26. srp 2016.

LJUDI NE POSTOJE...


Dnevna bilješka o staroj temi: 

"Ljudi ne postoje, postoje samo odnosi među njima..."

Razmišljam o sudbinama ljudi koje sam poznavao, a među njima ima i onih koje još uvijek poznajem i viđam, ali i oni su više u prošlosti našeg prijateljstva, nego u sadašnjosti. To zakljucujem po tom, što se izgubila potreba da priopćavamo i bezazlene informativne "misli" kakve se njeguju u prijateljstvima - kako smo proživjeli dan, što planiramo, što citamo i kakve su dojmove ostavile te knjige na nas, jesmo li bili na nekoj izložbi i u cemu bi bila vrijednost "novog umjetnika", kamo putujemo i što želimo na tim putovanjima. Naravno da osjećamo neku prazninu, neko cak i iznevjerenost, ali stvar je ocito u zakonitosti koja s nama nemam nikakvu vezu: treba zatvoriti krug kada se prica priblizava istim onim oskudnim sadržajima kao na pocetku prijateljstva, kada se nismo ni poznavali. 

Mostar, 26. 7. 2016.                                 i. k.  




10. srp 2016.

VELIČKOVIĆEVE NAKARADNE TEZE O BOŠNJAČKIM NACIONALISTIMA




Ulomak iz dužeg teksta „Čopor horda Nenada Veličkovića iliti udruženi profesorski poduhvat“ Filipa Mursela Begovića, Star, 7. 7. 2016, str. 96

Kao ilustracija toga kako Veličković konstruira svoje nakaradne teze o postojanju bošnjačkih nacionalista koji pišu "bosnjačke" čitanke može poslužiti primjer iz njegove doktorske disertacije, na koju, po njegovim riječima, do sada niko nije "objavio niti jednog slova neslaganja". Eto, sada će njegova disertacija u Stavu napokon izgubiti akademsku nevinost. Po nakaradnoj Veličkovićevoj interpretaciji u "Čitanci 5" autora Zejćira Hasića (Tuzla, 2006) za književnika Ibrahima Kajana istaknuto je u bilješci o piscu "da
je osnovao i vodi Bošnjačko kulturno društvo 'Preporod' i da je sastavio antologiju bosnjačke poezije za djecu". Uz to Veličković komesarski ustvrđuje da "inače u čitanci, u bilješci o autoru, nije princip da se pisac etnički klasificira; umjesto toga, koristi se formulacija rođen je u. Međutim, za neke bošnjačke pisce naknadno se i između redova predstavljanje dopuni i etničkom pripadnošću". Veličković je, na koncu, teško optužio autora Čitanke da je "u kombinaciji s prisvojnom zamjenicom u naslovu, s toponimom u poenti i s interpretacijom pjesme koja uslijedi, učenicima sugerisao da je Hercegovina bošnjačka teritorija, što je ideološki stav". A ljubavna patriotska pjesma O MOJEM DIJELU SVIJETA glasi: "Moja je zemlja sva od kamena / i zemlja se moja zove / Hercegovina // Kad sunce žeženim jezikom pali / sva njena tvrda brda, / nebo se rastali / i plavet silna i svijetla / teče preko škrapa i urvina / modrom Neretvom / do Jadrana // Čista je zemlja kamena / i ime joj lijepo kao srcu / HERCEGOVINA".
Po Veličkovićevom mišljenju, književnik Ibrahim Kajan trebao bi se odreći činjenice iz svoje biografije da je vodio jedno kulturno društvo koje je u imenu imalo naziv "bošnjačko" i da je sastavio antologiju nečega što je "bošnjačka" poezija za djecu, odnosno da je ove važne podatke iz piščeve biografije sastavljač Čitanke trebao izostaviti. Veličković je naveo da je isti slučaj i s književnikom Alijom Isakovićem jer mu se u biografiji činjenično navodi da je "sastavio prvu antologiju bošnjačke književnosti Biserje". I ove je ideologizirane stranputice neko odobrio kao znanstveni rad, kao doktorsku disertaciju? Veličković nije tek čovjek opasnih i skrivenih namjera, već je i čovjek koji želi višestruko profitirati: akademski, ideološki i finansijski. Jedno drugo podržava. Akademski profitirati bez stvarnih akademskih referenci, a na osnovu društvene pojave. Finansijski na osnovu svog "akademskog" statusa i "pravednijeg obrazovanja". Ideološki i kroz akademski prostor i kroz obrazovnu politiku. Veličkovićev zadatak jeste konstrukcija bošnjačkog književnog, kulturnog i obrazovnog nacionalizma, izjednačavanje ovakvog bošnjačkog "nacionalizma" sa srpskim i dijelom hrvatskim nacionalizmom, koji su siroko poznata i ukorijenjena tradicija od 19. stoljeća. A taj nacionalizam, čini se, pronalazi
u činjenici da neko vodi jedno nacionalno društvo. Zatim, rastakanje bošnjačke jezičke, književne i kulturne koncepcije kao najranjivije, a uza sve to izgradnja akademske karijere na neakademskim osnovama, obmanom i bez stvarnih referenci, te stjecanje lične finansijske koristi kroz Školegijum, vlastite "alternativne" udžbenike i druge izvore. Sve ova pomaže i njegovu propalu književnu karijeru i pokušaj ustoličenja na poziciju književnog i obrazovnog cenzora.

9. srp 2016.

DJEČACI KOJI LETE



Ikarov skok sa Starog mosta
Historija iz zajede
Piše: Dr Ibrahim Kajan

 

Čovjekov san o letu mora imati puno dublje porijeklo, nego što  mi, odrasli, mislimo. Taj san  izvire iz bajki u kojima su leteći ćilimi i krilati konji, vile i vukodlaci podjednako realni kao i ljudi, djeca, životinje ili ptice koje se u njima pojavljuju. San nas nagovara da budemo poput lastavica sretnog princa - između neba i zemlje.

 

Doba Kosačino

Dječacima koji lete – mudrac je nazvao mostarske mladića koji se u nevjerovatno lijepom luku tijela otiskuju s ograde Starog mosta u rijeku Neretvu.

Uskoro će Klub „Mostari“ prirediti festival ljepote i hrabrosti na Starom mostu. Bit će to 31. 7. 2016.  Predsjednik im je Semir Drljević Lovac. Naslonjeni smo na željeznu šipku ćuprijine ograde. Nad nama je, iznad zapadnog ulaza na most, čardak.

 

„Otkako je sazidan ovaj visoki most - zapisao je g. 1664. Evlija Čelebija - otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u spomenutom čardaku, oni promatraju kako mnoga smiona djeca šehera stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrče i skoče s mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice praveći svaki od njih neku posebnu akrobaciju. Jedni skaču strmoglav, drugi sjedeći ala turka, a neki opet skaču u vodu udvoje, utroje i odmah sretno izlaze na obalu uspinjući se uza stijene, i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove vezira i prvaka... Zaista je velika smjelost da sitna djeca skaču u takvu rijeku.”

Historičari sportova na vodi smatraju da su mladi Mostarci izvodili skokove u Neretvu i prije nego je izgrađen most neimara Hajrudina, s onoga prethodnog, drvenog, lancima pridržavanog, iz doba Kosačinog!

Kao i prije toliko stoljeća, i Šantić je vidio navlas isto što i Čelebija - „sitnu djecu kako skaču u rijeku“. Ovjekovječili su ih – prvi u svom putopisu, drugi u pjesmi Neretva: „Gledam kako doli, o hridinu šuplju, / Neretva se lomi, a s visokih kuka / Naga djeca skaču i s vikom se kuplju, / Dok najmanje jedno po prudu se valja.“ 

 Žive legende Mostara: Emir Balić i Semir Drljević Lovac

Puni sportski zamah, organizirani, uslijedit će nakon II. svjetskog rata. Mostar je g. 1990., bio domaćin međunarodnom prvenstvu u visinskim skokovima u vodu - “Kup del Mondo”. Domaću reprezentaciju predstavljali su Jadranko Fink i Semir Drocić, a selektor je Emir Balić.
Ovdje svaki čovjek gaji duboki respekt prema odvažnim ljudima. Duša im se veseli kad ih susretnu, grle ih, pa i poljube. Najglasovitiji skakač s mosta, nesporno je živa legenda, Emir Balić! Uostalom, mostarska ljubav i mostarska patnja poistovjećuju se ne samo sa živim (ljudima), nego i s „mrtvim“ (mostom od kamena). Kad je 9. 11. 1993. na njega ispaljen razarajući metak HVO-a – Mostarci su taj dan proglasili danom žalosti.

Živa legenda
Emir je prije desetak godina objavio uzbudljivu autobiografiju. Ona vrvi podacima koje će kasnije tražiti historičari, a ispričana je ležerno, sjetno, na nekim mjestima slovima iz kojih udara led i ogorčenost, ali ipak – sve se to smješta u autentični mostarski zagrljaj pripadanja sebi i gradu, sebi i mostu koji ne povezuje samo dvije obale rijeke, nego je uzdignut u metaforu jasnu svakom biću koje je bilo zaljubljeno.

Stasali su dječaci koji su vidjeli prazninu u kojoj je bio - prije razbijenog luka –Stari most. Čekali su da se rekonstruira i da pokažu kako rušenje ne može zaustaviti dobri duh koji grad čini Gradom. Od večeri svečanog otvaranja obnovljenog Mosta g. 2004., s bakljama koje im je dodavao Dedo Pašić, poletjela je najnovija generacija letećih dječaka: Haris Džemat, Lorens Listo, Samir Zukanović, Arman Puzić, Admir Delić, Vedad Bašić, pa Behram, Fazlić, Lukić-Hadžibajramović, Selimotić, Nametak, Oglić, Jakirović… 

                Lorens Listo, višestruki prvak na rang listi najboljih Ikara...

Pod čardakom, pred klubom „Mostari“, kaže mi Lovac: Ne bismo mi bili toliko hrabri, da nas ne ohrabruju djevojke. Letjeli smo za njima kad su skakale s mosta - Hafiza Hafa, Zijada Demirović Humo, Ramiza Bucman Jovanović, Paula Šešeljević Popovac, Alma Vila Šantić, Višnja Jusufović Taslaman, Sabina Kazazić Vasić, Seka Vasković, Ljiljana Antunović, Velbone Džih... 

Bez snova nema ništa, ni bez vječnog Ikara na nebu. Ni ljubavi. Ne bi bilo ni historije, ni Mostara u njoj.

AVAZ, prilog SEDMICA, 9. 7. 2016., str. 14-15

2. srp 2016.

SIRENSKI PJEV BAHRIJE NURI HADŽIĆ








Bahrija Nuri Hadžić, 1904. - 1993.

Historija iz zasjede


Piše: Dr Ibrahim Kajan

Reći ćeš, prijatelju, da je Bahrija„ona koja moru pripada“ – što znači njezino ime - biće astralno, sirena što glasom probija nebeske opne. Sirena je kadra, kaže Homer, zanijeti pjevom čovjekovo biće da izađe iz svoje pameti od milja neopisiva! 

Bahrija Nuri Hadžić zanosila je svojim nebeskim glasom čak i autore opera, koji su – za razliku od svih drugih – „čuli“ njezin glas prije nego što su uspjeli dovršiti svoje notno djelo. To joj je, na svoj način, rekao njemački autor Richard Strauss, slušajući je u naslovnoj ulozi svoje Salome, kojom je dirigirao u zgodi proslave 75. rođendana  1939. u Zürichu: „Ovu sam Salomu čekao 35 godina!“

Rođena je 4. 3. 1904. u Sarajevu. Rano je djetinjstvo provela u Mostaru, pa je kroz cijeli život isticala – da je Mostarka. Kći je Osmana Nuri Hadžića, kronološki prvog bošnjačkog romanopisca, urednika „Behara“, islamskog mislioca, šerijatskog sudije i doktora prava, banjalučkog okružnog predstojnika, predstojnika u ministru vanjskih poslova u Beogradu, itd. 


 Velika operna diva, Bahrija, kćer je Osmana Nuri Hadžića, 
mostarskog intelektualca i prvog bošnjačkog romanopisca

Bahrija je u svijet glazbe ušla kao djevojčica, kada ju je otac, nakon mekteba upisao i u školu časnih sestara u Sarajevu, osiguravši joj i sate klavira i violine. Preseljenjem u Beograd, djevojčica je temeljno muzičko obrazovanje stjecala u Srpskoj muzičkoj školi. Otkriće njezinih glasovnih i pjevačkih sposobnosti, otkrila je profesorica Milojević, zamolivši roditelje da njezin „vanserijski talent“ povjere, obavezno, najboljem muzičkom središtu. Bahrija je Beču g. 1923., položila prijemi ispit i otpočela petogodišnji studij pjevanja kod prof. Thea Lierhammera na Državnoj visokoj akademiji za glazbu i umjetnost. Nakon diplome – od brojnih ponuda,  buduća je diva odabrala operu u Bernu, u Švicarskoj. Između 1928. i 1931. godine, ostvarila je 40-tak glavnih pjevačkih uloga kojima je polučila niz poziva za gostovanja na gotovo svim europskim opernim scenama. Velike uloge smjenjivale su se filmskom brzinom - Aide (u Puccinijevoj Aidi), Leonare (u Verdijevoj Il trovatore), Manon (operi Julesa Masenneta), Charlote (u Werteru J. Masenneta), Minie (u Puccinijevoj La Fanciulla del West) i brojnih drugih!

Program praizvedbe opere Lulu, 
Zürich, 1937., s Bahrijom kao naslovnim likom

Uloga, spomenuta u uvodu, Straussove Salome, otpjevana takvim sugestivnim pjevačkim moćima, postala je trajno „uknjiženo pamćenje“ uspona eksperimentalne muzičke fraze, da se Bahrijina uloga neizostavno navodi u najznačajnijim historijskim pregledima europskog i svjetskog razvoja operne umjetnosti. U zvjezdanom usponu na sceni, po drugi put je „gotovo nadmašila sebe“ kao sa Salomom, ulogom Lulu, u istoimenoj operi austrijskog kompozitora Albana Berga u Zürichu 1937.  

Nagovorom kompozitora i dirigenta Stevana Hristića, g. 1931. je prešla u Beograd, gdje je umirovljenja 1960. kao prvakinja Beogradske opere. Od niza velikih pjevačkih uloga u Beogradskoj operi, njezina se Koštana u Konjevićevoj operi - smatra antologijskom. „Sa Bahrijom Nuri Hadžić Beogradska opera je doživljavala prve zvezdane trenutke i ostvarila neke od najvećih dometa u svojoj istoriji.“ – zapisala je Mirka Pavlović.

Samo rijetki podsjete da je velika pjevačica, osim pod svjetlom glamuzonih pozornica svijeta, nastupila i u jednoj skromnoj provincijalnoj sali grada svoga porijekla, u Mostaru, u martu 1941. Odazvala se pozivu da sudjeluje u programu Muslimanske narodne biblioteke. Zahvalni Mostarci oduševljeno su je pozdravili a ovacijama ispratili. Ona i publika su se razumjeli: njezina svjetska veličina ipak je izrasla iz dubokih, slojevitih senzibiliteta bosanske kajdanke – jer u Bosni, osim sevdalinke, i nije bilo drugog i drukčijeg zvuka. 

Umrla je početkom agresije na njezinu izvornu domovinu, 24. 10. 1993., u 89. godini života. Sahranjena je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju. Neusporediva operna zvijezda dobitnica je Sedmojulske nagrade, jedinog priznanja kojim je za života počašćena. Živjela u doba kad snimateljska audio tehnika nije bila nepoznata. Ipak, tvrdi se da nije snimljen ili nije sačuvan niti jedan jedini tonski zapis nenadmašne operne umjetnice južnoslavenskih prostora! 

AVAZ, prilog SEDMICA, 2. 7. 2016., str. 14-15