17. ožu 2017.

OBLIK BOŠNJAČKOG NACIONALIZMA KOJI BI „SVOJATAO SVE ZA SEBE, A NIŠTA ZA DRUGE“ NE POSTOJI



Anketa: Bošnjaci i nacionalizam sedmičnog lista "Stav"




Dr. sc. Ibrahim Kajan, umirovljeni profesor Fakulteta humanističkih nauka u Mostaru

Isuviše je rijetka „glasnost“ u bošnjačkom kolektivitetu, promatrajući ga u ukupnom kontekstu bh. društva, posebice akademska i intelektualna riječ, da bih mogao reći kako redovito i tragično izostaje. Oni koji iznose svoje slobodne, promišljene i kritičke stavove, reagirajući na pitanja koja ulaze u sklop „nacionalnog interesa“ (izuzimajući političare i teologe koji su se u politiku umiješali),  pojedinci su izbrojivi na prste jedne ruke. Ako postoji neka proizvodnja „bošnjačkog nacionalizma“, a ne postoji, onda je on „prepoznat“ u drugim nacionalizmima „koji za sebe žele sve“ i „koji utvrđuju mjere za drugog“.
Ako se opirete, kao što se prvi put desilo još prije rata, da se, npr., u školama izučava Njegošev „Gorski vijenac“ ili Mažuranićev ep „Smrt Smail-age Čengića“, onda se taj otpor tretira(o) „bošnjačkim nacionalizmom“. Međutim, u školske programe evropskih škola ne može ući ništa što vrijeđa osjećanja drugih i drukčijih, što je i pedagoški i civilizacijski standard. Mogu li i trebaju li onda Bošnjaci biti izuzetni iz tog prava i iz tog standarda? Ne mogu. I neće.
Kad se političaru omakne floskula naslijeđena iz nacionalističkih politika tuđeg „historijskog prava na Bosnu i Hercegovinu“, pa kaže da je „Stolac hrvatski nacionalni prostor“ – što bi takav stav trebao značiti? Nije li to vrhunac nacionalističkog nasilja i  prvorazredno kršenje ustavnog načela o suverenosti svakog naroda na svakom pedlju države? Nijedan bošnjački odgovor na takav izazov, osim nasilja, laži i svojatanja prava samo za sebe – ne bi bio nacionalistički.
Na ove „konkretizirane paradigme“ iz prostora kulture i politike, u najkraćem je naznačeno i „viđenje o bošnjačkom nacionalizmu“ – koji  nema, niti je imao, ni desničarskih političkih partija, niti ima pokreta za ekskluzivnim (bošnjačkim) entitetom ili, kakvih ima u BiH – državom. Nasuprot tome – bošnjački domoljubni diskurs redovito govori o prostoru za sve i suživotu sa svima. Oblik bošnjačkog nacionalizma koji  bi „svojatao sve za sebe, a ništa za druge“ ne postoji - čak ni u situaciji, kada su sve okolne države ukinule svoje druge narode kao konstitutivne, proglasivši samo sebe jedinom i temeljnom nacijom. U BiH nikad i ništa se ne smije uraditi na račun drugog naroda.  

STAV, br. 105, god. III, Sarajevo, 9. 3. 2017.

4. ožu 2017.

INTIMISTIČKI, JEDNOSTAVNO I ISKRENO

Mirsad Emirhafizović
snimak sa izložbe otvorene 3. III. 2017., Vinil Gallery, Sarajevo

Zapis o slikama Mirsada Emirhafizovića

Napisao: dr. Ibrahim Kajan






Igra duha

Nedavno mi je predloženo da recenziram rukopisnu knjigu koja se bavi psihologijom umjetnosti jednog našeg poznatog profesora. Profesorovo me djelo osnažilo u pomisli, mada takvo nešto izravno i nedvosmisleno ne tvrdi, da sublimirani izraz svijeta koji nazivamo umjetninom, svoje najdublje korijenje ima u našem neprozirnom prostoru jezgra, u našem nesvjesnom, kako ga imenuju psihoanalitičari. Drugim riječima: umjetnina je diktat „disciplinirane mašte“,  emitiran  iz samog središta našega bića. Toj „mašti u realizaciji“ cilj je u igri duha, a ne uvijek i nužno u artificijelnoj, kanoniziranoj „uglađenosti“ i svodivosti u akademski odškolovano slikarstvo. Izraz diktiranog djela gotovo redovito odlikuje jednostavnost i iskrenost, i jedna vrsta empatije spram „izabranom svijetu“ u kojem je autorova duša sretna.

Učinilo mi se da bih baš tim riječima, mogao započeti  slovo na otvaranju izložbe slika Mirsada Emirhafizovića,



Emotivni svijet

Mirsadova tematska i motivska izbirljivost najčešće se zaustavlja na arhitekturi, urbanim pejzažima i inačicama zatečene „drevnosti“ u susretu sa suvremenošću - koju je zatekao na početku „svoga svijeta“, kada je prvi put otvorio oči.   Taj svijet je porijeklom – iz vremenskih relacija, koji posreduje ljepotu patine i onog Musinog pojma ljudske žudnje za „smislim ljepote“. Tehnika akvarela odaje autora i kaže da ga historijski odbir motiva nije zanimao kao povijest, nego kao emotivna energija osobnog identiteta što ga snažno povezuje s drugim ljudima i sviješću vlastitog vremena. Većina slika koje sam vidio – motivi su iz Sarajeva, prepoznatljivi i poetski, lebdeće oaze koje pokušava zadržati da slučajno negdje ne odbjegnu! 

Mirsad Emirhafizović bitnim smatra da kistom konstituira svoj akvarel temom iz zbiljne baštine, uranjajući ga u bljeskove obojenih polja koja se stalno ulijevaju jedno u drugi, ili ga zakriva u sfumato zastore dvojne prirode – stvarne poput utisućenih kišnih kapi ili podizanja pramenja izmaglica u kojima se stvarnost pozicionira između zemlje i neba. Istodobno se mogu otčitati u kao govor simbola i metafora kojima se bave i estetičke i psihoanalitičke škole vezane za ključne termine mimesisa i homo ludensa.

Paradoks: lirsko u povijesnom

Pred  akvarelima i akrilicima Mirsada Emirhafizovića, bila bi ludost analizirati sliku i rastvarati je na „simbole i arhetipove“, osobito kad većina slika, poput ciklusa sarajevskih motiva ili skupine sakralnih objekata i mostova, nose jedan promatrački paradoks: zajedničku pojavnost i lirskog i povijesnog! Lirsko kao osjećanje, kao obilježje našeg jezgra, priljubljeno je uz „opipljivu historiju“ priče, mitosa, dakle epskog likovnog diskursa. Čini ih motivski niz likovnih realizacija označenih kao „stare bosanske kuće“, „baščaršijski sebilj s dućanima i sivim prolaznicima“, „sarajevske i mostarske ćuprije“, „počiteljske tvrđe“,  s džamijama i crkvama, paviljonima i ružičnjacima,  arhitekturom koja jest tu, ali koja je ugasila svoja epska vrela, no ipak živa, možda drukčija, u svakom slučaju voljena!



Dakle, kad biste me pitali da u najkraćem kažem svoj dojam o slikama Mirsada Emirhafizovića, vjerovatno bih rekao nekako ovako: Slike Mirsada Emirhafizovića su emotivni katalog, intimni topografski raspored koji konstituira svijet u kojem se njegova duša osjeća najudobnije. To je svijet priče. U njoj autor ispovijeda svoje biće „u trećem licu“. Možda će neko reći da su to hiže, hramovi i zidine u kojima smo i mi, u davnoj davnini, dok bijasmo dobri krstjani, u njima glavu svoje pred križarskim vojnama zaklonili… Možda će reći pa zazvučati poput konačnog iskaza:  Naše je mjesto poput Atlantide, za koje misle da je netragom potonulo, ali – evo vidiš, Mirsad Emirhafizović kaže – nije i neće.

Žeđ za ljepotom

Ako nas to zanima, onda je Huizingov duh homo ludensa, ono što trebamo slijediti, kao što slijedi svaki onaj koji se pokorava diktatu svog vlastitog bića, ne pitajući se je li to umjetnina prvog ranga ili je to duboko osobni prilog svijetu koji nam je darovan. Umjetnik ostvaruje sebe uvijek po istom principu.  Princip je utemeljio i ostvario naš predak u Altamiri, lansirajući fantastičnog a ipak stvarnog bizona dolazećim vremenima. Zašto? Samo iz jednog jedinog razloga: da zadovolji žeđ svog jezgra za ljepotom.



U Mostaru, 14. II. 2017.                                                             Dr. Ibrahim Kajan


2. ožu 2017.

JOURNEY TO BLAGAJ / KOLAKOVIĆS' HOUSE, FAMILY JANNAH (PARADISE)

 KOLAKOVIĆS' HOUSE, detail

Author: Ibrahim Kajan
Translator: Amina Imami




In these wild grasses and bewildering vegetation - the luxury and beauty of one family home, Kolaković house, was destroyed,  where life flourished since 1685, when it was built – till 1993 – war year, when the artillery targeted it and repeatedly hit it with devastating grenades. Inside the sharp, barb-like brambles, one can see parts of the dead walls of the house and ruins that surrond it.

But, it will again be at the same place, on the river, as it was declared a national monument and any time soon it will again - reconstructed - show us what kind of beauty it used to be.

Almost every family generation added their own touch, enlarged it, and ennobled it. Owners carried on their family memory and in addition to that mentioned year of construction, the builder was mentioned, their ancestor, the Blagaj kadi that signed writings as Seid Mehmed Kolagi. One interpretor of historical record on construction beieves the house was built by Imam kadi  Ismail Kolaković in 1738, and the second interpretor of the same text believes this year should be "read" as 1835.

The beneficial influence of Islam on the architecture of the family home and expanding complex of houses around it, left a productive trace even on Kolaković's - immersion of the building into the natural environment, enriching it, and decorating it. The house has two levels.

The house is in the garden that surrounds and is nestled the Buna which flows alongside it. In the courtyard there is summer kitchen, saddler's room, and a guesthouse . There is also a fountain, as well as a rose garden.

Rooms are divided - for housing (living rooms and gazebos) and the common room (living room on the ground floor and in the attic upstairs). Home furniture is usually built in (bedslothes compartment, closets, pantries) or placed against the walls, like a settee seating. They slept on mattresses that are in the morning ready to be put into the compartment. Little hammam, home bathroom, is also built in. The house is built in carved wood, with motifs of flowers, arabesques or prints of names of God's prophets and their companions. Or proverbs. Wooden works in Kolaković's house are considered the most beautiful carved wooden works of art decorated  houses, even outside of Blagaj.


Kolaković house today

South facade of the upper floor is airy and almost entirely made of wood, playful, with windows protected with wooden slats ! In the house, in addition to wood, could be seen stone decorations. One decorated the arch over the front door and the other space above the fireplace in the great guest chamber Veliki ćošak.

It was all there - and it will be again!

1. ožu 2017.

DA, NIJE NAS BAŠ NI TUĐMAN MOGAO OCRNITI

Dnevnik "Svila i krv"


(klikni na sliku)

Nikad se nisam mogao duže zadržati u članstvu ni društvenih ni političkih stranaka. Ali, to nikako ne znači da nisam s nekima od njih dijelio svoju sudbinu govoreći i radeći ono što je odgovaralo mojoj prirodi i istodobno moglo biti korisno drugima. Dugo nisam ni znao da postoji knjiga Osmana Brke SDA – Ljudi i događaji u političkom pokretu Bošnjaka, da mi je jednom ne spomenu ambiciozni Stočanin Zlatko Hadžiomerović… Naiđoh u njoj i na sljedeće redove:

Početkom jula 1994. godine, Zajednica ogranaka Evrope je u Štutgardu održala treći po redu seminar za svoje aktiviste, te za aktiviste „Merhameta“, „Preporoda“, MOS-a i drugih asocijacija koje okupljaju Bošnjake. Na seminaru smo govorili: član Predsjedništva BiH dr. Ejup Ganić, prof. dr. Ismet Grbo, Teufik Velagić, Ibrahim Kajan, Irfan Ljevaković, Dževad Šaldić i Osman Brka.[1]

(…) Međutim, pozitivno efekti Prve Skupštine SDA u Zagrebu su bili izuzetno važni i korisni. Zasjenili su naprijed navedene negativne prozivke Tuđmanovog odnosa prema Bošnjacima kao naroda i BiH kao države. Na Skupštini se najviše govorilo o stanju i perspektivama  BiH. Utjecajne ličnosti – Šemso Tanković, Salim Šabić, Dževad Šaldić, književnik Ibrahim Kajan, te Ševko ef. Omerbašić su politički veoma zrelo, primjereno izuzetno teškoj, složenoj, a za naš narod presudnoj historijskoj situaciji, govorili da se Bošnjaci u Hrvatskoj patriotski odnose prema hrvatskoj državi, što se dokazalo konkretnim i neposrednim angažiranjem Bošnjaka u redovima Hrvatske vojske u kojoj su mnogi za Hrvatsku dali najvrjednije što su imali – svoje živote. Isticali su da je i bošnjačka krv pala za odbranu Hrvatske, ali da za razliku od opozicije, politički lideri vladajuće HDZ u Hrvatskoj izbjegavaju govoriti o „našem velikom doprinosu odbrani Hrvatske“, te da je jedan od važnih razloga zbog kojih mi Bošnjaci trebamo imati svog predstavnika u Saboru.[2]


[1] Brka, Osman: Ljudi i događaji u političkom pokretu Bošnjaka, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo 2007., str. 274

[2] Isto, str. 346


21. velj 2017.

PUT U BLAGAJ / KOLAKOVIĆA KUĆA, PORODIČNI DŽENNET


Ibrahim Kajan: PUT U BLAGAJ
Nova knjiga, na bosanskom i engleskom
Mostar, mart  2017.

Kolakovića kuća, porodični 
džennet

Kolakovića  - porodićni džennet


U ovoj divljoj travurini i podivljalom raslinju – razorena
je raskoš jednog obiteljskog doma, Kolakovića kuća,
ljepote u kojoj je bujao život od 1685., kad je izgra đena - do
ratne godine 1993., kad je artiljerijom ciljana i višekratno
razornim granatama pogađ ana. U oštroj, bodljikavoj drači,
vide se dijelovi umrlih zidova kuće i ruina kompleksa koji ju
je okruživao.


Ali, ona će ponovno biti na ovom istom mjestu, na obali
rijeke Bune, jer je proglašena nacionalnim spomenikom i
skorašnjeg dana će nam iznova - rekonstruirana - pokazati
kakva je to ljepota bila.
 

Gotovo svaka porodična generacija dodavala joj je nešto
svoje, proširivala ju je i oplemenjivala. Vlasnici su prenosili
porodično pamćenje i uz onu spomenutu godinu gradnje,
spominjali graditelja, svoga pretka, kadiju blagajskog koji
se na spisima potpisivao: Seid Mehmed Kolagi. Jedan
prevoditelj tariha o (do)gradnji drži da je kuću podigao kasniji
kadija Ismail-efendija Kolaković g. 1738., a drugi tumač istog
teksta – misli da tu godinu treba „pročitati“ kao – 1835.
 

Blagotvorni utjecaj islama na arhitekturu obiteljskog
doma i širećeg kompleksa kuća oko njega, i na ovoj su,
Kolakovićevoj, ostavili plodotvorni trag – uranjanja gra đevine
u prirodni ambijent, oplemenjujući ga i ukrašavajući. Kuća
ima prizemlje i sprat.


Kuća je u bašči koja je opkoljava i dodiruje Bunu što
uz nju protječe. U avliji su ljetna kuhinja, saračhana (štala) i
musa rhana. Tu je i česma, okolo ružičnjak.




U divanhani


Prostorije su podijeljene - za stanovanje (halvati i
čardaci) i za zajednički boravak (hajat u prizemlju i tavan na
spratu).

Kućni je namještaj najčešće ugra đen (musandere,
dolafi , niše) ili postavljen uza zidove, poput secija za
sjedenje. Spavalo se na dušecima koji su se ujutro spremali
u musandere. Ugrađ en je i hamamdžić, kućno kupatilo. 


U kući ugra đeno drvo u duborezu bî, s motivima cvjetova,
arabeski ili ispisa imena Božjih poslanika i ahbaba. Ili mudrih
izreka. Dom Kolakovićevih smatrao se kućom s najljepšim drvorezbarskim umjetninama, ne samo u Blagaju.


Južna fasada gornjeg sprata bila je gotovo sva od drveta, razigrana, s mušebecima i prozorima – prozračna! U kući su osim drvenih, viđene i kamene dekoracije. Jedna je ukrašavala svod nad ulaznim vratima, a druga prostor iznad kamina u reprezentativnoj gostinjskoj odaji Veliki ćošak.
Kuća Kolakovića uoći ratne agresije bila je zapuštena
i napuštena. Rat ju je dokrajčio. Dušmani su je srušili. Zbog toga što je bila “raj porodični na zemlji” i historija u lijepom obliku treba je vratiti me đu žive!

20. velj 2017.

UTEMELJITELJI MODERNOG BOŠNJAŠTVA - DR. SMAIL BALIĆ I „BOSANSKI POGLEDI“

Dr. Smail Balić (Mostar, 26. august 1920. - Zwerndorf, 14. mart 2002.) 
Naslovnica reprinta Bosanskih pogleda, London, 1987.

Uz 15. godišnjicu smrti zaslužnog Mostarca




Dr. Ibrahim Kajan
DR. SMAIL BALIĆ I „BOSANSKI POGLEDI“

Ključne riječi: Bosanski pogledi, muslimani, Bošnjaci, iseljeništvo, emigracija, kulturna i politička pozicija...
Tema ovog teksta dovodi u blizinu i u djelatni suodnos dr. Smaila Balića, snažnu osobu posvećenu znanosti, humanističkom i humanitarnom radu s jedne strane i jedno glasilo, emigrantski list „Bosanski pogledi“, List muslimana Bosne i Hercegovine u iseljeništvu, kako mu je istaknuto u zaglavlju – s druge strane.

Sažetak
Tema rada je propitivanje djelatnog suodnosa dr. Smaila Balić i emigrantskog bošnjačkog glasila Bosanski pogledi u razdoblju 1955. i 1960-1967. godina. U uvodnim razmatranjima, u najnužnijim napomenama, daju se obrisi historijskog nastanka bošnjačke dijaspore. Emigracija modernijih vremena pokrenuta je BiH okupacijom Austro-Ugarske Monarhije a, u najvećem obimu, završila uspostavom Daytonskog mira nakon agresije na Domovinu 1992-1995. Rad ispituje nastanak prvog autentičnog bošnjačkog glasila Bosanski pogledi koji su pokrenuli Adil Zulfikarpašić, dr. Smail Balić, ing. Teufik Velagić i drugi. Dr. Balić je jedan od najagilnijih urednika i suradnika lista. Njegove objavljene radove grupirali smo u tri okvirne skupine prema njihovom stilu, nakani i diskursu. U prvoj su grupi kraci eseji i članci nevelikih ambicija, nerijetko edukativni i apelativni. U drugoj skupini su tekstovi koji su zapravo zaokruženi tematski krugovi veće, monografske cjeline u nastajanju, kasnije poznatom djelu Kultura Bošnjaka – muslimanska komponenta. U trećoj skupini su leksikografske natuknice koje su objavljivane tijekom kontinuiranog izlaska Bosanskih pogleda.

Historijski okvir naznačene teme odnosi se, doduše, na vrijeme izlaženja, na diskontinuirano osmogodišnje razdoblje 1955. i 1960-1967., ali nužno, svojim referentnim historijskim gibanjima, zahvaća minimalne naznake prethodnih kulturno-političkih procesa, koji su okupili jednu grupu bošnjačkih emigranata na Zapadu oko temeljnog cilja: da ispisom formativnih, edukativnih, kulturnih i političkih tekstova i njihovim plasiranjem kroz list Bosanski pogledi, pojasne Zapadu i bh. sunarodnjacima rasutim po svijetu, svoje poglede na političko vrijeme matične domovine. Brojni aspekti njihovog pristupa suvremenoj historiji, pokazali su se „novošću“ – u domovini „protjeranim i skrivenom poviješću“, pa je list u policijskim i političkim strukturama NFRJ / SFRJ tretiran neprijateljskim i kao takav proganjan zajedno sa svojim autorima.

Uvodna razmatranja, koja u omeđenoj temi ne bi zadirala u „višak historije“, ovom ćemo prilikom svesti samo u naznake porijekla bošnjačkog iseljeništva i iseljeničke getoizacije ili asimilacije, te strukturiranje kulturno-političke grupe autentičnog mišljenja formirano „Bosanskim pogledima“.
Bošnjaci su u historiji, napisao je dr. Imamović, imali dvije velike dijaspore: prvu vezanu za osmanske prodore a potom na povlačenje iz Podunavlja, zapadnih dijelova Balkana i s obala Jadrana, te drugu, započetu austro-ugarskom okupacijom BiH.[2]
Tom razdoblju bi pripadao i temat iseljeništva u Turskoj, najsnažniji po samoj okupaciji, ali je kroz različite oblike teklo kroz cijelo vrijeme između dvaju svjetskih ratova. Iseljeništvo ovog stoljeća, nastalo je posljedicama Drugog svjetskog rata, a završilo (u velikim brojevima migranata), krajem agresije na BiH 1992-1995. Mirna razdoblja među ratovima obilovala su ekonomskom migracijom a najnovija, iza posljednjeg rata, iseljavanjem pod formalnim imenom „spajanja obitelji“.
Onemogućeni u autentičnoj kulturnoj i nacionalnoj identifikaciji, dijelovima priklonjeni hrvatskoj ili srpskoj političkoj ideji, vidimo da su prve pretežno političke bošnjačke izbjeglice od 1944-45., pa su politički i tretirani u zemljama prihvata - „političkim azilantima“. Ipak, brojčane većine su pripadale njihovim obiteljima, poslovnim ljudima i studentima nedefiniranih političkih stavova.

Smail Balić je g. 1941. bio bečkim brucošem, gdje je 1945. i doktorirao orijentalistiku[3] . Nije se bavio politikom. Nakon pobjede revolucije u Jugoslaviji, odlučio je ostati u Austriji, u kojoj je dobio državljanstvo. [4]

Adil Zulfikarpašić, postao je političkim emigrantom kao visokopozicionirana vojna figura nove Jugoslavije u činu potpukovnika. Tajno je napustio zemlju u doba kad je obnašao funkciju zamjenika ministra trgovine FNRJ, g. 1946. Dobio je državljanstvo Švicarske.

Projekt Bosanskih pogleda započeo je potpuno samostalno, kao gl. urednik, Smail Balić, objavivši prvi i jedini broj u godini 1955., ispunivši ga tekstovima mons. Pavla Jesiha, Dušana Krstića, Muhameda Pilava, Husrefa Bašagića, te Tanje i Adila Zulfikarpašića. [5]
Godine 1960. očito je svijest „unutarnjeg glasa“ dokraja sazrela pa je bilo nužno njezino „vanjsko formiranje“, njezina objava prikrivenog a dramatičnog postojanja. Počeo je redovno izlaziti mjesečni list Bosanski pogledi, šapirografiranog printa, naoko više nego skroman – s velikim i dugoročnim posljedicama. Zatrpana historija izvirala je i susretala se sa suvremenošću. [6]
Konceptualna orijentacija Bosanskih pogleda

Prvi broj Bosanskih pogleda izašao je 15. augusta 1960., a posljednji 44. broj za januar-februar 1968. Pretisak, kojim raspolažemo, objavljen je u Londonu godine 1984. s predgovorom dr. Smaila Balića, dokumentarnim dijelom (tri muslimanske rezolucije iz 1941., faksimilom falsificiranog izdanja Bosanskih pogleda i indeksom imena.
U predgovoru reprintu Bosanskih pogleda dr. Balić ističe bitne konceptualne dionice zamišljenog lista namijenjenog prije svega „iseljenim muslimanima Bosne i Hercegovine“ u doba velikog pritiska, „nesnalaženja i prijetećeg gubljenja narodne i vjerske svijesti“, kad ih je „trebalo ponovno podići obnemogle i ošamućene“. [7] Među te bitne dionice na prvom je mjestu bila informiranje o događajima političke i društvene prirode, potom prikladna obrada i plasiranje naučne građe (duhovnog, narodnosnog, političnog i historijskog i tematskog spektra), te praćenje recentnih demokratskih gibanja europske društvene i političke misli liberalne profilacija. Na taj način ciljana čitateljska publika prepoznavala je vlastitu prezentnu situaciju u okolnostima svježe emigrantske sudbine, proširivala kulturni vidokrug kojim je utvrđivala svoju vjersku i nacionalnu osobitost pa i osebujnost, te bila u prilici prepoznati sebi bliske političke orijentire kretanja prema budućnosti.
Mada je uredništvo isticalo da se Bosanski pogledi bave problemima „muslimana BiH u iseljeništvu“, mnoga su se krucijalna pitanja morala odnositi na sudbinu cjelovitog bošnjačkog kolektiviteta. Svoj identitet Bosanski su pogledi izgradili evoluirajući od „muslimanskog političkog biltena“, do zbiljnog glasila bošnjačke nacionalne osviješćenosti. U tom je smislu presudnim činom bio iskorak iz nedefiniranog i fluidnog „etničkog muslimanstva“ u nacionalno „ispražnjeni“ prostor baštinjenog a „zaboravljenog“ bošnjaštva, definiran u uvodniku „Bosanskih pogleda“ br. 28-29, 1963., u kojem se doslovno i nedvosmisleno kaže: „Za nas muslimane Bosne i Hercegovine Bošnjaštvo je više od regionalnog osjećanja, više od geografskog pojma, više od kulturno-historijske posebnosti, mada u sebi sve ovo obuhvata. Bošnjaštvo je, za nas, i naša stvarna i jedina nacionalna identifikacija.“ [8]
Prilozi dr. Smaila Balića u Bosnaskim pogledima

Sastavljač bibliografije objavljenih priloga dr. Balića u Bosanskim pogledima, zamjetit će tekstove koji su potpisani punim imenom i prezimenom, inicijalom imena i prezimena, inicijalom prezimena i nepotpisanim tekstovima, kojih imaju dvije vrste. Nepotpisani uvodnici u listu, podrazumijevaju sudjelovanje u definiranju stavova ili suglasnost članova uredništva – što se može smatrati koautorstvom i dr. Balića u njihovu definitivnom nastanku i objavljenom obliku. Može biti dvojbeno jedino autorstvo tekstova potpisanim inicijalom prezimena, pa se njima, kao i „sitnijim prilozima“ leksikografske naravi.
Bez većeg preciziranja, Balićevi bi se prilozi mogli razvrstati u tri grupe: na kraće eseje i prigodne, edukativne članke, zatim na tekstove istraživačke naravi i najposlije na leksikografske natuknice u gotovo svim brojevima, nažalost rijetko označenim potpisom autora.

a) Eseji, edukacija, polemika
Kraćim, esejističkim prilozima Balić je u listu prisutan od početka. Zanimljiv je tematski izbor u prvim brojevima lista. Tada objavljuje testove kao reakciju na „jednu zlosretnu polemiku u Domovini“ pod naslovom Kakav je islam[9] i zapis Izbjeglica[10] . Prvim tekstom Balić brani u Europi ocrnjeni islam, jer je protuislamska propaganda pogubno djelovala na muslimane općeniti, a na bosanske izbjeglice posebno – i to vrlo konkretno i bezdušno. Propaganda je bila prethodnica pokušajima pokrštavanja u izbjegličkim logorima. „Stalna mjesta“ već stoljetne kritike i „historijskog predbacivanja“ islamu najčešće su ista: tako Balić ponavlja davno utvrđene činjenice koje kršćanski svijet odbija čuti - da se islam nije širio ognjem i mačem, da je islamsko načelo – „u vjeri nema prisile“, da su zbog tog načela stoljećima sačuvane kršćanske i židovske zajednice od Jerusalima do Bosne i od Gangesa do Atlantika i da u islamu dostojno mjesto imaju svi prethodni Božji poslanici koji se zaklinju u Toru i Bibliju. Zbog toga se i pita, „čemu upravo muslimane misionarski obrađivati.“ [11]
U završnim aktima tog relativno kratkog polemičnog eseja, Balić primjećuje posebna nastojanja i u Domovini kojima se pozicija islama želi „sa više strana“ obezvrijediti i što više oslabiti.
Sljedeći, minijaturni esej velike vrijednosti, naslova Izbjeglica, blistavi je medaljon ohrabrenja onima koji su izgubili domovinu. Lapidaran, duboke dojmljivosti i nakane, telegramski je uvid u nesretne ulomke sudbina velikih historijskih osoba koji su doživjeli progonstvo ili bijeg iz domovine i azila u stranom, tuđem i bešćutnom svijetu. Podsjećajući na Poslanika Muhammeda a.s. i njegov bijeg iz Mekke u Medinu, na izbjeglištvo Kemala Atatürka, ali i njihov pobjedonosni povratak tamo odakle su izbjegli. Taj neobični tekst velika je poruka da ljudima koji pameti imaju, nesretna sudbina ne znači samo patnju, nego i poticaj novoj misli i novim djelima. Na Zapadu takvi su bili Albert Einstein, Nikolaj Berdjajev, Franz Werfel i Thomas Mann a na Istoku učeni ljudi poput turskog povjesničara Zekija Velida Togana, pakistanskog teologa Muhameda Hamidullaha i drugih. Zaključnu misao ispisanu na kraju teksta vrijedi pamtiti: „Ima nade za sve koji od nevolje naprave školu.“ [12]
Prigodni ali istodobno i edukativni kratki tekst „Ramazanski Bajram“ [13] nadahnuti je minijaturni esej o značenju ramazana, posta, pobožnosti i ljubavi prema bližnjima. Po islamu je iskrena pobožnost najviši izraz plemenitosti, a plemenitost obavezuje – Noblesse oblige.
Edukativan je za slabije educiranje muslimane, ali i za njihove bliske, strane komšije, budući da im plasira jednostavne i temeljne humanističke poruke svoje vjere.
Još jedan minijaturni esej potpisao je dr. Smail Balić, s istom, diskretnom a ipak jasnim edukativom namjerom – „O psovci“.[14] Odmah, u prvoj rečenici evidentira da je psovka „duboko ukorijenjena južnoslavenska mana“, okarakteriziravši je kao „jeftin nadomjestak za promašene vrijednosti ili kao neugodan pokušaj nametanja samog sebe društvu povredom reda i uljudnosti“. Osvješćujući tradiciju signalima iz same tradicije i konteksta vlastite kulture, utvrđuje iznimno rijetku pojavnost psovke u bošnjačkoj porodici i društvu uopće. Svoje i nakane i tvrdnje Balić potkrepljuje čuvenim izrekama ili citatima. Navodi rečenicu iz teksta katoličkog svećenika da psovka „Turčina zasramljuje“, „njega ne čuješ Boga psovati“, pa zaključuje, malo pretjerujući: „Da mu opsuješ proroka Muhameda, sasjekao bi te na komadiće.“ Autor nagovara ljude na „borbu protiv ove sramotne pojave“, jer inače neće moći dokazati da su zreli „za kolo naprednih naroda, koliko god bili veliki njihovi uspjesi na polju tehničkog i gospodarskog razvoja“. [15]
Primjer ovog teksta izrijekom potvrđuje da Balić nije imao kompleksa pri odbiru tema – bile one „male“ ili „velike“, procjenjujući ih više plemenitim, a ne uzvišenim, nužnim a ne ukrasnim.
Prikaz studije Muhameda Hadžijahića Počeci narodnosnog razvoja u Bosni i Hercegovini[16] , ako ništa, današnje generacije će podsjetiti na djelo koje rijetko ko zna, napisano g. 1962., osim nekog „specijaliste“ na autorovo ukupno djelo. Rasprava o početcima narodnosnog razvoja u BiH Die Antänge der nationalen Entwicklung in Bosnien und ser Herzegowina, izašla je u renomiranom internacionalnom njemačkom časopisu Südostforschungen (München, sv. 2). U njoj se, kaže Balić, s pozicija jednog učenog čovjeka, na uvjerljiv način daje i odgovor svim „nevjernim Tomama“ koji su optuživali Bosanske poglede za oportunizam, te posebice za bošnjački nacionalni stav koji su u časopisu zauzeli i uporno promovirali. Raspravom su zahvaćena stoljeća, od prvog spominjanja leksema „Bosna“ kao naziva političko-teritorijalne cjeline u djelu De administrando imperio bizantskog cara Konstatina Porfirogeneta, do historijske „dokumentacije“ o zemlji i imenu naroda u njoj, Bošnjanima, uključujući i redovito spominjanje sintagme bosanski jezik, podjednako u pisanim djelima kršćanskih i muslimanskih pisaca. „Gotovo svi katekizmi pisani u 16. i 17 stoljeću od strane bosanskih franjevaca označavaju jezik domaćeg stanovništva bosanskim“, citira Balić. Balićev prikaz pledira brzo prevođenje Hadžijahićeve studije i na bosanski jezik, jer, „upravo nama ima šta kazati“. [17]

U Bosanskim pogledima izašla je serija tekstova koji „raskrinkavaju“ Ivu Andrića kao, pojednostavljeno rečeno, „mrzitelja“ muslimana. Da bi to dokazali, autori se služe „historijskom metodom“ „sravnjujući“ historiju i Andrićev fiktivni pripovjedni svijet „realističkih obrisa“. Ali, svijetom zbiljne historije, nemoguća je estetska analiza umjetnine riječi. Dr. Balić je, međutim, izabrao je drugi, konkretniji i jasniji oblik predmetne kritike, u identificiranju izvora Andrićevog „zazora od muslimana“ i „mržnje muslimana“. To je pokazao u kratkom, polemičkom tekstu Ivu Andrića treba raskrinkati. [18]
Balić, kao briljantan poznavatelj kulturne historije islama, podvrgao je žestokoj kritici disertaciju Ive Andrića „Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turskog gospodstva“, Graz, 1924., smatrajući da je budući Nobelovac tim svojim naučnim radom, „zacrtao put svog budućeg književnog djelovanja“. Po Andićevoj analizi, navodi Balić, temeljna mu je tvrdnja da je islam bio „kočnica za razvoj duhovnog života Bosne te da nije sa sobom donio nikakve pokretne i napredne snage.“ Citira se Andrićev stav da je „islam nametnut silom ili oportunizmom“, te da su „Turci (i) s njima zajedno bosansko-hercegovački muslimani lukav, neradan i poročan svijet, koji se odupire kulturnom napretku“. [19] Balićev analitički pristup i metoda primjereni su i poučni i za današnjeg čitatelja, naročito nakon kasnije napisanih analiza, posebice dr. Muhsina Rizvića i dr. Rusmira Mahmutćehajića.

b) Historija islamskog prisustva na Balkanu i nastajanje „Kulture Bošnjaka“
Tekst Podunavski muslimani srednjeg vijeka[20] jedan je od rijetkih historijsko-znanstvenih uvida u srednjovjekovnu pojavu islama u mađarskim i južnoslavenskim zemljama (Bosni, Srbiji), puno prije Turaka. Uz teme o Crkvi bosanskoj na drugim mjestima, predosmansko razdoblje u Balićevom tematskom okrilju, dijelom je nastalo iz potrage i želje pronalaženja fragmenata hipotetičkog duhovnog kontinuiteta i njezina vezanja za duhovnu, supstancijalnu vertikalu bošnjačkog korpusa, podjednako u kršćanskim i islamskim naslagama vremena. O podunavskim muslimanima između 10. i 13. stoljeća u našoj historiografiji je izuzetno rijetko pisano. Prije Balića poznati su prilozi Handžića, a poslije Balića - Š. Omerbašića. Živjeli su u porječjima Tise, Dunava, Save, Morave i Drne, a pripadali su golemim plemensko-državnim zajednicama Kumana, Pečeneza, Oguza, Kabara, Starobugara i Hazara (ili Hvarezmije), a među tim potonjim isticalo se pleme Hvaliza ili Kaliza (poznati i pod imenom Kazara ili Kozara. Reinterpretirajući te stare historijske zapise iz latinskih i arapskih tekstova, Balić akcentira historijske prostore madžarskih muslimana, pa skupina oko Kumanova u Srbiji, te sjeverozapadnoj Bosni, nalazeći „genetski trag“ u topografiji mjesta Kozarac, Kalsija (kod Zvornika), Kalesići (kod Srebrenice), i Kulize (kod Priboja). Od svjetskih autora za te je historijske fragmente veliko je zanimanje gajio Luis Massignon (Annuaire du Monde Musulman, Paris, 1954.). Njihov nestanak rezultat je potiskivanja, drakonske, antiislamske zakonodavne regulative i prisilne asimilacije.
Propitivanje historije islamske kulture i civilizacije u BiH

Prvi istraživački tekst koji se, u retrospektivi, prepoznaje dijelom šireg i zahtjevnijeg koncepta buduće monografije „Kultura Bošnjaka – muslimanska komponenta“ (Beč, 1973.), dr. Balić je objavio u Bosanskim pogledima br. 11-12, 1962. godine, pod naslovom Muslimanske građevine u BiH[21]
Ishodište bosanskog građevinarstva istočnjačke stilistike, Balić vidi u nadahnuću pobožnog bića i altruističkom predavanju Božjem diktatu bosanskog čovjeka da se čine dobra i korisna djela, te da je to činjenje dio dubokog vjerovanja, dio imana. Cilj članka je, „da pruži zbijenu sliku nastanka, oblikovanja, brojnog stanja i povijesno-umjetničke važnosti pojedinih gradnji“. Tekst je sintetički historijski pregled sakralnih objekata velike arhitektonske vrijednosti koje, nerijetko spadaju u red remek djela – medresa, turbeta, tekija ili nadgrobnih spomenika. Među takve spadaju npr. sarajevske džamije Gazi Husrevbegova iz 1530. G., Alipašina iz 1561., banjalučka Ferhad-pašina (1579), fočanska Aladža (1550) ili mostarska Karađozbegova džamija (1570); ili medrese i tekije, kakve su Gazi Husrevbegova ili Kuršumli medresa iz 1537., Ibrahim-pašina medresa u Počitelju, te tekija, derviških zavoda i, najposlije, nadgrobnih spomenika. Posebno mjesto u neimarskom nasljeđu pripada građevinama javne i funkcionalne namjene – mostovima, karavan-sarajima, bezistanima i sahat-kulama. U indeksu objekata, primjerice mostogradnje, svjetska su djela neponovljivih graditeljskih podviga, i po smjelosti i po etstetici, kakvi su mostovi u Mostaru i Višegradu, naprimjer. Širu neimarsku panoramu dopunjuju segmenti gradnji na voli, te izgradnji bosanskih gradova. Velika upućenost autora, podrazumijevalo je akceptiranje brojne domaće i strane literature, koja se u sklopu samog rada doduše ne navodi - pa se i po tom vidi da je ovaj prilog tek ulomak velikog projekta u nastajanju. U tom smislu su, na isti način, prezentirani u Bosanskom pogledu i sljedeći njegovi tekstovi.

Tekst Književni rad Bošnjaka na orijentalnim jezicima[22] svojevrsna je podloga, doslovno: predgovor cijelom poglavlju bošnjačke književnosti na arapskom, turskom i perzijskom jeziku (v. i u Balićevoj Kulturi Bošnjaka), krcato informacijama o zaboravljenim autorima i njihovim djelima u književnostima Istočnog Parnasa. Autor se služi brojnim izvorima, biografskom i bibliografskom građom, kritičkim i antologijskim pregledima, rukopisnima zbirkama i pisanim arhivalijama, dajući historijsku panoramu rasprostranjenosti pisanih tragova naših pisaca na rečenim jezicima. Mnoga od njih nikada nisu prevedena na bosanski jezik, uza sav trud znalaca i prevoditelja osobito od g. 1970. Trebat će dosta vremena proteći da i ti autori pronađu svoju poziciju u historiji bošnjačke filozofske ili književne baštine. Ovim je radom Balić zapravo, umjesto svake polemike, odgovorio onima koji su tvrdili da je „islam u Bosni zakočio svaki duhovni razvoj“, poput Ive Andrića i onim koji su nekritički preuzimali te široko rasprostranjene stavove. Da je Balić „s predumišljem“ započeo s pisanjem kulturne monografije, vidi se i iz jedne njegove usputne proslovne napomene: On navodi stav sarajevskog univerzitetskog profesora S. Nazečića, koji u Enciklopediji Jugoslavije (sv. 2, str. 72), pišući o BiH, kaže: „Četiri stotine godine turske vlasti potpuno su ukočile svaki ekonomski i kulturni napredak.“ [23] Istraživanje je podrazumijevalo književnost u širem smislu, pa su unutar tog termina djela filozofskog, pravnog i historijskog diskursa, te putopisi, pjesnički oblici i dr. Rad obiluje imenima i naslovima djela što čine neku vrstu corpus separatuma bošnjačke književnosti na tada vladajućim jezicima, nastale u sklopu velike islamske pisane kulture.
Istraživanje teme Kulturni razvitak bosansko-hercegovačko muslimana iza rata[24], također je cjelina za sebe, ali i strukturalno poglavlje monografije u radu, Kulture Bošnjaka. Balić tvrdi da se kulturni život „snažnim razvojem“ počeo očitovati već 1941., što se u poratnim pregledima nije spominjalo, a da se nakon oslobođenja zemlje 1945., razvoj nastavio neviđenim poletom na premisama „savlađivanja pokrajinskih okvira“, ubrzanom prilagođavanju zapadnoevropskom načinu naučnom mišljenja i umjetničkog rada, „povećanju procentualnog udjela muslimana u naučnim i drugim kulturnom zavodima“. To je istodobno i doba snažne modernizacije „tehničkih sredstava“ (radija, televizije, štampe s ilustracijama), ali i posvemašne marksističke ideologizacije znanosti, kulture i prosvjete. Tek iza 2. svjetskog rata BiH dobiva svoje prve fakultete i formira Univerzitet u Sarajevu.
Država ulaže značajna sredstva u poticanje kulturnog i umjetničkog razvoja, i izgradnji institucionalnih sistema. Uz prijeratne već poznate književnike u Jugoslaviji, pod snažnim medijskim pratnjom iskrsavaju imena Sijarića (s milijunskom novčanom nagradom za „Bihorce“), prva djela pisaca izašlih iz partizanskog šinjela - Hromadžića i Selimovića, lansiraju se imena pjesnika Tahmiščića i Sarajlića, a u Zagrebu se F.Hadžić pojavljuje s komedijama i filmskim scenarijima. Međutim, jednom značajnom broju pisaca iz predratnog razdoblja oduzet je prostor djelovanja (npr. Aliji i Abdurahmanu Nametku, Ahmedu Muradbegoviću, Salihu Aiću, Enveru Čolakoviću), dok je potpuno onemogućeno obnavljanje izdanja umrlih pisaca kakvi su M. M. Ćatić ili Safvet-beg Bašagić.
Buja i likovni život sa prijeratnim i novim slikarima i grafičarima (I. Mujezinović, H. Kulenović, O. Mujadžić –uz nova imena npr. M. Sefića), te njihova izložbena aktivnost u Jugoslaviji i inozemstvu.
U daljnjoj razradi kulturne slike poratne Jugoslavije i bošnjačkih autora u njoj, govori o drami i filmu (s vrlo zapaženim dramama S. Kulenovića, S. Pašalića, F. Hadžića...), te scenskih i filmskih kreacija niza glumaca (Pašalića, Hajdarhodžića, Ćejvana, Repka). Velika imena koncertnog i muzičkog života ilustriraju se imenima B. Nuri-Hadžić, A. Aligera, Z. Kučukalića, N. Resulovića, te umjetnika sevdalinke: Z. Imamovića, H. Polovinu, S. Kurta i dr.
U naučnom životu prvih decenija poratne Jugoslavije, „impozantan je prodor muslimana“. Utemeljeno je Naučno društva BiH, aktivirane naučne djelatnosti Zemaljskog muzeja te osnivan Univerziteta. BiH je dobila sve pretpostavke za naučni razvoj i pristup europskim naučnim integracijama.
Taj informativno-sintetički članak zaista je impresivna slika razvoja i rasta, neusporediva s prethodnim razdobljima po broju kulturnih i naučnih priloga prije svega bošnjačkog korpusa, ali i BiH u cjelini.

3) Leksikografske natuknice
Treće grupa tekstova odnosi se na natuknice koje je dr. Balić ugrađivao u kontinuirano objavljivanu rubriku Mali leksikon, koja je donosila kratka objašnjenja o važnim događajima, institucijama i osobama iz bošnjačke i bosanske prošlosti. Mnoge su nepotpisane, a neke samo inicijalom, rjeđe cijelim imenom i prezimenom. Ovdje ćemo navesti samo one, čije je autorsko dokazuje barem inicijal: Šahinović Hamid „Ekremov“, Šahinović Munir Ekremov, Hajdar-beg Šahinpašić, Mahmud Vehbi ef. Šemsikadić, Ahmed Šemsudin ef., Šir Alija , Tale Ličanin, Talib, Murad-beg Tardić (Gazi), Tašli Han, Abdullah-paša Tefterdarija, Tekije, Hasan-paša Tiro (Gazi), Bećir-paša Travnjak , Ali-paša Varvar, Musa-paša Vehabović, Ahmed-beg Vilić, Ahmed-paša Vojnik, Ali-beg Vlahović, Ibrahim-beg Vranešević, Mehmed-paša Vučo, Vusuli. Ostale natuknice, kojih ima na stotine, potpisanih i nepotpisanih pisalo je više autora uljučujući zasigurno i dr. Balića. Naravno , osim što su našle mjesto u Bosanskim pogledima, koristile su građom „Kulture Bošnjaka“ koju smo više puta spomenuli u ovom radu.
Tri su teksta dr. Balića iz Bosanskih pogleda obuhvaćena složenom strukturom Kulture Bošnjaka, koja se pojavila u Beču 1973., a u drugom, prerađenom obliku, u Zagrebu 1994. Sedam tekstova iz „Bosanskih pogleda“, ušlo je u sastav knjige Bosna u egzilu, kojoj je ovaj potpisnik bio urednikom, u izdanju zagrebačkog Preporoda 1994. godine.

Zaključak
Primjer dr. Smaila Balića, koji se igrom sudbine, velikog znalca orijentalnih kultura arabičke pismenosti, primjer je koji ilustrira njegov minijaturni tekst Izbjeglica, napisan u namjeri da ohrabri druge, nove emigrante prispjele iz Bosne i Hercegovine u Austriju i Europu. Poučio ih je da emigrant iz svoje nevolje treba napraviti školu neponovljiva životnog iskustva koje može poslužiti drugima. U tom smislu, sve njegove teme zapravo su duhovni, edukativni i znanstveni potpornji ljudima koji su izgubili tlo vlastite domovine pod nogama: ako je znanje moć, onda je to najviše tamo gdje si osamljen i izvan svoga materinskog jezika.
Njegova suradnja u skromnom emigrantskom glasilu printanom na šapirografu u vrlo malom tiražu, širio se po svim zemljama gdje su se zatekli Bosanski muslimani raspršeni ratnim nevoljama u Domovini. Iz teksta u tekst, Balić ih educira o islamu, o genezi narodnosnih korijena, o historijskim prevratima, o historiji i kulturi islamskog svijeta i bosanskih muslimana u njemu, o ponovljenom tektonskom pomjeranju povijesti kad se stoljetna duhovna, ekonomska i upravna vlast „mirnodopskom silom“ zamjenjuje za potpuno nepoznatu (osmanska austrijskom), kad se civilizacijski obezličuju i svode na „nepismeni puk“, čija je pamćena i pisana kultura osuđena na brzu smrt – zaboravom… To je smisao Balićeva pisanja i trajnog mišljenja. Taj napor nije ostao izgubljen, kao toliko toga, u 20. stoljeću. Jedna od njegovih zasluga i zasluga Bosanskih pogleda, neosporno je povratak historijskom nacionalnog imena Bošnjak i imena nacionalnog bosanskog jezika.



Fussnote:
1] Izlaganje na simpoziju „Hercegovački naučnici / znanstvenici i tradicija istraživanja u Hercegovini“, održan u siječnju 2016.
2] Imamović, dr. Mustafa: Bošnjaci u emigraciji, Monografija Bosanskih pogleda 1955-1967., Bošnjački institut Zürich – Odjel sarajevski, Sarajevo, 1996., str. 49
3] Balić, Smail: Die geistige Triebkäfte im bosnisch-herzegowinischen islam, Beč 1945. 190 str. Doktorska disertacija odbranjena na Sveučilištu u Beču 1945.

4] Smail Balić je rođen 26. 8. 1920. godine u Mostaru, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Studij orijentalistike diplomirao je sveučilištu u Beču, gdje je i doktorirao 1945. obranivši temu Die geistige Triebkäfte im bosnisch-herzegowinischen islam. Umirovljen je kao nadsavjetnik Austrijske nacionalne biblioteke u svojstvu stručnog referenta za orijentalne jezike i predavač na dvije visoke bečke škole: Hochschule fiir Welthandel i Offentlische Lehranstalt für orientalische Sprache (bivša Konzularna akademija). Od 1983. do 1986. djelovao je u sklopu frankfurtskog Instituta za povijest arapsko-islamskih nauka. Pred osnivanje sarajevskog Islamskog teološkog fakulteta 1977., bio je, uz profesora Tajiba Okića, predviđen za člana nastavničkog vijeća što, međutim, usljed nećkanja službenog Beograda, nije moglo biti ostvareno.U nizu njegovih knjiga i članaka, osobito se ističu knjige: Kultura Bošnjaka – muslimanska komponenta (Beč 1973., 1. izdanje; Tuzla-Zagreb 1994., 2. izmijenjeno izdanje), Ruf vom Minarett (Hamburg 1984., 3. izdanje) Das unbekannte Bosnien (Koln, Weimar, Wien 1992), Der Islam im Spannungsfeld von Tradition und heutiger Zeit (Würzburg, Altenberge 1993). Der Islam - europakonform? (Wiirzburg, Altenberge 1994) i Mostar - Wem gehort die leidgeprufe bosnische Stad? (Soest 1993). Bio je dopisni član Kraljevske akademije za istraživanje islamske civilizacije (Amman) i redovni član Njemačkog orijentalističkog društva, kurotarijuma Austrijskog društva za Orijent Hammer-Purgstall i Društva austrijskih književnika. Najposlije, bio je i član Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod od njegova osnutka, do smrti u Beču, 14. 3. 2002. godine. Džennaza mu je klanjana u Zwerdorfu, tri dana kasnije, gdje i pokopan.

5] Balić, Smail: Zamisao o pokretanju Bosanskih pogleda rodila se zapravo u samoodbrani početkom pedesetih godina – kad je nastala među iseljenim bosanskih muslimanima u Austriji uzbuna zbog pokušaja pokrštavanja muslimanskih izbjeglica smještenim u austrijskim prijemnim logorima. Godinu dana kasnije izašao je u Beču prvi i jedini broj tiskanog časopisa Bosanski pogledi kojemu je glavni urednik bio Smail Balić, Bosnaski pogledi, pretisak, London 1984., str. 5-6

6] Među suradnicima su bili, kako navodi Balić u citiranom predgovoru reprinta, Husein Metiljević, bivši gradonačelnik Mostara (ali mu se ime nije pojavljivalo!), dr. Šukrija Kurtović, narodni poslanik, Omer Zuhrić, nekadašnji suradnik Novog Behara, Haris ef. Korkut, teolog, Ishak Imamović, bivši kadija, Džemal Ibrahimović, glavni imam vjerskog ureda za muslimane izbjeglice u Njemačkoj i gl. urednik lista „El Muhadžir“, Husein Viteškić i drugi. Pod pseudonimom Sulejman Dautbegović pisao je Omer Kajmaković, bivski narodni poslanik srpske orijentacije, a H. M. Stupac je bio pseudonim jednog živućeg književnika kojem ni tada dr. Balić nije otkrio identitet. Navode se još: Teufik Velagić, Izet Serdarević, Bećir Tanović, Besim Velić, dr. Selma Teskeredžić, ing. Hasan Karachi i brojni drugi muslimanski i nemuslimnski autori, pretežno emigranti iz zapadne Europe. V. Bosanski pogledi, reprint, str. 6

7] Bosanski pogledi, reprint, London 1984, str. 5
8] Bosanski pogledi, IV, septembar-oktobar 1963, br. 28-29, str. 325 (svi su citati iz reprint izdanja BP, London 1984.)
9] Bosanski pogledi, I, 15. septembra 1960., br. 2, str. 27-29
10] Bosanski pogledai, I, novembar 1960., br. 4, str. 60
11] Isto, str. 29
12] B(alić, Smail): Izbjeglica, BP, I, novembar 1960., br. 4, str. 60
13] B(alić, Smail); Ramazanski bajram, II, mart 1961., br. 8, str. 117-118
14] Balić, dr. Smail: O psovci, Bosanski pogledi,III, juni-juli, 1962, br. 16-17, str. 215
15] Bosanski pogledi, isto, str. 215
16] Bosanski pogledi, V, januar-februar 1964, br. 31, 371-372

17] Balić, dr. Smail: Počeci narodnosnog razvoja u Bosni i Hercegovini, Bosanski pogledi, V, januar-februar, 1964., br. 31, str. 372
18] Bosanski pogledi, II, br. 9, 1961, str. 131-132
19] BP, reprint, str. 131-132
20] Bosanski pogledi, III, br. 14, 1962., str. 186-188
21] Bosanski pogledi, III, januar-februar 1962., br. 11-12, str. 153-156
22] Bosanski pogledi, III, maj 1962., br. 15, str. 199-204
23] Bosanski pogledi, isto, str. 200
24] Balić, Smail: Kulturni razvitak bosansko-hercegovačkim muslimana iza rata, Bosanski pogledi, V, 412-414
25] B(alić, Smail): Mali leksikon, Bosanski pogledi V, april 1964., br. 33, str. 397
26] B(alić, Smail): Mali leksikon, Bosanski pogledi, V, maj 1964., str. 406-407
27] B.(alić, Smail): Mali leksikon, Bosanski pogledi, V, juli.oktobar 1964., br. 36-39, str. 451-452




Literatura:
Bosanski pogledi, reprint-izdanje, London 1987.
Imamović, dr. Mustafa: Bošnjaci u emigraciji. Monografija Bosanskih pogleda 1955-1967
Behar, časopis, Zagreb, 1992-2000
Grupa autora: Smail Balić – Vordenker eines europaischen Islam (…), Fakultac.wuv, Wine, 2009.
Kajan, Ibrahim: Suradnja dr. Smaila Balića u zagrebačkom časopisu „Behar“, v. Smail Balić - Vordenker eines europaischen Islam (…), Fakultac.wuv, Wiene, 2009., str. 95-105




Djela Smaila Balića:

Balić, Smail: Die geistige Triebkäfte im bosnisch-herzegowinischen islam, Bec 1945. 190 str. Doktorska disertacija odbranjena na Sveučilištu u Beču 1945.

Balić, Smail: Ruf vom Minarett, Hamburg, 1984.
Balić, Smail: Das unbekannte Bosnien, Köln – Weimer – Wien, 1992.
Balić, Smail: Kultura Bošnjaka – muslimanska komponenta, Bec, 1973., II. izdanje, Zagreb, 1994.
Balić, Smail: Bosna u egzilu. Predgovor: Ibrahim Kajan, Preporod, Zagreb, 1994.
Balić, Smail: Zaboravljeni islam, Wien, 2000.