30. tra 2016.

NEVESINJE, PUSTO LI SI

Šefkija Džiho, svjedok iz vrha odbane Mostara


Historija iz zasjede
Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Vozi nas Alija Fajić, bivši borac Armije BiH, poduzetnik vrijedna imena. Vozi u Nevesinje. Tamo ćemo biti u „sretnom trenutku“, jer je jedna od najstarijih bh. džamija, Sultan Bajazitova, reprizno izgrađena. Sad će haman biti otvorena pred očima mnogog naroda i veleumnih glava cijele Hercegovine. Doduše, nas su, službene uzvanike, prorektora Zlomušicu i ovog sirotog zapisivača redova, dva puta slali i dva puta vraćali s uzvišenog podija časne uleme i političara od svake fele. 

Nekad se zbude da ne znaš šta je kalendaru sukladnije, što sadrži sadašnje vrijeme – „mrtvu“ prošlost ili „živu“ suvremenost, rađanje života ili ubijanje živih. Godine 1993., slušali smo u Varaždinu ledenu priču Hasana Tanovića kako su partizani oslobodili Nevesinje 14. 2. 1945. Tada je on, dječakom još, s ocem, s prozorčića u potkrovlju promatrao gradski trg ispred svoje kuće: vidio je stotine od oslobodilaca, partizana, pozvanih nevesinjskih muslimana i vidio je, kako ih oslobodioci  – sve do jednoga postrijeljaše na pravdi Boga Jedinoga! Neko ih je lažno optužio kao ustaške suradnike. Nevesinje je tada imalo 80 posto muslimanskog stanovništva.


 Džamija sultan Bajazita II, rekonstruirana i otvorena 2016.

Vozio nas je Šefkija Džiho, u ljeto 1997., cestom prema Nevesinju. Zastali smo na Busaku, s kojeg je Bašagić promatrao Blagaj i o njemu zapisao stih. Govorio nam je: „Na ovom mjestu sam pregovarao '93. s neprijateljima. Cijelu ovu dionicu - do zavoja gore, sjeverno, i do okuke u Dračevicama, prekrili su leševi pobijene kolone prognanika iz Nevesinja, a desetine i desetine djevojčica i dječaka, djedova i nana, davno već raspadnutih... Na sredini ceste stoje invalidska kolica, i u njima sjedi suhi kostur. Naslonio ruke na one prečke, rukohvate. Kosti prstiju obavijaju plastiku naslona, grčevito – da ne ispadne iz tih kolica...“  Tako su Karadžićevi Nevesinjci praveći Veliku Srbiju pomlatili i protjerali sve muslimana – do posljednjega.  

Krajem marta 2012. ovdje smo se našli, na od šljake očišćenu placu  Bajazitove džamije, s novinarom Nedimom Hrbatom. Govorili smo da se baš na ovom mjestu, prema licu Božijemu prvi put okrenuo davni dječak imenom Safvet-beg, preporodni bošnjački pjesnik Mirza Safvet.  U džamijskom je haremu nekoć  bio vidljiv bašluk iz 1850., dječakova djeda, Lutfullah-bega, koji je svoga sina Ibrahima-bega Redžepašića-Bašagića, a on opet svojega sina Safvet-bega,  iz kuće mališanova rođenja iznad same džamije, prvi put u nju uveo...  

Džamija je, u ime sultana Bajazita II podignuta prije g. 1512., skromnijih dimenzija nego što je kasnije nastala kroz adaptacije i proširivanja. Evlija je Čelebija opisuje s puno simpatija 1664., najzivajući je „impozantnom i najljepšom“, smještenom na „zelenilom obraslom brijegu“ s „mnogo ptica“.  Prigovara bivšem upravitelju da je 1575. „prepravljao“ i „pokvario starinski sil“ džamije. Spominje da joj je napravio šetougaoni strop i obojio ga „raznovrsnim bojama“, te da je i nad sofama umjesto pravih „napravio imitacije stropnih kupola“ i „našarao ih kao kineski tanjur“!  Oduševljen je mihrabom, minberom i uzvišenim ćursom za koje kaže da su „vanredno umjetnički izrađeni“.  Raduje ga „šadrvan na sredini dvorišta obraslog zelenilom i raznovrsnim stablima, tako da miris čempresa i lipa opija mozak prisutnih ljudi“. Stoljetna prepravljanja džamije, ipak, nisu uništila svu njezinu izvornu ljepotu - sve do miniranja i razaranja 1992.
Najistinitije je riječi, pred hramom iz pepela izraslim, izgovorio episkop ovdašnji, Gligorije, govoreći da je obnova hrama moguća samo iz temelja vjere, iz nepobitna uvjerenja u Božju opstojnosti. I rekao je još nešto: Da osjeća nelagodu, da ne može s veseljem izgovoriti dobrodošlicu – „jer vi i jeste pred svojom džamijom...“ 

Gledali smo u žive koji su mrzli ispred džamije i svojim dolaskom iz svijeta jasno svjedočili da se nisu odrekli svog zavičaja. Znali smo i da su svi ubijeni cijelo vrijeme bili prisutni ovoj „historijskoj ceremoniji“, ali ih niko nijednom riječju nije spomenuo.
Ipak, ovdje više ne žive Bošnjaci. Znademo za veliki trud ef. Čopelja. Hoće li sutra biti drukčije? Hoće li se lutajući duh Mirze Safveta, najvećeg Nevesinjca ikad rođenog u tom pustom gradu – vratiti svome domu iznad džamije. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 30. 4. 2016., str. 14-15

23. tra 2016.

GRAD BLAGAJ STOJI, A VRIJEME SVE MIJENJA


Blagaj, kuća iz koje smo potekli




Historija iz zasjede
Piše: dr. Ibrahim Kajan

Iz političkog središta koje je davno umrlo, iz Blagaja, samo se jednom godišnje jave mediji, uz već znamenite Dane zikra i melvuda s kraja aprila i početka maja u avliji tajnovite tekije, „zavije Sari Saltuka“. S jutra, svanućem, po njoj će pasti svjetlosna sjenka utvrde na kamenu, Šćepan-grada, kako su ga zvali naši djedi i naši šukundjedi.
Neka vrsta vedrog sentimenta, velikih simpatija, pa i historijske zaljubljenosti u posljednjeg gospodara tvrđave i cijelog Huma hercega Stjepana Vukčića Kosaču, osjeća se u stoljetnom nizu usmenih predaja svih naraštaja blagajskih Bošnjana, sve do dana današnjeg! Ni o jednom jedinom historijskom liku, predislamskom posebice, nije se zapamtilo toliko „zgoda i nezgoda“, niti je izgrađen cijeli pseudohistorijski narativ „naložen“ plamtećim erotskim pričama i prkosnim patriotizmom – koliko se o njemu pamti. 

Naslijedio je strica, velikog vojvodu Sandalja Hranića, u 30. godini svoga života, 1435. Nad njegovom Humskom zemljom, oblikom golemog polumjeseca na moru plivajućeg, s rogovima koji su doticali Srebrenicu na istoku a Pset na zapadu, bila je kraljevska Bosna. Svaki put bi se zemlja zatresna kad bi se on na kralja naljutio, na Tomaša, kojem je dao kćer Katarinu za suprugu. Umro je u Tvrtkovom gradu Novi, 1466., po njemu nazvanom Herceg Novi. 

Njegov kastel na litici iznad izvora Bune, srednjovjekovni je grad, a ipak, izgledom – kao da je tek napravljen! Temljni je oblik dobio za neovisna vladanja Mihajla Viševića, između 910. i 930. godine, nešto godina prije nego će ga kao topografsku tačku na političkoj mapi svijeta spomenuti car bizantski Porfirogenet. Ipak, graditeljski mu počeci datiraju iz završnog rimskog vladajućeg rituala.

Položaj blagajske tvrđave, zapisao je dr. A. Ratković nakon istraživanja g. 1990., nema mnogo sličnosti s većinom bh. rezidencijalnih fortifikacija. Kaže da je „najuočljivija razlika kod izgrađenih površina na kojima je do kraja iskorišteno zaravnjeno zemljište iznad okomitih litica, spriječavajući prilaz ispod sjevernog, južnog i zapadnog bedema“.  Zbog toga je, misli on, ulaz u tvrđavu ugrađen u istočnom i najtvrđem zidu predvorja do kojeg je vodila uska konjska staza iz istočnog pravca. Tom se „stazom dolazilo do moćnih, visokih i debelih kapijskih zidova“. Predvorje je, ako bi se pokušalo provaliti u tvrđu, priječilo i zaustavljalo opsjednike. Nad ulazom se uzdiže kapijska kula. Desno od ulaza ruina je kuće uhićenih sužnjeva. U jednom je od jada pocnjelom kamenu urezao (možda i noktom) jedan nevoljnik: „Ase pisa Vrsan Kosarić, sužanj koji se ne raduje.“ 

U središnjem prostora, stajali su rezidencija i dvor vladara iz kuće Kosača. Sada su, uz urušeno kamenje, vidljive tek nekolike bivše, okrnjene stepenice. U dvoru je bila i jedna od dviju cisterne. Predaja kaže da su na blagajskom brdu  postojali pitki izvori, pa su brojni autori iz te činjenice izvlačili zaključak o trajnoj razini vode u velikoj cisterni, vidljivoj i danas! 

Uz južni dio bedema, bila je prislonjena poduža zgrada, vjerovatno za ekonomske potrebe. Malo dalje, po temeljima sudeći, jedna je zidanica mogla biti jednobrodna crkvica (kaže, usamljen u mišljenju, Ratković), „u skladu opće kulture tog doba“. Ukupno je moglo biti oko 15 kuća i kućica. Istočni dio kompleksa štitile su tri četvrtaste kule s dvostrukom bedemom, visokim do 14 metara. Debljina zidova im je od 1.5 do 2 metra. 


Mihrabsko udubljenje prve hercegovačke džamije

Mihrabsko udubljenje u zidini, lijevo od glavnog ulaza, svjedoči postojanje mesdžda u kojem su namaze obavljali Fatihovi posadnici.  Može se smatrati prvom džamijom u Hercegovini. Izgrađena je po padu grada u turske ruke 1466., one iste u kojoj je veseli i moćni herceg Šćepan napustio ovaj varljivi, prevrtljivi i nestalni svijet. Povratkom iz tvrđave uskom, konjskom stazom prema podgrađu, vidjet će dobri putnik kako se iz proljetnog grmlja pomaljaju visoke stele šehidskih bašluka bez ureza i slova, bez imena, tek da posvjedoče kako je na ovom svijetu bio neko poput nas. Bio – i prošao. 

Za žive i mrtve – dani su zikra i mevluda. Sve do ovog mjesta čut će šapat stiha koji kaže da i mi, ovdje, na bosanskom mevlud imamo. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 23. 4. 2016., str. 14-15
 

16. tra 2016.

STO GODINA PROGNANOG GROBA PROGNANOG ALI FEHMI DŽABIĆA

Džabića kula, danas, aprila 2016.Vrapčići.
Niko ne može reći da nije znao!


Historija iz zasjede
Piše: dr. Ibrahim Kajan

Ako je za života  prognan iz domovine, zbog toga što ju je ljubio iznad svega i za nju se borio, onda treba „ukinuti“ progonstvo njegovog groba. Uskoro će, prisjetimo se, 100. godina kako se njegov mezar nalazi među pustim mezarima na stambolskom Fatihu. U vrhu je zaslužnih ljudi naše historije. Mejitu je bilo ime Ali Fehmi Džabić. 

Kuća znanja

Sin je mostarskog muftije Ahmeda-Šaćira, a unuk muftije blagajskog Ali-Fehmi Džabića. Od rođenja, 1853., rastao je u, doslovno, kući znanja. Uz oca, učili su ga Arif ef. Kajtaz i muftija Karabeg, čiju je nasilnu smrt morao dramatično doživjeti i pamtiti kao životno i historijsko iskustvo na kraju turske uprave i početku austrougarske.  

Vidio je kao mladi profesor u medresi, kako se svijet mijenja, kako je politika dvolična i kako su austrougarske proklamacije o jednakosti ljudi -  prazne riječi na papiru. Vidio je uspostavljanje potpune kontrole austrougarske Zemaljske vlade nad ukupnom islamskom zajednicom. Vidio je kako se mnoge vrijednosti – obevrjeđuju ukazima i zakonskim aktima, preko noći. Vidio je kako narasta plima nesretnih ljudi koji u svojoj domovini više ne vide svoj opstanak: iseljavaju u Tursku, napuštajući svoj toprak. Šta može mladi muderis u malom Mostaru?

Smrću njegova oca 1884, muftije, mostarska ulema ne traži drugog muftiju – osim njega, Ali Fehmija Džabića, sina Ahmedova.  Tek mu je 30 godina.
Promatra „šta se radi od njegova ummeta“, čita Štadlerove, nadbiskupove, agresivne pozive muslimanima u „vjeru koja spašava“ a biskupima pravoslavnima, pridodaje i ekcikliku pape Leona XIII „Praeclera testimonia“ diktirajući im „da se pomire i sjedine s Rimskom crkvom“, jer je „vrijeme blizu“... 

Iz cijele BiH pristižu glasovi o „nestanku“ i „otimanju“ mladih muslimanki i muslimana, čak i udatih žena – pa pokrštenih i na druga mjesta prebačenih... najčešće s „tragom izgubljenim“. 

A da će se to desiti i u najbližoj blizini samoga muftije Džabića, u njegovom komšiluku uz imanje i svoju kulu u Vrapčićima – niko nije mogao povjerovati! Mostarom je 3. 5. 1899. pukao glas o „nestanku malodobne Fate Omanović, kćeri Osmanove“. Kako to nije bio prvi slučaj otmice pripisan crkvenoj umiješanosti (kada je oteta Saja Đukić u Blizancima, 1881.), potraga je usmjerena na te adrese – i sumnje su se pokazale tačnim.
Mostarom se, poput požara, valjala prijeteća lavina; za Džabića to je bio znak za izlazak na političku pozornicu!

U gradskoj kiraethani, u prisustvu muftije, održan je 5. maja skup koji će, neovisno o samom slučaju, utjecati na modernu političku profilaciju BiH. Izabrani Egekutivni odbor od 12 članova na čelu s Džabićem, svoje zaključke će predočiti mostarskom načelniku, a on sarajevskoj vladi... Političko klupko zamalo će izbaciti i dvije predstavke – jednu ministru Kalaju, a drugu caru Franji Josipu II. Od konkretnog „ataka na islam“, prvi put se lansiraju optužbe o nizu nepravdi koje trpe muslimani od strane vlasti, s proširenom listom zahtjeva. Traži se izdvajanje hercegovačkog vakufa od bosanskog kojim bi upravljalo Vakufsko-mearifski sabor, traži se uspostava posebnog odbora koji bi nadzirao programe i nastavu vjerskih škola i islamski vjeronauk u državnim školama.  

Bošnjački pokret
Iz bunta i „političkih papira“, „Džabića pokret“ je postao – bošnjački politički pokret! U zapetljanoj političkoj igri i nadmudrivanjem s Austro-Ugarskom, s unutrašnjim, međubošnjačkim neslaganjima osobito s Džabićevom pragmatičnom suradnjom s političkim srpskim krugovima (budući da su se i Srbi borili za vjersku i prosvjetnu autonomiju), muftija 1902. godine odlazi na „konsultacije s Mešihatom u Istanbul“. Traži odgovor na ono vječno pitanje naroda u tjeskobi: Šta da se radi? Beč, kratkovido, borca nenasiljem, proglašava nepoželjnom osobom i zabranjuje mu povratak u domovinu. Da, tako je Džabić izgubio svoj Mostar i svoju Bosnu i Hercegovinu. Umro je u Stambolu g. 1918. 

Pa ipak - Džabić je pobjednik. Iz njegova pokreta formirana je g. 1906. Muslimanska narodna organizacija, s Alibegom Firdusom na čelu. S Alibegom, prvim predsjednikom Bosanskog sabora g. 1910. Tu je i jedan mladi političar, učenik učenog Džabića, imenom - Husaga Ćišić. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 16. 4. 2016., str. 14-15

9. tra 2016.

TRŽNICE „LJUDSKOG MESA“ IZ BOSNE

Piše: dr. Ibrahim Kajan


 Historija iz zasjede


Čitalačko pamćenje široke literature, često posluži misaonoj igri zaobljavanja historijskih neravnina i „nepostojećih dokumenata“. Često je istina da su  „dokazi uništavani i spaljivani i u zemlju zatrpavani“. Istina je da neki živi za života nisu mogli istinu govoriti. Bijahu „prisiljeni na šutnju i zaborav“. U zaboravu je naša muka; iz zaborava stalno izviru naše nevolje. 

Pun je svijet naših potomaka, roblja bosanskog. Nema lekcije koja spominje naše plavooke pranene, njihove muževe i braću, koje su galije mletačke i dubrovačke razvozile kao „bogumilsko i muslimansko ljudsko meso“ po trgovima roblja Barija, Barcelone i Sicilije. 

Vatikanski su arhivi puni neproučene i (nama) neznane građe kako su Bošnjani, osim u ratu ubijani, u razdobljima mira, otimani i po dubrovačkim posrednicima prodavani. Kršćanska je Europa osuđivala ropstvo katolika, ali joj nije smetalo ropstvo drugih. Druge je proglašavala hereticima i nevjernicima. 

 U bešćutnim sažetim „zapisnicima“ prodane robe, s deklaracijama o imenu, porijeklu i kraju iz kojeg su oteti ili „kupljeni“, pokatkad i od nevoljnih roditelja. O jednom takvom konvoju robinja iz Usore, imena i sudbina u latinskom jeziku pribilježenih u dubrovačkom notarskom uredu, ponuđeno je istraživanje mr. S. Halilovića. Unutar rada je spisak: 1. Dragoslava iz Usore i sin joj Pribil, izjavljuju da su robovi Vite Gučetića; 2. Nikle Petra Sašimović prodaje robinju Radoslavu, kćer Stojka, iz Usore, za 21 perper i 4 groša, u martu 1365.; 3. Nikša Saraka prodaje svoju robinju Budisavu, kćer Veselka, iz Usore, u oktobru 1367.; 4. Stojna iz Srebrenika, sa sinom Tvrtkom, izjavljuje da ih je Pauloško Kudelinović kupio od Vukosava Stjepkovića za 40 perpera, 1370.; 5. „Moymili de Vxsora“ – registracija isprave o Pribislavi, kćeri Mojmila, iz Usore, kupljenoj u Bosni od Beloja iz Bosne za 26 perpera u junu 1370.; 6. Bogoslava, kći Medoša, iz Usore, prodaje se za 6 dukata, u februaru 1377.; 7. Miloslavu, kći Ostoje Obrenovića iz Usore, kupio je Žare Bakšić u Podvisokom od Gojislava Bogdančića i prodaje Marinu Gunduliću za 14 dukata; 8. Pribislava, kći Radoša iz Usore, priznaje da je robinja Bogdana Okruglića, kupljenu u Usori. 9. Robinja patarenka, slavenski zvana Gojna, a latinski Simona, kći Radoja, iz Usore, kupljena od Hvalca iz Bosne, prodaje se Mlećanima za 25 dukata, u oktobru 1397.; 10. Poklanja se robinja Gojislava, kći Vukosava, iz Usore, patarenka, u septembru 1398...

Djece i žena prodavano je i kupovano, u obilju, za kućnu poslugu, seksualnu upotrebu, rad u bordelima. Muškarci su, mladi i snažni, bacani po teškim poslovima i prikivani na galije mletačke, s kojih više nikada nisu ni silazili.

Bosanski su kraljevi prijetili Dubrovčanima da ne zlobe po Bosni  i da u roblje nikog ne prodaju! Ali to nije pilo vode. Nije ni kasnije, kad su bogumili pred križarskim vojnama u islamskom okrilju svoje glave spašavali i pod tursku se zaštitu stavljali. 

Tako su, od pljačke živeći, dalmatinski Morlaci, uskoci „svaki čas s četam uskakali k Vrgorcu i Ljubuškom“, harajući  od Zadvarja i Gabele – robili „Turke“ i Đenovljanima ih prodavali za daljnju distribuciju! Marljivi dr. H. Sadiković, skupljajući rasute povijest svog Ljubuškog na tragu A. Solovjeva,  citira pismo kotarskog providura Đanfranceska Orija mletačkom duždu iz 1661., izvještavajuć ga da prodaje 92 roba i robnju, od toga 21 udatu ženu, 36 djevojaka i djevojčica i 35 dječaka. Kaže da su stariji određeni za galije... A većina ih je, precizira, iz Trebinja i Bileća, i još, kaže, iz Podgorice i Konjica, Jajca i Srebrenice. „Iz Ljubuškog su Sidika, kći Huseina i Fatime, djevojka od 18 godina, Zelija, žena Mehmeda i kći Omera i Vehide, stara 40 godina, njena kći Rakina, Salio, sinčić Isuha i Sahije, od 11 i Salia, sestra mu od 8 godina.“

Nikad se niko niotkud nije vratio. Kao da su u crnu zemlju potonuli. Njihovi se unuci nisu sjećali ko im bijahu djedi i bake. Ni unucima njihovih najbližih, u Bosni, nikada niko nije prenio strahotnu priču. Nema n. i knjiga. Tek slučajna i zagubljena rečenica u zaboravljenom i nečitanom zborniku

AVAZ, prilog SEDMICA, 9. 4. 2016., str. 14-15

2. tra 2016.

U BLAGAJU, BOŽIJE KUĆICE





 Pod Hercegovim Gradom od tisuću godina

Historija iz zasjede
Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Historija pouzdano zna da je gospodar Humske zemlje, herceg Stjepan Vukčić Kosača, bio najsnažnijim i istinskim zaštitnikom bosanskim patarenima i Crkvi bosanskoj. Također se pouzdano zna da su uz njegovu samrtnu postelju one 1466., za zdravlje njegovo usrdno Boga molili  gost Crkve bosanske i crnorizac Crkve pravoslavne. Taj historijski prizor na kraju jedne slavne biografije svjedoči da su još u predislamskom Humu i Bosni živjeli ljudi različitih vjerskih sljedbi i da kuća Kosača nije slijedila zlokobni europski nauk: ko je gospodar, njegova je i vjera. U njoj su se na kraju susreli bogumilstvo s pravoslavljem, katoličanstvom i islamom. Pod njegovom tvrđom od hiljadu godina, poredane su Božije kućice.

Hercegov stolni grad Blagaj, njegovo podgrađe i kasniji šeher Blagaj do austrougarskog osiromašenog prigradskog naselja punog povijesti  – i arheološki i arhitektonski, i dan-danas pokazuje ne samo duboke tragove vjerujuće prošlosti, nego i usporednog i koegzistirajućeg prožimanja duhovnih gibanja ljudske prakse i ljudske dobrohotnosti.

Blagaj nije samo dominantno duhovno islamsko središte, nego mjesto i dviju bogomolja Istočne i Zapadne crkve. Prethodila im je jedna srednjovjekovna navodno iz, ništa manje, nego 12. stoljeća. Prosuđuje se o tom po ploči nazvanoj „Blagajskom“, s natpisom humskog kneza Miroslava što ga je Marko Vego 50-tih godina pročitao i protumačio tekstom koji je mogao biti ugrađen nad ulazom Crkve sv. Kuzme i Damjana. Čitao je: U ime otca i sina i svetago duha / Ja, župan Miroslav, zidah crkv' / svetago Kozme i Damjana / u svojih selijah / U dni velijega župana / slavnago Nemanje...


Crkva sv. Vasilija Ostroškog poharana u zadnjoj agresiji na BiH


Da to čitanje „Blagajske ploče“, čuvane u Zemaljskom muzeju, nipošto nije pouzdano, upozorio je još Mak Dizdar u Starim bosanskim tekstovima. Vego je je „čitao“ i izvan teksta - „na osnovu  rekonstrukcije izvjesnih historijskih događaja i narodnih predanja“.  Blagaj, političko središte tog doba, nazivan je gradom i trgom, a ne selom, kako veli tekst. Izvještaj o istraživanjima u 1955., kaže: „Nisu pronađeni arheološki dolazi neke građevine kojoj bi spomenuti natpis mogao pripadati.“  Bosansko je srednjovjekovlje svašta pretrpjelo od historičara, i još trpi.

No, bilo kako bilo, u godini 1892., pravoslavni svijet najbliže blagajske okolice, na ulazu u drevni grad, podigao je svojim žudnjom  crkvicu „u slavu i čast... oca našego mitropolita Vasilija Ostroškog čudotvorca“, a „prilozima pravoslavnog stanovništva“. Skromnih je dimenzija i biranih stilskih, eklektičkih obilježja diktiranih prostornim i vremenskim određenjem. Na taj se način uklopila u blagajski niz skromnih kućica podizanih krajem osmanske i početaka austrougarske uprave. Ikonostas je postavljen uoči osvećenja crkve 1893. Prikazivao je dvanaest svetitelja u ulju na platnu. Crkva je imala i 15-tak ikona iz različitih vremena od 13. do 19. st. Najvrjednijim su smatrane Silazak u sv. Ad, Sv. Jovan jevanđelist, Sv. Georgije sa žitijem...
Crkva sv. Vasilija Ostroškog stradavala je tri puta od 1914. do 1993., baš kao i katolička, druga blagajska crkva u blizini, izgrađena g. 1908., imenom Crkva Presvetog Trojstva. Bila je sve do posljednjeg rata središte duhovnog okupljanja blagajske župe koju je osnovao mostarski biskup Buconjić 1891. Zvonik joj je dograđen 1933. godine. U istoj je liniji s pravoslavnom; objema uz vrtove teče Buna. U oblikovnom pogledu priklanja se neoromantičnim arhitektonskim stilizacijama, s nizom neobičnih dekorativnih elemenata. Posebno joj je privlačan zvonik, po kojem je u nas „jedinstvena“. Izvedbom je maštovita konstrukcija od plitkih pilara i polukružnih prozora. Završava se složenim vijencem i krunom s grbom. Na uglovima su mu majušni tornjevi  a na kutnim bridovima - izbočine, erkeri.  
 

Crkva Svetoga Trojstva, nakon zalijecenih ratnih granatiranja

Rekosmo da ni nju nije štedio bijes boga Marsa. Nakon obnove, ponovno je mjesto čitanja Radosne vijesti, molitve i duboke skrušenosti.
U Blagaju ništa ne strši - ni sufijska tekija s ruba srednjovjekovlja, ni Carska džamija iz 16. st., ni crkvice lijepe poput zaboravljenih gravura starih europskih majstora.       
        
AVAZ, prilog SEDMICA, 2. 4. 2016., str. 14-15