15. kol 2019.

IZGON IZ RAJA



ibrahim kajan

IZGON IZ RAJA


Stotinu puta dušu predadoh, ali mi je svaki put vrati Gospodar moj
Želeći mi pokazati kako se trebam golemim strpljenjem opskrbiti
i ljutu patnju sam samcat podnositi, kako trebam biti nijem i bešćutan
poput kamena šutnuta,
tjerajući od srca zle primisli i osvetu i uskratu brižnosti prema najbližima
koji su se pokazali najgorim.

Pokaza mi Gospodar moj ono što je samo svojim miljenicima pokazivao,
a nekima ni od njih nije sve podario.
Proširio mi je grudi da ne rasprsnu od čežnje koju nisam nikako mogao zadovoljiti
dugim putovanjima po svijetu,
ni ljubavlju prema onima od kojih sam bio rastavljen,
ni pjevom sto tisuća poredanih anđela  do samog Graničnog Lotosa.

Tek jutros, budeći se u poharanoj pustari koja mi bî baština plemenita,
shvatih koliko je bila golema Gospodarova ljubav prema meni,
Ljubav Ljubljenog i Beskrajnog data sićušnom i nevidljivom:
Mislili smo da su stvari i pojave kojima se opiremo
zagradile prolaz svijetu prema našim srcima, ali nije tako:
srcu smo svome zagradili prolaz prema svojoj kući, domu svome,
kozmosu pod crnim pokrovom iz kojeg trajno struji Džibrilov glas.
Zar me ne čuješ? – kaže.
Zovem te jer ja ne napuštam – kaže.
Stvorio sam te kao samoću, kao ranog Adema, bez oca i bez majke.

Prekrih se pepelom, skrih tijelo postiđenim listovima,
Vitak krik od srca otisnuh da gorje humsko zadrhta i raspuknu od strašnog udesa
pa mi ponudiše skrovište u otvorenim spiljama – kući šišmiša i crnih udovica.

Tako me svijet nije vidio i tako ja nisam vidio svijet.
Hranih se samoćom noć i dan, tolika je bila moja glad za njom!

Ona je samo sjećanje na moga dobroga oca,
Onoga od gline i od vode, koji je rođen bez oba roditelja, a nije bio siroće.
Koji je zaveden i davno iz Raja, iz lijepoga Dženneta, protjeran.


Mostar, 10. XII. 2007.


30. srp 2019.

PISCI U VRTU SABLASNE KUĆE. Autobiografski fragmenti (5)

  Stojan Vučićević
(Turkovići, BiH, 7. VII. 1941. - Zagreb, 22. IX. 1989.)




Autobiografski fragmenti (5)
PISCI U VRTU SABLASNE KUĆE
Piše: Ibrahim Kajan


Ponoćnim busom, u Zagreb

Lutanje i potraga Mostarom za tačkom oslonca svom življenju, bila je pri kraju.Pedesetak dana ponovnog uvoda u civilni život, nakon ovog predvojnog kad sam otišao na granicu Bosne, nije me ohrabrio: složio sam mladićku garderobu u malu putnu torbu. Majka me izljubila i zavukla mi u džep 30.000 dinara. Ponoćnim,
prolaznim zagrebačkim busom, s Musale sam se „otisnuo u svijet“. Niko nije znao da odlazim, nikom nisam imao što reći na rastanku.

Sutradan sam, oko podne, otvorio vrata uredništva časopisa „Republika“. Mladić je korigirao šlajfne pristigle iz tiskare; jedva je podigao glavu. „Ibrihime!“ - vedro je uzviknuo, ustao i prijateljski mi stegao otvorenu ruku, zdraveći me. Stojan
Vučićević, dragi pjesnik s kojim sam (obojica „zbigecani“ u sivomaslinastim odorama), nastupio na „Goranovom proljeću“ – odnedavno je tajnik slavnog časopisa. Urednici - „komplet klasika i akademika“ – Vjekoslav Kaleb, Ivan Raos, Novak Simić, i uz njih, namlađi, Jozo Laušić. „Znači, bit ćemo u Zagrebu, pa ćemo se ispomagati...“ – rekao je, ohrabrujući me.

Stojan je, na povjerenje, od kipara Stipe Sikirice dobio ključeve stare, oronule kućice u Zajčevoj ulici, uz Laščinski put. U susretu na Trgu Republike, izvadio je ključeve iz džepa i pozvao me poput bliskog rođaka: „Stanovat ćeš sa mnom, imaju dvije sobe, djevojačka sobica i drvarnica“! U kući su živjeli Sikiričini rođaci,
starac i starica. Lani je starica umrla. Jutro nakon pokopa, starac se u drvarnici... objesio. Kuća je u vrtu s travom do pojasa. Uz vrata, razgranati orah.

Stojan je sebi izabrao veliku sobu s golemim krevetom. U sobi je i starinski ormar. Otvara se uz jezivu škripu. I, začudno, tu je i veliki raštimovani klavir! Uselio sam se u sobičak. Između soba, kuhinja: stol, tri štokrle, šporet...Iznutra se kućna vrata nisu dala zaključati. Vezivali smo ih kanafom.

Pokosili smo travu i pozvali prijatelje u vrt. Došli su iz „Republike“, Simić i Laušić. S njima i Duško Arežina, Novakov prijatelj i staračka potpora, novinar i kritičar. Nešto kasnije stigao je Tomičić sa suprugom Anom i Mirjanom, koja se upravo
udala, ili se spremala udati, za Predraga Matvejevića...

Bilo je to vedro, mediteransko, duhovito predvečerje. Akademika Novaka sam već ranije susreo u redakciji. Iskoristih pogodnost pa ga zamolih odobrenje da dramatiziram jednu njegovu „bosansku novelu“. Tako me uputio urednik dramskog programa Radio-Zagreba, Mato Ganza. „Šta biste dramatizirali?“, upita me i zbuni, jer još dočitavam prvi put otvorenu knjigu velikog pisca, za kojeg
nažalost ranije nisam čuo. I ne razmišljajući, bubnuh zapamćeni naslov: Zakoni i ognjevi! „Ma radi, sine, slobodno!“ - reče između dva dima cigarete.

Zlatko je prisutne pozivao na feštu Zajednice pisaca Tin, ko može, na Okrugljak.

Duhovi, štakori ili tajna policija?

Stojan je Ani i Mirjani pričao nešto očito napeto. Gledale su ga ne trepćući. Slušali smo: „Odnedavno su nam se u potkrovlju pojavili duhovi; po cijelu noć tumbaju i premeću neke stvari da nas je više puta obuzimao duboki strah...“ Stojan im ne kaže da je nekoliko puta, da se ohrabri, i potegao iz flaše, pa je jednu noć i mene
do smrti prepao. Elem, u gluhu ljetnu noć probudio me Stojanov krik: Ibrahime, ustaj, napadaju nas, uzmi staklo! On je već s kuhinjskim sječivom trčao po vrtu prekrivenom ljetnom mjesečinom, urlajući, gdje si, gdje si, gdje si.... Potrčao sam
za njim kroz željezne vratnice na Zajčevu; nije bilo nikog, sve je bilo pusto.

Ponovilo se ponovo, kroz nekoliko večeri. Pokušali smo dokučiti otkud ta orljava u gluho doba noći, u potkrovlju, s jedinim otvorom daskama zakovanim? Najposlije smo „otkrili“ porijeklo urnebesnih orgija u ponoćnim satima, i dugo se tom „otkriću“ smijali. Doduše, činilo se, da ni meni ni Stojanu to javno priznanje – nije bilo i intimno uvjerenje. Neću vam reći što je bilo na tavanu, da nam tu legendu, o kojoj se već pričalo po Zagrebe, ne uništi banalna „zbilja nestašnih bakanalija tustih i veselih štakora“. Stojan je vjerovao da nas uhodi i uznemirava tajna policija, prati i snima, da su kroz potkrovlje ugradili prislušne instalacije.

Nisam ništa znao iz Stojanovog predživota, tek da je rođen u Turkovićima, u Popovu Polju, školovao se u Metkovićima, studirao u Zadru. Jedanput mi je, i nikada više, spomenuo da je bio uhićen krajem srednje škole i osuđen „zbog mladenačkih političkih nepodopština“. Zatočen je u kaznionicu na otoku Sv.  Grgur, nadomak Golog otoka. U Splitu mu je nekoliko mjeseci prije nego smo se upoznli, izašla zbirka teške hermetičke poezije, stilski savršene, višeslojna naslova Šibanica. Kad bi pisao ili
prevodio, tražio je osamljenost. Tada bi se odmicala i divna Nada koju je volio do kraja života.

S radošću mi je čitao pod našim orahom ili u obližnjem restoranu putopise o pariškim mostovima, o „četiri stolačke serdžade“, ili prijevode s francuskog ....

Nisam mu trebao ništa komentirati, vidio je refleks opisanih pejzaža ili sjaj izgovorenih stihova na mom licu. Osim u „Republici“, tekstovi su mu izlazili u Akademijinu „Forumu“. Prisjećam ih se u rukopisu: eseja Guillević i njegov Carnac,
ili onog o Herbertu Marcuseu, filozofskoj zvijezdi evropske mladeži 80-tih godina. Prevodio je Camijev Mit o Sizifu. U „Madost“ se spremao predati Knjigu puta i vrline Lao Tzea.

Rastajući se s društvom, „padaju“ šale o „našim duhovima“ – sve do njihova izlaska na Zajčevu ulicu.

Bijes Envera Čolakovića

Početkom svibnja je na Okrugljaku Zajednica pisaca Tin feštala svoju obljetnicu. U jednom trenutku, došlo je do oštre prepirke, pa i opasne svađe između tajnika, književnika Nikole Pulića, i Zlatka Tomičića, predsjednika Zajednice i glodura „Hrvatskog književnog lista“. Oko čega su se zakačili, nagađao sam: oko tekstova u
listu.

Netom izašli HKL izazvao je, dan-dva poslije, i uraganski bijes Envera Čolakovića. U njemu je objavljen Enverov esej Pjesnik – nerazjašiva zagonetka (Pedesetogodišnjica smrti Endrea Adyija, 1877. – 1919.). Kad ga je Enver pročitao – iz njega je prokuljao neviđen vuklan emotivnog naboja! A šta je bilo? Tomičić je
i Enverov esej, kao da je početnikov, poslao „navudrenom“ lektoru. A lektor je, ne samo arhaizirao hrvatski, nego, po Enverovu mišljenju, i ideologizirao. Vikao je: „Nikad nisam pisao ni ustaškim ni proustaškim jezikom, ni u NHD! Lektorirate mi, pakujete mi, kao što je Matičin lektor 1943. lektorirao u NDH-aški korienski moga Ali-pašu!“

Enver je ogorčen napustio Savjet lista. Tekst njegove ostavke nikada nije objavljen. U jednoj bilješci o napuštanju Savjeta i uredništva Pulića, Maruševkog i Čolakovića, navode se „njihovi osobni razlozi“. To nije tačno, barem nije u Enverovom slučaju. Njegov je razlog jasan: zbog ideologiziranja jezika.
Poslije je o tome govorio smireno, uz kahvu i svoju dozu nikotina. „Jedanput su „lektorirali“ prisilom državnog zakona o uporabi korijenskog pravopisa, moj roman, koji 1942. nije pisan tako, ali kad je 1943. dobio Matičinu nagradu i bio objavljen, izašao je u Brozovu fonološkom pravopisu, „oživjelom“ izravno Pavelićevom naredbom...“

Od kapitulacije do kraja 1945., Čolaković je bezbroj puta hapšen i ispitivan do krajnjih, iscrpljujućih granica. Propitivalo se njegovo eventualno priklanjanje „ustaškom pokretu“ „i djelovanje u diplomaciji“, u ambasadi NDH u Budimpeši, od augusta 1944., kada je u nju iznenada „pozicioniran“ funkcijom „povjerenika za
kulturnu razmjenu“ , do kapitulacije 9. maja 1945.

Nakon preseljenja Čolakovićevih iz Budimpešte, na svoje imanje koje se prostiralo na mjestu današnje Željezničke stanice, netom iza Prvog svjetskog rata, Enver je imao manje od 15 godina. Mali je „poliglot“ brzo usvajao „babin jezik“ ali u školi se mučio s bosanskom terminologijom matematičkih izraza, pa ih je izgovara na mađarskom. Djeca su mu se grohotom smijala, nazivala ga „Švabom“ i spominjali „krmetinu u jelovniku“. Njegova je majka iskreno prihvatila islam, izabrala je sebi ime Fatima, ali je sredina nikada nije primila kako su očekivali. Dječak je patio.

Dok je Enverov otac ratovao kao austrougarski vojnik u Velikom ratu, dijelovi naslijeđa bezočno su otuđeni. Da bi sudskim putem barem nešto spasili od imanja, preseljavaju u Beograd 1939. Rat ih vraća u Sarajevo.

Godine 1944 hapse ga na putovanju između Sarajeva i Konjica. Pronalaze muantifašističke letke. O tome je svjedočila Truda Reich – Ribar, poznata muzička pedagoginja. Za Envera su se, tvrdila je, zauzeli muslimani u vrhu NDH. Intervencija je uspjela – poslan je u Budimpeštu... Enver dobiva vijest da je Sarajevo bombardirano od saveznika 11. 11. 1944.,, da mu je stradala kuća i u kući
poginuli roditelji. Zbog traume tim događajem, živčano je oboljela njegova zaručnica Nella K., za koju porodični podaci kažu da je umrla u Jankomiru. Meni je Felicitas Reiser rekla da je, u rastrojstvu, izgubila život utopivši se u maksimirskom
jezeru. Za sahranu se pobrinuo Hamid Dizdar. Mak mu javlja da ne dolazi u Sarajevo, jer će biti uhapšen. Putuje u Zagreb. Hapse ga, zatvaraju, puštaju. Napokon, od 1946., prestaju ga „tretirati“ - bez procesa i sudskog pravorijeka.

Međutim, obnovljeno Društvo književnika Hrvatske – zadužuje Sud časti kao „operativni instrument“ Agitpropa CK KPH, da propita sve hrvatske književnika „šta su radili za vrijeme Nezavisne države Hrvatske“. Sud časti izriče više od 100 „etičkih“ odluka - oduzimanja građanskih prava: ne smiju javno nastupati, ni objavljivati niti tekstove potpisati svojim imenom. Među njima su bili Cesarić, Kolar, Ujević..., ali i Husejn Gjogo (promijenio prezime u Dubravić), Salih Alić, Hifzija Bjelavac (kasnije je promijenio u Bjelevac) i, naravno, i Enver Čolaković.

Cesariću je „skinuta“ zabrana nakon pola godine, Tin Ujević ju je nosio do smrti 1955. Budući da nije nikada „sudski osuđen“, g. 1947., Enver se zapošljava u Enciklopedijski zavod, pozvan od direktora Krleže! Krleža ga je, naime, prvenstveno trebao da prevodi s mađarskog proze i romane partizana Ervina Šinke, Mađara, koji se „morao proizvesti u hrvatskog pisca“. A prevoditelj nema imena, osim sitnog inicijala: E.Č.

Sve mu je to prohujalo mislima, kad je otvorio HKL sa svojim esejom o Adiyju. Bijes koji je izlio na Zlatka Tomičića, bio je sastavni dio njegove životne drame koju je živio, ni kriv ni dužan, uzrokovane jezikom kojim nije ni pisao ni govorio.

STAV, br. 228, od 18. 7. 2019,  str. 72-73


26. srp 2019.

ODVRATAN PRILOG NEGIRANJA GENOCIDA TV SARAJEVA, NA DAN DŽENNAZE U POTOČARIMA 11. 7. 2019.



Osuđen za genocid: Radislav Krstić 


Institut za istraživanje genocida Canada
Internacionalni ekspertni tim
Dr. Ibrahim Kajan

ODVRATAN PRILOG NEGIRANJA GENOCIDA TV SARAJEVA, NA DAN DŽENNAZE U POTOČARIMA 11. 7. 2019.

JU TV Sarajevo dala je, u sklopu programa kojim je obilježila genocid 11. jula 2019., svoj prilog kulturi sjećanja, možda politički najpervezniji dosad, koji nadmašuje vrhove antigenocidnog narativa velikosrpske politike.

U terminu sjećanja na genocid urednica i v.d. direktorica TV Sarajevo, Kristina Ljevak,  smatrala je – na zaprepaštenje ne samo boraca i porodica srebreničkih žrtava, nego i svakog lojalnog i istinoljubivog građanina Bosne i Hercegovine – da treba pustiti “dokumentarni film” koji jednog sudionika genocida u Srebrenici osuđenog po pravorjeku Međunarodnog suda u Hagu – prikazuje kao potpuno nevinu osobu!

Dokumentarni film “Tužilac, branilac, otac i sin”, inspiriran navodno “istinitom pričom”, režirala je i za njega scenarij napisala Inglika Triffonova. Glavni lik je – Radislav Krstić, procesuirani sudionik genocida i po sudskom pravorjeku osuđeni ratni zločinac. Ali, “istinita priči” autorice Inglike, “dokazuje ono što veliki sudski stroj i desetine svjetskih pravnika nisu mogli” – Krstić je potpuno nevin, on je žrtva svjetske zavjere protiv Srba. Urađen je u koprodukciji Bugarske, Nizozemske i Švedske. “Dokumentarni” film je prije kratkog vremena prikazan u sklopu Motovunskog festivala, i ekspresno – plasiran na javnom mediju u srcu bošnjačkog i bosanskohercegovačkog naroda!

S predumišljajem je izabran trenutak plasiranja: Dok su se novoiskopanim grobovima u Potočarima prinosili tabuti identificiranih srebreničkih žrtava, TV Sarajevo je, pod moralnim stjegom novopostavljene v.d. urendice Ljevak, započela emitirati priču njezine vlastite projekcije pravde. Pravde kakvu zastupaju negatori genocida.

Evropska deklaracija o genocidu očito nije dovoljna. Ovaj čin v.d. direktorice TV Sarajevo Kristine Ljevak, nedvojbeno ukazuje na urgentnu potrebu da se što prije donese Zakon o  negiranju genocida i veličanju ratnih zločina.

U Zagrebu, 26. VII. 2019.                   

23. srp 2019.

USAĐIVANJE EKAVICE, DR. NAMETAK, PORUKA KOJU NISAM ODGONETNUO. Autobiografski zapisi (4)



Dr. Abdurahman Nametak
(Mostar, 7. oktobra 1908. - Mostar, 11. oktobra 1982.)



Autobiografski fragmenti (4)
USAĐIVANJE EKAVICE, DR. NAMETAK, PORUKA KOJU NISAM ODGONETNUO

Piše: Ibrahim Kajan

Polovicom matra 1969. napokon, skraćenje - „vojska gotova“! Otputih se sa Željezničkog kolodvora noćnim vozom, ne spavajući, u mislima dijaloge vodeći, ustreptao, pun nekih nejasnih planova za koje sam vjerovao da će se, svi do jednoga ostvariti.

Kad je u prvom izaponoćnom satu  voz stao u Bihaću, pomislih kako sam prije manje od dvije godine prvi put izašao na ovaj peron, odazivajući se na povoljno riješenu molbu za mjestom nastavnika srpsko-hrvatskog jezika u OŠ „Ahmet Fetahagić“, u nedalekom selu  Kamenici.  Nikako sebi nisam mogao objasniti, zašto učenici miješaju ekavski i ijekavski izgovor, dok mi direktor škole ne reče da im je prethodni nastavak bio iz Šumadije. Učenicu su ime predmeta skratili na srpski jezik, jer, eto  – „nema veze, sve je to isto“. Od prve sam plaće u bihaćkoj knjižari kupio sam sebi Odabrane pjesme Muse Ćazima Ćatića što ju je priredio dr. Abdurahman Nametak uz 50. godišnjicu pjesnikove smrti. U Bosni i Hercegovini Musa je bio potpuno zaboravljen, nikad ga niko nije spominjao, sve dok nije u Zagrebu na njegovu djelu doktorirao  Abdurahman, brat Alije Nametka. I dok Nametkov izbor Musinih pjesama nije  objavljen u „Zori“ zagrebačkoj g. 1965.

Jednostavan život, do surovosti

Kad sam najposlije došao doma i kad je majka zalila kahvu, pa sjela preko puta mene – osjećao sam se lagahan, potput lebdećeg kućnog meleka na kojem počiva pogled one pod čijim je nogama džennet. Dugo me gledala i dugo je tekla njezina priča bez riječi. Otac je ležao. Iz grla mu je virila sjajna čelična karnila. Nije bio dobro. Sestra je bila u školi. A brat, najmlađi, dječak, zamazam mašinskim mastima i uljima, učio je zanat. Crnac kod svog majstora.  

Civilni život me podsjećao, nakon samo nekoliko dana, na onaj stari  - jednostavan do surovosti, financijski grub i ovisan. Majka se „dala u biznis“: Dogovorila je s „kvartovskim  političarima“ održavati čistim i urednim prostorije Narodne  fronte (poznate „Lire) , posluživati kahve,organizirati tombole, pretplatiti političke listove Oslobođenje i Borbu, osiguravati sjednice SSRN kvarta Carine, u radnom vremenu od 6 do 21 h. 

Šamar uvlakuše zvanog „simbol jugoslavenstva“

Jedva sam čekao susret s prijateljima od kojih se nisam razdvajao od kasnog djetinjstva, pjesnicima Kebom,  Kordićem, i Radom Budalićem. Žudio sam za mostarskim govorom i paprenom zafrkancijom... Sjedio sam za okruglim stolom u velikom dvorištu „Abraševića“, kad dođoše (slikari) Cuco Stajčić i Krešo Ledić, s vijestima da Ancona pokreće pitanje pobratimstva naših dvaju gradova i pozivnicom za kolektivnu izložbu mostarskih umjetnika. U tim trenucima prskajuće radosti, odnekud naleti  „simbol jugoslavenstva“, tj. vjetropir, nazvan tako zbog skakutanja od funkcionera do funkcionera po vascijelom Mostaru, pobirač isplativih partijskih simpatija.  Ništa nije bez veze, već je „naš M. M.“ zaposjeo mostarske informativne punktove („Slobodu“ i Radio)... a u godinama koje će slijediti, stići će svojim patetičnim rodoljubnim kajdama „Mostarskih kiša“, do vrha države. Već izdaleka nam se obraćao kako „žuri iz škole“ (jer i tamo nešto honorari), hvali jednog učenika kojem je „morao dati peticu iz srpskog“. E, k vragu, u zao čas istisnuh uobičajenu dozu cinizma: „Dečku si morao dati desetku!“ – i to popratih smiješkom. Priupita me iza leđa: „Desetku?“ „Pa ja - peticu za srpski i peticu za hrvatski – deset!“. On mi, neočekivano, skinu naočale s nosa! „Da ih ne oštetim“, reče i desnom mi odvali zvonku pljusku. Mogao sam ja svašta nešto očekivati, ali takvu reakciju nisam mogao ni sanjati od tog velikog prevejanca i „našeg generacijskog prijatelja“. Krešo i Cuco  – ni mukajet.  Šutio sam i ja, sleđen i nepokretan. Šokiran, shvatio sam da je to moja „pozicija“, pozicija Bosanskog Muslimana, identična praznini između „srpsko-hrvatskog“, koji se doduše samo tako zove, a u zbilji je to bio isključivo - „srpski jezik“. E slavljeni mostarski partioti, gdje li ćete završiti kad zagusti u domovini?

U Pozorišnoj, s dr. Nametkom

Svratih u Pozorišnu kafanu. Tamo zatekoh dr. Abdurahmana Nametka; gustirao je u svojoj kahvi. Prijatelj sam s  njegovim sinom Hamicom.  Priđoh mu i srdačno ga pozdravih. Mostarci su ga izuzetno cijenili, možda i zbog toga što se „eto, usudio“, prvi iza rata, doktorirati na odbačenom Musi Ćazimu Ćatiću. Dugo je bio naš jedini sugrađanin s doktoratom književnosti, a temeljna mu je vokacija bila, zapravo, teatrologija. Bio je, u svojoj karijeri i direktor banjalučkog pozorišta (1943-1945), a poslije rata profesor u srednjim i višim školama, te dramaturg baš ovog pozorišta u kojem se susrećemo. Autor je drame u stihovima po motivima epske pjesme „Ženidba bega Ljubovića“,  Legenda o jednoj ljubavi, na daskama ove kuće izvedene. Hrpimice smo je dolazili gledati, jer je jedna od rijetkih koja je zahvaćala bošnjačku prošlost Mostara i Hercegovine.

Gotovo istodobno sa izlaskom Odabranih pjesmama Muse Ćazina Ćatića u Zagrebu, Općina Tešanj je financirala Sabrana djela Musina, što ih je Nametak priredio. Štampat će je mostarska štamparija „Rade Bitanga“. Ali,  slovoslagari, „politički svjesni“, upozorše svog direktora da u knjizi pjesama „ima jedna politička podvala“. Direktor obavijesit mostarskog načelnika Miricu. Mirica  nazove predsjednika Općine (Tešanj), Saliha Sarića, i reče mu da „Bitanga“ prekida štampanje, jer je pjesnik u  knjigu ubacio pjesmu neprijateljskog sadržaja. Sarić upita koja je to pjesma? „Pjesma posvećena Adem-agi Mešiću, doglavniku Ante Pavelića!“ – odgovori Mostarac.  Sarić ga upita: „Kolega Mirica, znate li vi kad je umro taj pjesnik? „Ne znam“. „Umro je 1915., kad nije bilo ni poglavika ni doglavnika.“ Knjiga je odštampana do kraja. Taj zanimljivi detalj, osobno mi je ispričao Salih Sarić.
Nametak mi je mahnuo rukom, pozivajući me  za svoj stol,
„Pa kako je bilo u Zagrebu, je li i vojska napokon gotova“ – pitao me, polušaljivo, brižnim, očinskim tonom. „Pričaj!“ – i ja sam pričao, nadugo i naširoko, skrećući i krivudajući po temama i mimo njih. A kad dođoh do Envera Čolakovića, upitah ga, nesmotreno, poput djeteta „je li čitao Legendu o Ali-pašu“! Nasmijao se pun blagosti, govoreći: „E moj Ibrahime, nije bilo nijedne muslimanske porodice u Bosni koja je držala do sebe, a da taj roman nije imala u svojoj kući. Da je nije imala i da je nije držala u blizini Musafa Istinitog... Envera je puno bolje poznavao moj brat Alija, nego ja. Moguće je da je Alija bio „krivac“ da je Enver napisao pod njegovim pritiskom salonsku komediju Moja žena krpi čarape, pa je i postavljena na scenu sarajevskog Narodnog pozorištva 1943., koje je, Pavelićevim anschlussom u NDH,  preimenovano u Hrvatsko narodno kazalište. 

„Pa i Alija je ovih mjeseci nekoliko puta išao u Zagreb, mogo si ga susresti bar u mesdžidu... „Stvarnost“ se zagrijala da, nakon Biblije, objavi – eto, prvi put od 1945., Kurani – Kerim, onaj prijevod Pandžin i Čauševićev. A Alija bi se prihvatio redakture, koliko sma shvatio. Šteta da nije moglo u Sarajevu, ali hajde-de... Nego, reci ti meni šta sad namjeravaš?“

 Rekoh da kasnim s diplomskim, ali da sam datum dogovorio... moram naći neki posao. „Najbliže mi je novinarstvo, pa pokušat ću...“ U to, na ulazu u dvoranu pojavi se s velikim smotkom novina Šefkija Pašić, zamjenik glavne urednice „Slobode“ Nade Bitange. Pašić je bio markantan, stariji gospodin, strastveni pušač, zaljubljenik u historiju i u svom je listu gotovo redovno objavljivao vrlo zanimljive crtice iz mostarske prošlosti. Dok se pozdravljao s nama, Nametak mu pokaza mjesto do sebe i naruči mu kahvu. Dobri Nametak, odmah je krenuo u intervenciju: „Reci mi Šefkija, šta ti misliš bi li Ibrahim mogao naći kakva prostora za zaposlenje u „Slobodi“? Šefkija podiže obrve, blago se osmjehnu i reče da je u njih ograničen broj radnih mjesta, a „Ibrahim je i tako naš saradnik“. „Objavili smo mi prije par mjeseci intervju s Ibrahimom, povodom izlaska njegove prve knjige pjesama u Sarajevu, ali i vijesti da je izabran i za člana Društva pisaca Hrvatske. Novinar mu je postavio dva pitanja, a Ibrahim mu odgovorio na tri!“ – reče g. Pašić gledajući u svog starog prijatelja. „Pa morao sam – nasmijah se i dodadoh: „Taj se novi novinar, Milivoj Mrkić, malo poigrao aluzijama („otkud tebe tamo“)...  Mada ja ne znam otkud Milivoje u Mostaru, ni kad je odnekud došao, ni kad je preko noći u „Slobodi“ posao našao?“  

Nije znao Pašić te čudne putanje ljudi i načina ekspresnih rješenja njihovih egzistencija, ili se tako činilo. Svojim je sporim govorom i duhanom izgriženim glasom, prije nego što je počeo skupljati u smotak svoje novine, rekao „da bi me volio ujutro vidjeti u redakciji“ i da mu ponesem „Arabiju ljubavi“, volio bi je pročitati. Rukovao se s nama i otišao.

„Otiđi sutra kod njega, dobar je Pašić...“, rekao je dr. Nametak ustajući. Pozdravismo se.

Ujutro sam posjetio Šefkiju Pašić, a on je bio baš na odlasku na neki sastanak. Silazili smo zajedno niz stepenice koje su izlazile na Musalu. Zastao je negdje na sredini, izvadio cigaretu i zapalio. „Nesto razmišljam o sudbini naših pjesnika. Mlad si. Vrlo si mlad. Vidio sam kako su neki, vrlo talentirani, utonuli u islamsku mistiku – i njih danas nema.“ Otpuhnuo je dim cigarete, pogledao u nebo, i lagano zakoračio niz stepenice.

Šutio sam, jer nisam ni s čim mogao povezati njegov kratki monolog na stepeništu redakcije. Ima li veze sa mnom? Biskao sam po glavi tražeći šta bi to moglo biti? Je li to možda poruka? Možda mu je na umu jedna od onih mojih „Pet pjesama Ibrahima Kajana“ iz „Telegrama“?
Mislio: kako izvoru / Da se vratim // Mislio Euzu billahi mineššejtaniradžim // Mislio Riječ / Amin – ili to ima veze s tek izašlom Akšam olur (Vidik br. 5, 1968.).
Ko zna šta mu je na umu? Odrastao sam kao nevjernik. Kada me otac upisao u mejtef 1950.,  mjesec poslije je bio zatvoren. Ja ne znam ništa o islamu.  Ne znam ništa od vjere, ne znam abdest uzeti, ne znam klanjati, a ni Musaf majčin ne znam čitati, niti bih ga razumio, jer je u arapskom pismu i na arapskom jeziku. Pašićeva „poruka“ ostat će mi tajnom.
STAV, br. 226, od 4. 7. 2019., str. 76-77

21. srp 2019.

ENVER ČOLAKOVIĆ, ETIKETIRAN. Autobiografski fragmenti (3)


Ibrahim Kajan, JNA, Zagreb, 1968.


Autobiografski fragmenti (3)

ENVER ČOLAKOVIĆ, ETIKETIRAN

Piše: Ibrahim Kajan

Nakon akademije Tinu Ujeviću u decembru 1968., započela su moja nedjeljna druženja sa Enverom Čolakovićem, na njegovoj adresi u Martićevoj ulici. Ako bi bila doma, obično nam je
prvih 15-20 minuta društvo pravila i njegova supruga Stella, vrlo ljubazna, suzdržane vedrine i neke snažne sigurnosti koja mi je ulijevala povjerenje i osjećaj dobrodošlice. Radila je kao
profesorica klavira, s Enverom je pratila bogati muzički život Zagreba, a jedno vrijeme su bili i autori cijelog ciklusa emisija o glazbi i poeziji na Radio-Zagrebu. U sobu su ponekad znali
utrčati, zadihani i nasmijani, Esad i Zlatan, momci u postpubertetskom veselju.

U obitelji je bila još jedna osoba, postarija gospođa, koja će se u kasnijim posjetama gotovo uvijek portefiti, kad pritisnem gumb zvonca, najbliža ulaznim vratima – i otvoriti ih. Djeca su je
zvala omamom. Gospođa bi mi samo pokazala vrata Enverove sobe, malog salona s velikim klavirom, starinskim lakiranim i zastakljenim ormarom s gusto poredanim knjigama, otomanom, nisokim stolom uz njega i dvije fotelje. Ušao bih, a Envera sam zaticao kako se pridiže i pruža mi ruku uz srdačan stisak. „Omama“ bi, nakon kratkog vremena, ušla s džezvom kahve, šalicama, nerijetko i zdjelicom kolača ili lokumova. Nakon što bi ulio kahve, Enver bi s guštom zapalio svoj duhan! Pušio je cigarete bez filtera, čini mi se, nišku „Moravu“. Filter mu je oduzimao oštrinu duhana,
pa je na račun cigarete s filterom i vođenja ljubavi pravio duhovite usporedbe.

Moj materinski jezik je - mađarski

U zgodi prvog posjeta, u prvu nedjelju iza Nove godine 1969., pitao me odakle su moji roditelji, jer prezime Kajan dotada nije nikada čuo. Prezime ga je golicalo, pitao me postoji li u porodici
neka predaja o porijeklu, znamo li neki usmeni trag ili značenje. Znao sam tek toliko da su „moji“ Kajani iz Blagaja kraj Mostara, da „otac ima neku priču, ali mislim da nije čemu...“ Na
Goranovom proljeću mi je gostujući pjesnik Emin Ilhami iz Skoplja, Turčin, rekao da mi prezime „vuče na turski“ i da bi značilo „kamen koji se kliže“.

„A ja mislim da bi ti mogao biti i mađarskog porijekla moj Ibrahime, jer meni kajan, više zvuči mađarski...“
Htjedoh ga upitati za značenje, ali tada se okrenuo povećoj hrpi neuredno poslaganih listova na kojima su bili strojem otipkani stihovi. „Ne mogu je sad pronaći, ali u jednoj Adyjevoj pjesmi,
čini mi se da ima taj intrigantni leksem, kajan! A nije kamen koji se kotrlja! – smijao se iz meni nejasna razloga. „Ti znaš da je mađarski moj materinski jezik?“, pogledao me. „Ne, ne znam...“,
rekao sam. Doduše u „Životu“ sam, koji sam uredno dobivao od 1964. , ujesen 1967., pročitao Enverove prijevode s njemačkog i mađarskog. Po tome sam znao da prevoditeljski virtuoz, ali
nisam ni slutio da mu je mađarski materinski jezik. Upita me, nasmijan, jesam li zapamtio ijedno ime, a ja rekoh, jesam, Heidi Pataki...

S nama je još sjedila gospođa Stella i na spomen pjesnikinjina imena, kao da se trznula, ili se meni tako učinilo. Pogledala je u Envera. Enver ispriča da mu je Mak, sproljeća 1967., ponudio
da prevede ciklus njezinih pjesma, jer ju je želio predstaviti na Sarajevskim danima poezije.

Mak je bio podcijenjen u Zagrebu

Na stoliću je ležao presavijen „Telegram“. Stella me upita jesam li vidio ankete o „najboljim suvremenim hrvatskim pjesnicima“ u tom listu. Enver ih otvori na stranici ankete. Jedini pjesnik
iz Bosne i Hercegovine obuhvaćen anketom bio je Dizdar, autor slavljene knjige Kameni spavač.
Makovo je ime bilo pri dnu, samo u jednoj autorskoj anketi... Enver je, pučkajući svoju Moravu, rekao:„Bolji je od svih njih zajedno“. Sklopio je novine i dodao: „Nikad oni nisu iskreno ni primili
a Bogami ni razumjeli naše muslimanske pisce. To je njima strana književnost...“
„Ja sam se više družio s Makovim bratom Hamidom, imali smo vrlo bliska mišljenja... Znaš li da se on bavio slikarstvom? Bio je vrlo talentiran, da je studirao bio bi sigurno značajniji slikar
nego što je književnik... ali eto! Nije! Volim njegove crteže tuš-perom sarajevskih veduta koje je uradio 1944. za mog „Ali-pašu“.

Gospođa Stella je tada ustala, spominjući Enveru da ima sat sa svojom studenticom. Pozdravljajući se, spomenu „da je Mak nedavno bio kod njih“, „da jako cijeni njegovu suprugu i
voli kad dođu zajedno“, ali pošto je u „zadnjem posjetu bio malo bekrijske prirode, rezervirala sam mu smještaj u Samoboru...“

Enver je opet užegao cigaretu. Otpuhujući dim, govori kako već duži niz godina prevodi mađarske pjesnike od „početaka do danas“. Prebirao je po papirima, kao da nešto određeno traži, a nije. Pa se nasmijao i zakašljao.
„Eto, Stella reče.... Bio je nedavno Mak ovdje. Zaljubio se, vrag ga odnio. A ja mu opet prevodio tu pjesnikinju, bečku Židovku, objavio je u Životu... Heidi Pataki, Heidi! A onda je Heidi
prevodila Maka na njemački.“
Spomenuh da je upoznah u Mostaru, koncem ljeta 1967. Simpatična, mladolika poliglotkinja. U rano predvečerje susretosmo je slikar Cuco i ja pred Bristolom, pa je povedosmo u sporoj šetnji kroz sokake Cernice. Cuco joj je udvarao, komlimentirao i hvalio pjesme u Životu. Ali, s tankim
šansama… U jednom je trenu zastala na mjestu između Radobolje i baščinskih vrtova - stavila prst na usne i šapnula: „Bulbuli!“ Zaista, iz gustog je raslinja zaljubljeni bulbul bilgisalo na sav glas!

Završavajući taj posjet, ustali smo i zastali ispred ormara punog uredno poredanih knjiga. Gledao sam kroz staklena okna cijeli jedan niz čvrsto koričenih uveza, u platnu, a na hrbatima svake od nje pisalo je Pjesme 1953. godina, Pjesme 1954. godina, Pjesme 1955. godina i tako sve do kraja prvog reda u ormaru, čini mi se 16 svezaka, 16 godišta, obimnih i – arhiviranih!

„To su moje pjesme, neobjavljene. U ovom ormaru je i jedini autorski primjerak romana Legenda o Ali-paši iz 1944, za tisak spremlje zbirke pripovijesti, ponešto sam sad ponovo u
mogućnosti da objavim, ali najviše bih volio da mi izađe roman Fatimin mali svijet, ili samo Mali svijet, još nisam odlučio o naslovu.... Vidjet ćemo, ima signala da bi Legenda mogla
napokon izaći. Nastavio sam pisati i Lokljane, pripovijetke povezane likovima i događajima, zapravo roman... Donesi mi idući put svoje pjesme! Dođi, komu bih inače mogao čitati stihove
mrtvih pjesnika ako ne tebi... Kajanu! E, da si Slovenac, ne bi se ti zvao kao i Ciril. Zlobec. Mora da ste rođaci odbjegli iz panonskog blata.“ Tako sam otkrio što znači moje prezime na mađarskom!

Otkud ti ova riječ u Mostaru: sem?

Negdje pred kraj mjeseca sam mu donio zelenu bilježnicu pjesama koje sam pisao u Dubrovniku i u Mostaru zadnje dvije-tri godine, kad me „potresala žudnja za onim što ne znam“. Tu je bio niz hermetičkih pjesama isprepletenih s onim nejasnim, nepoznatim mi islamom, slućenim tek iz porodične tradicije, iznenada otkrivanog u rijetkim kućnim knjiga (naslijeđenog Kurani Kerima
bez prijevoda), ostatkom bratove mejtefske bilježnice, starih obiteljskih fotografija dženaza, bajramskih skupova... do iznenadnog podizanja zastora nad mostarskoh historijom, za što je
bilo presudno „mentorsko informiranje“ kod Hivzije Hasandedića u „Arhivu Hercegovine“, kad me je škola prijavila na jedno gradsko natjecanje. Enver je čitao rukopisne pjesme i držao spremnu grafitnu olovku. „Otkud ti ova riječ u Mostaru?“ – upitao me i pokazao je u stihu pjesme De profundis: sem. „Ta riječ nije nikad
postojala u Bosni. Došla ti je iz Rusije preko srpskih učitelja.“ Precrtao ju je i iznad nje napisao: osim. I danas su u toj zelenoj bilježnici, na tom mjestu i na još dva-tri, vidljivi grafitni tragovi
Enverove olovke.... Govori kao za sebe: „Akšam olur...Noć pada“ – ovo je za mene otkriće! „Telegram“ ti je već objavio, ja ću odnijeti neke, ako želiš, Tomičiću, jer mu i tako nosim obećani
esej o Endreu Adyiju...“

Pješačeći do kasarne, grijala me podrška „mladom pjesniku koji je donio svoje pjesme na
ogled“.

Književno večer u džamiji

U februaru je došla ona zlata vrijedna vijest: Skraćen je vojni rok! Polovinom sedmice, kapetan mi potpisa izlaznicu. Želio sam do Envera, da se vidimo prije napuštanja Zagreba. Lutao sam po
Griču i Harmici, čekajući da prođu popodnevni sati odmaranja, pa oko šest predvečer, pozvonih na vratima svog prijatelja. Vrata nije otvorila omama, nego Enver, sriktan za izlazak. „Dobro je
da nisi poljubio vrata! Upravo sam krenuo u džamiju, imam književnu večer.“ 

Bio sam zbunjen, jer nisam znao da u Zagrebu ima džamija. Bilo mi je poznato da tramvaji u skraćenoj relaciji „voze do Džamije“, ili „preko Džamije do Borongaja“. Ali „Džamija“ koju spominju kondukteri tramvaja – je Muzej revolucije, nekoć Meštrovićev spomenik kralju Petru. Da bi izbrisao svako sjećanje na kralja Petra, Pavelić je 1943. odlučio na to mjesto utisnuti dubok žig potiranja. Meštrovićevom Umjetničkom paviljonu dogradio je tri minareta, a unutar su ga stručnjaci adaptirali za potrebe islamske bogomolje. Godine 1948., vlasti su „na zahtjev zagrebačkih
muslimana“, srušili minarete i unutrašnje štukature islamske stilizacije, i u bivšoj džamiji - otvorili Muzej revolucije.

„Najbolje je da pođeš sa mnom u džamiju, blizu je...“ Oko 200 metara od Enverove zgrade, pri dnu Tomašićeve, na broju 12, ušli smo u polumračni zasvođeni hodnik i popeli se na drugi kat.
Zastali smo pred vratima na kojima je pisalo: Islamska općina Zagreb. A kad smo ušli, vidjesmo u dupkom punoj dvorani zagrebačke muslimane kako strpljivo čekaju početak zakazane tribine. Tada sam upoznao dr. Sulejmana Mašovića. Do njega su sjedili dr. Kjamil Kamerić i imam Hifzi ef. Alagić. Imam je proučio ašare, a dr. Mašović najavio književnika, govoreći o najviše o
njegovoj „Legendi o Ali-paši“ i o tome, kako je prešućen, „bez krivice kriv“ i „onemogućen“...

Potom je Enver dobio riječ, zahvalio i rekao: Ja sam došao s jedim mladim mostarskim pjesnikom. Zove se Ibrahim Kajan, i eno ga, sjedi u posljednjem redu, do vrata, u uniformi mladog regruta!
Zašto je Enver „zabranjeni pisac“ i zbog čega je „bez krivice kriv“? Znat ću uskoro.

STAV, br. 225, od 27. 6. 2019., str. 70-71

15. srp 2019.

PJESNIKINJA U KASARNI, PJESNIK POD „NESTABILNIM EKSPLOZIVIMA“ / Autobiografski fragmenti (2)


Piše: Ibrahim Kajan 
Foto:Zagreb, 1968.


Autobiografski fragmenti (2)

PJESNIKINJA U KASARNI, PJESNIK POD
„NESTABILNIM EKSPLOZIVIMA“


Tamara, vojniku u Zagreb zatrandala

Leškario sam u vojničkom krevetu u slatkoj osamljenosti - jer su svi „na izlasku“! - pa je u spavaonici neki omamljujući mir pogodan za zanosne i primamljive vizije svake vrste! U to neko s treškom cokulom otvori vrata i drekne iz sveg glasa: Kajan! Posjeta!

Otrčao sam na portirnicu glavnog ulaza u kasarnu. Bio sam iznenađen, jer nikoga nisam očekivao, niko mi se nije najavio, a u Zagrebu nisam poznavao nikog ko bi me mogao posjetiti, osim možda, Gorana Babića. Baš me zanima njegovo mišljenje o „Arabiji ljubavi“ koju sam mu darovao još u Dugom Selu.  Prošlo je gotovo pola godine od njezina izlaska. Doživjela je lijep odjek u štampi („Lica“ su joj posvetila „duplericu“, s dva briljantna esejistička teksta Džemaludina Alića i Stevana Tontića, u „Oslobođenju“ odlična kritika, a zabilježena je u „Delu“ i „Mladosti“). Ne temelju nje sam primljen i u Društvo pisaca Hrvatske. Računao sam da ću, čim se vratim u „civilni život“, jednostavno prenijeti svoje članstvo u matično staleško udruženje Bosne i Hercegovine, što je inače i bilo pravilo: pripadaš Udruženju republike u kojoj živiš...

Ulazeći u sobu za posjetitelje, s leđa sam spazio žensku figuru nagnutu nad stolom. Činilo se da lista neku reviju i da ne čuje moj ulazak. Približih se toj zagonetnoj prilici i zaprepastih se: preda mnom je sjedila Tamara Đedović, jedna od mojih pjesničkih drugarica iz Mostara! Sjedila je za grubim vojničkim stolom i listala, potpuno okupirana, prve yu-novine s primjesom soft-pornografije, „čuveni vojnički ČIK!“

„Tamara!?“ – kliknuh u nevjerici, ali ona me ne pogleda, nego mi mahnu rukom govoreći: „Gledam ovaj Cik! Poslat ću im onu svoju Zeno, zeno, prokleto ti deseto koleno!... “  Tamara je imala govornu manu. Bila je lijepa, ali i nesretna. Jedna joj je noga bila poprilično kraća, da je u hodu uočljivo šepala.

Gledao sam je ne vjerujući očima i slušao ne vjerujući ušima!  Tamara Đedović je mlada mostarska pjesnikinja, a poznajemo se od dana kad sam kao 15-godišnji dječak ušao u Debatni klub mladih pisaca koji je osnovao i dugo  vodio Alija Kebo, legendarni mostarski novinar, boem, književnik i ribolovac.


Kuća mladih umjetnika

„Vidiš odakle sam ja zatrandala da dođem do tebe!? – govorila je (iz torbice izvadila neku knjigu), vraćajući me svojim mostarskim akcentom u rodni grad. Kroz misli mi munjevitom brzinom protutnjaše „slikopisi“ bezbrojnih susreti koje smo, mi pjesnički poletarci, imali u domu njezine gostoljubive majke Ljubice, ličke udovice doseljene nakon strašne ratne kataklizme, u mali, ratom poharani Mostar. Koliko sam puta u tom udovičkom stanu bio ugošćen! -  uz pjesnike Ivana Kordića, Radu Budalića, Mišu Marića, glumca Gojka Šantića, slikare Krešu Ledića ili Tihomira Cucu Stajčića, koji je umro 2016. u Italiji, u izbjeglištvu. Pozivali su u goste - goste Mostara. To što Tamara Đedović, u sred Mostara, piše pjesme čistom ekavicom, bilo je manje čudno, od „poplave ekavskih pjesnika“ i u Sarajevu i u Mostaru, pa čak i u malom Konjicu! Pevali su i Bošnjaci - Safet Burina, Sait Orahovac, Izet Sarajlić, Husein Tahmiščić, Meho Rizvanbegović... a Alija Isaković je jednom zapisao da se u Sarajevu nakon 1945., više „Muslimana pisaca opredijelilo za ekavicu nego Srba“!  

Tamara mi je donije „Život“, ljetni broj 8-9, 1967., koji se, kasneći, pojavio kad sam ja već dobrano gazio strojevim korakom u Dugom Selu. Hvala joj. Unutra su bile tri moje pjesme. Mak je podržavao mladog pjesnika, pa sam u „Životu“ već „stekao neko malo ime“ i u ranijim godinama, kad su mi objavljene prve pjesme, 1964. i 1965.

Želeći je počastiti bar kolačima u nekoj slastičarnici, krenuli smo pješice prema Trgu Republike. Išli smo sporo zbog njezinog otežanog hoda, često zastajkujući uz izloge. Nisam joj imao što posebno pričati o svom vojničkom životu, ali sam nadoknađivao svojim ozarenim riječima o prvoj zbirčici pjesama koje je većinom poznavala s naših malih, zajedničkih mostarskih književnih večeri. Povremeno bismo nastupali s Kebom u Đačkom domu, u Narodnom univerzitetu, u ponekoj srednjoj školi, u ponekom seoskom Domu kulture (u Potocima, Raštanima, Gorancima....) koji su trebali postati rasadnici socijalističke kulture. Nisu joj bile poznate samo pjesme koje je Izet Sarajlić izbacio iz „Arabije ljubavi“. Izbacio je sve one za koje je zaključio da su „religioznog karaktera“. Te nisam, doduše, mogao objaviti ni u bh. časopisma.


Moj brat Mirza

Pita me Tamara zašto sam neočekivano, i još samoinicijativno, odlučio za odlazak u vojsku. Teško je objasniti, valjda sam odrastao, suočavao se prvi put sam sa sobom i apstraktnim društvom – kako ono kažu: nađoh se u raljama stvarnosti između želja i nemogućnosti. Nikad nije jedan razlog. Razlozi se, gle ti to, talože jedan na drugi i isprepliću se. 


Moj brat Mirza

Imao sam 15 godina i za rođendan sam dobio, prvi put u svom životu, ručni sat. Darovao mi ga je brat Mirza te godine, 1959. Mirza je bio glumac prve generacije Lutkarskog pozorišta. Kad bi bio dežurni vikendom, tamo sam provodio sate u polumraku dvorane, ulazio među lukte koje su visjele na nevidljivim koncima, otvarao klavir i dodirivao tipke koje bi zabrujale čudesnim zvucima koji nisu bili od ovoga svijeta. Jednu sam večer, u snu, osjetio snažnu zubobolju, bol od koje sam se probudio plačući. Kad sam otvorio oči, iznad mene je bila moja majka. U velikom je grču, u nijemom je plaču. Rekla je: Mirza je umro. Tako sam ostao bez brata u nesretnom, kobnom slučaju. Imao je 9 godina više od mene, samo 24. A roditelji?  Nisam mogao podnositi njihovu patnju ni ono što je iz tog proizlazilo... Otišao sam, tragom molbe za poslom u školi, u potpuno nepoznato, udaljeno mjesto Kamenica, kraj Bihaća. Ali... tu sam, u bolnom jadu materijalne bijede krajiškog stanovništva, gdje sam u sred snijega viđao bosonoge starice, od učenika dobio uši. Bio sam stidljiv mladić, ali tada sam propadao u zemlju od srama da to neko ne sazna. Dočekavši polugodište, 15. janura napustih gotovo krišom Kamenicu i iz Bihaća se, noćnim busom, vratih u Mostar. U proljeće smo Rade, Ivan i ja, dobili u Dubrovniku odobrenje svojih diplomskih tema. Diplomirat ću iz vojske, valjda! – ispričah tako Tamari, s osmjehom.


Zagrebački pisci gostuju u Mostaru

Pita Tamara neumorno. Pita kako mi je u vojsci, je li mi neobično i je li mi teško, posjećuje li me iko ovdje, tako daleko od Mostara... Spominjem da se tu i tamo vidim s Goranom, da sam upoznao i „hrpu pjesnika od Maribora do Gjevgjelije“ na Goranovom proljeću, i spomenuh, na kraju, da sam jednom susreo i „onog poznatog hrvatskog pjesnika“ kojeg je njezina mama, kad je gostovao u Mostaru, pozvala na ručak. Pozvali ste i mene, dodao sam.

„Zlatka? Zlatka Tomicica?! – trepnula je i koketno se nasmijala. „Joj, s bradom boje meda! Puno ga pozdravi, molim te. I od moje mame... Kako je samo hvalio naše stihove! Za moju pjesmu Zeno zeno prokleto ti deseto koleno rekao je, sjećaš li se, da je antologijska!“  „Odbij mu malo na vino, a i pjesma ga je.... narajcala, činilo se!“, okrenuo sam, bezobrazno, na šalu.

Ne mogu se pouzdano sjetiti kad je u Mostaru gostovala grupa zagrebačkih pisaca. Vjerovatno u ranu jesen, odmah po padu Aleksandra Rankovića, kad su u našem „Narodnom univerzitetu“ (iznenada!) uočili veliki „debalans gostujućih hrvatskih kulturnih radnika na konto srpskih i crnogorskih“. Ekipu su činili dr. Miroslav Vaupotić, Jozo Laušić, Josip Pupačić i Zlatko Tomičić. Priređene su dvije književne priredbe, za odrasle i za srednjoškolce u dupkom punoj kino-sali JNA na Mejdanu... Laušića se slavilo po novom romanu „Kostolomi“, a Pupačića i Tomičića dizalo u vrh, „odmah uz bok Juri Kaštelanu i Vesnu Parun“. U biografiji Zlatka Tomičića, na kojeg je pikirala gospođa Ljubica, vidno mjesto su zauzimale pjesničke zbirke Vode pod ledinom i Četvrtog ne razumijem, putopisi Nestrpljivi život i knjižice o narodnim herojima, Stjepan Sekulić Jucko i Ivan Senjug Ujak.   Publika je izuzetno toplo primila zagrebačke pjesnike i to je gostovanje zaista počastila svojom velikom naklonošću.

Prošlo je podosta vremena od Tamarina posjeta. Vojnički se život nastavljao. Dlanovi su mi bili puni žuljeva od nošenja sanduka s „nestabilnim eksplozivima“. Jedino su me pjesme podizale iznad zemlje. I njhove objave. U jednom septembarskom broju  „Telegrama“  izašle su i one pjesme koje je ispustio Sarajlić iz „Arabije“ - Potomku tatarskom, Stare bratove knjige, itd., a u antologijskom izboru S. Mihalića u splitskom časopisu Vidik br. 5 – i Akšam olur, koja će snažno utjecati na moju sudbinu.

 Krajem godine 1968. sjedio sam u Tingl-Tanglu s Josipom Prudeusom, kad se pojaviše Ružica Orešković s Điđijem, za kojeg nikad nisam shvatio čime se zapravo bavi, i Salih Alić, o kojem tek zadnjih mjeseci saznajem ko je i što je nekoć bio. Bio je,  ukratko, jedan od onih „uništenih i odbačenih pjesnika“, koji je tumarao po Zagrebu potpuno osamljen i tužan. I za njega su rijetki, koji su ga nekoć poznavali kao pjesnika, vjerovali da je davno otputovao na onu stranu svijeta. O svom je trošku objavljivao brošurice anegdota o Tinu Ujeviću što ih je bilježio, kao Tinov intimus iz najneposrednije blizine, ili je i sam njihov junak u Tinovoj sjenci. Njegova nesreća je bila što je prvu zbirku Lirske akvarele, objelodanio u Zagrebu 1942.,  pa odmah potom uvršten u zajedničku knjigu Ranjeni golub, s prijateljima Alfirevićem, Šopom, Krklecom, Vlaisavljevićem i Balentovićem – iste te godine.

„Dobro da te susretoh – reče mi Salih – Zlatko priprema književnu akademiju Grupe Tin, želi te pozvati a nema ti adrese, pa eto, da znaš, bit će u Pionirskom kazalištu Trešnjevka... Zapiši: 14. prosinca 1968.“

Otišao sam na akademiju posvećenu Tinu Ujeviću grupe,kako sam saznao, pretežno radnika pisaca, ali i ljudi koji – ideologijom komunizma potirani – nisu više nigdje pripadali. Osim vrlo značajnog, što će se kasnije ispostaviti, bošnjačkog pjesnika Saliha Alića, tu večer upoznah i markantnog, elegantnog gospodina s leptir mašnom i cigaretom među prstima, nekoć bogatog bega i književnika Envera Čolakovića.


STAV, br. 221-222, str. 90-91, od 30. V. 2019.

22. lip 2019.

Autobiografski fragmenti (1)


Piše: Ibrahim Kajan


Autobiografski fragmenti (1)

TINGL-TANGL, ANTIKVARIJAT MH, UNIŠTENI
BOŠNJAČKI  PISCI




Iz Dubrovnika smo se tog ljeta 1967. vratili u svoj Mostar Ivan (Kordić), Rade (Budalić) i ja, vjerujući da ćemo ujesen dovršiti studij na Pedagoškoj akademiji. U Dubrovniku smo se osjećali – svojim, slobodnim i utopljenim u duhovnu živost slavnog Grada. Posjećivali smo izložbe velikih slikara, imali smo besplatan ulaz na neke koncerte u Kneževom dvoru, a bili smo neizostavni na svakoj novoj predstavi Karališta „Marin Držić“. Čak smo bili i amaterskim glumcima na dječjoj sceni! Živjeli smo nekako „pjesnički“, oblikujući svaki svoj pjesnički brevijar po diktatu vlastitih bića.  Ali, to je posebno poglavlje, na koje se treba jednom vratiti. Nešto mi se tada počelo dešavati s „čudnim“ interesom tematskom pristupu duhovnom nasljeđu čije sam plutajuće fragmente  otkrivao u sebi i pored sebe.
Nisam morao, ali sam to učinio: Otišao sam jedno jutro u Vojni odsjek u Općini Mostar i prijavio se za odsluženje vojnog  roka! Momak koji je vodio tu evidenciju, poznavao je moju najstariju sestru Amiru, pa sam mu poput mostarskog alčaka s hinjenom nonšalancijom dobacio: „Pozdravila te moja sestra Mira i rekla da me ne baciš u Kičevo!“ Bi mu nekako drago, osjetilo mu se u glasu: „A je li? Pozdravi i ti nju....“.
Početkom jesenjih kiša, dođe mi poziv za JNA: Pravac Dugo Selo! Bio sam razočaran. Nije doduše Kičevo, ali Dugo Selo me – dotuklo. Gdje li je to? Putuj, putuj, putuj – najposlije dođoh u neznan kraj. Tridesetak kilometara od Zagreba. Tri mjeseca oštre obuke! Prašinar. Lezi-ustani, lezi-ustani. Brom u obrocima, nedjeljni izlasci u jednu jedinu ulicu, kafana na željezničkom kolodvoru. Pisma roditeljima u Mostar, majčina skromna novčana uputnica iz Mostara. A onda dođe omanji, četvrtasti paketić! Na njemu moje ime i V.P. Dugo Selo, markice s Drugom Titom i plavkasti štambilj: Izdavačko preduzeće „Veselin Masleša“, Sarajevo. Cigaretom spržih špagu i poderah packpapir. Ukaza se san mladog pjesnika: na bijeloj korici veliki crveni krug slikara Mladena Solde i naslov -  Ibrahim Kajan: Arabija ljubavi. Na prvoj mi stranici urednik, Izet Sarajlić čestita novu godinu. Umetnuo je i pismo...
Tako je to počelo u Dugom Selu. A nastavilo se prvom posjetom: Došli su Goran Babić, drug moj iz Mostara na studiju u Zagrebu, i Sonja Manojlović, 17-godišnja  pjesnikinja koja mi je bila urednicom u zagrebačkom „Poletu“.  Bila je lani i u Mostaru. Po njezinom scenariju, TV Zagreb je snimila emisiju o mladim mostarskim pjesnicima. Režirala ju je Višnja, a pjesme govorio njezin suprug Sven Lasta.
Iz Dugog Sela, Goran i Sonja su odnijeli moju molbu za prijem u članstvo Društva pisaca Hrvatske. Trebala je stići prije sjednice u aprilu 1968., kada su Sonja, Goran, Tito (Bilopavlović), Branko (Bošnjak).... očekivali i svoju „službenu“  stalešku potvrdu. „Javit ćemo ti..., pozdrav, servus!“
Tako se s tom posjetom najavljivao možda bolji ambijent jednom 23.godišnjem vojniku  - moje prekomandovanje u Vojnu poštu Zagreb. Tačno tako je i bilo: uoči Nove 1968. Doputovao sam vlakom na zagrebački Glavni kolodvor. Preko puta Pošte 2, bila je moja nova adresa. Intenzivni seminar o vrstama eksploziva! Tako sam postao, nakon promoviranog mladog pjesnika, novopečeni pirotehničar, „stručnjak za eksplozive“!

Tingl-tangl
Nedjeljom, seminaristi bez iznimke dobivaju izlazak u grad. Ja ne izlazim iza ručka, nego iza doručka – želim biti u Tingl-tanglu, gdje cijelo jutro pjesnici, bez prozivke i pozivnice, govore svoje stihove. Pripadaju svakoj različitosti. Oni su nešto drugo. Što – teško je reći. Ting-tangl je postao hit tema zagrebačkih medija, a interes se prelijevao u listove susjednih republika. Kad sam došao prvi put, govorila je gromkim glasom Ružica Orešković, neokrinjena kraljica te pjesničke krčme. Bio sam sa Stojanovm Vučićevićem, s kojim sam – obojica u vojničkim odorama – sudjelovao na Goranovom proljeću. Govorili smo i tu. Onda me pozvao najstariji koji se tu zatekao, s predivnom bijelom bradom i rekao mi svoje ime: Salih Alić.
U aprilu, na trgu Republike susrećem Gorana. „Primljen si!“ – kaže mi i ja znam da se to odnosi na prijem u Društvo književnika. „Svi smo primljeni, svih nas šestero, u paketu.“ Na Trgu, Goran prilazi kiosku i traži „Telegram“. Smota novine i pruži mi ih. „Evo ti je izašao kratki prikaz „Arabije ljubavi“. Potpis je Diogeneš 68.“ „Pa ko je to?“ – pitam. „Slavko Mihalić.“ Rastajemo se. Idem preko Zrinjevca u svoju V.P. kod Pošte.


Zagreb, Antikvarijat MH, 1968.
... Mladi sam vojnik u Zagrebu. Ljeto 1968., bit će da je bio vreli august. Petak je, vojnički je ručak završio, a kasarna „Maršal Tito“ u austrijskoj vojarni, utihnula je. Sjedio sam u sparušenoj, žućkastoj travi dvorišta, pušio Filter 57 i dosađivao se. Da sam zatražio izlaznicu, mogao sam ponovo utucati vrijeme u zujanju po Ilici, svratiti u čitaonicu i prelistati bosanske novine.  S druge strane zida tutnje tramvaji. Ovi koji putuju s posljednje stanice na Černomercu, zaustavljaju se baš iza mojih leđa, Podigao sam se i popeo na kamen ispod zida, pogledao u tu „slobodu zlatnu“ poput znatiželjna djeteta: u jednom trenu odlučio sam prijeći na tu stranu, prihvatio prstima betonski vrh, zagrebao cokulama po zidu namreškanom malterom – i preskočio ga! Trenutak prije zatvaranja tramvajskih vrata, bio sam sljubljen s tjelima gomile koja me pritiskivala sa svih strana. Ali, vozio sam se i to je bilo najvažnije! Dežurni vojnik nije mogao vidjeti moj „bijeg u slobodu“, a neće vidjeti ni „povratak“...
Izdurao sam do prvog tramvajskog stajališta i izvukao se, osjećajući znoj kako mi curi niz vrat i slijeva se niz leđa,  ispod strogo zakopčane vojničke uniforme. Koračao sam bezbrižnim, laganim korakom, osvrčući se znatiželjno na sve strane, zagledajući izloge, zastajkujući. Kad sam naišao na Antikvarijat Matice hrvatske, u koji sam već jednom ulazio, primjetih da je još otvoren, pa uđoh. „Samo bih malo pogledao knjige....“, rekoh knjižaru. Čovjek mi srdačano odzdravi, a onda me, budući da nije imao nijednog kupca,  dobrodušno upita:
 „Odakle si vojniče? Izgleda da voliš knjige.“ 
„Iz Mostara“, rekoh. Onda stidljivo dometnuh stišanim glasom. Riječ po riječ, povjerih se.... samohvalno! „Čitam, čitam... a ponešto i sam napišen, znate ono, za svoju dušu.“
„Sigurno pjesme. Šta bi mlad čovjek drugo i pisao u Mostaru, osim pjesama ...“ – govorio je veselo. Potom pridodao pritanje: „A kako ti je ovo ime?“ „Ime mi je Ibrahim“, odgovorio sam i već započeo lutati pogledom po policama.
„Pošto si Bosanac, još iz Mostara, pa još i Ibrahim, volio bih da pogledaš tu policu na dnu..., sve su to knjige bosanskih pisaca muslimana što ih je davno, davno objavila Matica hrvatska.“
Nisam mu ništa odgovorio.  Gotovo sam kleknuo pred posljedni redak stalaže, pri samom podu, da pogledam knjige pisaca koje mi veseli knjižar preporučuje. Očekivao sam da će to biti međuratna izdanja koje Kikićeve knjige, ili Hamze Hume... jer to su bili najstariji pisci „naših muslimana“, Kikića su ubili četnici a Hamza je još bio živ – obojica slavljeni u školskim programima. Bilo mi je nešto čudno: ni Kikić, ni Humo nipošto nisu mogli biti „davno, davno obvaljeni u Matici Hrvatskoj!“, o čemu mi govori prodavač knjiga.

Uništeni bošnjački pisci
Knjižar mi priđe s leđa, sagne se i uze sve te knjige, a bilo ih je tridesetrak zasigurno, i odnese ih na pul. „Da ne klečiš...“, reče i prepusti me neočekivanom, šokantnom susretu s imenima pisaca i naslovima knjiga za koje nikada, ama baš nikada nisam čuo!
 Najstarije,  štampane prije stotinu godina, - izgledale su mi, meni, 24-godišnjaku, kao da dolaze iz pretpotopnog vremena iza kojeg postoji samo tajna koja je, možda ovog trenutka, u jednom svom obliku, otkrivena. Mislim – da u tim trenutcima nisam ništa mislio. Čutila su mi bila zbrkana i blesava! Kako sam mogao i pomisliti da je to bio pronalazak artfekata umjentnine riječi, što su, na moje oči i samo za mene - izronili iz prisilnog zaborava mojih škola koje nisu htjele čuti ni riječi o ovim knjigama sa „dna police Antikvarijata Matice hrvatske“ u staroj zagrebačkoj Ilici.
Neke su knjige bile broširane, s tankim koricama, tanjim od stranica u povezu koji su omatale, neke čvrsto uvezane u platno ili u kartonske ili neobične, (kao!) plastificirane korice s naslovima utisnutim u tu materiju potut preciznih slova u duborezu – pa pozaćenih!
Lijepa bošnjačka imena bosanskih muslimana stajala su na mjestima njihovih autora. Osman, Edhem, Ahmet, Abdurezak... Pridržavao sam ih kao da su krhki starci koje unuci nikada nisu upoznali!
Počeo sam, dakle, odvajati jednu po jednu, zagledati ih, pročitavajući imena i prezimena autora i naslova - ništa mi nisu govorili, niti mi nisu značili. Evo ih: Osman – Aziz: „Iz bosanskog života“, „Na pragu novog doba“, „Bez svrhe“ i „Bez nade“; Edhem Mulabdić: „Zeleno busenje“, „Na obali Bosne“, Abdurezak Hifzi Bjelevac: „Pod drugim suncem“ „Rene Logotitedes“, „Minka“ i „Muhammed“; Ahmet Muradbegović; „Haremska lirika“, „Husein-beg Gradašćević“; Alija Nametak: „Bajram žrtava“, zatim Enver Čolaković: „Legenda o Ali-paši“,  (pisca živućeg, odbačenog i zaboravljenog, susrest ću  vrlo brzo susresti, s njim ću postati prijatelj), te knjižica Husejna Gjoge Dubravića „Iz perzijske književnosti“ . Sve su objavljene u izdanju Matice hrvatske i Sv. Ćirila i Metodija između 1896 i 1936. godine, osim Dubravićeve, nju je objavio Bekir Kalajdžić 1914. u Mostaru, u nakladi Prve muslimanske štamparije! Ipak, jedno književno ime sam znao, čuo sam za njega, pričalo se o njemu kako „i dalje rovari“, o mostarskom Sarajliji Aliji Nametku, zbog kojeg  lanjske godine, 1967., zabranjen časopis „Život“! „Nesmotreni“  glavni urednik „Života“, Mak Dizdar, uvrstio je Nametkovu priču u časopis pa je Centralni komitet podigao Veliku oluju!

Prebirao sam vojničke džepove. U jednom sam pronašao ono što sam tražio: na četvero presavijenu papirnu novčanicu, jedinu koju sam imao, u vrijednosti od 10 dinara. Odvojio sam deset knjiga.  I cijena im je bila – obesmšiljena i obescijenjena. Od tada su moje blago, i nosam ih, barem jednu od njih, svaki put kad putujem iz Zagreba u Mostar ili iz Mostara u Zagreb.

STAV, br. 219, 16. V. 2019.

IZGON IZ RAJA

ibrahim kajan IZGON IZ RAJA Stotinu puta dušu predadoh, ali mi je svaki put vrati Gospodar moj Želeći mi pokazati kako se ...