23. tra 2016.

GRAD BLAGAJ STOJI, A VRIJEME SVE MIJENJA


Blagaj, kuća iz koje smo potekli




Historija iz zasjede
Piše: dr. Ibrahim Kajan

Iz političkog središta koje je davno umrlo, iz Blagaja, samo se jednom godišnje jave mediji, uz već znamenite Dane zikra i melvuda s kraja aprila i početka maja u avliji tajnovite tekije, „zavije Sari Saltuka“. S jutra, svanućem, po njoj će pasti svjetlosna sjenka utvrde na kamenu, Šćepan-grada, kako su ga zvali naši djedi i naši šukundjedi.
Neka vrsta vedrog sentimenta, velikih simpatija, pa i historijske zaljubljenosti u posljednjeg gospodara tvrđave i cijelog Huma hercega Stjepana Vukčića Kosaču, osjeća se u stoljetnom nizu usmenih predaja svih naraštaja blagajskih Bošnjana, sve do dana današnjeg! Ni o jednom jedinom historijskom liku, predislamskom posebice, nije se zapamtilo toliko „zgoda i nezgoda“, niti je izgrađen cijeli pseudohistorijski narativ „naložen“ plamtećim erotskim pričama i prkosnim patriotizmom – koliko se o njemu pamti. 

Naslijedio je strica, velikog vojvodu Sandalja Hranića, u 30. godini svoga života, 1435. Nad njegovom Humskom zemljom, oblikom golemog polumjeseca na moru plivajućeg, s rogovima koji su doticali Srebrenicu na istoku a Pset na zapadu, bila je kraljevska Bosna. Svaki put bi se zemlja zatresna kad bi se on na kralja naljutio, na Tomaša, kojem je dao kćer Katarinu za suprugu. Umro je u Tvrtkovom gradu Novi, 1466., po njemu nazvanom Herceg Novi. 

Njegov kastel na litici iznad izvora Bune, srednjovjekovni je grad, a ipak, izgledom – kao da je tek napravljen! Temljni je oblik dobio za neovisna vladanja Mihajla Viševića, između 910. i 930. godine, nešto godina prije nego će ga kao topografsku tačku na političkoj mapi svijeta spomenuti car bizantski Porfirogenet. Ipak, graditeljski mu počeci datiraju iz završnog rimskog vladajućeg rituala.

Položaj blagajske tvrđave, zapisao je dr. A. Ratković nakon istraživanja g. 1990., nema mnogo sličnosti s većinom bh. rezidencijalnih fortifikacija. Kaže da je „najuočljivija razlika kod izgrađenih površina na kojima je do kraja iskorišteno zaravnjeno zemljište iznad okomitih litica, spriječavajući prilaz ispod sjevernog, južnog i zapadnog bedema“.  Zbog toga je, misli on, ulaz u tvrđavu ugrađen u istočnom i najtvrđem zidu predvorja do kojeg je vodila uska konjska staza iz istočnog pravca. Tom se „stazom dolazilo do moćnih, visokih i debelih kapijskih zidova“. Predvorje je, ako bi se pokušalo provaliti u tvrđu, priječilo i zaustavljalo opsjednike. Nad ulazom se uzdiže kapijska kula. Desno od ulaza ruina je kuće uhićenih sužnjeva. U jednom je od jada pocnjelom kamenu urezao (možda i noktom) jedan nevoljnik: „Ase pisa Vrsan Kosarić, sužanj koji se ne raduje.“ 

U središnjem prostora, stajali su rezidencija i dvor vladara iz kuće Kosača. Sada su, uz urušeno kamenje, vidljive tek nekolike bivše, okrnjene stepenice. U dvoru je bila i jedna od dviju cisterne. Predaja kaže da su na blagajskom brdu  postojali pitki izvori, pa su brojni autori iz te činjenice izvlačili zaključak o trajnoj razini vode u velikoj cisterni, vidljivoj i danas! 

Uz južni dio bedema, bila je prislonjena poduža zgrada, vjerovatno za ekonomske potrebe. Malo dalje, po temeljima sudeći, jedna je zidanica mogla biti jednobrodna crkvica (kaže, usamljen u mišljenju, Ratković), „u skladu opće kulture tog doba“. Ukupno je moglo biti oko 15 kuća i kućica. Istočni dio kompleksa štitile su tri četvrtaste kule s dvostrukom bedemom, visokim do 14 metara. Debljina zidova im je od 1.5 do 2 metra. 


Mihrabsko udubljenje prve hercegovačke džamije

Mihrabsko udubljenje u zidini, lijevo od glavnog ulaza, svjedoči postojanje mesdžda u kojem su namaze obavljali Fatihovi posadnici.  Može se smatrati prvom džamijom u Hercegovini. Izgrađena je po padu grada u turske ruke 1466., one iste u kojoj je veseli i moćni herceg Šćepan napustio ovaj varljivi, prevrtljivi i nestalni svijet. Povratkom iz tvrđave uskom, konjskom stazom prema podgrađu, vidjet će dobri putnik kako se iz proljetnog grmlja pomaljaju visoke stele šehidskih bašluka bez ureza i slova, bez imena, tek da posvjedoče kako je na ovom svijetu bio neko poput nas. Bio – i prošao. 

Za žive i mrtve – dani su zikra i mevluda. Sve do ovog mjesta čut će šapat stiha koji kaže da i mi, ovdje, na bosanskom mevlud imamo. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 23. 4. 2016., str. 14-15
 

16. tra 2016.

STO GODINA PROGNANOG GROBA PROGNANOG ALI FEHMI DŽABIĆA

Džabića kula, danas, aprila 2016.Vrapčići.
Niko ne može reći da nije znao!
 
 


Historija iz zasjede
Piše: dr. Ibrahim Kajan

Ako je za života  prognan iz domovine, zbog toga što ju je ljubio iznad svega i za nju se borio, onda treba „ukinuti“ progonstvo njegovog groba. Uskoro će, prisjetimo se, 100. godina kako se njegov mezar nazali među pustim mezarima na stambolskom Fatihu. U vrhu je zaslužnih ljudi. Mejitu je bilo ime Ali Fehmi Džabić. 

Kuća znanja

Sin je mostarskog muftije Ahmeda-Šaćira, a unuk muftije blagajskog Ali-Fehmi Džabića. Od rođenja, 1853., rastao je u, doslovno, kući znanja. Uz oca, učili su ga Arif ef. Kajtaz i muftija Karabeg, čiju je nasilnu smrt morao dramatično doživjeti i pamtiti kao životno i historijsko iskustvo na kraju turske uprave i početku austrougarske.  

Vidio je kao mladi profesor u medresi, kako se svijet mijenja, kako je politika dvolična i kako su austrougarske proklamacije o jednakosti ljudi -  prazne riječi na papiru. Vidio je uspostavljanje potpune kontrole austrougarske Zemaljske vlade nad ukupnom islamskom zajednicom. Vidio je kako se mnoge vrijednosti – obevrjeđuju ukazima i zakonskim aktima, preko noći. Vidio je kako narasta plima nesretnih ljudi koji u svojoj domovini više ne vide svoj opstanak: iseljavaju u Tursku, napuštajući svoj toprak. Šta može mladi muderis u malom Mostaru?

Smrću njegova oca 1884, muftije, mostarska ulema ne traži drugog muftiju – osim njega, Ali Fehmija Džabića, sina Ahmedova.  Tek mu je 30 godina.
Promatra „šta se radi od njegova ummeta“, čita Štadlerove, nadbiskupove, agresivne pozive muslimanima u „vjeru koja spašava“ a biskupima pravoslavnima, pridodaje i ekcikliku pape Leona XIII „Praeclera testimonia“ diktirajući im „da se pomire i sjedine s Rimskom crkvom“, jer je „vrijeme blizu“... 

Iz cijele BiH pristižu glasovi o „nestanku“ i „otimanju“ mladih muslimanki i muslimana, čak i udatih žena – pa pokrštenih i na druga mjesta prebačenih... najčešće s „tragom izgubljenim“. 

A da će se to desiti i u najbližoj blizini samoga muftije Džabića, u njegovom komšiluku uz imanje i svoju kulu u Vrapčićima – niko nije mogao povjerovati! Mostarom je 3. 5. 1899. pukao glas o „nestanku malodobne Fate Omanović, kćeri Osmanove“. Kako to nije bio prvi slučaj otmice pripisan crkvenoj umiješanosti (kada je oteta Saja Đukić u Blizancima, 1881.), potraga je usmjerena na te adrese – i sumnje su se pokazale tačnim.
Mostarom se, poput požara, valjala prijeteća lavina; za Džabića to je bio znak za izlazak na političku pozornicu!

U gradskoj kiraethani, u prisustvu muftije, održan je 5. maja skup koji će, neovisno o samom slučaju, utjecati na modernu političku profilaciju BiH. Izabrani Egekutivni odbor od 12 članova na čelu s Džabićem, svoje zaključke će predočiti mostarskom načelniku, a on sarajevskoj vladi... Političko klupko zamalo će izbaciti i dvije predstavke – jednu ministru Kalaju, a drugu caru Franji Josipu II. Od konkretnog „ataka na islam“, prvi put se lansiraju optužbe o nizu nepravdi koje trpe muslimani od strane vlasti, s proširenom listom zahtjeva. Traži se izdvajanje hercegovačkog vakufa od bosanskog kojim bi upravljalo Vakufsko-mearifski sabor, traži se uspostava posebnog odbora koji bi nadzirao programe i nastavu vjerskih škola i islamski vjeronauk u državnim školama.  

Bošnjački pokret
 
Iz bunta i „političkih papira“, „Džabića pokret“ je postao – bošnjački politički pokret! U zapetljanoj političkoj igri i nadmudrivanjem s Austro-Ugarskom, s unutrašnjim, međubošnjačkim neslaganjima osobito s Džabićevom pragmatičnom suradnjom s političkim srpskim krugovima (budući da su se i Srbi borili za vjersku i prosvjetnu autonomiju), muftija 1902. godine odlazi na „konsultacije s Mešihatom u Istanbul“. Traži odgovor na ono vječno pitanje naroda u tjeskobi: Šta da se radi? Beč, kratkovido, borca nenasiljem, proglašava nepoželjnom osobom i zabranjuje mu povratak u domovinu. Da, tako je Džabić izgubio svoj Mostar i svoju Bosnu i Hercegovinu. Umro je u Stambolu g. 1918. 

Pa ipak - Džabić je pobjednik. Iz njegova pokreta formirana je g. 1906. Muslimanska narodna organizacija, s Alibegom Firdusom na čelu. S Alibegom, prvim predsjednikom Bosanskog sabora g. 1910. Tu je i jedan mladi političar, učenik učenog Džabića, imenom - Husaga Ćišić. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 16. 4. 2016., str. 14-15

9. tra 2016.

TRŽNICE „LJUDSKOG MESA“ IZ BOSNE

Piše: dr. Ibrahim Kajan


 Historija iz zasjede


Čitalačko pamćenje široke literature, često posluži misaonoj igri zaobljavanja historijskih neravnina i „nepostojećih dokumenata“. Često je istina da su  „dokazi uništavani i spaljivani i u zemlju zatrpavani“. Istina je da neki živi za života nisu mogli istinu govoriti. Bijahu „prisiljeni na šutnju i zaborav“. U zaboravu je naša muka; iz zaborava stalno izviru naše nevolje. 

Pun je svijet naših potomaka, roblja bosanskog. Nema lekcije koja spominje naše plavooke pranene, njihove muževe i braću, koje su galije mletačke i dubrovačke razvozile kao „bogumilsko i muslimansko ljudsko meso“ po trgovima roblja Barija, Barcelone i Sicilije. 

Vatikanski su arhivi puni neproučene i (nama) neznane građe kako su Bošnjani, osim u ratu ubijani, u razdobljima mira, otimani i po dubrovačkim posrednicima prodavani. Kršćanska je Europa osuđivala ropstvo katolika, ali joj nije smetalo ropstvo drugih. Druge je proglašavala hereticima i nevjernicima. 

 U bešćutnim sažetim „zapisnicima“ prodane robe, s deklaracijama o imenu, porijeklu i kraju iz kojeg su oteti ili „kupljeni“, pokatkad i od nevoljnih roditelja. O jednom takvom konvoju robinja iz Usore, imena i sudbina u latinskom jeziku pribilježenih u dubrovačkom notarskom uredu, ponuđeno je istraživanje mr. S. Halilovića. Unutar rada je spisak: 1. Dragoslava iz Usore i sin joj Pribil, izjavljuju da su robovi Vite Gučetića; 2. Nikle Petra Sašimović prodaje robinju Radoslavu, kćer Stojka, iz Usore, za 21 perper i 4 groša, u martu 1365.; 3. Nikša Saraka prodaje svoju robinju Budisavu, kćer Veselka, iz Usore, u oktobru 1367.; 4. Stojna iz Srebrenika, sa sinom Tvrtkom, izjavljuje da ih je Pauloško Kudelinović kupio od Vukosava Stjepkovića za 40 perpera, 1370.; 5. „Moymili de Vxsora“ – registracija isprave o Pribislavi, kćeri Mojmila, iz Usore, kupljenoj u Bosni od Beloja iz Bosne za 26 perpera u junu 1370.; 6. Bogoslava, kći Medoša, iz Usore, prodaje se za 6 dukata, u februaru 1377.; 7. Miloslavu, kći Ostoje Obrenovića iz Usore, kupio je Žare Bakšić u Podvisokom od Gojislava Bogdančića i prodaje Marinu Gunduliću za 14 dukata; 8. Pribislava, kći Radoša iz Usore, priznaje da je robinja Bogdana Okruglića, kupljenu u Usori. 9. Robinja patarenka, slavenski zvana Gojna, a latinski Simona, kći Radoja, iz Usore, kupljena od Hvalca iz Bosne, prodaje se Mlećanima za 25 dukata, u oktobru 1397.; 10. Poklanja se robinja Gojislava, kći Vukosava, iz Usore, patarenka, u septembru 1398...

Djece i žena prodavano je i kupovano, u obilju, za kućnu poslugu, seksualnu upotrebu, rad u bordelima. Muškarci su, mladi i snažni, bacani po teškim poslovima i prikivani na galije mletačke, s kojih više nikada nisu ni silazili.

Bosanski su kraljevi prijetili Dubrovčanima da ne zlobe po Bosni  i da u roblje nikog ne prodaju! Ali to nije pilo vode. Nije ni kasnije, kad su bogumili pred križarskim vojnama u islamskom okrilju svoje glave spašavali i pod tursku se zaštitu stavljali. 

Tako su, od pljačke živeći, dalmatinski Morlaci, uskoci „svaki čas s četam uskakali k Vrgorcu i Ljubuškom“, harajući  od Zadvarja i Gabele – robili „Turke“ i Đenovljanima ih prodavali za daljnju distribuciju! Marljivi dr. H. Sadiković, skupljajući rasute povijest svog Ljubuškog na tragu A. Solovjeva,  citira pismo kotarskog providura Đanfranceska Orija mletačkom duždu iz 1661., izvještavajuć ga da prodaje 92 roba i robnju, od toga 21 udatu ženu, 36 djevojaka i djevojčica i 35 dječaka. Kaže da su stariji određeni za galije... A većina ih je, precizira, iz Trebinja i Bileća, i još, kaže, iz Podgorice i Konjica, Jajca i Srebrenice. „Iz Ljubuškog su Sidika, kći Huseina i Fatime, djevojka od 18 godina, Zelija, žena Mehmeda i kći Omera i Vehide, stara 40 godina, njena kći Rakina, Salio, sinčić Isuha i Sahije, od 11 i Salia, sestra mu od 8 godina.“

Nikad se niko niotkud nije vratio. Kao da su u crnu zemlju potonuli. Njihovi se unuci nisu sjećali ko im bijahu djedi i bake. Ni unucima njihovih najbližih, u Bosni, nikada niko nije prenio strahotnu priču. Nema n. i knjiga. Tek slučajna i zagubljena rečenica u zaboravljenom i nečitanom zborniku

AVAZ, prilog SEDMICA, 9. 4. 2016., str. 14-15

2. tra 2016.

U BLAGAJU, BOŽIJE KUĆICE





 Pod Hercegovim Gradom od tisuću godina

Historija iz zasjede
Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Historija pouzdano zna da je gospodar Humske zemlje, herceg Stjepan Vukčić Kosača, bio najsnažnijim i istinskim zaštitnikom bosanskim patarenima i Crkvi bosanskoj. Također se pouzdano zna da su uz njegovu samrtnu postelju one 1466., za zdravlje njegovo usrdno Boga molili  gost Crkve bosanske i crnorizac Crkve pravoslavne. Taj historijski prizor na kraju jedne slavne biografije svjedoči da su još u predislamskom Humu i Bosni živjeli ljudi različitih vjerskih sljedbi i da kuća Kosača nije slijedila zlokobni europski nauk: ko je gospodar, njegova je i vjera. U njoj su se na kraju susreli bogumilstvo s pravoslavljem, katoličanstvom i islamom. Pod njegovom tvrđom od hiljadu godina, poredane su Božije kućice.

Hercegov stolni grad Blagaj, njegovo podgrađe i kasniji šeher Blagaj do austrougarskog osiromašenog prigradskog naselja punog povijesti  – i arheološki i arhitektonski, i dan-danas pokazuje ne samo duboke tragove vjerujuće prošlosti, nego i usporednog i koegzistirajućeg prožimanja duhovnih gibanja ljudske prakse i ljudske dobrohotnosti.

Blagaj nije samo dominantno duhovno islamsko središte, nego mjesto i dviju bogomolja Istočne i Zapadne crkve. Prethodila im je jedna srednjovjekovna navodno iz, ništa manje, nego 12. stoljeća. Prosuđuje se o tom po ploči nazvanoj „Blagajskom“, s natpisom humskog kneza Miroslava što ga je Marko Vego 50-tih godina pročitao i protumačio tekstom koji je mogao biti ugrađen nad ulazom Crkve sv. Kuzme i Damjana. Čitao je: U ime otca i sina i svetago duha / Ja, župan Miroslav, zidah crkv' / svetago Kozme i Damjana / u svojih selijah / U dni velijega župana / slavnago Nemanje...


Crkva sv. Vasilija Ostroškog poharana u zadnjoj agresiji na BiH


Da to čitanje „Blagajske ploče“, čuvane u Zemaljskom muzeju, nipošto nije pouzdano, upozorio je još Mak Dizdar u Starim bosanskim tekstovima. Vego je je „čitao“ i izvan teksta - „na osnovu  rekonstrukcije izvjesnih historijskih događaja i narodnih predanja“.  Blagaj, političko središte tog doba, nazivan je gradom i trgom, a ne selom, kako veli tekst. Izvještaj o istraživanjima u 1955., kaže: „Nisu pronađeni arheološki dolazi neke građevine kojoj bi spomenuti natpis mogao pripadati.“  Bosansko je srednjovjekovlje svašta pretrpjelo od historičara, i još trpi.

No, bilo kako bilo, u godini 1892., pravoslavni svijet najbliže blagajske okolice, na ulazu u drevni grad, podigao je svojim žudnjom  crkvicu „u slavu i čast... oca našego mitropolita Vasilija Ostroškog čudotvorca“, a „prilozima pravoslavnog stanovništva“. Skromnih je dimenzija i biranih stilskih, eklektičkih obilježja diktiranih prostornim i vremenskim određenjem. Na taj se način uklopila u blagajski niz skromnih kućica podizanih krajem osmanske i početaka austrougarske uprave. Ikonostas je postavljen uoči osvećenja crkve 1893. Prikazivao je dvanaest svetitelja u ulju na platnu. Crkva je imala i 15-tak ikona iz različitih vremena od 13. do 19. st. Najvrjednijim su smatrane Silazak u sv. Ad, Sv. Jovan jevanđelist, Sv. Georgije sa žitijem...
Crkva sv. Vasilija Ostroškog stradavala je tri puta od 1914. do 1993., baš kao i katolička, druga blagajska crkva u blizini, izgrađena g. 1908., imenom Crkva Presvetog Trojstva. Bila je sve do posljednjeg rata središte duhovnog okupljanja blagajske župe koju je osnovao mostarski biskup Buconjić 1891. Zvonik joj je dograđen 1933. godine. U istoj je liniji s pravoslavnom; objema uz vrtove teče Buna. U oblikovnom pogledu priklanja se neoromantičnim arhitektonskim stilizacijama, s nizom neobičnih dekorativnih elemenata. Posebno joj je privlačan zvonik, po kojem je u nas „jedinstvena“. Izvedbom je maštovita konstrukcija od plitkih pilara i polukružnih prozora. Završava se složenim vijencem i krunom s grbom. Na uglovima su mu majušni tornjevi  a na kutnim bridovima - izbočine, erkeri.  
 

Crkva Svetoga Trojstva, nakon zalijecenih ratnih granatiranja

Rekosmo da ni nju nije štedio bijes boga Marsa. Nakon obnove, ponovno je mjesto čitanja Radosne vijesti, molitve i duboke skrušenosti.
U Blagaju ništa ne strši - ni sufijska tekija s ruba srednjovjekovlja, ni Carska džamija iz 16. st., ni crkvice lijepe poput zaboravljenih gravura starih europskih majstora.       
        
AVAZ, prilog SEDMICA, 2. 4. 2016., str. 14-15

31. ožu 2016.

KAJAN: BOŠNJACI NEĆE BITI PODSTANARI U TREĆEM ENTITETU



INTERVJU PORTALU NAP.BA "PATRIA"
 Objavljeno u kategoriji Lifemagazin na 18.03.2014 00:00:00

 Ibrahim Kajan, Badanjska pećina



 Kajan: Zašto bismo napuštali svoju kuću, svoj Mostar koje smo izgradili, od prvog do posljednjeg kamena u zidu
Svaki Bošnjak u Hercegovini vrlo bolno doživljava obnovu priče o trećem entitetu. Oni su već jednom doživjeli smrtonosne užase u toj istoj, „premijernoj“ paradžavi koja se zvala „Hrvatska Republika Herceg Bosna“ - izjavio je u razgovoru za bh. novinsku agenciju Patria (NAP) Ibrahim Kajan, mostarski književnik.

- Zahvaljujući tom „trećem entitetu“ Mostar je raseljen i „oslobođen“ od Bošnjaka i Srba – najmanje 10.000 mostarskih Bošnjaka danas živi u dalekim zemljama u koje su „otišli“ izravno iz raspuštavnih logora Jadranka Prlića i Mate Bobana – kaže Kajan.

On je rođeni Mostarac, ali je još od studentskih dana vrijeme najčešće provodio u Zagrebu, gdje je, radeći kao lektor, bibilotekar i urednik, upoznao političke prilike u Hrvatskoj.
NAP donosi opsežan intervju sa njim, u kojem govori o izgledima za treći entitet, osnivanju Hrvatske akademije znanosti i umjetosti u Mostaru, odnosu demokratskog Zageba i Beograda prema BiH.
Kajan smatra da su za tešku socijalnu, političku i ekonomsku situaciju u zemlji krivi svi, na prvom mjesto domaća politička elita, ali i licemjerna međunarodna zajednica.

NAP: Kako bi se Bošnjaci ponašali ukoliko bi, zaista, i došlo do formiranja trećeg entiteta?
KAJAN: Bošnjaci Hercegovine nisu spremni dva puta u kratkom vremenu biti podvrgnuti tuđoj volji, biti manjina koju ne mogu zaštiti instrumentima „nacionalnog vitalnog interesa“, ne žele jednostavno biti podstanari u vlastitoj kući.
Bošnjaci ne mogu prihvatiti treći entitet, jer kroz poratno vrijeme vide da su onemogućivani na svakom koraku. Ako je Stolac „veliki povratnički uspjeh“, onda je totalni politički „povratnički neuspjeh“ o kojem niko živ ne govori. U samom Stocu, gdje je trenutačno najviše Bošnjaka, rijetko je ko uspio dobiti zaposlenje, jer ona „nisu za njih“.
Tih 300 stotine zaposlenih Stočana radi u Mostaru, u gradu koji je još jedino kulturno i političko uporište Bošnjaka Hercegovine. Nijedan drugi problem u Stocu nije riješen. Svaki od njih živi i sada, kao što je živio odmah nakon srušene „Herceg Bosne“. Mogu samo zamisliti koju budućnost mogu imati Bošnjaci u tom i takvom etnitetu! Zbog toga, Bošnjaci neće napustiti svoje ideale slobode za uštrb bilo čijih interesa, ni Sarajeva, ni Zagreba, ni međunarodne zajednice.  Mi nećemo ni u Sarajevo ni u Zagreb. Zašto bismo napuštali svoju kuću, svoj Mostar kojeg smo izgradili, od prvog do posljednjeg kamena u zidu!
Ne vjerujem u model trećeg, hrvatskog entiteta. Jer što podrazumijeva taj entitet? Koji prostor i koje stanovništvo? Ništa se ne odvaja lahko, a posebno ako se otima! Siguran sam da bi došlo do sukoba, jer je i bez toga...kriza snažna.
Ne vjerujem da će doći i do odcjepljenja RS-a.  Srbija je u trenutačnim političkim procesima europskih integracija – a to ne podrazumijeva istodobno secesionističko poduzetništvo u komšiluku.

NAP: Ali, nije li osnivanje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Mostaru ipak korak naprijed ka stvaranju trećeg entita?
KAJAN: Što se tiče formiranja Hrvatske akademije znanosti, ne vidim ništa sporno u tom činu. Isto sam govorio i pri formiranu Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti - ne znam zašto su je napadali na prvom koraku i to oni koji nikada nisu ni riječi rekli za već postojeću Srpsku akademiju u Banja Luci?! U Italiji ima desetine akademija, pa šta onda? I u Zagrebu, osim HAZU-a, postoje Akademija tehničkih znanosti, Akademija medicinskih znanosti itd. Hoće li neka akademija biti „upotrijebljena“ u neke druge, neznanstvene i neumjetničke ciljeve, pitanje je zbilje koja će se tek možda dogoditi. Ali, princip da nešto dopustaš sebi a uskraćuješ drugom, neuračunljiv je sam po sebi.

NAP: BiH se nalazi u izrazito teškoj političkoj i ekonomskoj situaciji. Ko je najviše kriv za to?
KAJAN: To što iza rata nije oporavljena, nego čak i dodatno destruirana ili sasvim uništena mogućnost privredne obnove, upućuje na krivca – na politiku koja nije osigurala zakonsku regulativu za stvoranje ambijenta za privrednu obnovu, kao ni zaštitne mehanizme kojima se spječava njezina razgradnja, bjelodana pljačka, i to ne samo za svoj osobni, nego i za inozemni interes. Ako je to tako, a golim okom se vide panorame uništenih postrojenja, među njima  i jedne 120 godina „isplative“ Fabrike duhana Mostar, onda to neupitno potvrđuje da je bh. „politička elita“ producirala svoje vlastite kriminogene bande koje obavljaju najprljaviji dio pljačkaškog pohoda da državu.
U ovoj državi svi smo odgovorni: zato su mi smiješne ostavke nekih političara „iz moralnih razloga“, koje smo ovih dana vidjeli. O kakvom se „poštenju i moralu“ radi ako je, taj predsjedavao najvišim lokalnim ovlastima – a sve oko njega opljačkano! Zar nikada ništa nije vidio? Morao je vidjeti i živi je svjedok – i u tom smislu potpuno je nepošten, jer nikada ni jednom riječju nije pokušao otkloniti kriminal.

NAP: Kolio bh. muci doprinose utjecaji iz Zagreba i Beograda?
KAJAN: Utjecaji iz tih središta susjednih država odnosi se prije svega na nacionalne elite i njihov se dominantan sadržaj odnosi na budući ustroj dejtonske Bosne i Hercegovine, baš kao što se, starateljski, odnosio na „sudbinu svog naroda“ za vrijeme rata. Neki je dan u Mostaru Miroslav Tuđman rekao, citirajući svog pokojnog oca Franju, da je njegova filozofija prema BiH i Hrvatima u njoj, svodiva na jednu rečenicu: „Težnja svih Hrvata je da budu u granicama jedne države“.
Naravno da vam je ta filozofija poznata i iz govora Slobodana Miloševića o imperativu da svi Srbi žive u granicama jedne države. Miloševića je ta filozofija gurnula u osvajačku agresiju na cijelu BiH, a Tuđmana u oružanu infiltraciju te zločaste projekte „humanog preseljenja“ prema Bobanovoj „Herceg Bosni“, blizakinji Karadžićeve „Republike Sprske“. Ni u jednoj ni u drugoj nije ostavljeno prostora za pripadnike bošnjačkog naroda. Kao što vidimo, ni 20 godina nakon Washingtonskog sporazuma, glavne premise tih političkih filozofija  - nisu arhivirane...
Naravno da u demokratskom Zagrebu ima vrlo jakih snaga koje i žele i hoće utjecati na bh. političke prilike, jer se te prilike, u krajnjem slučaju, tiču i Hrvatske, imaju snažne refleksije na nju. Međutim, kad o tome razmišljam, uvijek se sjetim jednog susreta s Draženom Budišom, čini mi se krajem 1993., nakon njegova povratka iz Sarajeva, gdje je bio sudionikom jednog susreta s bliskim nositeljima političkog mišljenja. Prenoseći mi svoja zapažanja, kazao mi je kako pomalo ne razumije bošnjačke prijatelje, jer oni, ako ste im pokazali da ih podržavate, očekuju od vas da vodite bošnjačku politiku! Zaboravljaju, dodao je, „da sam ja prije svega hrvatski političar“.
Prema tome, ako prepoznajemo u demokratskim hrvatskim tokovima velike političke osobnosti kao svojega prijatelja, nemojmo od njega očekivati da vodi bh. politiku, ili, kao u ovom primjeru – Bošnjačku politiku. Kao autentični hrvatski političari koji BiH vide kao samostalnu i suverenu državu, naša su prvorazredna vrijednost.
Ne sumnjam da je demokratski Beograd bitno drukčiji od Zagreba.

NAP: Imaju li Bošnjaci snage, pameti i mudrosti očuvati cjelovitost BiH?
KAJAN: Sudeći po političarima koji su bili kadri uništiti svu privrednu infrastrukturu, teško je očekivati da oni mogu imati (ikakve) mudrosti u očuvanju cjelovitosti BiH. Veliki dio krivnje treba adresirati i na međunarodnu Zajednicu. Zašto je „Dayton“ sveto slovo? Zašto nisu realizirali onaj član o povratnicima? Zašto, napokon, sami Sporazum nije bio „privremeni“ (kako je i predviđeno) – nego se pretvorio u trajni?
Veliki grijeh međunarodne zajednice je kada je u pitanju i sami Mostar. On su nametnuli Statut grada Mostar, koji su Bošnjaci pod pritiskom i prijetnjama prihvatili, a Hrvati nisu, da bi se sad taj isti Statut tretirao – neustavnim! To je jedna banalna sprdnja prije svega sa Bošnjacima.
I još nešto: zašto MZ preferira i drži prvorazrednim razgovore o državi s predsjednicima stranaka, a ne s visokim dužnosnicima – države?  Ne, ne vjerujem da je to politička praksa Zapada... ali eto, ovdje se kupuje i prodaje.