13. pro 2014.

KRLEŽA JE VOLIO BOSNU I POTPUNO NAS RAZUMIO

© Ibrahim Kajan, 2014.



NEISPITANA TEMA: KRLEŽA I BOSNA




Nakon samo pet godina od II. svjetskog rata, 1950. godine, u Parizu je održana velika izložba svjetskog značaja i dometa: Umjetnost na tlu Jugoslaviju. Tada je bosanski stećak prvi put otputovao u svijet te pobudio i probudio golemu znatiželju za srednjovjekovne bosanske teme, za Bosnu koja je bila i za Bosnu i Hercegovinu što je upravo nastajala kao ravnopravna federalna jedinica Jugoslavije na razvalinama ratom opustošene zemlje. Stećak se nije našao slučajno u Parizu. Za njega, kao i za cjelokupni koncept čudesne, reprezentativne izložbe brinuo se general projekta: Miroslav Krleža!



Krleža je prezirao potkupljive historičare, sve i bez izuzetka!

Krleža je, recimo tako, bio fasciniram Bosnom! Fasciniran svijetom bosanskog srednjovjekovlja, slobodarskim duhom bosanskih krstjana i razboritom Crkvom bosanskom i njezinih pučana koje su drugi nazivali „dobrim Bošnjanima“.  Pišući o stećcima, tumačeći znakove i prizore s bokova grobnih mramorova, zapanjeno je otčitavao poruke jednog slobodnog i ponosnog svijeta, „laičke pastve“ koja je zabacivala svaku dogmu i nudila novu interpretaciji Novog zavjeta. Krleža se divio toj „bogumilskoj“ misaonoj projekciji koja je Bosnu učinila jedinim slobodnim otokom  u Europi, postajući zemlja prognanih i progonjenih europskih mislilaca i reformatora, te njihovih pristalica. Taj je bosanski svijet, oklevetan i nevino optužen, proglašen „heretičkim“, „kugom bosanskom zaražen“, pa je – nikom zla ne čineći – cijelo jedno stoljeće plamtio u inkvizitorskim lomačama Svete Crkve rimokatoličke.   

Krleža podsjeća i na potkupljive historičare (na sve i „bez izuzetka“) koji govoreći o patarenskom „krivovjerstvu“, nastoje zapravo „toj poganskoj pojavi dati neko manje vrijedno tumačenje“, sektaško a ne fundamentalno, što se – začudo – pojavljuje i u našim danima.



„Najljepši jezik – jezik Bosanskih muslimana“

Posebne, nerijetko i nepretenciozne,  ljudske i misaone refleksije Miroslav Krleža ostavio je neposrednim susretima i razgovorima s dugogodišnjim prijateljem Enesom Čengićem. Na brojnim mjestima u Čengićevu višetomnom dnevniku „S Krležom iz dana u dan“, ostala su ostala su neporeciva svjedočenja o jeziku, narodima, pojedincima, intelektualcima… koja mi, u Bosni i Hercegovini, nismo imali ni snage a ni volje „čuti i vidjeti“ na način Miroslava Krleže, a kamo li i (sami, bez političke pomoći) – i objaviti. Kad Krleža, npr.  govori o prvoj zagrebačkoj džamiji, porušenoj „voljom zagrebačkih musliman“, on ne podsjeća samo na puku faktografiju, nego se i obara prije svega na političke gluposti, koje se vječno ponavljaju. Prolazeći pored Muzeja revolucije, Krleža govori Čengiću: „Vidite li ovu zgradu? Savršeno je glupo postavljena, zatvorila je vidike prema starom gradu. Arhitektonski ju je riješio Meštrović u spomen kralju Petru I. Oslobodiocu. Naime, Zagreb mu je morao podići neki spomenik pa su se dogovorili da to bude spomen-galerija. Za vrijeme rata adaptirali su je u džamiju i sagradili tri minareta. Nije ih trebalo rušiti, jer su najveći dio bogomolja širom svijeta gradili moćnici, silnici, pa ako hoćete i krvnici, oni su nestali, ali su graniti ostali. No, eto, nekima je smetala. Zagrepčanima svakako nije.“
O jeziku Bošnjaka Krleža je imao izuzetno visoko mišljenje, a očito je osjećao i svu „političku složenost“ pitanja da se baš taj, „najljepši jezik“, ne pojavljuje od svojim autentičnim (bosanskim imenom). Krleža kaže, uz napomenu da je „Andrićev jezik izvanredan“ - da je za njega najljepsi naš jezik, jezik bosanskohercegovačkih muslimana.“ U tom smislu navodi suvremenike - Skendera Kulenovića, Derviša Sušića, Mešu Selimovića, Envera Čolakovića, Aliju Isakovića, Aliju Nametka, ali i one davne, poput Bašeskije, recimo.

Kikić mu je bio, govorio je emotivno obojenim glasom o njemu, „velika nada“, objavljujući ga u „Danasu“ i „Pečatu“. Skendera je nagovarao da napiše roman o Husku Miljkoviću. Kad je 1944. izašla Envera Čolakovićeva „Legnda o Ali-paši“, a nakon oslobođenja zabranjena, poslao ju je Rodoljubu Čolakoviću s porukom: „Evo teme o Bosni bolje nego kod jednog Tvog prijatelja“, očito aludirajući na Ivu Andrića! Naišavši na Bašeskijin „Ljetopis“, oduševljen je govorio: „Zasita, pravi i veliki kroničar svog vremena, s mnogo smisla i duha. Izvrstan je.“

Po posebnosti „bosansko-hercegovačkog jezičkog izraza“ kaže: „Čitam u ‘Politici’ intervju s drom Milanom Šipkom o bosansko-hercegovačkom jezičnom izrazu. Decenijama taj faktori Muslimani, njihova literatura i uopće pisana riječ, nisu uzimani u obzir. Vatroslav Jagić je o bosansko-hercegovačkom pisao baš kao o posebnom izrazu, govoreći i onda o Muslimanima kao faktoru koji se služi tim jezikom, pa je javno proglašen austrijskim špijunom.“



Krleža nas je potpuno razumio
Krležine reference o brojnim temama srednjevjekovne Bosne i novije BiH, zaslužuju posebnu pozornost, ne zato što je „Krleža volio Bosnu“, nego zbog toga što je ta ljubav, taj Krležin odnos bio plodonosan, podsticajan  i izuzetno afirmativan za ukupnu kulturnu i državnu historiju naše zemlje. Otuda Krleža, za nas ovdje, nije samo veliki svjetski pisac, nego i onaj koji nas je potpuno razumio i snažno podsticao!

                                        
Izvor: AVAZ, prilog "Sedam dana", 13. XII. 2014., str. 12                                                                       

11. pro 2014.

AUTOBIOGRAFIJA 5 - MLADI PJESNIK NOSI SVOJE PJESME NA OGLED

© Ibrahim Kajan, 2014.





 Donio sam svoje pjesme na ogled Enveru Čolakoviću

Donio sam Enveru zelenu, školsku bilježnicu svojih pjesama. Sjedio sam preko puta njegova divana i promatrao ga dok je listao njezine stranice: čitao je, podizao pogled prema meni, nekad s gestom čuđenja ili iznenađenja na licu, a ponekad bi jagodicom prsta lupkao „tu“ (kao dobru!) pjesmu ispisanu gotovo dječjim rukopisom. Znao bi i promrljati  poneku doduše nerazgovjetno, a čak i pohvalti „odličnu“ pjesmu mladog pjesnika koji mu je donio svoje stihove na ogled.

Ispod svake bih pjesme zabilježio datum kad sam je napisao. Naknadno bih dopisao i bilješku da je, ako je, objavljana u Mladoj Hercegovini ili u Slobodi, ili u Poletu, ili u Našim danima. Evner i to ponekad pročita naglas i poprati s nekom prikladnom riječju - „lijepo“ ili „fino“, „svaka čast“, „dobar si!“. „A, vidi ti, i u Telegramu! – znao bi uskliknuiti.  „Jesi li dao Zlatku Tomičiću, u Hrvatski književni list? – pita me – Eto, prihvatio sam njegovu ponudu da budem u Uredništvu“, dodaje. „Nisam“, tiho sam uzvratio i zapalio cigaretu, pomalo uzbuđen Enverovim pohvalama mojih pjesama. Onda je uzeo grafičku olovku i promatrao sam kako mi lektorira poneku riječ: precrtao mi je tijela i iznad ispisao tjelesa, precrtao je – gotovo ljut! – leksem sem i iznad njega ispisao osim u već objavljenoj pjesmi De profundis. „Odakle ti samo sem, to je potpuno nepoznata riječ u Bosni!? Bezbeli su je donije rusofilski učitelji iz Srbije koji su preplavili cijelu Be Ha.“

On će, kaže mi, ponijeti moje pjesme tajnici HKL da ih prepiše na pisačem stroju, sutra će u Haulikovu 4, predati Zlatku svoj  esej o velikom mađarskom pjesniku Ady Endreu i najnovije svoje prepjeve njegovih stihova. U glavi mi sinu slika u Subotici darovane knjige, uručene od mladog pjesnika Jene Tušeka, vršnjaka, prelijepe, u čvrstim koricama presvučenim  u žutu svilu, s crnim naslovom Ady Endre, Svila i krv!  Enveru je drago čuti da sam zavolio Adyja, jer je „gospodar riječi mađarskih, virtouz, genije!“ – tako je govorio o njemu. 


Sonja Manojlović 
(fotografija je iz novijeg vremena)

Ugodno je bio iznenađen da sam već iz Mostara surađivao sa zagrebačkim književim časopisom Polet okrenutom mladim književnicima ne samo Hrvatske, nego i cijele Jugoslavije. Posljednji prijem novih članova u Društvu književnika Hrvatske, bio je u znaku uprave te, Poletove generacije – B. Bošnjaka, T. Bilopavlovića, G. Babića i  Sonje Manojlović, koja mi je i odgovarala na pošiljke pjesničkih rukoveti odašiljanih iz rodnog Mostara u nikad prije viđeni Zagreb. Sonja je tada imala samo 16 godina, a u 17-oj joj je objavljena knjiga stihova I tako prolazi tijelo, u istoj biblioteci „Zore“ u kojoj su tiskane Vlati trave Trumana Capotea (1962.) i Pjesme Muse Ćazima Ćatića (1966)! Između tih naslova, 1965. izašao je Sonjin pjesnički prvijenac: dočekam je u kritici kao djelo djevojčice, „čuda od djeteta“! Te mi je godine poslala putopisno-književno pismo iz Pariza s nizom svojih fantastičnih crno-bijelih fotografija, s izrazom egzistencijalističkih ženskih figura koje su se tih godina pojavljivale u najbližoj blizini Jean Paul Satra i njegove mudre Simone de Beauvoir, književnice i čuvene rodonačelnice feminističkih teorija.

Po povratku u Zagreb, Sonja je dobila svoju rubriku u Plavom vjesniku, preteči današnjih tinejdžerski listova kojem oni, naravno, nisu ni nalik, te ugovorno mjesto scenaristkinje u jednom od mladenačkih programa Televizije Zagreb. Uskoro ću upoznati urednicu tog programa, Višnju Lasta, suprugu velikog kazališnog i filmskog glumca Svena Laste.

Krajem ljeta 1966. poslala je pismo: željela je napraviti televizijsku emisiju o mladim mostarskim pjesnicima. I došla je s cijelom ekipom koju je vodila gospođa Lasta. I snimili su tu emisiju na čudo svih nas– mladi mostarski pjesnici na zagrebačkoj televiziji! Mene je snimatelj propeo na vrh munare Koski Mehmed-pašine džamije nad samom Neretvom, Ivan Kordić je govorio svoje sthove u Labirintu ukopanom u podzemlju Potkujundžiluka, a  Rade Budalić prelazeći staru Sulejman-hanovu ćupriju (valjda zbog legende među mostarskim pravoslavcima da je Stari most gradio stolar Rade). Oko Sonje su se vrtjeli dečki i udvarali joj se na pasja preskakala, nudeći joj se za vodiče po starom gradu, a ona je nekako zavoljela mali dvorišni restoran  KUD-a Abrašević, pa joj se baš i nije šetalo s velikim brbljivcem i hvalisavcem Mišom Marićem, koji joj se nudio poput dosadnog lokalnog Don Huana! Radije je ostajala tu, tiha i zamišljena, pokazujući interes za informacije o mostarskim slikarima, za Alfreda Tučaka koji je formirao orkestar u našem Narodnom pozorišu, pitala za Mehu Sefića i Karla Afana de Rivijeru, a mi smo joj u Abrašević doveli mlade umjetnike Tihomira Cucu Stajčića i Krešimira Ledića. Tek je predvečer pokazala  zanimanje i za jelo. Očarali su je - samo što ih je oprobala – mostarski peksimeti sa sirom iz mijeha!

Pričao sam tu priču Enveru, a on se smješkao i snebivao, ne znajući zašto je pričam i što njome želim postići! Nasmijao se: „Vala, ko u filmu!“

 Zlatko Tomičić
 (snimljeno oko 1960.)

„A Zlatka Tomičića si, bezbeli, upoznao u Zagrebu? - upitao me sjetivši se da je nas dvojicu baš Zlatko „spojio“ pozvavši nas na književnu matineju u Malom kazalištu Trešnjevka, na kojoj su govorili svoje stihove članovi netom formirane Zajednice samostalnih pisaca Tin. Ko su oni bili i koje su vizije imali, bilo mi je nepoznato. Znam da su većinom bili radnici, ljudi neobičnih sudbina, među njima i razočaranih Krležinih „enciklopedista“, poliglota koje je život snažno ošinuo i protjerao u periferne trešnjevačke kafiće u suterenima, ili u Tingl-Tangl u Mesničkoj ispod Crkve sv. Marka pred kojom je Gubec-beg okrutno krunjen. Bilo je i Tinovih intimusa i sudionika njegovih slavnih boemskih dana i godina, ostavljenih da plutaju između posvemašnje anonimnosti i nedosegnutog duhovnog sjaja umjetnina kamo su svojim sputanim dušama, očito, iskreno težili. Okupio ih je Zlatko Tomičić. Šta im je obećao, još nisam ni znao ni slutio.

S početka 60-tih godina, možda baš te iste 1966., u organizaciji Narodnog univerziteta s vječno nasmiješenom Primaverom, kultiviranom Fadilom Ćustović na čelu - u našem je malom gradu gostovala možda prva poslijeratna grupa pisaca iz Zagreba. Tako su pisci i  najavljivani: Zagrebački, pa se elegantno izbjegao izgovoriti tada baš nešto i nevoljeni  dvočlani sintagmatski skup: hrvatski pisci. I inače, nacionale odrednice u javnom bh. životu su bile nedrage, koristile su se neke „ljepše“ riječi – primjerice: europski pisac Miroslav Krleža, jugoslovenski književnik Ivo Andrić, a uz (nacinalističnog) Crnjanskog, kad se poput pobjednika vratio iz londonskog pročetničkog egzila, domaće su novine napisale „da se iz dugogodišnjeg progonstva vratio naš književnik Crnjanski“. Tako je nastavnik povaljao do vrtoglavice: „naš Njegoš“, „naš Dučić“, „naš Mažuranić“...  Bošnjačkih i tako nije bilo – jer nije bilo ni Bošnjaka. Još je bilo prerano čak i za Muslimane s velikim slovom M.

Nisam ja to znao, i neću zadugo znati za te nijanse, za ta značenja koja su mi bila podaleko, neznana i, činilo mi se, nepotrebna: topografsko mi je u istovjetno s (kasnije naučenim!) nacionalnim imenovanje.  Govorio sam kao i svi: Ma to je nevažno! Ja sam i tako bio neopredjeljen! (Ali će mi se samo godinu dana kasnije, kao dubrovačkom studentu, jako svidjeti ideja da u tu rubriku Nacionalnosti upišem: Jugoslaven! Činilo mi se da sam riješio veliki problem kvadraure svog kruga – naslijeđene mutljaže svog vlastitog identiteta!).

Sa zagrebačkim piscima su održane dvije književne priredbe: jedna za školsku omladinu u kinu JNA na Mejdanu, a druga u dvorani Radničkog univerziteta. Nakon pozdravnih riječi drugarice Fadile, (podugo) uvodno slovo je čitao historičar književnosti Miroslav Vaupotić. Najdojmljivije je govorio o piscu koji je upravo doživljavao veliku slavu romanom Kostolomi, Jozi Laušiću, a potom – još blistavije! – o riđokosom i rođobradom pjesniku Zlatku Tomičiću: Vaupotić je snažno podvlačio da je Zlatko, tog trenutka, dio velike trojke suvremenog hrvastskog pjesništa, koju su, uz njega, činili Josip Pupačić i Vesna Parun.



Na večernjoj književnoj prirdbi bili smo, naravno, i mi, mladi pjesnici, i Ivan i Rade i Selma (Pintul) i Tamara (Đedović) i Tamarina mama Ljubica. Već sutradan, ujutro, posjetila me Tamara i pozvala na mamin ručak uz povjerljiv šapat: Samo sam tebe pozvala, imat ćemo velikog gosta, zagrebačkog pjesnika Zlatka Tomičića. Tako sam, na ručku gostoljubive gospođe Ljubice, u toplom domu, upoznao hrvatskog pjesnika Zlatka Tomičića. A kad je objed završavao, gospođa Ljubica je, na moje potpuno iznenađenje, rekla: #Gospon Zlatko, znadete li Vi da je naš Ibrahim vrlo talentirani pjesnik?! On objavljuje čak i u Zagrebu! Predivno piše, vjerujte!"

Danas se redovito nasmijem dalekom ehu tih rečenica što mi još uvijek dopiru do uha kroz sva ta desetljeća što smo ih odavno zabacili iza leđa. Ali, tada sam tonuo u zemlju od neke puste nelagodnosti i stida: i dan danas osjećam nelagodu kad me netko predstavi kao pjesnika!

To je bio zapravo Ljubičin poziv da pročitam nekoliko pjesama. Kako sam se ja crvenio i stidio, Zlatko je, gledajući me prodorno olovnim očima, „zagrebačkim jezikom“ progovorio: „Ooooo! Pa to, pa to je… prava stvar, ne?“

Čitao sam. Čitao sam. A onda je čitala Tamara. Ona je čitala, čitala i čitala. I još je malo čitala.



Bio sam na odlasku. Stajali smo, Enver i ja, na sred njegove radne sobe. „Hajde, kaže, zapali jos jednu, pa možeš pušiti i ulicom…“ Ponudio me svojom niškom Moravom bez filtera. Nisam volio takve cigarete, nerviralo me stalno otiranje duhanskog trnunja s usnice. A Ever bi opet, mada nije volio proste riječi, svaki put rekao kad bih ga ponudio svojim ljubljanskim filterom „57“ – „Ma jok, meni je pušiti s filterom, k'o j....i s gumicom...“ Dalako, to nas, kad bi se desilo, a desilo se više puta, nasmijalo – nekad vala i do suza!

Pogledao sam svoju zelenu bilježnicu na malom Enverom stolu, zategao opasač, popravio titovku s krvavo-crvenom petokrakom i rukovao se, odlazeći: Zdravo Envere, selamalejkum!

7. pro 2014.

U MUZEJU ANĐELA, SLIKE ŽELJKA PRSTECA



Zapis iz Varaždina

Dr. Ibrahim Kajan, © 2014.


U staroj gradskoj jezgri starog hrvatskog prijestolnog grada Varaždina, u Ulici Silvija Strahimira Kranjčevića, postoji neusporediva galerije, zapravo muzej, i to – Muzej anđela koji je utemeljio i kojem je vlasnik - slikar Željko Prstec. Galerijski ambijent je čarolija za sebe, a Edenski vrt iza kuće, očuđeni je dio zemlje u Gradu duge kulturne tradicije koja, iz same sebe  pridodaje svijetu slikarstva još ponešto osim suvremenog toka u likovnoj historiji… 


Ne treba ni spominjati da su svi žanrovi u umjetnostima - legitimni i ravnopravni! Akvareli Željka Prsteca, baš kao i akrilici, jednostavni su i prozračni, naivni i mudri, ljupki i lepršavi. Oni podjednako plijene pozornost i pučana i znalaca "elitnog" slikarstva... - jednostavno, vole ih, svaki sa svojom kulturnom poputbinom (pa) i sa svojim duhovnim svjetonazorom. 

Otkuda to osjećanje (gotovo ozarenosti!) u ljubitelja slikarske vještine, stilske neuobičajenosti i doslovne autentičnosti nadahnute promatranjem Prstecevih platana, najčešće rađenih u tehnikama akvarela i akrilika? Čini mi se da su presudni anđeli kao dominantna tema njegovih slika i – poglavito - stilska  čistoća baroknog usmjerenja. 



 Sadržajna snaga je u sažetosti, bliskosti i kristalnoj jasnoći dvaju temeljnih simbola: anđela, koji je „star“ koliko  i prve ljudske spoznaje o svijetu (pa ga spominju i akadski, i biblijski i kur'ânski tekstovi) te simbola historijske vrijednosti (srednjovjekovni dvorci i zamkovi, crkvice i kapelice).  Anđeo slijeće ili oblijeće te markacije; on ispisuje veliki značenjski konstrukt:  spaja Božansku vertikalu s čovjekovim konkretnim svijetom, s horizontalom. Prstec očito slijedi „dječju logiku“ predočavanja astralnog, nevidljivog tijela anđela: anđeo je u lijetu, on nema svoju misao, on je krilato biće čiste nevinosti koji „prenosi Božji naum“, posreduje između Stvoritelja svijeta i ljudi koje je Bog načinio od blata. Anđeli su dakle predočeni na način kako ih vide drevne pučke oči, posuđeni iz bajkovnih tekstura s ovlaš dodanim zavodljivim likom Kupidona! Ponekad su to, ne jedan ili dva anđela, nego zborovi - cijeli nebeski zastori meleka koje Bog spušta na zemlju, među ljude! 



Usprkos temeljnoj likovnoj transformaciji, usprkos čudesnoj autorskoj metamorfozi preuzetih predložaka iz zbiljnog svijeta (dvorci i zamkovi poput Trakoščana, Tabora i drugih), oko kojih „stražare“ Božji posrednici, mnogi ih doživljavaju i prihvaćaju kao signume prepoznatog Zagorja (Varaždinštine), kao „zbilju prekrivenu snovitim licem bajke“, u kojima je, ma koliko Prsteceve vizije bile univerzalne, i njegova konkretna, lijepa i draga domovina.
Dobro je primijećeno u prethodnim kritikama i osvrtima na slike Željka Prsteca da se onodobna baroknost, na ovodobnim autorovim slikama, doima poput postmodernog nanosa.  Naravno, nije riječ o pukom stilističkom „prepisivanju“. Postupak premještanja stilističke formacije,  izveden je kao strukturalni citat. Citat, premješten iz jednog vremena u drugo vrijeme, u drugi vremenski kontekst – nužno proizvodi i  prelijavanje jednog značenja u drugo značenje, isijava novi sjaj u novom povijesnom okviru.
Mada su slike u sakralnom tematskom okrilju, one svojom svjetlošću, svojom bijelom duhovnošću, svojim plavim i modrim zvjezdanim nebesima - šire radost i nude optimizam, nude zaboravljenu toplinu izgubljenog zavičaja (djetinjstva) i jačaju uvjerenje da na svijetu ima više dobra nego što ga naše oči mogu vidjeti!



Željko Prstec je rođen 8. srpnja 1950. godine u Varaždinu. Slikarska mu je biografija vrlo bogata i raznovrsna. Imao je 70-tak samostalnih i bezbroj zajedničkih likovnih izložbi, ilustrirao je dvadesetak knjiga, radio kao scenograf u varaždinskom kazalištu, oblikovao plakate, omote za CD, grafičke mape itd. Utemeljitelj je i autor prvog postava Muzeja anđela u Varaždinu, prvog talvog tematskog muzeja u našoj regiji. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Mostar, u zoru 7. prosinca 2014.

19. stu 2014.

"PRIZORI IZ HUMSKE ZEMLJE" HALILA SALČINA



Dr. Ibrahim Kajan



Povodom izložbe Halila Salčina u varaždinskom Muzeju anđela, 
od 12. do 16. 11. 2014.

 
Mada je u Badanjskoj pećini (pokraj Makovog Stoca) ugraviran prvi crtež u dubokoj prahistoriji, možda i prije 15-tak tisuća godina, slikarstvo Bosne i Hercegovine je - igrom historije - najmlađe u našoj regiji. Pa ipak, Bosna i Hercegovina je kroz posljednjih  stotinjak godina dala svijetu likovnosti velike autore i velika djela - europska i svjetska u svakom pogledu… Ali, kroz tužno poraće, u našoj tužnoj domaji, izrastao je i najmlađi naraštaj među kojima je niz imena koja su pronašla ili još traže svoj prostor pod suncem. 

 Halil Salčin: Počitelj, akrilik, 50x75

Jedan od mlađih autora, o kojem se tek u novije vrijeme probija glas u likovnu javnost, zove se Halil Salčin. Porijeklom je iz drevnog Blagaja pokraj Mostara, odrastao pod sjenkom srednjovjekovnog Humskog grada, gdje živi i danas – pa to navodim ne samo iz puke potrebe biografskog određenja, nego iz razloga u koji me nagovara snažna sugestija, „nijemi diktat“ s njegovih prosanjanih pejzaža i sjenovitih veduta zlatnog doba Humske zemlje koji – gle ti tog čuda – u svojoj mediteranskoj užarenosti, traje neprekidno od početka ovoga svijeta do naših malih i skromnih sudbina današnjeg dana..
Halilove vedute, u ovom ograničenom izboru, isijavaju svoje temeljno obilježje – bogatu, podjednako poetsku koliko i misaonu perspektivu znanih ali i neuobičajenih motiva – Trvrtkovog i Ibrahim-pašinog Počitelja, mostarskog Starog mosta i na njemu Potkujundžiluka, sutona grada Blagaja, snovitih panorama  uokvirenih cedrovima ili zelenog raja Malog Polja, smaragdnih odsjaja rječica Bune i Bunice u njihovom mitskom kontekstu.

 Halil Salčin: Potkujundžiluk, kombinirana, 50x75

Halil slika najčešće u akriliku, kombiniranom tehnikom i kolažom.
Dvadesetak prizora iz Humske zemlje mladog umjetnika Halila Salčina, s vedutama uskovitlana sudara zbiljnih obrisa i prozračne imaginacije - otvaraju nam svijet prizora koji nesporno nose visoku svijest o sebi, o historiji, pa bi bilo prikladno označiti te slike jedinstvenim obilježjem  mitskog semantičnog subjektivitita. Pod tim podrazumijevam priču i značenje  koje diktira biće. U svakom od triju elemenata snažna imaginacija pročišćava duhovne i vizualne relacije koje čovjekovo porijeklo rasprostiru između njegova zemaljskog zavičaja i kozmičkog, božanskog porijekla.



 Halil Salčin, Džabića kula, akrilik

Šta bi bili prizori iz legendi ili obojeni legendom, kakvi su oni (duhovni) iz drevnog Blagaja, ili Počitelja, ili Mostara i Stoca - zakriti zastorima kroz koje se naziru nestvarni obrisi nedovršene priče o ljepoti i tragediji, ili epske vedute sa stolačkog Hrguda, s tvrđama Hercega Stjepana u koje nema ni ulaza ni izlaza, a pristupa im se iz nekih nevidljivih podzemnih ili zračnih, nebeskih pravaca... što bi bili ti prozori – osim što jesu  naše poetsko kozmičko mjesta božanskog i nezamjenjivog zavičaja, u kojem su ljudi braća, kojim teku božanske vode, u kojem su trave ljekovite i nad kojim je nebo s milijun zvijezda i naših neraskidivih sudbina...
Halil Salčin je slikar u snažnom razvoju. Njegova poetska imaginacija koja čini prozračnim njegove baštinjene gradove u Humskoj zemlji, pretvara ih u lirske pjesme baladičnog tona i baladične ispovijedi; pri tom se otkrivaju kao vizije nečega što je, istodobno, i duboko kolektivno i prisno intimno.
Toliko za prvi susret u Varaždinu, u Muzeju anđela koji će nas, u svojoj milosti, dotaknuti svojom ljubavi i svojom Božanskom potporom.
                                                                          Mostar / Varaždin, studenog 2014.

Bilješka o slikaru:


 Halil Salčin je rođen 6. IX. 1980., u Mostaru. Studirao je na likovnom odsjeku mostarske Pedagoške akademije. 

Izložbe:
Koncept club Mostar, 2008.
Egipatsko dječije selo, Mostar 2011.
Novogradski dani kulture, Centar za kulturu Dobrinja, Sarajevo, 2013.
Centar za kulturu Mostar, Mostar 2013.
BIZ „Gazi Husrev-beg“, Toronto, Canada, 2014.
Muzej Anđela, Varaždin, 12-16, XI. 2014.

10. stu 2014.

AUTOBIOGRAFIJA 4 - ROĐEN SAM, PA ŠTA BUDE!


 © Ibrahim Kajan, 2014.

 
 Majka s braćom i sestricama - Mirzom, kojeg su 
svi zvali Mica, Amirom, Mersijom koja još ne zna ni da postoji, i Remzom, najstarijim. U ram ove slike ući ći u ja, i sestra Nađa, i brat Esad. 
Bio bi u njoj i naš otac, ali ga nema, rat je započeo, 
regrutiran je i  u stočnom vagonu odvezen u domobrane

Pita me tako Tamara, prijateljski, "mostarski"

Tamara Đedović je srdačno čestitala na prijemu u Društvo pisaca, pitajući ono…  kao bezazleno, jesam li imao kakvih protekcija, prelijevajući potpitanje velikim  smiješkom da skrije neku možebitnu, sitnu zločestoću “mostarskog” mentaliteta.
Pa eto, “Arabija ljubavi” je otvorila vrata Društva. Nije to moja biografija. U mojoj biografiji nije bilo ni milosti ni protekcija.  Započinjala je majušna i sitna u potpuno poharanom Gradu s Mostom, krajem Drugog svjetskog rata… Kriknuo sam i otvorio oči - prvi put - među ruševinama!  Rođen sam, pa šta bude!

Babica Anteljuša
Datum mog rođenja pao je u prvom danu mjeseca studenoga, mjeseca novembra, ratne, surove godine 1944., u Mostaru. Novembar je hladan mjesec, kišovit, nerijetko s ledenim vjetrom. Ko je, u tom porušenom i bombardiranom gradu, u taj dan pomagao mojoj majci, ko me je odvojio od njezina tijela i vješto zavezao pupkovinu? Tu ženu (kao da) pamtim, toj ženi (kao da) znam ime. A onda se ispostavilo da joj ne znam ime i zasigurno ne pamtim njezin izgled. Iz prvih zapamćenja sjećam se da su mi pokazivali krupnu, stariju gospođi, Antinu ženu, i da su je kroz godine najranijeg djetinjstva spominjali  oporim riječina - baba Anteljuša, tvoja  babica...

Rođen sam u kući što i danas postoji u malom, slijepom cerničkom sokaku, Stupčevom, nedaleko od strme obale rijeke Neretve. Iz uličice se ulazilo, to nikada nisam zaboravio, u pravokutnu, izduženu avliju prekrivenu kaldrmom. Duž dugačkih bočnih zivoda, pri njihovu dnu, bijelili su se kratko izidani zaštitni porubi majčinih sofa s raznobojim cvijećem.  Čim bih prekoračio prag avlijskih vrata, na lijevoj strani bih vidio kućicu u koju su roditelji s jeseni spremali ćumur (i drva), ili bi je, čim zatopli, pretvarali u  ljetnu kuhinju. S desne strane je bio visoki, bijeli, bijeli zid, i tada se činilo, beskrajno dug – toliko je bila dugačka naša avlija! S vrha tog desnog zida prelazile su na našu stranu vitke grančice vinove lozice susjedove odrine.  

Tamo gdje se završavao zid, uspinjali su se drveni basamci kojim smo se peli na drveni doksat a mi smo ga zvali tavanom. Tavan je bio ograđen trabozanima, ukrašenim naivnim likovnim šarama, grubim duborezom narodne kućne umjetnosti ... Nasuprot stepenica bio je ulaz u odaju. Da, ja sam rođen u toj odaji. Cijeli naš stan, ostalo mi je u sjećanju, bio je sastavljen od te odaje, tavana, avlije i ljetne kuhinje. Jedino tada, u tom vremenu svojih prvotnjih godina, nisam se pitao: kako je bilo moguće da nas je toliko živjelo u tako skučenom i majušnom prostoru jedne jedine sobe?
U prizemlju su stanovale tri sestre Hadrović – Vahida, Duda i Sutka -  s bratom jedincem, Ahmetom, u odaji ispod naše,   „stanu“ iste veličine kao i u nas. U svoju su sobu ulazili izravno iz avlije. Jako sam volio Dudu i Sutku! I sad ih, čini mi se, vidim, nasmijane i vesele! Kad su preselili u zgradu koja je oduzeta Patrijarhiji pravoslavne crkve, pored same rezidencije, na adresi Konak br. 7, niko me nije mogao utješiti!

Kuća porodice Stupac
Lijevi avlijski zid je polazio od mutvaka do kuće i dijelio nas od susjeda s druge strane, dijelio nas od – sjećam se – čudesne bosanskoislamske stambene arhitekture kuće obitelji Stupac. Možda me je u nju, prvi put, uveo moj stariji brat, Mirza. Sjećam se da je imao prijatelja, mladog, visokog Stupca.  Stupci su posjedovali  vrtove i bašče u selu Ilićima. Jednom ili dva puta ili tri puta ili pet puta – bio sam tamo i svi su se ti boravci slili u jedno jedino sjećanje - u jedinstvenu sliku bez pokreta i događaja: vidim svoje dječje noge u visokoj travi, sjećam se straha kad sam pokušao prijeći preko Radobolje po brvnu prebačenu s obale na obalu, i posebno -  sjećam se jedne prekrasne kiše! Stupci su u svojoj golemoj bašči imali jednu slamnatu kućicu, kućicu od sijena, šatora načinjen od busenja suhoga otkosa! Sebe, najčešće vidim kako sjedim, sam, u tom slamnatom šatoru. Čujem kišu kako šušti i slijeva se po slamkama skupljenim u gustim snopovima od kojih je sastavljena cijela konstrukcija poduprta tankim, dugačkim pritkama. Volio sam tu obitelj Stpaca zbog te zlatne slamnate kućice u grimiznoj bašti kroz koju je tekla Radobolje, bijela poput srebra.
Ne mogu, danas, objasniti što me je mamilo u Stupčevu kuću: vidim sebe kako prolazim kroz njihove dvije avlije; u prvoj su se isprezali konji i odvodili u ahar; u drugoj je bila kaldrma od čudesnih polukrgova, puna cvijeća i cvjetnih grmova – s velikim hajatom koji je kući činio potpuno otvorenom. U sjećanju, uvijek se vidim u ljetnoj posjeti – sjedim na dugaćkoj sećiji, sam. Odnekud znam da su svi u kući, ali da svi spavaju popodnevni san. A ja sjedim sam; s prepletenim prstima u krilu i nešto kao čekam. Čekam da se netko probudi i da me vidi. Ko se to prvi budio i ko mi je prvi prilazio? Sjećam se samo nečijeg dlana kako se spušta niz moju kratku, žutu kosu. I svaki put, kad bi se taj dlan pokazao, otvoren, ispored mojih očiju, na njemu je bio ohar, ili suha smokva, ili šećerni slatkiš...
Sve sam zaboravio, osim ruke koja me, svakoga puta, pogladila po kosi. I koja mi je dodavala slatko što bi razgalilo cijelo tijelo tihog dječaka.

Bunker pod Cernicom

Ilduza, tako se zvalo jedno drago stvorenje u komšiluku  koje me nosilo na rukama sve dok nisam prohodao.  Pamtim prezime te prelijepe djevojke, Pala. Pala Ilduza. Njezino ime (Yildiz) znači zvijezda.

Pored  Ilduzinih dvorišnih vrata prolazi sokak; potom se ruši i naglo zaustavlja pred strminom koja pada prema Neretvi. Tu je i posljednja kuća, nad samom strminom. Od posljednje kuće, na sokak se nadovezuje staza koju su utabanali mladići i djeca silazeći na obalu, prekrivenu nagomilanim, razbacanim i golemim pećinama. Ponegdje vidiš duboke, tamne, izlakone potpećinske prostore, za koje mi Mersija, sestrica, kaže, pokazujući kažiprstom, da je bila unutra, da ju je najstariji  brat Remzo unosio kad je bila mala, „kad su bili avioni“; nosio i skrivao preplavljenu strahom od grmljavine aviona i bombi koje su padale po cijelom gradu... Gledao sam u sestrine oči i nekako nisam vjerovao; kako ja ne znam za to, za bombe, za sirene, a ona zna.  Bila je nešto veća, ali sasvim dovoljno, da sam je morao slušati. Mene je mama rodila prije tebe, jednom je rekla. Zato što sam se rodila prije tebe, ja sam starija, rekla je vrlo značajno.

Mersija je rođena 1941. godine, kad je rat započeo a ja, pred kraj 1944., kad se mislilo da se rat treba završiti.  Gledam davnu, kromiranu fotografiju, snimljenu ispred bijelog avlijskog zida: na njoj su dva moja brata, Mirzu i Remzu, i dvije moje sestrice, Amiru i u krilu majčinu - Mersiju – sjede na klupici uz svoju mamicu koja nije mogla imati više od 25 godina (rano uozbiljena, jer se u 15. godini udala).  Imala je kratku, valovitu kosu, odjevena u skladnu bluzicu ili košuljicu, u glat suknju. Na nogama su joj ljetne sandale. Zid je vrlo bijel, obasjan suncem. To je moglo biti proljeće. Moglao je biti mjesec ožujak ili mjesec travanj 1941. Moj je otac, kojeg nema na fotografiji, u trenutku fotografiranja bio negdje na fronti; morao je majku posjetiti barem mjesec dana prije nego je sjela na tu avlijsku sećiju… Možda ju je otac, spremajući se za povratak u domobransku satniju, zamolio da mu se načini ta fotografija, da je ponese sa sobom tamo odakle se nije znalo hoće li se ikada vratiti.

Deset, najviše 15 godina prije nego što je majka s djecom sjela pred fotografski aparat, i sama je bila djevojčica zlatne kose. Djevojčica se zvala Hatidža. Zlatokosa je Hatidža imala 12 godina kad joj je  otac, Ibrahim, nakon što joj je umrla majka, kao maćehu doveo rođenu tetku. Mojoj je umrloj neni bilo ime Kada, a prezime, prije nego što je uzela djedovo Bajramović,  Kapetanović.
 Nikada nisam saznao od čega je umrla moja nena, a umrla je vrlo mlada. Je li umrla pri drugom porodu, kad se, nakon moje majke, kad se na ovom svijetu pojavio, kao i majka moja – plavooki dječak, jedini njezin brat, brat imenom Salih?  Kako je izgledala nena Kada, danas više niko ne zna. Oni koji su je poznavali, odavno više nisu na ovom svijetu. 

Nedugo nakon smrti moje nene Kade, djed je doveo djeci pomajku, oženivši se Zarifom Kapetanović – rođenom, mlađom sestrom svoje umrle supruge. Čudno je da se ne sjećam, čak ni iz svojih kasnijih, momačkih godina, da je moja majka ikada novu očevu ženu nazvala majkom. Bila joj je tetka i ona ju je uvijek tako i oslovljavala -   tetka. Nikada nisam htio pitati majku da mi to još malo pojasni; shvatio sam da joj je tetka bila… maćeha. Bila mi je u ranom djetinjstvu prava maćeha, šapnula mi je jednom na uho.

Gluhonijema djevojka
Djed Ibrahim je stanovao na Carini. Imao je kuću preko puta starih harema, uvučenu u čikmi u kojoj su bila dvoja ulazna vrata – jedna su bila njegova, a druga kućice dviju sestara kojima nisam znao prezime. Sestre su bile vrlo stare i siromašne. Kad bih, dječarac, provirivao u njihovu avliju,  jedna je uvijek bila za tkačkim stanom smještenim u hajatu. Njezino ime me od prvog trena asociralo na nešto ružičasto. Zvala se Pemba. Nikada, ni prije ni poslije, nisam naišao na nekoga ko se zove kako se zvala ta uvijek nasmiješena, osamljena starica. Ne znam jesu li sestre ikada izlazile izvan svojega malog dvorišta. Živjele su s usvojenom djevojčicom koja se razvila u djevojku velike ljepote. Moja je majka, svaki put kad bih je spomenuo, rekla da je ona najpametnija djevojka koju je u životu upoznala.  Ta je prekrasna  djevojka bila gluhonijema. Moja je majka pričala da je zanijemila u ratu; da su  joj, na njezine oči, četnici klali roditelje; bila je skrivena u drvarniku odakle je, umirući od straha, gledala stravične prizore...  Ja je nikada nisam vidio uplakanu, ni tužnu, ni neprijaznu – u mom je sjećanju njezino preblago lice ispunjeno velikim osmijehom; vidim njezine ispružene ruke prema meni, djetetu, i čujem pokret njezina glasa iz dubine grla koji bi mi želio reći nešto lijepo, ali je umjesto skladnih riječi – do mene dopirao samo hropac, samo suhi, neartikulirani i mučni hropac.

 Duh u Carinskom haremu
Rijetko sam dolazio u djedovu kuću, ili sam zaboravio.  Nakon djedove smrti, koja je morala biti negdje oko moje pete godine, ne sjećam se – sve do kasnijih godina – dolazaka u, činilo mi se, veliku avliju posutu sitnim pijeskom.
Ulaz je bio u sredini kuće, u dnevnu, a iz nje, u sobu čiji je vrlo nisko postavljeni prozorčić gledao na sokačić dug svega nekoliko metara. U toj je sobi rođena moja majka. S tog je prozora vidjela prvu sjetlost ovoga svijeta. S tog niskog prozora je, također, jednoga dana  ugledala, u sumraku, na haremskom zidu duha o kojem se pričalo u ranom djetinjstvu. Naravno da nije bio „pravi duh“, jednom nam je majka objasnila. To je bio vaš otac, Ahmet, prekriven u čaršaf koji mi je odnio iz avlije gdje se sušio. Htio je prepasti tetku, jer mi je tetka branila da izlazim... jer bi ona, kad god bi on nailazio, proturila glavu kroz džam, izružila ga i otjerala... A ja sam ga zavoljela.
Moj je otac, ako je vjerovati majčinom pričanju o njegovim zgodama i nezgodama, bio šeret, spadalo, veseljak, ukratko – jedna otvorena duša puna života i jedrine...

Drugi djed Ibrahim je doselio iz Blagaja
Čudno je da se i njegov otac, kao i majčin, zvao Ibrahim. Ibrahim Kajan. Ibrahim se, jednoga dana početkom stoljeća,  odijelio od svoje blagajske porodice i sa svojom ženom imenom Mevla i s djecom – Izetom, Đulbom i Ahmedom – doselio u mostarski kvart Brankovac.  Bio je još jedan brat, Šerif se zvao, rano umrli..., o kojem otac nikada nije govorio, a ime sam mu saznao onoga dana kad mi je dao cediljicu s imenima svojih mrtvih, da dam hodži i da im svima prouči za dušu i tako olakša na onom svijetu. Iznenađen, tada sam upitao oca o rahmetli Šerifu. Otac je rekao da je živio kratko, da je umro vrlo mlad... Njega smo svi najviše voljeli. Bio je vrlo nježan i dobar. Bio je osjetljiva zdravlja... – dodao je.

8. stu 2014.

AUTOBIOGRAFIJA - 3. JEDAN DAN U KASARNI

© Ibrahim Kajan, 2014.


Leškario sam u vojničkom krevetu u slatkoj osamljenosti - jer su svi „na izlasku“! - pa je u spavaonici neki omamljujući mir pogodan za snovite, zanosne i ključale vizije svake vrste!
U to neko s treskom otvori vrata i drekne iz sveg glasa: Kajan! Posjeta!
Otrčao sam na portirnicu glavnog ulaza u kasarnu. Dežurni mi išaretom ruke u zraku iscrta žensku figuru i podignutim mi palcem pokaza sobu za posjetitelje - biva: Čeka te mačka!
Bio sam iznenađen, jer nikoga nisam očekivao, niko mi se nije najavio, a u Zagrebu nisam poznavao nikog ko bi me mogao posjetiti osim možda Gorana Babića i Sonje Manojlović, koji su me  došli vidjeti kao „guštera“ u Dugom Selu, s očitom željom da mi učine radosnim prve regrutske dane teške vojne obuke.  Goran mi je tada donio „Telegram“ u kojem je izašla kratka kritika o „Arabiji ljubavi“ koju je, nakon dugog čekanja i vraćanja, objavio sarajevski „Veselin Masleša“. 


 Prvijenac

Stigla mi je početkom decembra 1967., u paketiću koji je poslao urednik Izet Sarajlić, bosanski pjesnik kojeg je beogradska štampa redovito spominjala kao srpskog. Bosanska književnost još nije „postojala“. U Bosni i Hercegovini, za srpske i hrvatske historičare književnosti, postojao je samo „književni rad u Bosni i Hercegovini“. To nije bilo ništa novo – nacionalizacija katolika, pravoslavaca i muslimana žestoko započeta austrougarskom zapremom, odvijala se samo u dva pravca: srpskom i hrvatskom. Početkom 60-tih godina 20. st. posebno je izražena srbizacija bosanskog jezika. Alija Isaković je ustvrdio da je u BiH više pisaca Muslimana koji pišu ekavski nego bosanskih Srba! Za nas, koji smo zadržali ijekavicu, podrazumijevalo se da smo hrvatski pisci, što se vidi i po prvim knjigama tada najmlađih autora obavljenim u Zagrebu, Ifrana Horozovića i Abdulaha Sidrana, mada se oni, vjerovatno, nisu eksplicitno izjašnjavali u tom smislu.
Pri prvoj posjeti Gorana i Sonje mojoj dugoselskoj v.p., darovao sam im po primjerak „Arabije“, pa sam s razlogom pomislio da su sad tu, da me, možda, izvuku iz sivila pozivom za neku stvarnu ili izmišljenu književnu večer u Zagrebu. Goran mi je, prisjetih se, sugerirao da uputim Društvu pisaca Hrvatske i molbu za prijem u članstvo, pa je i to bio dodatni razlog njihovom dolasku da mi kažu kakav  poseban haber i o toj mogućnosti. 

 Goran Babić

Zanimljivo je, mada je prošlo gotovo pola godine od izlaska te knjižice, i njezinog velikog odjeka u sarajevskoj štampi (recimo, „Lica“ su zbirci posvetila „duplericu“, s dva briljantna esejistička teksta Džemaludina Alića i Stevana Tontića, u „Oslobođenju“ je osvanula odlična kritika), ipak do mene nije dopirao nikakav znak moguće simpatije iz Udruženja pisaca Bosne i Hercegovine. A osjećaj da si u svakom pedlju Jugoslavije zapravo „u svojoj kući“, te duga suradnja sa zagrebačkim časopisom „Poletom“ i novija s „Telegramom“ (Fadila Hadžića) i „Republikom“ s reputacijom „Krležina časopisa“ – bili su jak vjetar podignutim krilima ovog mladog pjesnika! Tada su zaista došli, taj drugi put, Goran i Sonja da mi kažu: primljeno je nas šestero (ili nas petero?) – Tito Bilopavlović, Branko Bošnjak, Goran Babić, Sonja Manojlović i Ibrahim Kajan…   
Ulazeći u sobu za posjetitelje, s leđa sam spazio žensku figuru nagnutu nad jednostavim drvenim stolom; činilo se da lista neku koloriranu tiskovinu i da ne čuje moj ulazak. Približih se toj zagonetnoj prilici i zaprepastih: preda mnom je sjedila Tamara Đedović, jedna od mojih pjesničkih drugarica iz Mostara! Sjedila je za grubim vojničkim stolom i listala, potpuno okupirana, prve yu-novine s primjesom soft pornografije, čuvene vojničke novine imenom ČIK!
„Tamara!?“ – kliknuh u nevjerici, ali ona me ne pogleda, nego mi mahnu rukom govoreći: „Samo malo! Kako zanimljive novine! Prvi put ih vidim, cudesne...., objavljuju i pjesme! Kako bih rado ovdje objavila onu svoju Zeno, zeno, prokleto ti deseto koleno!... “ 

Gledao sam je ne vjerujući očima i slušao ne vjerujući ušima! 
Tamara Đedović je mostarska pjesnikinja i slikarica neuobičajenim materijalima i osebujne stilistike, a poznajemo se od dana kad sam kao 15-godišnji dječak ušao u Debatni klub mladih pisaca koji je osnovao i dugo  vodio Alija Kebo, legendarni mostarski novinar, književnik i ribolovac.


 Alija Kebo
„Vidiš odakle sam ja zatrandala da dođem do tebe!? – govorila je snažno me vraćajući svojim mostarskim akcentom u rodni grad i oprezno se pridižući s tvrde stolice de me, poput starije sestre, zagrli i poljubi. Kroz misli mi munjevitom brzinom protutnjaše „slikopisi“ bezbrojnih susreti koje smo, mi pjesnički poletarci, imali u domu njezine majke Ljubice, ličke udovice doseljene nakon strašne ratne kataklizme, u mali, ratom poharani Mostar. Nama, Mostarcima, bilo je čudno što Tamara, koja nikad nije živjela u Srbiji, u sred Mostara piše svoje pjesmice čistom ekavicom kakvom nije govorio ni pisao nijedan Srbin, osim dr. Jovana Vukovića, „šefa katedre srpsko-hrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti“ na Filozofskom fakultetu u ijekavskoj prijestolnici Republike Bosne i Hercegovine. Čudili smo se, ali nam to nije smetalo.
Želeći je počastiti bar kolačima u nekoj slastičarnici, krenuli smo pješice prema Trgu Republike. Išli smo vrlo sporo zbog njezine kraće noge, otežanog hoda, pa smo često zastajkivali, bolje reći - odmarali. Nisam joj imao što posebno pričati o svom vojničkom životu, ali sam nadoknađivao svojim ozarenim riječima o prvoj zbirčici pjesama koje je većinom poznavala s naših malih, zajedničkih mostarskih književnih večeri. Povremeno bismo nastupali s Kebom u Đačkom domu, u Narodnom univerzitetu, u ponekoj srednjoj školi, u ponekom seoskom Domu kulture (u Potocima, Raštanima, Gorancima....) koji su trebali postati rasadnici socijalističke kulture. Pričam joj kako je moja „Arabija“ stigla prva na Sarajlićev stol iz našeg pjesničkog kruga – ali je, eto, objavljena posljednja – nakon zbirki Rade Budalića i Ivana Kordića, nerazdvojnih prijatelja moje rane mladosti. Rade je bio šarmer, nosio ga je duh radosti a Ivan nešto kontemplativniji, produbljeniji, i kao pjesnik – kako smo tada govorili – „dublji“. Nakon što smo sva trojica apsolvirali na dubrovačkoj Pedagoškoj akademiji, obojica su ubrzo dobili glumačke angažmane u Pozorištu lutaka. Kenčijali smo na račun njihovih uloga, smijući se nerijetko do suza. Dobro se sjećam Ivanove uloge Konjića u „Drevenom vojniku“ i Jarca u „La Fontainovim bajkama“. Jest, dobivao je nekad i bolje uloge, recimo Djetlića u „Velikom šumskom događaju“ nekog Branka Mihaljevića. Budalićevih se uloga nešto manje sjećam; uostalom, više se bavio novinarstvom i ubrzo je – ako se ne varam – ušao u redakciju lokalnog lista „Sloboda“... Ja, nažalost, nisam bio te sreće. Ne našavši ništa, a mojoj brojnoj porodici trebao je svaki dinar, polako sam sâm, u zatamnjenom horizontu budućnosti, već napuštao svoj Mostar. A ponekad mi se opet činilo da možda samo ja vidim tako crno! Jer evo, Mostar raste i buja, u njemu ima mjesta za svaki talent. Tada smo u Mostaru upoznali, tek pristigle, Mišu Marića iz Bosanskog Petrovca i Milivoja Mrkića (ne sjećam se iz kojeg je kraja Jugoslavije došao). 
Draga Tamara, porijeklom iz tvrde ličke ijekavice utopljene u mostarske akcente, u tečnom i žuborećem govoru, ima i jednu govornu manu: ne može izgovoriti nijedan glas čiji grafemi imaju kvakicu iznad sebe: ta joj govorna mana srećom nije pričinjavala nikakav komleks, a niti je ona smatrala da bi joj to „šuškanje“ mogao predstavljati profesionalni problem bilo gdje da dobije posao, cak ni kao spikerica. Priča mi, tako, da osjeća ponekad u Mostaru i „nacionalisticki sovinizam“. Odazvala se, kaže, na konkurs Radio-Mostara za mjesto spikerice. I zamisli – nisi me primili! – reče mi podignutim glasom i razrogačenim očima. Naravno da sam to shvatio kao njezinu šalu!
Tih nekoliko sati koliko mi je bilo dopušteno za „izlazak“,  promicao je lagano, relaksirajuće, u mostarskom govornom pjevušenju. Osim toga, preko Tamare će u Mostar otići vijest mojim prijateljima da sam i „službeno“ postao književnikom, ne doduše u Sarajevu – nego u Zagrebu. Ali to i tako ništa ne mijenja jer su sva republička udruženja pisaca u jedinstvenom Savezu književnika Jugoslavije. Imao sam dakle 24 godine.