28. lip 2015.

TAJNA BLAGAJSKOG EVLIJE



Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan

                                                                  Turbe uz blagajsku tekiju
                                                             
Mevlud u Blagaju 2015. prizvao je 30.000 naroda sa svih strana bijelog svijeta, kao nikada dosad. Šta traži narod na izvoru Bune, uz tekiju i uz nju prislonjeno turbe s dva kenotafa, dva simbolična groba, od kojih je samo Sari Saltukov onaj koji dolazi iz duboke prošlosti? Traži vjeru u bolji svijet i olakšanja života na ovom svijetu.
Prije svakog znanja, stoji pučka imaginacija – ona, uza sve naknadne spoznaje, traje kroz vrijeme potpuno neovisno od kulturoloških nadgradnji i nerijetkih lutanja.

Blagajska predaja
U davno doba Bišće polje bilo je veliko jezero. Na dnu jezera, kazivalo se, bi jedna bačva golema koju je još car  Sulejman, Solomon, zapečatio i bacio da se - dok je svijeta - ne izvadi i ne otvori. U nju je 72 diva zatvorio,  jer su se pobunili i nered i opačine po zemlji počeli činiti. Najgori je bio Buna i najopakiji. Imao je tri glave: glavu orla, glavu vuka i glavu čovjeka.  Čamili su divovi hiljadama godina a da im niko pomoći nije mogao. Ali, jednom se na njih sažali Venera, nagnu Bišće i voda isteče u okolna sela. Vidješe ljudi bačvu pa je znatiželjni, otvore: Iz bačve poiskakaše divovi poput šetjana nečastivih bježeći na sve strane svijeta! Buna spazi otvor u mračnu pećinu iz koje je voda istjecala… i u nju se uvuče, u izvor zagnjuri i izvor zatvori. Ne dade više vodu ljudima, nego im zatraži, ako vodu žele, po jednu djevojku godišnje…
Carl Peez je 1891. objavio knjigu „Mostar i njegova kultura“, i u njoj dopisuje:Narod kaže  da je u provaliji iz koje Buna izbija nekoć živio jedan zmaj, koji je Zemlji jedan grozan danak nametnuo: svake godine morala mu se izložiti jedna djevojka iz okolice za žderanje. Jednoć pogodi udes Milicu, lijepu kćer u Stjepan-gradu vojvode Stjepana. Sa teškom boli dade je otac. Ona je bila nad vrelom u pola visine stjenovitog zida izložena gdje se i danas nalaze još ostaci jednog zida. Ova neman primicala se već svome plijenu, da ga proguta, u to stiže u Blagaj pobožni derviš Sari (plavi) Saltik iz Sirije. Pun plemenite hrabrosti stupi u borbu sa zmajem i savlada ga buzdovanom. Zmaj se branio i svojim je repom tako jako oko sebe mlatio, da je velike komade iz stijene izbijao. Vojvodu je ovo junačko djelo toliko razveselilo, da je hrabrom Saltiku dao svoju kćer Milicu za ženu i jedan mu samostančić sagradio, kome je on bio šeik. Povijest ovog događaja nalazi se još u jednoj samostana u rukopisu, pokraj groba šeika i njegovog sluge, na zidu visi buzdovan sa kojim je ubio zmaja i svečev mač.“

Sari Saltuk
U potrazi za historijom i njezinim odbljescima, priča o Sari Saltuku se razotkriva u brojnim dimenzijama. U njima je ponešto historije i podosta pučke predaje baš kakvim obiluje osmanski ep o Sari Saltuku – „Saltuknama“ iz 15. stoljeća. Saltuk se u njemu pojavljuje kao junak iz doba osnivanja Osmanske Turske. Potom slijede predaje bajkovitih pejzaža s krilatim konjima i sedmoglavim aždahama. Najposlije, tematiziraju se Saltukovi ratovi i kerameti – čuda, kojima ga Gospodar nadahnjuje.
U nekim je predajama Saltuk obrazovan i u kršćanstvu. Spominje se kao tumač Biblije. Svoju publiku upućuje u pravu vjeru, uvodeći ih zapravo u islamski kanon. Zbog toga su ga zamjenjivali s više osoba – sv. Jurjem, sv. Spiridonom, sv. Neumom itd. Nesuglasje je o godini njegove smrti. Baki Gölpinari navodi godinu 1291, a najkasniju - 1300., spominje Machiel Kiel.
Do kraja 15. st. utvrđeno je da postoji dvanaest njegovih mezara.  Naime, Saltukovi sljedbenici su po uputi koju im je on dao, sačinili dvanaest tabuta po koje će dolaziti ili koje će zatražiti vladari iz toliko zemalja. U svakom od tih tabuta, kad dođu po njih, vidjet će tijelo evlije. Prema Saltuknami, tabut je predan vladarima u Tatatski hanluk, Eflak, Bogdan, Rusiju, Mađarsku, Poljsku, Češku, Bosin (Bosnu), Beravat (?), Karnatu (Giranatu ?), Baba i Edirne.

Drama življenja
Ono što narod priča iz dubine vremena, ima samo jedan smiso: poništiti zlo, ubiti aždahu koja mijenja svoj lik, ali nikada ne mijenja svoju zločestu namjeru da optereti dramu življenja. Duh dobre namjere uvijek je kadar otvoriti čovjekovo srce i zato mu se odaziva. Narodna okupljanja na obalama velikog izvora Bune govore koliko je zlo umnoženo i kolika nevolja danas podjednako pritišće ljude, žene i djecu, mlade i stare.

AVAZ, prilog SEDMICA, 27. 6. 2015., str. 14-14

Nema komentara:

Objavi komentar