NA KORČULI, ČOVJEK KOJI JE RAZGOVARAO S VRAPCIMA

Prosinac 2012.

Veliko vrijeme je iza mene, a čini se, da ostalo je nešto beztjelesne historije.

Zbunjen sam, ne hodam više po zemlji.

Reci mi anđele nevidljivi što je ovo što doživljavam,

Zanosno poput smrti, crveno i vrelo poput lave

Kipuće!

Sve je izgorjelo, dušo - ostala su pobješnjela čutila,

obijesna poput bjesova! (Šta ću sa sobom, kamo bih se sklonio,

u kakvu tamnu katakombu bih se zavukao)

Evo nekoga tko izgleda razuman: razgovara s vrapcima

i ovaj ga svijet zove svecem. Franjom ga zove, bratom siromašnih.

Prijeđi među ova bića ljekovita, kaže mi, ona ćute srh tvojih posljednjih pramenova disanja.

Ona znaju sve vidljivo i skriveno. I osjećaju sve kao živu dramu postojanja,

sve osim rane mladosti i kasne starosti.

Ništa nije toliko različito koliko je različita duša od tijela u kojem obitava.

Kad bi o znanju bila riječ, onda duša uopće ne poznaje svoje tijelo!

Ali, otkuda toliko radosti u duši kada se sa svojim vlastitim tijelom susretne i započme poljupcima a završi progonom 

II.

Prognani smo na Korčulu. Sveti čovjek koji razgovara s vrapcima jedva me i primjeti, bio je toliko obuzet govorom onostranog!

Budi dijete.

(To sam svaki put razumio ma o čemu je mudrost govorila, ništa više i ništa manje: dijete!)

III.

Duša traži dušu - kaže časni redak u jednoj knjizi uzvišenoj.

Zašto me onda dovela na mjesto sastanka i sa mnom se okrutno poigrala.

Uzvisila i ponizila.

Naš Gospodar pokazat će put spasenja našega i izbavljenja koje ne traži oprosta.

Zagreb, 3. III. 2014.