15. srp 2019.

PJESNIKINJA U KASARNI, PJESNIK POD „NESTABILNIM EKSPLOZIVIMA“ / Autobiografski fragmenti (2)


Piše: Ibrahim Kajan 
Foto:Zagreb, 1968.


Autobiografski fragmenti (2)

PJESNIKINJA U KASARNI, PJESNIK POD
„NESTABILNIM EKSPLOZIVIMA“


Tamara, vojniku u Zagreb zatrandala

Leškario sam u vojničkom krevetu u slatkoj osamljenosti - jer su svi „na izlasku“! - pa je u spavaonici neki omamljujući mir pogodan za zanosne i primamljive vizije svake vrste! U to neko s treškom cokulom otvori vrata i drekne iz sveg glasa: Kajan! Posjeta!

Otrčao sam na portirnicu glavnog ulaza u kasarnu. Bio sam iznenađen, jer nikoga nisam očekivao, niko mi se nije najavio, a u Zagrebu nisam poznavao nikog ko bi me mogao posjetiti, osim možda, Gorana Babića. Baš me zanima njegovo mišljenje o „Arabiji ljubavi“ koju sam mu darovao još u Dugom Selu.  Prošlo je gotovo pola godine od njezina izlaska. Doživjela je lijep odjek u štampi („Lica“ su joj posvetila „duplericu“, s dva briljantna esejistička teksta Džemaludina Alića i Stevana Tontića, u „Oslobođenju“ odlična kritika, a zabilježena je u „Delu“ i „Mladosti“). Ne temelju nje sam primljen i u Društvo pisaca Hrvatske. Računao sam da ću, čim se vratim u „civilni život“, jednostavno prenijeti svoje članstvo u matično staleško udruženje Bosne i Hercegovine, što je inače i bilo pravilo: pripadaš Udruženju republike u kojoj živiš...

Ulazeći u sobu za posjetitelje, s leđa sam spazio žensku figuru nagnutu nad stolom. Činilo se da lista neku reviju i da ne čuje moj ulazak. Približih se toj zagonetnoj prilici i zaprepastih se: preda mnom je sjedila Tamara Đedović, jedna od mojih pjesničkih drugarica iz Mostara! Sjedila je za grubim vojničkim stolom i listala, potpuno okupirana, prve yu-novine s primjesom soft-pornografije, „čuveni vojnički ČIK!“

„Tamara!?“ – kliknuh u nevjerici, ali ona me ne pogleda, nego mi mahnu rukom govoreći: „Gledam ovaj Cik! Poslat ću im onu svoju Zeno, zeno, prokleto ti deseto koleno!... “  Tamara je imala govornu manu. Bila je lijepa, ali i nesretna. Jedna joj je noga bila poprilično kraća, da je u hodu uočljivo šepala.

Gledao sam je ne vjerujući očima i slušao ne vjerujući ušima!  Tamara Đedović je mlada mostarska pjesnikinja, a poznajemo se od dana kad sam kao 15-godišnji dječak ušao u Debatni klub mladih pisaca koji je osnovao i dugo  vodio Alija Kebo, legendarni mostarski novinar, boem, književnik i ribolovac.


Kuća mladih umjetnika

„Vidiš odakle sam ja zatrandala da dođem do tebe!? – govorila je (iz torbice izvadila neku knjigu), vraćajući me svojim mostarskim akcentom u rodni grad. Kroz misli mi munjevitom brzinom protutnjaše „slikopisi“ bezbrojnih susreti koje smo, mi pjesnički poletarci, imali u domu njezine gostoljubive majke Ljubice, ličke udovice doseljene nakon strašne ratne kataklizme, u mali, ratom poharani Mostar. Koliko sam puta u tom udovičkom stanu bio ugošćen! -  uz pjesnike Ivana Kordića, Radu Budalića, Mišu Marića, glumca Gojka Šantića, slikare Krešu Ledića ili Tihomira Cucu Stajčića, koji je umro 2016. u Italiji, u izbjeglištvu. Pozivali su u goste - goste Mostara. To što Tamara Đedović, u sred Mostara, piše pjesme čistom ekavicom, bilo je manje čudno, od „poplave ekavskih pjesnika“ i u Sarajevu i u Mostaru, pa čak i u malom Konjicu! Pevali su i Bošnjaci - Safet Burina, Sait Orahovac, Izet Sarajlić, Husein Tahmiščić, Meho Rizvanbegović... a Alija Isaković je jednom zapisao da se u Sarajevu nakon 1945., više „Muslimana pisaca opredijelilo za ekavicu nego Srba“!  

Tamara mi je donije „Život“, ljetni broj 8-9, 1967., koji se, kasneći, pojavio kad sam ja već dobrano gazio strojevim korakom u Dugom Selu. Hvala joj. Unutra su bile tri moje pjesme. Mak je podržavao mladog pjesnika, pa sam u „Životu“ već „stekao neko malo ime“ i u ranijim godinama, kad su mi objavljene prve pjesme, 1964. i 1965.

Želeći je počastiti bar kolačima u nekoj slastičarnici, krenuli smo pješice prema Trgu Republike. Išli smo sporo zbog njezinog otežanog hoda, često zastajkujući uz izloge. Nisam joj imao što posebno pričati o svom vojničkom životu, ali sam nadoknađivao svojim ozarenim riječima o prvoj zbirčici pjesama koje je većinom poznavala s naših malih, zajedničkih mostarskih književnih večeri. Povremeno bismo nastupali s Kebom u Đačkom domu, u Narodnom univerzitetu, u ponekoj srednjoj školi, u ponekom seoskom Domu kulture (u Potocima, Raštanima, Gorancima....) koji su trebali postati rasadnici socijalističke kulture. Nisu joj bile poznate samo pjesme koje je Izet Sarajlić izbacio iz „Arabije ljubavi“. Izbacio je sve one za koje je zaključio da su „religioznog karaktera“. Te nisam, doduše, mogao objaviti ni u bh. časopisma.


Moj brat Mirza

Pita me Tamara zašto sam neočekivano, i još samoinicijativno, odlučio za odlazak u vojsku. Teško je objasniti, valjda sam odrastao, suočavao se prvi put sam sa sobom i apstraktnim društvom – kako ono kažu: nađoh se u raljama stvarnosti između želja i nemogućnosti. Nikad nije jedan razlog. Razlozi se, gle ti to, talože jedan na drugi i isprepliću se. 


Moj brat Mirza

Imao sam 15 godina i za rođendan sam dobio, prvi put u svom životu, ručni sat. Darovao mi ga je brat Mirza te godine, 1959. Mirza je bio glumac prve generacije Lutkarskog pozorišta. Kad bi bio dežurni vikendom, tamo sam provodio sate u polumraku dvorane, ulazio među lukte koje su visjele na nevidljivim koncima, otvarao klavir i dodirivao tipke koje bi zabrujale čudesnim zvucima koji nisu bili od ovoga svijeta. Jednu sam večer, u snu, osjetio snažnu zubobolju, bol od koje sam se probudio plačući. Kad sam otvorio oči, iznad mene je bila moja majka. U velikom je grču, u nijemom je plaču. Rekla je: Mirza je umro. Tako sam ostao bez brata u nesretnom, kobnom slučaju. Imao je 9 godina više od mene, samo 24. A roditelji?  Nisam mogao podnositi njihovu patnju ni ono što je iz tog proizlazilo... Otišao sam, tragom molbe za poslom u školi, u potpuno nepoznato, udaljeno mjesto Kamenica, kraj Bihaća. Ali... tu sam, u bolnom jadu materijalne bijede krajiškog stanovništva, gdje sam u sred snijega viđao bosonoge starice, od učenika dobio uši. Bio sam stidljiv mladić, ali tada sam propadao u zemlju od srama da to neko ne sazna. Dočekavši polugodište, 15. janura napustih gotovo krišom Kamenicu i iz Bihaća se, noćnim busom, vratih u Mostar. U proljeće smo Rade, Ivan i ja, dobili u Dubrovniku odobrenje svojih diplomskih tema. Diplomirat ću iz vojske, valjda! – ispričah tako Tamari, s osmjehom.


Zagrebački pisci gostuju u Mostaru

Pita Tamara neumorno. Pita kako mi je u vojsci, je li mi neobično i je li mi teško, posjećuje li me iko ovdje, tako daleko od Mostara... Spominjem da se tu i tamo vidim s Goranom, da sam upoznao i „hrpu pjesnika od Maribora do Gjevgjelije“ na Goranovom proljeću, i spomenuh, na kraju, da sam jednom susreo i „onog poznatog hrvatskog pjesnika“ kojeg je njezina mama, kad je gostovao u Mostaru, pozvala na ručak. Pozvali ste i mene, dodao sam.

„Zlatka? Zlatka Tomicica?! – trepnula je i koketno se nasmijala. „Joj, s bradom boje meda! Puno ga pozdravi, molim te. I od moje mame... Kako je samo hvalio naše stihove! Za moju pjesmu Zeno zeno prokleto ti deseto koleno rekao je, sjećaš li se, da je antologijska!“  „Odbij mu malo na vino, a i pjesma ga je.... narajcala, činilo se!“, okrenuo sam, bezobrazno, na šalu.

Ne mogu se pouzdano sjetiti kad je u Mostaru gostovala grupa zagrebačkih pisaca. Vjerovatno u ranu jesen, odmah po padu Aleksandra Rankovića, kad su u našem „Narodnom univerzitetu“ (iznenada!) uočili veliki „debalans gostujućih hrvatskih kulturnih radnika na konto srpskih i crnogorskih“. Ekipu su činili dr. Miroslav Vaupotić, Jozo Laušić, Josip Pupačić i Zlatko Tomičić. Priređene su dvije književne priredbe, za odrasle i za srednjoškolce u dupkom punoj kino-sali JNA na Mejdanu... Laušića se slavilo po novom romanu „Kostolomi“, a Pupačića i Tomičića dizalo u vrh, „odmah uz bok Juri Kaštelanu i Vesnu Parun“. U biografiji Zlatka Tomičića, na kojeg je pikirala gospođa Ljubica, vidno mjesto su zauzimale pjesničke zbirke Vode pod ledinom i Četvrtog ne razumijem, putopisi Nestrpljivi život i knjižice o narodnim herojima, Stjepan Sekulić Jucko i Ivan Senjug Ujak.   Publika je izuzetno toplo primila zagrebačke pjesnike i to je gostovanje zaista počastila svojom velikom naklonošću.

Prošlo je podosta vremena od Tamarina posjeta. Vojnički se život nastavljao. Dlanovi su mi bili puni žuljeva od nošenja sanduka s „nestabilnim eksplozivima“. Jedino su me pjesme podizale iznad zemlje. I njhove objave. U jednom septembarskom broju  „Telegrama“  izašle su i one pjesme koje je ispustio Sarajlić iz „Arabije“ - Potomku tatarskom, Stare bratove knjige, itd., a u antologijskom izboru S. Mihalića u splitskom časopisu Vidik br. 5 – i Akšam olur, koja će snažno utjecati na moju sudbinu.

 Krajem godine 1968. sjedio sam u Tingl-Tanglu s Josipom Prudeusom, kad se pojaviše Ružica Orešković s Điđijem, za kojeg nikad nisam shvatio čime se zapravo bavi, i Salih Alić, o kojem tek zadnjih mjeseci saznajem ko je i što je nekoć bio. Bio je,  ukratko, jedan od onih „uništenih i odbačenih pjesnika“, koji je tumarao po Zagrebu potpuno osamljen i tužan. I za njega su rijetki, koji su ga nekoć poznavali kao pjesnika, vjerovali da je davno otputovao na onu stranu svijeta. O svom je trošku objavljivao brošurice anegdota o Tinu Ujeviću što ih je bilježio, kao Tinov intimus iz najneposrednije blizine, ili je i sam njihov junak u Tinovoj sjenci. Njegova nesreća je bila što je prvu zbirku Lirske akvarele, objelodanio u Zagrebu 1942.,  pa odmah potom uvršten u zajedničku knjigu Ranjeni golub, s prijateljima Alfirevićem, Šopom, Krklecom, Vlaisavljevićem i Balentovićem – iste te godine.

„Dobro da te susretoh – reče mi Salih – Zlatko priprema književnu akademiju Grupe Tin, želi te pozvati a nema ti adrese, pa eto, da znaš, bit će u Pionirskom kazalištu Trešnjevka... Zapiši: 14. prosinca 1968.“

Otišao sam na akademiju posvećenu Tinu Ujeviću grupe,kako sam saznao, pretežno radnika pisaca, ali i ljudi koji – ideologijom komunizma potirani – nisu više nigdje pripadali. Osim vrlo značajnog, što će se kasnije ispostaviti, bošnjačkog pjesnika Saliha Alića, tu večer upoznah i markantnog, elegantnog gospodina s leptir mašnom i cigaretom među prstima, nekoć bogatog bega i književnika Envera Čolakovića.


STAV, br. 221-222, str. 90-91, od 30. V. 2019.

22. lip 2019.

Autobiografski fragmenti (1)


Piše: Ibrahim Kajan


Autobiografski fragmenti (1)

TINGL-TANGL, ANTIKVARIJAT MH, UNIŠTENI
BOŠNJAČKI  PISCI




Iz Dubrovnika smo se tog ljeta 1967. vratili u svoj Mostar Ivan (Kordić), Rade (Budalić) i ja, vjerujući da ćemo ujesen dovršiti studij na Pedagoškoj akademiji. U Dubrovniku smo se osjećali – svojim, slobodnim i utopljenim u duhovnu živost slavnog Grada. Posjećivali smo izložbe velikih slikara, imali smo besplatan ulaz na neke koncerte u Kneževom dvoru, a bili smo neizostavni na svakoj novoj predstavi Karališta „Marin Držić“. Čak smo bili i amaterskim glumcima na dječjoj sceni! Živjeli smo nekako „pjesnički“, oblikujući svaki svoj pjesnički brevijar po diktatu vlastitih bića.  Ali, to je posebno poglavlje, na koje se treba jednom vratiti. Nešto mi se tada počelo dešavati s „čudnim“ interesom tematskom pristupu duhovnom nasljeđu čije sam plutajuće fragmente  otkrivao u sebi i pored sebe.
Nisam morao, ali sam to učinio: Otišao sam jedno jutro u Vojni odsjek u Općini Mostar i prijavio se za odsluženje vojnog  roka! Momak koji je vodio tu evidenciju, poznavao je moju najstariju sestru Amiru, pa sam mu poput mostarskog alčaka s hinjenom nonšalancijom dobacio: „Pozdravila te moja sestra Mira i rekla da me ne baciš u Kičevo!“ Bi mu nekako drago, osjetilo mu se u glasu: „A je li? Pozdravi i ti nju....“.
Početkom jesenjih kiša, dođe mi poziv za JNA: Pravac Dugo Selo! Bio sam razočaran. Nije doduše Kičevo, ali Dugo Selo me – dotuklo. Gdje li je to? Putuj, putuj, putuj – najposlije dođoh u neznan kraj. Tridesetak kilometara od Zagreba. Tri mjeseca oštre obuke! Prašinar. Lezi-ustani, lezi-ustani. Brom u obrocima, nedjeljni izlasci u jednu jedinu ulicu, kafana na željezničkom kolodvoru. Pisma roditeljima u Mostar, majčina skromna novčana uputnica iz Mostara. A onda dođe omanji, četvrtasti paketić! Na njemu moje ime i V.P. Dugo Selo, markice s Drugom Titom i plavkasti štambilj: Izdavačko preduzeće „Veselin Masleša“, Sarajevo. Cigaretom spržih špagu i poderah packpapir. Ukaza se san mladog pjesnika: na bijeloj korici veliki crveni krug slikara Mladena Solde i naslov -  Ibrahim Kajan: Arabija ljubavi. Na prvoj mi stranici urednik, Izet Sarajlić čestita novu godinu. Umetnuo je i pismo...
Tako je to počelo u Dugom Selu. A nastavilo se prvom posjetom: Došli su Goran Babić, drug moj iz Mostara na studiju u Zagrebu, i Sonja Manojlović, 17-godišnja  pjesnikinja koja mi je bila urednicom u zagrebačkom „Poletu“.  Bila je lani i u Mostaru. Po njezinom scenariju, TV Zagreb je snimila emisiju o mladim mostarskim pjesnicima. Režirala ju je Višnja, a pjesme govorio njezin suprug Sven Lasta.
Iz Dugog Sela, Goran i Sonja su odnijeli moju molbu za prijem u članstvo Društva pisaca Hrvatske. Trebala je stići prije sjednice u aprilu 1968., kada su Sonja, Goran, Tito (Bilopavlović), Branko (Bošnjak).... očekivali i svoju „službenu“  stalešku potvrdu. „Javit ćemo ti..., pozdrav, servus!“
Tako se s tom posjetom najavljivao možda bolji ambijent jednom 23.godišnjem vojniku  - moje prekomandovanje u Vojnu poštu Zagreb. Tačno tako je i bilo: uoči Nove 1968. Doputovao sam vlakom na zagrebački Glavni kolodvor. Preko puta Pošte 2, bila je moja nova adresa. Intenzivni seminar o vrstama eksploziva! Tako sam postao, nakon promoviranog mladog pjesnika, novopečeni pirotehničar, „stručnjak za eksplozive“!

Tingl-tangl
Nedjeljom, seminaristi bez iznimke dobivaju izlazak u grad. Ja ne izlazim iza ručka, nego iza doručka – želim biti u Tingl-tanglu, gdje cijelo jutro pjesnici, bez prozivke i pozivnice, govore svoje stihove. Pripadaju svakoj različitosti. Oni su nešto drugo. Što – teško je reći. Ting-tangl je postao hit tema zagrebačkih medija, a interes se prelijevao u listove susjednih republika. Kad sam došao prvi put, govorila je gromkim glasom Ružica Orešković, neokrinjena kraljica te pjesničke krčme. Bio sam sa Stojanovm Vučićevićem, s kojim sam – obojica u vojničkim odorama – sudjelovao na Goranovom proljeću. Govorili smo i tu. Onda me pozvao najstariji koji se tu zatekao, s predivnom bijelom bradom i rekao mi svoje ime: Salih Alić.
U aprilu, na trgu Republike susrećem Gorana. „Primljen si!“ – kaže mi i ja znam da se to odnosi na prijem u Društvo književnika. „Svi smo primljeni, svih nas šestero, u paketu.“ Na Trgu, Goran prilazi kiosku i traži „Telegram“. Smota novine i pruži mi ih. „Evo ti je izašao kratki prikaz „Arabije ljubavi“. Potpis je Diogeneš 68.“ „Pa ko je to?“ – pitam. „Slavko Mihalić.“ Rastajemo se. Idem preko Zrinjevca u svoju V.P. kod Pošte.


Zagreb, Antikvarijat MH, 1968.
... Mladi sam vojnik u Zagrebu. Ljeto 1968., bit će da je bio vreli august. Petak je, vojnički je ručak završio, a kasarna „Maršal Tito“ u austrijskoj vojarni, utihnula je. Sjedio sam u sparušenoj, žućkastoj travi dvorišta, pušio Filter 57 i dosađivao se. Da sam zatražio izlaznicu, mogao sam ponovo utucati vrijeme u zujanju po Ilici, svratiti u čitaonicu i prelistati bosanske novine.  S druge strane zida tutnje tramvaji. Ovi koji putuju s posljednje stanice na Černomercu, zaustavljaju se baš iza mojih leđa, Podigao sam se i popeo na kamen ispod zida, pogledao u tu „slobodu zlatnu“ poput znatiželjna djeteta: u jednom trenu odlučio sam prijeći na tu stranu, prihvatio prstima betonski vrh, zagrebao cokulama po zidu namreškanom malterom – i preskočio ga! Trenutak prije zatvaranja tramvajskih vrata, bio sam sljubljen s tjelima gomile koja me pritiskivala sa svih strana. Ali, vozio sam se i to je bilo najvažnije! Dežurni vojnik nije mogao vidjeti moj „bijeg u slobodu“, a neće vidjeti ni „povratak“...
Izdurao sam do prvog tramvajskog stajališta i izvukao se, osjećajući znoj kako mi curi niz vrat i slijeva se niz leđa,  ispod strogo zakopčane vojničke uniforme. Koračao sam bezbrižnim, laganim korakom, osvrčući se znatiželjno na sve strane, zagledajući izloge, zastajkujući. Kad sam naišao na Antikvarijat Matice hrvatske, u koji sam već jednom ulazio, primjetih da je još otvoren, pa uđoh. „Samo bih malo pogledao knjige....“, rekoh knjižaru. Čovjek mi srdačano odzdravi, a onda me, budući da nije imao nijednog kupca,  dobrodušno upita:
 „Odakle si vojniče? Izgleda da voliš knjige.“ 
„Iz Mostara“, rekoh. Onda stidljivo dometnuh stišanim glasom. Riječ po riječ, povjerih se.... samohvalno! „Čitam, čitam... a ponešto i sam napišen, znate ono, za svoju dušu.“
„Sigurno pjesme. Šta bi mlad čovjek drugo i pisao u Mostaru, osim pjesama ...“ – govorio je veselo. Potom pridodao pritanje: „A kako ti je ovo ime?“ „Ime mi je Ibrahim“, odgovorio sam i već započeo lutati pogledom po policama.
„Pošto si Bosanac, još iz Mostara, pa još i Ibrahim, volio bih da pogledaš tu policu na dnu..., sve su to knjige bosanskih pisaca muslimana što ih je davno, davno objavila Matica hrvatska.“
Nisam mu ništa odgovorio.  Gotovo sam kleknuo pred posljedni redak stalaže, pri samom podu, da pogledam knjige pisaca koje mi veseli knjižar preporučuje. Očekivao sam da će to biti međuratna izdanja koje Kikićeve knjige, ili Hamze Hume... jer to su bili najstariji pisci „naših muslimana“, Kikića su ubili četnici a Hamza je još bio živ – obojica slavljeni u školskim programima. Bilo mi je nešto čudno: ni Kikić, ni Humo nipošto nisu mogli biti „davno, davno obvaljeni u Matici Hrvatskoj!“, o čemu mi govori prodavač knjiga.

Uništeni bošnjački pisci
Knjižar mi priđe s leđa, sagne se i uze sve te knjige, a bilo ih je tridesetrak zasigurno, i odnese ih na pul. „Da ne klečiš...“, reče i prepusti me neočekivanom, šokantnom susretu s imenima pisaca i naslovima knjiga za koje nikada, ama baš nikada nisam čuo!
 Najstarije,  štampane prije stotinu godina, - izgledale su mi, meni, 24-godišnjaku, kao da dolaze iz pretpotopnog vremena iza kojeg postoji samo tajna koja je, možda ovog trenutka, u jednom svom obliku, otkrivena. Mislim – da u tim trenutcima nisam ništa mislio. Čutila su mi bila zbrkana i blesava! Kako sam mogao i pomisliti da je to bio pronalazak artfekata umjentnine riječi, što su, na moje oči i samo za mene - izronili iz prisilnog zaborava mojih škola koje nisu htjele čuti ni riječi o ovim knjigama sa „dna police Antikvarijata Matice hrvatske“ u staroj zagrebačkoj Ilici.
Neke su knjige bile broširane, s tankim koricama, tanjim od stranica u povezu koji su omatale, neke čvrsto uvezane u platno ili u kartonske ili neobične, (kao!) plastificirane korice s naslovima utisnutim u tu materiju potut preciznih slova u duborezu – pa pozaćenih!
Lijepa bošnjačka imena bosanskih muslimana stajala su na mjestima njihovih autora. Osman, Edhem, Ahmet, Abdurezak... Pridržavao sam ih kao da su krhki starci koje unuci nikada nisu upoznali!
Počeo sam, dakle, odvajati jednu po jednu, zagledati ih, pročitavajući imena i prezimena autora i naslova - ništa mi nisu govorili, niti mi nisu značili. Evo ih: Osman – Aziz: „Iz bosanskog života“, „Na pragu novog doba“, „Bez svrhe“ i „Bez nade“; Edhem Mulabdić: „Zeleno busenje“, „Na obali Bosne“, Abdurezak Hifzi Bjelevac: „Pod drugim suncem“ „Rene Logotitedes“, „Minka“ i „Muhammed“; Ahmet Muradbegović; „Haremska lirika“, „Husein-beg Gradašćević“; Alija Nametak: „Bajram žrtava“, zatim Enver Čolaković: „Legenda o Ali-paši“,  (pisca živućeg, odbačenog i zaboravljenog, susrest ću  vrlo brzo susresti, s njim ću postati prijatelj), te knjižica Husejna Gjoge Dubravića „Iz perzijske književnosti“ . Sve su objavljene u izdanju Matice hrvatske i Sv. Ćirila i Metodija između 1896 i 1936. godine, osim Dubravićeve, nju je objavio Bekir Kalajdžić 1914. u Mostaru, u nakladi Prve muslimanske štamparije! Ipak, jedno književno ime sam znao, čuo sam za njega, pričalo se o njemu kako „i dalje rovari“, o mostarskom Sarajliji Aliji Nametku, zbog kojeg  lanjske godine, 1967., zabranjen časopis „Život“! „Nesmotreni“  glavni urednik „Života“, Mak Dizdar, uvrstio je Nametkovu priču u časopis pa je Centralni komitet podigao Veliku oluju!

Prebirao sam vojničke džepove. U jednom sam pronašao ono što sam tražio: na četvero presavijenu papirnu novčanicu, jedinu koju sam imao, u vrijednosti od 10 dinara. Odvojio sam deset knjiga.  I cijena im je bila – obesmšiljena i obescijenjena. Od tada su moje blago, i nosam ih, barem jednu od njih, svaki put kad putujem iz Zagreba u Mostar ili iz Mostara u Zagreb.

STAV, br. 219, 16. V. 2019.

8. ožu 2019.

HISTORIJA GRIJEHA I NASILJA

NAJAVA NAJNOVIJE KNJIGE IBRAHIMA KAJANA




HISTORIJA GRIJEHA I NASILJA

Sekvence uklonjene povijesti

Zapisi i putopisne vedute iz Zemlje Dobrih Bošnjana


Recenzenti:
prof. dr. Dževad Drino
mr. sc. Alen Zečević
Sanadin Voloder, publicist


Izdavač:
IC ŠTAMPARIJA MOSTAR

Za izdavača:
Mr. Ibro Rahimić

Knjiga ima 288 str. ilustriranog teksta, a grafički ju je oblikovao Edin Džiho



Ulomci iz recenzija:

  • Prof. dr. Dževad Drino
  • Šef katedre za historiju države i prava
  • Pravni fakultet Univerziteta u Zenici

  • Ovo je svojevrsni Kajanov Manifest protiv kulture selektivnog pamćenja ali i protiv historijskog revizionizma, o čijem nastanku nam najbolje priča Miljenko Jergović. Francuz Moris Bardeh objavljuje jula 1947.godine knjigu u kojoj se okomljuje na francuski pokret otpora te suđenje nacistima; svi dokazi o istrijebljenju Židova su lažni, tvrdi on, i time je utemeljio historijski revizionizam, danas tako čest na našim prostorima! Pri tom se historijski revizionizam ponajčešće označava kao historiografska i kulturna tradicija s ciljem “likvidiranja revolucionarnih tradicija od 1789.godine, do danas!”, i jasno se razlikuje od reinterpretacije ili novog pogleda u znanosti. Kod autora vidimo multidisciplinarni pristup u izlaganju- detaljnim korištenjem historiografske građe i arhivalija, literature, putopisa, jasno određuje svoj humanistički diskurs kao kompleksnu strukturu akumuliranih znanja, sa metanarativima u historijskoj pozadini: fašizmom, civilizacijom, kulturom, zemljom. U ovom vremenu ukrštenih historija autor analizira društvene procese, vjerovanja i motive koji su određivali tok historije na ovom prostoru- stoga je ovo djelo svojevrsna historijska čitanka kojoj je teško dati jasnu odrednicu- publicističko, historiografsko ili literarno djelo? Za mene i jedno i drugo!


  • mr. sc. Alen Zečević:

  • Traganje za smislom historije, dijalektike njenih odnosa i procesa, konačno i čovjekom u njoj, za autora je u isto vrijeme i njegovo prokletstvo i njegova privilegija. Prokletstvo utoliko što ga u njenom tumačenju neizbježno vodi do istine o dramatičnom suočavanju moći mitologije i nemoći razuma, ali i privilegija jer, unoseći u interpretaciju pouke iz savremenih zbivanja, biva kritičkim sudionikom prošlosti tražeći u njoj izvorišta nesreća što su zadesile vijek u kojemu i sam živi. Ibrahim Kajan ispisuje biografiju podneblja u kojem se dodiruju njegova dva lica: lice civilizacije i barbarstva, u čijoj je hiljadugodišnjoj historijskoj ravni bilo moguće 1463. godine obznaniti akt, Ahdnamu, kao primjer međureligijske tolerancije kakav evropski svijet do tada nije upamtio, ali i osvjedočiti se o strahote i užase vandalskog divljanja vojske princa Eugena Savojskog po Bosni 1697. godine


  • Sanadin Voloder, publicist

  • U ovoj knjizi dominira historijski tok kroz kojeg možemo pratiti uspone i padove Bošnjačke svijesti o sebi, državi i drugima. Pored historijske dubine jasno je izražena geografska širina gdje Kajan obrađuje gotovo cijelu površinu naše domovine. Pored dubine i širine ova, kao i ranije knjige Ibrahima Kajana, pruža mogućnost publici da osjeti slobodarski duh Dobrih Bošnjana kojeg je Kulin Ban doveo do vrhunca. Ova knjiga je najbolji i najkonkretniji doprinos vraćanju kraljevskog identiteta Bošnjaka. Nakon slavne srednjovjekovne prošlosti Bosanske države autor nas kroz događaje i ličnosti vodi kroz Osmanlijski i Austro-ugarski period. Tekstovima kojima obrađuje 74 godine zajedničke južnoslavenske države šalje izuzetno jaku poruku jer je obrađena tematika iz „bliske prošlosti“ na način sa kojim se publika jako rijetko susreće. Ovaj period Kajan završava sa tekstom o pokrštavanju Bošnjaka u paradržavnoj tvorevini Herceg-Bosni.
  • U trećem dijelu Kajan se vraća u Blagaj svojim dobro poznatim likovima Kosačama i lokalitetima.
  • U četvrtom dijelu knjige Kajan obrađuje niz mostarskih tema, dok u zadnjem dijelu knjige naslovljenom Naše zlato i naše srebro Kajan odlazi južnije u Čapljinu i Trebinje,zapadnije u Ljubuški i istočnije u Nevesinje.
  • Od kako su se izborili za nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine u regionalnim, evropskim i svjetskim okvirima,Bošnjaci se stalno susreću sa iskrivljenom percepcijom koja je utemeljena na književnim djelima pojedinih autora. S obzirom da nam je diplomatija jako slaba najbolji način za afirmaciju ispravnog shvatanja historije Bosne i Balkana je upravo kroz književno-historijska ostvarenja kao što je ovo Ibrahima Kajana. Ova knjiga je dostojan borac na dva paralelna i zahtjevna fronta. Prvi front je unutarbošnjačko buđenje i upoznavanje sa vlastitim identitetom, a drugi front je ispravljanje krivo utemeljenih shvatanja i stavova o našoj historiji i kulturi kojeg su nam nametnule naše komšije, susjedi i pojedinci iz naših redova „izgubljeni“ u prostoru i vremenu.


25. sij 2019.

PRVI ČOVJEK U DRŽAVI - DRŽAVNI NEPRIJATELJ BR 1. IME MU JE MILORAD DODIK



Predsjedik Predsjedništva BiH - posvjedočio 
postojanje plana rušenja države kojoj je na čelu


Sve riječi predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorada Dodika, izgovorene posljednja 24 sata pred očima (i ušima) cijelog svijeta, a kao odgovor na prijedlog Stranke demokratske akcije da će pokrenuti apelaciju pred Ustavnim sudom BiH o spornosti imena i diskriminaciji prema nesrpskim narodima unutar imena Republike Srpske – svjedoče o nezabilježenoj političkoj i državnoj drskosti da “prva osoba države” – prijeti secesijom “srpskog entiteta” - toj istoj državi kojoj je na čelu!
Nevjerovatnije od tog je da su te riječe prvorazredne prijetnje državi, kao i tvrdnje o “pripremljenim zakonima” za taj čin i postojanjem razrađenog plana za “trenutni izlazak na granice”, naišle na posvemašnju šutnju – od OHR-a, OSCE, CIK-a do “zauzdanih” pravosudnih i represivnih institucija zaduženih za sigurnost Bosne i Hercegovine.
Od trenutka kad je u tv nastupu započeo prijetiti Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik je, ne samo u moralnom pogledu, prestao biti članom Predsjedništva države. U njegovom slučaju se ne radi o verbalnom deliktu, nego izdaji države.
Nema dalje; kapitulacija Milorada Dodika ili jamaca Daytonskog sporazuma. 



22. stu 2018.

VOJVODA STEPA, OSLOBODITELJ KOJI NIJE NI PRSTOM MAKNUO




Piše: Ibrahim Kajan
Brojni svjetski državnici, uključujući i državne lidere šest država bivše Jugoslavije, snažnim porukama mira obilježilli su u Parizu 100. godišnjicu svršetka Velikog rata, pod pokroviteljstvom francuskog predsjednika Emmanuela Marcona. Veliki rat, koji su zvali i Ratom koji će zaustaviti sve druge ratove, ili Prvi svetski rat, započeo je atentatom Gavrila Principa na prijestolonasljednika austro-ugarske krune, nadvojvodu Franza Ferdinanda Habsburškog, u Sarajevu 28. jula 1914. godine, odnosno objavom rata mjesec dana kasnije, a završio 11. novembra 1918.
U Bosni i Hercegovini obilježavanje tog jubileja, osim nekoliko manjih izložbi, nije organizila nijedna institucija. Osim jedne, koja je već u svojim najavama i obrazloženjima - s razlogom izazvala čuđenje pa i zabrinutost revidiranjem znanstvenih pogleda na „stotu godišnjicu oslobađanja Mostara od Austro-Uragske“.

 „PROSVJETIN“ HVALOSPJEV „OSLOBOĐENJU“
Početkom prošle sedmice, 7. novembra 2018., održana je press konferencija za medije Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „Prosvjeta“, na kojoj su sudjelovali čelnici Gradskog odbora Mostar. Javnosti su se obratili predsjednik paroh Radivoj Krulj, historičar Vuk Bačanović i član Glavnog i Nadzornog odbora Šemsudin Zlatko Srdarević. Mada mediji ne preciziraju o kojoj se, od dviju istoimene „Prosvjete“ radi, za znalce prilika dvojba je bila vrlo brzo razriješena. Za razliku od Mostarcima vrlo poznate „Prosvjete“ utemeljene 1902. sa sjedištem u kući Svetozara Ćorovića u Titovoj ulici,  riječ je o jednoj novoj „Prosvjeti“ sa sjedištem u Vladičanskom dvoru, na adresi Konak br. 7. O toj  „Prosvjeti“ poznati i društveno-politički afirmirani Mostarac mr. Milan Jovičić piše da je  “apsolutna je laž i neistina, da je ovdje riječ o mostarskoj „Prosvjeti“, kako se u medijima piše i govori. Dakle, riječ je o crkvenoj „Prosvjeti“, pod plaštom Crkve i njihovih vjerodostojnika. Riječ je o recidivima nacionalističke velikosrpske ideologije, od paljanskog psihijatra, sadašnjeg stanovnika iz Haga, RadovanaKaradžića, inače laureate ove iste „Prosvjete“ sa Pala”.
Ne ulazeći u prijepore koji traju posljednjih godina među starijom i mlađom „Prosvjetom“, ali i među samim mostarskim Srbima koji potonju optužuje da „dijeli građane srpske nacionalnosti po ideološkim i vjerskim nazorima“.
U svom je obraćanju predsjednik Radivoj Krulj najavio svečanu Akademiju u povodu stote godišnjice oslobođenja od Austrougarske i ulaska srpske vojske u Mostar 15. novembra 1918. godine“, te da će u sklopu svečanosti biti i prvi put uručene, na temelju odluke Upravog odbora Prosvjete iz Mostara, „nagrada za humanost koja nosi ime  Stepe Stepanovića“. Akademija bi se održala u dvorani mostarskog Narodnog pozorišta, tačno na dan kad je vojvoda Stepa Stepanović, zvani i „Osloboditelj“, ušao sa srpskom vojskom u grad Mostar.   
 Serdarević, Bačanović, Krulj - tumači naše sreće dolaskom "oslobodilačke srpske vojske" u Mostar
Spomenuti historičar Vuk Bačanović je isticao herojski i humanistički lik Stepe Stepanovića. Znajući što serviraju Mostaru, unaprijed je „naslutio“ da će biti i „kontraverzi“ pa i  „animoziteta nakon svega što se  kasnije desilo“,   – u prijemu najavljene manifestacije posvećene stogodišnjici oslobođenja grada. Pretpostavljene „kontraverzame“ i „animozitetete“ javnosti, zbog toga treba prigušiti isticanjem onog što se desilo u trenucima ulaska i dočeka vojvode Stepe u Sarajevu, njegovim govorima i porukama narodu – a zaobilazeći sve ono što je uslijedilo nakon sretnog i oduševljenog dočeka heroja Prvog svjetskog rata. Zato historičar Bačanović kaže: „Bitno je istaknuti recimo da je Stepa Stepanović u Sarajevu u svom govoru, pa i u Mostaru takođe, ali prvenstveno u Sarajevu, gdje je bio glavni doček, da je (vojvoda, naravno) - istakao da on smatra da u državi koja nastaje..., da u toj državi nijedan narod ne smije imati hegemoniju nad drugim narodom...“
Šemsudin Zlatko Serdarević, jedan od najagilnijih članova Upravnog odbora Prosvjete, za kojeg mr. Milan Jovićić u već citiranom tekstu s jasnom ironijom piše da „svakako, predstavlja, pozitivnu okolnost, da u ovom zloćudnom vaktu, u ovu virtuelnu fantazijsku cirkusijadu, uključio... i Šemsudin Zlatko Serdarevic“, „univerzalni borac za „bratsko i jedinstvno“, a „veliki Srbin, veći od Vladike Grigorija, veliki Hrvat, veći i od biskupa Ratka Perića i veliki Bošnjak, veći i od reisa Kavazovića“. Upravo je taj Zlatko Šemsudin pojasnio neupućene medijske izvjestitelje  – „kako je Bosna i Hercegovina, nakon perioda samostalne države u Srednjem vijeku, bila stoljećima pod okupacijom – najprije Turske pa potom Austro-Ugarske – kada je „domicilno stanovništvo“ bilo pod „tuđinskom vlašću“. „Stepa Stepanović je u suštini... simbol oslobođenja od okupacije, bez obzira ko je bio, a u ovom slučaju je Austro-Ugarska“, rekao je Serdarević, dodajući da sva tri bh. naroda tada po prvi put doživljavaju slobodu.“
Da se historijske vizure i među historičarima bliskim po idejama i metodologijama često razlikuju, poznato je. Kad su u pitanju nacionalne historije, onda je to još evidentnije, još razvidnije i još bolnije. I uvrjedljivije. Bolnije i uvrjedljivije su isključivo za žrtve čiju je stvarnost interpretirala historijska metoda u historiji pobjednika. I evo, dok ovo pišemo, „historijske vizure“ najrecentnije sadašnjosti (slučajno sinhronizirane pojave s „Prosvjetinom“ revizijom): Predsjednica Vlade Repubilike Srbije izrijekom tvrdi da se nije desio ni genocid u Srebrenici – nasuprot svakoj potvdi i svakom razumu. Ali laži ne mogu proći, ni ove najnovije, kao ni one o događajima u Mostaru i BiH od prije okrugloga stoljeća. 

NAKON „ODUŠEVLJENOG DOČEKA“ VOJVODE STEPE – NASILJE, PROGONI I ZLOČINI BEZ SUDA I SUDIŠTA
Doček u Sarajevu pa i u Mostaru vojvode Stepe Stepanovića promatran samo po tome, po tom izoliranom danu, po njegovu govoru okupljenom narodu u Sarajevu, po fešti i govorima (pa i sretnog reisa Čauševića i njegovom pozdravu heroju i govoru nade da je sloboda stigla!) – bilo bi previše pojednostavljeno kao što je i previše licemjerno. 
 Reis Čaušević
Završetkom tog dana, započele su te činjenice poredane u Stepinom govoru o jednakosti naroda u državi u kojoj neće biti hegemonije jednog naroda nad drugim – poprimati sasvim drugi tok i drukčija značenja. Započeo je proces koji stvara historiju u kojoj, od drugog jutra „oslobođenja ulaskom srpske vojske“ – nastaje sloboda, „ali samo srpskog naroda“ - kako napisa ovim istim povodom, dr. Adnan Velagić. Započinje ono što je historija nepobitno zabilježila sintagmom o Jugoslaviji – „tamnici naroda“.
Oslobađanje Bosne i Hercegovine i Mostara u njoj, vojvoda Stepa Stepanović više nije imao od koga oslobađati. On ju je, u tehničkom smislu, vojno pokrio pred procesom ujedinjavanja u Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, jamčeći zaštitu „oslobođenim narodima od austrougarskog okupatora“. 
Ulaskom u Mostar, samo nekoliko dana kasnije, uklonjen je gradonačelnik Mujaga Komadina, a u Stepino ime skinut je natpis imena Ulice Mujage Komadina i umjesto njega osvanulo Ulica vojvode Stepe Stepanovića. Zamijenjeno je i ime mosta „Mujaga Komadina“, u isto – „Most vojvode Stepe Stepanovića“. Tako je „simboil oslobođenja“ – postao i „simbol Mostara“.

NASTAVAK GENOCIDNE POLITIKE, STEPA – ŠUTI
U prvim mjesecima ujedinjavanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, „nastavljena je i zaoštrena genocidna politika prema Bošnjacima kao musliimanima“, piše Mustafa Imamović u svom kapitalnom djelu „Historija Bošnjaka“, podjednako i u Bosni i Hercegovini kao i na Kosovu i u Sandžaku. „Samo na području istočne Hercegovine, u prvim godinama po ujedinjenju ubijeno je van suda i van zakona preko tri hiljade Bošnjaka“, bilježi Imamović.
Nije puno vremena proteklo ni od onog oduševljenog pozdrava vojskovođi Stepanoviću što mu ga je u Sarajevu na dočeku uputio reisu-l-ulema Čaušević. Državni Arhiv čuva izvorna očajna službena pisma koja je reis već nakon mjesec dana od ulaska srpske vojske u Sarajevo, uputio vojvodi Stepanoviću, moleći i kumeći zaštitu imovine i života Bošnjaka – ali iz Stepinog kabineta nema odgovora ni na jedno pismo, ni na jedan apel, ni na jedan protest. Osloboditelj šuti ko zaliven.
U toj situaciji, samo 4-5 mjeseci nakon javnog panigirika što ga je Čaušević srčano uputio Stepi Stepanoviću, reisu dolazi francuski novinar Charles Rivet i traži intervju za Le temps, boji će biti i objavljen u broju od 1. aprila 1919. godine. Reis mu govori: „Hiljade ljudi ubijenih, šest žena spaljenih, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilanse za nas muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo mi spremni služiti svom dušom. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim. Smatra nas se uljezom.“

 Reis piše vojvodi, piše i piše.... ali vojvoda ni mukajet!
Te zločine nije niko spriječio. Niti je Stepina Druga armija nije zaštitila nevine ljude, niti je srpska žandarmerija mrdnula prstom,  a niti su - osim u vrlo rijetkim slučajevima - ti zločini uopće doprli do sudskih klupa!
Čak su bili s vrha države i osporavani. Tvrdilo se da se nisu nikada desili. Čak je traženo (ministar Pribičević!) od predsjednika Zemaljske vlade Atanasija Šole da diskretno zaprijeti reisu, da ga prisli da da Le tempsu uputi demantij i porekne svoje vlastite riječi – ali, činjenice su bile previše tvrde da bi Šola pristao na taj policijski čin. Potvrdio je reisove riječi, jer je reis bio, kako je isticano i povodom najavljene recentne „Prosvjetine“  „akademije oslobođenja“, zaštitnik Srba u Sarajevu od smutnje i bjesnila građana koje je zavladalo nakon atentata na nadvojvode Franza Ferdinanda.

UMNOŽAVANJE ZLOČINA
Zločini su se redali. „Tako je samo do septembra 1920., pored ostalim oblika nasilja, ubijeno 2000 Bošnjaka. Do jula 1926. u pograničnim krajevima prema Crnoj Gori, ubijeno 126 Bošnjaka, uglavnom seljaka. Istovremeno je zapaljeno oko 500 bošnjačkih seoskih zadruga. Tome treba dodati – piše Imamović – i nekoliko hiljada bošnjačkih porodica koje su radi spasa golog života iselile u Tursku, ostavljajući pri tom svu svoju imovinu bez ikakve zaštite i naknade.“ Imamović navodi i ovo: „Samo do jula 1919., od 4.281 bošnjačkog zemljoradnika oduzeto je bez ikakve naknade 400.072 hektara njihove vlastite zemlje.“ Taj historičar je ustvrdio da se sve  „rađeno sistematski“ i sa „atavističkim povikom i namjerom „osvećivanja Kosova“, s ciljem da se po primjeru Srbije XIX. st. Iz Bosne „istrijebe Turci“, jer za njih nema druge kazne nego „ubiti i premlatiti“.
U toj poplavi (ne)osuđenih i (ne)priznatih zločina – posebno je poglavlje jedno od najvećih i najbolnijih stratišta (sandžačkih) Bošnjaka u bjelopoljskim selima Šahovići i Pavino Polje. U noći između 9. i 10. novembra 1924. u tim su naseljima 2.000 naoružanih Crnogoraca pobili i poklali 600 Bošnjaka, djece, žena i odraslih. Preživjeli su potpuno raseljeni, a na mjestu sela šahovići, sada je prvoslavno selo Tomaševo.
Reisu-l-ulema Čaušević, čim je saznao za zločin, uputio oštar protest na vladu, stranački čelnici i poslanici su slali  Vladi i Kralju apalacije i memorandume za se slučaj istraži i zločinci kazne – ali, ne bi ništa, „pojeo vuk magare“! Vremenom je slučaj zataškan, ali bošnjački zaborav nije.
O odvratnom nasilju nad golorukim muslimanskim Bošnjacima BiH, Sandžaka i Makedonije iza 1920., u svom izvještaju Vladi u Beogradu, u januaru 1931. godine, svjedočio je i reisu-l-ulema Ibrahim ef. Maglajlić... i tako teče taj niz obrađene dokumentacije, i još duži onih dokumenata skrivenih, tajnih i nepristupačnih.

VOJVODA SE “NIJE MIJEŠAO”
Znajući sve to, znajući u što se pretvorila realizacija ideje o ujedinjenju južnoslavenskih zemalja odmah nakon “oslobođenja 1918.”, te da je predstavljala “tamnicu naroda, nije ni čudo da se se razdoblje “stare Jugoslavije” pamti po nasilju nad voljom i životima većine nacionalnih  kolektiviteta, od kojih Crnogorci i Makedonci nisu ni priznavani nego smatrani Srbima, a Bošnjaci samo muslimanima koji se trebaju “opredijeliti” i prikloniti Srbima ili Hrvatima. Sudionici press konferencije su i tu poznatu činjenicu krivotvorili, govoreći da je ulazak vojvode Stepe Stepanovića u Mostar donio slobodu za  “sva tri bh. naroda”. Nije on donio nikakvu slobodu. On se “nije miješao”! On je čuvao stražu.
Oni koji su gledali zločine nad civilima i bili moćni da iz spriječe ili da zločine kaze, podjednako su krivi kao i njihovi nalogodavci.
Knjige o zločinima je najmrskiji pisati pravednim ljudima. Ali one su nužne da razdvoje istinu od neistine, zabludu od smutnje koje truje i poštene i nepoštene.

STAV, br. 194, novembar 2018.