30. tra 2016.

NEVESINJE, PUSTO LI SI

Šefkija Džiho, svjedok iz vrha odbane Mostara


Historija iz zasjede
Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Vozi nas Alija Fajić, bivši borac Armije BiH, poduzetnik vrijedna imena. Vozi u Nevesinje. Tamo ćemo biti u „sretnom trenutku“, jer je jedna od najstarijih bh. džamija, Sultan Bajazitova, reprizno izgrađena. Sad će haman biti otvorena pred očima mnogog naroda i veleumnih glava cijele Hercegovine. Doduše, nas su, službene uzvanike, prorektora Zlomušicu i ovog sirotog zapisivača redova, dva puta slali i dva puta vraćali s uzvišenog podija časne uleme i političara od svake fele. 

Nekad se zbude da ne znaš šta je kalendaru sukladnije, što sadrži sadašnje vrijeme – „mrtvu“ prošlost ili „živu“ suvremenost, rađanje života ili ubijanje živih. Godine 1993., slušali smo u Varaždinu ledenu priču Hasana Tanovića kako su partizani oslobodili Nevesinje 14. 2. 1945. Tada je on, dječakom još, s ocem, s prozorčića u potkrovlju promatrao gradski trg ispred svoje kuće: vidio je stotine od oslobodilaca, partizana, pozvanih nevesinjskih muslimana i vidio je, kako ih oslobodioci  – sve do jednoga postrijeljaše na pravdi Boga Jedinoga! Neko ih je lažno optužio kao ustaške suradnike. Nevesinje je tada imalo 80 posto muslimanskog stanovništva.


 Džamija sultan Bajazita II, rekonstruirana i otvorena 2016.

Vozio nas je Šefkija Džiho, u ljeto 1997., cestom prema Nevesinju. Zastali smo na Busaku, s kojeg je Bašagić promatrao Blagaj i o njemu zapisao stih. Govorio nam je: „Na ovom mjestu sam pregovarao '93. s neprijateljima. Cijelu ovu dionicu - do zavoja gore, sjeverno, i do okuke u Dračevicama, prekrili su leševi pobijene kolone prognanika iz Nevesinja, a desetine i desetine djevojčica i dječaka, djedova i nana, davno već raspadnutih... Na sredini ceste stoje invalidska kolica, i u njima sjedi suhi kostur. Naslonio ruke na one prečke, rukohvate. Kosti prstiju obavijaju plastiku naslona, grčevito – da ne ispadne iz tih kolica...“  Tako su Karadžićevi Nevesinjci praveći Veliku Srbiju pomlatili i protjerali sve muslimana – do posljednjega.  

Krajem marta 2012. ovdje smo se našli, na od šljake očišćenu placu  Bajazitove džamije, s novinarom Nedimom Hrbatom. Govorili smo da se baš na ovom mjestu, prema licu Božijemu prvi put okrenuo davni dječak imenom Safvet-beg, preporodni bošnjački pjesnik Mirza Safvet.  U džamijskom je haremu nekoć  bio vidljiv bašluk iz 1850., dječakova djeda, Lutfullah-bega, koji je svoga sina Ibrahima-bega Redžepašića-Bašagića, a on opet svojega sina Safvet-bega,  iz kuće mališanova rođenja iznad same džamije, prvi put u nju uveo...  

Džamija je, u ime sultana Bajazita II podignuta prije g. 1512., skromnijih dimenzija nego što je kasnije nastala kroz adaptacije i proširivanja. Evlija je Čelebija opisuje s puno simpatija 1664., najzivajući je „impozantnom i najljepšom“, smještenom na „zelenilom obraslom brijegu“ s „mnogo ptica“.  Prigovara bivšem upravitelju da je 1575. „prepravljao“ i „pokvario starinski sil“ džamije. Spominje da joj je napravio šetougaoni strop i obojio ga „raznovrsnim bojama“, te da je i nad sofama umjesto pravih „napravio imitacije stropnih kupola“ i „našarao ih kao kineski tanjur“!  Oduševljen je mihrabom, minberom i uzvišenim ćursom za koje kaže da su „vanredno umjetnički izrađeni“.  Raduje ga „šadrvan na sredini dvorišta obraslog zelenilom i raznovrsnim stablima, tako da miris čempresa i lipa opija mozak prisutnih ljudi“. Stoljetna prepravljanja džamije, ipak, nisu uništila svu njezinu izvornu ljepotu - sve do miniranja i razaranja 1992.
Najistinitije je riječi, pred hramom iz pepela izraslim, izgovorio episkop ovdašnji, Gligorije, govoreći da je obnova hrama moguća samo iz temelja vjere, iz nepobitna uvjerenja u Božju opstojnosti. I rekao je još nešto: Da osjeća nelagodu, da ne može s veseljem izgovoriti dobrodošlicu – „jer vi i jeste pred svojom džamijom...“ 

Gledali smo u žive koji su mrzli ispred džamije i svojim dolaskom iz svijeta jasno svjedočili da se nisu odrekli svog zavičaja. Znali smo i da su svi ubijeni cijelo vrijeme bili prisutni ovoj „historijskoj ceremoniji“, ali ih niko nijednom riječju nije spomenuo.
Ipak, ovdje više ne žive Bošnjaci. Znademo za veliki trud ef. Čopelja. Hoće li sutra biti drukčije? Hoće li se lutajući duh Mirze Safveta, najvećeg Nevesinjca ikad rođenog u tom pustom gradu – vratiti svome domu iznad džamije. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 30. 4. 2016., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar