30. lip 2018.

VRIJEDAN DOPRINOS KULTURI I HISTORIJI GRADA MOSTARA


Dr. Faruk Taslidža
VRIJEDAN DOPRINOS KULTURI I HISTORIJI GRADA MOSTARA





Promocija  knjige  dr. Ibrahima Kajana Mujaga Komadina
Mostar, Centar za kulturu, 29. jun 2018.



Pozdravljam sve prisutne. Čast mi je i zadovoljstvo danas biti dio ovog značajnog kulturnog događaja, kojim se promovira nova knjiga našeg eminentnog književnika dr. Ibrahima Kajana.
Knjiga dr. Kajana Mujaga Komadina monografskog je karaktera i bitan je prilog u sagledavanju životnog puta poznatog gradonačelnika Mostara iz razdoblja austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Tekst knjige na 215 stranica podijeljen je u dvanaest poglavlja, te  nadopunjen dodatnim prilozima i popisom korištene literature.

Ibrahim Kajan se odvažio postaviti sasvim logična, ali ne baš lagana pitanja. Ko je bio Mustafa (Mujaga) Komadina (1839-1925) ? Šta nam je to ostavio taj nesumnjivo sposobni i zaslužni mostarski gradonačelnik sa početka XX stoljeća i zašto je (uglavnom) zaboravljen? Kakva je bila njegova reakcija na političku zbilju u kojoj je živio? Jesu li provjerene, ili pak neutemeljene i zlonamjerne, odavno uvriježene insinuacije koje se dovode u vezu sa tim vrijednim Mostarcem?

Pronicljivi književnik Ibrahim Kajan, tragajući za detaljima iz Mujagine biografije, dotiče se (ponovo!) i historijskog razvoja svoga rodnog grada - od samih početaka iz ranog osmanskog perioda, pa sve do savremenog doba. Sa historijske distance, Kajan promišlja o specifičnim okolnostima nastalim nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Uspjieva  dati i svoj prilog geneološkom proučavanju Mujagine porodice. U vezi sa tim, nakon što je konsultovao prvorazredne izvore, utvrđuje da se Komadine u Mostaru pojavljuju u prvoj polovini XIX stoljeća. Paralelno, pokušava rasvijetliti i malo poznatu, mladalačku (osmansku) fazu Mujaginog života. Postepeno, otkriva nam se lik agilnog poduzetnika spremnog da iskoristi sve pogodnosti kapitalizma i modernizacije koje u Mostar dolaze sa upravom Dvojne monarhije. U knjizi se u više navrata pocrtava Mujagina humanost i velikodušnost. To je zasigurno i osnovano, jer je među Mostarcima do danas ostala zapamćena Mujagina sklonost da stečeni imetak troši ''na Božijem putu'', tj. nesebično pomaže svoju zajednicu i,  kako Kajan kaže,  ''obične ljude iz mahale''. 

Kajan se donekle upušta i u vrlo složeno pitanje antirežimskog pokreta (1899-1902) koji je predvodio mostarski muftija Ali Fehmi Džabić. Naravno, fokusira se na ulogu Mujage Komadine u tim historijskim dešavanjima. Naglašen je značaj osnivanja Muhamedanskog čitalačkog i dobrotvornog društva - mostarske Kiraethane (1898.), što je prema Kajanovom mišljenju, bio Mujagin prvi ozbiljniji društveno-politički iskorak. Iz tog perioda, obilježenog vrlo dinamičnim političkim dešavanjima sa dosta obrata, u knjizi su ponuđeni (prvi put na bosanskom jeziku) vrlo korisni, dešifrirani policijski izvještaji, koji dodatno osvijetljavaju Mujagin politički angažman.

Kajan pažljivo prati aktivnosti koje je Komadina poduzimao kao član Gradskog vijeća u prvim godinama XX stoljeća. Zanimljiv je i bitan Mujagin doprinos u realizaciji odluka o podjeli Mostara na kvartove, proširenju vodovodne mreže, te općenito unapređenju gradskih komunalnih usluga. Posebno se čini bitnim Mujagino zalaganje za proglašenje, te i primjenu novog općinskog Statuta iz 1907. godine, koji je Mostaru omogućio nešto veći stepen autonomije u odnosu na raniji period.

Kajan nam pruža osnovne informacije i o Mujaginim graditeljskim poduhvatima kojim je Mostar poprimao izgled evropskog grada. Tako saznajemo kratku historiju Mujagine Musafirhane (1883.), Stare Općine (1890.), te reprezentativnih objekata na Glavnoj ulici koji su kasnije postali poznati kao zgrada Djevojačke škole (1893.) i zgrada Zeme/Name (1898.). Na mostarskom Šetalištu Komadina je (1901.) podigao svoju raskošnu Vilu, a u Cernici (1906.) palaču koja je nakon Drugog svjetskog rata služila kao zgrada Općinskog suda. Mujaga je bio zaslužan i za temeljitu rekonstrukciju Ćejvan Ćehajine džamije (1885.)., kao i izgradnju prve džamije u Drežnici (1903.). Nažalost, pojedina od navedinih zdanja, kako primjećuje Kajan, danas su u ruševnom stanju i vape za obnovom.  

Značajan dio Kajanove knjige (Poglavlja VII, VIII, IX, X) tretira ulogu Mujage Komadine kao gradonačelnika Mostara (1910-1918). U sklopu toga, posebna pažnja posvećena je atmosferi koja je u Mostaru vladala tokom historijske posjete austrijskog cara Franza Josepha (1848-1916) 3. juna 1910. godine  Kajan konstatira da je gradonačelnički mandat Mujage Komadine definitivno  označen uređenjem i europeizacijom Mostara, te daljim razvojem gradske infrastrukture. Gradonačelnik je, pun entuzijazma, poticao elektrifikaciju, proširenje gradskih prometnica, uređenje parkova, pokretanje privrednih postrojenja, otvaranje novih škola, bolnica. U isto vrijeme, Gradsko Vijeće vodilo je računa i o redovnom stipendiranju darovitih mostarskih učenika.

Čitav je niz većih ili manjih pionirskih projekata koji se mogu pripisati gradonačelniku Komadini i njegovim saradnicima. Gradska električna centrala (1912.), Lučki most preko Neretve (1913.), Gradska banja na Musali (1914.), samo su neki od njih. Ni kao gradonačelnik, Mujaga nije zaboravljao socijalno najosjetljivije kategorije stanovništva. Pored ostalog, u Mostaru se (u Brankovcu) 1912. godine pobrinuo za osnivanje, te i samostalno finansiranje Konvikta za siromašne srednjoškolce. Bio je to zaista jedinstven projekt, jer u to vrijeme, kako navodi Kajan, u cijeloj Bosni i Hercegovini nije bilo slične institucije čiji je rad u potpunosti izdržavan sredstvima jednog čovjeka. Gotovo istovremeno, uviđajući značaj obrazovanja za opstanak i prosperitet svog  naroda, Mujaga je na ime hadži Balinog vakufa (u Brankovcu) podigao zgradu koja je potom služila kao ženska medresa.          

Kajan daje i kratak osvrt na poznato ubistvo Franc Ferdinanda u Sarajevu 28. juna 1914. do kojeg je došlo neposredno nakon prijetolonasljednikove kratke posjete Mostaru. Nakon toga, u knjizi se nižu i određene aktivnosti Mujage Komadine tokom I svjetskog rata (1914-1918). Sve ukazuje da je već ostarjeli mostarski gradonačelnik faktički do kraja ostao vjeran bečkom dvoru. I dalje je odgovorno upravljao Mostarom, pa je 1916. godine počašćen posebnim carskim odlikovanjem. Zanimljivo je da je u vihoru Velikog rata (1917.), zalaganjem austrougarske vojske, ali i uz određenu podršku Gradske uprave, Mostar dobio novi armirano-betonski (Carinski) most. Vrijedno pažnje je i Kajanovo ''otkriće'' malo poznate ''preventivne dobrovoljačke vojne jedinice'' u Mostaru,  koja je u narodu nazivana ''Mujaginom gardom''.

Iz perioda koji je uslijedio neposredno po okončanju I svjetskog rata (1914-1918), Kajan izdvaja Mujagino naprasno razrješenje dužnosti, njegovo pristupanje JMO, te predsjedavanje Vakufskim povjerenstvom u rodnom gradu. Slijede crtice iz posljednjih godina Mujaginog života, te  informacije o datumu smrti (5. maj 1925.) i grobnom mjestu (harem džamije Ahmed-bega Lakišića) požrtvovnog mostarskog gradonačelnika. Autor nudi i vlastita promišljanja o ''strategiji prisilnog zaborava'', kojom je Komadina anatemiziran i marginaliziran za vrijeme monarhističke i socijalističke Jugoslaviji. Na koncu, Kajan zaključuje da je legendarnog gradonačelnika Komadinu, uprkos svemu, bilo nemoguće potisnuti iz kolektivnog sjećanja Mostaraca.    
*
Ibrahim Kajan nije historičar, niti pretendira da bude historičar. Međutim, pišući o plodnoj karijeri Mujage Komadine, Kajan ne pravi ozbiljnije metodološke pogreške. Uz to, njegova knjiga je inspirativna, potiče na razmišljanje. Kao da nas poziva da odbacimo ustaljenu praksu po kojoj historijske ličnosti, pa i cijele historijske epohe, cijenimo po isključivom principu crno-bijelo. Ne može se nečiji historijski značaj (a Kajan je toga potpuno svjestan) procijenjivati, na osnovu savremenog, aktuelnog društveno-političkog konteksta, bez uvažavanja i razumijevanja historijskih okolnosti u kojima je ta ličnost živjela i djelovala. A to se upravo dogodilo u slučaju Mujage Komadine, koji je svoja briljantna društveno-politička postignuća ostvario u razdoblju okupacione i aneksione austrougarske uprave u BiH i Mostaru. Nažalost, slična je situacija i sa mnogim drugim zaboravljenim ličnostima iz višestoljetne historije grada Mostara, čije uloge i značaja još uvijek nismo dovoljno svjesni. ( NPR. U toku svojih istraživanja, imao sam priliku proširiti znanje o gotovo potpuno zaboravljenom mostarskom ajanu (gradonačelniku) Osman-agi Halebiji. Riječ je o markantnoj političkoj ličnosti, domaćem čovjeku, opjevanom heroju odbrane grada sa konca XVII stoljeća - iz doba najžešćih uskočkih (mletačkih) navala na Mostar. Halebija se istakao i kao nosilac strateški važnog fortifikacijskog utvrđivanja Mostara. Faktički, spomen na njega sačuvan je jedino u imenu kule koja se nalazi uz Stari most na desnoj obali Neretve).   

U svakom slučaju, Kajan nam indirektno sugerira da je nužno uložiti dodatni istraživački napor, steći uvid u još uvijek neproučenu arhivsku građu, te tako bitno proširiti i naučno upotpuniti  temu o Mujagi Komadini. Naravno, u vezi sa tim, od krucijalne važnosti je uloga stručnjaka iz oblasti humanističkih nauka. Oni su pozvani da svojim djelima, kako su govorili drevni historičari,  ''utvrđuju branu koja spriječava da bujica vremena sve odnese u ponor zaborava''. Oni su ti ''cjeloviti, slobodni ljudi'', sposobni da za opće dobro, prepoznaju i otklone naslage mitologije, kao i ideološke i sve druge zablude. Time se otvara i jedini poznati put za prioritetno samopotvrđivanje nacionalnog i državnog identiteta. Ibrahim Kajan nas već duže vrijeme potiče da promišljamo o smislu našeg historijskog bitisanja, te i da uz trud i  pregalaštvo, zaslužimo egzistenciju i afirmaciju.       

Smatram da je Ibrahim Kajan sa monografijom o Mujagi Komadini ponudio vrijedan prilog kulturnoj i političkoj historiji grada Mostara. Pojava njegove nove knjige pravo je osvježenje u ovim ljetnim mostarskim danima, te vam je sa zadovoljstvom preporučujem za čitanje.

                                                                                          Doc. dr. Faruk Taslidža
Mostar, juni 2018.

25. lip 2018.

MOJA SESTRA MERSIJA

Moja jednogodišnja sestrica Mersija u krilu svoje majke Tidže, 1941.




U korijenu njezina imena krije se značenje plemenitosti i darežljivosti. Tako joj je majka dala ime, Mersija, onoga dana kad ju je rodila. Oca nije bilo kod kuće. Regrutiran je bio prije njezina rođenja, i u nekoj je domobranskoj pukovniji bio. Nije mogao ništa protiv sile Nezavisne države Hrvatske: Otrgnuli su ga od zaljubljene supruge; od dvojice malih sinova i kćeri; i od nje – koja se još rodila nije... ali će se pomoliti na ovom svijetu kad je rat pobjesnio, polovicom godine 1941.
U dane bombardiranja Mostara, u zimsko, bombe su padale po Cernici, u kvartu nad Neretvom, počela je govoriti, od straha: Bzo braco, ajijoni, ajijoni
Onda bi je moj najstariji brat Remza, 8-godišnji, uzdizao na ramena… Lijevom je rukom čvrsto držao šestogodišnji Mirzu, a desnom sestricu 4-godišnju, Amiru. S njima bi pretrčavao dugačku kaldrmisanu avliju, izlazio među ruševine Stupčeva sokaka, umiješao bi se među užurbane starce i izbezumljene žene, što su, poput zapjenjenog potoka silazile niz strmi sokak na pećine Neretve. Među pećinama je spas! – a u jednoj šupljini,  prostrani polumračni bunker. Čekali bi da prestane grmljavina eksplozija i tutanj obrušenih kuća…
Majka je i tog dana radila u Krankasi, na Baštinama. Prala je posuđe, gulila krumpire, prala krvave košulje…. I molila da je puste ranije, jer su joj djeca sama, a među njima i najmanja, trogodišnja Mersija. Kad je na nebu utihnulo, pustili su je. Da, trčala je kao bez duše svojoj kući – a kuća je, srce joj je skočilo od radosti! – još stajala na svojim temeljima!
Zastala je pred poluotvorenim vratima malenog stana. Ništa se nije čulo. Sa srcem u grlu, otvorila je vrata i zatekla ih kako pokušavaju zapaliti vatru u dugom limenom šporetu.
Sva sretna, Mersija joj je poletjela pokazujući joj tanjušni, izvijeni dio grane, blatnjav i smrznut: Mi ti kupili duva za vatru! – tepala je pokazujući grančicu koju je ona našla da pripomogne toplini doma.
Majka ih nježno odgurnula od „fijakera“ i zapalila pripremljena drva. Vatra je planula. Mersija je rekla: Nisi moje duvo, zapali moje duvo!
Majka se osmjehnula, poljubila je i pomilovala po glavici. „Tvoje će najbolje gorjeti, mileno!“ Otvorila je limena vratašca i u bukteći plamen ubacila Mersijino smrznuto drvo.
Prije nego je zatvorila vratašca – drvo se pomjerilo, počelo prevrtati, siktati, prema izlazu iz ognjenog pakla. Zmija! – vrisnula je moja dobra majka. Ona mi je to pričala, meni koji sam rođen kasnije….Tako je započeo njezin život, sa zmijom u rukama koja joj se pričinjala... nevinim drvetom. Tako to biva u životu. Da nam se najzloćestije, predstavlja dobrim i korisnim.
Da, toga sam se događaja jučer sjetio, dok smo Mersiju, moju dragu sestru, otpremali kroz vrata Ahireta, na malom fojničkom greblju, pored Atik džamije, ispod devastiranog brežuljKa Križ.

U Mostaru, 25. juna 2018.

4. lip 2018.

KARABEG






KARABEG
1. Rođenje

S munare je zaučio sabahski ezan. Bijeli končić razdvajao je noć od dana koji je dolazio i ocrtavao slonovske obrise Huma, nasuprot gusto zbijenim dvorima i kućicama Brankovca po kojem je padao imamov poziv da se dođe na molitvu. Da čovjek okrene lice Gospodaru svjetova. Da njegovo srce zaišće dobro a prokune zlo.

Kuća Karabega bila je budna i pritajena. Uzbuđenje i strepnja ljudi u njoj  ispunjavali su grudi žena i muškaraca.  Daj Bože da porod mlade hadžinice sretno završi! Bože veliki - da dijete bude zdravo....! Da se raduje njegov otac Ahmet, da majku svoju Melek  - melekom učini!– šaputali su.

Prekrivši ezan, prodoran vrisak ispuni cijelu kuću, a njima se učini da pomaknuše zidovi i musandere i zadrhtaše stakla na prozorima.

U visokom kriku, pomolio se dijete iz utrobe razdirane bolovima. Prsti primaljini, i dlanovi, i ljubav njezina, povlačili su ga i izvodili u novi svijet. Potom ga je, podižiući se i naginjući nad lice porodilje, uznijela i veselo rekla: Živo je i zdravo, ako Bog da!

Mala je sluškinja, Merjem, ispustila purpurne, natopljene ručnike i krvavih ruku izjurila iz odaje. Strčala je niz basamke vičući: Sin! Sin! Muštuluk, Hadžija, sin!

Ahmet je, pun nestrpljenja, čekao samo to! Da dočeka glas o sretnu rođenju svoga sina.

O srećo hadžijina!, rekao je dok mu je ljubila ruku i stalno ponavljala: sin, sin, sin. Pomilovao ju je po glavi, i pružio pripremljeni muštulik, broš s plamtećim brušenim draguljima, almasli granu velike ljepote.



Počinjao je novi dan. Ponedjeljak, mjeseca augustosa 1832. po Isi alejhiselamu. Moj sin će se zvati Mustafa. Moj sin će nositi ime najčasnijeg među najčasnijim.



2. Majka Melek

Prilaze joj  dječaci, njezin Abdulah zamišljeni i njezin Osman stidljivi. Govori im: Dva moja sunca!  Dvije moje jabuke od suhoga zlata!

Hoću da ih pomilujem, a oni se, izmiču... pa ih mamim, osmjehom, da im brata jednodnevnoga pokažem. Pribiram riječi koje bi im, tako malim i nejakim, prilegle na srce za svoga brata koji još i ne zna da ga oni čekaju i da će mu biti potporom i zaštitom. Oči im lete na jastučnicu, uz desnu mi ruku na dušeku položena, na smotuljak sretnog djeteta...

Majka Melek uze u krilo dječju jastučnicu što je uz nju ležala i nježno podiže tanani bez s novorođenčetova usnulog lica.   

Ovo je vaš brat, prošaputala je.  Bog nam ga je veliki dao, da nas usreći.

Kako mu je ime, upitao je, prstom ga pokazujući, Omer majušni.

Kad kurban prinesemo, znat ćemo mu ime. Možda... Mustafa, jedan mi je melek sinoć u snu rekao.

Nisu primjetili da se na otvorenim vratima pojavio njihov otac. Iznenađeni, čuli su njegov glas:

I meni je melek prišapnuo: Mustafa će biti njegovo ime, ako Bog da.

Sretna majka je zaplakala, a dječaci su  se čudili njezinim suzama.



3. Mustafa

Uoči sedmoga dana po rođenju djetetovu, u prvi suton dotjera sluga Jakub u bašču Ahmetovu janje, kurban kojim će započeti dan podorične svetkovine nadijevanju imena novom i bezimenom nasljedniku spahijske kuće  Karabega.

A kad dan svanu, pun sunca, uznemiriše se lastavice u gnijezdu nad prozorom, jer škripa ulaznih vratnica pri otvaranju najavi goste čekane da nad kurbanom prouče, i u ime našega Gospodara, djetetu na uho prošapću riječi uzvišene. Riječi dostojne onoga koji se, od tog trenutka, u ruke Uzvišenoga i Milostivoga, u ruke predaje.

Čekao ih je sretni Ahmet. Jednom po jednom je mir Božji poželio i u bašču odvodio, pod zeleno stabno jabuke. Priđoše Jakubu mladi Karabezi, bratići domaćinovi, Mirza i Ibrahim, a onda pristiže i imam Mustafa efendija Mukić.

Dobro nam došao muderise Mustafa ef., novi naš profesore! – Tebe sam izabrao, ti ćeš mom sinu otvoriti put, inšallah.

Ti ćeš kurban predati, u ime evlada svojega... – tiho ga uputi Mustafa efendija. – Radujem se da nam ga je Bog Uzviđeni darovao... - i tada stade, jer se pojavi sluškinja Merjem sa čašama himbera. Zamalo, uz babicu s djetetom u naručju, u snježeno i nježno  bijelo platno umotano, priđe i majka Melek hanim.

Čekali su da imam zaišće dijete i ezan zauči.

Imam je, najposlije, dodao: Poslanik je rekao da je najbolje kurban zaklati u ime novorođenčeta sedmoga dana, pa će mu to biti zaštitom od nekih nesreća... A sad ćemo, uz pomoć Božiju,  i to – s hajrom – obaviti....

A onda je dao uputu: Ahmete, povali janje na lijevu stranu, a momci neka mu noge zavežu. Poslanik nam kaže da to obavimo brzo i vješto da se kurban ne muči. Uradi tako moj Ahmete, sjećajući se Ibrahima alejhi-s-selama, dok ikamet budem učio.

Tada Merjem dade majci njezinog sina, a majka ga, puna povjerenja, spusti na ruke Mustafe efendije.

Šutjeli su i čekali. Imam upita: Koje ime ste odabrali svome evladu?

Ahmet reče: Odabrali smo mu časno ime, lijepo ime Mustafa.

Pod jabukom zauči prelijepi pjevni imamov glas.  Potiho, poluglasom lijevao je ezan na desno uho djetetovo: Allahu ekber, Allahu ekber... a kad dođe do mjesta kad se ezan u ikamet premeće, okrenu imam dijete u naručju, pa nastavi na lijevo uho učiti:   Kad kametis-salah, Kad kametis-salah – Ahmet oštrim nožem u trenu presječe vrat žrtvovanoj životinji. Imam je šaptao na djetetovo uho, posebno na lijepo i posebno na desno: Na ovom i na onom svijetu, odazivat ćeš se na ime Mustafa.

I još je imam mustafa proučio djetetu dovu, molitvu, kojom je u Allaha Velikoga da mu daruje razboritost i žudnju za znanjem za dijete zatražio, a zdravlje i sreću prije svega – i za njega i za njegova oca i za njegovu majku, za njegovu porodicu i za cijelu porodicu i kuću Karabega, ratnika na Božjem putu. Kuću koja je mnoga dobra svome narodu dala. 

Majka ispunjena nekim neopisivim osjećanjem, uze svoje dijete, pritisnu ga uz grudi i samo prošapta neizrecivom ljubavlju: Moj sine veseli, moj Mustafa!

Jakub je iz ibrika polijevao vodu po Ahmetovim rukama, spirajući kurbansku krv koja je potirala grijehe onoga koji je kurban Bogu Velikom prinio i udaljavao grijehe od onoga u čije se ime kurban Stvoritelju prinosio.

Sluškinje iznesoše siniju. Po njoj poredaše čaše i filđane, bokale himbera i kahvene džezve, pa porculanske plitice s kadaifom, baklavama i hurmasicama...

S hajrom! – reče Ahmet – Bit će sve kako je zapisano. Bujrum!



Jakub je s momcima podigao žrtveno janje na kuku o drvetu zakačenu, da ga očisti i meso njegovo rodbini i komšijama domaćinovim podijeli.