24. srp 2014.

BEŠLIĆEVE BESMISLICE, ČUDESNI MUZEJ I ANTOLOGIJSKI ŠLAMPERAJ




Zašto Ibrahim Kajan traži obustavu distribucije kataloga 
novootvorenog Interpretacijskog muzeja u Mostaru


Poguban pokušaj novog izbronog inženjeringa u Mostaru

Bošnjaci.net: Kroz zadnjih petnaestak godina, od kako ste u mostarskom zavičaju, gotovo nema mjeseca a da se ne plasira neka vijest iz Mostara o nekoj kulturnoj aktivnosti u kojoj ste nosilac ili barem njezin bitan sudionik. Posljednjih četrdesetak dana, (tačnije 18. maja 2014.) zapažena je prezentacija vaše nove knjige Grad velike svjetlosti – Mostarske vedute, te vaša uloga u kreiranju „softverske“ dimenzije supermodernog Interpretacijskog muzeja pored Starog mosta u Mostaru.

Kajan: Nije baš tako, ali nije bilo ni „prazno i gluho“, evo – „priznajem“! Nažalost, došao sam onda kad je grad još uvijek bio potpuno „svjež u ruševinama“, kad je bio slika i prilika (kako su mediji voljeli isticati“) „bosanskohercegovačkog  Vukovara“ – a koji je, gle ti to! – na svojoj istočnoj strani ostao takvim do dana današnjeg! Došao sam u vrijeme kad je otišao međunarodni arbitar za Mostar čuveni Koschnik, a u Sarajevu  upravo inauguriran njegov zemljak Petrich na moćnu poziciju Visokog predstavnika… i kad se političke prilike u Mostaru počinju zapetljavati po nekom zatamnjenom scenariju na uštrb Bošnjaka. Ne, nisam djelovao niti djelujem u politici, ali sam bio među najistaknutijim, čak i tvorcem temeljnog teksta Mostarske deklaracije 2012., iz koje je oblikovana službena verzija dokumenta. U deklaraciji je sadržan duh građanskog (i multinacionalnog) viđenja stvari: ravnopravnost naroda i ravnopravnost svakog mostarskog čovjeka. Svaka druga politička opcija, pa i ove najnovije koje dolaze iz OHR-a, (s prijedlozima o tri izborna područja a sva tri – s hrvatskom većinom!) – poguban je pokušaj inženjeringa koji poništava elemente agresije, haških suđenja za utemeljenje i održavanje logora za Mostarce, protjerivanja i ubijanja koja su imali jedan jedini cilj – od multietničkog grada s bošnjačkom relativnom većinom -  „stvoriti hrvatski stolni grad“.  O tom posljednjem nastojanju prije nekoliko dana svoje je mišljenje priopćio i mostarski ogranak Vijeća bošnjačkih intelektualaca posebnim saopćenjem za medije. 


 Autor i njegovo djelo

Bošnjaci.net: Prošlog mjeseca ste promovirali svoje najnovije djelo „Grad velike svjetlosti – Mostarske vedute“. Kako biste kao autor opisali svoju nakanu koju ste knjigom odaslali u svijet?
Kajan: Atmosfera na promociji moje knjige „Grad velike svjetlosti“, mostarske vedute, ponovno je potvrdila prvu, lijepu i neporecivu krilaticu: Mostarac je žedan samo Mostara.
Riječ je o 40 neprolaznih tema koje moduliraju temeljnu kulturološko-historijsku sliku identiteta Mostara, od njegovog prvog spominjanja oko 1440. kao anonimna mjesta, do godina kad na smetljište ideologizirano društvo baca i remek-djela vlastite baštine, kakva su, primjerice neusporedivo (Bogdanovićevo) Partizansko spomen groblje. Vedute govore o sjaju arhitektonske baštine koja još traje, usprkos nezaustavljivim razaranjima od jeseni srednjeg vijeka do 1996. godine.  U tekstovima polazim od kule Herceguše, preko stoljeća turske uprave i njezinih svjetskih dosegnuća oblikovanih u neusporedivim mostovima kakvi su Stari most ili Kriva ćuprija, džamijama na sliku Karađozbegove ili Koski Mehmed-pašine oslikanih floralnim motivima, arabeskama i čudesnim kaligrafskim potezima, pa razdoblja austrougarske koja je urbanizirala grad pazeći da svoj prilog civiliziranja uklopi, saobrazi sa zatečenom gradskom strukturom, te najposlije postaustrijske i savremene mostarske preobrazbe prema gradu u kojem nikom nije moglo biti tijesno. Kroz te historijom zaokružene prostore a kroz opipljive vizure grada, provijavaju slojevi oralne predaje, legendi i mitova, vezanih za čuvene mostarske porodice Vučjakovića, Šarića, Karabega, Komadina, s likovima pjesnika, junaka i heroina, kakvi su Derviš-paša Bajezidagić, Ago Šarić ili Hana Hrvićeva, o kojima su prije stotinu godina i romani napisani (pa zaboravljeni). U izgradnji te višeslojne mostarske slike kulturnog identiteta, nezaobilazni su segmenti duhovnog-filozofskog prožimanja islama, kršćanstva i judaizma, kroz velike kulturne koje su zračile iz vukodolske Biskupije (s prvom štamparijom i štamparskom djelatnošću), pa cijelim „mostarskim književnim krugom“ i časopisom „Zora“ (Šantića i Ćorovića kao najistaknutijih), itd. Riječju: „Grad velike svjetlosti“ je knjiga pisana u maniri putopisa, pisana, vidljivo, u autobiografskoj „pristranosti“ koja i jest prispodobiva književnom oblikovanu svijeta.
Knjigu su zajednički objavili Muzej Hercegovine i IC Štamparija iz Mostara. Na samoj promociji u Ćorovića kući, direktor Muzeja Hercegovine Asim Krhan je istaknuo nakanu što skorijeg prijevoda na engleski jezik. Naravno da sam sretan što su na promociju došli brojni Mostarci i, čini se, oduševljeno prihvatili knjigu, kupovali su – koliko sam vidio – ne po jedan, nego nerijetko i po dva, tri primjerka s očitom nakanom da ih nekom dragom, bliskom i surovo prognanom rođaku pošalju u tuđi svijet.

 Autokrat i njegove besmislice

Bošnjaci.net: Sinoć ste (23. jula) bili prisutni na otvaranju novog mostarskog muzeja, jedinstvenog u Bosni i Hercegovini kako ističu mediji. U čemu se ogleda ta jedinstvenost i u čemu je bio vaš doprinos?

 Otvaranje velikog projekta Interpretacijskog muzeja

Kajan: Pa vidite, nisam bio na otvaranju. Trebao sam biti, ali nisam imao volje otići. Sretan sam da je supermoderni muzej otvoren. Ostvaren je u suradnji Grada Mostara i Muzeja Hercegovine, sa organizacijom "Oxfam" iz Italije i talijanskom regijom Toskana, koji su glavni investitori cijelog projekta. Riječ je o zaista jedinstvenoj instituciji nazvanoj Interpretacijskim muzejom. Nema takvog u Bosni i Hercegovini a nema ih puno ni u svijetu. Naime, osim 70-tak izložaka, po prostoru triju etaža raspoređene su plazme preko kojih posjetitelji, sistemom touch screena biraju jednu od više tema „proživljene i arhivirane prošlosti“ od prahistorije do danas, a koja se po svojoj prirodi ne može izložiti u prostoru. U pričama koje sam grupirao oko osam tema, projicirano je historijsko i nehistorijsko vrijeme s mitovima i legendama od prahistorijske Badanjske pećina, ilirskog Daorsona, preko rimskog Mogorjela, neimarske baštine turskog razdoblja upravljanja, do austrougarskog moderniteta i suvremenog jugoslavenskog razdoblja. Pripovijedanje je pretočeno u filmsku interpretaciju nastanka čudesnih mostarskih građevina i začudnih humskih obitavališta, zatim o životu, kulturi i običajima vezanim za vode, pa o stoljetnom razvoja zanatstva, izvornoj baštini utkanoj u svadbene običaje od kasnog srednjovjekovlja do novijih vremena…. I tako dalje. Nažalost, katalog koji je te večeri prezentiran publici na otvaranju, jedini je vidljivi promašaj. To se nipošto nije smjelo desiti, da se takav i u takvu obliku pojavi na neponovljivom otvaranju čudesne ustanove kakav je ovaj muzej. Tekstovi u katalogu su moji autorski eseji, istovjetni filmskoj narativnoj podlozi na kojoj sam radio gotovo dvije godine – a to se iz kataloga ne vidi, pa sad mogu očekivati nekritičko razvlačenje i preštampavanje tih tekstova bez ikakve odgovornosti i zaštite autorskoga prava! Još gore od toga je – antologijski tehnički šlamperaj u grafičkoj i štamparskoj realizaciji, pred kojim se čovjek jedino može duboko postidjeti.

 Ljubo Bešlić, autokrat i njegove besmislice

Sad da pojasnim zašto nisam bio na samom činu otvaranja. Večer prije, na konferenciji za medije kojoj je tema obilježavanja 10. godišnjice obnove Starog mostar, unutar koje je i otvaranje Interpretacijskog muzeja, govorio je i gradonačelnik Ljubo Bešlić. Ostao sam duboko  deprimiran njegovom odgovorom na novinarsko pitanje Faruka Kajtaza. Pitanje je glasilo: Zašto Grad svečano obilježava Dan obnove simbola Mostara, ali ne i dan njegovog besramnog rušenja u ratu? Odgovor je bio besraman: "Takve priče ne bi doprinijele stabilnosti Mostara. Nije dobro za ovaj grad praviti događaje koji će optuživati i iritirati nekoga. Treba se pružiti ruka pomirenja između građana Mostara kako bi se gradila zajednička budućnost".
Novinar, nakon tog  gradonačelnikova intelektualnog barbarizma, nastava:  „Logika gradonačelnika Mostara je sve samo ne logična! Ukoliko bi obilježavanja rušenje Starog mosta nekoga "iritiralo", zar onda ne bi trebalo po istom principu prešutjeti srebrenički genocid ili barbarsko rušenje Dubrovnika ili Vukovara? Da li bi možda Bešlićeva "ruka pomirenja" pomogla i u slučaju sarajevskih Markala? Bi li u Sarajevu bila bolja "atmosfera" kada se o tome i najvećoj opsadi jednog grada nakon Drugog svjetskog rata jednostavno šutjelo? Treba li se o jami "Tomašica" šutjeti radi bolje atmosfere u Prijedoru? 


Asim Krhan, direktor Mujeza Hercegovine

Zamolio sam direktora: obustavite distribuciju kataloga!
To je moj privatni razlog da nisam ni mogao ni htio otići i slušati g. Bešlića na otvaranju Interpretacijskog muzeja u koji sam s velikom ljubavi ugradio svoje vlastite tekstove… Nisam htio biti izložen još kojoj možebitnoj Bešlićevoj besmislici i pritom, zamislite, držim u ruci katalog Muzeja Mostara i Hercegovine ispunjen svojim vlastitim tekstovima (po kojima su rađeni interpretativni video spotovi) na 60-tak stranico čijem se izvornom autorskom porijeklu praktično ne zna ništa! Nigdje, kako je uobičajeno, nije navedeno ime ovoga vašega autora. Jedina je utjeha da je potpisan autor pregovora od pola kartice teksta, g. Robert Canu, ispred mojih nepotpisanih 60 stranica u engleskom i bosanskom jeziku! Te tekstove sam ustupio izdavaču besplatno – ali nikako ne i anonimno. Neka mostarska liska će reći da ipak postoji moje ime u toj edicji, na kraju knjige, tamo u nizu imena stotinjak suradnika otisnutih najsitnijim slovima koja postoje! Tekstovi su upotrijebljeni, po ugovoru, u filmskim verzijama dostupnim na plazmama, a osobno sam, bez autorske naknade (sto nije bila ugovorna obaveza) ustupio te iste tekstove za prvo izdanje kataloga. Ovom prilikom duboko razočaran, danas sam zatražio obustavu distribuiranja tog i takvog izdanja. Umjesto postskriptuma: Odmah sam dobio i odgovor od agilnog direktora Muzeja Hercegovine g. Asima Krhana: Izdanje kataloga se blokira!

Mostar, 24. 7. 2014.
Intervju za portal Bošnjaci.net

16. srp 2014.

SRBIJA I HRVATSKA NISU JAMCI DAYTONSKOG SPORAZUMA


 Piše: Ibrahim Kajan
 

 Potpisali su mir oni koji su u ratu sudjelovali




Začuđujuća je gluhost bosanskohercegovačkih političara kojima se svaki dan iz političkih redova susjednih država „provuće kroz uho“ da su oni, tj. njihove države „garant Daytonskog sporazuma“, baš kako je prekjučer rekao a „Oslobođenje“ prenijelo u utorak, 15. 7. 2014., ministra vanjskih poslova Srbije g. Ivice Dačića. 

Naime, po riječima poznatog mostarskog profesora Ustavnog prava dr. Nurka Pobrića više puta u medijima ponovljenim, Srbija i Hrvatska su supotpisnice mirovnog sporazuma koji je zaključen donošenjem Daytonskog sporazuma. Mirovni skupovi okupljaju „strane u sukobu“ da ih privole na mir, a ne da one, osobito ako su agresorske – „garantiraju mir“ u zemlji koju su brutalno napale! Potpisujući ga, obje su zemlje potpisale i priznale svoje sudjelovanje u bosansko-hercegovačkom ratu. Dakle, Hrvatska, i posebice Srbija, agresorske su države i one su (su)potpisale mir i nemaju nikakva prava na uplitanje u političke prilike u Bosni i Hercegovini. O takvom njihovom pravu, u samom tekstu Daytonskog sporazuma naravno da nema niti jednog jedinog slova i niti jedne jedine riječi!

Bosanskohercegovački bi političari to morali znati, kao što bi morali znati i da je u tom istom, Daytonskom sporazumu u čijem je sklopu Ustav BiH, i odrednica u jezicima, njihovim imenima (bosanskom, hrvatskom i srpskom) i njihovoj raznopravnosti u privatnoj i javnoj upotrebi. Zato i jest čudno da „specijalana dopisnica „Oslobođenja“ korisi, a „Oslobođenje“ ga izvorno objavljuje na srpskom jeziku ekavskog tipa koji je službeni jezik u Srbiji, a ne srpski jezik ijekavskog oblika koji je standradni jezik Srba u Bosni i Hercegovini. 

Mostar, 16. srpnja 2014.

30. lip 2014.

GOJER: IZ DUŠE MOSTARSKE



 Ibrahim Kajan: Grad velike svjetlosti. Mostarske vedute, Muzej Hercegovine &  IC Štamparija, Mostar, 2014.



 Piše: Gradimir Gojer

Nevjerojatno mudru posvetu ispisao je za svoju knjigu "Grad velike svjetlosti" suvremeni mostarski književnik Ibrahim Kajan. Svi mi koji smo za života poznavali pokojnog Hivziju Hasandedića, glavnog povjesničara starog Mostara, došli smo "na svoje" posvetom ove predivne knjige upravo toj okomici duhovnosti grada na Neretvi.
Čudesna je knjiga "Grad velike svjetlosti". Ne pripada putopisu, a opet je i putopis! Ne pripada zavičajnoj već kozmopolitskoj literaturi, a opet je duboko zavičajna knjiga.Gajeći autentičan mostarski jezik i iznimno rafiniran pjesnički izričaj, Ibrahim Kajan je napravio malo čudo usred Mostara.

Poetičan način
Ako kažem tek jedan od naslova tekstova iz ove moćne knjige - Emina: Ijepota koju svi zamišljamo, onda sam dostatno ilustrirao imaginaciju jednog mostarskog pjesnika koji zna i umije pisati o povijesti svoga grada na duboko poetičan način.
Nekom čudnom magijam pjesnika - putopisca, zavičajnom nostalgijom i zlaćanom žicom tumača i povijesti, ali i suvremenosti Mostara, Ibrahim Kajan će sa strašću i iznimnom odanošću svim mostarskim vedutama ispisivati zlatopis o Mujagi Komadini, o kući Đabića, o Ivanu Frani Jukiću (Gutenberg u Vukodolu), o Lakišićima što su mrzili sebičnost, o mome najdražem mostarskom toponimu Turbetu Šejha Juje, koji je bio i ostao turbe legende i zagonetke, o Ijepotici Karađoz-begovoj džamiji, o Ijepotici Krivoj ćupriji...
Ibrahim Kajan u svom bogatom pjesničkom, pripovjednom, dramskom, putopisnom opusu domece ovu neobičnu knjigu...
Jer, "Grad velike svjetlosti" ne predstavlja samo zbir mostarskih veduta...

Istinopis o mašti
Ova knjiga je istinopis o mašti i maštalište o mostarskim istinama! Na naslovnoj strani ove knjige zrcale dva simbola iz dvije mostarske epohe! S razlogom! Bogdanovićevo zadužbinsko djelo - Partizanski spomenik i sav svjetlom Mediterana obasjan Stari most, mostarski...
Nakladnici ove knjige Muzej Hercegovine i IC Štamparija, siguran sam, nisu niti svjesni što su napravili?!U istoj knjizi našli su se i povijest i sadašnjost, i imaginacija i stvarnost, briljantna likovnost i decentna grafija.Nakon ove knjige Ibrahima Kajana Mostar ima svoju osobnu iskaznicu!

DNEVNI LIST, 27. 6. 2014., str. 54
 

25. lip 2014.

KNJIGA O LJEPOTI MOSTARA – OTPOR JE VELIKOM ZLU





Ibrahim Kajan : Grad velike svjetlosti. Mostarske vedute, Muzej Hercegovine & IC Štamparija, Mostar, 2014.

(Recenzija rukopisa)



Napisala: dr. sc. Senija Milišić

Carl Peez piše 1891. godine da je Mostar kao plemeniti biser u svojoj školjkinoj kući. Austrijski književnik Robert Michel u svojoj knjizi o Mostaru (1908) citira riječi jednog osmanskog namjesnika iz 16. stoljeća koji je ustvrdio da se „nijedan luk na svijetu ne može uporediti s nebeskim lukom Starog mosta pod kojim se zvijezde skrivaju i ogledaju.“ R. Michel doživljava Mostar kao grad iz bajki. Slične opise grada i njegove okoline nalazimo kod niza autora. 

Svoje poglede na grad Ibrahim Kajan daruje nama i budućim pokoljenjima. Slika grada u kamenu nastala je iz ogromne ljubavi za svoj grad. Ta ljubav izbija iz svakog retka, jer je grad tu ljubav zaslužio. Značajno je istaći da se u posveti autor zahvaljuje dvojici ljudi: Hivziji Hasandediću i Asimu Krhanu. Hasandediću, koji je znao priču o svakom mostarskom kamenu, a svaki je kamen u Mostaru, kazivao je, živa historija. Ovaj arhivista, muzeolog, historičar, analitičar, alim i mualim, istraživač enciklopedijske svestranosti čitav svoj život posvetio je skupljanju i prezentiranju činjenica iz bogate povijesti grada. Svo to blago neprocjenjive vrijednosti čuva se u Muzeju Hercegovine na čijem je čelu Krhan. Odatle je krenuo autor sa poniranjem u bogatu prošlost, „ne da bude izvor sjećanja, već i poticaj novog, sretnije sadašnjosti i bogatije i sigurnije budućnosti.“ 

Kajan je odlučio da kroz vedute sačuva gradsko vrijeme od zaborava. Ono teče od postanka grada. A grad postoji od trenutka kada je dobio svoje ime.  Jer, kako reče autor, tek kad ime dobije odredi mu se sudbina i smisao, pa postoji do dana određenoga. Otkuda baš to ime, koje mu je značenje, pitanja su koja prate nastanak svakog ljudskog naselja. I kakav god odgovor da bude prihvaćen, on će, za svoje stanovnike uvijek biti grad velike svjetlosti, jer su Mostarci „uvijek žedni Mostara“. 

Prošlost grada „hercegovačkog kamenog mora“ ispunjena je značajnim događajima. Kroz 40-ak priča saznajemo povijest građevina, životnih prilika u gradu, funkcioniranja vlasti, djelovanja istaknutih ličnosti. Legende su sastavni dio priče o nastanku velikih građevina. Uporedo sa pričama izvan službene povijesti, autor podastire činjenice i vuče nit života grada do današnjice. I dok nastaju vedute, Kajan iznova obilazi grad.  Upija i prenosi nam kroz svoj tekst slike, zvuk, miris. Tu su stabla tvrdih košćela, krtih zovina i bludnih smokava, pa čempresi. Pa čudesne muslimanske avlije prepune cvijeća. Čuje se cvrkut ševa i kumrija, a noću, bezbeli, rajskih bulbula kojih je Mostar nekada bio pun poput raspuklog šipka. I dok upire zvizdan, dok se topi asfalt, ječi u dertu nevidljivi cvrčak. U predahu, pored šadrvana u džamijskim avlijama, naviru sjećanja i bliska i topla, i bolna, jadna i čemerna.

I kao što reče autor „kamo god da pogledam i što god pogledom da obuhvatim, posreduje priču o onima kojih više nema, i o događajima koji su se čudesno ispreplitali i jedan drugi potiskivali, mijenjali tijek i narav, pa ga nikako prepoznati ne možeš, usporediš li njegovu početnu žudnju s njegovim nevjerovatnim krajem“.

Tako je i sa pričom o kuli hercega Stjepana koja se 3. 4. 1452. pominje u dubrovačkim listinama. Od srednjovjekovnih građevina jedino je ona ostala u srcu Mostara. Ćejvan Ćehajina Kriva ćuprija u donjem toku Radobolje, nastala prije 1558. godine, bila je izuzetno važan i  jedini prometni prelaz na glavnom putu koji je vodio od juga prema sjeveru i povezivao Hercegovinu sa Dalmacijom, te cijelom zapadnom i jugozapadnom regijom. Kriva ćuprija je danas osamljeni i zaboravljeni, u bilje zarasli most, „poput zagubljenog i ostavljenog djeteta“. 

Povijest, važnost i simbolika Starog mosta nezaobilazna su priča. Predrag Matvejević napisa da je Stari most u Mostaru imao funkciju koja je bila i humanistička, i historijska i civilna. Upravo o ovim funkcijama govore Kajanove vedute. Jer „bijela kocka čardaka u gustoj ljubičastoj noći, koji nije ni na nebu ni na zemlji, kućica svjetla, svjetla znanja, ta bijela lebdeća kuća iznad mosta, koja ni imena nema, u tom čardaku sastaje se obrazovani svijet Mostara i tu raspravljaju o svim pitanjima transcendentalnog života i šerijatskog prava“. 

O ljepoti islamske sakralne arhitekture koja je stoljećima krasila Mostar, ali i tragičnoj sudbini ovih građevina autor je zapisao više priča. Sinan pašina džamija na Mejdanu, starija od Starog mosta (1474), bila je biser islamske sakralne arhitekture. Džamija na Raljevini danas ne postoji, izbrisana je. Na Raljevini su ostali samo crni zidovi da podsjećaju na minulu povijest i sudbine ljudi koji su živjeli u njezinoj sjenci i u njoj okretali svoja lica strani „Časnih Gradova i Brda Svjetlosti, gdje je zemlji i ljudima spuštena pouka: UČI!“ 

Sačuvana je samo jedna fotograija Ali-hodžine džamije iz 1920. godine. Na Bajram 1687. desio se  upad uskoka sa serdarom Stojanom Jankovićem, koji su bili plaćenici Mletačke republike. Oni su  ljude koji su se nalazili u džamiji pobili, džamiju zapalili. Obnovljena je 1868., a onda ju je 1922. uništio požar. Izgradnja svake od ovih građevina značila je širenje grada i podizanje novih objekata koji će biti u funkciji njegovih stanovnika. Roznamedži Ibrahim efendija podigao je prije 1620. godine svoju džamiju u današnjoj Fejićevoj ulici, i česmu, i doveo živu vodu iz Djevojačkog vrela. Slava ovog  vrela što na ljubav i žudnju podsjeća izblijedila je, ali nipošto nije zaboravljena i u bezdanu povijest odgurnuta. Vrelu babun pripisuju se čudesne moći u liječenju boleština.

Nisu zaboravljena ni brojna dobra koja je Roznamedži Ibrahim efendija darovao svom gradu. Uz Šarića džamiju bio je i harem, a Karađoz-beg je svom gradu pored džamije sagrađene 1557., podario mekteb, imaret, han. Čudesne arabeske, kaligrafski ispisi, ornamentni i floralni motivi, koji su sjajili sa svakog džamijskog zida, nestali su divljačkim razaranjem 1992/93. godine.  Sve je salomljeno, pa ponovo obnovljeno.

Mostarska greblja našla su se na udaru od dolazećih vlasti-od austrougarskih do socijalističkih. Dio po dio je otkidan, potom zatiran. Oko 1885. godine austrougarska monarhija je cestom presjekla harem, prorovala kosti i porazbijala bašluke, i otada se uvede „zakon“ da živi koračaju po mrtvima, pa  mnoge žive „pritišće svijet mrtvih“. Partizansko spomen groblje, remek djelo spomeničke arhitekture, posvećeno mostarskoj mladosti izginuloj u drugom svjetskom ratu u borbi protiv fašizma, neofašizam posmatra u drugom svjetlu.

Priče o turbetima otkrivaju nam tajne života mostarskih derviša, od kojih se ističe šejh Jujo, Mustafa ef. Ejubović, jedna od najmarkantnijih intelektualnih ličnosti bošnjačkih na prelazu iz 17. u 18. stoljeće. Iza sebe je ostavio 27 izuzetno cijenjenih djela iz područja šerijatskog prava, lingvistike, dogmatike, disputacije.

Autor nas upoznaje sa nizom istaknutih historijskih ličnosti osebujnih biografija „koje su najdojmljivije sudjelovale u oblikovanju burne povijesti Humske zemlje: od neporecivog gospodara života i smrti velikog vojvode bosanskog, hercega Stjepana Vukčića Kosače do Ali paše Rizvanbegovića, vezira nad Hercegovinom.“ Derviš-paša Bajezidagić je od doba sretne mladosti, kad mu je „soko sreće sletio na ruku“ izrastao u velikog državnika i velikog vojskovođu, i velikog legatora i velikog pjesnika. Svom je gradu podario i džamiju u Podhumu, i mekteb, pa medresu, pa knjižnicu. Stihovi Medžazija i nakon četiri stoljeća sjaje strašću ljepote i opijenošću ljepotom. Nenadmašni pjesnik Zijai je dobro znao kako je svijet nepravedan i kako sugrađani mogu biti okrutni. 

Kuća Lakišića je prema usmenom i pismenom pamćenju dala niz niz alima, vakifa. Oni su svojim postupcima ostavljali poruku o čovjeku kakav bi trebao biti. Jer, oni su Lakišići, oni mrze sebičnost. Autor prati uspon i pad kuće Džabića, čiji su članovi bili muftije, hafizi, šejhovi, kadije, alimi, književnici, muderisi. 
   
     Obilazak Bakamluka prilika je da se autor podsjeti odrastanja, drugova, svojih prvih prijatelja, ali i prilika da se progovori o porodici Bakamovića, o džamijama dvojice braće Bakamovića, baba Beširovoj i hadži Ali-bega Lafe, podignutih prije 1631., srušenih 1993. Salih beg Bakamović bio je ekonomista, novinar, pisac i prevodilac. Znao je francuski, njemački, turski, arapski,  mađarski, talijanski, esperanto, perzijski, djelimično grčki, španski, engleski jezik. Neobjavljen i negdje u Skoplju zagubljen je njegov četverojezični rječnik bosansko-perzijsko-tursko-francuski.

I. Kajan je svojim vedutama zahvatio i onaj dio mostarske povijesti austrougarskog perioda. Zahvaljujući neumornom gradonačelniku Mujagi Komadini Mostar je počeo dobivati izgled srednjeeuropskog grada. Prvi tiskarski stroj u Mostaru i predani rad fra Anđela Kraljevića bili su prvorazredni kulturni događaj ne samo za grad, nego i šire. Mozaik veduta upotpunjen je pričama o Biskupiji, Pravoslavnoj kući Božijoj, kao i onoj židovskih sugrađana. Autor nam je ponudio i sliku dvora Jefte Bjelobrka, ali i priču o engleskom konzulu, koji se eto, našao u našem skromnom susjedstvu.

Autor će reći da čovjekov duh žudi za ljepotom, a da je nečastivi prezire i na svakom koraku uništava. Sva dobra koja su stoljećima izgrađivali i svom gradu darivali veliki ljudi, razorena su krajem dvadesetog stoljeća.  Da li su i zbog čega kažnjeni? Ako su kažnjeni jer su bili loši-kako to da su toliko lijepog ostavili? Iza velikih ljudi ostaju njihova djela i ona žive stoljećima, neljudi za sobom ostavljaju pustoš.   Ali šejtan ne zna jačinu ljudskog duha: sve je vraćeno na svoje mjesto, pa su dobri duhovi ispisali, šapućući živima sudbinu da će dobre duše ponovo biti u svom zavičaju i u svojoj vlastitoj kući.

Slavni grad jeste bio ugruhan, i ranjen i razoren, ali ostalo je, hvala Bogu sve glavno na svom mjestu, „pa se zagladilo i zaliječilo.“ Pa će ujutru opet poteći rijeke ljudi sa Istoka i Zapada, sa Sjevera i Juga, onih koji lutaju po svijetu i traže ljepotu drugih, znajući da su na pravom mjestu.  Dolaziće zbog Starog mosta „građevine koja je kroz povijest svog postojanja postala puno više od mosta, na isti način na koji je Mostar oduvijek bio puno više od grada.“ On je grad Velike svjetlosti. 

Veliki ljudi postaju velikim svojim djelima i onim što ostavljaju generacijama koje dolaze. Mali ljudi misle da će samim prolaskom pored kuće svog prethodnika velikana postati veliki. Ovom knjigom Ibrahim Kajan daje svoj prilog kulturnoj i društvenoj povijesti Mostara u borbi protiv barbarizma, Sve što je rekao je istina, sve što je napisao ostaće zapamćeno. Njega ne zanimaju samo činjenice, već i srce ovoga grada. Koje je uistinu veliko. I koje nam pomaže da sa svakim zaboravom ne umre i dio nas.

21. lip 2014.

DŽEMALUDIN LATIĆ: GRAD VELIKE SVJETLOSTI





Džemaludin Latić

GRAD VELIKE SVJETLOSTI*

Recenzija knjige putopisa Ibrahima Kajana

Sa epohom romana, koja i danas traje, u književnokritičkoj i estetskoj aksiologiji neke druge književne vrste potcijenjene su i potisnute na ljestvici vrijednosti. Jedna od takvih vrsta je putopis. Zašto je to tako – o tome bi se moglo nadugo i naširoko razgovarati, što ćemo ostaviti za neku drugu priliku.
Knjiga putopisa Ibrahima Kajana pod naslovom Grad velike svjetlosti u velikoj će mjeri vratiti značaj ovoj književnoj vrsti u ukupnoj bh. i bošnjačkoj književnosti. Što se tiče Bošnjaka, njihova putopisna književnost je također bogata; ona ima desetak velikih imena-putopisaca kakvi su bili Jusuf Hlivnjak, Zuko Džumhur, Skender Kulenović, Ćamil Sijarić, Alija Isaković, Kemal Zukić...Šire, u tzv. islamskoj književnosti, ovu književnu vrstu proslavili su arapski putopisac Ibn Betuta i turski Evlija Čelebija. Ibrahim Kajan je nasljednik i učenik te velike, i jedne i druge, tradicije.
Dosad smo Ibrahima Kajana poznavali prvenstveno kao pjesnika i dramskog pisca. On je „pjesnik s biografijom“ – zato što je iz svoga grada, tokom komunističke strahovlade, morao da se seli zbog pjesme „Janković Stojan ulazi u džamiju“. Ta pjesma ima snažne dodirne veze sa ovom knjigom – jer ćemo tek iz ove knjige saznati kako je to, kada i zašto spomenuti epski lik – čijim su nam „humanizmom“ i hajdukovanjem punili uši za vrijeme komunističkog režima – ušao u jednu mostarsku džamiju i šta je – nakon toga – bilo i sa braniocima ove džamije i ovoga grada i sa Janković Stojanom, ali i sa ovom džamijom. Kajanova knjiga je zaista divna priča o jednom od najljepših bosanskih gradova (pjesma bi rekla da je to “najljepši grad“). Ovo je knjiga o jednom važnom dijelu naše zemlje i o jednom gradu punom sunčevog i mjesečevog, ali i derviškog svjetla, o Mostaru i njegovim velikanima, o njegovom dobru, ali o zlu koje se nad njega nadvijalo ima već nekoliko stotina godina, a i danas se nadvija. A taj se grad brani gazilukom svojih junaka i svojom opjevanom ljepotom: svojim bogomoljama, tekijama, mostovima, pjesnicima, dervišima, učenjacima, ljepoticama, kadunama, cvijećem, kaldrmom, vodama, jezikom...
Ustvari, Kajan je ispisao i putopis i ljetopis svoga grada. Otprilike kao što je to učinio Bašeskija svome Sarajevu, samo malo drukčije, raskošnije, raspjevanije. Ovo je velika knjiga bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, nezaobilazna za naše ukupno pamćenje!
Sarajevo, džumadel-uhra 1435., april 2014.      Džemaludin Latić

 *Knjiga je promovirana u Ćorovića kući, u Mostaru, 18. VI. 2014.

19. lip 2014.

SANELLA CERO: PJESMA KOJA ČEKA IZMEĐU POLASKA I DOLASKA



SANELLA CERO BOŠKAILO
sa sinom Aidom



Negdje se nalazim tu 
između tvoga uzdaha i moje samoće, 
negdje između stanice i voznog reda
negdje na pola puta mog očaja i tvog prkosa. 

S koferima u ruci, punim, 
čekam, negdje između polaska i dolaska
negdje između moje riječi i tvoje šutnje. 

Bez kišobrana, 
negdje te čekam između kapljica i pljuska, 
negdje između razuma i srca.


 Ovu je prelijepu pjesmu autorica, Sanella Cero, trebala  
pročitati u sklopu predstavljanja knjige "Grad velike svjetlosti" Ibrahima Kajana, u Ćorovića kući,  18. juna 2014.,
kao gošća autora promovirane knjige. Zbog požurivanja organizatora (i skraćivanja moderatora), 
to se nije dogodilo... 
Umjesto toga, da bi se dijelom ispravio taj propust,
Ibrahim Kajan na svom blogu objavljuje Sanelline tamne stihove kao prilog novoj osjećajnosti koju donosi recentna
generacija bosanskih pjesnikinja.

 Ibrahim Kajan



29. svi 2014.

REŠAD KADIĆ I NJEGOV SVIJET IZGUBLJENA SKLADA



Napisao: dr. Ibrahim Kajan

Rešad Kadić: naslovnica zbornika 
posvećenog književnom djelu zanemarenog autoru

 Ključne riječi: priča, pripovijest, pripovjedač, historijski okvir, kronotop, lik, narativne figure – psihemska, sociemska, ontemska;
Sažetak: Pripovijetke Rešada Kadića, za života autora, objavljivane su u časopisima između dvaju ratova, od 1930. do 1945. godine, a nakon isteka političkih zabrana - od 1967. do 1985. godine. Tematski okvir njegovih pripovijesti zadire u socijalno, psihološko i etničko doživljavanje svijeta bošnjačkih deklasiranih segmenata društva. U njegovim pripovijestima defiliraju seljaci, maloumnici, sirotinja, trgovci, age i begovi sa svojim ženama i hizmećarima, koji reprezentiraju tri društveno strukturirana historijska okvira pod Turskom Carevinom, Austro-Ugraskom Monarhijom i Jugoslavijom; njihovo prostorno određenje je Sarajevo ili neimenovana kasaba. U ovom kratkom prikazu njegovih priča i pripovijesti, oslonili smo se na lik, kao jedan od izrazitih nositelja značenja u narativnim figurama osobnosti (psihemskoj), skupnosti (sociemskoj) i opstojnosti (ontemskoj).

Uvod, podsjećanje
Tek po svršetku agresije na Bosnu i Hercegovinu i odbrane od nje, iz prostora bosanskog jezika izronila je nekolicina zaobiđenih i potisnutih književnih imena čija se književna aktivnost i živost veže za razdoblje koje je prethodilo socijalističkom određenju Bosne i Hercegovine. Grijesi struktura socijalističkog razdoblja prema tim piscima i, posebice, surovošću odbijanja njihovih književnih djela, oštetili su, prije svega bošnjačku književnu historiju, uništavajući joj temeljnu građu koja je konstituira ili upotpunjava. Prisjetimo se da su „državne“ nakladne kuće tek iza 1970. godine počele objavljivati Safvet-bega Bašagića, Musu Ćazima Ćatića i Edhema Mulabdića, ali da se „preživjeli“ iz međuratnog razdoblja, pisci poput Ahmeta Muratbegovića, Alije Nametka ili Envera Čolakovića, nipošto nisu mogli nadati svojemu mjestu niti u jednom izdavačkom programu. O tome upečatljivo svjedoče pojave dvaju romana u gradačačkoj biblioteci „Alija Isaković“, nepoznatih i neobjavljenih romana Ponos A. Muradbegovića (napisan 1923.), i Huseina Đoge Dubravića Sreća mladog Ljubovića (napisana 1932733.). Među takve književne sudbine valjalo bi pribrojati i književnu sudbinu Rešada Kadića. Jedini „književni azil“ u Bosni i Hercegovini, kako Nametku tako i Kadiću, ostao je u prostoru Islamske zajednice u njihovim, ili u privatni, izdanjima. A da paradoks bude potpun, obojica pisaca mogli su objavljivati u Hrvatskoj i Srbiji gdje nisu imali svoju jezičku, izvornu recepciju.

Bibliografija pripovijedaka
Uvidom u objelodanjene bibliografije radova Rešada Kadića i radova o njemu, vidljivo je da su mu književno-kritičku pozornost, za života, posvetili tek nekolicina autora - Ejub Todorovac, Minka Memija[1], Džemaludin Latić[2], Amir Brka[3] i još neki.
Do kraja 2. svjetskog rata Rešad Kadić je objelodanio sljedeće pripovijesti:  Jadnik. Literarna štampa. 1/1930, 15-16, 116-117; Njegovo pismo. Ispovijed jednog čovjeka, kojim je gospodario alkohol. Literarna štampa, 1/ 1930,19-22,157-158; Umiranje. Literarna štampa, 1/1930, 5-6, 61; Nakaza.Novi Behar;V/1931-32, 1,5-7; Garonja. Novi Behar; V/1931-32, 18,254-256; Suljo drvar. Novi Behar; V/1931-32, 9,134-135; Sirotinjska suza. Novi Behar; VI/1932-33., 3, 35-37; Selimov nadobudni sin. Narodna uzdanica. 1/1933., 135-144. str. 1; Ahmetbegova Saida. (Bolna priča iz naših dana). Islamski svijet, muslimanski književno-publistitički kalendar za godinu 1352/1933-1934, Sarajevo, 1 / 1933., 79-88. str.; A život se je samo šalio! Islamski glas, 1/1935., 13, 16; Plemić. Islamski svijet. 1935., Bajramski broj; Jedini prijatelj pralje Marije. Ilustrovani islamski svijet, 1/1936., 1, 11-12; Velika noć malog čovjeka. Islamski glas, 11/1936., 22, 18-19; Behari su mirisali... Gajret, XVIII/1937., 3, 48-49; Bajram. (Pripovijetka). Sarajevski novi list, 1/1941, 140, 11, sa fotografijom R. Kadića; Bosanski ponos. Sarajevski novi list, 1/1941, 196 (Bajramski prilog),15. Mujkanov Bajram. Sarajevski novi list, 1/1941., 196 (Bajramski prilog), 18; Grmljavina. Novi list, IV/1944., 1030,9; Carev imam. Preporod, XIV/1984, 13 (333), 15.
Trebalo je proći više od dvadeset godina iza 1945. godine, pa da Rešad Kadić objelodani prvu svoju nakonratnu priči, što sugerira dvije činjenice: prav je bjelodana, da nije imao gdje objaviti svoju umjetninu riječi, a druga da je došlo do tragičnog i dugogodišnjeg diskontinuiteta u književnom stvaranju i prirodnom književnom razvoju. Radi se sljedećim pričama:
Mati. Takvim za 1967., 169-173. str.; "Taj je kao što sam ja“. Preporod; 11/1971., 10, 15; - Bockalo (Tešanj), 1/1974,6,6; Zmija otrovnica. Takvim za 1979.,274-288. str. U knjizi Pripovijedonje o ljudskim sudbinama i paši Latasu ova priča objavljena je pod naslovom Zmija; Ilhamijin put u smrt. Preporod, VII/I976., 1 (128), 16; 2 (129), 16; 3 (130),16; 4 (131),16; 5 (132), 16; 7 (134), 16; 8 (135), 16; 9-10 (136-7), 16; 11 (138),16; 12 (139), 16; 13 (140), 16; 14(141), 16. Objavljivanje pripovijesti prekinuto s napomenom da uskoro izlazi iz štampe; Na šta se ljuti Junuzaga Čukundruk. Preporod:VIII /1977.,6 (157), 20; 7 (158),20; 8 (159),20; 9 (160), 20; 10 (161),20; 11 (162),20; 12 (163), 20; Majstorovi golubovi. Takvim za 1982., 251-253. str.; Tuđinac. Preporod, XIV/1984., 6-7 (326-7),20-21; Turski pop. Preporod, XIV/1984., 8 (328), 13; Šejtan. Preporod, XVI/1985, 5 (349), 17; Posljednji Lubo. Preporod: XVI/1985, 10 (354),17; 11 (355),17; 12 (356),17; 13 (357), 13; 14 (358),13; 15 (359), 13; 16 (360), 13; 17 (361), 13[4]
Tematski okvir Kadićevih priča i pripovijesti, čak kad je u pitanju komički diskurs, ljudska je drama pojedinca s promjenljivim motivskim etabliranjem i njihovim izvlačenjem iz pozadine u neki prednji plan ispričanoga svijeta. Teme pripadaju socijalnom, staleškom i etno-kolektivnom rastakanju i dezintegraciji obitelji i pojedinca nakon silovitih promjena političkih i kulturoloških paradigmi. Prilično je uočljiva određena razlika u tematskom pristupu njegova prvotnjeg zamaha (uzleta kritički raspoloženog mladog autora) između 1930. i 1945. godine, od onoga koje će uslijediti nakon značajnog vremenskog odsustva iz književne produkcije koju iznova započinje tek 1967. godine.
U prvoj skupini priča nastalih do 1945. unutarnja historija u kojoj se  oblikuju drame nisu isključivo vezane, kako navodi Minka Memija, „za osmansko i austrijsko razdoblje,“[5] nego i u kasnija vremena novih političkih tvorevina poput, međuratnog, starojugoslavnskog, pa i kasnijeg, socijalističkog razdoblja. Priče o „bijednim ljudima“, kojima zapravo i započinje svoje estetizirano opisivanje svijeta, nosi snažan nanos viđene stvarnosti, a ne stvarnosti koju je morao posuđivati iz austrougarskog razdoblja (npr. Jadnik), koja ga po tematskog opredijeljenosti na  određen način  situira u onovremenu grupu tzv. „socijalnih pisaca“ kikić-dizdarevićevskih socijalnih skalpela, moćnijih i instrumentaliziranijih od onih kojima tada, na početku svoje karijere, još uvijek nije mogao raspolagati Rešad Kadić.
Tematska jedinica najočitije se reflektira kroz lik kao „svežanj razlikovnih obilježja“, pa je i Kadićevim propovjednim likovima nužno posvetiti stanoviti uvid kao narativnoj figuri koja doslovno zrcali svijet njegove proze realističkog obilježja. Lik kao narativnu figuru Gajo Peleš promatra  u sklopu semantičkog obilježja nekog pripovjednog teksta, pa tako razlikuje psihemsku, sociemsku i ontemsku narativnu figuru.[6]
Dakle, već u toj prvoj svojoj objavljenoj priči, Jadniku, sve su unutarnje  značenjske veze uspostavljene preko psihemskih narativnih figura koje svojim nizovima uspostavljaju mrežu značenja unutar fabulativnog slijeda. Već u imenu lika, nešto je ključno i bitno pa samo po sebi predstavlja semantičku jezgru – (lik Sulje), koja ga povezuje sa sociemskom figurom određenog etnosa. Psihemska figura Sulje, kao i u ovom slučaju, lik je koji trpi nasilje ne samo bijede kao socijalne kategorije, nego i fizičko nasilje čaršijske djece i odraslih. Lik se, da bi se bijeda pokazala još paklenijom a društveni i socijalni okoliš njegova života - još bešćutnijim, Rešad je Kadić potencirao – oduzimajući liku „s društvenog dna“, sposobnost kultivizacije i razumnog rezoniranja izrazitih medicinskih definicija koje se odnose na epilepsiju i mentalnu disfunkciju. Socijalna prelamanja na takvu se liku prikazuju i očituju groteskno, u savršenoj bešćutnosti sugrađana, koja svojim ponašanjem dodatno pripomaže propasti jednog upropaštenog i neostvarenog života o čijemu unutarnjem svijetu i doživljaju vanjskog svijeta ništa niti znaju niti naslućuju. Međutim, to jest tako, do fantastičnog ispoljavanja emocija koje i takav „neljudski“ lik posjeduje kao dominantnu ljudskost: on je spontano iskazuje na vijest da je umrla jedina osoba na svijetu koja je prema njemu pokazivala blagost i sućut, starica, blaga hanuma velikog srca. Takvo iskazivanje zadivljuje žene koje su se našle oko mejita, ali i plaši... Pripovjedač je iznad i izvan svijeta koji modulira riječima, on je sveznajući, u trećem licu.
Istovjetna je pozicija pripovjedača i u priči Nakaza[7]  koju je Kadić objelodanio u Novom Beharu i poslije je, kao ni prethodnu, nismo susretali u kasnijim izdanjima.  Moglo bi se čak reći da je Nakaza na neki  fatumski način slična Jadniku. Sudbina upravlja, a da se medicinski aspekti uopće ne spominju, obiteljskim svijetom koji se konstituira oko Zlate Ahmedbegove i njezina izabranika Omerage, u braku koji je započeo njezinom „otmicom“ - a trajao i bio ispunjen stalnim bolestima djece i njihovim smrtnim objavama! Autor fokusira isključivu pozornost na lik majke i psihemsko usmjeravanje narativnog niza kojim modulira njezin očajni svijet: sretno rađanje djece i njihovo naprasno umiranje. Najposlije, Zlata ostaje sa samo jednim djetetom koje je uspjelo nadvladati bolest o kojoj doduše ništa ne znamo, pripovjedač nas kao izvanjski promatrač zbivanja obavještava na sljedeći način: „Sudbina. Smrt ga poštedjela, ostavila mu dušu, poklonila život, ali na napravila Nakazom... Zatvoreno oko, nakrivljena usta, iscereno lice koje skoro vazda sličilo groznom osmjehu, ostalo je od groznog mladenačkog lica.“[8]  U jednom trenutku pokušaja da se sudbinsko obilježje koje ga čini nakazom nadvlada ljubavlju prema prelijepoj djevojci koja s njim razgovara iz puke samilosti (što on potpuno pogrješno razumijeva), dolazi do katarze, mladićeva samoubistva.
Motiv pomalo bizaran, poput bajkovitog eha Ljepotice i zvijeri.  Takvi, društvenom ili patološkom kobi označeni likovi psihemskog znaka, kasnije se neće pojavljivati u Kadićevim pripovijestima.  
Skupini priča socijalnog određenja svakako valja pribrojati i priču Suljo drvar.[9] Zanimljivo je da su prethodne dvije baš kao i ova – poetizirane, kao neka svjesna ili podsvjesna autorska namjera da se materijalnoj bijedi ljudi sudbinom ili siromaštvom gurnutim na dno uspostavi neki kontrast, neko oskudno prosvjetljenje, neka moguća psihološka najava izlaza iz zla prostora i još zločestijeg vremena. Pripovjedač iz pozicije promatrača  „opservira“ Suljinu poziciju u „malom svijetu“,  govori u njegovo ime i atribuira njegovo stanje koje je, kao i kod likova u drugim psihemskim figurama – trpljenje i ponavljanje gotovo automatiziranih radnji: Suljo drvar svakodnevno cijepa drva, tovari ih na mršavu i staru Dorušu, prodaje ih i od prodanog  živi. Fabulativni se niz fiksira kao ponavljajući prikaz istovjetnih radnji zatvorenih u bezizlazan krug najelementarnijih Suljinih životnih postupaka. U zadanom svijetu, takva pozicija lika je redovito trpna, nesposobna za šire zamahe i šire socijalne kontakte, pa se Suljine meditacije koje nikog ne dotiču - nikada i ne pretvaraju u narativnu figuru sociemskog dosega. Pa i sami lirski diskurs upućuje na solo-dionice kakve smo već imali u prethodnim prozama, Jadniku i Nakazi, osuđenim na patnju i smrt u samoći. Jedine pobune se javljaju na kraju, kao emotivni krik retardiranog epileptičara nakon hanumine smrti, kao samoubilački kuršum u Nakazi i kao Suljin izljev bijesa nad Ciganima kad dolaze po kožu lipsale Doruše, jedinog izvora prihoda koji je netragom nestao.
Garonja, međutim, priča je koja se, za razliku od prethodnih, oslanjala na drugu geneološku pozadinu i koja je proistekla iz idejnog svijeta  one razvojne linije koja je polazila od Osman-Aziza, Mulabdića, Sarajlića - do Alije Nametka, kojem je Kadić, čini se, i svojevrsni nastavljač. Riječ je o nekoj vrsti „tematskog sindroma“ koji je dotakao gotovo svakog proznog pisca prvih generacija austrougarskog i međuratnog razdoblja,  o „književnom katalogiziranju“ propadanja bosanskog begovata u vremenu europeziranja svekolikog života  Bosne i Hercegovine.  Tekstovi tog kruga nose zajedničke strukturalne  signature  koje dekonstituiraju nasljeđeni svijet što je do jučer savršeno funkcionirao: stoljećima oblikovana kolektiva sudbina i sudbina pojedinaca u njemu prožeta cijelim sustavima religijskih, kulturoloških i političkih mreža kojima su modulirali svoj identitet ali i odbrambene mehanizme – sada se, istrošen, raspada. Garonja – priča je upravo o takvom raspadu, ali, što je zanimljivo, Kadićevu begovsku porodicu ne reprezentira beg, nego hizmećar, sluga, Smailbegov kočijaš! Po svojoj naturi, hizmećar u principu ne predstavlja nikog, kao lik bi funkcionirao u psihemskoj narativnoj figuri.  Međutim, on je i nametovski, „prepisan“ lik koji odgovara sociemskoj narativnoj figuri – koja, kao takva, „preuzima ideologiju teksta“[10].  
Sudbinska priča izdvojenog i fokusiranog lika Garonje, „momka za sve“, prezentira se kroz fragmente, retrospektivno, kroz tri generacije begovske obitelji u kojoj je proživio cijeli svoj život, od desetogodišnjeg dječaka kad je „doveden“, do vremenske pozicije u kojoj sveznajući pripovjedač prezentira historiju jednog raspada gdje se Garonja osjeća pozvanim svjedokom odbrane begova! Nakon zvjezdanih trenutaka obitelji kojima je Garonja svjedočio kao „član porodice“ u koju je uzet kao siroče, te nakon „promjene carstva“, s mladim begom treće generacije, pred Garonjinim očima stari i sjajni obrisi porodice zatamnjuju, deformiraju su pred navalom novih nemuslimanskih društvenih formi sjedeljki, kafana i alkohola. Preuzimajući na sebe dužnost da odbrani čast obitelji (ružeći i savjetujući svog mladog gospodara, ukazujući mu na poroke koje čini), Garonja zapravo doslovno preuzima staleški i plemićki osjećaj za „rz i obraz“ koji se, na starinski način, treba sačuvati i u novim, poganim vremenima. Na taj način on, kao psihemska značenjska jedinica, to prestaje biti - jer se uzdigao u reprezenta. Taj osjećaj časti i krajnje ljudske zahvalnosti – doseže do socijalne aristokratske ideološke reprezentnosti: sve što je za života zaradio u begovskoj obitelji, podastrijet će pred noge mladog bega da tim novce, njegovim stečenim kapitalom – otplati dugove i spasi porodicu od kraja i propasti.
Selimov nadobudni sin, ne nosi nijednu „jaku“ oznaku ni vremena ni stila austrougarskog vremena, mada bi se, u širem i isključivo tematskom situiranju, mogla promatrati. Ako ih ima (gubljenje obiteljskog sklada, deformiranje identiteta), one su istovjetne onima koje posjeduje i kasnije „međuratno razdoblje“ – s tom razlikom što identitet naslovnog lika biva razaran izvan uvida protagonista na način obmane vlastitih roditelja, i onog – na kraju priče – zapanjujućeg obrata na tragu završnog udara „iznevjerenog očekivanja“.
Rešad Kadić je na vrlo krhkoj fabulativnoj osnovi konstruirao seljakovu dramu i težnju izlaska iz bijede: temelji se na gotovo dramskom agonu  oca i sina, Selima i Hasana. Hasanu je obećana budućnost za koju će se žrtvovati svi – svi će raditi kao marva a Hasan će školovanjem postati gospodin. Kroz vješti sižejni pleter, sveznajući nas pripovjedač obavještava ili nam nagovještava da Hasan i nije od plemenite moralne građe svog seljačkog oca – ali te su spoznaje o tom neprisutnom liku nepoznate drugim, prevarenim, iznevjerenim i grubo osujećenim u svom slućenom horizontu budućnosti.
Selim,  osobnost s nizom atribucija  i obilježja koji se kao „naivnom liku“ preklapaju i s njegovom trpećom, psihemskom dimenzijom, bit će dosuđen i sinovljev prezir a njegova moguća „predstavnička uloga“ porodice – neće odigrati nikakvu presudnu ulogu u sklapanju dubljih socijalnih veza koje bi možda imao – da je sin diplomirao i osvojio novi društveni segment.   
Zmija je neobično retrospektivo tematsko  osvrtanje: kroz lokalnu sagu o jednom realiziranom ljubavnom mimoilaženju, zapravo je pokušaj zadiranja u psihu čovjeka pod islamski prekrivenim habitusom, čovjeku od povjerenja, osobi kojoj „mahane nejma“ – ali najposlije se pokaže da ipak ima, i to od one vrste koja je bila kadra uništiti jedan život.  
Zapravo, taj lik (Adil-efendije) osvješćuje i spoznaju da svaki čovjek ma kako bio dobar, ima u sebi barem trunku zla koje može srušiti cijeli svijet osobito ako mu se taj svijet ne podvrgava. Savršeni svoje zlo ukrote - a slabi, kojih je većina na svijetu, to ne uspiju. Adil-efendija je sociološki u lokalni prostor kasabe adaptiran lik, što je bitno za samu mitsku dimenziju narativa, dok je ljepotica Ćefa, u koju je (Adil) potajno zaljubljen – osobnost romantičnog, melankoličnog, osamljenog tipskog obilježja.
Cijela je priča i tragedija u njoj, oslonjena na jednu promišljenu i okrutnu anegdotsku prijevaru: zamjeni pisama! Lokalna djevojka Ćefa, prelijepa ali i nepismena, zaljubljuje se u mladića Hasana koji studira u Beču. U dopisivanju, pisma joj čita i na njih odgovara Adil-efendija, u nju potajno zaljubljen. Najposlije, obmanjuje je falsificiranim pismom koji je naglo presjekao ljubav među mladima. U krajnjoj konzekvenci podmukle prijevare, tenzija stvorena među likovima naknadno otkrivanjem istine, stradava lik koji trpi. Psihološki lom djevojke Ćefe završava smrću.  
Pripovjedno vrijeme je retrospektivno zahvaćeno iz pozicije autoritativnog Ja pripovjedača koji dakle sudjeluje u mitskom univerzumu, na način homodijegetičkog lika. Otuda bi bilo moguće promišljati  ili tvrditi da je u Zmiji podosta autobiografskih elemenata: Kasaba (Tešanj?), imena lokaliteta, te njegovo, u autobiografskoj maniri započinjanje priče aposteriori, mnogo godina nakon što se ona dogodila pa i zaboravila.
Pripovijest Iz stare mahale, konstituirana je na kronotopu koji apsorbira prostor sarajevske mahale i ukrštanju dvaju vremena, austrougarskog  (netom arhiviranog), te „tekućeg vremena“ pripovjedačeva  djetinjstva i prezentne vremenske dionice iz koje se pripovjedač u ich-formi upućuje u potragu za vjerodostojnom potvrdom  uozbiljenja  historičnosti njegovih spoznaja svijeta. Otuda se i pripovijedanju i javlja dvojni glas jednog te istog ambijenta, ali u različitim vremenskim pozicijama, čas razilazi - čas usuglašava. Historičnost se potkrepljuje i citatima iz Bašeskije, kao nekom univerzalnom potvrdom koja osvješćuje. Unutarnji pripovjedač je stogodišnji Alijaga, pa on svojom naracijom zahvaća predsuvremenu povijesnu epohu. Tako se, kao u magnovenju, javljaju slike i likovi prošlosti koji progovaraju autentičnom atmosferom potonula vremena i autentičnih sudbina (likova Hafiz-Ibrahima, usjedjelice Hašije, Jevrefa Ishaka, npr.).
U Posljednjem Lubi, pripovijesti „tipičnoj“ za temu „propadanja bosanskog begovata“, kronotopom koji povezuje prostor Sarajeva i prvih desetljeća austrougarske vlasti u Bosni,  Kadić zapravo proširuje tematski horizont, obogativši da dodatnim dezintregacijskim usudom – razaranjem same obitelji novim mjestima društvenog okupljanja i „novim oblicima muškog rahatluka“ pronađenog izvan kućnih avlija. Narativnom atmosferom koju isijava jezik vremenske prikladnosti i narativnim figurama osobnosti koje moduliraju semantičku mrežu kulturoloških mikro-historija, pa   Kadić, ako i sociološki gledamo na taj i takav književni pristup,  prilaže značajan doprinos  (i) unutranjem razumijevanju obiteljskih historija koje se, nepobitno, reflektiraju i na psiho-mentalnu sliku bosanskog kolektiviteta. U središtu fabulativno-sižejnog prostora je Salko Lubo, kao obiteljski sin razmetni, ali i reprezent preko kojeg se, uz nekoliko okolnih likova - opslužitelja  uspostavljanja cijele  paukove mreže novih odnosa koje naši krajevi dotad nisu poznavali, ili ih nisu poznavali kao otvorene životne prizore. U ocrtavanju osobnosti Salke Lube, autor uspostavlja dva suprotstavljena, kontrastna ogledala u kojima se ogleda središnji akter: dječačko vrijeme odrastanja u sjenci oca kao velikog kućnog diktatora,  i mladićko vrijeme alkohola, žudnje i erotske pohlepe koja nema racionalnog izlaza. I likovi preko kojih se uspostavljaju semantičke mreže, cjelovitija značenja teksta, gotovo su simetrično raspoređeni: Majka, puna samilosti i neupitne ljubavi kao žrtve, na jednoj strani, i Maruška, pohlepna krčmarica kojoj je ljubav – dobit i valuta. Takvi su i ambijenti u kojima se odvijaju drame postojanja svih sudionika predočenog ljudskog zapleta, mehka, kućna toplina i alkoholizirana, prostačka kafana.  Na uzbuđenju podržanim opijatima i otvorenim seksualnim entuzijazmom razbludnog sina Saliha, otvara se, kako diktira piščeva ideja, rasap, ludilo, smrt. I to ne samo kraj lika, nego kao smrt porodice.
Jezik pripovijesti je posebna dobitna kombinacija: pisana je standardnim bosanskim jezikom prošaranim gustim neprevodivim leksemima (npr. odjeće koje danas nema u opticaju), običajnih idioma ili termina vezanih za islamski svjetonazor, a koji književno apsorbiraju slojeve jezika potonulog, nerijetko, u arhivirane i muzejski pospremljene rijetkosti pune intimnosti i narativne očaranosti.
Ilhamijin put u smrt je svojevrsna historijsko-psihološka pripovijest, pseudoroman, tekst koji apelira na čitatelja da mu vjeruje jer na riječ - budući da se izrijekom, samoreferento, očituje kao „istinita pripovijest o Abdulvehabu ibn Abdulvehabu Žepćevi-Ilhamiji, koji je živio životom pravednika, a umro smrću mučenika u vezirskom gradu Travniku godine 1821.“[11]  
Ovo je pripovijest lika, središnje figure (Ilhamije), čija razmišljanja i geste slijedi izvandijegetični pripovjedač. Ilahamija je višedimenzionalan lik, osim što je osobnost bogatog unutrašnjeg života, mislilac i pjesnik, po vokaciji je podjednako i figura šireg psihološkog i sociološkog prostora – on je, kao imam, i socijalni reprezent, pa u to ime često progovara čak i onda kada govori isključivo u svoje osobno ime.   Ono što je psihemski niz u narativnoj figuri koju on producira, uklapa se najčešće u mišljenja puka koji slijede svog imama, pa otuda i njegovo osjećanje prava da zastupa to kolektivno mišljenje koje je po svojoj osebujnosti uspostavljenih veza socijalnog porijekla, što narativnu figuru uzdiže na viši stupanj sociemskog profila.
   Razvijajući svoju tekstualnu strukturu po linearnom osvajanju sižejnog nacrta, Ilhamija propituje mogući razlog zašto ga iz Žepća poziva nesmiljeni bosanski vezir Dželaluddin Ali-paša.  Već na tim prvim stranicama širi se strah po Ilhamijinoj okolici i na sami glas da pristigla vezirova pozivnica – koja nimalo ne sluti na dobro.  Ko je označen zlom, od njega treba bježati -  geslo je niskog duha koje je poznato svim ljudima koje je doticala nezasitna i nezadovoljna vlast. Od Ilhamije se širi krug praznine, poznanici i prijatelji se sklanjaju, nestaju, na njih silno djeluje upravo to što sugerira sociemski narativni niz: utjecaj na druge, biti primjer drugima, biti svoj na način proključalog bunta u pritajenom biću „zastupanog“ kolektiviteta. Potom, Ilhamija kreće u neizvjesnost; on putuje pješice kroz samo srce Bosne, od Žepča do Travnika, od imamske kuće spokoja do krvavog prijestolja bosanskog gubilišta.
Pješačeći, Ilhamiji promiče cijeli život ispred očiju: sada se cijeli prostor (zemljopisni, edukativni, kolektivni i osobni) popunjavaju životnim sekvencama i strukturiraju historijski okvir te u njemu bitne poluge upravnog i represivnog aparata kolektiviteta u kojem je zadan i zakonima definiran život svakog pojedinog čovjeka... : naviru prva sjećanja svjesnog života, odlazak s ocem na prvi Bajram-namaz, školovanje u medresi u Žepču (Karahodža, od kojeg je čuo prve stihove), školovanja u Fojnici, susret s Husein-babom šejhom u Živčićima, uzimanje sufijskog imena Ilhami (Bogom nadahnuti), povratak u Žepće gdje sazrijevanjem postaje alimom, imamom i hatibom u Ferhadiji žepačkoj, najposlije i pjesnik: pjesnik svevideći koji stradava zbog stihova kojim zrcali stanje svoje Bosne; ispisuje čak i neki testament, s uputama o svojoj džannazi. Nigdje ne pronalazi svoju krivnju… a ipak je negdje okrivljen.
Unutarnji zemljopis Kadićeve pripovijesti očituje se kroz narativne pasaže nerijetko kao čisti putopis, prosijan ponekom poetskom riječju ili sintagmom. Meditativni solilokviji dimenzioniraju moralno-islamski i politički prostor u doba jednog zlovlašća, a postaje na kojima se zaustavlja (u hanu, u susretu s ciganima, u selu s džamijom gdje obavlja namaz, najposlije u zindanu), socijalne digresije koje se, preko vlasti i njihove moći, reflektiraju na stanje odnosa s kršćanima, sa sirotinjom općenito ali i imućnima kojima se silom sagiba ili odsijeca glava zbog kritičkog stava prema sustavu i neislamskom satiranju podanika Bosanskog ejaleta.
Na svakom dakle koraku svog putovanja Ilhamiji je vidljiv taj nesklad, taj raskol među proklamiranim i praktičnim, koji – kad isijava s vrha vlasti – prožima cijelo društvo, od vrha do njegova dna.
Posebnu funkciju imaju Ilhamijina „viđenja i glasovi“ u snu, te halucinantni glasovi koji mu se javljaju i pri javi kad se snovito i šejtansko miješa s (historijskim i pripovjednim likom) Džalaluddin Ali-paše. U drugom, budnom slučaju – on čuje glasove konjanika, njihovo dozivane i vidi kako mu mašu: Ilhamija uči časne ajete i dove kojim se tjeraju šejtani od sebe. To će se još jednom ponoviti, tijekom dijaloga sa samim Dželaluddin pašom, kad će mu se (učiniti?) da se pašin lik iz zbiljnog pretapa u neki drugi zajedno s glasom koji mu nikako ne pripada.  Rekli bismo da se ta dva-tri „nepripadajuća detalja“  priklanjaju onim ne tako čestim mjestima koja nadilaze realističku strukturu teksta i lebde nad njom poput nadrealnih inačica čineći „priču“ pomalo tajnovitom i bliskom pučkom načinu mitološkog promišljanja.
Njegovo misaono poniranje i sufijsko lelujanje između tvrde zbilje i Božjeg prijestolja, uzdiže njegov duh… „Duh mu se vinu visoko iznad Vranduka, a tu na travi, nadomak hana, ostade samo njegovo tijelo, poput napuštena šatora Ilhamijine duše. Ponovo je bio u zanosu. Da mu se neko tog časa zagledao u lice, vidio bi da je ozareno smirenjem. Bili su to oni uznositi trenuci za kojim je toliko žudio, uporno nastojeći da ih se što češće dovine. Odlutala iskra ponovno se vraćala svome Praizvoru...“[12] To su trenutci ontološke punine jednog vjeruju koje na više mjesta iskazuje. Iz Božanskih principa derivirali su Ilhamijini principi života na zemlji; kroz njih on vidi ljude, životinje i bilje, i tako se prema njima odnosi – kako kažu uzvišeni Zakonik: 
O zulumu nad drugima kaže: Šta se ovo s nas radi...! Pa zar oni, nesretnici, ne znaju, da se ni travki, ni hajvanu, a nekamoli insanu, zulum i nepravda ne smiju činiti. Teško si ga njima, teško si ga njima!“[13]
O merhametu prema drugima misli:  - Ko nejma merhameta spram drugih, neka ga ne išće ni za sebe! Gledam, maločas, kad je sijevalo i grmjelo, svi se ustravili. Ja kako li će bit’, brate moj, kad sunce potamni i planine jedna prema drugoj krenu: kad vode provru i kad se mrtvi dignu iz kabura i prožive: kad se džennet i džehennem otvore! Kako ćemo onda iskat’ merhameta, kad ga spram drugih nismo imali![14]
O nasilju nad drugima (Munkiru i Nekiru): - Progovorio sam protiv nasilja... Jer, kazano je: ni nad hajvanom, a nekamoli insanom, nasilje se ne smije provodit’...![15]
Dobro se ne može nazvati Zlom: - Pašo, ne traži od mene da zlo nazovem dobrim, a dobro zlim, jer to je najteži grijeh! Kažeš mi da su Carevina i padišah iznad svega i da drugog izbora nema. A gdje su ljudi, pašo? Šta je Carevina bez spokojstva i sreće njezinih podanika? I šta je padišah u takvoj Carevini? Pašo, ljudi su preči i od padišaha i od Carevine! Na krvi ništa dobro niknuti neće.[16]
Po tim rezonancama i stavovima nauzvišenijih ljudskih vrlina Ilhamija je jedan od najsloženijih osobnosti u ukupnom Kadrićevom literarnom djelu. Cijeli ontologijski obojeni niz jedinica ontemske narativne figure, uzdiže cijelu pripovijest u vrh autorovog književnog opusa, pa predstavlja jedan od bisera ukupne pričalačke baštine bošnjakče književnosti 20. stoljeća.



ZAKLJUČAK
Tekst Rešad Kadić i njegov svijet izgubljena sklada tretira priče i propovijetke koje je objavljivao između 1930. i 1985. godine po raznim časopisima i listovima, ali ih nije nikada, za života, objelodanio i objavio skupljene u zasebnoj knjizi. Tek će se nakon autorova preseljenja sa ovoga svijeta, pojaviti dvije knjige njegovih izabranih pripovijesti.
U pričama objavljenim prije II. svjetskog rata, Kadić je nerijetno slijedio socijalnu putanju svojih junaka koji stradavaju, hizmećera, potlačenih, i uopće ljudi sa dna. Njegovi junaci su bijedni ljudi ne samo u materijalnom, kakav je u istoimenoj priči Suljo drvar, nego i u psihičkom i mentalnom pogledju (sinovi koji varaju očeve, maloumnici s kojima se šprda čaršija), dok su likovi u kasnijim pripovijestima češće drugog sastava, druge socijalne i staleške građe – reprezenti bogate kasabe ili Sarajeva, koji pred udarima „novog vremena“ podliježu čarima opijata i zanosnih ženskih tijela... Kroz narativne figure osobnosti, skupnosti i opstojnosti i njihove umnožene nizove interpretativnih jedinica - njegovi likovi uspostavljaju sistem semantičkih mreža, Kadić modulira svijet koji je izgubio sklad, izgubio svoj mir, svoju prvotnju bit. U fabulativno-sižejnom slijedu, vidljivo je da Kadić razlog destruiranju zatečenog svijeta vidi u lomljenju i zabacivanju moralnog i vjersko-običajnog horizonta; „junaci“ tog svijeta neminovno propadaju – jer su iznevjerili porodicu, tradiciju, način života, postali razbludni sinovi i unutarnji odmetnici.
Izuzetak je pripovijest Ilhamijin put u smrt, narativna projekcija tiranije političkom sistema nad pojedincem i njegina satrapska osvetoljubivost nad pjesnikom koji svijet brani – srcem i stihovima. Njezine narativne razine su razine značenja – od pojedinačnih  do kolektivnih, od lokalnih do univerzalnih.
Bosanski jezik Rešada Kadića je predstavlja onaj leksički odbir za koji kažemo da je – lijepi naš jezik! Uvijek je primjeren vremenu i prostoru iz kojeg pripovjedač progovara, dosljedan je kronotopu svog pripovjedačkog svijeta, svojih likova i kolektiviteta koji ti likovi na bilo koji način predstavljaju. Obiluje s cijelim korpusom turcizama od kojih su neki, gubljenjem predmetnog svijeta koji su označavali, i oni samo već odavno arhivirani i muzejski pospremljeni u rječnike koji se bave historijom našega, bosanskoga jezika.

LITERATURA:

Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene književne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.
Kadić, Rešad: Iz stare mahale, Bosanska riječ, Wuppertal, 1994.
Rešad Kadić: Bašeskijin posljednji zapis, El-Kalem, 1997.
Kadić, Rešad: Ilhamijin put u smrt (i druge proze), El Kalem, Sarajevo, 1997.
Kadić, Rešad: Sabit Abduzaimović legionar broj 71.900, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 1999.
Novi Behar, časopis 1928-1945.
Peleš, Gajo: Priča i značenje, Naprijed, Zagreb, 1989.
Peleš, Gajo: Tumačenje romana, Artresor Naklada, Zagreb, 1999.
Rizvić, Muhsin: Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994.


[1] Brka Amir: Rešad Kadić, građa za bibliograiju; u: Rešad Kadić: Sabit Abduzaimović legionar broj 71.900, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 1999., str. 127-142
[2] Latić, Džemaludin: Iskorak iz realizma, u Rešad Kadić: Ilahmijih put u smrt (...), El Kalem, Sarajevo, 1997., str. 337-341
[3] Brka Amir: Rešad Kadić i Tešanj, u: Rešad Kadić: Sabit Abduzaimović legionar 71.900, Centar za kultutu i obrazovanje Tešanj, 1999., str. 5-11
[4] Brka, Amir: Rešad Kadić, građa za bibliografiju, u: Rešad Kadić: Sabit Abduzaimović legionar broj 71.900, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 1999., ste. 131-133
[5] Memija, Minka: Uz ovo izdanje, v. Rešad Kadić: Bašeskijin posljednji zapis, El-Kalem, 1997., str. 8
[6] Peleš, Gajo: Tumačenje romana, Artresor naklada, Zagreb, 1999., 227 i dalje
[7] Novi Behar, god. V., br. 1,  1.  VII. 1931., str.  5-7
[8] Kadić, Rešad: Nakaza, Novi Behar, god. V, 1931., br. 1, str. 6
[9] Novi Behar, god. V., br. 9, 1. XI. 1931., str. 134-135
[10] Peleš, isto, str. 243
[11] Kadić, Rešad: Ilhamijin put u smrt, El Kalem Sarajevo, 1997., str. 7
[12] Kadić, Rešad: Ilhamijin put u smrt (i druge proze), El Kalem, Sarajevo, 1997., str. 26
[13] Isto, str. 64
[14] Isto, str. 39
[15] Isto, str. 69
[16] Isto, str. 102