26. tra 2022.

DNEVNIK TJEDNA I. KAJANA, Hrvatski radio, 1991.

 

Ibrahim Kajan


DNEVNIK TJEDNA

Prvi program Zagrebačkog studija Hrvatskog radija; urednica Mirjana

Rakela; 17. srpnja 1991. godine

 

Četvrtak, 11. srpnja 1991.

Kada su bombardirali London, u noćnim se barovima glazba nije zaustavljala. Onaj tko nije dodirnut zlom, o njemu samo razmišlja i tuguje. Pa  evo, i ja s Leylom i Smailom, idem pogledati edukativni film, pun humora i komičnih situacija.

Paradoks je zaista potpun: ni stotinu kilometara od Zagreba ginu mladi ljudi pred naletom četnika, a mi, Bože blagi - smijuljimo se Teškom danu gospodina Oskara, video-filmu o lijepom vladanju! Svega smo svjesni i još uvijek potreseni susretom s Ninom Milasom, sinom moje sestre (Nađe) iz Mostara.  Susretom u vojarni, u Jastrebarskom.

A sada, gledaj! - okruženi prijateljima, nasmijani, puni lijepih riječi za autore filma, režisera Vindjakijevića i scenarista (Ivana) Kušana, ali i producenta Hilmiju Šabića.

Između brutalnosti i uljuđenosti hrvatske svakodnevice, čovjeku nije data mogućnost izbora - prisiljen je živjeti u obje stvarnosti.

Zalasakom sunca, ući ćemo u Novu hidžretsku godinu 1412. Svatko računa svoje vlastito vrijeme i utire ga u vječnost.

 

Petak, 12. srpnja 1991.

Razgovaram s gospodinom Kišom, i njegov glas pun važnosti odjekuje u telefonskoj slušalici. Dao mi je do znanja da ne očekujem pismeni odgovor na pisani zahtjev koji sam potpisao i uputio Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, akademiku Vlatku Pavletiću. Tražimo da primi delegaciju Kulturnog društva Muslimana "Preporod" iz Zagreba. A gospodin Kiš, šef kabineta, uporno ponavlja: "Već sam vam rekao da će vas primiti ministrova pomoćnica mr. Vesna Girardi Jurkić". Kažem gospodinu Kišu da ipak očekujemo prijem kod ministra, budući da je on i naš ministar kulture i prosvjete - a problema je već sasvim dovoljno da bi on morao ponešto doznati...

 

Subota, 13. VII. 1991.

Dr. Šemso Tanković pita hoćemo li sutra u Labin, gradić koji je u dobranoj mjeri izgrađen novcem i trudom bosanskih Muslimana - rudara, sirotinje radničke koja je "koristila" samo dvije dimenzije života: crnački radila i pila alkohol. Kroz labinski je rudnik dosad prošlo otprilike 18.000 Muslimana. Tek im je danas (zamislite) - na jedvite jade dopušteno od općinskih vlasti da otvore prostor za molitvu, da legaliziraju mjesto s kojeg će moći okretati svoje lice Svoritelju svjetova.

Obećao sam, ali me u kasni noćni sat prodrmao ulcus duodeni, ostavio u postelji sve do zore, mučaljiva i nepokretna.

 

Nedjelja, 14. VII.1991.

Danas je 20. obljetnica Makove smrti. Tu činjenicu ne bilježi nijedan ovdašnji pisac, nema nijedne bilješke u zagrebačkim novinama. Kao što (ovdje) nisu pisali za autorova života (sve do Kamenog spavača), tako vlada muk i nakon smrti.

Podjela Bosne, dvoličnosti - u tom pogledu - i hrvatskih i srpskih političara, tema je brojnih telefonskih poziva prijatelja. Ako Muslimani mogu i hoće biti "svjedoci pred povijesti veličine hrvatskog naroda", ako s njima "u političkom očaju vezuju u čvor svoje zelene zastave" - zar će lideri hrvatskog naroda zaista prokockati muslimansko povjerenje i pokazati skriveno lice i skrivene namjere koje vode samo u jednom pravcu: vode krvi do koljena?!

Sve je poput tmurna sna i zločeste dječje igre u kojoj se mijenja glavno za sporedno.

 

Ponedjeljak, 15. VII. 1991.

Ima jedno mjesto u Kur'anu Časnome koje govori o ljudima što se ne slažu s muslimanskim uvjerenjima, pa čak i onda kada to javno ne govore.

Ali oni se neće pomiriti s vama - kaže taj ajet citiran po sjećanju - sve dok vi ne postanete ono što su i oni.

Današnji Večernjak na izuzetno vidljivom mjestu, u upečatljivu okviru, objavljuje vijest kakvu dugo, dugo nismo mogli pročitati u novinama laičke države: Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman podijelio je zlatnike sa svojim likom braći i sestrama koje su izrodili Marija i Nezir Peco.

Zašto? Zato što su Emina i Emin, Edita i Elvira, kao i Evelin, Erika, Engin i Evgina - postali katolici primili prvi sakrament!

Uvečer sam na prvom sastanku (inicijativnog odbora) Crvenog polumjeseca, humanitarnog društva Merhamet. U ponoćne sate Cacan me vozi kući pričajući o događajima dana, o Natašinim prijevodima, o danu koji sviće bez ikakvih obećanja...

 

Utorak, 16. VII. 1991.

Članovi Glavnog odbora Preporoda, dr. Husein Džanić i dr. Čamdžić pričju mi o planiranom projektu s kojim bismo se mogli natjecati u Ministarstvu za znanost Republike Hrvatske. Spominjemo, kao usput, da ministar (za znanost) dr. Muftić možda više ne želi bili ministrom i da će dati ostavku. A razlog? Zbog pokrštavanja djece, podjele Bosne...

 

Srijeda, 17. VII. 1991.

Kratki radni susret s Icom Voljevicom i g-đom (Mersijom) Omanović. Radujemo se pristiglim službenim žigovima Kulturnog drušvta Muslimana. A ja se posebno radujem raspoloženju Ice Voljevice. Mada je u 70. godini, sudjelovanje u stvaranju Društva potpuno ga je podmladilo i ispunilo zanosom pjesnika u mladim danima. Slavni Grga, dragi čovjek.

Radost stvaranja i pridodavanja svijetu najboljeg što napravimo u životu, geslo je koje smo zabilježili nevidljivom i neizbrisivom tintom u svojim srcima. Jedino se tako može odazvati Poslanikovu hadisu - da je najbolji onaj čovjek koji pomaže drugima.

 



Izvor:

Ibrahim Kajan: ZAVOĐENJE MUSLIMANA (Budi svoj!)

Naklada: Smaila Kajan, Zagreb, 1992., str. 36-38

25. tra 2022.

U ŠVEDSKOJ, S ALIJOM ISAKOVIĆEM

 

Alija Isaković 

1932 - 1997.



Pisano uz 6. godišnjicu smrti Alije Isakovića, prisjećanje 

U ŠVEDSKOJ, S ALIJOM ISAKOVIĆEM

 

Piše: Ibrahim Kajan

 

 

Između 9. i 15. svibnja 1995. (baš je tako Alija, slavenskim nazivljem imenovao mjesece u bosanskom jeziku), obojica smo bili gosti Bošnjačke islamske zajednice u Stockholmu, a naš je dolazak organizirao čovjek pun volje i duha, dr. Asim Alibegović. Nakon prve švedske noći, osvanuo je (10. V.) - Kurban bajram. Švedski su Bošnjaci željeli da im se u najsvečanijem danu, za razliku možda od svih dotad provedenih bajrama, obrate njihovi intelektualci. U prostorijama Islamske zajednice, uz Isakovića, najuvaženijeg među gostima, na temu Kultura i rat, govorili su Njegova ekselencija Izet Serdarević, bosanski ambasador, dr. Ramiz Zupčević, dr. Midhad Medić i dr. Izet Muratspahić  - suradnici Slavističkog instituta u Uppsali, a najposlije, i ja sam dodao nekoliko riječi svoga iskustva iz Hrvatske. Vrlo su nadahnuto govorili i urednici mladog stockolmskog bosanskog glasila - Glasa BiH, Ferko Šantić i Sejo Košević.

Isaković nije govorio o svom književnom radu. Ni o svojim dramama, ni o pripovijetkama, ni o izuzetnim putopisima. Govorio je o bosanskom jeziku, o pravu na njegovo povijesni ime, govorio je o intelektualcima koji su gotovo bez izuzetka prvi put neraskidivi dio svojega naroda, govorio je tiho i naizgled "ravno" i "monotono", ali se ispod te govorne pokožice, ispod tog izgovorenog leksičkog epiderma, osjećala silina snažne odluke da se svijetu pridoda svjedočenje o našem postojanju i našem neporecivom pravu na postojanje.

Dan kasnije smo, uz mladog, uljuđenog imama Mustafu ef. Šetkića, posjetili Ambasadu Bosne i Hercegovine, njezine prve ljude, ambasadora g. Serdarevića i konzula g. Subašića Nisam ni slutio da ću jednu od, tu napravljenih fotografija, kasnije objaviti u Behar Journalu, i iznad koje će pisati: Umro je Alija Isaković. Vidim tu fotografiju: Alija u fotelji, naslonjen na lakat lijeve ruke. Na stolu je poslužena bajrarnska hurmašica.

Dana 12. svibnja, dr. Alibegović je priredio potpuno iznenađenje: u krcatoj, golemoj dvorani Storahoerssalen, sjedeći između nas dvojice, Alije i mene, obratio se publici:

„Doveo sam vam dvojicu bošnjačkih književnika - jednog "nešto starijeg" i jednog "nešto mlađeg", rekao je punoj dvorani ljudi dr. Alibegović… pa je potekla  dijaloška rijeka koja se, zato što je morala, zaustavila nakon punih 90 minuta. Pitanja su dodavali i ljudi iz publike… Rat, stradanje, krv djece, izbjeglištvo, zatiranje naroda, organiziranje naroda, temeljne vrijednosti, bošnjačke institucije, Islamska zajednica, Bošnjački sabor; Biserje, Pravopis bosanskog jezika, dijaspora. ..Hoćemo li preživjeti? Hoćemo, jer smo tako odlučili svojim srcima!... - dvorana se ponekad tresla od pljeska, ponekad uvlačila u dubinu svake pojedinačne tjeskobe, u tamnu nesagledivu sudbonosnu crtu iza koje, činilo se, nema nikakva dobra.

U 13-og , u neradnu subotu, suradnici spomenuta upsalskoga Slavističkog instituta, odvezli su nas u taj čuveni grad i u njegovo slavno Sveučilište. Tamo smo Alija i ja osjetili toplinu prijateljskog stiska ruku akademika Svena Gusstavsona i njegovih suradnika, vidjeli smo njihov radost pred paketom bosanskih knjiga koje smo nosili iz zagrebačkog Preporoda.

Gusstavson je jedan od svjetski glasovitih slavista. Pita "bi li Bošnjake smetalo, ako svoje novo, popravljeno i dopunjeno izdanje Srpsko-hrvatsko-švedskog rječnika, nazove Bosansko-srpsko-hrvatsko-švedski rječnik.

Bošnjaci kažu svom prijatelju, da im ne bi smetalo, naravno, ako bi vrijedni akademik uz melem dodao i mehlem, uz sem i osim, uz januar i siječanj, uz bezbjednost i sigurnost. A, bezbeli i uz kafu i kavu - ono bez čega se vala u Bosni ne more - kahvu!" Uostalom, dodao je Alija u nastavku razgovora uz objed kojim nas je počastio domaćin, razlika između hrvatskog i srpskog ima upravo onoliko koliko između bosanskog i hrvatskog, i srpskog i bosanskog... Radilo se, ako ćemo pretjerivati, do najviše četiri posto leksike.. .".

Dok smo s Gusstavssonom prelazili preko površi predivnog uppsalskoga parka, s Opservatorijem u pozadini, Alija mu reče: U svom romanu Pobuna materije spominjem ovaj opservatorij koji je jedini na svijetu mogao registrirati potres...i gle čudne sudbine! Tek ga sad, u zbilji, i vidjeh.

Preko lica mu se razvukao osmijeh, u njega tako rijedak i tako dječijem nalik. I sada vidim taj osmijeh. I još jedan, viđen u stockholmskom hotelu "gdje odsjedaju nobelovci", u koji nas je posljednjeg dana boravka u Švedskoj, "kao buduće laureate", počastio kahvom dobri dr. Asim Alibegović. Ali, o razlozima koji su ga izmamili, reći ću vam nekom drugom, vedrijom zgodom. Možda onom kad se ponovno okupimo oko njegovih sabranih djela, pa govoreći o njima, zaronimo i u žive kontekste iz kojih je ono izranjalo, oblikovalo se, izlazilo ukoričeno i pokazivalo se svijetu. Pokazivalo se poput duha koji nas podstiče da ne posustanemo, ne sjednemo i sve pozaboravimo, nego da , ustanemo i krenemo, jer, kaže jedna poslovica, više vidi onaj koji hoda, nego . onaj koji sjedi.

 

A VRIJEME, KAKO BUDE PROTJECALO...

A vrijeme, kako bude protjecalo, sve će više ubličavati i postajati jasniji ukupan trud, ukupno djelo koje je Bošnjacima i Bosni ostavio Alija Isaković.

I meni, njegovom suvremeniku, usprkos činjenici da sam vrlo prilježno pročitavao što bih objavio, pa sam u zagrebačkom Vjesniku bio u prilici i prikazati tri njegova djela (Zbornik Hasanaginica, novele Taj čovjek i roman Pobuna materije), a u Preporodu organizirati i njegovo predavanje 1994., ipak je ostalo niz nepročitanih  stranica i nejasnih značenja koje, sada je očito, trajno isijavaju neporecivu poruku o nužnosti samopoštovanja vlastitog identiteta.

 

NUR (Danska), br. 34, god. 3, april 2003, str, 28

 


8. tra 2022.

NADGROBNI SPOMENICI SU ISTINE O NAMA, DRUŽE Pismo Husage Ćišića Đuri Pucaru SDtarom

 

Husaga Ćišić 

1878-1956



Pismo Husage Ćišića Đuri Pucaru Starom g. 1953.

 

NADGROBNI SPOMENICI

SU ISTINE O NAMA, DRUŽE

 

Poštovani druže Predsjedniče!          

Mislim da mi nećete za zlo uzeti što sam, evo, uzeo slobodu da Vam o nabačenim pitanjima općeg značaja dajem neke savjete, ako se već ovaj moj podnesak može i tako uzeti, podnesak, u kojem apelujem na Vašu uviđavnost da dotične stvari uzmete u svoje ruke i da ih uputite pravim putem, za koji ja mislim, da su ih izvjesni činovnici nepravilno postavili. Uostalom, iz slijedećih mojih napisa u ovom podnesku naći ćete već što me je nagnalo na ovaj pothvat.

Prije izvjesnog vremena okupili su se u Mostaru predstavnici Urbanističkog zavoda u društvu nekih drugih stručnjaka urbanista širom Bosne i Hercegovine u cilju da na licu mjesta izvedu platformu za donošenje konačnog regulacionog plana za naš grad. Oni su uz asistenciju nekih stručnjaka iz Mostara i iz Sarajeva i izradili tu platformu i kako vele jednoglasno je usvojili. Meni, međutim, nije bilo poznato o čemu se radi, pa nijesam imao čast da lično prisustvujem razgovorima pomenutih stručnjaka da bih u njima učestvovao. Tek iz izvještaja mostarske 'Slobode', mogao sam vidjeti o čemu se radi, naime, šta je bio cilj upriličenom sastanku tih stručnjaka u našem gradu i kakve su sve rezultate na dotičnom sastanku požnjeli.

Uostalom, iz napisa pomenutog izvještaja proizlazi da će naš grad u dogledno budućnosti, kao moderan grad među ostalim čudima dobiti i svoj 'siti' i svoj hipermoderni bulevar, koji će se u širini od pedeset metara protezati od sadašnje Željezničke stanice do rampe pred Katoličkom crkvom, a to ce reći trasom sadašnje željezničke pruge obuhvatajući pri tome obje paralelne ulice koje se po najnovijoj terminologiji zovu Ulica 'Ročka Čolakovića' i Ulica 'lye Lole Ribara'. Međutim bi se gradski 'siti' imao podići na ruševinama sadašnje Željezničke stanice i svih njenih postrojenja, uračunavši tu i ložionicu i Radionicu i sve ostale objekte koji pripadaju željeznici i koji su za njene potrebe izgrađivani više od seždeset godina. Sve u svemu uzevši ove kule u zraku i nehotice su me podsjetile na Namik-Kemalov san, na maštanje jednog turskog književnika iz prošlog stoljeća, koji je u skladu sa Medžidovim korisnim reformama dočaravao i sebi i drugima kako ima izgledati obnovljena turska država u doglednoj budućnosti! San se naravno nije ostvario pa su ljudi njegova maštanja okrstili pravim njihovim imenom 'Namik-Kemalov san'.

Uostalom, ovako zamišljeni regulacioni plan grada, ili nekako drukčije, sam po sebi neće učiniti da nas grad postane modernijim gradom, kako to neki misle, jer na koncu konca papir može sve podnijeti. Grad koji hoće da se zove modernim gradom, mora prethodno izvršiti izvjesne uslove, naime, mora imati bitne uslove za to. Ti uslovi jesu: električno svjetlo, uredan vodovod i kanalizaciju. Naš grad do sada nije uspio da tim potrebama grada udovolji, a nije uspio da to izvede iz prostog razloga što mu fale finansijske mogućnosti da toj svojoj potrebi udovolji. Mi smo donedavno jako kuburili sa električnim svjetlom tako da nijesi nikada bio siguran da ti se pri večeri neće svjetlo ugasiti i da te na taj način prisili da po mraku gutaš svoju večeru. Tek od novijeg datuma električno se je svijetlo donekle popravilo, a popravilo se je posredstvom dalekovoda od električne centrale u Omišu.

Druže Predsjedniče!

ja sam kroz cijeli život sa šaljive strane uzimao fantaziranje pjesnika i drugih fantasta u kojih su, kako se kaže, brzi konji od samara, pa bih zacijelo i ovdje s osmjehom prešao preko mostarskog sitija', modernih bulevara, umjetničkih bazena za kupanje i drugih čuda kombinovanog regulacionog plana našeg grada, da tim planom nije tangirano i jedno pitanje za koje držim da je vrlo aktuelno.

Naime, zamjena uskotračne pruge širokotračnom bez pogovora je opštedržavna potreba, jer bi po svoj logici tu novu, normalnu prugu, bilo neumjesno zadržati u Sarajevu gdje je prije izvjesnog vremena dovedena. Nju je neophodno produžiti do Ploča do te najshodnije izvozno-uvozne pomorske luke u prometu s našim pokrajinama. Put mnogokombinovane željezničke pruge, kako je razumljivo, smjera na naš grad i pitanje je kojim je pravcem treba uputiti i kroz grad provesti?

Ja nalazim da je najshodnije da se ona uputi starim utrtim putem kojim je već 65 godina željeznica prolazila, prije svega zato što je to najkraći put kojim može kroz grad da prođe, kao i zato što nas taj njezin put neće mnogo truda ni mnogo troškova stajati. Istina, odavno se osjeća potreba da osobnu (putničku) stanicu mostarsku treba proširiti, a utovarnu (teretnu) stanicu njenu prebaciti u Raštane, selo udaljeno kojih 5 km od željezničke stanice u Mostaru. Ova transakcije je nekada uzimana  za idealno rješenje potreba mostarske stanice, time sto bi sama stanica tom transakcijom bila oštećena, a utovarna stanica, međutim, dobila dovoljno prostora za svoja nova postrojenja na stanici Rastani.

Međutim, po zamisli naših urbanera ovu bi prugu na domaku grada trebalo prebaciti na lijevu obalu Neretve, voditi je lijevom obalom u grad od Carinskog harema, tu izgraditi modernu osobnu stanicu s potrebnim postrojenjima provući je tunelom ispod jednog dijela starog grada do lučkog harema, zvanog Šarića-harem, na kome bi se imala izgraditi utovarna stanica sa svim objektima koji pripadaju željezničkoj stanici i onda na izlasku iz grada prebaciti je ponovo na desnu obalu Neretve i usmjeriti je utrtim drumom kojim je do sada jezdila uskotračna željeznička pruga. Kako se, pak, iz gornjeg prikaza vidi skok nove pruge, prije svega, uslovljava dva željeznička mosta, potom tunel u dužini svoja dva do tri i pol kilometra i, napokon, dvije nove željezničke stan ice sa novim postrojenjima i novim

objektima koji su neophodni željezničkoj stanici. Po mišljenju stručnjaka te nove naprave koštale bi državnu kasu oko 60 milijardi dinara, a mogu li državne finansije i taj luksuz sebi dozvoliti. Vama, druže Predsjedniče, prepuštam da to ocijenite.

Međutim, zamisao naših urbanera da se kombinovane stanice imaju upravo na haremima (grobljima) izgraditi i nehotice nameće pitanje: Zašto bi se baš one na haremima morale izgraditi?

Napominjen da se odmah do Carinskog harema nalazi dosta znatan prostor nezauzetog zemljišta, gdje bi se komotno mogla kombinovana stanica izgraditi, a nešto naviše, opet kojih dvjesto metara prema sjeveru, nalazi se toliki prostor nezauzetog zemljišta, gdje bi se obje stanice sa svim svojim postrojenjima mogle izgraditi. Idemo ii nešto dalje na sjever prema zaličkom haremu, tu imamo na raspoloženju cijelo Carinsko polje, gdje bi se potrebi i sedam stanica moglo izgraditi. Odmah do njega iza Duhanske stanice, ima fraj zemljišta toliko da bi se komotno obje stanice mogle izgraditi, Pa i pored takvog stanja stvari, regulacioni plan, eto, predviđa svoje stanice na dotičnim haremima.

Druže Predsjedniče!

Mi smo u Mostaru imali deset mezarišta (harema). Svako je od njih imalo svoju historiju, a svi skupa su usko vezani sa historijom našeg grada. U njih su tokom stoljeća pokopavani ljudi, koji su i živjeli i umirali za našu zemlju i na koncu konca koji su i gradili naš grad.

U tim mezarištima bilo je na stotine grobnica (mauzoleja) ograđenih, obično tenelijom, čiji su nišsani izvezeni raznim stihovima, redovito arapskim pismom i arapskim jezikom, koje su (grobnice) i po formi i po sadržini pravi kulturni spomenici (…)

 

Treba im kamena za zidanje neke sandučare, one su se obično služile nišanima iz starih mezarišta računajući da je to, valjda, najkraći i najjeftiniji put da se do klesanog kamena dođe! Tako su toliki kulturni spomenici iščezli u našem gradu, koji su, po mom sudu predstavljali i naš nacionalni kapital. jer, ljude od nauke, pa bili to strani ili naši građani, a naročito one, koji se zanimaju grafikom više će, svakako, interesovati jedan ovakav kulturni spomenik od bilo koje sandučare koja je progutala toliko spomenika od kulturne vrijednosti. Već odavno je neke naše estetičare spopala manija da na razvalinama starih zgrada po Mostaru dižu parkove, a uprava gradskih parkava ima zadatak da sadi drveće gdje nađe prazan prostor. Društvo za pošumljavanje grada radi to isto, pa mjesto da su se stari haremi priveli tim svrhama i učinili pristupačni svakome, razumije se štedeći kulturne spomenike u njima, njih su jednostavno slistili, upotrijebili ih za neke druge ciljeve. Od deset mezarišta u našem gradu, ostala su na uzgoru samo još dva mezarišta, pa bi prema dotičnom regulacionom planu trebalo, eta, i njih uništiti. A ova oba mezarišta navežu na svježe uspomene, jer su se do nazad tri godine svi naši smrtnici tu pokopavali. Prema tome, eta, lahko i samo sebi pretpostaviti, kako nam mora biti odvratna i sama pomisao da će nam u skoroj budućnosti preturati kosti naših milih i dragih, i to bez ikakve vidne potrebe.

Naši rukovodioci pravdaju slične postupke isprikom da se naša groblja nalaze u gradu i uz gradske drumove i tako nešto, a da to nije glavni razlog njihovom postupku, može nam ovdje poslužiti zgodan primjer sljedeći slučaj:

U 1944. godini avioni su zapalili magazine TOT-ove (njemačke organizacije) na području grada, kojom su zgodom među istim eksplodirale i neke morske mine. Tom zgodom je eksplozija razorila skora cijeli jedan kvart grada, pa je do temelja slistila i takozvano činovničko groblje, groblje bivših austrijskih činovnika i njihovih porodica, tako da mu se skoro ni za trag nije znalo. Ovo je groblje u našoj eri uspostavljeno i ponovo dovedeno u pređašnje stanje svoje. To se groblje nalazi na prostoru grada gdje naši urbaneri zamišljaju izgraditi svoj 'siti'. Dakle, nije razlog pustošenja naših mezarišta ono što izvjesni rukovodioci ističu, nego su posrijedi neki zakukuljeni razlozi! Slične su se stvari dešavale i sa džamijama i sva je sreća što se u glavnom rukovodstvu naše državne uprave našlo ljudi koji su zdravo ocijenili vrijednost tih historijskih spomenika (kulturnih), pa je sa daljnjim pustošenjem njihovim posve prestalo.

Zato Vas, druže Predsjedniče, najučtivije molim da nas spasite od luksuznih naprava naših urbanera i njihovim mrdanjima po našim grobištima, a naša duboka zahvalnost prema Vašoj uviđavnosti ni u kom pogledu neće izostati!

Mostar, 13. jula 1953.

Husaga Ćišić, s. r.

 

Behar (Zagreb), br. 2 / 1992.,,str. 20-21, preuzeto iz:

Behar (Mostar), br. 1/1992.


7. tra 2022.

PJESNICI TURSKOG JEZIKA S KOSOVA, Moje uspomene na autore

 


PJESNICI TURSKOG JEZIKA S KOSOVA

 Davne godine 1975. neko mi je od pjesnika s Kosovao (ili iz Skopja, slavni Necati Zekeriya), poslao na zagrebačku adresu prve prepjeve turskih pjesnika iz Prizrena. Radilo se o knjizi Tiple ruke, panorami turske poezije. Priredili su je Bajram Ibrahim Rugovali i Iskedner Muzbeg, a preveli, uz spoemnutog Muzbega, Sadik Misirlija i Arif Bozaci. Knjigu je objelodanila kuća Jedinstvo u Prištini.  Ugodno iznenađen, napisao sam prikaz i objavio ga, vjerovatno u Vjesniku, ali odavno ne znam gdje mi je. Kasnijih godina, upoznavao sam i susretao gotovo svakog od njih, Zeynela Baksača, Hasana Mercana, Iskendera Muzbega, Osmana Baymaka, a nedavno umrli  Nusret Dišo Ulku, me čak i posjetio sa svojom gospodjom u Zagrebz, jer im je sin tu služio vojni rok. U skopskom  dnevnom listu turske nacionalne manjine "Birlik", osim mojih pjesama, preveo je i u nastavku obavio moj fetljton o Turskoj "U Zemlji Sivog vuka".... Poznajem i sretan sam zbog toga, i druge turske pjesnike koji nisu obuhvaćeni  panoramom "Tople ruke" iz koje sam preuzeo, sjećajući se svojih prijatetlja, ove pjesme... Neka je rahmet na ahiret preseljenim, a zdravlje živim - s hajrom na putu kroz ovaj svijet! 


Iskender Muzbeg

(Prizren, 1947)

 



 

*

*         *

 

smrt smo davno zaboravili

kao tužne dane

ona je gorka

ona je daleka

 

rađa prijateljstva naših ruku

toplije su ruke tvoje

 

niko ne zna o smrti

njezina sjenka je ono znano

kao munja

kao grom

 

raste prijateljstvo naših ruku

toplije su ruke moje

 

smrt sam zaboravio

al danas me nešto mori

strah u meni I tuge

kao planinski izvori

 

daleko sam od tebe

i od ruku tvojih

 

 

OČIMA SMO VJEROVALI

 

Nekad smo očima vjerovali

Oči nas prevariše

Ko će ljubav oživjeti

Oči koju polomiše

 

 


Nusret Dišo Ulku / Nusret Düşo Ulku

(Prizren, 1937. – Skopje, 2022.)

 




TAKO

 

Nebo nije bilo tako prostrano

Zemlja tako plodna

Vode nisu bile tako hladne

Zemlja tako topla kao sada

 

Sunce nije bilo tako daleko

Mjesec tako blizu

Dani nisu bili tako hladni

Noći tako topple kao sada

 

Životinje nisu bile tako poslušne

Ljudi tako mesožderi

Tijela nisu bila tako hladna

Krv tako topla kao sada

 

 



Hasan Merdžan / Hasan Mercan

(Prizren, 1944. – Ankara, 2006.)

 




TETKA ADILA

 

1.

Ja sam kamen

Na meni vrijeme golo

Kalim se

 

 

Ti si hlad od ljudi tražila

Dadoh sve što imam

Kakve koristi od prošlih dana

 

Ja sam kamen tvrd

Da li će se sa mnom družiti

Usamljen golub taj

 

 

Zejnel Beksač / Zeynel Beksaç

(Prizren, 1952)

 



OD ADAMA OVAMO

 

Kad počesmo saznavati o sebi

Međ ljudima

Počela je

Jedna neočekivana bitka

Skamenjena

“JA” tako mora biti

Ako ne bude

Kaoj majko jao…

 

ZAMAGLJENA OGLEDALA

 

Da li je memla na ogledalima

Ili šta

Sad nismo mi oni stari

Kako smo izlizani

Prošlosti ostale su bez traga

Ili ogledala zamagljena.

 

Koliko je proljeća prošlo

Slast je još u sjećanjima

Gosti su naše ruke u trn divljih ruža

I dalje…

Ispred zamagljenih-memljivih ogledala

Besmisleno stoji naše JA.

 

 

Ibrahim Bajram Rogovali

(Prizren, 1947.)

 




ZALAZAK SUNCA

Umrlo je u našim kobnim mislima plavo more

Skinuo sam sunce s prozora

Umrle su u našim rikama plave ribe

U početku dana

 

SUMRAK NA EGEJSKOM MORU

sad si padajući sumrak u Egeju

pisala si uspomene na listiću ljubičice

odlaziš kao tužna ptica iz mojih ruku

 

sad sin a mom albumu sa starom fotografijom

u Egeju kao padajuće veče

sada tvoje ruke sun a izgorelom parabrodu Romea I Julije

zarobljene

 

u mojim očima

ti si

od spomeni pozemeljene kiše

grančicom ljubičica

ti si

u Egeju kao padajući sumrak

 

 

Arif Bozadži / Arif Bozaci

(Prizren, 1945.)


 

PROLJEĆE

Svaka kap tvoje rodne kiše

Jedino je što u meni diše.

 

ŽIVOT

U kiši stanuje miris hljeba

Život sunca cvijet stoljeća

Zvijezda ovog i onog neba

Dah svih proljeća.

 

 

Osman Bajmak / Osman Baymak

(Prizren, 1954. - Prizren, 2018)

 



JEDNO SRCE

Nerudi

 

Kao izlaz dana nezastare

Svetli

Polako u rukama zvezda raste

Jedno srce

Jedan mir

To je Neruda

 

Tokom dana njemu uzvišeno sunce stražari

Rađaju se zore

U krvi arterija

Jedan čovjek jedan pjesnik

To je Neruda

 

Tokom noći njemu uzvišeno stražari mjesec

Spomenikom rađa se zora

Radosno put koplja raste sunceslobode

Jedno plavetniko

Jedno crvenilo

To je Neruda

 

Najstrasniji let k nebeskim vezovima

Gorke boje

Gorki vezovi

N e r u d a…

 

 

 

 


27. ožu 2022.

HISTORIJA GRIJEHA I NASILJA

 

Napisao: prof. Dževad Drino


Prof. dr. sc. Dževad Drino

Šef Katedre za historiju države i prava

Pravni fakultet Univerziteta u Zenici

72000 Zenica, ul. Fakultetska br .1.

dzevad.drino@gmail.com

 

Recenzija rukopisa 

Ibrahim Kajan: HISTORIJA GRIJEHA I NASILJA - Sekvence uklonjene

historije.

                             Zapisi i vedute iz Zemlje Dobrih Bošnjana

                             (Mostar 2019.)

 


Rukopis Ibrahima Kajana Historija grijeha i nasilja  predstavlja dio odabranih tekstova koje je autor objavljivao u bosanskohercegovačkim i inim časopisima, ali po prvi puta sakupljenim i prezentiranim kroz, tematski uređenih, pet poglavlja. Razloge ponovne objave saznajemo tek kad odložimo netom pročitani rukopis; stavovi, misli i ideje autora apsolutno odgovaraju hodu vremena, samo vrijeme im daje onu finu patinu pa ih je još zanimljivije čitati upravo sa sadašnje vremenske distance. Kao što uživam pročitati stare novine zatečene čišćenjem podruma ili staru knjigu koja je slučajno pala iza neuredno složenog reda u mojoj biblioteci, tako mi je uvijek zanimljivo pročitati stare tekstove i komentare, uvijek sa onim - nije li šta autor potiho izmijenio, zagladio, retuširao?

Kod Kajana budite bez brige!

Njegov beskompromisni pjesnički jezik je ostao isti, ideja nepromijenjena, rijeci i ličnosti neretuširani, nijedan tekst "popraovljen ili poljepšan"; kako je njegova poezija ali i proza uvijek pokazivala visok standard, i ovdje vidimo disciplinirani izbor riječi, ali i Kajanovu ironiju i subverziju.

Nijedna na odmet ili reda radi!

Ova je svojevrsni Kajanov Manifest protiv kulture selektivnog pamćenja ali i protiv historijskog revizionizma, o čijem nastanku nam najbolje priča Miljenko Jergović. Francuz Moris Bardeh objavljuje jula 1947.godine knjigu u kojoj se okomljuje na francuski pokret otpora te suđenje nacistima; svi dokazi o istrjebljenju Židova su lažni, tvrdi on, i time je utemeljio historijski revizionizam, danas taka čest na našim prostorima!

Pri tom se historijski revizionizam ponajčešće označava kao historiografska i kulturna tradicija s ciljem "likvidiranja revolucionarnih tradicija od 1789.godine, do danas!", i jasno se razlikuje od reinterpretacije ili novog pogleda u znanosti. Kod autora vidimo multidisciplinarni pristup u izlaganju - detaljnim korištenjem historiografske građe i arhivalija, literature, putopisa, jasno određuje svoj humanistički diskurs kao kompleksnu strukturu akumuliranih znanja, sa metanarativima u historijskoj pozadini: fašizmom, civilizacijom, kulturom, zemljom. U ovom vremenu ukrštenih historija autor analizira društvene procese, vjerovanja i motive koji su određivali tok historije na ovom prostoru - stoga je ova djelo svojevrsna historijska čitanka kojoj je teško dati jasnu odrednicu - publicističko, historiografsko ili literarno djelo? Za mene i jedno i drugo!

John Burrow će reći da književno djelo čije sastavljanje zahtijeva rigoroznu metodu, disciplinu i analitičku sposobnost - to razlikuje Herodota i Tukidida od mesopotamskih pisaca, čuvara činjenica a ne povjesničara! Stoga zapisi i svjedočanstva velikih historičara podsječaju na velika djela književnosti iz kojih se vidi koliko povijesna činjenica može biti važno za razvitak kulture i sudbinu nacija. Uostalom, podsjetimo se da je i najveći njemački pravni historičar Theodor Mommsen za svoju Povijest rimskog carstva, dobio prvu nobelovu nagradu za književnost!

Kajanovo djelo je zapis u vremenu koje će nas vratiti istinskom poimanju ljudskih vrijednosti, izvornom humanizmu gdje čitanjem učestvujemo u jednom nevjerovatnom procesu koji će nas učiniti obrazovanijim, suosjećajnijim gdje čitalačka revolucija preoblikuje svijet u novi - ljepši i bolji! Stoga, čitalac slijedi ideju Klaudia Magrisa koji navodi da je svaki pravi savremeni Odisej dužan navuci kućni haljetak, prije nego marinersku jaknu, te zaploviti kroz biblioteku jednako kao među rasute otoke...

Pro captu lectoris, habent sua fata libeli - sudbina knjiga, u krajnjemu, zavisi od onoga ko ih čita - pa mislim da ova djelo Ibrahima Kajana predstavlja krupan doprinos bosansko-hercegovačkom simboličkom intelektualnom kapitalu uopće.

 

Zenica, na rođendan 19. februara 2019.g.

                                                                     Dževad Drino



Promocija i promotori: 

Slijeva: Sanadin Voloder, dr. Dževad Drino, Ibrahim Kajan, mr. Alen Zečević i mr. Ibro Rahimić




DNEVNIK TJEDNA I. KAJANA, Hrvatski radio, 1991.

  Ibrahim Kajan DNEVNIK TJEDNA Prvi program Zagrebačkog studija Hrvatskog radija; urednica Mirjana Rakela; 17. srpnja 1991. godine   Četvrta...