21. svi 2020.

KAD ME UNUCI BUDU PITALI, PRIPRAVAN TREBAM BITI


ibrahim kajan


KAD ME UNUCI BUDU PITALI, PRIPRAVAN TREBAM BITI ODGOVOR IM PREDATI

Bilo je tako strašno vrijeme
da je brvnara poskakivala, da su grede ječale
da se vrata više nisu mogla zatvoriti
da su svi pobjegli –
jedni, luđi, u šumu, a drugi, pameću zaokrenuvši, u zemunice, noktima izrovane, 
čak i po blatu, pužući, djeca malodobna nestajala iza granice našega polja
i više nikoga nikada nisam vidio.

Prošlo je trideset godina,
a koliko je tek stoljeća proteklo u mom kalendaru za isto to vrijeme, koje računam od vremena neopisiva iz kojega su bježali i oluja očevi i kurve sinovi njihovi

Nakon potopa pustio sam goluba da izvidi ima li kopna kakvoga na ovoj kugli što,
u snu,
lebdi između mojih dlanova.
Sletjevši na ostarjelo rame doneseno iz djetinjstva,
grančicom mi lovorovom taknu resicu, ušnu školjku ispunjenu krikovima
moje braće malene i mojih sestara ubogih
koje su poklali vukovi
na pravdi Mudrog i Budnog Boga Velikoga.
Na pravdi Ljubljenog, koji u mom srcu svoju kuću posjeduje od prije nego srce postoji
zbog imena njihovih prelijepih

M., 9. VI. 2007.

23. tra 2020.

TINGL-TANGL, ANTIKVARIJAT MH, UNIŠTENI BOŠNJAČKI PISCI - Autobiografski fragmenti (1)



Piše: Ibrahim Kajan


Autobiografski fragmenti (1)

TINGL-TANGL, ANTIKVARIJAT MH, UNIŠTENI
BOŠNJAČKI  PISCI




Iz Dubrovnika smo se tog ljeta 1967. vratili u svoj Mostar Ivan (Kordić), Rade (Budalić) i ja, vjerujući da ćemo ujesen dovršiti studij na Pedagoškoj akademiji. U Dubrovniku smo se osjećali – svojim, slobodnim i utopljenim u duhovnu živost slavnog Grada. Posjećivali smo izložbe velikih slikara, imali smo besplatan ulaz na neke koncerte u Kneževom dvoru, a bili smo neizostavni na svakoj novoj predstavi Karališta „Marin Držić“. Čak smo bili i amaterskim glumcima na dječjoj sceni! Živjeli smo nekako „pjesnički“, oblikujući svaki svoj pjesnički brevijar po diktatu vlastitih bića.  Ali, to je posebno poglavlje, na koje se treba jednom vratiti. Nešto mi se tada počelo dešavati s „čudnim“ interesom tematskom pristupu duhovnom nasljeđu čije sam plutajuće fragmente  otkrivao u sebi i pored sebe.
Nisam morao, ali sam to učinio: Otišao sam jedno jutro u Vojni odsjek u Općini Mostar i prijavio se za odsluženje vojnog  roka! Momak koji je vodio tu evidenciju, poznavao je moju najstariju sestru Amiru, pa sam mu poput mostarskog alčaka s hinjenom nonšalancijom dobacio: „Pozdravila te moja sestra Mira i rekla da me ne baciš u Kičevo!“ Bi mu nekako drago, osjetilo mu se u glasu: „A je li? Pozdravi i ti nju....“.
Početkom jesenjih kiša, dođe mi poziv za JNA: Pravac Dugo Selo! Bio sam razočaran. Nije doduše Kičevo, ali Dugo Selo me – dotuklo. Gdje li je to? Putuj, putuj, putuj – najposlije dođoh u neznan kraj. Tridesetak kilometara od Zagreba. Tri mjeseca oštre obuke! Prašinar. Lezi-ustani, lezi-ustani. Brom u obrocima, nedjeljni izlasci u jednu jedinu ulicu, kafana na željezničkom kolodvoru. Pisma roditeljima u Mostar, majčina skromna novčana uputnica iz Mostara. A onda dođe omanji, četvrtasti paketić! Na njemu moje ime i V.P. Dugo Selo, markice s Drugom Titom i plavkasti štambilj: Izdavačko preduzeće „Veselin Masleša“, Sarajevo. Cigaretom spržih špagu i poderah packpapir. Ukaza se san mladog pjesnika: na bijeloj korici veliki crveni krug slikara Mladena Solde i naslov -  Ibrahim Kajan: Arabija ljubavi. Na prvoj mi stranici urednik, Izet Sarajlić čestita novu godinu. Umetnuo je i pismo...
Tako je to počelo u Dugom Selu. A nastavilo se prvom posjetom: Došli su Goran Babić, drug moj iz Mostara na studiju u Zagrebu, i Sonja Manojlović, 17-godišnja  pjesnikinja koja mi je bila urednicom u zagrebačkom „Poletu“.  Bila je lani i u Mostaru. Po njezinom scenariju, TV Zagreb je snimila emisiju o mladim mostarskim pjesnicima. Režirala ju je Višnja, a pjesme govorio njezin suprug Sven Lasta.
Iz Dugog Sela, Goran i Sonja su odnijeli moju molbu za prijem u članstvo Društva pisaca Hrvatske. Trebala je stići prije sjednice u aprilu 1968., kada su Sonja, Goran, Tito (Bilopavlović), Branko (Bošnjak).... očekivali i svoju „službenu“  stalešku potvrdu. „Javit ćemo ti..., pozdrav, servus!“
Tako se s tom posjetom najavljivao možda bolji ambijent jednom 23.godišnjem vojniku  - moje prekomandovanje u Vojnu poštu Zagreb. Tačno tako je i bilo: uoči Nove 1968. Doputovao sam vlakom na zagrebački Glavni kolodvor. Preko puta Pošte 2, bila je moja nova adresa. Intenzivni seminar o vrstama eksploziva! Tako sam postao, nakon promoviranog mladog pjesnika, novopečeni pirotehničar, „stručnjak za eksplozive“!

Tingl-tangl
Nedjeljom, seminaristi bez iznimke dobivaju izlazak u grad. Ja ne izlazim iza ručka, nego iza doručka – želim biti u Tingl-tanglu, gdje cijelo jutro pjesnici, bez prozivke i pozivnice, govore svoje stihove. Pripadaju svakoj različitosti. Oni su nešto drugo. Što – teško je reći. Ting-tangl je postao hit tema zagrebačkih medija, a interes se prelijevao u listove susjednih republika. Kad sam došao prvi put, govorila je gromkim glasom Ružica Orešković, neokrinjena kraljica te pjesničke krčme. Bio sam sa Stojanovm Vučićevićem, s kojim sam – obojica u vojničkim odorama – sudjelovao na Goranovom proljeću. Govorili smo i tu. Onda me pozvao najstariji koji se tu zatekao, s predivnom bijelom bradom i rekao mi svoje ime: Salih Alić.
U aprilu, na trgu Republike susrećem Gorana. „Primljen si!“ – kaže mi i ja znam da se to odnosi na prijem u Društvo književnika. „Svi smo primljeni, svih nas šestero, u paketu.“ Na Trgu, Goran prilazi kiosku i traži „Telegram“. Smota novine i pruži mi ih. „Evo ti je izašao kratki prikaz „Arabije ljubavi“. Potpis je Diogeneš 68.“ „Pa ko je to?“ – pitam. „Slavko Mihalić.“ Rastajemo se. Idem preko Zrinjevca u svoju V.P. kod Pošte.


Zagreb, Antikvarijat MH, 1968.
... Mladi sam vojnik u Zagrebu. Ljeto 1968., bit će da je bio vreli august. Petak je, vojnički je ručak završio, a kasarna „Maršal Tito“ u austrijskoj vojarni, utihnula je. Sjedio sam u sparušenoj, žućkastoj travi dvorišta, pušio Filter 57 i dosađivao se. Da sam zatražio izlaznicu, mogao sam ponovo utucati vrijeme u zujanju po Ilici, svratiti u čitaonicu i prelistati bosanske novine.  S druge strane zida tutnje tramvaji. Ovi koji putuju s posljednje stanice na Černomercu, zaustavljaju se baš iza mojih leđa, Podigao sam se i popeo na kamen ispod zida, pogledao u tu „slobodu zlatnu“ poput znatiželjna djeteta: u jednom trenu odlučio sam prijeći na tu stranu, prihvatio prstima betonski vrh, zagrebao cokulama po zidu namreškanom malterom – i preskočio ga! Trenutak prije zatvaranja tramvajskih vrata, bio sam sljubljen s tjelima gomile koja me pritiskivala sa svih strana. Ali, vozio sam se i to je bilo najvažnije! Dežurni vojnik nije mogao vidjeti moj „bijeg u slobodu“, a neće vidjeti ni „povratak“...
Izdurao sam do prvog tramvajskog stajališta i izvukao se, osjećajući znoj kako mi curi niz vrat i slijeva se niz leđa,  ispod strogo zakopčane vojničke uniforme. Koračao sam bezbrižnim, laganim korakom, osvrčući se znatiželjno na sve strane, zagledajući izloge, zastajkujući. Kad sam naišao na Antikvarijat Matice hrvatske, u koji sam već jednom ulazio, primjetih da je još otvoren, pa uđoh. „Samo bih malo pogledao knjige....“, rekoh knjižaru. Čovjek mi srdačano odzdravi, a onda me, budući da nije imao nijednog kupca,  dobrodušno upita:
 „Odakle si vojniče? Izgleda da voliš knjige.“ 
„Iz Mostara“, rekoh. Onda stidljivo dometnuh stišanim glasom. Riječ po riječ, povjerih se.... samohvalno! „Čitam, čitam... a ponešto i sam napišen, znate ono, za svoju dušu.“
„Sigurno pjesme. Šta bi mlad čovjek drugo i pisao u Mostaru, osim pjesama ...“ – govorio je veselo. Potom pridodao pritanje: „A kako ti je ovo ime?“ „Ime mi je Ibrahim“, odgovorio sam i već započeo lutati pogledom po policama.
„Pošto si Bosanac, još iz Mostara, pa još i Ibrahim, volio bih da pogledaš tu policu na dnu..., sve su to knjige bosanskih pisaca muslimana što ih je davno, davno objavila Matica hrvatska.“
Nisam mu ništa odgovorio.  Gotovo sam kleknuo pred posljedni redak stalaže, pri samom podu, da pogledam knjige pisaca koje mi veseli knjižar preporučuje. Očekivao sam da će to biti međuratna izdanja koje Kikićeve knjige, ili Hamze Hume... jer to su bili najstariji pisci „naših muslimana“, Kikića su ubili četnici a Hamza je još bio živ – obojica slavljeni u školskim programima. Bilo mi je nešto čudno: ni Kikić, ni Humo nipošto nisu mogli biti „davno, davno obvaljeni u Matici Hrvatskoj!“, o čemu mi govori prodavač knjiga.

Uništeni bošnjački pisci
Knjižar mi priđe s leđa, sagne se i uze sve te knjige, a bilo ih je tridesetrak zasigurno, i odnese ih na pul. „Da ne klečiš...“, reče i prepusti me neočekivanom, šokantnom susretu s imenima pisaca i naslovima knjiga za koje nikada, ama baš nikada nisam čuo!
 Najstarije,  štampane prije stotinu godina, - izgledale su mi, meni, 24-godišnjaku, kao da dolaze iz pretpotopnog vremena iza kojeg postoji samo tajna koja je, možda ovog trenutka, u jednom svom obliku, otkrivena. Mislim – da u tim trenutcima nisam ništa mislio. Čutila su mi bila zbrkana i blesava! Kako sam mogao i pomisliti da je to bio pronalazak artfekata umjentnine riječi, što su, na moje oči i samo za mene - izronili iz prisilnog zaborava mojih škola koje nisu htjele čuti ni riječi o ovim knjigama sa „dna police Antikvarijata Matice hrvatske“ u staroj zagrebačkoj Ilici.
Neke su knjige bile broširane, s tankim koricama, tanjim od stranica u povezu koji su omatale, neke čvrsto uvezane u platno ili u kartonske ili neobične, (kao!) plastificirane korice s naslovima utisnutim u tu materiju potut preciznih slova u duborezu – pa pozaćenih!
Lijepa bošnjačka imena bosanskih muslimana stajala su na mjestima njihovih autora. Osman, Edhem, Ahmet, Abdurezak... Pridržavao sam ih kao da su krhki starci koje unuci nikada nisu upoznali!
Počeo sam, dakle, odvajati jednu po jednu, zagledati ih, pročitavajući imena i prezimena autora i naslova - ništa mi nisu govorili, niti su mi nešto značili. Evo ih: Osman – Aziz: „Iz bosanskog života“, „Na pragu novog doba“, „Bez svrhe“ i „Bez nade“; Edhem Mulabdić: „Zeleno busenje“, „Na obali Bosne“, Abdurezak Hifzi Bjelevac: „Pod drugim suncem“ „Rene Logotitedes“, „Minka“ i „Muhammed“; Ahmet Muradbegović; „Haremska lirika“, „Husein-beg Gradašćević“; Alija Nametak: „Bajram žrtava“, zatim Enver Čolaković: „Legenda o Ali-paši“,  (pisca živućeg, odbačenog i zaboravljenog, susrest ću  vrlo brzo susresti, s njim ću postati prijatelj), te knjižica Husejna Gjoge Dubravića „Iz perzijske književnosti“ . Sve su objavljene u izdanju Matice hrvatske i Sv. Ćirila i Metodija između 1896 i 1936. godine, osim Dubravićeve, nju je objavio Bekir Kalajdžić 1914. u Mostaru, u nakladi Prve muslimanske štamparije! Ipak, jedno književno ime sam znao, čuo sam za njega, pričalo se o njemu kako „i dalje rovari“, o mostarskom Sarajliji Aliji Nametku, zbog kojeg  lanjske godine, 1967., zabranjen časopis „Život“! „Nesmotreni“  glavni urednik „Života“, Mak Dizdar, uvrstio je Nametkovu priču u časopis pa je Centralni komitet podigao Veliku oluju!

Prebirao sam vojničke džepove. U jednom sam pronašao ono što sam tražio: na četvero presavijenu papirnu novčanicu, jedinu koju sam imao, u vrijednosti od 10 dinara. Odvojio sam deset knjiga.  I cijena im je bila – obesmšiljena i obescijenjena. Od tada su moje blago, i nosam ih, barem jednu od njih, svaki put kad putujem iz Zagreba u Mostar ili iz Mostara u Zagreb.

STAV, br. 219, 16. V. 2019.

16. tra 2020.

PUTOPISI IBRAHIMA KAJANA



PUTOPISI IBRAHIMA KAJANA
Piše: Bea Balta Mango

Početak priče – početak je svijeta. Svijet se rađa svaki put ponovno, kaže neporeciva mudrost, kad se rodi novi čovjek na staroj i jedinoj Zemlji koju imamo.
Ibrahim Kajan, „Surovi krš i rajski prizori“



Ibrahim Kajan je mostarski pisac i pjesnik, rođen 1.11.1944. godine. U književnosti se javlja kao pjesnik objavljujući u mostarskim, sarajevskim i zagrebačkim časopisima Mlada Hercegovina, Život i Polet. Uvršten je u brojne panorame i antologije pjesništva, zbornike i čitanke i višestruki je dobitnik književnih nagrada. Iako u svojoj osnovi pjesnik, Kajan se okušao i u drugim književnim formama.


U radu će biti govora o autorovim putopisima: Tragom Božijih poslanika, Tragom bosanskih kraljeva, Put u Blagaj – blagajske vedute i Grad velike svjetlosti – mostarske vedute. Navedeni putopisi su tematski potpuno različiti, ali u svima njima se ogleda autor, njegova vizura svijeta i njegovo neprekidno interesovanje i pokušaj otkrivanja historije i odgovora na pitanje koje nas stoljećima okupira: „Ko smo, odakle smo i otkad smo?“. Uvodni citat rada, preuzet sa autorovog bloga „Humska zemlja“ nam govori upravo o tome, o autorovom nastojanju da pronikne u početak priče.

Iako autor novog doba, zapaženog  stvaralaštva, njegovi putopisi još uvijek nisu pronašli svoje mjesto u antologijama bošnjačkog i bosanskohercegovačkog savremenog putopisa, što nikako ne umanjuje njihovu vrijednost. Štaviše, vrijeme će zasigurno pokazati da su ti radovi itekako vrijedni pažnje i podrobnije analize.
Žanrovski, putopis spada u granične književne forme i predstavlja nefikcionalnu književnu vrstu koja podrazumijeva  fizičko prisutvo i opservaciju autora na tematiziranom lokalitetu. [1]


Kajan je u navedenim djelima ispoštovao ta dva elementarna uvjeta za postojanje putopisa: fizički je bio prisutan na svim opisanim mjestima i dao je vlastitu opservaciju lokaliteta držeći se činjenica, historijskih i relevantnih podataka, što znači da unoseći sopstvena razmatranja nije „oduzeo“ ništa od autentičnosti opisanih lokaliteta. Iako putopisi često imaju formu reportaže, to kod Kajana nije isključivi slučaj jer, bez obzira na esejističku formu tekstova, iz svih misli negdje proviruje i Kajan pjesnik. To je posebno primjetno u Vedutama o Mostaru i Blagaju u kojima je neosporno subjektivan, ali tragove pjesnika Kajana nalazimo i u govoru o bosanskim kraljevima i Božijim poslanicima, posebice u putopisima Tragom bosanskih kraljeva gdje iz svakog napisanog reda čitamo autorovu veliku ljubav prema domovini. Ti putopisi pisani su ih formom, složenim rečenicama, uz mnogo pjesničkih opisa, što vidimo već u prvom poglavlju o gradu Srebreniku gdje autor dolazi spustiti dlan na opipljivu prošlost zbog koje smo još tu[2]. Putopis je podijeljen na sedam poglavlja u kojima su opisani lokaliteti na kojima su obitavali bosanski srednjovjekovni vladari: Srebrenik, Počitelj, Ključ, Tešanj, Stolac i Blagaj. Svojim „hodopisima“ autor nas stalno opiminje da pamtimo, da utuvimo sebi u glavu bosansku da će se sve ponoviti ako zaboravimo. U tom smislu ogleda se i vrijednost njegovog pisma. Pisati i zapisati za vječnost. Historiju Kotromanića, Tomaševića i Kosača čitamo prateći Kajanova putovanja. Autor nijedno mjesto ne pohodi nepripremljen. Njegovi zapisi nisu temeljeni isključivo na iskazu vlastitosti, već i na onome što su rekli njegovi prethodnici pa se intertekstualnost ogleda u Truhelkinim, Anđelićevim, Evliyinim Čelebijinim ili pak Dizdarevim zapisima:

Jednu se večer probudih, ustadoh gotovo sklopljenih očiju i posegnuh prema Makovoj knjizi „Starih bosanskih tekstova“ i gotovo u zatravljenu hipu otvorih stranicu na kojoj su prijepisi triju povelja od kojih je baš prva predana izravno iz kraljevih ruku Stjepana Tomaševića na ruke ispružene poklisara dubrovačkog – Jakete Palmotića...[3]

U citiranom odlomku primjetna je upotreba aoristnih glagolskih oblika čime autor (svjesno ili slučajno?) aludira na prošlost. Oblici imperfekta i aorista često su u upotrebi i u ostalim poglavljima putopisa. Priče o gradovima u kojima su obitavali bosanski kraljevi praćene su i slikama pa svako poglavlje prati i slika (skica) grada o kojem će biti riječ.


Jedna od tema koje Kajana veoma okupiraju je i tema rata. Rat i njegova razaranja suptilno spominje u djelu Tragom bosanskih kraljeva, a jedan je i od razloga nastanka Mostarskih veduta gdje njegova opsesija, kako navodi Spahić, postaje upravo pitanje šta se zapravo u žrvnju 90-ih dogodilo sa gradom[4]. U preostala dva putopisa Tragom Božijih poslanika i Put u Blagaj ta tema je, shodno ostalim tematskim preokupiranostima, izostala. Ipak, u putopisu o bosanskim kraljevima je stalno prisutna pa uz priču o našim nekadašnjim vladarima konstantno pratimo priču i o hrvatskom i bošnjačkom „nesporazumu“[5] zbog kojeg je u nekada jakim, moćnim i neuništivim gradovima svaki oblik života odbjegao[6].


Putopisac Kajan ne krije simpatije prema svim gradovima koje je obišao, ali posebna privrženost osjeti se prema Hercegovini. Opisujući hercegovačke predjele Kajan prestaje biti samo putopisac. Pjesnik u potpunosti izbija iz hercegovačkog kamena. Npr. grad Tvrtka Prvog Kotromanića opisuje nimalo esejistički. Uz mnogo ekspresionističkih pjesničkih opisa stvorio je sliku kamene oaze – Počitelja:
...to je smrtonosna pesnica! To je krv! To je erekcija šiknula iz blage arhitektonske nježnosti poredanih kućica na brdskoj strmini. To je Počitelj – svila i krv.[7]
Metaforom svila i krv autor govori o prošlosti tog srednjovjeknog neuništivog grada te i poglavlje u putopisu naziva upravo tako – „Počitelj / svila i krv“. Počitelj koji nikada niko nije razrušio.[8]Krvavi Počitelj, iz kojeg u ključalom mjesecu augustosu tisuću devet stotina devedeset i treće uhitiše Počiteljce i pridadoše ih u zloglasne logore Jadranka Prlića[9]. Još jednom ispod priče o bosanskim kraljevima proviruje priča o bosanskohercegovačkom ratu koja autora, bez obzira na sve ljepote koje ga okružuju, neizmjerno tišti i boli.
Ljubav prema Hercegovini posebno je izražena u putopisima Put u Blagaj – blagajske vedute i Grad velike svjetlosti – mostarske vedute gdje u slikama (vedutama) grada ili objekata oživljuju ljudi o kojima Kajan priča. U Blagajskim vedutama ponovo čitamo već ispričanu priču u Tragom bosanskih kraljeva, priču  o čuvenom hercegu Kosači i njegovom gradu na litici, ali ovaj put stilski drugačije uobličenu. U 17 zapisa putopisa sažeta je historija Blagaja, prvi put spomenutog u 10. stoljeću u čuvenom spisu De Administrando Imperio bizantskog cara Porfirogeneta. Na samom početku putopisa, u poglavlju Grad na litici autor naglašava da historija Blagaja u dubokim slojevima vremena nije dovoljno ispitana, za razliku od arheoloških slojeva do kojih je znanost došla i precizno je propitala. [10]Ne krije simpatije prema mjestu koje opisuje i nastoji potvrditi njegovu hiljadugodišnju historiju, ali za razliku od prethodno pomenutog putopisa u kojem, uz esejističku formu osjetimo i pjesnički senzibilitet autora, ovdje je pak stil pisanja mnogo ozbiljniji, esejistički, faktografski. Čitajući Kajanove Blagajske vedute čak i mi, rođeni na prostoru Hercegovine, možemo naučiti mnogo, što i treba biti jedna od zadaća putopisa – geografske i etnografske priče.
Također, Kajan ne bježi od inkorporiranja narodnih priča i legendi u putopise pa u Tragom bosanskih kraljeva čitamo legendu o „banici“ Grada Srebrenika i njenoj nesretnoj, nerazjašnjenoj smrti ili pak u Blagajskim vedutama legendu o Sari Saltuku ili provaliji na Buni. Kajan priča o svemu što je činilo i čini jedan lokalitet, stvarajući od niza veduta[11] jednu cjelovitu. Da koristi sve raspoložive resurse potvrđuje i sam: Povijest nije znala, ali je znala usmena predaja![12]Spominje i one koji su ostavili trag u umjetnosti pa čitamo o geniju iz Blagaja, glasovitom Fevziju, autoru filozofsko-pedagoškog djela Bulbulistan koji je četrdesetak godina prije bosanskog čitan na francuskom jeziku – jeziku tadašnjeg obrazovnog svijeta našeg kontinenta.[13] Posljednje poglavlje putopisa posvećeno je „blagajskom kistu“ gdje autor ide od austrougarskog do današnjeg doba i spominje imena najznačajnih slikara sa tog prostora, prikazujući i fotografije njihovih prikaza Blagaja i njegove tekije.
Da je u stalnom nastojanju očuvanja kulturološko-historijske slike predjela koje opisuje, posebno svjedoči Kajanovo djelo posvećeno rodnom gradu Grad velike svjetlosti – mostarske vedute.Djelo za koje Gradimir Gojer kaže: Ne pripada putopisu, a opet je putopis![14]
Mostarac je žedan samo Mostara, uvodna je krilatica putopisa, pisanog autentičnim mostarskim jezikom. Putopisa za koje je Džemaludin Latić rekao da je za Mostar isto što i Bašeskijin ljetopis za Sarajevo. I putopis i ljetopis! Vidjeli smo da je Kajan žedan bilo kojeg predjela zemaljskog, ali u Mostarskim vedutama ipak vidimo da njegova žeđ prema gradu koji je svojevremeno nakratko napustio nikad ne jenjava. U 40 tema riječju je „naslikao“ sliku grada, otkrio nam njegov identitet. Identitet koji se možda godinama gubi i mijenja autor želi sačuvati. U jednom od intervjua, na pitanje o pomenutom putopisu, odgovara da djelo modulira temeljnu kulturološko-historijsku sliku identiteta Mostara, od njegovog prvog spominjanja 1440. kao anonimna mjesta, do godina kad na smetljište ideologizirano društvo baca i remek-djela vlastite baštine[15]time prodirući u kontekst vremena u kojem se Mostar nalazi danas, a opet vraćajući nas konstantno, sa prizvukom nostalgije u neko ljepše vrijeme, vrijeme Mustafe Ejubovića – Šejh Juje, Mujage Komadine, Derviš-paše Bajezidagića, mostarskih liskaluka, anegdota, preko Šantića, Ćorovića ili lijepe Emine pa sve do danas. Svoje poglede na grad Ibrahim Kajan daruje nama i budućim pokoljenjima[16], kazala je dr. sc. Senija Milišić u recenziji rukopisa Grad velike svjetlosti. I ovdje su prisutne, pored historijskih činjenica i legende koje su se stoljećima pričale, a sinestezija čula i autorova ogromna ljubav prema gradu prenosi se kroz slike stabala košćela, zove ili bludnih[17]smokava, cvijeća, u pjevu ševa ili bulbula. U svemu onome što Mostar zapravo oduvijek čini Mostarom. Govoriti o Mostaru, a ne pričati o Starom mostu je nemoguće pa autor posebnu pažnju poklanja upravo tom arhitektonskom čudu, ali i njegovoj tragičnoj sudbini. O tome kako je Mostar oduvijek bio centar kulture, nauke, umjetnosti i obrazovanja, piše Kajan opisom bijele kocke čardaka, lebdeće kuće iznad mosta:
...u tom čardaku sastaje se obrazovani svijet Mostara i tu raspravljaju o svim pitanjima transcendentalnog života i šerijatskog prava.[18]
Mostarske džamije, turbeta, crkve, štamparije, ljudi... Ništa Kajan nije zaboravio ni zanemario, od Kosača, preko Osmanlija, Austrougara do nas danas. Njegova „knjiga o Mostaru“ veliki je doprinos kulturnoj i društvenoj historiji grada.
Sjećanja su važan elemenat svih pomenutih djela. Autobiografska pristrasnost paralelna sa činjeničnim manirom putopisa.
Tragom Božijih poslanika Kajanovo je putovanje kroz religiju. Putopis drugačiji od svih prethodno analiziranih, nastao prije svih njih. Mogli bismo reći da spada u liniju putopisa-deskripcije, čijim začetnikom se smatra Ćamil Sijarić koji je dotadašnji bh. putopis obojio drugačijim senzibilitetom u kojem historijski fakti postaju nevažni, a ostaje historijska priča kao umjetnost putopisa.[19]Tragom Božijih poslanika - turski dnevnik putopis je nastao 90-ih godina XX  stoljeća, prilikom autorove posjete Turskoj. Kajan obilazi mjesta za koja se smatra da su nekada bila boravišta poslanika, tzv. „Pejgamberleri ovalari“ ili „Područje Božijih poslanika“, pričajući predanja vezana za njih. Putopis počinje poglavljem Uvod u golemu tajnu gdje na samom početku autor donekle otkriva i razloge svojih putovanja po Turskoj:
Kao što ljudska duša osjeća trajnu težnju da nađe svoje izvorište, i svoju dopunu, tako i probuđena misao traži po svjetskim mapama svoja prapočela, ognjišta i verige svjetlećeg kruga u kojem su, okruženi povijesnom tminom, slijedili one od kojih smo potekli u potocima na sve strane svijeta. Otkuda čovjek? – eto pitanja sa bezbroj odgovora! Gdje su mu bila prva staništa, gdje je utvrdio svoje prve gradove?[20]
Još jedan Kajanov putopi pisan pjesnički izbrušenim jezikom, složenim rečenicama, sa mnogo opisa, u 1. licu i potkrijepljen autentičnim fotografijama sa putovanja.
Turske putešestvije Ibrahima Kajana kreću iz Diyabekira, drvenog grada starog 3000 godina, prema Nemrut Dag – Gori Nemrutovoj. Konstantno se prepliću historija, prošlost i sadašnji trenutak pa dok pod košćelom jedna seljanka prodaje rashlađenu coca colu[21] gledamo i razmišljamo o reljefnim skulpturama Herkulesa i Mithridatesa I.[22]Do skulptura antičkih bogova na Nemrutu autor dolazi turističkim autobusom, često malim dolmušom što cijelo putovanje čini još uzbudljivijim.
Čitajući paralelno putopise o Bosni i putopise o Turskoj, primjećujemo mnogo veću povezanost sa opisanim predjelima i mnogo veću osjećajnost autora u Tragom bosanskih kraljeva, dok se ovdje pak zrcali momačka radoznalost. Priča nas sa planine Nemrut vodi prema gradu Urfi, rodnom gradu poslanika Ibrahima a.s. Religijsko-filozofska misao prisutna je u opisima tog magičnog grada. Autor je nepristrasan i cijelo vrijeme pokušava otkriti tajne religije, svoje, ali i tuđe. Navodi:
...ljudi mi i zdesna i slijeva i iza leđa uče Fatihe, jedan obavlja i redoviti namaz što je pao baš u tom trenutku. A onaj što je upravo ukoračio križa sa načinom rimokatolika... Žena, uz njega, spremno je otvorila molitvenik, crnu knjižicu s riječima nade u vremena koja su nam zapisana.[23]
Dalje, sa Kajanom putujemo u Tarsus (mjesto Adema a.s., Have, Šita i Lukmana a.s.), putujemo kroz džamije, sela i gradove, dolazimo do mezara Danijala a.s., Idrisa a.s., Junusa a.s., Ejuba a.s. i dr. i ponovo čitamo legende, što je u tom putopisu možda i najprirodnije, shodno opisanom vremenu.
Kao zanimljivu, izdvojit ćemo legendu o kalemu koja se vezuje za Idrisa a.s.:
Tamo mu je prišao Džebrail i rekao:
-         Tvoj ti Gospodar šalje nešto s čim ćeš ukrasiti svijet koji dolazi. Ovo je kalem.
-         O Rabbi! A što je to kalem?
-         Kalem je ono što piše i tako zakiva riječi da ne odu kad se izgovore.
-         O Rabbi! O čemu i koje riječi zapisuje kalem?
-         Kalemom se zapisuje sudbina. Sudbina ljudi. [24]
Ipak, autor svjestan zamke u koju je mogao upasti navodi kako ga je tokom putovanja sagovornik Hakan upozorio da ne smije pomiješati mit i povijest[25]pa uspješno, cijelim putopisom, balansira izmeđe tih dvaju pojavnosti. Zanimljivo je i da se skoro svako poglavlje završava interdijagetski, direktnim uplitanjem pripovjedača – putopisca u ispričanu priču. Npr. poglavlje Zeleni čovjek na izvoru života,u kojem pratimo priču Ilyasa a.s., završava rečenicom:
Minibus se pokreće, a ja uporno zagledam u dubinu tame rasprostrte po pijesku i po moru već nevidljivu.[26]
Naposlijetku, dolazi do Konye, mistične zbornice, mjesta na kojem je napisana Mesnevija, grad povijesne punine i mjesto vjerskog zanosa[27], grad velikog Dželaluddina Rumija. Rumija koji nije bio poslanik, za razliku od ostalih pomenutih u putopisu. Derviša. Mistika. Pjesnika. Pjesnika koji je u stalnom nastojanju da pronađe sebe.
U pogovoru putopisa Tragom Božijih poslanika autor navodi kako je najveća avantura koja se čovjeku može dogoditi susret sa samim sobom. Da li je autor pronašao sebe ne znamo, ali ono što je potvrdio je da je putujući tragovima poslanika, pa evo i na kraju i tragovima velikog pjesnika, bio sretan te da je djelo i nastalo iz velike potrebe da svoju sreću podijeli sa drugima. Kaže i da je tada otkrio najpogodniji oblik njegove „1001 noći“, u putopisu koji doista najviše naliči životu samome: prima sve i emitira sve![28]
Kad bi putovanje imalo cilja, ljudi bi ga odavno našli, i skrasili.[29]
Ibrahim Kajan svojim putopisima poručuje da se nije skrasio i da nije prestao da putuje. U stalnom je traženju sebe, istine, historije, (pra)početka i na stalnom je putovanju u potrazi za ciljem te zbog toga i ostavlja zapise i priče, nama koji idemo za pričom i poukom.[30]Njegovi putopisi zaslužuju podrobniju analizu jer su značajne interpretacije i svjedočanstva života, kulture i običaja opisanih područja


[1]Beletrizacija kulturne povijesti u istraživačkom prečitavanju prošlosti Mostara (studijski esej o Kajanovim mostarskim vedutama), prof. dr. Vedad Spahić, kajankajan.blogspot.com
[2]Tragom bosanskih kraljeva, Ibrahim Kajan, str. 7
[3] Ibid, str. 72
[4]Beletrizacija kulturne povijesti u istraživačkom prečitavanju prošlosti Mostara (studijski esej o Kajanovim mostarskim vedutama), prof. dr. Vedad Spahić, kajankajan.blogspot.com

[5]Tragom bosanskih kraljeva, Ibrahim Kajan, str. 26
[6] Ibid, str. 27
[7] Ibid, str. 58
[8] Ibid, str. 58
[9] Ibid, str. 60
[10]Put u Blagaj – blagajske vedute, Ibrahim Kajan, str. 8
[11]veduta (tal., vidik, pogled); termin iz slikarstva, označava slike ili grafike koje prikazuju dio grada ili arhitektonske objekte oživljene ljudskim likovima ili skupinama
[12]Put u Blagaj – blagajske vedute, Ibrahim Kajan, str. 35
[13] Ibid, str. 45
[14] kajankajan.blogspot.com, Gojer: Iz duše mostarske
[15] kajankajan.blogspot.com, intervju za Bošnjaci.net
[16] Ibid, Recenzija rukopisa, dr.sc. Senija Milišić
[17] Ibid
[18] Ibid
[19]Antologija bošnjačkog putopisa XX vijeka, predgovor, str. 7
[20]Tragom Božijih poslanika, Ibrahim Kajan, str. 5
[21] Ibid, str. 18
[22] Ibid, str. 18
[23] Ibid, str. 27
[24] Ibid, str. 68
[25] Ibid, str. 93
[26] Ibid, str. 129
[27] Ibid, str. 146
[28] Ibid, str. 158
[29]Antologija bošnjačkog putopisa XX vijeka, Predgovor, str. 5
[30]Tragom Božijih poslanika, Ibrahim Kajan, str. 138

KAD ME UNUCI BUDU PITALI, PRIPRAVAN TREBAM BITI

ibrahim kajan KAD ME UNUCI BUDU PITALI, PRIPRAVAN TREBAM BITI ODGOVOR IM PREDATI Bilo je tako strašno vrijeme da ...