25. kol 2015.

KURVINO OBEĆANJE



 Dnevnička proza Ibrahima Kajana


KURVINO OBEĆANJE



U mraku perspektiva koje država nudi mladima (kakvo je
danas u po dana), teško je očekivati da neko s razumom procjenjuje možebitne ponude koje bi, u inicijativi, riješili njegov gorući egzistencijalni status. Tako mu i kurvino obećanje, koju je susreo prije pet minuta, izgleda blistavo! Zbog njega, tog rajskog obećanja, u stanju je odgurnuti u kanal i rođenu majku. Ne postavlja se pitanje drugog koraka, "kamo i kako dalje". Po prirodi stvari, kurva ima svoju "klijentelu" i može samo to ponuditi. To je "drugi korak".


OZLOGLAŠENI REALIZAM I PRECIJENJENI KONCEPTUALIZAM?
Dnevnička proza


Prijateljski susret s mladom likovnom umjetnicom u "Portu". Pratim njezin rad i vrlo uspješnu liniju afirmacije. Čini se da je enformel bitno obilježje njezinih slika koje kritika cijeni a publika solidno prihvaća. Zbunjuje je, s razlogom, da i najobrazovaniji (u formalnom smislu) - najčešće žele imati (u svom stanu) "jasnu, prepoznatljivu, realističku sliku". Zbog toga mnogi slikari, osobito mladi, naizgled "komercijaliziraju" svoj izraz, čuvajući (za razliku od pukih amatera) dignititet temeljnog likovnog zahtjeva. Slikajući u realističkom maniru, oni ne rade ništa loše - jer su svi likovni pravci, kao što su i književni žanrovi u književnosti - potpuno legalni. 

P. S. Likovna kultura "našeg svijeta" jest, zaista, vrlo niska; "naše kuće" u najčešćem slučaju nemaju nijedne slike nijednog našeg slikara! Nađe se poneki goblen, neka reprodukcija. Ili lijepa kaligrafska izvedba uramljene levhe.



22. kol 2015.

AHDNAMA U POLITIČKIM RALJAMA



Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Ni u jednom solidnom sf filmu ili štivu, inteligentni svemirci ne interveniraju u mišljenja Zemljana: ne miješaju im se u historiju. Tako ni mišljenja aktera iz 1463. nije uputno nikako, a pogotovo ne politički, prebacivati – u godinu 2015-tu! A takvih pokušaja ima ko pljeve! Tako je jedan mladi mislilac nedavno izribao na pasja preskakala fra Anđela Zvizdovića, nazivajući da „dajdžom“ a ne „ujakom“, jer se „pokorio sultanu El-Fatihu i snishodljivo primio iz njegovih ruku onu spasonosnu Ahdnamu“, dokument o slobodnom ispovijedanju katoličke vjere.
Neposredno prije nego što će sultan Mehmed el-Fatih predati glasovitu Ahdnamu u ruke fra Anđelu Zvizdoviću, među njima se svakako morao ostvariti dublji kontakt, što je vodio znamenitom činu na polju Milidražu u blizini Busovače. U jednom je suvremenom izdanju citiran „transkript“ (Omerbašić, Zagreb, 1999.) pripisan mr. Dubravku Lovrenoviću. U njemu se kaže da je fra Anđelo svoju odlučnu namjeru ovako plasirao uznemirenoj subraći: „Sultan  je na dva dana hoda od Fojnice i već sutra eto nam ga na vrata. Pitam se i pitam vas, hoćemo li i dalje čekati i sjediti prekriženih ruku? Znam, već vidim upitne poglede u čuđenje pa zar mi siromašni i neugledni redovnici da spašavamo ono što nisu u stanju svjetske sile i oružje? A pogrešne su to misli, jer upravo zato što oni nisu mogli, mi moramo činiti. Mi smo u ovoj zemlji više od stotinu i pedeset godina. Stekli smo, a svi znamo kako teško, povjerenje ovog naroda. Ako ga još i mi napustimo, šta će mu ostati? Uostalom sjetite se zar i utemeljitelj našeg reda sv. Franjo Asiški nije u svoje doba išao pred egipatskog sultana?“
Braća su ga razumjela, ali ga nikako ne mogu razumjeti neki ljudi danas, ni njegove riječi kojima se sultanu obratio: „Pozdrav tebi, o svijetli care, gospodaru nebrojenih naroda i svjetova. Pozdravlja te skromni franjevački redovnik i bosanski kustod fra Anđeo Zvizdović, sluga Božji i sluga bosanskog katoličkog puka. Zahvaljujem ti što si se udostojio i primio me… Slušaj zato što ću ti sada kazati, jer to nije samo za moje dobro i moga puka, već i tvoje i tvoje Carevine...“ Zvizdović ga potom podsjeća na sve što ih povezuje kao ljude koji vjeruju u Gospodara svjetova, kako ih Bog upućuje navodeći im primjere zajedničkih pejgambera u Bibliji i Kur'anu Časnome spomenutim, o toleranciji  koju Božja knjiga Poslanikom objavljena, širi među kršćanima i židovima. Potom reče: „Ako je tako, zašto onda svijetli care, ništiš i robiš dobri bosanski puk, naše gradove, sela i crkve, zašto ga satireš i ubijaš, zašto pališ zemlju i pretvaraš je u prah i pepeo... Većina naroda je izbjegla, a oni koji nisu izbjegli i u roblje odvedeni, spremaju se da krenu za njima. Upitaj se tko će obrađivati njive i polja, tko će žeti i mljeti, tko će vaditi zlato iz rudnika, i tko će na koncu tebi služiti i porez plaćati ako svi odu.“
Posljednji dionicu svoje fuge ovako je zaključio: „Zato te care, u ime redovnika sv. Franje i u ime bosanskog puka, molim i zaklinjem i tvoj carski list tražim, kojim ćeš nam jamčiti slobodu ispovijedanja vjere prisutne na ovim prostorima više od hiljadu godina. Molim da se svi prognani i uhićeni vrate svojim domovima, a mi ćemo ti služiti kao gospodaru dotle dok se Bogu bude svidjelo.“
Sve ostalo je historiji poznato: sultan je Anđela zaogrnuo modrim plaštem i predao mu list slobode sačuvan u fojničkom samostanu do dana današnjeg: "Njegovo Veličanstvo, osvojitelj, sultan Mehmed; kad je bosansku krajinu zauzeo i osvojio, u toj pokrajini stanujućim katoličkim svećenicima dao je sadržaj ove uzvišene Ahdname. Carskog uzvišenog znaka i grba, veličanstva hvale svijeta naredba je:
'Ja sam sultan Mehmed han, neka je poznata svima uopće, prostom puku i odličnicima
ova moja vlastodržačka previšnja povelja (ahdnama) kojom bosanskim svećenicima
ukazujem veliku pažnju te zapovijedam: Spomenutim i njihovijem bogomoljama ne
smije biti smetnje ni pritiska, neka se smjeste u svojim bogomoljama, te kako od
uzvišene moje strane, tako i od mojih vezira, niti od mojih podređenih, niti od mojih
podanika-raje, niti od svega stanovništva cjelokupne moje države spomenutim nitko ne
smije se miješati u njihove stvari, niti ih napadati ni vrijeđati ni njih ni njihov život
njihov imetak ni njihove bogomolje. Također iz tuđine osobito u moju državu dovoditi
ljude dopušta im se. Stoga spomenutim izdajem moju uzvišenu zapovijed u kojoj im
posvećujem moju brigu i pažnju, te se kunem teškom zakletvom, Stvoriteljem
Gospodarem zemlje i neba, sa sedam mushafa, velikim Božjim poslanikom
(Muhammedom a.s.) i sa 124.000 pejgambera i sabljom, koju pašem, da ovom što je
ovdje napisano nikoja osoba ne smije se suprotstaviti, dokle god ovi (franjevci) služe
meni i mojoj zapovijedi budu pokorni '. "
Pisano 28. svibnja na granici Milodraževa.
Takvu deklaraciju, ni u kakvu obliku, muslimani na Zapadu nisu nikada mogli dobiti; zapadni vladaru su potirući tursku vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Hrvatskoj i Dalmaciji – pomlatili su ih, pokrstili ili protjerali sve do jednoga.

AVAZ, prilog SEDMICA, 22. 8. 2015., str. 14-15

15. kol 2015.

NEPRIJATELJI KOJI RAZUMIJU SVOJE DUŠE




Historija iz zasjede



Piše: Ibrahim Kajan

Zaista je nezamislivo koji bi zijev postojao u bosanskoj historiji, da nije dobrano popunjen podacima, obavijestima i „zgodovinama“, iz neusporediva putopisnog djela Evliye Čelebije „Seyahatname“. 
Dok čitate njegove zapise, nerijetko vrlo jakih emocija, svakako ćete primijetiti jedno autorovo obilježje – a i to obilježje pripada dobrom duhu djetinjstva i jezgri neoštećene nikakvim nevoljama – što se jasno razotkriva u činjenici da autor gradovima koje opisuje nikada ništa ne oduzima i ne umanjuje – nego im dodaje, uljepšavajući brojem i ukrasom mnogostruko uvećanim sve što je vidio ili o čemu je doznao!
Posebno nas zadivljuju Čelebijini zapisi etnografskog karaktera, potisnuti u drugi plan – o odnosima među ljudima, ali i razumijevanju i uočavanju nevjerovatnih oljuđenosti u prilikama i na mjestima potune neočekivanosti! Briljantni su njegovi portreti o ljudima koje susreće na svom putovanju po Srbiji, Bosni, Dalmaciji, Slavoniji, poput onog o jednom od suradnika Husrev-begovih, Murat-begu Tardiću, rođenom Šibenčaninu. Taj je Murat-beg imao kroz cijeli život trajne kontakte s obitelji, a najčešće s bratom Jurjem, svećenikom katoličkim. Priča Čelebija o susretu s generalom Splita, u raskošnim bojama opisuje Dubrovnik, podrobno zapisujući strukturu dubrovačkih vlasti i razgovore s njima. Opisan je i susret s banom Nikolom Zrinskim, koji ga se očito dojmio, jer ističe da “bijaše pametan, trezven i inteligentan…“ Ali, jedan zabilježeni događaj je zasigurno antologijski. Pisan je neposredno po viđenu završnice ljutog, jednog od sukoba turske i mletačke vojske na graničnim prijevojima Dalmacije i Bosne, navrhovima krševitih i neprolaznih mjesta Prolog-planine”.
U kadru opisanog prizora vide se na leševi, polomljeno oružje, poderane zastave, skršeni križevi. Muslimani su se veselili pobjedi. Gazije su, kaže Evliya, njegovj ekselenciji, paši, darovali mnoge skupocjene zarobljenike pa nastavlja pašinim riječima:
- Da ostale zarobljenike pobijemo?
Vojnici nisu pristali, nego su rekli:
- Ako ćete pobiti ove zarobljenike koji su nama pripali, onda treba da posiječemo zarobljenike koji su vama pripali...
Tako je došlo di sukoba oko podjele ratnog plijena, pa su, svjedoči Çelebiya, pozvani livanjski kadija i livanjski muftija da stvar pravično rasprave. U jednom trenutku, kroz priču, paša doznaje da je “jedan krajiški gazija bio sakrio jednog kršćanskog haramiju u kožu”. Paša se rasdio i naredio: - Odmah mi dovedite tog čovjeka i zarobljenika kojeg je sakrio.
Kada su obojica došli na stratište i kad je paša naredio: - Odmah krvnika! – ovaj se junak savio oko vrata svog zarobljenika, te pomažući i plačući rekao:
- Aman, veliki veziru, ja sam se s ovim zarobljenikom pobratio na bojištu, on će s mojom vjerom otići u raj i to će za mene, jadnika, biti šteta; a ako ja umrem, pri meni će ostati vjera ovog zarobljenika kojeg sam pobratio, pa ćemo oba u pakao, te sam opet na gubitku.
On se bio složio na svog zarobljenika, i nije ustajao s njega.
Kad je odvažni paša upitao: - Hej, gazije, što je ovom čovjeku?
Serhatske gazije mu odgovoriše: - Kad naši junaci na ovoj našoj krajini padnu u kršćansko ropstvo i tom prilikom jedu i piju za stolom, oni se pobrate s kršćaninom i zakunu da će ga u slučaju potrebe izbaviti iz nevjerničkog ropstva, a musliman, opet, zada vjeru kršćaninu i rekne: “Ako ti padneš nama u ropstvo, ja ću tebe izbaviti od Turaka.”
I tako dadnu jedan drugom čvrstu vjeru (ahd-u emân) rekav: “Tvoja vjera moja, a moja vjera je, opet, tvoja.” “Je li?” “Jest.”
Zatim liznu međusobno krvi. Tako se pobrate musliman s kršćaninom.
Eto u ovom slučaju ovaj nevjernik je pobratim ovog gazije. On je nekada izbavio iz ropstva muslimana. Sada je, eto, ovaj nevjernik, što je u rukama ovih ljudi postao sužanj. Ako ga (njegov brat) spase, onda je on ispunio svoju zadanu riječ i vjeru. A ako sada ovaj kršćanin bude ubijen, on ide u raj, a ovaj (musliman) ide u pakao s vjerom nevjernika. Premda ovo nema ni u muslimanskoj ni u kršćanskoj (svetoj) knjizi, to je ipak ovakav običaj na ovoj krajini čest. Kada su to kazali paši, on je rekao: - Oslobodite ih obojicu.
“Svi mi, međutim, ostali smo zapanjeni pred ovim razgovorom” – piše Evliya.

Iz zahvalnosti zbog stečenih spoznaja o svojoj domovini i o sebi samima, Evlija bi morao imati spomenik u srcu države u čiju je povijest ugradio ključne podatke iz zatamnjenih ili nevidljivih strana historijskog protoka.

AVAZ, prilog SEDMICA, 15. 8. 2015., str. 14-14

11. kol 2015.

DRAMA POSTOJANJA, ŽUDNJA ZA JEZIKOM



Piše:  dr. Ibrahim Kajan

Bez umjetnosti ovaj bi svijet bio pust; bio bi svijet ljudi koji su se vratili u svoju divlju postojbinu. Poslijeratno gubljenje kulturnog prostora -  nestajanjem muzeja, kinodvorana, izdavačkih kuća, knjižara, književnih časopisa, kulturnih rubrika u dnevnim novinama – već su u najmlađim generacijama stvorile naviku nečitanja, neposjećivanja likovnim izložbama i književnim večerima, a poslijeratni mladići i djevojke manjih gradova i sela ne znaju ni kako je izgledala kinodvorana niti može dočarati doživljaj filma projiciranom na velikom kino-platnu. Kulturni identitet države se kruni a u ljudima gasnu i trnu potrebe za koje je mislio da bez njih ne može živjeti. Da, pokazalo se istinitim staro iskustvo: umjetnost je (knjige, slike, koncerti…)  u siromašnim zemljama rezervirana samo za elitu. Gdje umjetnost rezervirana samo za elitu, novim je umjetnicima taj prostor nedostupan na višeznačan način.

Po Bosni i Hercegovini, po susjednim zemljama, a od rata i dalekim zemljama Europe i svijeta – lutaju izgubljeni pjesnici naših malih jezika u potrazi za svojim poetskim azilom. O njima na nedvojben način svjedoči ovaj Zbornik radova sudionika 7.KNS međunarodnih književnih susreta u 2015. godini kojem pokušavam ispisati nekoliko uvodnih riječi dobrodošlice i ohrabrenja. 

Zbornik je strukturiran od šest tematskih ciklusa, sa ukupno blizu dvije stotine pjesama i isto toliko autora. Začuđujuća brojnost i pripadnost različitim dobnim skupinama pisaca u Zborniku, nije neobjašnjiva: tekstovi su potpisani imenima žena i muškaraca, mladih i zrelih ljudi, nadahnutih početnika i profiliranih umjetnika koji, u značajnom broju, najčešće živi u nekom  od bezbroj gradova  velikog svijeta kamo ih je sudbinski udes bez milosti nastanio. 

Kad čovjek dočita ovu veliku panoramu pjesama i proznih zapisa, onda mu postaje jasno da kreativni porivi nisu uvijek i isključivo estetski, nego da posjeduju i jednu dodatnu dimenziju – dimenziju žudnje za svojim materinskim jezikom doslovno utopljenim i prigušenim u moru stranog im jezika u kojima valja oblikovati  ne samo egzistencijalnu, nego i književnu sudbina. Kako su u nemogućnosti praćenja književnih tokova u svojim matičnim, nacionalnim književnostima, književni im je razvoj u labirintu koji ih zavodi između sjećanja na pročitano i tek stečeno čitateljsko iskustvo u „novim životima“ zapadne i istočne strane svijeta.

Zbog toga, čini mi se, njihovi književni radovi i nisu napisani „pukim jezikom“ „domaće književne prakse“, nego potječu iz složenijeg i slojevitog diktata unutarnje patnje.  To je govor središnjeg jezgra koji sve polaže na ispovijed, na priču ili misaoni refleks, na jedinstvenoj drami čovjekova postojanja. Otuda ti poetski svjetovi, ma koliko ponekad nesavršeno pa i nezgrapno djelovali, jesu u najvećem broju objavljenih rukopisa na svoj način izvorni, autentični, „otkačeni“ i izdvojeni. Svaki od ovih radova je ispis jedne   potrage za svojim izgubljenim rajem;  je li riječ o metaforičkom džennetu, ili pak onom porušenom i sa zemljom sravnjenom  u kojem je pjesnikovo biće doslovno stanovalo – zagonetka je o kojoj se očituje samo pjesnička vizija. 

U ovim se rukopisima objavljeni svijet  nerijetko identificira krajnjim oblicima između „tamne nijemosti“ i „sarkastične ironije“, u kojem defiliraju imitacije života, surogati koji su pogazili zbilju i režirani život ispunjen „kao ljubavlju“, „kao tolerancijom“ i „kao  životom“. Sve ostalo je (tematska) potraga  - potraga za tijelom, za ljubavlju, za onostranim, za  jezikom i za zavičajem: za jezikom i za zemljom u kojima je biće bilo sretno.                                                                            
                                                                                      Mostar, 10. VII. 2015. 

Predgovor, u: MOSTOVI SVJETLOSTI, Zbornik pjesničkih radova, Sarajevo, 2015., str. 5-6

8. kol 2015.

GOSPA OD KONDŽILA



Historija iz zasjede



Piše: Ibrahim Kajan

U samoj sredini mjeseca augusta, mjeseca kolovoza, dan je Velike Gospe. Tog će dana krenuti hodočasničke kolone katoličkih vjernika prema žuđenom brdu Kondžlo u selu Komušine pokraj Teslića. Već je blizu 250 godina kako narod dohodi, hodočašćem odaje duboko poštovanje Djevici Mariji, poput živog, duhovnog manifesta ljudskog življenja u oklopu tvrdog povijesnog vremena. 
Taj se bosanski Delfi katoličkog svijeta, kako ga nazva Arthur Evans, 15. augusta će zažuborit romorom smjerne molitve za mir u svijetu i oprost grijehova – jer mira na svijetu ima malo, a grijehove ima puno;  u našoj zemlji, kao i u okolnim, najviše treba moliti za „griješne strukture“ domaćih političkih vucibatina.
Zadnjih godina na brdo Kondžilo popenje se  i po deset tisuća vjernih, koji svoja lica, u dubokoj kontemplaciji, okreću prema jednoj slici, prema ikoni za koju jednostavna duša vjeruje da je čudesna i da o tome ima neporecive dokaze.  Ikona, za razliku od duha, ima svoju historiju, doduše nejasnu, ali vrijednu narodnog pamćenja, pa nije naodmet da se o njoj još jednom kaže poneka riječ.
Kad je sir Arthur Evans, arheolog (ali i špijun), „slučajno“ zabasao u Bosnu 1875., u Komušine, izgleda da tu ikonu Gospinu nije vidio, niti ju je u svoj tefter zabilježio. Dragocjen je njegov opis prizora pred kapelicom na brdu u jeku bosanske krize provocirane „hercegovačkim ustankom“ 1875. 
 „ Kod kapelice se odigravalo sljedeće: svaki seljak, čim bi stigao, ponizno bi se poklonio ispred zdanja i izveo izvjesne mistične i pobožne pokrete, povezane sa njegovom religijom. Onda bi hodao oko kapelice; ako je posebno pobožan, puzajući. Poslije napuštanja misterioznog krova, mnogi su vjernici ostajali vani na koljenima, neki su brojali svoje krunice, drugi pružali stisnute pesnice u nekom naročitom stavu, možda namjerno da bi predstavili krst….“ Evansa je zbunio „potpuno muslimanski izgled mnogih kršćanskih vjernika“, čudeći se kako je utjecaj islama duboko utjecao i na sam obred. „Mnogi su puzali po zemlji i ljubili je kao da su bili u džamiji. Jednog čovjeka sam potpuno zamijenio s hadžijom, turskim hodočasnikom: bilo je i drugih sa izbrijanim tjemenom ili, pak, poput pravih muslimanskih vjernika sa jednostavno ostavljenim perčinom koji su vjernici tako brižljivo čuvali kako bi pomogli anđelu Gabrijelu da ih lakše odvede u raj. Također, tamo je bilo i žena sa licem potpuno pokrivenim i izgledalo je da strahuju od propisa Kur'ana…“
Po katoličkim ljetopisima, nakon što je „Bosna izgubila svoja svetišta na sjeveroistoku zemlje“ dolaskom Turaka, ubrzo je ustanovljeno „novo milosno mjesto Gospinog poštovanja“. Sekretar biskupa fra Marka Dobretića ostavio je zapis da je „dana 7. rujna 1779. uoči svetkovine rođenja Blažene Djevice Marije, (biskup)  ustajao u cik zore, i pošto se bila sabrala sa svih strana velika množina naroda  a pošto se ovdje čuva i pobožno štuje vrlo stara i čudotvorna slika Djevice Marije na nebo uznesene“ – započele su „ispovijedi vjernika i saslušanja problema raznih pojedinaca“. Tog je trenutka, na tom mjestu, startala vanjska historija svetišta u Komušinama, unutar kojeg je ključna, navodna ikona iz „predislamskog vremena jedne muslimanske kuće“.
Legendarna priča o slici Gospinoj, „vrlo staroj, čudotvornoj i u narodu poštovanoj“, zabilježena je u nekoliko varijanti. Neki joj se elementi „ponavljaju“ i iz drugih predaja, npr. da je slika „ranjena“, tj. „probodena“ od „turskog dušmanina“ koji potom poludi i baci se u rijeku… 
Za Gospu od Kondžla kaže se da je bila u Mrkotićima kraj Tešnja. Našao ju je „član ugledne muslimanske obitelji Čapljić nekad zvane Kapetanović“.  Elem, taj ju je Kapetanović pronašao u trnju, prenio je doma i sakrio u hambar žita. U neko doba čovjeka je počela mučiti savjest pa se posavjetovao sa šejhom, koji mu je rekao da sliku vrati katolicima jer je to njihovo. Momke koji su u Komušine donijeli sliku, župnik je blagoslovio za taj „sveti put“, kaže se u jednoj suvremenoj brošuri. 
Danas je kapelica na brdu Kondžilo ljupka, zastakljena višekutna arhitektonska struktura. Tijekom rituala iz nje se iznosi ikona osebujne „historije“ oslonjena na viševarijantnu priču o njezinom porijeklu - „odnekud stvorenoj“ ili „od muslimana iz njegova predislamskog života sačuvanoj“.
Bilo kako bilo, izranjanje slike Gospina Uznešenja na nebo „iz tajnovitog“ (muslimanske kuće!) i njezino vraćanje „latinskom miletu“, osim pučke maštovitosti, ima i dimenziju „nadomještene predaje“ ciljane na življi „proplamsaj vjere“ te  nužnost susretanja s drugima, upozorenje da na ovom svijetu niko nije sam i da niko nije  otok.
AVAZ, prilog SEDMICA, 8. 8. 2015., str. 14-15

1. kol 2015.

Boj za Banjaluku: istina i predaja



Historija iz zasjede


Piše: Ibrahim Kajan

Banja Luka je ostvareni grad jedne politike koja je bila neusporedivo ambicioznija prije tako malo vremena, i rasprostirala se preko nekoliko današnjih državica ojađenih njezinim zlokobnim planovima. I danas je Banja Luka još na svom mjestu, u Bosni i Hercegovini, ali bez većine svog autohtonog, ratom potisnutog stanovništva.
Jedno od najdubiljih zapamćenja iz bosanske historije, odnosi se na vrijeme najveće prijetnje pogibijom i nestankom Bosne -  iz one godine dana kad se na bosanskim granicama u maju 1736., iznenada, bez ratne objave, pojavila moćna Austrija sa 150.000 vojaka. Austrijski je bog Mars odbauljao s bosanskih granica okrvavljen i slomljen septembra 1737. g. – ne dobivši bosanski ejalet Osmanske Carevine, ali izgubivši vojničku čast – isključivo od onih starih Bosanaca.
Mirovni sporazum koji je Austrija kao rastuća sila sklopila s Turskom prije kratkog vremena (Požarevac, 1718.), nije joj, očito, ništa značio. Tajno sklopljeni pakt s Rusijom, značio joj je puno više: po njemu je trebala dobiti Bosnu, dijelove Srbije i sjevernu Albaniju! Po tom je „sotonskom dogovoru“ Rusija otvorila front i „ispraznila Bosnu“ od njezinih branitelja odvlačeći ih s turskom vojskom na istok u bitku s Rusima. A Austrija je ovako zamislila: ušetati kroz pet ulaza u Bosnu - zapremiti Banjaluku, osvojiti Cetingrad i Bužim, umarširati u Staru Ostravicu, zauzeti Zvornik... Bili su sasvim sigurni u „stvršenu stvar“, pa su Bosancima, prelazeći granice kao da ne postoje, objavili i carski dekret s potpisom Carla IV., da odmah uzmu križ u ruke, ako u Bosni žele ostati i opstati.
Ali, od bečkog blitzkriega ne bi ništa. Ništa, osim tisuća mrtvih Austrijanaca i njihovih podložnika iz susjednih naroda.  Kako se to desilo?
Desilo se tako što nisu računali da se nijedan narod na svijetu ne  može uništiti, jer se volja za životom ne da uništiti: to se svaki put potvrdi, kao što se potvrdilo i u slučaju našeg naroda. Godine 1994., u jeku odbrane od srpsko-crnogorske agresije koja je, baš kao i ta austrijska apokaliptička prijetnja genocidno trijebila Bošnjake, objavljena je čudesna kronika Omera ef. Novljanina o kojem se „ne zna gotovo ništa“ (prevoditelja dr. F. Nametka i dr. L. Hadžiosmanović): „Historija Bosne u vrijeme Hekim-oglu Ali-paše“.
Godine 1737. desilo se onako kako je bilo jedino moguće, osnažuje svjedočenje Omera Novljanina: svi koji su Bosnu smatrali svojom domovinom, ne samo mladići za vojsku dorasli, nego i djevojke i žene, čak i djeca i starci – ustali su da je odbrane! Časni Omer ef. kaže o odlučnosti žena Bužima i Banja Luke: „I u bojevima i u napadima, dok su se tukle, nisu se razlikovale od muškaraca.“ Novljaninov tekst nedvosmisleno svjedoči o jedinstvu organizirane snage (isključivo!) bosanskog otpora, bez  osmanskih trupa o sebi zabavljenih na Krimu i Azovu.  Jednostavno, slavna odbrana ne dade dušmaninu „ni dahnuti ni oči otvoriti“: sjekli su ih ili u Vrbas nagonili, gdje se hiljade pod oružjem utopiše. „U dnevniku princa Hildenburghausena zabilježeno je da je viđeno kako se po pet carevaca hvata za jedan konjski rep, ne bi li tako umakli preko Vrbasa na drugu stranu“, pisao je Kreševljaković.  
Ranjeni se branitelji nisu povlačili, nego se ponovno vraćali na bojišnicu, čak i kad bi im po nekoliko puta ubijali i mijenjali ratne konje.
Tokom okršaja, svjedoči Novljanin, nastajale su fantastične priče o junaštvima i junacima, epske pjesme koje su širike eho rata kroz cijeli bosanski prostor... da su im odjeci dopirali sve do austrougarske okupacije 1878., koju su upravo ti junaci „odgodili“ za gotovo 150 godina! Među njima je najčuvenija narodna pjesma Boj pod Banjalukom 1737. koju je 1888. „zabilježio, popunio i objelodanio“ Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, uz 150. godišnjicu slavne bitke. I sam se Ljubušak čudio „kako je naš narod svoje slave sliku tako u pjesmu mogao i umio pretočiti i za vječni spomen nama ostaviti“.
Novljanin je bio potpuno svjestan budućnosne poruke zapisa koje je žudnjom za životom pisao u vremenu i na mjestu planiranog „konačnog bošnjačkog stratišta“: „Nismo smatrali umjesnim da prepustimo zaboravu djela nebrojnih gazija, iskrenih boraca koji su pokazali velike napore, lavovske aktivnosti i junačke podvige na bojnom polju za vjeru i otadžbinu, opisati uspjehe i znoj s čela graničara koji su osjećali potrebu za ratom, dostojnih da se na hiljade puta na njih navrati...“

 AVAZ, prilog SEDMICA, 1. VIII. 2015., str. 8-9

25. srp 2015.

ČEKA SE MUJO HRNJICA



Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan

 Mujo u umjetnikovoj imaginaciji

Nedavno se kipar Zlatko Dizdarević požalio javnosti na sudbinu „svog najboljeg djela“, gipsanog odljeva glasovitog gazije Muje Hrnjice – „u bunkeru“, u propadanju. Autorov glas ukazuje i na ojađeno stanje naše države, ali i na „osciliranje“ stavova „viših struktura“ prema toj državi i bošnjačkim simbolima koji  osvješćuju „narodnu historiju“  zračenjima epskih slojeva nepisanih dimenzija povijesti. Intervju nas je podsjetio na prvu novinsku vijest o izradi grandioznog spomenika: reakcije na nju su bile strašne! Prednjačili su beogradski mediji, s NIN-ovim naslovima o podizanju „spomenika jednom razbojničkom secikesi“.

Braća Hrnjice
Na početku 80-tih godina 20. stoljeća,  1971. ili 1972., svjedočili smo potrazi (slijedeći „nematerijalnu baštinu“), za opipljivim tragovima historije koje nam ta baština nedvojbeno pokazuje, a „niko je ne vidi“. U Velikoj Kladuši tražismo lokalitete vezane za gazije - braću Muju, Halila i Omera Hrnjicu. 

Ono što je pamtila zajednička bošnjačka pamet prenešena iz predindustrijskog u industrijsko vrijeme, već je bilo izloženo posvemašnjem blijeđenju i nesigurnom podrhtavanju činjenica za koje smo se raspitivali. U Velikoj Kladuši, od toliko ljudi, slučaj je htio da upoznamo učitelja Ibru Miljkovića, potomka iz reda posljednjeg „kontraverznog“ heroja Huske Miljovića. Ibro je „pamtio sve“!

Hrnjice se, od svih ratnika i u muslimanskim i u kršćanskim pjesmama, zasigurno najučestalije spominju (kao Hrnjice, Hrnjičići, Rnjičići i Hrnjadine). Iz  prve su polovice 17. stoljeća, porijeklom iz Ljubuškog. Otac im je preselio u Knin, gdje je oženio sestru Hurem-age Kozlice iz Udbine. Prezime se u jednom od oblika  do danas sačuvalo u Mostaru, Stocu i Ljubuškom. 

Najstarije historijske spoznaje o Muji Hrnjici kažu da je prvi put „na glas izašao“ kad je na putu u Banja Luku, ubio nekog hajdučkog harambašu i rastjerao mu družinu, zbog čega je od bosanskog namjesnika Sarhoš Ibrahim-paše Memibegovića 1621. obdaren kulom u Kladuši i aginskim častima. Listine iz 1637. bilježe da su braća Hrnjice kod Bihaća zarobili Petra Jankovića, kapetana Križanić-Grada, koji će iz ruku u ruku – doći sve do budimskog vezira Posavljak Musa-paše i bosanskog namjesnika Mehmeda Vučo-paše, koji pusti Jankovića za 20.000 groša i osam svojih sužnjeva u kršćanskim rukama. Ali, ljubomora „natjera“ bihačkog kapetana i bosanskog deftedara da slažu na Krajišnike da su dobili 40.000 groša i tu laž pošalju sultanu. Sultan naredi Vučo-paši da se novac donese zajedno s glavama braće Hrnjica. 

Krajišnici, saznavši za to, udare na pašine dvore, pa u bitki pogine Halil, mlađi Mujin brat. Vuk Frankopan 1641. u svom izvještaju spominje Muju kao harambašu u Kladuši, i brata mu kojem ne spominje ime. 

Usmena predaja
Usmena predaja ima nešto dručkije oblikovanu „priču“ cijelim ciklusom raskošnih epskih pjesama, u kojima se braća pojavljuju kao prijatelji ili junački supranici kršćanskim junacima. Po predaji Mujo je poglavar krajiških četa a prostor djelovanja mu je Lika, Ravni kotari i krajevi oko Senja. Opjevane su njegove „dogodovštine“ odvođenja djevojaka i oslobađanja sužnjeva, ali i nježnih tješenja „ucviljenih majki“, te slavnih mejdana i četovanja po „Krajini – krvavoj haljini“. Predaja kaže da ga je na prijevaru, u Pertovoj gori, ubio „zlatnim metkom“ pobratim Meho Katarica, kojem je Mujo u intimi prijateljstva, odao tajno kako jedino može biti usmrćen. 

                                                               Kula Muje Hrnjice danas

U Velikoj Kladuši, Ibro nam je Miljković pokazao imamovu kući na čijem se mjestu nalazila kuća Hrnjica, na lokalitetu Kulina, a nedaleko od nje izvor s tri slavine – i danas nazivan „Hrnjičin bunar“. Blizu izvora, iza plota od daščica, vidjeli smo u draču zarasle nišane, navodno mezar majke Mujine, i mezar Omera, sina Mujina. Tvrđava na brijegu bila je najtvrđi „dokaz“, razvaljena vremenom, ali zadivljujuća kao i svaka ruina koja pamti i ono što nije zapisano. 

U ekonomskom uzletu Agrokomerca, tvrđava je restaurirana u jedan od najljepših i najraskošnijih rezidentnih turističko-ugostiteljskih objekata. Tokom „Abdićeve krvave autonomije“ – „dvori“ su postali sjedište „Vlade AP Zapadna Bosna“. 

Na zelenom brežuljku, ispred Kule Muje od Kladuše, još uvijek je prazno mjesto koje čeka neumrlog bronzanog konjanika, Muju Hrnjicu Zlatka Dizdarevića. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 25. 7. 2015., str. 14-15