30. ožu 2014.

MOSTARSKE VEDUTE: EMINA: LJEPOTA KOJU SVI ZAMIŠLJAMO




iz knjige 
IBRAHIMA KAJANA
GRAD VELIKE SVJETLOSTI. MOSTARSKE VEDUTE
Muzej Hercegovine - Štamparija IC, Mostar 2014.


Prilupnuo sam avlijska vrata naše kuće u Balordinoj 60, bezbrižno bacivši iza njih svoju školsku torbu. Žurio sam: u ruci mi je bila jedna platnena vrećica i u njoj ostatak neprodanih rezbarnih „sprava“ kojim smo pilili šperploču na času općetehničkog obrazovanja. Nismo ih nigdje mogli kupiti u Mostaru, pa ih je nastavnica Šerifa sama naručila i po njezinom ih je nacrtu izradio neki mostarski metalski radnik. Ali, nekoliko je „sprava“ ostalo neprodano, pa ih je nastavnica po meni, kao svom prvom komšiji i svom učeniku, poslala doma da ih predam njezinoj majci.  Emini. Emini Koluder.

 Zlatko Dizdarević: Emina

Poput vihora  sam sjurio niza sokak Hilme Hakala, gdje me, na spojnici s Donjim sokakom presreo dječak snažnim glasom pitajuć: Đe ćeš bola? Taj će maleni Salih kasnije pisati stihove i potpisivati ih imenom Sevdi (Zaljubljeni). Idem u Emine, dobacio sam mu, te zamakao iza ćoška, zastavši zadihan i uznemiren pred vanjskom kapijom Koluderove kuće u ružićastoj, glatkoj površi očuvane i neokrnjene žbuke.
Vrata su bila pritvorena, pa sam zakoračio u prazno, kaldrmisano dvorište, te se odmah prihvatio kvake na teškim vratima sljedeće avlije, cvjetnog džennetskog vrta cijele naše mahale. 

U dnu avlije vidio sam širom otvorena vrata dnevnih prostorija punih dnevne svjetlosti. U njihovom je okviru stajao Avdaga, vitki i uspravni gospodin  kratke prosijede kose. Nekom je nešto govorio, nekom koga nisam vidio, išaretio tom nekom rukom pokazujući u mom pravcu. E da - tada se pojavila ta čudesna starica koja nikada nije ostarila: opjevana Emina svakom živom iz pjesme poznata! 

Pozvala me blagim pokretom ruke, pa sam joj prilazio gazeći avlijske oblutke gotovo lebdeći iznad njih. Znao sam da mora biti u visokim godinama, ali nisam znao da će imati lice puno ozarene blagosti i kosu najljepšeg  srebra, skupljenu na neki meni nevidljivi način iza tjemena.

Podizao sam njezinim bijelim rukama platnenu vrećicu s rezbarskim „spravama“, a ona ju je jednom rukom prihvatila a drugom mene malenog po kosi milovala.
Zatim sam otišao i više je nikada nisam vidio. Nisam je ni ispratio kad je na drugi svijet preselila, jer je živjela još koju godinu do mog nesretnog odlaska iz grada u kojem smo i Emina i ja rođeni...

Bilo gdje da sam u svijetu bio, ta me je zbiljna žena pretvorena u vilinski simbol mostarske ljepote, posjećivala i obavijala zvučnom aurom stihova koje joj je, zagrcnut njezinom ranom ljepotom, prije više od jednog stoljeća, ispisao Aleksa Šantić.  Tu, prozračnu ljepotu - svatko vidi po svom najuzvišenijem kriteriju djevičanske fluidnosti, ovjekovječenu, čini se, za vrijeme koje nikada neće prestati. 

Taj tren uhvaćene ljepote, produžio se u svom zemaljskom izvoru u jedan tihi  život, u jednu biogafiju koja nije imala javnog uvida, osim onih među kojima je davna pjesnikova muza provela svoj obični, ljudski život.


*

Kad ju je pjesnik vidio, u trenu kad joj je vjetar podigao veo, imala je 14 ili 15 godina. I to je bilo sve. Od tog lahora koji je podigao zavjesu s čudesne ljepote, nastajala je jedna velika legenda. 

Ali, sami je život imao svoje tokove: kad je pjesnik uz svoje stihove ispisao i notni zapis, i kad se pjesma s rađanjem novog stoljeća zapjevala u sokacima malenog grada, djevojče je - kako kaže narod – izašlo na glas! Otac joj je bio vrlo ugledan imam, Sefić efendija, učitelj u mejtefu koji i danas dotiče srednjovjekovnu kulu Hercegušu, pa su Mostarci destljećima, i nakon njegove smrti, tu čuvenu muslimansku školu nazivali Sefića mejtefom

Otac je, zbog „glasa“ što se širio o ljepoti njegove Emine, nesmiljenom brigom odvojio kćerku od djetinjstva i najvjerovatnije dogovorio, po običajnoj proceduri,  brak s pristalim mladićem obećane trgovačke budućnosti. Mladić  se zvao Avdaga Koluder. 


*
Nedavno sam prvi put pročitao u jednoj autobiografiji ispisanoj u dalekom Buenos Airesu, zanimljiv ali i nevjerovatan podatak da se to odigralo, ipak, na dramatičan način o kojem govori rječita mostarska sintagma - „djevojka se ukrala“!  Mada se taj svjedok rodio dvije godine nakon što su pjesmu već počeli zviždukati uskim sokacima, svjedočenje je više nego zanimljivo. 

Ko je mogao i pretpostaviti da će u Emininu komšiluku odrastati i jedan dječak, rođen kad i Šantićeva pjesma - budući, zlokobni Pavelićev ministar, dr. Vjekoslav Vrančić! On se, glavom i bradom, prisjeća u svojim memoarima kako je jednoga dana  pred majkom spomenuo školskog prijatelja Aliju Koludera. Majka se trgnula, navrla joj je neka pomisao, neko sjećanje pa ga zamolila da upita Aliju je li njegova majka možda kćerka hodže Sefića, i – ako jest – neka je od nje lijepo pozdravi. "Već sliedećeg dana u školi izručio sam Aliji majčinu poruku, a sutradan dobio odporuku, da se njegova majka zaista zove Emina, da je kći hodže Sefića i da joj je velika želja, da je moja majka što prije posjeti. Kad je čula ovaj odgovor, majka mi reče, da je Alijin otac, Avdo Koluder, prije kojih dvadest godina izvršio otmicu Emine, koja se tom prilikom bila sklonila u kuću, u kojoj je stanovala naša obitelj, te odatle bila odvedena. Emina je tada imala svega 16 godina i bila na glasu kao najljepša djevojka u Mostaru.“

U daljnjem prisjećanju, autor nam, pričajući o preseljenju svoje obitelji iz Stoca u Mostar,  ostavlja podatak i o adresi imama Sefića: „U vrieme boravka mojih roditelja u Mostaru (1897-1899), ja se još nisam bio rodio. Moj brat Nikola došao je u Mostar sa sedam godina, pa je o tome nešto upamtio. Prema njegovu kazivanju, otac je 1897. premješten iz Stoca u Mostar, kamo se preselio sa mojom majkom. Obitelj se nastanila u Sefića sokaku, u kratkoj uličici, koja se na visini Velike tepe odvajala od glavne ulice. U sokaku su bile svega tri stambene zgrade: jedna hodže Sefića i dvije vlasništvo Vakufa, koje su se iznajmljivale. Osim velike avlije okolo kuće, imala je i ogromnu bašču koja se protezala uzduž desne strane sokaka sve do Glavne ulice i bila ograđena visokim zidom. Ostale dvie nastabme, sa svojim vrtovima nalazile se se s lijeve strane sokaka. U jednoj od tih kuća stanovala je naša obitelj. Na lievom ulazu u sokak, s pročeljem na Glavnoj ulici, nalazila se visoka zidana zgrada veletrgovca Pere Šantića, s magazama i poslovnicom.“ Sad razabiremo da je „visoka zidana zgrada“ u kojoj je dućan i magaza porodice Šantić – prva podignuta zgrada Mujage Komadine, u koju je Aleksa zacijelo ne samo zalazio nego i pomagao u trgovačkim poslovima svoga brata! U tadašnjem malom Mostaru, gdje su svi o svima znali „sve“, i Aleksa je znao da imam ima, uz Eminu, još dvije kćerke, Fatimu i Mejremu. Kad ju je 1902. „u pjesmu unio“, Emina je imala tek 16 godina, ali stasita djevojka o čijoj je ljepoti neko ko je u kuću zalazio nekom negdje ispričao, pa je priča potekla poput bujice... pa zapljuskivala burne momačke snove! Iznenada su tim malim Sefićevim sokakom započeli prolaziti, „onako, kao slučajno“ ili „poslom“ – mlađahni bazardžani i gospodski sinovi e da bi je kakvom srećom susreli, možda joj i išaretom otposlali bezazlenu simpatiju ili, daj Bože Jedini – s njom proašikovali!

Iza Sefićeve kuće bila je bašča. Je li Eminu, s drugog sprava visoke kamene magaze, vidio Perin brat Aleksa? Vidio „lijepu Eminu“  kako „u bašči, s ibrikom u ruci“, zalijeva svoje gjule... pa mu iz grudi šiknuo dert, mada je znao da od tog, kao inovjerniku -  „nema ništa“... Stihovi su zapisivani kao u bunilu, kao da mu ih neko diktira u nadahnutu ruku. Napisao ju je ovakvu, da bi tek koju godinu kasnije bila izbrušena, jezički pročišćena i u kajde stavljena...

                            Sinoć kad se vratih iz topla amama.
Prođoh pokraj bašte Abdula imama.
Kad u bašti tamo, gdje miriše igda,
Gdje 'no bulbul-pjesma ne prestaje nigda,
Gdje šadrvan praska u hladu jasmina,
S kondirom u ruci stajaše Emina.
Ja, kakva je, pusta, tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod Sultana!
Ta, kada bi Sultan za Eminu znao,
Bi, vallahi za nju, sto robinja dao!
Ta, ljepša je bolan, od svih Šamskih bula,
A bjelja je beli, od bijelih đula!
Pa još kad' se šeće i plećima kreće...
Ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!...
Ja joj nazvah selam, al' moga mi dina,
Nešće ni da čuje lijepa Emina.
No u zlatan kondir zahvatila vode,
Pa po bašti đule zalivati ode;
Gornjak vjetar duhnu pa niz pleći puste,
Rasplete joj one pletenice guste.
Zamirisa kosa, zamirisa bašta,
A ja se od derta s dunjalukom prašta',-
Malo ne posrnuh, tako mi mog dina,
Al meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje alčak što za njome crko'!...

A momci su, šta ćeš, sve češće sokakom nadirli,  neki onako kao izgubljeni a neki vala i malo obijesni, azgin, sve to bi do jednoga dana među danima: zagledaše se jedno u drugo, kako je Allah odredio, mladi i vitki Avdo i lijepa i stasita Emina. Dolazile one žene iz njegove rodbine da je zaprose u majke, ali otac joj ni čuti ne htjedne, ne zbog Avde i kuće po dobru poznate, nego što dijete još nije za udaju, ta tek je očima progledalo i na svijet izašlo!

A autor onih argentinskih memoara misli da se s tim nisu mogli složiti jedino – Avdo i Emina. Bit će da su u zdogovorom s majkom Emininom, udeverali da se „ukrade djevojka“ po svojoj odluci kako je odvazda bivalo, kada bi roditelji djecu obuzdavali.
„Dogovorenog dana došla je Emina k mojoj majci – piše autor  -  pokrivena zarom. Nosila je u ruci bošcu, u koju je strpala svoje najnužnije stvari. Nije poznato, ali poznavajući našu majku lako je moguće, da je Eminina mati bila sporazumna s otmicom, a naša majka u dogovori s njom i Eminom. U kući naše majke nije Emina dugo čekala. Kratko vrieme nakon njezina dolazka, na vratima se pojavio Avdo; odjeven u bogatu, zlatnim izvezenu muslimansku narodnu nošnju, izvadio je iza pasa kuburu i ispalio je u zrak: nek se čuje da odvodi djevojku! Na ulazu u sokak čekala ga je kočija, kojom će odvesti Eminu do kadije, a onda kući svoje matere.“

Izravnih svjedoka tog događaja od prije stotinu godina, naravno odavno nema, pa je i ova priča o Emininoj udaji ipak, jedva moguća! Ipak je, kako god okreneš, morao postojati a u priči se i nazire - uhodani scenarij običajne porcedure... roditeljskog pristanka.  

U drugom jednom zapisu osobe iz bliske rodbinske okolice obitelji Avdage i Emine, dugoživućeg dr. Fazlije Alikalfića, razotkriva se skriveni obiteljski život pun sklada, djece, unuka, rodbine i posluge. 

Avdaga je obitelj podizao u novoj, prostranoj jednokatnici na Carini, u Donjem sokaku (Ul. Narodnog heroja Lace Zahirovića), iznutra osvijetljenom žaruljama „otkrivene“ elektrike 1912., priključkom za suvremni vodovod... Djeca su dolazila jedno za drugim, u velikom nizu, kao iz dženneta izašla:  sin Alija (1903.), kćeri - Šerifa (1907.), Ziba-Zibka (1910.), pa Ramiza, pa Dutka... Tek poslije Prvog svjetskog rata rodio im se sin Besim. U zajedničkom damaćinstvu žijeli su još Avdagima majka i  Avdagin brat Arif, te niz muške i ženske posluge. U prostranim je avlijama bio raj za djecu: po cijeli bogovetni dan između viskokih dvorišnih zidova čula bi se se dječja vika i smijeh, ali i brižni glasovi starijih koji smiruju preglasno dovikivanje djece za koju na ovom svijetu ne postoji ništa drugo osim igre i besrajnog vremena. Za malo izraslije dječke postojale su dvije nevjerovatne atrakcije u kući: Mujagina limuzina u kućnoj garaži i Avdin radio-aparat sa slušalicama koji je donio iz Njemačke u dijelovima, i na njihove ga oči sastavio! To su bio prvi privatni atomobili i prvi radio-aparat u Mostaru, a vjerovatno i u cijeloj Hercegovini! 

Fazlija Alikalfić misli „da nije čudo što je u predaji Mostara, preuzetoj iz pjesme Aleksine, ostalo pamćenje na Sefića Eminu kao “lijepu Eminu”. Avdaginca je (kako su je svi zvali u komšiluku) bila zaista lijepa žena. Ona naša klasična ljepota koju niko nije mogao nevidjeti ili dovoditi u pitanje. Koliko je bila lijepa, još više je bila ljupka, u dodiru s ljudima jednostavna i mila. Ni po čemu nije pokazivala, a još manje naglašavala, svoju ljepotu i uz to još bogatstvo svog muža i porodice.“

 Za Emininog supruga, Alikalfić kaže: „Avdaga je bio vrlo poslovan čovjek, radin, hitar, ugledan veletrgovac, berzijanac. Trgovao je na veliko (kafa, šećer, riža, brašno i sl.), bavio se i berzanskim poslovima (najviše na poštanskoj berzi) zajedno sa svojim poslovnim partnerima ili sam. Kao građanin, u Mostaru je bio vrlo poznat i poštovan. Bio je vedar duh i volio šalu na “mostarski način”. 

            Avdaga Koluder je 15 godina nadživio svoju lijepu i dobru suprugu Eminu. Ona je umrla u 80. godini života, 1960., a Avdaga u svojoj 94., 1975. Oboje su pokopani među borovima mostarskog Šarića harema.

Nedavno sam, obilazeći mjesta svoje rane mladosti, pošao i u Donji sokak. Želio sam fotografirati kuću u kojoj je živjela i umrla Emina, bez koje ne bi postojala Šantićeva istoimena pjesma. Kad sam bacio pogled prema kući, osjetio sam zimnicu kako mi se propinje uz leđa: njezine jednokatnice više nije bilo! Na njezinom mjestu podignuta je potpuno nova, serijska dvokatnica bez imena i bez identiteta. 

Sad slušam, vozeći auto preko Mosta Mujage Komadine, Šantićevu Eminu. Pogled mi, u prijelazu s mosta u Titovu ulicu, „zapinje“ za zlatnu Emininu skulpturu... Zamislio ju je i nekim čudnim putevima dopremio u taj minijaturni park uz most krajiški kipar Zlatko Dizdarević, autor „Muje Hrnjice“ i „Moše Pijade“. Njegova skulptura Bošnjanke, koju je nazvao Eminom, odjevena je u krajišku a ne hercegovačku, mostarsku bošnjačku nošnju. Sviđa mi se njezina glava promatrana iz desnog profila, mada ni od jednog Mostarca još nisam čuo da mu se nešto vele dopada. Ne sviđa se ona Mostarcima, jer svaki Mostarac zna da je ona prava Emina – bila djevojka nestvrane ljepote kakva nigdje na svijetu nije postojala, osim, naravno, u Mostaru!

Skrećem svojim shevroletom na desnu ruku, pored Pavarottija i slušam... Slušam samo onu, najbolju izvedbu Šantićeve Emine, slavnog Mostarca Himze Polovine. Samo je Himzina varijanta, nakon što je Emina preselila na ahiret, dobila završnu, do tada nepostojeću kiticu čija je autorica legendarna umjetnica sevdalinki „između dvaju ratova“, Sevda Katice. 

“Umro stari pjesnik, umrla Emina,
            Ostala je pusta bašta od jasmina.
            Salomljen je ibrik, uvehlo je cvijeće,
            Pjesma o Emini nikad umrijet neće.”

 U Mostaru, 30. III. 2014.

Nema komentara:

Objavi komentar