28. lip 2015.

TAJNA BLAGAJSKOG EVLIJE



Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan

                                                                  Turbe uz blagajsku tekiju
                                                             
Mevlud u Blagaju 2015. prizvao je 30.000 naroda sa svih strana bijelog svijeta, kao nikada dosad. Šta traži narod na izvoru Bune, uz tekiju i uz nju prislonjeno turbe s dva kenotafa, dva simbolična groba, od kojih je samo Sari Saltukov onaj koji dolazi iz duboke prošlosti? Traži vjeru u bolji svijet i olakšanja života na ovom svijetu.
Prije svakog znanja, stoji pučka imaginacija – ona, uza sve naknadne spoznaje, traje kroz vrijeme potpuno neovisno od kulturoloških nadgradnji i nerijetkih lutanja.

Blagajska predaja
U davno doba Bišće polje bilo je veliko jezero. Na dnu jezera, kazivalo se, bi jedna bačva golema koju je još car  Sulejman, Solomon, zapečatio i bacio da se - dok je svijeta - ne izvadi i ne otvori. U nju je 72 diva zatvorio,  jer su se pobunili i nered i opačine po zemlji počeli činiti. Najgori je bio Buna i najopakiji. Imao je tri glave: glavu orla, glavu vuka i glavu čovjeka.  Čamili su divovi hiljadama godina a da im niko pomoći nije mogao. Ali, jednom se na njih sažali Venera, nagnu Bišće i voda isteče u okolna sela. Vidješe ljudi bačvu pa je znatiželjni, otvore: Iz bačve poiskakaše divovi poput šetjana nečastivih bježeći na sve strane svijeta! Buna spazi otvor u mračnu pećinu iz koje je voda istjecala… i u nju se uvuče, u izvor zagnjuri i izvor zatvori. Ne dade više vodu ljudima, nego im zatraži, ako vodu žele, po jednu djevojku godišnje…
Carl Peez je 1891. objavio knjigu „Mostar i njegova kultura“, i u njoj dopisuje:Narod kaže  da je u provaliji iz koje Buna izbija nekoć živio jedan zmaj, koji je Zemlji jedan grozan danak nametnuo: svake godine morala mu se izložiti jedna djevojka iz okolice za žderanje. Jednoć pogodi udes Milicu, lijepu kćer u Stjepan-gradu vojvode Stjepana. Sa teškom boli dade je otac. Ona je bila nad vrelom u pola visine stjenovitog zida izložena gdje se i danas nalaze još ostaci jednog zida. Ova neman primicala se već svome plijenu, da ga proguta, u to stiže u Blagaj pobožni derviš Sari (plavi) Saltik iz Sirije. Pun plemenite hrabrosti stupi u borbu sa zmajem i savlada ga buzdovanom. Zmaj se branio i svojim je repom tako jako oko sebe mlatio, da je velike komade iz stijene izbijao. Vojvodu je ovo junačko djelo toliko razveselilo, da je hrabrom Saltiku dao svoju kćer Milicu za ženu i jedan mu samostančić sagradio, kome je on bio šeik. Povijest ovog događaja nalazi se još u jednoj samostana u rukopisu, pokraj groba šeika i njegovog sluge, na zidu visi buzdovan sa kojim je ubio zmaja i svečev mač.“

Sari Saltuk
U potrazi za historijom i njezinim odbljescima, priča o Sari Saltuku se razotkriva u brojnim dimenzijama. U njima je ponešto historije i podosta pučke predaje baš kakvim obiluje osmanski ep o Sari Saltuku – „Saltuknama“ iz 15. stoljeća. Saltuk se u njemu pojavljuje kao junak iz doba osnivanja Osmanske Turske. Potom slijede predaje bajkovitih pejzaža s krilatim konjima i sedmoglavim aždahama. Najposlije, tematiziraju se Saltukovi ratovi i kerameti – čuda, kojima ga Gospodar nadahnjuje.
U nekim je predajama Saltuk obrazovan i u kršćanstvu. Spominje se kao tumač Biblije. Svoju publiku upućuje u pravu vjeru, uvodeći ih zapravo u islamski kanon. Zbog toga su ga zamjenjivali s više osoba – sv. Jurjem, sv. Spiridonom, sv. Neumom itd. Nesuglasje je o godini njegove smrti. Baki Gölpinari navodi godinu 1291, a najkasniju - 1300., spominje Machiel Kiel.
Do kraja 15. st. utvrđeno je da postoji dvanaest njegovih mezara.  Naime, Saltukovi sljedbenici su po uputi koju im je on dao, sačinili dvanaest tabuta po koje će dolaziti ili koje će zatražiti vladari iz toliko zemalja. U svakom od tih tabuta, kad dođu po njih, vidjet će tijelo evlije. Prema Saltuknami, tabut je predan vladarima u Tatatski hanluk, Eflak, Bogdan, Rusiju, Mađarsku, Poljsku, Češku, Bosin (Bosnu), Beravat (?), Karnatu (Giranatu ?), Baba i Edirne.

Drama življenja
Ono što narod priča iz dubine vremena, ima samo jedan smiso: poništiti zlo, ubiti aždahu koja mijenja svoj lik, ali nikada ne mijenja svoju zločestu namjeru da optereti dramu življenja. Duh dobre namjere uvijek je kadar otvoriti čovjekovo srce i zato mu se odaziva. Narodna okupljanja na obalama velikog izvora Bune govore koliko je zlo umnoženo i kolika nevolja danas podjednako pritišće ljude, žene i djecu, mlade i stare.

AVAZ, prilog SEDMICA, 27. 6. 2015., str. 14-14

20. lip 2015.

JELI SU MAČKE, PSE I LJUDE



Historija u zasjedi – Kad su nečastivi harali Bosnom

 Piše: Ibrahim Kajan

Istina je da ljudi stvaraju historiju, ali je dobro vidljivo da je – nisu kadri usmjeravati. Ne samo zbog toga što ih trajno „iznenađuju nepredviđene zgode“ koje im sve “poremete“, nego ih, nerijetko - blokiraju i uništavaju! Prirodne katastrofe i iznenadne, masovne bolesti (kuge!) - zaustavljale su i najsnažnije vojne a ne samo male lokalne „istrebljivačke ratove“ poput Božjih bičeva! Ratovi i kuga što se javiše „niotkud“, pokazaše kako je civilizacija tek skramica naoko uljuđene čovjekove prirode; u hipu se čovjek „spusti“ u svoju iskonsku prirodu – životinjsku i kanibalsku!

Nečastivi u Rami
U „Ljetopisu“ fra Nikole Lašvanina (1703. – 1750.), jedan umetnuti dio autor je preuzeo iz kronike fra Stipana Margetića, zabilješku o godini 1690. koja ne ostavlja nikog ravnodušnim:
„Bijaše na Bosni Husejin-paša. - I pomori oganj (groznica) u prolitje ljude gore nego kuga. - Iste godine pade snig i mraz na žita. I bi glad koga nije nitko zapamtio. - Pomri mlogi narod od glada. A bižanija bižaše od Save prid vojskom cesarovom. Kud god bi se mako, ležahu mrtvaci: nit se kopahu, nit imadijaše tko. Ljudi jiđahu resu liskovu, s drvja koru, vinovu lozu, pse, mačke. U Sarajevu izidoše dica mater mrtvu; u Banjoj Luci, koga bi obisili, obnoć bi ga gladni ljudi svega izili. A u to vrime paša sicijaše i visaše i uskoke i raju, koga god bi doveli, i te bi ljudi mrtvace sve izili… Stvar koja se mogaše prvo toga za deset grošah prodat, za jedan se groš prodavaše. Isprodava siromaš kuće, pokuće, zemlje, suđe, haljine ...Tada ja uzeh od Šahbazovića i od Mezetovića, Turaka, livadu Drin. S tom se livadom i sad, to jest na 1738. godine, a ako Bog da, i odsele služi manastir Duha Svetoga u Fojnici i u njemu fratri sv. Frane. - Iste godine na 1. aprila pade po svoj Bosni po planina krvav snig i bijahu crljene kakono da su skerletom pokrivene iznad Fojnice…“

Miroslav je Krleža znao u svoje esejizirane dnevnike ubaciti takve „prahistorijske citate“ kojim je, neprimjerene vremenu u kojem se javljaju, potkrjepljivao misao da se bit čovjekove prirode gotovo nimalo ne mijenja. Tako u Dnevniku 1958-69., spominje posljednju pojavu „lapota“, običaja ubijanja ostarjelih roditelja, na Mljetu prije manje od 150 godina! U razgovorima s E. Čengićem, spomenuo je i kanibalizam u Banja Luci, „takoreći jučer“!
Ukazanjima razne vrste, od zlokobnih džina (na koje, sjećajući se, evocira i M. Selimović)  do blažene Gospe (i danas se prikazuje vidjelicama), nije imuno nijedno vrijeme.

Runjava divojčetina
Piše, dalje, fra Margetić godišta 1690.: „l ove godine pomori kuga; i govore ljudi da ništo hodaše noseći strile. I to Turci drže da je istina, ali nije drugo nego vrazi napastuju... Ali nije druge likarije nego svete mise, molitve i postovi. U Rami se krstjani svi pripraviše da primu svete sakramente po ruke moje. Misu bih im govorio na Gmići kod Petrove kuće, u potoku, gdi bi kužnici dohodili ter bi ih ispovidao, al se sve bijaše pomišalo, kakonoti, uz kugu, neće jedno drugomu kazat da je kužno... - Bijaše u Prozoru jedan Turčin pribolio kugu. Ovi izajde uvečer obaći volove al mu prid kućom sidi jedna runjava (dlakava) divojčetina, koja ga, ufativ, uzjaši. Molio joj se svakojako ali neće da ga pusti, nego veli: "nosi me na Gmiće!" To čudo vidi i žena i dica onoga Turčina. I on inako ne smide, nego je ponese. A kad bi blizu gdi se misa govori, reče mu: "stani, nejdi gori!" Odgovara Turčin: "zašto -,nejdi gori'; blizu smo; zašto li me zamuči?" - Odgovara ona napast: "Tuda hoda ona fratrina i govori misu; ne smijem tamo". Onda ga sjaši, pak je nesta. I to se proglasi po svemu onomu vilajetu i tako bi jasno zašto u onomu selu ne umri nitko od kuge, niti se otrova…“
Historijski zapisi, ma koliko bili uronjeni u mitsku ili legendarnu čaroliju, ili u „duh vjerujući“ – ili poput ovog vremenitog i sadržajnog! – pojašnjavaju naše izglede i naše pozicije u svijetu koji sami stvaramo. Jogunasta historija računa na našu djetinju naivnost i našu surovu zaboravnost – sveti se ali i poučava!

AVAZ, prilog SEDMICA, 20. juni 2015., str. 14-15

13. lip 2015.

STJEPAN IMENOM AHMET



Historija iz zasjede: Miljenik iz Hercegova testamenta
  

Piše: Ibrahim Kajan


Rijetko je koja historijska figura tako snažno zapamćena u pučkim predajama, kao što je zapamćen Stjepan Vukčić Kosača, veliki vojvoda bosanski, herceg od svetog Save kako se u posljednjem desetljeću vladanja Humskom zemljom volio titulirati. Ispunio je svoje vrijeme živom historijom krcatom borbenih busija i zaokreta ne samo prema svijetu koji je trajno osvajao iz tvrdoga Blagaja, nego i sukoba i surovih ratova s najbližim, sinom Vladislavom, suprugom Jelenom i zetom kraljem Tomašem! Umro je osamljen u mjesecu maju 1466. u Novom; uz posmrtni odar nije bilo nijedne od njegove tri žene, ne bi ni kćerki ni sinova, ni zetova ni nevjesta... Sudbine su ih raspršile po cijelom svijetu, kao sudbine ovovremene bosanske djece.   

BOSANSKA DJECA
A ipak, svakog se svog djeteta – i Vladislava i Katarine, i Vlatka i Mare - sjetio na kraju balade, upisujući im imena u testament i šaljući ga u trezor Dubrovačke Republike. Iz testamenta se razabire koliko mu je ko bio na srcu. Po tome sudeći, danas se čini da je baška volio posljednjeg, malodobnog Stjepana, kasnijeg moćnog Ahmet-pašu, velikog osmanskog vezira! Nije ni čudo. On ga još nije stigao razočarati!
Tako se kazivalo: oči roditelja ne nagledaše se djeteta, ali ga dadoše godine 1463., kao živi zalog da jamči sultanu zakletvu Kosačinu o vazalstvu i pacifikaciji Hercegovine. U tako kupljenu miru, bivši bosanski vojvoda, bivši herceg od sv. Save ali i drski veseljak iz dekameronskih priča, hedonist i ljubitelj svega lijepoga a žena iznad svega – poživje Herceg samo tri godine pa ode na onaj svijet.. Njegov ljubimac, njegov Stjepan je u sarajima Topkapija postao Ahmet paša Herseg-zade, označen plemstvom po porijeklu, blistava figura Velike Porte uzvinuta do samog trona -  kao veliki vezir i zet sultana Bajezida II.
U burnim je godinama vladanja triju sultana bio državnik prvog reda i vojskovođa – ali je bio i pjesnik, postavši tako i prvi u rađajućem „Istočnom Parnasu“ bošnjačke književnosti na istočnim jezicima.
Nikad nije zaboravio zavičaj, ni Blagaj, ni Hum, Hercegovinu, ni Župu dubrovačku – jer mu je, dječaku, umrli otac oporučno ostavio kuće i vinograde u Konavlima koje je još adže Sandalj Hranić „prodao“ Dubrovčanima. Pamtio je i bosanski jezik, diktirao logofatima i ćatibima na njemu, kao i ovo koje prepisujemo, požutjelo, ali puno suvremenosti koja ne zastarjeva. Uputio ga je u mjesecu travnju 1488. knezu i vlasteli slavne Republike. Kao Hercegov sin, bio je i njezin građanin, a od nje je, po naslijeđu, uredno primao redoviti godišnji „dohodak“.

SVOJ I SVJETSKI
Milijem i veledraziem prijateljem presvetloj gospodije dubrovačkoj, knezu i vlastelom, od brata vam Ahmeta Hercegovića. Vlastele vii znate kada gospodin herceg umrije kako nam oporuči blago svoje. I ono blago u vašijeh rukah bii. I kada ga podaste momu bratu za isto mene pitaste i ja rekoh da date - do vas mi nije u tome ništa da u vas jest testamenat za naše blago. Da tako je rekao veliki gospodar da vas pritegnu na tuj svjedožbu.
Da, vlastele, molimo vas kako moju bratiju da biste se i vi potrudili za naš posao, er stou mi moremou za vas posao - činimo. Ere ako mnite da sam ja zabio prvo naše priateljstvo, Bog vije, nijesam. I ako se vij za moj posao potrudite i ja ću se za vaš posao potruditi. I Bog vam umnoži gosposva vlastele!
Dvor mu je, bilježe suvremenici, sjecište i malih i velikih, i muslimana i kršćana – a od stranaca sa svih strana svijeta, ipak, najčešće, dubrovačkih poklisara, trgovaca i onih Držićevih „nazbilj“ i „nahvao“ - ljudi na svoju ruku. Postojao je i naputak Malog vijeća prišapnut mladim izaslanicima: "U razgovoru s Ahmet-pašom nastojte s njim govoriti nasamo, i on s vama, na našem jeziku, jer ćete moći prisnije govoriti.“
Pola milenija, 500 godina nakon Hercegova sina Ahmeta  – najvrjednijim što je praksom pridodao svijetu univerzalne misli jest da se može biti „svoj i svjetski“, da susrećeš ljude otvorena srca, da koristiš drugima i da ne zaboraviš svetu zemlju zavičaja ni njezin pjevni jezik:   u njima si prvi put vidio i spoznavao svijet koji je bio i mogao biti sretan.

AVAZ, prilog SEDMICA, 13. VI. 2015., str. 14-15

12. lip 2015.

BOSANSKI HRAST: FILIP IZ OĆEVIJE



Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan
 
 Portret fra Filipa Lastrića

„Vrijednost i ljepota ovog kraljevstva uistinu je manje poznata svijetu pa se ne usuđujem da je opišem, makar to bilo iskreno, a da se taj prikaz kritičarima ne učini izmišljen i pretjeran. Silnik koji ovdje kroji pravdu zavio je sve to u tamu a povjesničari, geografi i kozmografi, budući da ne poznaju ove krajeve, crno ih prikazuju i njih se većinom površno dotiču. Stoga se događa da prešute unutarnju vrijednost ovoga tla, pa nastoje opisati samo surovost i neprijaznost planina. No onaj tko bi se oslanjao više na vlastito iskustvo nego li na prikaze povjesničara sigurno bi potvrdio ovo što ćemo reći…“ – tako je započeo svoju domoljubnu poslanicu zapadnom svijetu fra Filip Lastrić, uklopivši je u znameniti spis „Pregled starina Bosanske provincije“, objavljen u Veneciji 1762.
A kad se ta knjiga pojavila u Sarajevu godine 1977. u prijevodu dr. Ingacija Gavrana, taj nam se misaoni duh ukazao na bosanskom historijskom horizontu divovskim hrastom  kojem je Bog odredio da koristi svojoj katoličkoj manjini u muslimanskom moru rubne turske imperije, Bosni, kojom se ponosio, za nju se skrbio, borio i neupitno volio. Rodio se 1700. g. kao Martin Jakovović, sin Jakova Ivanića iz Oćevije. Franjevačko mu je ime Filip a prezime Lastrić, po rodnom zaseoku Lastre. U dječaštvu je odjenuo smeđi habit, nosio ga kao student filozofije i teologije u Umbriji i u godinama udara Generalne kurije zbog njegova nastupa u vatikanskoj Propagandi – stavljajući se na čelo bosanskih franjevaca u sukobima s braćom oko neslaganja s cijepanjem Bosanske provincije. Umro je u mjesecu travnju 1781. u Kraljevoj Sutjesci.
Duh „Pregleda starina Bosanske provincije“, duh je njegove najdublje potrebe – da se odupre zloduhu zaborava, „iz potrebe da spasim čast svoje plodne majke Provincije“ ali i želje da govori o „građanskoj Bosni“. I… „da svijetu pokaže ljepote, bogatstvo i nekadašnju slavu svoje domovine“. Iz takvog stava, koliko god on polazio iz konkretnih historijskih i onodobnih političkih suprotnosti „prava na Bosnu“, natkriljuje nas njegova misaona univerzalnost, žudnja za istinom i pravdom zajedničkom svakom čovjeku.
Utvrđujući početnu „definiciju Bosne“, Lastrić je raslojava na geografski prostor i historijski pojam, viđen iz „turske Bosne“ svog vremena. A kad, nakon spomenutih gradova, nekadašnje prijestolnice, trgovačkih i političkih centara, prijeđe na opis svoje zemlje – bilježi diktat svoga srca: to je antologijska prozna pjesma („bez koje ne bi smjelo biti  nijedne bh. antologije“).
Lastrić   se ne ustručava „spočitnut“ autorima koji o Bosni pišu „napamet“, griješeći više nego što treba:  „… Tako čitamo da neki manji noviji hrvatski pisci tvrde da rijeka Vrbas dijeli Bosnu od Hrvatske. Kad bismo prihvatili to mišljenje, onda bi Skoplje, Jajce i Banja Luka bili hrvatski gradovi. Ali, kako to može biti, kad su to upravo glavna mjesta bosanskog kraljevstva?!“ Dodaje: „Rijeka Vrbas ne rastavlja Bosnu od Hrvatske. Ispravnije je reći da je odvaja Una, jer Hrvatska leži između Une i Kupe... Osim ondje spomenutih razloga, treba reći ili upitati: Ako bi predio sa zapadne strane Vrbasa bio Hrvatska a ne Bosna, kako bi stari pisci mogli nazivati grad Jajce glavnim gradom Bosanskog kraljevstva, kad se on nalazi na zapadnoj strani navedene rijeke? To bi značilo tvrditi da je glavni grad Bosne u Hrvatskoj.“
Nailazio je i na falsifikate „povelja kraljeva“ koje su bezobrazno podmetali čak i subraća, raskrinkavao ih je i „registrirao“ u svoj knjizi, bez pardona i oprosta. Sultanova povelja fra Zvizdoviću, Ahdnama, u poimanju Filipa Lastrića jest prvorazredni dokument, ali iz stvarnog života zna da se do pravde dolazi samo borbom – uz pomoć tog čuvenog dokumenta. Zna, kao što i danas svaki naš ojađen čovjek zna – da mu je svako pravo ugroženo mada postoji Ustav, Zakon, Propisi i Odluke!
Ako papa Franje danas posjećuje Bosnu, on zasigurno posjećuje duh koji je zračio istinom i istinom se borio,  duh koji je nekoć bio svjestan sebe kao soli autentične, dobre bosanske zemlje koja se zamijeniti ne može ni za jednu drugu na svijetu. 

 6. VI. 2015., str. 14-15