8. ožu 2014.

NA KORČULI, ČOVJEK KOJI JE RAZGOVARAO S VRAPCIMA





Prosinac 2012.



Veliko vrijeme je iza mene, a čini se, da ostalo je nešto beztjelesne historije.
Zbunjen sam, ne hodam više po zemlji.
Reci mi anđele nevidljivi što je ovo što doživljavam,
Zanosno poput smrti, crveno i vrelo poput lave
Kipuće!

Sve je izgorjelo, dušo - ostala su pobješnjela čutila,
obijesna poput bjesova! (Šta ću sa sobom, kamo bih se sklonio,
u kakvu tamnu katakombu bih se zavukao)

Evo nekoga tko izgleda razuman: razgovara s vrapcima
i ovaj ga svijet zove svecem. Franjom ga zove, bratom siromašnih.
Prijeđi među ova bića ljekovita, kaže mi, ona ćute srh tvojih posljednjih pramenova disanja.
Ona znaju sve vidljivo i skriveno. I osjećaju sve kao živu dramu postojanja,
sve osim rane mladosti i kasne starosti.

Ništa nije toliko različito koliko je različita duša od tijela u kojem obitava.
Kad bi o znanju bila riječ, onda duša uopće ne poznaje svoje tijelo!
Ali, otkuda toliko radosti u duši kada se sa svojim vlastitim tijelom susretne i započme poljupcima a završi progonom 

II.
Prognani smo na Korčulu. Sveti čovjek koji razgovara s vrapcima jedva me i primjeti, bio je toliko obuzet govorom onostranog!
Budi dijete.
(To sam svaki put razumio ma o čemu je mudrost govorila, ništa više i ništa manje: dijete!)

III.
Duša traži dušu - kaže časni redak u jednoj knjizi uzvišenoj.
Zašto me onda dovela na mjesto sastanka i sa mnom se okrutno poigrala.
Uzvisila i ponizila.

Naš Gospodar pokazat će put spasenja našega i izbavljenja koje ne traži oprosta.


Zagreb, 3. III. 2014.

1 komentar:

  1. kako je sve istinito i tačno! Beskrajno nepoznavanje sebe, koje teško da cemo ikada dosegnuti, upravo tako, ta nepoznata i nedodirljiva duša, toliko različita i tako nam daleka! Pjesma nad kojom se plače!

    OdgovoriIzbriši