loše kada se izmijene boje. Slika mi tako donosi nešto novo i često me iznenadi.“ Sadeta Đikić 53-godišnja domaćica iz Mostara, ne vjerujemo da bi se složila sa riječima velikog Španca. Sadeta je od onih ljudi koji su veoma osjetljivi na boje, posebno na izvjesne boje. Između bjeline kamena ove njene slike o Mostaru, poigravaju kupole zelenila, ali ovde mi ne vidimo da u njima svjetluca ona posebna prodornost kadmijumove žute u kojoj Sadeta pronalazi jednu pravu prisutnost sunca. Iskre tog istog kadmijuma nosi u sebi i ovaj ćilim plave Neretve, ali u njoj čini osnovu ipak jedna sasvim druga boja koja je domaćicu iz bijelog grada na Neretvi, po njemim riječima, gotovo zavadila sa slikarstvom. Najskromnije rečeno, pariska plava i pruska plava neobična je boja i slikari je obično izbjegavaju. To je plavo veoma prodorno i nedavno se jedan naš slikar metaforički izrazio – ”sa jednom tubom parisko plave moglo bi se obojiti vode za još jedno Jadransko more".

Ali u životu je sve relativno. U ovom slučaju jedno veliko zlo pretvara se u jedno veliko dobro, jer Sadeta Đikić prisutnost pariske plave, u ovoj našoj egzistenciji, smatra nenadoknadivim. Sadeta Đikić svojim brojnim slikama iskazuje nam se kao slikar autentične naive, ona vjeruje da je slikom moguće izraziti i nemoguće.“
Tako je Sadeta dospjela na koricu Likareve monografije bh. naive objevljanoj 1974. A poslije, nakon nove plime zabova, opet je od njega otrgnuta reprodukcijom na „Likovnoj pozornici Mostara“ Salke Šarića!

U hladnom mjesecu januaru 2005., umrla je u svom gradu. Je li ispunila značenje svoga imena? Nikad nećemo saznati. Ispraćena je riječima svog velikog poštovatelja slikara J. Nikšića. 

Spominjući nekoliko njezinih slika „dostatnim da nas uvjere ali i uvedu u stanje levitacije duše između neba i zemlje“, Nikšić izdvaja „Raj i pakao", „Knjigu života“, „Sliku bez naziva“  smatrajući ih likovnim djelima koja će, podvlači, „duži vremenski period bit predmetom rasuđivanja, ne ovovremenskog raskalašenog  - nego rasuđivanjem nematerijalnom metafizičkom poetikom.“

Niko nije poetičnije a ni tačnije definirao njezinu pojavu na ovom svijetu od citiranog slikara Nikšića, tvrdeći da je Sadeta kao endemska rijetka vrsta ljudskog roda, istrgnuta iz vremena i prostora, van svakog estetskog i tehnološkog iskustva. Ona je, kaže on, govorila jezikom arhaičnim i podsvjesnim što je najljepši i najpoetičniji dokument ličnosti.

AVAZ, prilog SEDMICA, 21. 5. 2016., str. 14-15

14. svi 2016.

LJUBUŠAKOVO PUTOVANJE USUSRET VREMENU



Historija iz zasjede


Piše: Dr. Ibrahim Kajan



Bio je dijete svog vremena. Istočnog je i zapadnog obrazovanja. Poliglot širokog političkog i kulturnog interesa. U „preokrenuti“ kulturno-civilizacijski horizont, u iseljeni prostor istočnjačkog duha i adeta i potisnutu vjekovnu tursku upravu – prvi je vratio zapadnu pismenost političkim i folklornim tekstovima. Gradonačelnik je Sarajeva: prvi put za osmanske uprave od jula 1877. do marta 1878., a drugi put za austrougarske, u dva mandata, od marta 1893. do aprila 1899. Zvao se Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak.

Malo studija

Tvrdi se da je rođen u Vitini na obiteljskom imanju (g. 1836.), ali podatak uopće nije pouzdan. Zabilježena predaja kaže da je rođen u historijskoj jezgri Ljubuškog, u naselju na uzbrdici, Gožulj, gdje je rezidirao  njegov djed, posljednji ljubuški kapetan Sulejman-beg, gdje mu se rodio Ali-beg, otac Mehmed-begov. Isti podatak se razabire i iz špijunskog izvještaja „kapetana Božića“, kao i iz putopisa Riharda Erka  (iz 1846.).

Uz ime, Mehmed-beg je redovito dopisivao etnik Ljubušak. Je li tačan datum rođenja iz brojnih biografija 19. 7. ili 19. 12. 1839., kako navodi „kvalifikovana lista koja nije sačuvana“? 


Studijskih radova o njegovu djelu je tragično malo – da nema Rizvićeve, Maglajlićeve, Durićeve, Karićeve  i Džankove, moglo bi se pomisliti da je protiv te historijske figure podugnuta zavjera šutnje  - a nije! Nije, jer evo, svi ga, osobito u najnovijim danima, redovito spominju pozitivističkim natuknicama: obnovitelj je nacionalnog bošnjaštva, rodonačelnik bošnjačke književnosti, pandam je V. Karadžiću, na nj se naslanjaju najrecentnije deklaracije o bosanskom jeziku, itd. Međutim, studija nema, osim spomenutih. U njega se, nonšalantno, učitavaju kodovi iz 2016. godine.


Koncepti današnjeg bošnjaštva i bosanskog jezika različiti su u odnosu na šire poimanje tih pojmova kako ih je  podrazumijevao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. Kapetanovićevo je bošnjaštvo, zajedno s jezikom, „pokrivalo“ i prostor i stanovništvo BiH u cjelini, bez ozbira kojoj su vjerskoj kulturi baštinicima. Taj koncept, spomenimo, od suvremenika su pokušavali reafirmirati pokretači Bosanskih pogleda Zulfikarpašić , Balić, Velagić (1960.-1964.). Odjek takvog koncepta moguće je primijetiti i u Isakovićevu Rječniku karakteristične leksike u bosanskom jeziku.


Djela Kapatanovića Ljubušaka, podsjetimo se, bila su dugo mrtva, sve do same blizine agresivnog udara na BiH, kada su nakon stoljeća, ponovno štampana i puštena u opticaj. Riječ je prije svega o Istočnom blagu I, II, 1886-1887, i Narodnom blagu, 1887. Za skupljanje te, pretežno folklorističke građe, nadahnut je prijateljstvom i uvidom u rad sakupljača Vuka Vrčevića, austrijskog vicekonzula u Trebinju g. 1861., kada je Mehmed-beg u istom gradu bio kajmekamamom. 

Historijski doprinos

Njegovo političko djelo je puno manje poznato. Kao reakcija na anonimni pamflet na njemačkom „Sadašnjost i najbliža budućnost Bosne“, Ljubušak je ispisao prvi naš polemički tekst – „Šta misle muhamedanci u Bosni“ (1886),  ohrabrujući narod, razobličavajući laži o Bosni i „muhamedanskom narodu“ u njoj.  Na brošuru su se negativno, iz srpske političke perspektive, osvrnuli Ćorović i Kočić, proglašavajući ga, s prezirom, austrofilom i poltronom. Drugu brošuru „Budućnost Muhamedanaca u Bosni i Hercegovini“, na bosanskom jeziku, završio je vrlo znakovitom porukom – stihom turskog pjesnika Riza-paše: Ako vrijeme ne bude naklonjeno tebi, budi ti vremenu. 


Godine 1891. pokrenuo je novine „Bošnjak“, s idejno-političkom misijom narodnosnog određenja integralnog bošnjaštva, posvećen prije svega „muslimanskoj komponenti“, baš kako je glasio, puno godina kasnije, podnaslov kapitalnog djela S. Balića, „Kultura Bošnjaka – muslimanska komponenta“ (1973.)

Nakon gotovo ispunjenog drugog gradonačelničkog mandata upravljanja Sarajevom, Ljubušak je u julu 1898. doživio prvi, , a 28. 6. 1902., drugi, smrtnosni, moždani udar.

Izvedenica iz misli onog spomenutog turskog pjesnika, služila mu je parafrazom da „ako ti vrijeme ne ide u susret, kreni ti u susret vremenu“. U tom je smislu živo i njegovo djelo i njegov zaključeni historijski doprinos. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 14. 5. 2016., str. 14-15

7. svi 2016.

VJERNIKU JE IME: G. NULA


Gazi Husrevbegova medresa - iz doba utemeljiteta




Historija iz zasjede – Kad je „sretna država“ režirala likvidaciju IZ BiH
Piše: Dr. Ibrahim Kajan

U vrelom ljetu 1946., prije 70 godina, donešen je Zakon o naconalizaciji u Bosni i Hercegovini. Zakon je predviđao, osim privatne imovine građana, u vlasništvo države prenijeti i golemu pokretnu i nepokretnu imovinu vjerskih zajednica. 

Prema Islamskoj zajednici BiH, Zakon je vrlo restriktivno provođen. Mjere su bile toliko oštre, a imovina bespoštedno oduzimana a prvi u muslimana, raisu-l-uleme (Salih ef. Bašić, do 1947., kao ni Ibrahim ef. Fejić, do 1957.) - nisu ništa poduzimali, šutjeli su i bez ikakvog otora pristajali na pljačku "narodne vlasti", očito je bilo da to neće učiniti ni (od Komiteta!) aminovani, novopostavljeni,  "prvi među mislumanima", reis hadži Sulejman ef. Kemura. Tada je započelo... Preko jugoslavenske granice ilegalno je prenesena jedna kopija peticija s popratnim tekstom koja je uzdrmala partijske, državne i vjerske krugove U BiH. Predstavka je bila naslovljena na reisu-l-ulemu hadži Sulejmana Kemuru. Prije toga, ona je u izvornom obliku već bila na stolu predsjednika FNRJ, Maršala Tita. O tome se nije smjelo saznati.  

Za taj rani „grijeh struktura“ prema narodu, saznalo se objavom predstavke u 1. broju emigrantskih Bosanskih pogleda g. 1960. Potpisalo ju je 70 „odličnih sarajevskih građana“. Njom se zahtjeva izuzimanje Gazi-Husrevbegove medrese od sile Zakona o nacionalizaciji kojim se zahvaćaju sva dobra vjerskih zajednica. Medresa je ustupljena Filozofskom fakultetu!

Zgrada Gazi Husrevbegove medrese - za Filozofski fakultet!

Predstavka, mada tretira pitanje Gazine medrese, krik je protiv likvidacije Islamske zajednice i protiv bezumnog barbarizma vladajuće elite. Već je ukinuta Vakufska direkcija. Ukinut je i Ulema medžlis. Pripremljen je samrtni pokrov IZ BiH.
Peticionaši su poslali rezoluciju drugu Titu a on ju je on proslijedio predsjedniku Vjerske komisije za BiH Todoru Kurtoviću. On ih je uputio da se obrate Reisu h. S. Kemuri.
U tekstu je ključna rečenica: „Svrha je ove naše predstavke, da se vraćanjem Gazi Husrevbegove medrese u njene ranije prostorije, svi ti objekti izuzmu od nacionalizacije i da se ta naša najstarija kulturno-prosvjetna ustanova i istorijski spomenik bude sačuvana, da služi namjenskoj svrsi i budućim pokoljenjima.“

Prvi joj je potpisnik Muhamed ef. Pašić, bivši profesor medrese i aktualni direktor knjižnice. Slijede potpisi svih sarajevskih imama na čelu s Esad ef. Sabrihafizovićem, imamom Begove džamije i predsjednikom Ilmije BiH, te niza istaknutih pojedinaca a među njima i bivših narodnih poslanika. 

Nakon što je predsjednik Kurtović zaprimio  to  „egzotično štivo“, nastala je bjesomučna potraga za potpisnicima i haranga protiv „dušmanina“ naše stvarnosti.
Hitno je sazvano Vakufsko povjerenstvo, svi gradski imami, a sjednici su pribivali i „najistaknutiji funkcioneri IVZ te predstavnici partije i Udbe i član vjerske komisije Fazlija Alikalfić.“ Sjednica puna prijetnji hapšenjima, akt je proglasila neprijateljskom podvalom. 

Iz pisma T. Kurtovića predsjedniku Vjerske komisije za FNRJ (B. pogledi, 3, 1960.), jasno se očituje zloćudna režija „inžinjera duša“: „... Ja sam nakon telefona s Tobom pozvao Muhameda Pašića sa trojicom saradnika i potpisnika pošto su me Reis Kemura i drug Fazlija... izvijestili da se Pašić može smatrati  organizatorom ove akcije... Moj utisak je da je neprijatelj i fanatik. Kad sam počeo da mu na energičan način objašnjavam o posljedicama kao da mi nećemo dozvoliti  da harangira, hladno i drsko me je prekinuo i ustao da ide govoreći da nije navikao da se tako s njim razgovara. Ja se nisam dao provocirati nego sam mu rekao šta smo odlučili...“ „Mi znamo da je Pašić dao Afganistanskoj vjerskoj delegaciji, koja je boravila u našoj zemlji, negativne podatke i najgore ocrnio  naše partijsko rukovodstvo i vjerske osobe... Kupi podatke o trošenju svinjske masti u bolnicama i internatima pa čak i u miliciji i armiji i o tome podnosi proteste kod Kemure...“

Dalje se Kurtović žali na propuste drugova „raspoređenih u muslimanskim vjerskim organizacijama“, koji su ipak „počeli pravilno funkcionisati“, pa su uspjeli saznati za „proteste i potpise“ – ali, bilo je kasno. Na kraju  se i hvali: „Inače, sama prijava objekata koje po čl. 11. Zakona o nacionalizaciji ne spadaju pod nacionalizaciju su, od Saborskog odbora, zahvaljujući drugovima, ispale bolje nego što smo mislili. Dok su pravoslavni od  oko 70 objekata prijavili 65, katolici od 60 prijavili 58, dotle je Saborski odbor prijavio od 1340 objekata svega 8 i zatražio njihovo izuzimanje i to: Zgradu Vakuvskog sabora, Islamskog starješinstva, Gazi biblioteke, zgradu Medrese „Đulagin dvor“, Sinan tekiju, nekoliko stanova za imame...“, piše Kurtović. 

Kolektivna bošnjačka kultura sjećanja ne podržava totalitarne ideje - ni bezbožna društva, ni ona koja ubijaju u ime Boga. Pokazala je šta misli o fašizmu i „na kojoj je“ o komunizmu.

AVAZ, prilog SEDMICA, 7. 5. 2016., str. 14-15



6. svi 2016.

MUSLIMANSKI NAROD I NJEGOV JEZIK





Senahid Halilović: Bosanski jezik, Biblioteka Ključanin, Sarajevo, 1991.

Napisao: Prof. dr. Ivo Pranjković
Behar, Zagreb, časopis za kulturu i društvena pitanja
br. 1, srpanj-kolovoz 1992, Zagreb, str. 24-25
Gl. urednik: Ibrahim Kajan

U novopokrenutoj, čini se privatnoj biblioteci Ključanin izašla je prošle godine u Sarajevu zanimljiva i, po mom sudu, vrlo lijepo opremljena knjiga pod naslovom Bosanski jezik (260 stranica) Senahida Halilovića, mladog bosanskog dijalektologa i znanstvenog suradnika na Institutu za jezik u Sarajevu.

Knjiga je podijeljena u dva dijela. Prvi sadrži opsežnu uvodnu raspravu O bosanskom jeziku te nekoliko raznolikih Halilovićevih tekstova okupljenih pod naslovom Iz geneze bosanske varijante, a drugi svojevrsnu antologiju tekstova koji se tiču bosanskoga jezika raznih autora, pretežno Muslimana. U raspravi o bosanskom jeziku autor se najprije bavi standardološkom problematikom, naime problemima vezanim za imenovanje idioma kojima se služe Srbi, Hrvati, Crnogorci, i posebice, Muslimani. Za onaj tip idioma koji uključuje "narodne govore, predstandardne idiome, te književni i standardni jezik" (pod književnim podrazumijeva Halilović jezik "lijepe književnosti") "Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca" Halilović upotrebljava termin srpskohrvatski jezik, a za sam standardni jezik (Brozovićev) termin standardna novoštokavština. Misli naime da bi taj nacionalno nemarkirani termin mogao zadovoljiti sva četiri naroda te da bi pomogao da se "premoste naši brojni jazovi". Takav prijedlog nije naravno nelogičan, ali je ipak pitanje u kolikoj je mjeri prihvatljiv. Mislim naime da u njemu ima nečega kontradiktornoga. On pretpostavlja jedinstvenu standardizaciju (novoštokavski dijalekt koji bi bio standardiziran kao cjelina), a jedinstvene standardizacije naprosto nema. Postoji novoštokavština kao tzv. osnovica, ali ona podliježe standardizacijskim procesima koji su u mnogo čemu različiti. Zajednička standardizacija naprosto nije realnost, a teškko i da može biti.
 
Ona se provodi "na srpski / srbijanski, hrvatski, bosanski i crnogorski način". Uostalom, teško bi bilo i napisati normativni priručnik u kojem bi se istodobno propisivalo i mlijeko i mleko, i pisat ću i pisaću, i stanővnik i stánovnik, i nisam i nijesam, i svećenik i sveštenik, i prevazići i prevladati, i kemija i hemija, i zrak i vazduh itd., a i kad bi se napisao, bio bi izrazito nepraktičan i neobavijestan (kao npr. Novosadski pravopis u kojem je sve navedeno "đuture', bez ijedne obavijesti o tome što je obično u tzv. zapadnoj, a što u istočnoj varijanti, da i ne spominjem bosansku i crnogorsku).

Osim toga, sam Halilović pored četiriju varijanata (srbijanske, hrvatske, bosanske i crnogorske) pretpostavlja da se svaka od varijanata sastoji od više standardnojezičnih tipova. Tako npr. bosansku varijantu ("bosanskosrpskomuslimanski" standardni jezik) konstituira bosanskomuslimanski, bosanskosrpski i bosanskohrvatski standardnojezični tip. Postavlja se pitanje je li uopće normalno i provedivo da „jedan“ standardni jezik (standardna novoštokavština) ima toliko varijanata, subvarijanata, nadvarijanata i tipova odnosno da se standardizacijski procesi odvijaju na toliko razina?

U daljnjem tekstu svoje rasprave iznosi Halilović historijat termina bosanski jezik s iscrpnim podsjećanjem na obilnu dokumentaciju koja potvrđuje da se taj termin upotrebljavao sve od Konstantina Filozofa (kraj 14. stoljeća) te preko E. Čelebije, B. Kačića, M. A. Relkovića, A. Fortisa i drugih, sve do naših dana. Osim toga, za austrougarske okupacije taj je termin jedno vrijeme bio i službem (god. 1890. objavljena je i Gramatika bosanskog jezika Frane Vuletića). Taj su termin najčešće od svih drugih termina upotrebljavali Muslimani, i to ne samo oni u Bosni i Hercegovini nego i oni u Sandžaku, Crnoj Gori ili u Turskoj.

Napokon, taj su termin u cijelom osmanskom periodu rabile sve tri nacionalne skupine, a tek se nakon toga perioda njegova upotreba postupno sužavala na Muslimane uslijed jačanja srpske i hrvatske nacionalne svijesti.
Nakon toga autor pristupa opisu specifičnosti bosanskomuslimanskog standardnojezičnog tipa posvećujući posebnu pažnju široko zastupljenoj uporabi turcizama (orijentalizama) te čuvanju glasova (fonema) h i f. Orijentalizmi su najbrojnije posuđenice u hrvatskom odnosno srpskom jeziku uopće. Njihov ukupan broj procjenjuje se na preko 10000. Halilović ih (služeći se Škaljićevim Rječnikom) analizira i razvrstava po semantičkim skupinama. Najbrojniju skupinu čine riječi koje označuju raznolike fenomene vezane za vjerski život i običaje Muslimana, ali su vrlo brojni i orijentalizmi vezani za oblasti antroponimije, administracije, zanatstva, pokućstva, trgovine, kulinarstva, toponomije, građevinarstva itd.
 
U nastavku prenosi Halilović dio zanimljivog članka H. Vajzović O turcizmima u srpsko-hrvatskom jeziku sa sociolingvističkog stanovišta u kojem se orijentalizmima pristupa sa stajališta funkcionalnih stilova i različitih uporabnih oblasti kao što su poljoprivreda, vojska, lovstvo, industrija, sport itd. Na kraju se prenosi pjesma Skendera Kulenovića Na pravi put sam ti, majko, izišo koja se bez solidnog poznavanja orijentalnog leksika uopće ne bi mogla razumjeti. U njoj je naime upotrijebljeno čak 97 turcizama.
 
Svi muslimasnki organski govori, osim rijetkih izuzetaka vezanih uz krajeve u kojima je islamizacija izvršena kasno ili površno (npr. pod geslom "Mi oćemo Turci bit, al nećemo žene krit, i oćemo rakiju pit") ne samo da čuvaju konstriktiv h nego ga nerijetko imaju i tamo gdje mu po etimologiji inače nije mjesto (npr. hastal, horma, halat, sahat, hora, lahak, pa čak u nekima od njih i hudovac odnosno hlopta). Nesto slično vrijedi i za fonem f, koji se inače u srpskim i hrvatskim govorima većim dijelom supstituira sa v (npr. vildžan, Stevan) ili sa p (npr. pratar, Pilip, Pranjo i sl.),dok se u mnogim muslimanskim govorima javlja i neetimološko f (npr. kaluf, kofa, safun i sl.).
 
Na osnovi ovakvih i sličnih analiza Halilović dolazi do zaključka da dosadašnja normativizacija novoštokavštine uopće nije uzimala u obzir specifičnosti muslimanskih govora i muslimanske kulturne nadgradnje (u izradi Novosadskog pravopisa nije npr. sudjelovao nijedan Musliman. a u samom pravopisu Muslimani se uopće ne spominju). Zato on misli da se "kao neodgodiva zadaća pred bosanskohercegovačke lingviste postavlja posao inoviranja, tj. rekonstrukcije norme" (str. 53). Smatra posve neprihvatljivim stavove prema kojima u BiH nema ništa do srpski jezik (za Srbe) i hrvatski (za Hrvate), a Muslimani neka se opredijele (valjda se računa s tim da su 'svikli na opredjeljivanje')" (str. 52). Od konkretnih priloga toj budućoj rekonstrukciji norme (ili normi?) Halilović predlaže da se standardnojezično korektnima priznaju i oblici tipa aždaha, hendek, kahva, mehlem, promaha, hrđa, hrvati se, lahak, mahrama; zatim da se korigiraju neka u normativnim priručnicima uvriježena kriva naglašavanja (npr. ne mahmudija nego mahmudija, ne Zùlejha nego Zuléjha, ne samo Klàdanj, nego i Kladanj) i napokon da se korigira i ujednači transkripcija riječi i izraza iz orijentalnih jezika (što se jednim dijelom već i čini na poticaj Mešihata Islamske zajednice), npr. mektebski, džennet, akšam-namaz, Allah, alejh-s-selam, es-selamu alejkum, alejki mu-s-selam, akšam hajrola itd.

Dio knjige pod naslovom Iz geneze bosanske varijante posvećen je nekim pojedinačnim temama koje se manje ili više tiču bosanskohercegovačkog standardnog jezika. Riječ je zapravo o nekoliko, jednim dijelom prethodno (u časopisima) objavljenih članaka u kojima se autor bavi dijalektizmima u djelima prvog bosanskog pisca Matije Divkovića, narodnim jezičnim blagom u tursko-bosanskom rječniku Potur Šahidiji Muhameda Hevaije Uskufije, elementima sarajevskog govora u djelu Mula-Mustafe Bašeskije, utjecajem tzv. narodnih govora na jezik Mehmedbega Kapetanovića Ljubušaka te turcizmima u Dervišu i smrti Meše Selimovića (ovaj posljednji članak ujedno je, po mom mišljenju, najutemeljeniji i najzanimljiviji).
 
Drugi dio knjige sadrži izbor tekstova o bosanskom jeziku. Među njima su posebno zanimljivi tekstovi iz časopisa Bošnjak za 1891. godinu u kojem se (časopisu) skupina muslimanskih intelektualaca zalagala za naziv bosanski jezik koji je već bio službeno uveden ponajviše zahvaljujući austrougarskom ministru financija Benjaminu Kallayu.
Na prvom je mjestu članak Vatroslava Jagića 'koji je podržao Inicijativu o bosanskom jeziku kao službenom smatrajući "za sasvim opravdano, što se mudra uprava zemlje služi izrazom, koji odgovara nazivu zemlje, pa ga nikako nije izmislila Nj. preuzvišenost, već se u 17. i 18. vijeku upotrebljavao" (str. 132).

Na spomenute napise u Bošnjaku reagirala su glasila i u Hrvatskoj (npr. Obzor, Crvena Hrvatska) i u Srbiji odnosno Vojvodini (npr. Srbobran, Bačvanin) žestoko se i jedni i drugi protiveći tome nazivu jer kako "nema bosanskoga naroda, niti bosanske narodnosti", ne može bili ni bosanskoga jezika. U srpskim se glasilima, naravno, dodavalo kako su ne sarno Bosna i Hercegovina nego kako je i Dubrovnik srpski. Odgovorio im je jedan anonimni Musliman pod naslovom Svačije poštujemo a svojim se dičimo između ostalog i sljedeće: "[...] može bili da će brzo reći, i sami Rim da je srpski grad i da i u njemu stanuje srpskog naroda neki ogranak. Jer njihova glavna lozinka tako glasi: Srbi svi i svuda" (str. 136).

Nakon napisa iz Bošnjaka slijedi članak Kalajeva jezička politika u Bosni i Hercegovini Tomislava Kraljačića U njemu se pored ostalog tvrdi kako je Kallayeva jezična politika bila sračunata na odnarođivanje, separatizam u odnosu na Hrvatsku i Srbiju. na "cijepanje" jezika i sl. U tome se članku dobrano pretjeruje, pogotovo kad se čak tvrdi da je uvođenje „fonetskog“ pravopisanog načela bila potpora širenju latinice na račun ćirilice, što je doista posve neutemeljeno i tendenciozno. Kraljačiću razložno i argumentirano odgovara u sljedećem napisu Dževad A. Jahić pod naslovom Uloga bosanskog jezika u procesima srpskohrvatske standardizacije. Jahić između ostalog tvrdi, posve opravdano, kako se sporna nominacija jezika ne može i ne smije gledati samo u sklopu Kallayeve politike, kako insistiranje na posebnom nazivu jezika nije isto što i insistiranje na posebnom jeziku, kako Muslimani imaju pravo na svoje jezične specifičnosti te kako identifikacija dijela muslimanskog kulturnog kruga oko časopisa Bošnjak s bosanskim jezikom "predstavlja istorijske reflekse na vlastitu genezu" (str.181).

Slijede zatim dva teksta iz 1970. godine koja su, u prvom redu zbog pogromaških napada na njihove autore, u međuvremenu postala čuvena i česta spominjana. To su Marginalije o jeziku i oko njega Mehmedalije Maka Dizdara i Varijante na popravnom ispitu Alije Isakovića, objavljeni u sarajevskom časopisu Život, koji se ubrzo nakon toga i ugasio.*
Mak Dizdar vrlo otvoreno i za ono vrijeme više nego hrabro upozorava na to kako su iz bosanskohercegovačke varijante protjerane mnoge autohtone bosanske riječi (npr. kruh, općina, šutjeti, sretan, križaljka, žarulja, otok, uho, snaha itd.), a da su umjesto njih ne samo nametnute srpske (hljeb, opština, ćutati, srećan, ukrštenica, sijalica, ostrvo, uvo, snaja), nego i čitav niz riječi koje se u Bosni ranije nikada nisu upotrebljavale (npr. upražnjavati, djejstvo, prevashodno i sl.).
Alija Isaković se, u najkraćem, zalaže za bosansku varijantu, i to na istoj onoj razini na kojoj se govori o hrvatskoj odnosno srpskoj varijanti, protivi se tome da se govori o nekakvoj podvarijanti, međuvarijanti, „"miješanoj“ varijanti i sl. Da je to opravdano, pokazuje Isaković analizom bosanskog leksika. Naime, u Bosni i Hercegovini ne upotrebljavaju se mnoge riječi koje su specifične za srpsku (npr. hartija, dockan, šargarepa, sanduče, vaseljena, sem i sl.) odnosno za hrvatsku varijantu (npr. tvrtka, kazalište, tajnik, tjcdan, sveudilj, vlak, krajobraz, skladba, a pogotovo to vrijedi za onaj dio leksika koji bi se, bez i kakve zle namjere, mogao nazvati "ladanizmima", npr. opisanik, utjecatelj, uradak, razradba, procjemba, služnik itd.). S druge strane, neosporno je da se može govoriti o leksičkom fondu koji je specifičan za Bosnu i Hercegovinu (npr. puna veći broj orijentalizama negoli u drugim varijantama).
U izbor su osim navedenih uvrštena još dva teksta Alije Isakovića (Bosanski jezik i Službeni jezik trokomponentnog imena), zatim Bosanski jezik je mit Ragiba Lubovca (misli na mit u pozitivnom smislu), Posebnost (bosanskog) jezika - i u nazivu i u izričaju Željka Puratića, U prilog bosanskom jeziku Amire Idrizbegović, Govorite li bosanski? Zilhada Ključanina te Govorim i pišem bosanski autora knjige Senahida Halilovića. Riječ je o kratkim novinskim tekstovima (uglavnom iz Oslobođenja) u kojima se autori zalažu za posebnosti bosanskohercegovačkoga standardnog idioma i kad je riječ o nazivu i kad je riječ o (posebnom) standardizacijskom procesu odnosno, kako bi rekao Halilović, o rekonstrukciji norme.
Knjiga je opremljena bogatom literaturom što obuhvaća radove koji se na bilo koji način tiču bosanskog standardnog jezika (npr. o bosanskohercegovačkim govorima, o jeziku bosanskohercegovačkih pisaca, o onomastičkoj i uopće leksičkoj problematici, u uporabi pisama u Bosni i Hercegovini itd.).

Zaključno bi se moglo reći da je Bosanski jezik Senahida Halilovića zanimljiva te u cjelini kompetentno i ozbiljno pisana knjiga. Osnovne su joj teze - o zajedničkom bosanskohercegovačkom standardnojezičnom idiomu, ali i o posebnim standardnim tipovima: bosanskomuslimanskom, bosanskosrpskom i bosanskohrvatskom - po mom sudu posve prihvatljive. Normalno je naime da Bosna i Hercegovina, osobito sada kad je posebna i Međunarodno priznata država, ima i poseban standardni (da ne kažem "državni") jezik koji međutim ne mora i ne treba da bude u svemu jedinstven. Drugim riječima, prirodno je da se na službenoj (javnoj) razini upotrebljava bosanski standard, ali tako da to ne isključuje mogućnost da se pojedinci (odnosno nacionalna, kulturna, vjerska i slična društva) služe, posebice kad je riječ o autorskim tekstovima, i specifičnim standardnojezičnim tipovima.

Kad je riječ o Hrvatima i Srbima, ta specifičnost može ići sve do tzv. čiste varijante (tj. do hrvatskog odnosno srpskog standardnog jezika), a specifični "muslimanski jezik" bio bi po naravi stvari najbliži službenom, zajedničkom standardu.

Od prigovora knjizi spomenut ću ovom prilikom samo činjenicu da njezin autor nije baš u dovoljnoj mjeri obaviješten o standardološkoj problematici, posebice teorijski i metodološki. Očito je da se formirao u prvom redu kao dijalektolog (glavni su mu dosad objavljeni radovi posvećeni opisu govora Tuholja kod Kladnja, međuriječja Neretve i Dubrovačke rijeke), pa se prilično teško i nedovoljno uspijeva odvojiti od "supstancije", tj. od konkretnih govornih elemenata (podataka).

Međutim, unatoč tome knjigu Bosanski jezik Senahida Halilovića preporučujem svima onima koje zanima jezična problematika u širem smislu riječi, a mislim da će osobito zanimljiva bili Muslimanima. Napominjem također da ni u jednom dijelu nije opterećena uskojezikoslovnom terminologijom tako da će bili posve dostupna i najširem krugu potencijalnih čitatelja.
Dr. Ivo Pranjković 

* Život se tada nije ugasio, nego je svezak bio zabranjen i uklonjen iz opticaja

30. tra 2016.

NEVESINJE, PUSTO LI SI

Šefkija Džiho, svjedok iz vrha odbane Mostara


Historija iz zasjede
Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Vozi nas Alija Fajić, bivši borac Armije BiH, poduzetnik vrijedna imena. Vozi u Nevesinje. Tamo ćemo biti u „sretnom trenutku“, jer je jedna od najstarijih bh. džamija, Sultan Bajazitova, reprizno izgrađena. Sad će haman biti otvorena pred očima mnogog naroda i veleumnih glava cijele Hercegovine. Doduše, nas su, službene uzvanike, prorektora Zlomušicu i ovog sirotog zapisivača redova, dva puta slali i dva puta vraćali s uzvišenog podija časne uleme i političara od svake fele. 

Nekad se zbude da ne znaš šta je kalendaru sukladnije, što sadrži sadašnje vrijeme – „mrtvu“ prošlost ili „živu“ suvremenost, rađanje života ili ubijanje živih. Godine 1993., slušali smo u Varaždinu ledenu priču Hasana Tanovića kako su partizani oslobodili Nevesinje 14. 2. 1945. Tada je on, dječakom još, s ocem, s prozorčića u potkrovlju promatrao gradski trg ispred svoje kuće: vidio je stotine od oslobodilaca, partizana, pozvanih nevesinjskih muslimana i vidio je, kako ih oslobodioci  – sve do jednoga postrijeljaše na pravdi Boga Jedinoga! Neko ih je lažno optužio kao ustaške suradnike. Nevesinje je tada imalo 80 posto muslimanskog stanovništva.


 Džamija sultan Bajazita II, rekonstruirana i otvorena 2016.

Vozio nas je Šefkija Džiho, u ljeto 1997., cestom prema Nevesinju. Zastali smo na Busaku, s kojeg je Bašagić promatrao Blagaj i o njemu zapisao stih. Govorio nam je: „Na ovom mjestu sam pregovarao '93. s neprijateljima. Cijelu ovu dionicu - do zavoja gore, sjeverno, i do okuke u Dračevicama, prekrili su leševi pobijene kolone prognanika iz Nevesinja, a desetine i desetine djevojčica i dječaka, djedova i nana, davno već raspadnutih... Na sredini ceste stoje invalidska kolica, i u njima sjedi suhi kostur. Naslonio ruke na one prečke, rukohvate. Kosti prstiju obavijaju plastiku naslona, grčevito – da ne ispadne iz tih kolica...“  Tako su Karadžićevi Nevesinjci praveći Veliku Srbiju pomlatili i protjerali sve muslimana – do posljednjega.  

Krajem marta 2012. ovdje smo se našli, na od šljake očišćenu placu  Bajazitove džamije, s novinarom Nedimom Hrbatom. Govorili smo da se baš na ovom mjestu, prema licu Božijemu prvi put okrenuo davni dječak imenom Safvet-beg, preporodni bošnjački pjesnik Mirza Safvet.  U džamijskom je haremu nekoć  bio vidljiv bašluk iz 1850., dječakova djeda, Lutfullah-bega, koji je svoga sina Ibrahima-bega Redžepašića-Bašagića, a on opet svojega sina Safvet-bega,  iz kuće mališanova rođenja iznad same džamije, prvi put u nju uveo...  

Džamija je, u ime sultana Bajazita II podignuta prije g. 1512., skromnijih dimenzija nego što je kasnije nastala kroz adaptacije i proširivanja. Evlija je Čelebija opisuje s puno simpatija 1664., najzivajući je „impozantnom i najljepšom“, smještenom na „zelenilom obraslom brijegu“ s „mnogo ptica“.  Prigovara bivšem upravitelju da je 1575. „prepravljao“ i „pokvario starinski sil“ džamije. Spominje da joj je napravio šetougaoni strop i obojio ga „raznovrsnim bojama“, te da je i nad sofama umjesto pravih „napravio imitacije stropnih kupola“ i „našarao ih kao kineski tanjur“!  Oduševljen je mihrabom, minberom i uzvišenim ćursom za koje kaže da su „vanredno umjetnički izrađeni“.  Raduje ga „šadrvan na sredini dvorišta obraslog zelenilom i raznovrsnim stablima, tako da miris čempresa i lipa opija mozak prisutnih ljudi“. Stoljetna prepravljanja džamije, ipak, nisu uništila svu njezinu izvornu ljepotu - sve do miniranja i razaranja 1992.
Najistinitije je riječi, pred hramom iz pepela izraslim, izgovorio episkop ovdašnji, Gligorije, govoreći da je obnova hrama moguća samo iz temelja vjere, iz nepobitna uvjerenja u Božju opstojnosti. I rekao je još nešto: Da osjeća nelagodu, da ne može s veseljem izgovoriti dobrodošlicu – „jer vi i jeste pred svojom džamijom...“ 

Gledali smo u žive koji su mrzli ispred džamije i svojim dolaskom iz svijeta jasno svjedočili da se nisu odrekli svog zavičaja. Znali smo i da su svi ubijeni cijelo vrijeme bili prisutni ovoj „historijskoj ceremoniji“, ali ih niko nijednom riječju nije spomenuo.
Ipak, ovdje više ne žive Bošnjaci. Znademo za veliki trud ef. Čopelja. Hoće li sutra biti drukčije? Hoće li se lutajući duh Mirze Safveta, najvećeg Nevesinjca ikad rođenog u tom pustom gradu – vratiti svome domu iznad džamije. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 30. 4. 2016., str. 14-15