30. svi 2015.

TRI LAŽNA BOSANSKA KRALJA



Historija iz zasjede


Piše: Ibrahim Kajan

Mnoga otkrića koja se rađaju u znanostima, ne samo u prirodnim nego i u društvenim i humanističkim, nerijetko nikada ne dođu na glas pa da o njima saznaju i „široki narodni slojevi“. Za njih počesto ne saznaju čak ni vrlo upućeni i obrazovani ljudi. Neke nove spoznaje ostanu zauvijek u krugu malog broja „posvećenih znalaca i specijalista“, kao u  kakvu začaranu krugu druidskih svećenika zavjetovanih na šutnju pred svojim  vlastitim pukom.
U doba bosanskih vladara - komu bi to moglo pasti napamet! – pronađena su i trojica potpuno lažnih, podmetnutih, kukavnih, bosanskih kraljeva. Način na koji su došli na vlast, na koliko im se pedalja rasprostiralo kraljevstvo, koja im je bila uloga i ko ih je svrgnuo s vlasti – na bjelodan način pokazuju kako historija postaje persiflaža, parodija, groteska – od koje nije imuno nijedno vrijeme u kojem su se vladari igrali malim i nemoćnim narodima.
Dvojica „naknadnih kraljeva“ nasljednika posljednjeg likvidiranog i od bosanskog sabora potvrđenog suvenera Stjepana Tomaševića godine 1463., da čudo bude još veće, pripadala su najvišem bosanskom plemstvu – prvi iz dinastičke obitelji  Kotromanića, a drugi iz kuće vojvodâ Hrvatinića. Treći je jedan „stranac“, iz zemlje koja je bosansku kraljevinu suludo smatrala svojom podložnom zemljom.  Ipak, najveće je iznenađenje kada se to desilo, što i djetetu govori koliko je „politika“  – redovito režirana a najčešće prostačka.
Kad je ono „Bosna šapatom pala“ 1463. – nije ona odmah i cijela pala pod Tursku; Jajaču i Srebreničku banovinu okupirao je Nikola Iločki, vojak kralja mađarskog Matijaša Korvina . A jedan je maleni i uski pojas središnje Bosne (Tešanj, Vranduk, dolina Lašve)  sultan Mehmed el-Fatih „oslobodio od samog sebe“ i proglasio ga minijaturnom „Kraljevinom Bosnom“ i u njega instalirao novog „bosanskog kralja Matiju Radivojevića Kotromanića, sina Radivojeva“. Radivoja, brata kralja Tomaša i stric kralja Tomaševića.  Tako je imperijalna Turska „osigurala kontinuitet domaćeg vladanja“ koji se nizašta na svijetu ne pita. Mada je kralj imao manje od 15 godina, izgleda da se rado oženio, što nije nepoznata želja užarenih tinejdžera, „izvjesnom Turkinjom“ prekrivenom providnim velovima. Posljednji put kraljevski se mladoženja spominje 1471. I otad mu se gubi svaki trag.
Nasljednikom malodobnog Kotromanića na „staklenom prijestolju“ u Tešnju, osmanski sultan je postavio „suvenerom“ Matiju Vojsalića godine 1472. Matija je praunuk Vojislava, brata Hrvoja Vukcića Hrvatinića. Momku se bezbeli osladila vlast, mada se nizašto na svijetu nije pitao, pa je pokušao 1476. godine s madžarskim kraljem udeverati neku urotu protiv sultana Mehmeda II. Osloboditelja. Ocito je vrlo skupo platio tu pogrješku, jer mu se više ime – kao posljednjem poznatom clanu porodice Hrvatinića - nikada i nigdje nije spomenulo.
A trećeg „kralja“ nad Bosnom postavio je kralj  Korvin, gotovo u isto vrijeme, ili malo prije, kada je i sultan okrunio Matiju. Obje banovine doživjele su krah, prvo Srebrenička 1512., a potom i Jajačka 1528.  Tek tada je, može se reći, cijelo bosansko kraljevstvo podvrgnuto nepobjedivoj turskoj sili.
Kao lažne kraljeve, ne spominje ih nijedan poznati udžbenik. Takav, ništavan trag u historiji ostavljaju i „legalni vladari“, pa i „demokratski izabrani“ što je bar danas poznato svakom čovjeku koji čita novine.
Mada se ova otpjevana historijska opereta kraljeva realno odigrala, neko  će me možda i optužiti da se ja zapravo možda i ne rugam trojici malih bosankih kraljeva koji su postojali samo za izvršavaju naloga „velike braće“ na Istoku i Zapadu – nego da možebit aludiram na trojicu suvremenih bosanskih predsjednika koji se pomiću, govore i djeluju baš kao i one  lutkice starobosanske – pokretane nevidljivim teatarskim koncima svojih novih,  svima vidljivih gospodara...

AVAZ, prilog SEDMICA, 30. maja 2015., str. 14-15

24. svi 2015.

JEVREJSKI GROB U HUMSKOJ ZEMLJI



Historija iz zasjede




Piše: Ibrahim Kajan





Samo brzoplet putnik neće zastati na samom ulazu u Stolac, u Gorici, uz niski zid koji rubi memorijal neobičnoj i svetoj jevrejsko-sefardskoj osobi Mojsija Moše Danona.



Sarajevski protest

Zapravo, u tom malom i njegovanom sakralnom prostoru tri su kamena spomenika, ali je mjesto znamenito samo po jednom -  po sarkofagu prvog sarajevskog rabina, hahan-baše  Mojsija Moše Danana.  Priča kazuje da je, zaputivši se prema Dubrovniku gdje ga je čekala lađa za hadžiluk u Jerusalim, iznenada umro na Krajšini na domaku starog Stoca. Priča kazuje da ga je na pravdi Boga Jedinoga utamničio Mehmed Rušdi-paša godine 1820. i bacio, sa još desetak Jevreja, u sarajevski zlokobni zindan iz kojeg se rijetko ko vraćao.  Paša zatraži od sefardske zajednice 500 kesa groša za otkup uhićenika – ili će ih pogubiti. Po zabilješkama Zeki-efendije, Rafael Levi, ugledni saraf-baša (mjenjač) obrati se, nakon jedne džuma-namaza, muslimanskim prvacima za pomoć. Muslimanski mu prvaci, jer su Levija izuzetno cijenili, obećaju da će sve uraditi i sutradan sve Jevreje oslobodit. Ujutro, po sabah namazu, iskupi se 3000 muslimana i navale na Rustem-pašin konak, provališe unutra i oslobodiše nevoljne Sefarde. Rustem-paša pobježe u Travnik i posla Visokoj Porti vijest da su se u Sarajevu digli protiv  svijetloga Sultana! Sarajevski prvaci, saznavši za tu optužbu, napisaše svoju istinu, kao i o svim nezakonitostima Rustem-pašinim, s potpisima 249 najviđenijih građana. Jevreji su također poslali u Stambol dvojicu ljudi da pripomognu da istina stigne do Sultana.... Da je plan uspio, vidjelo se ubrzo: Sultan je smijenio Rustem-pašu i priveo ga pred lice Pravde…

Od tog dana rabinovog oslobođenja zindana, sarajevski Jevreji proslavljaju 4. hešvana, Purim de Sarajevo, Dan spasenja, a 20. sivana (juna) polaze na hodočašće u stolačku Krajišinu... 

Hebrejskim slovima u kamenom sarkofaku toliko nalik oblžnjim stećcima, u prijevodu na bosanski, piše, među ostalim:



RABIN MOŠE DANON

Bio je naš učitelj i rabin / Njegova dobra djela / Neka nam pomognu! / Amin!

Odijelio se od ovoga svijeta / Dana 20. sivana 5590. /1830./



Zanimljivo je da se za ovo memorijalno mjesto puno svetosti, gotovo dvije stotine godine brine isključivo jedna muslimanska porodica, obitelj starosjedilačkih Medara. Nakon što je divlja sila 1993. porušila i spalila sve u Stocu, oborila je i malu židovsku bogomolju. Nju je, zaraslu u oštru hercegovačku travu i drač, takvu, naherenih zidova i urušena krova, zatekao iz kuće prognani Mirsad Medar, vrativši se godine 1997. Prvo što je uradio, bilo je da očisti malo groblje triju sarkofaga – hahan-baše Mojsija i dvojice austrougarskih vojnika poginulih u otporu zapremi bosanske zemlje, pa su i njih ukopali tu, pored zapamćenog rabina, 1898. godine.



Živjeti s drugima, Božji je Zakon

Ta nevoljni židovski grob stalno opominje da je sudbina ljudi određena „nepromjenjenim zakonom“ živoljenja s drugim i drukčijim, da su ljudi  - „proizvođači historije“, privremeni i egoistični. Moša Danon je potomak španjolskih Jevreja, čiji su preci doživjeli 1492. godine isto ono što je doživio Mirsad Medar  punih 500 godina kasnije - 1993., kad su ga s djedovine protjerale snage Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske. A onaj izgon židovskog  naroda s Pirineja (i španjolskih muslimana k tomu!), pokrenuo je edikt katoličkog kraljevskog para Ferdinanda i Izabele izdan 31. marta 1492., kojim su im pod prijetnjom smrti naredili iseljavanje iz Španjolske u roku od četiti sljedeća mjeseca... ako se ne pokrste.

Nijedna europska država nije pokazala sućuti prema ljudskoj patnji najvećih razmjera koje je svijet vidio i sve do jedne su čvrsto zatvorile svoje granice pred ljudskim suzama. Jedina zemlja koja im je pružila ruku spasa, bila je Osmanska imperija u čijem je sastavu bila i Bosna; tako su Sefadi postali dio nas, naše zemlje i naših života. Petstotina godina jevrejskog prisustva u životu bosanskih i humskih ljudi bio je toliko snažan i plodonosan, da je nezamisliva kulturna i privredna slika našeg zajedničkog portreta, bez njihovog doprinosa! Bez njih, kako su zamišljali projektanti propalih, krvavih  historija, naša bi historija bila torzo. Zaravnjena, pusta zemlja.



AVAZ, prilog SEDMICA, 23. 5. 2015., str. 14-15

16. svi 2015.

'ŠESTU BUKTINJU' UKUCAO JE HUSAGA ĆIŠIĆ



Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Husein-aga Ćišić
(Mostar, 15. 12. 1878.  - Mostar,  30. 8. 1956.)


Uza sve silne bh. komuniste, Bosna i Hercegovina bi zajedno s Bošnjacima, u Grbu Jugoslavije  - bila nepostojeća. Planirani tijek povijesti disciplinirane armije boljševika je osujetio, kao iz kakve busije, razboriti Husaga Ćišić, umni antifašist koji nije morao biti ni ateist ni komunist da bi bio to što jest: veliki političar, nedovoljno poznat čak i u akademskom krugu svoje domovine a nekmoli u širokim narodnim masama! Mada mu je djelo veliko, još uvijek čeka na snažniju reafirmaciju koje bi „doteklo“ barem na naziv jedne uličice u Mostaru ili Sarajevu s njegovim imenom. Ćišićevi politički prinosi potječu još iz razdoblja 'Džabićeva pokreta“, iz snažnog sudjelovanja u ispisivanju tekstova u „Musavatu“ od 1906. do 1911., radu u egzekutivnom odboru Muslimanske narodne organizacije, te gradonačelnika Mostara i senatora u Kraljevini Jugoslaviji, obiteljskim sudjelovanjem u NOB-u, najposlije mandatom narodnog poslanika u Novoj Jugoslaviji – sve do jednog presudnog trena. Do trena  kad je prvom Ustavu Jugoslavije – on jedini – rekao znamenito: NE!
Njegova predstavka koja je prethodila Ustavotvornoj skupštini od 18. januara 1946 – zatajena je a Ustav je izglasan – s jednim, Husaginim, glasom protiv! Nije želi da pred režiranom komunističkom historijom podloži svoj narod i svoju BiH koja je „unešena u Jugoslaviju“.  Kao svjedok Drugog zasjedanja AVNOJ-a i njegovih zaključaka, piše „zaboravnim drugovima“: „Prema ovim zaključcima AVNOJ-a, svaka federalna jedinica aktom tog svoga opredjeljenja, stekla je i pravo na svoje vlastito narodno ime, ali samo je to pravo uskraćeno bosanskoj federalnoj jedinici. Jedinici naime koja je po izvjesnim obrazloženjima, iznimno zasnovana na nacionalnoj ravnopravnosti Srba, Hrvata i tako nešto… Bh. jedinica na tzv. racionalnoj ravnopravnosti Srba i Hrvata, nema nikakve garancije za svoj opstanak, niti može imati izgleda na miran društveni i državni život.“
Upozorio je i na nesklad između identifikacije Bošnjaka, kao zasebne nacionalne zajednice u najznačajnijim dokumentima iz rata, AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a. ZAVNOBIH Bošnjacima snažno potvrđuju nacionalni status pod imenom „Musliman“ – dok ga kasniji, AVNOJ-ev, potpuno prešućuje, što je paradoks sam po sebi, pa upućuje pa zločestu igru koju je Husaga prozreo i pred svima objelodanio.
O samoj sjednici Skupštine postoji vjerodostojna „usmena predaja“  potekla od Skendera Kulenovića, također sudionikom rasprave oko Ustava,  ispričana Husaginom rođaku Safetu Ćišiću. Zabilježena je u ovom obliku:
"Poslanicima je ponuđen tekst Ustava i rečeno im je da se o njemu izjasne. Kada se Đilas obratio prisutnima, zbog eventualnih upita odnosno primjedbi, za riječ se javio Husaga i vrlo jasno ga upitao šta je sa muslimanima. Đilas se odmah uputio za govornicu gdje se zadržao gotovo dvadeset minuta, stavljajući do znanja prisutnima da je bit novog Ustava rušenje kralja i proglašenje Republike. Nakon toga poslanicima je sugerirano da se za novi Ustav izjasne načelno. Za načelno prihvatanje Ustava bili su svi, što znači da je on načelno prihvaćen - jednoglasno. Nakon navedenog izjašnjavanja nastavljen je rad u klubovima poslanika. Klub poslanika BiH se, kao i drugi, povukao u posebnu prostoriju. Sastanak je vodio Đuro Pucar, koji je na samom početku upitao Husagu je li on čuo što govori drug Đilas. 'Ništa ga ja, brate, nisam razumio', odgovorio je Husaga, na šta su se Skender i Hasan'Brkić glasno nasmijali. Reagirao je Pucar, koji ih je ukorio za neozbiljno držanje. Nakon što su poslanici ponovno zauzeli svoja mjesta, počelo je usvajanje Ustava po točkama. Sve je teklo kako se moglo i očekivati - do poglavlja koje je tretiralo nacionalno pitanje. Dizanje ruku bilo je unisono. Ima Ii tko protiv pitao je predsjedavajući? Uzgor je bila samo Husagina ruka! On je glasao protiv.“
Da H. Ćišić nije ništa drugo uradio u svom životu, samo bi to njegovo „ukucavanja šeste baklje u grb Jugoslavije“ , predstavljalo svojevrstan spomenik političkoj mudrosti i našoj kolektivnoj zahvalnosti. Husaga -  iskonski antifašist. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 16. maja 2015., str. 14-15

13. svi 2015.

TRIBINA / KATARINA KRALJICA BOSANSKA / IZMEĐU HISTORIJE I MITA



Udruženje žena
UNIVERZUM MOSTAR


P o z i v a m o   v a s

na tribinu

 

K A T A R I N A,  K R A L J I C A  B O SA N S K A

Između historije i mita


(Istodobno će biti predočeno i najnovije, 6. bibliografsko izdanje
istoimenog romana Ibrahima Kajana)

Govore:
Enisa BUKVIĆ, mr. sc. Adis ZILIĆ,  dr. sc. Ibrahim KAJAN

Tribina će se održati u četvrtak, 14. maja 2015., u 18.00 sati.
ĆOROVIĆA KUĆA

  



9. svi 2015.

DŽAMIJA U ZAGREBU - ZAŠTO JE SRUŠENA



Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Vozeći Miroslava Krležu kružnim tokom oko Meštrovićeva Umjetničkog paviljona, Enes je Čengić slušao i pamtio što mu je taj „besmrtnik“, nerijetko i bez „izazvanog“ povoda, govorio. U nedjeljnu 16. VI. 1974., Čengić je zapisao Krležine riječi:

„Vidite ovu zgradu? Savršeno je glupo postavljena, zatvorila je vidike prema starom gradu. Arhitektonski ju je riješio Meštrović u spomen kralju Petru I. Oslobodiocu. Naime, Zagreb mu je morao podići neki spomenik pa su se dogovorili da to bude spomen-galerija. Za vrijeme rata adaptirali su je u džamiju i sagradili tri minareta. Nije ih trebalo rušiti, jer su najveći dio bogomolja širom svijeta gradili moćnici, silnici, pa ako hoćete i krvnici, oni su nestali, ali su graniti ostali. No, eto, nekima je smetala. Zagrepčanima svakako nije.“

 Meštrovićev Umjetnički paviljon Kralju Petru I. Oslobodiocu  
 "Pavelićeve Džamija u Zagrebu"

Zašto je zapravo srušena zagrebačka džamija? Službeno je obrazloženo da je srušena na traženje zagrebačkih muslimana zbog toga što ju je sagradio poglavnik  tzv. NDH Ante Pavelić. 

Raspoloživa arhivska građa, dijelom obrađena i objavljena, pokazuje da je i jedno i drugo tumačenje na dosta klimavim nogama. Naime, ideja o gradnji džamije u Zagrebu u javnom je opticaju od 1912., kada je Zagreb posjetio tada poznati Husein-beg Bišćević. Skupljanje novčanih sredstava za gradnju, započelo je neposredno nakon tog posjeta. Godine 1916. islam je priznat u hrvatskom Saboru, pa je reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević, u svojstvu poglavara svih muslimana u Austro-Ugarskoj Monarhiji, imenovao prvog vojnog imama u zagrebačkom garnizonu. Potom je, 1917., u Zagrebu formirana mulimanska bogoštovna općina, ubrzo podignuta na rang muftijstva. Prikupljeni prilozi  za gradnju džamiju, dosegnuli su 100.000 kruna. Gradsko je poglavarstvo dalo provizorno građevinsko odobrenje i darovalo zemljište na kojem je danas zgrada Novinarskog doma. Nakon I. svjetskog rata nastojanja na gradnji džamije su gotovo zamrla. Dobrom voljom Gradskog poglavarstva odobrena je adaptacija dvaju stanova u općinskoj zgradi u Tomašićevoj 12 i u njoj je otvoren mesdžid 29. 11. 1935. Tada je oživjela stara ideja  pa je utemeljena Zaklada za izgradnju džamije, u kojoj je bilo niz uvaženih muslimana, među kojima i čuveni slikar Omer Mujadžić, veliko ime u medicini prof. dr. Ibrahim Ruždić i plodni pedagoški autor Salih Ljubunčić. Zaklada, osnažena značajnim prilivom novca za izgradnju džamije, dobila je i novu građevnsku lokaciju na Zelengaju. Početak II. svjestkog rata je, kao i prvi put,  zaustavio sve aktivnosti oko džamije. Tek tada se u gradnju džamije upliće politika i poglavnik Pavelić.  Za govornicom Sabora, Poglavnik je „otvorio priču“ o Meštrovićevom Pavoljonu: „Ovaj hram umjetnosti nosi na sebi žig robovanja. Ja ne mogu ovaj žig dostojnije izbrisati, nego da iz ovoga hrama učinim džamiju.“ Tako je džamija, ni kriva ni dužna – zloupotrebljena.

Ante Pavelić - kako ističe prof. Salih Ljubunčić u pismu-apelu da se hram ne ruši tadašnjem reisu 1945. - nije za gradnju džamije dao ni jedne vlastite kune; izgrađena je gotovo u potpunosti od priloga vjernika prikupljanih od 1912. do 1944. kada je otvorena uz pompu endehaških krugovala i režimskih novina. Mediji su je nazivali, očito tiho nagovoreni - „Poglavnikovom džamijom“.

Kada je sekretar IX. rejona pozvao zagrebačke muslimane na posebnu sjednicu na kojoj bi se izjasnili o rušenju džamije, od 20.000 muslimana, došlo je tek nekoliko stotina građana. „Od prisutnih potpisana je molba na Narodni front od 12 lica, a od njih 8 komunista. Prijedlog je iako krnjav, dostavljen Narodnom frontu i u 1949., u proljeću, u roku od tri dana džamija je srušena. Radilo se i po noći sa reflektorima, motornim bušilicama i drobilicama (...). Unutrašnja dekoracija arabeski je premalterisana a kameni mihrab je stučen. Džamija je bila prekrivena ćilimima naručenim za vrijeme rata iz Turske. Svi tepisi (serdžade) i ćilimi su zatim preneseni u dvorac maršala Tita na otok Brioni – i oni danas ukrašavaju salone za prijem gostiju“ – svjedočio  je Šemso Dervišević, emigrant, 1960. godine u ciriškim „Bosanskim pogledima“. 

Iz Krležine opaske se naslućuje da je postojao ideološki razlog njezina rušenja, ali i kritika tog stava: bogomolje  su širom svijeta gradili neki silnici ili krvnici, ali su „graniti ostali“. Osim jednog – Džamije u Zagrebu!

AVAZ, prilog SEDMICA, 9. maja 2015. 

2. svi 2015.

MEHMEDE, PONESI SVOJ KRSNI LIST



Historija iz zasjede




 
Piše: Ibrahim Kajan

Nisu bosanski muslimani toliko često pisanjem drugim dosađivali kako su ih u druge vjere prevodili, koliko im se to često u historiji dešavalo. Nije se uvijek radilo isključivo o klasičnom pokrštavanju. Ima tu i „nekih nijansi“, riječju: inovacija! Novi oblik prevjeravanja registriran je u vrhu Crkve i Vlasti HR Herceg-Bosne godine 1994. Mada je od tada prošlo samo 20 godina „mlade historije“, rijetki ga se Mostarci sjećaju, u BiH za njega i ne znaju.
Godine 1996. do nas je doprla jedna listina sa oko 350 imena ispisanih u dvije kolone, a  u srednjom, između njih, s mjestom i datumom rođenja tih nevoljnika čija se imena navode… Listu je naslov „Spisak imena (muslimani) kojima je izvršena promjena obiteljskog imena, osobnog i obiteljskog imena ili samo osobnog imena, počev od 15. 07. 1992.“
U prvoj koloni je napušteno muslimansko ime, a u trećoj –  friško katoličko!
Snježana (Abdulah) Kalajdžić, Mostar, 06. 10. 1967, - Snježana Arapović; Almira (Mehmed) Alić, Mostar, 23. 11. 1971. – Mirela Alić; Avdemovski (Ibro) Miftar, 16. 07. 1956. – Avmedovski Miftar Miro; pa dalje: Mugdim Obad – Mugdim Bilopavlović; Osman pilavdžić – Žarko Jukić; Bahrija Bijakšić – Branka Bijakšić; Rahima Džiho – Marina Bošnjak; Ahmed Džiho – Ante Bošnjak; Samir Džiho – Tiho Bošnjak; pa onda slijedi cijela porodica Brekala: Ahmet, Azra i Sanel dobili su imena Darko, Vesna i Tony; Edina Budimić sada je Marija Budimić a Halila Čule – Ljilja Čule. Predrag (Omerov) Ćemalović – je Dragan Ćemalović a Bajram Kahrimanović je Darko; Mustafa Balalić – Miljenko Balalić a Maja Puzić – Maja Hem, … Najpoznati među njima svakao su Mate Brbor, suprug novinarke Zlate Brbor, alias Mehmed Zimov Vejzagić, sportski radnik, i glumica Hrvatskog narodnog kazališta Sanda Krgo – bivša Senada Hajdarević-Krgo, kći Osmanova.
Misleći na budućnost koja će sve osuđivati što je neljudsko, mostarski biskup Ratko Perić, „odmah“ je (27. 1. 1994. – dvije godine nakon otpočete „akcije“), uputio prosvjedno pismo predsjedniku Vlade Republike Herceg Bosne, dr. Jadranku Prliću. 
Gospodine Predsjedniče, piše biskup, ovih su dana dolazile na ovaj Ordinarijat pojedine osobe iz nekih općina naše biskupije, osobito iz Mostara, koje su se bile obraćale na svoje općinske urede tražeći odobrenje promjene vlastitog imena. Iz tih im je ureda usmeno odbijeno takvo odobravanje i traži se od njih "krsni list". Zabrinjavaju nas takvi zahtjevi od strane pojedinih građana. Je li to znak terora nad osobama koje ne nose katoličko ili hrvatsko ime? – podvlači, tako očitu i razvidnu namjeru, uvaženi biskup u svom pismu. Ne shvaćamo da nekoj osobi, bez obzira na vjeru, naciju i političko uvjerenje, koja pismeno, slobodno i svojevoljno želi takvu promjenu, mjerodavni civilni ured ne može učiniti takvo odobrenje, bez priziva na "krštenje". Ali ne možemo doista razumjeti da civilne vlasti i od nekrštenika traži da donesu krsni list, kao jedini uvjet da im se promjeni ime. -Ako je to točno da se tako zahtijeva na općinskim uredima, kako nam te osobe doslovno prenose, smatramo da je moralno i pravna nedopustivo takvo miješanje bilo kakvih civilnih vlasti u isključivo crkvene i vjerske stvari. Ako se izravno ili neizravno od nekog traži krsni list radi spomenutih razloga, onda ga se izričito prisiljava da se krsti kako bi imao katolički dokument u civilne svrhe,
Ukoliko se netko u civilnim vlastima sjetio da takvo nešto predloži i čini, ili ako je takav stav potekao od Vaše Vlade, što nam je zbilja nevjerojatno, ovim najodlučnije zahtijevamo da se takva praksa odmah dokine… kaže se u oštrom biskupovu pismu.
Biskupski Oridinijat pismo je objavio u zbirci „Za pravedan mir“ 1996. A je li biskupov prosvijed djelovalo na tadašnjeg predsjednika HR Herceg Bosne, kasnijeg predsjednika Federacije BiH, recentnog haškog uznika dr. Prlića, ne zna se - ali se zna da je „pokrštavanje obavljeno uspješno“. Doduše bez svete vodice ali s blagoslovom nekog moćnog i surovog s vrha te aparthejdske i arhivirane „države“.