12. srp 2015.

DOBRI SADIK EF. SADIKOVIĆ



Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan 

Kad bi se znalo što sve pokreće rijeku historije, onda bi se znalo i kuda će i kako teći i što će iz nje isplivati! Što li je sve pokreće i usmjerava? Ratovi? Pobjede i porazi? Politički projekti? Kulture i civilizacije? Pojedinci? „Slučajne kataklizme“ suša, poplava, pomora, kuga i nesanjanih propasti. Teško je biti pametan i reći kada je mrav jači od slona a kada liječnik od generala.

Tajna liječenja
Bio je i pamti se jedan Sadik ef. Sadiković. Vrijeme ga pamti a ljudi ga spominju po dobru.  U narodnoj je memoriji a ona ne teži sistematiziranju i klasificiranju vrijednosti. Ona samo pamti!

 Sadik ef. Sadiković (foto: Spomenica Gajreta, 1928.)

Cijelo stoljeće priča se o čudotvorcu, o „narodnom ljekaru“ Sadiku ef. Sadikoviću iz Ljubuškog, gdje rođen 1867., i gdje je umro 1940. godine.  Iz imućne  je spahijske porodice koja se generacijama bavila ranarstvom i spravljanjem biljnih tinktura i mehlema za razne bolesti od kojih se, čak i bezazlenih, u našoj stoljetnoj zapuštenosti,  najčešće umiralo.
Mada Sadiković za samog sebe kaže „da nije učen čovjek“, „papiri govore“  da se nakon mejtefa, školovao u travničkoj medresi, a potom u Istanbulu. Odlično je znao turski, arapski i njemački jezik.  Putovao je po svijetu.
Priča o Sadikovoj tajni liječenja i nepogrješivu dijagnosticiranju, počinje predajom o hećimu Šeremetu, učeniku egipatskog Sufur-hekima. U doba kad je Ljubuški bio turska vojna baza za zapadnu Hercegovinu i istočnu Dalmaciju, u mjesto je stigao i Šeremet s vojnicima i nastanio se u kući Sadikovića. Donio je sa sobom i veliki broj rukopisnih knjiga o liječenju i tajnama ljekovitog bilja. Iznad Sadikovića kuća pod brdom Buturovica, uredio je bašču kultivirajući u njoj sve biljke za koje je znao. Šeremet je biljnim pripravcima liječio vojnike i civile. Jednog je dana umro. Kuća s njegovim stvarima i knjigama je zaključana i ostavljena. Prolazile su godine pa su Šeremetove listine počele izjedati prašina i vlaga.  Prizvan nekim „tajnim glasom“, u bašču je zalutao 10-godišnji Sadik... U zapuštenoj je bašči, kao u vilinskom svijetu zaboravljene zemlje, „vidio“ svoju budućnost: da pomaže ljudima izgube li najvažnije u životu – zdravlje.

Skromna kiraethana
Iz novinskih natpisa koji su o njemu počeli izlaziti u Jugoslaviji još prije I. svjetskog rata, moguće je doslutiti da je prve pacijente primio oko 1900. godine. Primao ih je u skromnoj kiraethani – „sjedeći na šiltetu“ od jutra do večeri, nerijetko i po stotinu dnevno! Redovi su bili beskrajni, jer mu je glas o savršenim dijagnozama i terapijama, kako je pisao  makarski novinar Moravec u „Večernjoj pošti“ 1927., namaknuo autoritet u širim masama“.   

 Posljednje izdanje Sadikovićevog djela, Zagreb, 2013.

Zabilježeno je i njegovo značajno  epidemiološko zapažanja o raširenosti tuberkuloze i sifilisa u našim krajevima: „Jedno je kod našeg hercegovačkog naroda najžalosnije, a to je što ima vrlo malo onih, koji su svjesni svoje bolesti i njenih posljedica, pa se zapuste i tako strada cijela familija, a često i cijelo selo, jer neće da se obrate liječniku, nego čekaju dok dođu u najgore grane. Dalmacija, također mnogo trpi od takovih bolesti, ali Dalmatinci su mnogo svjesniji, pa se odmah, u početku bolesti, obrate na liječnika, stoga se kod njih slične bolesti ne mogu raširiti.“
U nadahnutom tekstu Kasima Gujića potvrđeno je narodno pričanje: nikada nije naplatio nijedan savjet, ali ako je neko želio, mogao je ostaviti milodar za jedno od brojnih kulturnih društava čije je blokove imao pored sebe (Gajreta, Napretka, Prosvjete, Narodne uzdanice, Crvenog krsta). Gujić navodi da je u toku 1928. godine društvima predao oko  100.000 dinara!
Sadikovićeva je prisutnost danas oslonjeno na eho velikog poštovanja sačuvana u snazi bosanskog pamćenja, te na djelo „Narodno zdravlje“ (iz 1928.), s receptima za blizu 300 bolesti, koje neprestano izlazi u novim izdanjima.  Njegov dječački odziv „tajnom glasu“ koji je čuo u Šeremetovoj bašći – ispunio je do kraja: bio je dobar sve do svoje smrti.  U njegovoj osobi s pratećim legendama, završni je kraj luka prastare tradicija slavenskog vrača (tj. onoga koji liječi) i početaka naučne medicine te organiziranog oblika zdravstvene skrbi u prostoru Bosne i Hercegovine.  

AVAZ, prilog SEDMICA, 11. VII. 2015., str. 14-15

2 komentara:

  1. Odgovori
    1. Predanje kaže:Jednom priliko kod Sadikovića došao neki momak koji je mucao.Čim je prošao dugu kolonu ljudi pred kućom i ušao na vrata ef.Sadiković s počeo derati na njega.Poslije koje minute galame momak je opet progovorio normalno.Negdje se ko djete prepao i počeo mucat a pošto se klin klinom izbija tako je i istom mjerom njega natjerao ef,Sadiković da progovori opet normalno.
      LP Maid Habul

      Izbriši