25. srp 2015.

ČEKA SE MUJO HRNJICA



Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan

 Mujo u umjetnikovoj imaginaciji

Nedavno se kipar Zlatko Dizdarević požalio javnosti na sudbinu „svog najboljeg djela“, gipsanog odljeva glasovitog gazije Muje Hrnjice – „u bunkeru“, u propadanju. Autorov glas ukazuje i na ojađeno stanje naše države, ali i na „osciliranje“ stavova „viših struktura“ prema toj državi i bošnjačkim simbolima koji  osvješćuju „narodnu historiju“  zračenjima epskih slojeva nepisanih dimenzija povijesti. Intervju nas je podsjetio na prvu novinsku vijest o izradi grandioznog spomenika: reakcije na nju su bile strašne! Prednjačili su beogradski mediji, s NIN-ovim naslovima o podizanju „spomenika jednom razbojničkom secikesi“.

Braća Hrnjice
Na početku 80-tih godina 20. stoljeća,  1971. ili 1972., svjedočili smo potrazi (slijedeći „nematerijalnu baštinu“), za opipljivim tragovima historije koje nam ta baština nedvojbeno pokazuje, a „niko je ne vidi“. U Velikoj Kladuši tražismo lokalitete vezane za gazije - braću Muju, Halila i Omera Hrnjicu. 

Ono što je pamtila zajednička bošnjačka pamet prenešena iz predindustrijskog u industrijsko vrijeme, već je bilo izloženo posvemašnjem blijeđenju i nesigurnom podrhtavanju činjenica za koje smo se raspitivali. U Velikoj Kladuši, od toliko ljudi, slučaj je htio da upoznamo učitelja Ibru Miljkovića, potomka iz reda posljednjeg „kontraverznog“ heroja Huske Miljovića. Ibro je „pamtio sve“!

Hrnjice se, od svih ratnika i u muslimanskim i u kršćanskim pjesmama, zasigurno najučestalije spominju (kao Hrnjice, Hrnjičići, Rnjičići i Hrnjadine). Iz  prve su polovice 17. stoljeća, porijeklom iz Ljubuškog. Otac im je preselio u Knin, gdje je oženio sestru Hurem-age Kozlice iz Udbine. Prezime se u jednom od oblika  do danas sačuvalo u Mostaru, Stocu i Ljubuškom. 

Najstarije historijske spoznaje o Muji Hrnjici kažu da je prvi put „na glas izašao“ kad je na putu u Banja Luku, ubio nekog hajdučkog harambašu i rastjerao mu družinu, zbog čega je od bosanskog namjesnika Sarhoš Ibrahim-paše Memibegovića 1621. obdaren kulom u Kladuši i aginskim častima. Listine iz 1637. bilježe da su braća Hrnjice kod Bihaća zarobili Petra Jankovića, kapetana Križanić-Grada, koji će iz ruku u ruku – doći sve do budimskog vezira Posavljak Musa-paše i bosanskog namjesnika Mehmeda Vučo-paše, koji pusti Jankovića za 20.000 groša i osam svojih sužnjeva u kršćanskim rukama. Ali, ljubomora „natjera“ bihačkog kapetana i bosanskog deftedara da slažu na Krajišnike da su dobili 40.000 groša i tu laž pošalju sultanu. Sultan naredi Vučo-paši da se novac donese zajedno s glavama braće Hrnjica. 

Krajišnici, saznavši za to, udare na pašine dvore, pa u bitki pogine Halil, mlađi Mujin brat. Vuk Frankopan 1641. u svom izvještaju spominje Muju kao harambašu u Kladuši, i brata mu kojem ne spominje ime. 

Usmena predaja
Usmena predaja ima nešto dručkije oblikovanu „priču“ cijelim ciklusom raskošnih epskih pjesama, u kojima se braća pojavljuju kao prijatelji ili junački supranici kršćanskim junacima. Po predaji Mujo je poglavar krajiških četa a prostor djelovanja mu je Lika, Ravni kotari i krajevi oko Senja. Opjevane su njegove „dogodovštine“ odvođenja djevojaka i oslobađanja sužnjeva, ali i nježnih tješenja „ucviljenih majki“, te slavnih mejdana i četovanja po „Krajini – krvavoj haljini“. Predaja kaže da ga je na prijevaru, u Pertovoj gori, ubio „zlatnim metkom“ pobratim Meho Katarica, kojem je Mujo u intimi prijateljstva, odao tajno kako jedino može biti usmrćen. 

                                                               Kula Muje Hrnjice danas

U Velikoj Kladuši, Ibro nam je Miljković pokazao imamovu kući na čijem se mjestu nalazila kuća Hrnjica, na lokalitetu Kulina, a nedaleko od nje izvor s tri slavine – i danas nazivan „Hrnjičin bunar“. Blizu izvora, iza plota od daščica, vidjeli smo u draču zarasle nišane, navodno mezar majke Mujine, i mezar Omera, sina Mujina. Tvrđava na brijegu bila je najtvrđi „dokaz“, razvaljena vremenom, ali zadivljujuća kao i svaka ruina koja pamti i ono što nije zapisano. 

U ekonomskom uzletu Agrokomerca, tvrđava je restaurirana u jedan od najljepših i najraskošnijih rezidentnih turističko-ugostiteljskih objekata. Tokom „Abdićeve krvave autonomije“ – „dvori“ su postali sjedište „Vlade AP Zapadna Bosna“. 

Na zelenom brežuljku, ispred Kule Muje od Kladuše, još uvijek je prazno mjesto koje čeka neumrlog bronzanog konjanika, Muju Hrnjicu Zlatka Dizdarevića. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 25. 7. 2015., str. 14-15

20. srp 2015.

MUSIN RAJ I PAKAO U GRADU M.



Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan
 
Historija pokazuje da prosvjetno i kulturno propadanje bezbolno uništava „živu silu“ s odgođenim „dejstvom“ efikasnije i masovnije od dugih cijevi, bojnih otrova i konc-logora za otpis cijelih „drukčijih kolektiviteta“. Doba kulturne bijede redovito se poklapa s ekonomskim krizama, epidemijama,  iseljavanjima i ratovima.
Inventura propasti kulturnih institucija u BiH, njihovog zatvaranja i zatiranja, uskoro će nas, u nekim segmentima, dovesti u austrougarsko doba „preporoda“! Da sad, 2015., nesretni Musa Ćazim Ćatić dođe u Mostar ne bi mogao biti urednikom ničega. Ne bi, doduše, mogao nigdje  u BiH

 Musa Ćazim Ćatić, portret nepoznatog slikara

Brisan iz postojanja
Školskim generacijama između 1945. i 1971. ime Muse Ćazima Ćatića (1878. – 1915.) nije značilo ništa. Bio je brisan iz postojanja „tekuće historije“. Za Musin povratak u život poslije života, ključna je zagrebačka odbrana doktorske teze Abdurahmana Nametka o pjesnikovu djelu (1957.). Zagreb je pamtio Musu po istinskim komplimentima njegove bohemske subraće A. G. Matoša i Tina Ujevića. Ono što dr. Nametak nije mogao u BiH, mogao je u Zagrebu: objavio je Musine Izabrane pjesme u blistavom izdanju kuće Zora.
Potom su Musu počeli „otimati“ Odžak i Tešanj: gradić u kojem je rođen i gradić u kojem je umro. A grad u kojem je istinski književno živio, Mostar, u kojem je najplodnije radio, uređivao Biser do poziva u rat, u kojem je do nervne iznemoglosti radio - bio je i ostao nijem.
Musina „mostarska sudbina“ koja je nacionalnoj kulturi pridodala obilati prilog, započela je – kako to obično biva – slučajem! Božjim davanjem, narodski rečeno.
Godine 1912., nakon što je već započeo izlaziti Biser, u Tešanj je doputovao njegov vlasnik Muhamed Bekir Kalajdžić na razgovor s bankarom i kulturnim mecenom Ademagom Mešićem. U toku susreta, u ured je ušao zbunjeni Musa Ćazim, Mešićev trajni štićenik. Napuštajući ured, Ademaga i Bekir izašli su s glavnim urednikom Bisera, Musom Ćazimom Ćatićem. U Mostar je Musa doputovao u januaru 1913. i s velikom voljom započeo posao bez presedana koji će postati historijski, mada ga je službena historija ne samo osporila, nego i doslovno zgazila! 
Biser je, nakon gašenja sjajnog Behara 1911.g., bio jedina svijetla tačka na „preporodnom“  kulturnom horizontu prvih dviju generacija bošnjačkog intelektualnog života posljednjih godina austrougarskog razdoblja Bosne i Hercegovine.
Biser je, u tek „probuđenu vremenu“, pojašnjavao pojave panislamizma, uvodio i utvrđivao u bosanskoj i bošnjačkoj književnosti potpuno nove književne forme, primjerice soneta (M. Ć. Ćatića), pjesme u prozi (N. Sarajlić) ili romana (H. Bjelevca), te književnog eseja i književnih prijevoda s europskih i istočnih jezika.
Zbog još uvijek malog broja intelektualaca i oskudne suradnje, ponekad bi ispunio po cijeli broj Bisera svojim prijevodima, člancima, esejima i pjesmama. U tom kratkom razdoblju, za „Muslimansku biblioteku“ je preveo 12 knjiga, od kojih je devet objavljeno. Uoči samog rata – izaći će jedina njegova knjiga pjesama - Pjesme od godine 1900. do 1908.

Briljantan prevodilac
Musa je bio briljantni prevodilac s turskog, perzijskog i arapskog jezika, a služio se još njemačkim i mađarskim. Hasan je Nametak pričao: „Negdje 1914. godine, pred rat, sjedio sam s Bekirom Kalajdžćem. Sjedili smo u redakciji Bisera. Ćazim je prevodio, ili se spremao da prevodi s arapskog jednu knjigu. Da upozna Bećira sa sadržajem, čitao je najprije u originalu, a zatim s takvom lahkoćom, i tečno, tako stilski dotjerano, kao da čita štampani prijevod. Ja sam dosta dobro poznavao arapski jezik i mogao sam prevoditi, a i prevodio sam kraće stvari, ali me je zadivilo njegovo poznavanje arapskog jezika...“ Na ovom mjestu valja reći: prije Musinih prijevoda, nijedan Bošnjak nije preveo i objavio nijednu knjigu s arapskog jezika. Naravno – ni Kur'an-i Kerim!
Udahnuvši u sebe duh tog Mostara  – svojom mu je ostavštinom dao sve. U Mostaru danas nema ulice Muse Ćazima Ćatića a ima Pavelićevog ministra i „književnika“ Mile Budaka.
Kad mu je tabut prije 90. godina donešen na tešanjsko groblje za strance i samoubice, kao prokletog sarhoša, niko ga nije došao ukopati u kabur. Izmoljeno je nekoliko radnika i talebe da ga spuste u kabur i zatrpaju. Usprkos svemu, njegov je šehadet, neiskaziv kao Teube-i nesuh, pokajanje jednog grješnog pjesnika, neporeciv i vječan. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 18. 7. 2005.

12. srp 2015.

DOBRI SADIK EF. SADIKOVIĆ



Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan 

Kad bi se znalo što sve pokreće rijeku historije, onda bi se znalo i kuda će i kako teći i što će iz nje isplivati! Što li je sve pokreće i usmjerava? Ratovi? Pobjede i porazi? Politički projekti? Kulture i civilizacije? Pojedinci? „Slučajne kataklizme“ suša, poplava, pomora, kuga i nesanjanih propasti. Teško je biti pametan i reći kada je mrav jači od slona a kada liječnik od generala.

Tajna liječenja
Bio je i pamti se jedan Sadik ef. Sadiković. Vrijeme ga pamti a ljudi ga spominju po dobru.  U narodnoj je memoriji a ona ne teži sistematiziranju i klasificiranju vrijednosti. Ona samo pamti!

 Sadik ef. Sadiković (foto: Spomenica Gajreta, 1928.)

Cijelo stoljeće priča se o čudotvorcu, o „narodnom ljekaru“ Sadiku ef. Sadikoviću iz Ljubuškog, gdje rođen 1867., i gdje je umro 1940. godine.  Iz imućne  je spahijske porodice koja se generacijama bavila ranarstvom i spravljanjem biljnih tinktura i mehlema za razne bolesti od kojih se, čak i bezazlenih, u našoj stoljetnoj zapuštenosti,  najčešće umiralo.
Mada Sadiković za samog sebe kaže „da nije učen čovjek“, „papiri govore“  da se nakon mejtefa, školovao u travničkoj medresi, a potom u Istanbulu. Odlično je znao turski, arapski i njemački jezik.  Putovao je po svijetu.
Priča o Sadikovoj tajni liječenja i nepogrješivu dijagnosticiranju, počinje predajom o hećimu Šeremetu, učeniku egipatskog Sufur-hekima. U doba kad je Ljubuški bio turska vojna baza za zapadnu Hercegovinu i istočnu Dalmaciju, u mjesto je stigao i Šeremet s vojnicima i nastanio se u kući Sadikovića. Donio je sa sobom i veliki broj rukopisnih knjiga o liječenju i tajnama ljekovitog bilja. Iznad Sadikovića kuća pod brdom Buturovica, uredio je bašču kultivirajući u njoj sve biljke za koje je znao. Šeremet je biljnim pripravcima liječio vojnike i civile. Jednog je dana umro. Kuća s njegovim stvarima i knjigama je zaključana i ostavljena. Prolazile su godine pa su Šeremetove listine počele izjedati prašina i vlaga.  Prizvan nekim „tajnim glasom“, u bašču je zalutao 10-godišnji Sadik... U zapuštenoj je bašči, kao u vilinskom svijetu zaboravljene zemlje, „vidio“ svoju budućnost: da pomaže ljudima izgube li najvažnije u životu – zdravlje.

Skromna kiraethana
Iz novinskih natpisa koji su o njemu počeli izlaziti u Jugoslaviji još prije I. svjetskog rata, moguće je doslutiti da je prve pacijente primio oko 1900. godine. Primao ih je u skromnoj kiraethani – „sjedeći na šiltetu“ od jutra do večeri, nerijetko i po stotinu dnevno! Redovi su bili beskrajni, jer mu je glas o savršenim dijagnozama i terapijama, kako je pisao  makarski novinar Moravec u „Večernjoj pošti“ 1927., namaknuo autoritet u širim masama“.   

 Posljednje izdanje Sadikovićevog djela, Zagreb, 2013.

Zabilježeno je i njegovo značajno  epidemiološko zapažanja o raširenosti tuberkuloze i sifilisa u našim krajevima: „Jedno je kod našeg hercegovačkog naroda najžalosnije, a to je što ima vrlo malo onih, koji su svjesni svoje bolesti i njenih posljedica, pa se zapuste i tako strada cijela familija, a često i cijelo selo, jer neće da se obrate liječniku, nego čekaju dok dođu u najgore grane. Dalmacija, također mnogo trpi od takovih bolesti, ali Dalmatinci su mnogo svjesniji, pa se odmah, u početku bolesti, obrate na liječnika, stoga se kod njih slične bolesti ne mogu raširiti.“
U nadahnutom tekstu Kasima Gujića potvrđeno je narodno pričanje: nikada nije naplatio nijedan savjet, ali ako je neko želio, mogao je ostaviti milodar za jedno od brojnih kulturnih društava čije je blokove imao pored sebe (Gajreta, Napretka, Prosvjete, Narodne uzdanice, Crvenog krsta). Gujić navodi da je u toku 1928. godine društvima predao oko  100.000 dinara!
Sadikovićeva je prisutnost danas oslonjeno na eho velikog poštovanja sačuvana u snazi bosanskog pamćenja, te na djelo „Narodno zdravlje“ (iz 1928.), s receptima za blizu 300 bolesti, koje neprestano izlazi u novim izdanjima.  Njegov dječački odziv „tajnom glasu“ koji je čuo u Šeremetovoj bašći – ispunio je do kraja: bio je dobar sve do svoje smrti.  U njegovoj osobi s pratećim legendama, završni je kraj luka prastare tradicija slavenskog vrača (tj. onoga koji liječi) i početaka naučne medicine te organiziranog oblika zdravstvene skrbi u prostoru Bosne i Hercegovine.  

AVAZ, prilog SEDMICA, 11. VII. 2015., str. 14-15

4. srp 2015.

MUSTAJBEG LIČKI I VRIJEME FALSIFIKATA



                                                                  Piše: Ibrahim Kajan



Sumnje u „nove historije“, u središnjim državama bivše Jugoslavije, nerijetko buknu polemičkim požarima odmah po njihovom objavljivanju. Većini takvih uradaka glavni je problem što ih (milijuni) živih svjedoka nikako ne mogu usporediti sa zbiljnim vremenom o kojem pišu. Ako je to tako, a jest – kakve su onda „istine“ zastupali autori oslonjeni na „usmjeravanu građu“  nekih prethodnih ratova i državnih oblika - od srednjovjekovlja do danas. Pisali su ih, sve je jasnije, poput historijskih romana: na romantičkom žaru ideološkog usmjerenja nabildanog nacionalnog ega „zapaljiva“ i u 21. stoljeću.
Vjeruje se da su „historije turskog vladanja“ jednom zauvijek napisane i da im se nema što više dodati. One vrve isključivo okrutnim primjerima koje je selektivna historija zapamtila i uknjižila, te pismenim dokumentima potkrijepila – i to je to. A to nije dovoljno. Izostale su, čini se, promišljenije sekvence „historije odozdol“, npr. o razlozima brojnih „spontanih“ useljavanja u Bosnu (a ne samo iseljavanja), iz susjednih prostora kroz cijelo vrijeme turske uprave. Među posljednjim ih nehotice spominje Ivan Frane Jukić u svojim Putopisima, u onoj sceni kad putuje kiridžijskim kolima između Teslića i Tešnja pa zapaža „ljude sa strane“ za koje mu kočijaš kaže „da su Hrvaćani, od Imotskog i Vrgorca“.  Tu su naravno i sve brojnije, zadnjih vremena pronađene vjerodostojne listine koje remete konstruiranu sliku „tamnog vilajata i bosanskog turčina u njoj“.  Valjalo bi biti jasniji i kod tumačenja koju su to pomoć tražili Zrinski i Frankopani od  Visoke Porte za urotu što ih je odvela na stratište u Novom Bečkom Mestu 1671. Koji je dublji razlog što su Tahijevi krvnici pošprdno nazivali seljačkog tribuna Matiju Gupca – Gubec-bey? I najposlije, što je sa stotinama „krajišničkih pisama“ pograničnih čuvara Bosne na bosančici pisanim i s „dušmanima“ razmjenjivanim?

Pismo Mustajbega Ličkog
Jedno od tih pisama koje još nije dostojno poslužilo „nacionalnom historičaru“ a jest, srećom, lingvistima i historičarima književnosti, napisano je samo koji dan nakon što je  dalmatinski providur Leonardo Foscolo, 14. srpnja 1648., nagradio junaka Iliju Smiljanića. Napisao ga je Mustafaga Hurkalović, blistavi epski junak Mustajbeg Lički, svom prijatelju serdaru Petru, ocu opjevanog Ilijine.
„Od nas gospodina Mustafage, kapetana udvinskoga i ličkoga harambaši Petru Smiljaniću poklon i vele drago i ljubeznivo pozdravljenje kako bratu i prijatelju našemu. Čudimo se v(ašoj) m(ilosti) da nam nigdir list ne došo od vas budući s našim ocom prijatelj.
Toliko Ii mislite da mi nismo ništa posli oca vri[d]ni. Molimo v. m. ako ne bude koje oprave, ča smo vam bili pisali da opravite pri gospodinu ćeneralu, molimo v. m., ako ča vidite da ne bude mira dajte nam na glas po prijateljsku skrovito, molimo v. m.
I pozdravljaše vas naša mati i moljaše vas za jednu tursku robinjicu, a ča bude pravo, hoćemo vam uslati. Molimo v. m. pozdrav[vi]te nam od naše strane sina vašega harambašu lliju. Čuli smo da je junak na toj krajini. Bog znade da nam je drago, jere je naš. I eto mi uslasmo jedno pero sokolovo za čje za nj. Hoće ga nositi prid junaci. I molimo ga za jednu sitnu karabinu, ča znate, da tribuje. Vira moja, hoćemo mu je pošteno jizpraviti. I Bog vas veseli. I molimo vas llija da nam ušaljete jednu bocu rakije, ča ćemo se napiti. I da ste veseli amin.“

Mirna vremena na bosanskim granicama ponekad su trajala duže nego što su trajala mirna razdoblja između ratova uoči i nakon austrougarske zapreme naše države. Prijateljstva su se rađala s obiju strana granice i trajala kroz više naraštaja. Pisma graničara sa serhata svjedoče kroz četiri stotine godine razmjene lijepih vijesti,  glumačkih družina, pehlivana i muzičara, ali i prijateljskih intervencija da se poneko izbavi iz zindana, da se posreduje pri otkupi sužnja na pravdi Boga okovana  – što osvjedočuju višu istinu od historijskih istina, tj.  da su ljudi, ma kakvi bili, skloniji dobru nego zlu, da teže prijateljstvu a ne mržnji; ukratko  - da i u opasnim  vremenima budu ono što jesu, ljudi  a ne životinje.

AVAZ, prilog SEDMICA, 4. 7. 2015., str. 14-15