26. srp 2016.

LJUDI NE POSTOJE...


Dnevna bilješka o staroj temi: 

"Ljudi ne postoje, postoje samo odnosi među njima..."

Razmišljam o sudbinama ljudi koje sam poznavao, a među njima ima i onih koje još uvijek poznajem i viđam, ali i oni su više u prošlosti našeg prijateljstva, nego u sadašnjosti. To zakljucujem po tom, što se izgubila potreba da priopćavamo i bezazlene informativne "misli" kakve se njeguju u prijateljstvima - kako smo proživjeli dan, što planiramo, što citamo i kakve su dojmove ostavile te knjige na nas, jesmo li bili na nekoj izložbi i u cemu bi bila vrijednost "novog umjetnika", kamo putujemo i što želimo na tim putovanjima. Naravno da osjećamo neku prazninu, neko cak i iznevjerenost, ali stvar je ocito u zakonitosti koja s nama nemam nikakvu vezu: treba zatvoriti krug kada se prica priblizava istim onim oskudnim sadržajima kao na pocetku prijateljstva, kada se nismo ni poznavali. 

Mostar, 26. 7. 2016.                                 i. k.  




10. srp 2016.

VELIČKOVIĆEVE NAKARADNE TEZE O BOŠNJAČKIM NACIONALISTIMA




Ulomak iz dužeg teksta „Čopor horda Nenada Veličkovića iliti udruženi profesorski poduhvat“ Filipa Mursela Begovića, Star, 7. 7. 2016, str. 96

Kao ilustracija toga kako Veličković konstruira svoje nakaradne teze o postojanju bošnjačkih nacionalista koji pišu "bosnjačke" čitanke može poslužiti primjer iz njegove doktorske disertacije, na koju, po njegovim riječima, do sada niko nije "objavio niti jednog slova neslaganja". Eto, sada će njegova disertacija u Stavu napokon izgubiti akademsku nevinost. Po nakaradnoj Veličkovićevoj interpretaciji u "Čitanci 5" autora Zejćira Hasića (Tuzla, 2006) za književnika Ibrahima Kajana istaknuto je u bilješci o piscu "da
je osnovao i vodi Bošnjačko kulturno društvo 'Preporod' i da je sastavio antologiju bosnjačke poezije za djecu". Uz to Veličković komesarski ustvrđuje da "inače u čitanci, u bilješci o autoru, nije princip da se pisac etnički klasificira; umjesto toga, koristi se formulacija rođen je u. Međutim, za neke bošnjačke pisce naknadno se i između redova predstavljanje dopuni i etničkom pripadnošću". Veličković je, na koncu, teško optužio autora Čitanke da je "u kombinaciji s prisvojnom zamjenicom u naslovu, s toponimom u poenti i s interpretacijom pjesme koja uslijedi, učenicima sugerisao da je Hercegovina bošnjačka teritorija, što je ideološki stav". A ljubavna patriotska pjesma O MOJEM DIJELU SVIJETA glasi: "Moja je zemlja sva od kamena / i zemlja se moja zove / Hercegovina // Kad sunce žeženim jezikom pali / sva njena tvrda brda, / nebo se rastali / i plavet silna i svijetla / teče preko škrapa i urvina / modrom Neretvom / do Jadrana // Čista je zemlja kamena / i ime joj lijepo kao srcu / HERCEGOVINA".
Po Veličkovićevom mišljenju, književnik Ibrahim Kajan trebao bi se odreći činjenice iz svoje biografije da je vodio jedno kulturno društvo koje je u imenu imalo naziv "bošnjačko" i da je sastavio antologiju nečega što je "bošnjačka" poezija za djecu, odnosno da je ove važne podatke iz piščeve biografije sastavljač Čitanke trebao izostaviti. Veličković je naveo da je isti slučaj i s književnikom Alijom Isakovićem jer mu se u biografiji činjenično navodi da je "sastavio prvu antologiju bošnjačke književnosti Biserje". I ove je ideologizirane stranputice neko odobrio kao znanstveni rad, kao doktorsku disertaciju? Veličković nije tek čovjek opasnih i skrivenih namjera, već je i čovjek koji želi višestruko profitirati: akademski, ideološki i finansijski. Jedno drugo podržava. Akademski profitirati bez stvarnih akademskih referenci, a na osnovu društvene pojave. Finansijski na osnovu svog "akademskog" statusa i "pravednijeg obrazovanja". Ideološki i kroz akademski prostor i kroz obrazovnu politiku. Veličkovićev zadatak jeste konstrukcija bošnjačkog književnog, kulturnog i obrazovnog nacionalizma, izjednačavanje ovakvog bošnjačkog "nacionalizma" sa srpskim i dijelom hrvatskim nacionalizmom, koji su siroko poznata i ukorijenjena tradicija od 19. stoljeća. A taj nacionalizam, čini se, pronalazi
u činjenici da neko vodi jedno nacionalno društvo. Zatim, rastakanje bošnjačke jezičke, književne i kulturne koncepcije kao najranjivije, a uza sve to izgradnja akademske karijere na neakademskim osnovama, obmanom i bez stvarnih referenci, te stjecanje lične finansijske koristi kroz Školegijum, vlastite "alternativne" udžbenike i druge izvore. Sve ova pomaže i njegovu propalu književnu karijeru i pokušaj ustoličenja na poziciju književnog i obrazovnog cenzora.

9. srp 2016.

DJEČACI KOJI LETE



Ikarov skok sa Starog mosta
Historija iz zajede
Piše: Dr Ibrahim Kajan

 

Čovjekov san o letu mora imati puno dublje porijeklo, nego što  mi, odrasli, mislimo. Taj san  izvire iz bajki u kojima su leteći ćilimi i krilati konji, vile i vukodlaci podjednako realni kao i ljudi, djeca, životinje ili ptice koje se u njima pojavljuju. San nas nagovara da budemo poput lastavica sretnog princa - između neba i zemlje.

 

Doba Kosačino

Dječacima koji lete – mudrac je nazvao mostarske mladića koji se u nevjerovatno lijepom luku tijela otiskuju s ograde Starog mosta u rijeku Neretvu.

Uskoro će Klub „Mostari“ prirediti festival ljepote i hrabrosti na Starom mostu. Bit će to 31. 7. 2016.  Predsjednik im je Semir Drljević Lovac. Naslonjeni smo na željeznu šipku ćuprijine ograde. Nad nama je, iznad zapadnog ulaza na most, čardak.

 

„Otkako je sazidan ovaj visoki most - zapisao je g. 1664. Evlija Čelebija - otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u spomenutom čardaku, oni promatraju kako mnoga smiona djeca šehera stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrče i skoče s mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice praveći svaki od njih neku posebnu akrobaciju. Jedni skaču strmoglav, drugi sjedeći ala turka, a neki opet skaču u vodu udvoje, utroje i odmah sretno izlaze na obalu uspinjući se uza stijene, i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove vezira i prvaka... Zaista je velika smjelost da sitna djeca skaču u takvu rijeku.”

Historičari sportova na vodi smatraju da su mladi Mostarci izvodili skokove u Neretvu i prije nego je izgrađen most neimara Hajrudina, s onoga prethodnog, drvenog, lancima pridržavanog, iz doba Kosačinog!

Kao i prije toliko stoljeća, i Šantić je vidio navlas isto što i Čelebija - „sitnu djecu kako skaču u rijeku“. Ovjekovječili su ih – prvi u svom putopisu, drugi u pjesmi Neretva: „Gledam kako doli, o hridinu šuplju, / Neretva se lomi, a s visokih kuka / Naga djeca skaču i s vikom se kuplju, / Dok najmanje jedno po prudu se valja.“ 

 Žive legende Mostara: Emir Balić i Semir Drljević Lovac

Puni sportski zamah, organizirani, uslijedit će nakon II. svjetskog rata. Mostar je g. 1990., bio domaćin međunarodnom prvenstvu u visinskim skokovima u vodu - “Kup del Mondo”. Domaću reprezentaciju predstavljali su Jadranko Fink i Semir Drocić, a selektor je Emir Balić.
Ovdje svaki čovjek gaji duboki respekt prema odvažnim ljudima. Duša im se veseli kad ih susretnu, grle ih, pa i poljube. Najglasovitiji skakač s mosta, nesporno je živa legenda, Emir Balić! Uostalom, mostarska ljubav i mostarska patnja poistovjećuju se ne samo sa živim (ljudima), nego i s „mrtvim“ (mostom od kamena). Kad je 9. 11. 1993. na njega ispaljen razarajući metak HVO-a – Mostarci su taj dan proglasili danom žalosti.

Živa legenda
Emir je prije desetak godina objavio uzbudljivu autobiografiju. Ona vrvi podacima koje će kasnije tražiti historičari, a ispričana je ležerno, sjetno, na nekim mjestima slovima iz kojih udara led i ogorčenost, ali ipak – sve se to smješta u autentični mostarski zagrljaj pripadanja sebi i gradu, sebi i mostu koji ne povezuje samo dvije obale rijeke, nego je uzdignut u metaforu jasnu svakom biću koje je bilo zaljubljeno.

Stasali su dječaci koji su vidjeli prazninu u kojoj je bio - prije razbijenog luka –Stari most. Čekali su da se rekonstruira i da pokažu kako rušenje ne može zaustaviti dobri duh koji grad čini Gradom. Od večeri svečanog otvaranja obnovljenog Mosta g. 2004., s bakljama koje im je dodavao Dedo Pašić, poletjela je najnovija generacija letećih dječaka: Haris Džemat, Lorens Listo, Samir Zukanović, Arman Puzić, Admir Delić, Vedad Bašić, pa Behram, Fazlić, Lukić-Hadžibajramović, Selimotić, Nametak, Oglić, Jakirović… 

                Lorens Listo, višestruki prvak na rang listi najboljih Ikara...

Pod čardakom, pred klubom „Mostari“, kaže mi Lovac: Ne bismo mi bili toliko hrabri, da nas ne ohrabruju djevojke. Letjeli smo za njima kad su skakale s mosta - Hafiza Hafa, Zijada Demirović Humo, Ramiza Bucman Jovanović, Paula Šešeljević Popovac, Alma Vila Šantić, Višnja Jusufović Taslaman, Sabina Kazazić Vasić, Seka Vasković, Ljiljana Antunović, Velbone Džih... 

Bez snova nema ništa, ni bez vječnog Ikara na nebu. Ni ljubavi. Ne bi bilo ni historije, ni Mostara u njoj.

AVAZ, prilog SEDMICA, 9. 7. 2016., str. 14-15

2. srp 2016.

SIRENSKI PJEV BAHRIJE NURI HADŽIĆ








Bahrija Nuri Hadžić, 1904. - 1993.

Historija iz zasjede
Piše: Dr Ibrahim Kajan

Reći ćeš, prijatelju, da je Bahrija„ona koja moru pripada“ – što znači njezino ime - biće astralno, sirena što glasom probija nebeske opne. Sirena je kadra, kaže Homer, zanijeti pjevom čovjekovo biće da izađe iz svoje pameti od milja neopisiva! 

Bahrija Nuri Hadžić zanosila je svojim nebeskim glasom čak i autore opera, koji su – za razliku od svih drugih – „čuli“ njezin glas prije nego što su uspjeli dovršiti svoje notno djelo. To joj je, na svoj način, rekao njemački autor Richard Strauss, slušajući je u naslovnoj ulozi svoje Salome, kojom je dirigirao u zgodi proslave 75. rođendana  1939. u Zürichu: „Ovu sam Salomu čekao 35 godina!“

Rođena je 4. 3. 1904. u Sarajevu. Rano je djetinjstvo provela u Mostaru, pa je kroz cijeli život isticala – da je Mostarka. Kći je Osmana Nuri Hadžića, kronološki prvog bošnjačkog romanopisca, urednika „Behara“, islamskog mislioca, šerijatskog sudije i doktora prava, banjalučkog okružnog predstojnika, predstojnika u ministru vanjskih poslova u Beogradu, itd. 


 Velika operna diva, Bahrija, kćer je Osmana Nuri Hadžića, 
mostarskog intelektualca i prvog bošnjačkog romanopisca

Bahrija je u svijet glazbe ušla kao djevojčica, kada ju je otac, nakon mekteba upisao i u školu časnih sestara u Sarajevu, osiguravši joj i sate klavira i violine. Preseljenjem u Beograd, djevojčica je temeljno muzičko obrazovanje stjecala u Srpskoj muzičkoj školi. Otkriće njezinih glasovnih i pjevačkih sposobnosti, otkrila je profesorica Milojević, zamolivši roditelje da njezin „vanserijski talent“ povjere, obavezno, najboljem muzičkom središtu. Bahrija je Beču g. 1923., položila prijemi ispit i otpočela petogodišnji studij pjevanja kod prof. Thea Lierhammera na Državnoj visokoj akademiji za glazbu i umjetnost. Nakon diplome – od brojnih ponuda,  buduća je diva odabrala operu u Bernu, u Švicarskoj. Između 1928. i 1931. godine, ostvarila je 40-tak glavnih pjevačkih uloga kojima je polučila niz poziva za gostovanja na gotovo svim europskim opernim scenama. Velike uloge smjenjivale su se filmskom brzinom - Aide (u Puccinijevoj Aidi), Leonare (u Verdijevoj Il trovatore), Manon (operi Julesa Masenneta), Charlote (u Werteru J. Masenneta), Minie (u Puccinijevoj La Fanciulla del West) i brojnih drugih!

Program praizvedbe opere Lulu, 
Zürich, 1937., s Bahrijom kao naslovnim likom

Uloga, spomenuta u uvodu, Straussove Salome, otpjevana takvim sugestivnim pjevačkim moćima, postala je trajno „uknjiženo pamćenje“ uspona eksperimentalne muzičke fraze, da se Bahrijina uloga neizostavno navodi u najznačajnijim historijskim pregledima europskog i svjetskog razvoja operne umjetnosti. U zvjezdanom usponu na sceni, po drugi put je „gotovo nadmašila sebe“ kao sa Salomom, ulogom Lulu, u istoimenoj operi austrijskog kompozitora Albana Berga u Zürichu 1937.  

Nagovorom kompozitora i dirigenta Stevana Hristića, g. 1931. je prešla u Beograd, gdje je umirovljenja 1960. kao prvakinja Beogradske opere. Od niza velikih pjevačkih uloga u Beogradskoj operi, njezina se Koštana u Konjevićevoj operi - smatra antologijskom. „Sa Bahrijom Nuri Hadžić Beogradska opera je doživljavala prve zvezdane trenutke i ostvarila neke od najvećih dometa u svojoj istoriji.“ – zapisala je Mirka Pavlović.

Samo rijetki podsjete da je velika pjevačica, osim pod svjetlom glamuzonih pozornica svijeta, nastupila i u jednoj skromnoj provincijalnoj sali grada svoga porijekla, u Mostaru, u martu 1941. Odazvala se pozivu da sudjeluje u programu Muslimanske narodne biblioteke. Zahvalni Mostarci oduševljeno su je pozdravili a ovacijama ispratili. Ona i publika su se razumjeli: njezina svjetska veličina ipak je izrasla iz dubokih, slojevitih senzibiliteta bosanske kajdanke – jer u Bosni, osim sevdalinke, i nije bilo drugog i drukčijeg zvuka. 

Umrla je početkom agresije na njezinu izvornu domovinu, 24. 10. 1993., u 89. godini života. Sahranjena je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju. Neusporediva operna zvijezda dobitnica je Sedmojulske nagrade, jedinog priznanja kojim je za života počašćena. Živjela u doba kad snimateljska audio tehnika nije bila nepoznata. Ipak, tvrdi se da nije snimljen ili nije sačuvan niti jedan jedini tonski zapis nenadmašne operne umjetnice južnoslavenskih prostora! 

AVAZ, prilog SEDMICA, 2. 7. 2016., str. 14-15

25. lip 2016.

NAMA MEVLUD BOSANSKI NAPIŠI

Safvet-beg Bašagić (Nevesinje, 1870. - Sarajevi, 1934.)



Historija iz zasjede
Piše: dr. Ibrahim Kajan

„Moliše me kolašinski prviši: / Nama mevlud bosanski napiši“ -  objasnio je u uvodu „prvog bosanskog mevluda“ aktualni podsticaj „iz naroda“, iz kolektivne žudnje za bosanskim jezikom njegov autor hafiz Salih Gašević, objelodanivši ga 1878. o svom vlastitom grošu. Mada Gaševićev Mevlud nije izvorno, nego s turskog prepjevano Čelebijevo djelo, „bosanski mevlud“ je munjevito preplavio i prožeo svu širinu i dubinu bošnjačkog naroda! Napokon je „narod razumio o čemu se u mevludu govori“! Bio je to – historijski presedan. Istodobno, tu je i slijepi presedan, da se o tom književnom žanru u bošnjačkom književnom korpusu, nije zapisao ni jedan jedini redak u knjigama i pregledima doratne „službene historije“ književnosti BiH! 

U dubokoj sjenci Gaševićeva Mevluda, nastao je i tekst Muhameda Ruždija (Dizdarevića). I Musa Ćazim Ćatić je autor svojevrsnog mevluda, visoke artificijelnosti sonetske strukture. 

Kao izraz poštovanja Poslanikove osobe i ljubavi prema njemu, muslimani širom svijeta uoči petka, 12. rebiul-evvela, na dan rođenja Muhammeda a.s., priređuju rođendansku svečanost nazivanu mevludom. Obilježavaju ga od „prvih stoljeća poslije Poslanikove smrti“, ali povijest bilježi prve svetkovine tek od 4. st. po hidžri samo u nekim gradovima. S Fatimidima u Egiptu, Šamu i Hidžazu, mevlud je prešao u tradiciju službenog obilježja. 

Mevlud je „mali roman“ o Poslanikovu životu i poslanju. Tekst mora biti epski po sadržaju, edukativan po intenciji, melodiozan i prijemčiv za kajdu koja se pamti u različitim obrazovnim razinama publike. Zato je mevlud, baš zbog tih zahtjevnih osobitosti, vrlo teško napisati. 

Dana 29. maja 1930., bilježi anonimni autor u Novom Beharu br. 4 t.g., svečano je, premijerno, izveden novi, izvorni bosanski mevlud, u prisutnosti svog slavnog autora Mirze Safveta - Safvet-bega Bašagića. Ta se historijska zgoda desila u internatu sarajevske Šerijetske gimnazije. Izvodili su ga pitomaca tog poznatog učilišta. 

„Ovaj krasni spjev, pun poleta i zanosa, pun vjerskog oduševljenja u dnu duše duboko religioznog pjesnika, najbolje dokazuje da je i ovaj jezik, kojim govori njegov Mujo s Bosne, dostojan da se i njim veliča najveći čovjek i zadnji Poslanik Božji na zemlji. Muzika napjeva u Bašagićevom mevludu, koju je komponovao B. Jungić, iako bez velikih pretenzija, ugodna je za uho...“ U publici su, uz autora, glasovita imena tog vremena: reisu-l-ulema Čaušević, ban V. Popović s gospođom, Asimbeg Mutevelić, gradonačelnik, vrhovne šerijatske sudije gg. Hatibović, Bušatlić i Mujagić, dr. Mehmed Spaho, prof. Salih Baljić i mnogi drugi – piše Behar i dodaje da je i „bašća u kojoj je održana svečanost“ – „svečano iluminirana“: Više podija je bio osvijetljen natpis „La ilahe illal-lah, Muhammedun  resulullah“ i slike Nj. V. Kralja Aleksandra i bana drinske banovine g. Velja Popovića.

Od te godine, Bašagićev Mevlud je desetljećima bio najprisutnije književno djelo u paralelnom bošnjačkom životu: kasniji, bezbožni sustav vladajuće strukture nije ga nikad spomenuo u javnom životu! Mevlud je živio punim životom - u ilegali! Izvođen je nebrojno puta na skupovima u džamijama, tekijama i privatnim kućama, a generacije ga znaju naizust - nerijetko u cjelini! 

Ako je kraj 19. st. bio u znaku oduševljenja Gaševićevim Mevludom, onda je 20. – prvom polovicom u znaku Bašagićeva spjeva, a  drugom – u sjaju istoznačnog epa Rešada Kadića, objavljena g. 1963.  Niko, doslovno niko, ne zna precizno izbrojati broj legalnih i ilegalnih izdanja  njihovih duhovnih osvjedočenja Bogom Velikim, i Poslanikom koji se, u ime Mudrog i Plemenitog, Kur'ani Kerimom cijelom svijetu obratio. 

U historijskom smislu potpuno je nedvojbeno  da su mevludi Gaševića, Bašagića i Kadića, snažno sudjelovali u strukturiranju bošnjačkog identiteta modernih vremena.  A pisana historija, osobito historija književnosti, kasnit će za tim spoznajama još dugo vremena, kao što je naučila, „osluškujući“ sve okolo – osim svoga srca. A znanosti bez srca – jednostavno nema.  

AVAZ, prilog SEDMICA, 25. 6. 2016., str. 14-15

18. lip 2016.

GABELA, OD ROBOVA DO PRLIĆEVIH LOGORA



Gabela - Mletački Lav sv. Marka




Historija iz zasjede  - Žig patnje našeg vremena


Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Ako ni „Trojine ruine“ na gorju turskog Hiserlika nisu pouzdana istina o „sigurnom“ Homerovu gradu, onda su još manje virtualne  konture kojima je Robert Salinas Price prije 30 godina uvjeravao svijet vičući: Našao sam Troju u Hercegovini! Rasprostirući „mapu Troje“ po Gabeli, Salinas nije mogao pružiti, osim riječi, nijednog drugog dokaza. Ipak, razigrana mašta u Gabelu je tih godina privlačila suvremene nomade turista. Danas im nema ni traga. U međuvremenu, Gabela je označena, poput Dretelja, žigom patnje našega vremena.

Srednjovjekovno raspuće na razlivenoj Neretvi pet kilometara ispod Čapljine, Drijeva, imenom po nazivu jednog od malih neretvanskih brodica, bilo je bujno i živo poput drugih evropskih  trgovišta. U građi se nazivala portum Narenti i forum ili mercatum Narenti.  Prvi je put spomenuta 1186. u ugovoru srpskog velikog župana Nemanje s Dubrovnikom, kojim se jamči Ragužanima sloboda trgovanja u Drijevima. U vlasti je bosanskih banova od 1326., s prekidom od 1357. do 1382., kad ponovno postaje ono što će ostati stoljećima: vrata u Bosnu. Trgovišće se pružalo uz lijevu riječnu obalu „od Terzane, do sela Višića“. Neretvom su plovili manji brodovi: još se vide željezne halke u zidini antičkog Mogorjela za koje su vezane. U Drijeva je stizala roba iz Venecije i Dubrovnika, gdje se osim soli, tržilo uljem, vinom, tkaninom, staklom, oružjem i luksuzom, te drvom, mesom, žitom, kožom, vunom, medom i sirom iz bosanske unutrašnosti. Da, i bosanskim robljem, otimanim i – najviše po Dubrovčanima – „plasiranim na tržište“. Danas tu nema ništa osim povijesnog imena i neljudske mrlje ozloglašene prodaje „živog mesa“. 

Nasuprot Drijevima, na desnoj obali, nakon tursko-mletačkog sraza 1448., nakon što je Drijeva planula, na brijegu je nicao stambeni dio trgovišta  s kamenim kućama mletačke i dubrovačke kolonije. I– carinarnicom, po kojoj je dobila talijansko ime: Gabela. 

Povijesno jezgro Gabele sačuvala je stara gravura iz 16. stoljeća. Na njoj, na toj gravuri, iz lijevoga kuta izlaze dva Neretvina kraka i odmah se spajaju ostavljajući iza sebe adu, pa kao široki jednotok, približivši se desnom obodu slike, u snažnu i iznenadnu luku zaobilazi brijeg, protičući oko njega i rubeći donju stranicu prizora. A na brijegu – u elipsastom ovalu izdižu se zidine dizane od g. 1477.  - turskog plijena i turskog vladanja. 

Na ulazu u stare zidine tvrđe, unutar koje se vide dijelovi džamijskog zida s mihrabom, dočekuje te skulptura Mletačkog lava. Prije nekoliko godina  muzealci su mu oljuštili s kamenog tijela stoljetnu patinu, pa blista na suncu poput upaljena srebra. Otkud ovdje lav države Sv. Marka? 


Gabela, mrtvi sokak zaborava... i pustoši

U iznenadnom i silovitom udaru g. 1694., Drijevu su preoteli Mlećani. Na gradske bedeme istakli su bajrake Sv. Marka, s likom onog lava. Potom su, preko mora, dovezi lavlju skulpturu, da snagom simbola govori o mletačkoj „vječnosti i nepobjedivosti“. Ali, „vječnost“ je trajala kratko: Požarevačkim mirom 1718., Gabela je vraćena turskoj upravi. Postala je  mjestom susreta na granici dviju moćnih imperija. 

Potom je počela tonuti u stoljetnu drijemež opće turske slabosti, do pukog marginaliziranja u „modernijim vremenima“. Više se niko, osim šutljivih historičara, nije sjećao slave tog mjesta u koji su tako rado slazili bosanski kraljevi. Iz tavorenja, činilo se, probudit će ga čudni Meksikanac, proglasivši ga Prijamovim gradom! Ali - ništa.

Ko je mogao i pomisliti da će Gabela postati mučilište, logor srpskih i poglavito bošnjačkih nesretnika? Godine 1993. predsjednik „HR Herceg-Bosne“, J. Prlić, u njoj je realizirao svoju ideju o koncentracionom logoru, umnoženoj u nizu malih mjesta fašističke tvorevine. Zlodjela činjena u njima, nepisiva su! Tadeusz Mazovietski je o tome brzo izvjestio UN, pa niko na svijetu ne može reći da nije znao kako je opak i monstruozan ljudski um i kakva je bila njegova paklena  praktična realizacija – u Gabeli, na istom onom drevnom mjestu gdje su „slobodom opijeni Dubrovčani“ prodavali ulovljeno bosansko meso. 

AVAZ, prilog SEDMICA 18. 6. 2016., str. 14-15