30. ožu 2014.

MOSTARSKE VEDUTE: EMINA: LJEPOTA KOJU SVI ZAMIŠLJAMO




iz knjige 
IBRAHIMA KAJANA
GRAD VELIKE SVJETLOSTI. MOSTARSKE VEDUTE
Muzej Hercegovine - Štamparija IC, Mostar 2014.


Prilupnuo sam avlijska vrata naše kuće u Balordinoj 60, bezbrižno bacivši iza njih svoju školsku torbu. Žurio sam: u ruci mi je bila jedna platnena vrećica i u njoj ostatak neprodanih rezbarnih „sprava“ kojim smo pilili šperploču na času općetehničkog obrazovanja. Nismo ih nigdje mogli kupiti u Mostaru, pa ih je nastavnica Šerifa sama naručila i po njezinom ih je nacrtu izradio neki mostarski metalski radnik. Ali, nekoliko je „sprava“ ostalo neprodano, pa ih je nastavnica po meni, kao svom prvom komšiji i svom učeniku, poslala doma da ih predam njezinoj majci.  Emini. Emini Koluder.

 Zlatko Dizdarević: Emina

Poput vihora  sam sjurio niza sokak Hilme Hakala, gdje me, na spojnici s Donjim sokakom presreo dječak snažnim glasom pitajuć: Đe ćeš bola? Taj će maleni Salih kasnije pisati stihove i potpisivati ih imenom Sevdi (Zaljubljeni). Idem u Emine, dobacio sam mu, te zamakao iza ćoška, zastavši zadihan i uznemiren pred vanjskom kapijom Koluderove kuće u ružićastoj, glatkoj površi očuvane i neokrnjene žbuke.
Vrata su bila pritvorena, pa sam zakoračio u prazno, kaldrmisano dvorište, te se odmah prihvatio kvake na teškim vratima sljedeće avlije, cvjetnog džennetskog vrta cijele naše mahale. 

U dnu avlije vidio sam širom otvorena vrata dnevnih prostorija punih dnevne svjetlosti. U njihovom je okviru stajao Avdaga, vitki i uspravni gospodin  kratke prosijede kose. Nekom je nešto govorio, nekom koga nisam vidio, išaretio tom nekom rukom pokazujući u mom pravcu. E da - tada se pojavila ta čudesna starica koja nikada nije ostarila: opjevana Emina svakom živom iz pjesme poznata! 

Pozvala me blagim pokretom ruke, pa sam joj prilazio gazeći avlijske oblutke gotovo lebdeći iznad njih. Znao sam da mora biti u visokim godinama, ali nisam znao da će imati lice puno ozarene blagosti i kosu najljepšeg  srebra, skupljenu na neki meni nevidljivi način iza tjemena.

Podizao sam njezinim bijelim rukama platnenu vrećicu s rezbarskim „spravama“, a ona ju je jednom rukom prihvatila a drugom mene malenog po kosi milovala.
Zatim sam otišao i više je nikada nisam vidio. Nisam je ni ispratio kad je na drugi svijet preselila, jer je živjela još koju godinu do mog nesretnog odlaska iz grada u kojem smo i Emina i ja rođeni...

Bilo gdje da sam u svijetu bio, ta me je zbiljna žena pretvorena u vilinski simbol mostarske ljepote, posjećivala i obavijala zvučnom aurom stihova koje joj je, zagrcnut njezinom ranom ljepotom, prije više od jednog stoljeća, ispisao Aleksa Šantić.  Tu, prozračnu ljepotu - svatko vidi po svom najuzvišenijem kriteriju djevičanske fluidnosti, ovjekovječenu, čini se, za vrijeme koje nikada neće prestati. 

Taj tren uhvaćene ljepote, produžio se u svom zemaljskom izvoru u jedan tihi  život, u jednu biogafiju koja nije imala javnog uvida, osim onih među kojima je davna pjesnikova muza provela svoj obični, ljudski život.


*

Kad ju je pjesnik vidio, u trenu kad joj je vjetar podigao veo, imala je 14 ili 15 godina. I to je bilo sve. Od tog lahora koji je podigao zavjesu s čudesne ljepote, nastajala je jedna velika legenda. 

Ali, sami je život imao svoje tokove: kad je pjesnik uz svoje stihove ispisao i notni zapis, i kad se pjesma s rađanjem novog stoljeća zapjevala u sokacima malenog grada, djevojče je - kako kaže narod – izašlo na glas! Otac joj je bio vrlo ugledan imam, Sefić efendija, učitelj u mejtefu koji i danas dotiče srednjovjekovnu kulu Hercegušu, pa su Mostarci destljećima, i nakon njegove smrti, tu čuvenu muslimansku školu nazivali Sefića mejtefom

Otac je, zbog „glasa“ što se širio o ljepoti njegove Emine, nesmiljenom brigom odvojio kćerku od djetinjstva i najvjerovatnije dogovorio, po običajnoj proceduri,  brak s pristalim mladićem obećane trgovačke budućnosti. Mladić  se zvao Avdaga Koluder. 


*
Nedavno sam prvi put pročitao u jednoj autobiografiji ispisanoj u dalekom Buenos Airesu, zanimljiv ali i nevjerovatan podatak da se to odigralo, ipak, na dramatičan način o kojem govori rječita mostarska sintagma - „djevojka se ukrala“!  Mada se taj svjedok rodio dvije godine nakon što su pjesmu već počeli zviždukati uskim sokacima, svjedočenje je više nego zanimljivo. 

Ko je mogao i pretpostaviti da će u Emininu komšiluku odrastati i jedan dječak, rođen kad i Šantićeva pjesma - budući, zlokobni Pavelićev ministar, dr. Vjekoslav Vrančić! On se, glavom i bradom, prisjeća u svojim memoarima kako je jednoga dana  pred majkom spomenuo školskog prijatelja Aliju Koludera. Majka se trgnula, navrla joj je neka pomisao, neko sjećanje pa ga zamolila da upita Aliju je li njegova majka možda kćerka hodže Sefića, i – ako jest – neka je od nje lijepo pozdravi. "Već sliedećeg dana u školi izručio sam Aliji majčinu poruku, a sutradan dobio odporuku, da se njegova majka zaista zove Emina, da je kći hodže Sefića i da joj je velika želja, da je moja majka što prije posjeti. Kad je čula ovaj odgovor, majka mi reče, da je Alijin otac, Avdo Koluder, prije kojih dvadest godina izvršio otmicu Emine, koja se tom prilikom bila sklonila u kuću, u kojoj je stanovala naša obitelj, te odatle bila odvedena. Emina je tada imala svega 16 godina i bila na glasu kao najljepša djevojka u Mostaru.“

U daljnjem prisjećanju, autor nam, pričajući o preseljenju svoje obitelji iz Stoca u Mostar,  ostavlja podatak i o adresi imama Sefića: „U vrieme boravka mojih roditelja u Mostaru (1897-1899), ja se još nisam bio rodio. Moj brat Nikola došao je u Mostar sa sedam godina, pa je o tome nešto upamtio. Prema njegovu kazivanju, otac je 1897. premješten iz Stoca u Mostar, kamo se preselio sa mojom majkom. Obitelj se nastanila u Sefića sokaku, u kratkoj uličici, koja se na visini Velike tepe odvajala od glavne ulice. U sokaku su bile svega tri stambene zgrade: jedna hodže Sefića i dvije vlasništvo Vakufa, koje su se iznajmljivale. Osim velike avlije okolo kuće, imala je i ogromnu bašču koja se protezala uzduž desne strane sokaka sve do Glavne ulice i bila ograđena visokim zidom. Ostale dvie nastabme, sa svojim vrtovima nalazile se se s lijeve strane sokaka. U jednoj od tih kuća stanovala je naša obitelj. Na lievom ulazu u sokak, s pročeljem na Glavnoj ulici, nalazila se visoka zidana zgrada veletrgovca Pere Šantića, s magazama i poslovnicom.“ Sad razabiremo da je „visoka zidana zgrada“ u kojoj je dućan i magaza porodice Šantić – prva podignuta zgrada Mujage Komadine, u koju je Aleksa zacijelo ne samo zalazio nego i pomagao u trgovačkim poslovima svoga brata! U tadašnjem malom Mostaru, gdje su svi o svima znali „sve“, i Aleksa je znao da imam ima, uz Eminu, još dvije kćerke, Fatimu i Mejremu. Kad ju je 1902. „u pjesmu unio“, Emina je imala tek 16 godina, ali stasita djevojka o čijoj je ljepoti neko ko je u kuću zalazio nekom negdje ispričao, pa je priča potekla poput bujice... pa zapljuskivala burne momačke snove! Iznenada su tim malim Sefićevim sokakom započeli prolaziti, „onako, kao slučajno“ ili „poslom“ – mlađahni bazardžani i gospodski sinovi e da bi je kakvom srećom susreli, možda joj i išaretom otposlali bezazlenu simpatiju ili, daj Bože Jedini – s njom proašikovali!

Iza Sefićeve kuće bila je bašča. Je li Eminu, s drugog sprava visoke kamene magaze, vidio Perin brat Aleksa? Vidio „lijepu Eminu“  kako „u bašči, s ibrikom u ruci“, zalijeva svoje gjule... pa mu iz grudi šiknuo dert, mada je znao da od tog, kao inovjerniku -  „nema ništa“... Stihovi su zapisivani kao u bunilu, kao da mu ih neko diktira u nadahnutu ruku. Napisao ju je ovakvu, da bi tek koju godinu kasnije bila izbrušena, jezički pročišćena i u kajde stavljena...

                            Sinoć kad se vratih iz topla amama.
Prođoh pokraj bašte Abdula imama.
Kad u bašti tamo, gdje miriše igda,
Gdje 'no bulbul-pjesma ne prestaje nigda,
Gdje šadrvan praska u hladu jasmina,
S kondirom u ruci stajaše Emina.
Ja, kakva je, pusta, tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod Sultana!
Ta, kada bi Sultan za Eminu znao,
Bi, vallahi za nju, sto robinja dao!
Ta, ljepša je bolan, od svih Šamskih bula,
A bjelja je beli, od bijelih đula!
Pa još kad' se šeće i plećima kreće...
Ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!...
Ja joj nazvah selam, al' moga mi dina,
Nešće ni da čuje lijepa Emina.
No u zlatan kondir zahvatila vode,
Pa po bašti đule zalivati ode;
Gornjak vjetar duhnu pa niz pleći puste,
Rasplete joj one pletenice guste.
Zamirisa kosa, zamirisa bašta,
A ja se od derta s dunjalukom prašta',-
Malo ne posrnuh, tako mi mog dina,
Al meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje alčak što za njome crko'!...

A momci su, šta ćeš, sve češće sokakom nadirli,  neki onako kao izgubljeni a neki vala i malo obijesni, azgin, sve to bi do jednoga dana među danima: zagledaše se jedno u drugo, kako je Allah odredio, mladi i vitki Avdo i lijepa i stasita Emina. Dolazile one žene iz njegove rodbine da je zaprose u majke, ali otac joj ni čuti ne htjedne, ne zbog Avde i kuće po dobru poznate, nego što dijete još nije za udaju, ta tek je očima progledalo i na svijet izašlo!

A autor onih argentinskih memoara misli da se s tim nisu mogli složiti jedino – Avdo i Emina. Bit će da su u zdogovorom s majkom Emininom, udeverali da se „ukrade djevojka“ po svojoj odluci kako je odvazda bivalo, kada bi roditelji djecu obuzdavali.
„Dogovorenog dana došla je Emina k mojoj majci – piše autor  -  pokrivena zarom. Nosila je u ruci bošcu, u koju je strpala svoje najnužnije stvari. Nije poznato, ali poznavajući našu majku lako je moguće, da je Eminina mati bila sporazumna s otmicom, a naša majka u dogovori s njom i Eminom. U kući naše majke nije Emina dugo čekala. Kratko vrieme nakon njezina dolazka, na vratima se pojavio Avdo; odjeven u bogatu, zlatnim izvezenu muslimansku narodnu nošnju, izvadio je iza pasa kuburu i ispalio je u zrak: nek se čuje da odvodi djevojku! Na ulazu u sokak čekala ga je kočija, kojom će odvesti Eminu do kadije, a onda kući svoje matere.“

Izravnih svjedoka tog događaja od prije stotinu godina, naravno odavno nema, pa je i ova priča o Emininoj udaji ipak, jedva moguća! Ipak je, kako god okreneš, morao postojati a u priči se i nazire - uhodani scenarij običajne porcedure... roditeljskog pristanka.  

U drugom jednom zapisu osobe iz bliske rodbinske okolice obitelji Avdage i Emine, dugoživućeg dr. Fazlije Alikalfića, razotkriva se skriveni obiteljski život pun sklada, djece, unuka, rodbine i posluge. 

Avdaga je obitelj podizao u novoj, prostranoj jednokatnici na Carini, u Donjem sokaku (Ul. Narodnog heroja Lace Zahirovića), iznutra osvijetljenom žaruljama „otkrivene“ elektrike 1912., priključkom za suvremni vodovod... Djeca su dolazila jedno za drugim, u velikom nizu, kao iz dženneta izašla:  sin Alija (1903.), kćeri - Šerifa (1907.), Ziba-Zibka (1910.), pa Ramiza, pa Dutka... Tek poslije Prvog svjetskog rata rodio im se sin Besim. U zajedničkom damaćinstvu žijeli su još Avdagima majka i  Avdagin brat Arif, te niz muške i ženske posluge. U prostranim je avlijama bio raj za djecu: po cijeli bogovetni dan između viskokih dvorišnih zidova čula bi se se dječja vika i smijeh, ali i brižni glasovi starijih koji smiruju preglasno dovikivanje djece za koju na ovom svijetu ne postoji ništa drugo osim igre i besrajnog vremena. Za malo izraslije dječke postojale su dvije nevjerovatne atrakcije u kući: Mujagina limuzina u kućnoj garaži i Avdin radio-aparat sa slušalicama koji je donio iz Njemačke u dijelovima, i na njihove ga oči sastavio! To su bio prvi privatni atomobili i prvi radio-aparat u Mostaru, a vjerovatno i u cijeloj Hercegovini! 

Fazlija Alikalfić misli „da nije čudo što je u predaji Mostara, preuzetoj iz pjesme Aleksine, ostalo pamćenje na Sefića Eminu kao “lijepu Eminu”. Avdaginca je (kako su je svi zvali u komšiluku) bila zaista lijepa žena. Ona naša klasična ljepota koju niko nije mogao nevidjeti ili dovoditi u pitanje. Koliko je bila lijepa, još više je bila ljupka, u dodiru s ljudima jednostavna i mila. Ni po čemu nije pokazivala, a još manje naglašavala, svoju ljepotu i uz to još bogatstvo svog muža i porodice.“

 Za Emininog supruga, Alikalfić kaže: „Avdaga je bio vrlo poslovan čovjek, radin, hitar, ugledan veletrgovac, berzijanac. Trgovao je na veliko (kafa, šećer, riža, brašno i sl.), bavio se i berzanskim poslovima (najviše na poštanskoj berzi) zajedno sa svojim poslovnim partnerima ili sam. Kao građanin, u Mostaru je bio vrlo poznat i poštovan. Bio je vedar duh i volio šalu na “mostarski način”. 

            Avdaga Koluder je 15 godina nadživio svoju lijepu i dobru suprugu Eminu. Ona je umrla u 80. godini života, 1960., a Avdaga u svojoj 94., 1975. Oboje su pokopani među borovima mostarskog Šarića harema.

Nedavno sam, obilazeći mjesta svoje rane mladosti, pošao i u Donji sokak. Želio sam fotografirati kuću u kojoj je živjela i umrla Emina, bez koje ne bi postojala Šantićeva istoimena pjesma. Kad sam bacio pogled prema kući, osjetio sam zimnicu kako mi se propinje uz leđa: njezine jednokatnice više nije bilo! Na njezinom mjestu podignuta je potpuno nova, serijska dvokatnica bez imena i bez identiteta. 

Sad slušam, vozeći auto preko Mosta Mujage Komadine, Šantićevu Eminu. Pogled mi, u prijelazu s mosta u Titovu ulicu, „zapinje“ za zlatnu Emininu skulpturu... Zamislio ju je i nekim čudnim putevima dopremio u taj minijaturni park uz most krajiški kipar Zlatko Dizdarević, autor „Muje Hrnjice“ i „Moše Pijade“. Njegova skulptura Bošnjanke, koju je nazvao Eminom, odjevena je u krajišku a ne hercegovačku, mostarsku bošnjačku nošnju. Sviđa mi se njezina glava promatrana iz desnog profila, mada ni od jednog Mostarca još nisam čuo da mu se nešto vele dopada. Ne sviđa se ona Mostarcima, jer svaki Mostarac zna da je ona prava Emina – bila djevojka nestvrane ljepote kakva nigdje na svijetu nije postojala, osim, naravno, u Mostaru!

Skrećem svojim shevroletom na desnu ruku, pored Pavarottija i slušam... Slušam samo onu, najbolju izvedbu Šantićeve Emine, slavnog Mostarca Himze Polovine. Samo je Himzina varijanta, nakon što je Emina preselila na ahiret, dobila završnu, do tada nepostojeću kiticu čija je autorica legendarna umjetnica sevdalinki „između dvaju ratova“, Sevda Katice. 

“Umro stari pjesnik, umrla Emina,
            Ostala je pusta bašta od jasmina.
            Salomljen je ibrik, uvehlo je cvijeće,
            Pjesma o Emini nikad umrijet neće.”

 U Mostaru, 30. III. 2014.

ZAR JE ČAST PRIMITI "PEČAT" VEČERNJEG LISTA, VRIJEDNI REISU-L-ULEMA HUSEIN EF. KAVAZOVIĆU?



Piše: Ibrahim Kajan
Meni nije jasno zašto je reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovine, njegova ekselencija Husen ef. Kavazović,  primio "Pečat" Večernjeg lista - izdanje za Bosnu i Hercegovinu, na manifestaciji pod sloganom „Pečat za mir“, održanoj 27. marta 2014. u mostarskom „Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača“?

 

 Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović

Izuzetno uvažavam reis efendiju, njegov kultivirani i mudri angažman u međureligijskom dijalogu, koji - međutim – vidim nečim najnormalnijim, a ne nečim specijalnim, posebnim i rijetkim! 

Mostarcima je uvijek drago čuti spominjanje imena svog grada u lijepom kontekstu. I Vi ste podvukli da Vam je drago što „ovo priznanje preuzimate u Mostaru“.  Pretpostavljam da je razlog toj konstataciji neki polučeni napredak u približavanju stavova vrhova među manje-više šutljivim odnosima triju vjerskih zajednica.  

Međutim, List koji dodjeljuje "pečate" i sa istim oduševljenjem i jednom prononsiranom Dodiku kao „osobi godine“, novine za koji fra Luka Markešić (čovjek neupitnog autoriteta) tvrdi da iza njega stoji jedna providna stranačka politika - onda sve skupa postaje zasjenčeno i upitno te otežava razumijevanje stvarnog razloga „preuzimanja priznanja u Mostaru“!

U Mostaru, 29. III. 2014.

Iz medija:
Zbog ranije preuzetih obaveza reisu-l-ulema nije bio u prilici prisustvovati pomenutoj manifestaciji, pa je ovo značajno priznanje primio njegov izaslanik glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Mostar  Salem ef. Dedović koji je prenio reisu-l-uleminu poruku u kojoj stoji:
 
"Dame i gospodo,
Čini mi zadovoljstvo da Vas mogu preko mog izaslanika pozdraviti. Žao mi je da večeras zbog ranije preuzetih obaveza nisam u prilici biti s Vama u Mostaru. Nadam se da ćete uvažiti ovu okolnost.
Zahvaljujem Vam za priznanje koje ste mi dodijelili. Doživljavam ga kao priznanje za moj osobni rad, opredijeljenost i nastojanje na širenju povjerenja među ljudima, na promicanju dijaloga među religijama i pomirenja među građanima, ali i kao priznanje svim imamima, muftijama, institucijama i pripadnicima Islamske zajednice na čijem se čelu nalazim.
Posebno mi je drago  što  kao reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ovo priznanje preuzimam u Mostaru.  Nadam se da to i ja osobno i svi mi zajedno možemo razumjeti kao još jedan znak dobre volje svih nas da radimo na promicanju mira, dijaloga i zajedničkog života u ovom gradu.
Vjerujem naime da je dijalog i međusobno razumijevanje, uvažavanje i poštovanje potrebno razvijati kako na najvišem nivou naših vjerskih predstavnika tako i u našim gradovima i selima, džematima i župama. Međusobno poštivanje i uvažavanje u našim lokalnim zajednicama, u stanovitom smislu, je i važnije i dragocjenije i životno vjerodostojnije.
Još jednom, u uvjerenju da će ovo priznanje koje mi dodjeljujete doprinijeti našem boljem i većem zbližavanju, iskreno Vam se zahvaljujem i želim Vam svako dobro.“


26. ožu 2014.

TUĆI I PREMLAĆIVATI - KRAJNJE JE PONIŽENJE ŽIVA ČOVJEKA



Dr. Ibrahim Kajan



U (istom) svijetu u kojem se traži pravda i humano postupanje i za najveće ratne zločince, prošlog je mjeseca premlaćen mostarski sindikalist prof. Josip Milić – na pravdi Boga! Mada se to dogodilo u sred bijela dana, u sred Mostara, policija nam još nije rekla ko je bejzbol palicom slomio ruku profesoru Miliću i ko mu je, po cijelom tijelu, nanio teške ozljede.

 
Muharem Hindić Mušica


Jučer je, u popodnevnim satima, pred očima 70-tak mostarskih prosvjednika, brutalno pretučen policijskim palicama Muharem Hindić Mušica, prosijedi čovjek u zrelim godinama, kojeg je ovo nelagodno i dvosmisleno političko vrijeme, od anonimnog i tihog prosvjednika – lansiralo i proglasilo junakom  marginalizirana i obespravljena naroda svoga grada. 


Njega su, tog tihog čovjeka, Muharema Hindića Mušcu, bešćutno premlaćivali nabildani policaji, svjedoče prisutni i pišu mediji. Ne postoji nijedno pravo na svijetu koje prelazi preko tih postupaka.


Dok su ga odvozili „crnom maricom“, nisu ga prestajali udarati golim šakama. Jedan od njih mu je, „posebno prgav i drzak“ policajac, tvrdi taj slomljeni čovjek, cijelo vrijeme psovao majku, vrijeđajući na najružniji način njezino dostojanstvo, najprimitivnije i najneljudskije. Koje bi to pravo na svijetu moglo tolerirati? Nema takvoga prava.

Kad su Muharema Hindića Mušicu „stavili iza rešetaka“, ni kriva ni dužna, odbili su njegovo zakonsko traženje pravne zaštite. Njegova odvjetnica je dugo čekala pred vratima, jer joj je bio onemogućen susret s branjenikom. 


Kad su gospodina Hindića, prebijenog i punog ozljeda od lica do nožnog prsta, odvezli na pregled u Sveučilišni klinički centar na Bijelom brijegu, „pojedini su ljekari bili nekorektni“. Mada je to citat iz Hindićeve izjave medijima, zvuči nejverovatno! Zvuči nevjerovatno da su liječnici bili nekorektni prema premlačenom, starijem čovjeku koji bi mnogim od njih mogao biti otac po svojim godinama!


Društvo u kojem će se tući i premlaćivati živi ljudi, nema smisla a postupci nemaju nikakva opradvanja. To je totalni poraz humanističkog nauka, u kojem je moguće zažmiriti i ne vidjeti živo čovjekovo poniženje.


U Mostaru, 26. III. 2014.

20. ožu 2014.

KAJAN: BOŠNJACI NEĆE BITI PODSTANARI U TREĆEM ENTITETU


http://www.nap.ba/vijest.php?id=577
18 Mar 14 - 12:26:46

 

 Ibrahim Kajan

Svaki Bošnjak u Hercegovini vrlo bolno doživljava obnovu priče o trećem entitetu. Oni su već jednom doživjeli smrtonosne užase u toj istoj, „premijernoj“ paradržavi koja se zvala „Hrvatska Republika Herceg Bosna“ - izjavio je u razgovoru za bh. novinsku agenciju Patria (NAP) Ibrahim Kajan, mostarski književnik.
- Zahvaljujući tom „trećem entitetu“ Mostar je raseljen i „oslobođen“ od Bošnjaka i Srba – najmanje 10.000 mostarskih Bošnjaka danas živi u dalekim zemljama u koje su „otišli“ izravno iz raspuštavnih logora Jadranka Prlića i Mate Bobana – kaže Kajan.
On je rođeni Mostarac, ali je još od studentskih dana vrijeme najčešće provodio u Zagrebu, gdje je, radeći kao lektor, bibilotekar i urednik, upoznao političke prilike u Hrvatskoj.
 NAP donosi opsežan intervju sa njim, u kojem govori o izgledima za treći entitet, osnivanju Hrvatske akademije znanosti i umjetosti u Mostaru, odnosu demokratskog Zageba i Beograda prema BiH.
Kajan smatra da su za tešku socijalnu, političku i ekonomsku situaciju u zemlji krivi svi, na prvom mjesto domaća politička elita, ali i licemjerna međunarodna zajednica.

NAP: Kako bi se Bošnjaci ponašali ukoliko bi, zaista, i došlo do formiranja trećeg entiteta?

KAJAN: Bošnjaci Hercegovine nisu spremni dva puta u kratkom vremenu biti podvrgnuti tuđoj volji, biti manjina koju ne mogu zaštiti instrumentima „nacionalnog vitalnog interesa“, ne žele jednostavno biti podstanari u vlastitoj kući.
Bošnjaci ne mogu prihvatiti treći entitet, jer kroz poratno vrijeme vide da su onemogućivani na svakom koraku. Ako je Stolac „veliki povratnički uspjeh“, onda je totalni politički „povratnički neuspjeh“ o kojem niko živ ne govori. U samom Stocu, gdje je trenutačno najviše Bošnjaka, rijetko je ko uspio dobiti zaposlenje, jer ona „nisu za njih“.
Tih 300 stotine zaposlenih Stočana radi u Mostaru, u gradu koji je još jedino kulturno i političko uporište Bošnjaka Hercegovine. Nijedan drugi problem u Stocu nije riješen. Svaki od njih živi i sada, kao što je živio odmah nakon srušene „Herceg Bosne“. Mogu samo zamisliti koju budućnost mogu imati Bošnjaci u tom i takvom etnitetu! Zbog toga, Bošnjaci neće napustiti svoje ideale slobode za uštrb bilo čijih interesa, ni Sarajeva, ni Zagreba, ni međunarodne zajednice.  Mi nećemo ni u Sarajevo ni u Zagreb. Zašto bismo napuštali svoju kuću, svoj Mostar kojeg smo izgradili, od prvog do posljednjeg kamena u zidu!
Ne vjerujem u model trećeg, hrvatskog entiteta. Jer što podrazumijeva taj entitet? Koji prostor i koje stanovništvo? Ništa se ne odvaja lahko, a posebno ako se otima! Siguran sam da bi došlo do sukoba, jer je i bez toga...kriza snažna.
Ne vjerujem da će doći i do odcjepljenja RS-a.  Srbija je u trenutačnim političkim procesima europskih integracija – a to ne podrazumijeva istodobno secesionističko poduzetništvo u komšiluku.

NAP: Ali, nije li osnivanje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Mostaru ipak korak naprijed ka stvaranju trećeg entita?

KAJAN: Što se tiče formiranja Hrvatske akademije znanosti, ne vidim ništa sporno u tom činu. Isto sam govorio i pri formiranu Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti - ne znam zašto su je napadali na prvom koraku i to oni koji nikada nisu ni riječi rekli za već postojeću Srpsku akademiju u Banja Luci?! U Italiji ima desetine akademija, pa šta onda? I u Zagrebu, osim HAZU-a, postoje Akademija tehničkih znanosti, Akademija medicinskih znanosti itd. Hoće li neka akademija biti „upotrijebljena“ u neke druge, neznanstvene i neumjetničke ciljeve, pitanje je zbilje koja će se tek možda dogoditi. Ali, princip da nešto dopustaš sebi a uskraćuješ drugom, neuračunljiv je sam po sebi.

NAP: BiH se nalazi u izrazito teškoj političkoj i ekonomskoj situaciji. Ko je najviše kriv za to?

KAJAN: To što iza rata nije oporavljena, nego čak i dodatno destruirana ili sasvim uništena mogućnost privredne obnove, upućuje na krivca – na politiku koja nije osigurala zakonsku regulativu za stvoranje ambijenta za privrednu obnovu, kao ni zaštitne mehanizme kojima se spječava njezina razgradnja, bjelodana pljačka, i to ne samo za svoj osobni, nego i za inozemni interes. Ako je to tako, a golim okom se vide panorame uništenih postrojenja, među njima  i jedne 120 godina „isplative“ Fabrike duhana Mostar, onda to neupitno potvrđuje da je bh. „politička elita“ producirala svoje vlastite kriminogene bande koje obavljaju najprljaviji dio pljačkaškog pohoda da državu.
U ovoj državi svi smo odgovorni: zato su mi smiješne ostavke nekih političara „iz moralnih razloga“, koje smo ovih dana vidjeli. O kakvom se „poštenju i moralu“ radi ako je, taj predsjedavao najvišim lokalnim ovlastima – a sve oko njega opljačkano! Zar nikada ništa nije vidio? Morao je vidjeti i živi je svjedok – i u tom smislu potpuno je nepošten, jer nikada ni jednom riječju nije pokušao otkloniti kriminal.

NAP: Kolio bh. muci doprinose utjecaji iz Zagreba i Beograda?

KAJAN: Utjecaji iz tih središta susjednih država odnosi se prije svega na nacionalne elite i njihov se dominantan sadržaj odnosi na budući ustroj dejtonske Bosne i Hercegovine, baš kao što se, starateljski, odnosio na „sudbinu svog naroda“ za vrijeme rata. Neki je dan u Mostaru Miroslav Tuđman rekao, citirajući svog pokojnog oca Franju, da je njegova filozofija prema BiH i Hrvatima u njoj, svodiva na jednu rečenicu: „Težnja svih Hrvata je da budu u granicama jedne države“.
Naravno da vam je ta filozofija poznata i iz govora Slobodana Miloševića o imperativu da svi Srbi žive u granicama jedne države. Miloševića je ta filozofija gurnula u osvajačku agresiju na cijelu BiH, a Tuđmana u oružanu infiltraciju te zločaste projekte „humanog preseljenja“ prema Bobanovoj „Herceg Bosni“, blizakinji Karadžićeve „Republike Sprske“. Ni u jednoj ni u drugoj nije ostavljeno prostora za pripadnike bošnjačkog naroda. Kao što vidimo, ni 20 godina nakon Washingtonskog sporazuma, glavne premise tih političkih filozofija  - nisu arhivirane...
Naravno da u demokratskom Zagrebu ima vrlo jakih snaga koje i žele i hoće utjecati na bh. političke prilike, jer se te prilike, u krajnjem slučaju, tiču i Hrvatske, imaju snažne refleksije na nju. Međutim, kad o tome razmišljam, uvijek se sjetim jednog susreta s Draženom Budišom, čini mi se krajem 1993., nakon njegova povratka iz Sarajeva, gdje je bio sudionikom jednog susreta s bliskim nositeljima političkog mišljenja. Prenoseći mi svoja zapažanja, kazao mi je kako pomalo ne razumije bošnjačke prijatelje, jer oni, ako ste im pokazali da ih podržavate, očekuju od vas da vodite bošnjačku politiku! Zaboravljaju, dodao je, „da sam ja prije svega hrvatski političar“.
Prema tome, ako prepoznajemo u demokratskim hrvatskim tokovima velike političke osobnosti kao svojega prijatelja, nemojmo od njega očekivati da vodi bh. politiku, ili, kao u ovom primjeru – Bošnjačku politiku. Kao autentični hrvatski političari koji BiH vide kao samostalnu i suverenu državu, naša su prvorazredna vrijednost.
Ne sumnjam da je demokratski Beograd bitno drukčiji od Zagreba.

NAP: Imaju li Bošnjaci snage, pameti i mudrosti očuvati cjelovitost BiH?

KAJAN: Sudeći po političarima koji su bili kadri uništiti svu privrednu infrastrukturu, teško je očekivati da oni mogu imati (ikakve) mudrosti u očuvanju cjelovitosti BiH. Veliki dio krivnje treba adresirati i na međunarodnu Zajednicu. Zašto je „Dayton“ sveto slovo? Zašto nisu realizirali onaj član o povratnicima? Zašto, napokon, sami Sporazum nije bio „privremeni“ (kako je i predviđeno) – nego se pretvorio u trajni?
Veliki grijeh međunarodne zajednice je kada je u pitanju i sami Mostar. On su nametnuli Statut grada Mostar, koji su Bošnjaci pod pritiskom i prijetnjama prihvatili, a Hrvati nisu, da bi se sad taj isti Statut tretirao – neustavnim! To je jedna banalna sprdnja prije svega sa Bošnjacima.
I još nešto: zašto MZ preferira i drži prvorazrednim razgovore o državi s predsjednicima stranaka, a ne s visokim dužnosnicima – države?  Ne, ne vjerujem da je to politička praksa Zapada... ali eto, ovdje se kupuje i prodaje.