18. ruj 2012.

ZAGREBAČKA "REPUBLIKA" O KAJANOVOJ "KATARINI KRALJICI BOSANSKOJ"






DAVNO POTONULA AKUSTIKA
Ibrahim Kajan, Katarina, kraljica bosanska, Hena com, Zagreb 2012.

 
Piše: Ivica Matičević
 
     Povijest je, dakako, učiteljica života, a uči nas na primjerima svijetlih i mračnih pojava. Za povijest susjedne nam države Bosne i Hercegovine uporište svjetla – uporište što je postalo nosiva ploča cijeloga svijeta - bila je i ostala kraljica Katarina Kosača Kotromanić, žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, koja je pred naletom turskih osvajanja bila prinuđena skloniti se u Rim, sama, bez supruga koji je umro i bez svoje dvoje djece, Šimuna i Katarine, otetih i poturčenih… Katarina je umrla na putu u Carigrad, dok je Šimun, odgojen u duhu islama, s uspjehom služio u osmanskoj vojsci. Njihova se majka u rimskom konačištu pretvarala u sjenu i ropkinju nostalgije za davnim danima, umorna od tuge, s mislima na supruga, djecu i bosansku domovinu. Izbjeglička sudbina  žene koja je imala sve, a sada nema ništa, žene-žrtve političkih igara i ratnog nasilja. Misao na vječno majčinstvo i rubljenje egzistencije izvan prirodne domovinske geografije, odanost zavičajnoj krvi i zemlji, praelementima emotivnog i korporativnog jedinstva, iskonsko osjećanje tragičnog smisla života, prevodi i prenosi bosansku kraljicu Katarinu u generičku kraljicu majku, zagovornicu ljudske harmonije i sreće, spasiteljicu obitelji i vladaricu ljudskih srca. Sjećanja na sretnu Bosnu, Bosnu njezina djetinjstva, djevojaštva i majčinstva, postaju projekcija svijeta bez političkih podjela i interesa, bez nacionalnih mržnji i vjerskih limita. Kajan cilja visoko, misao na kraljičinu Bosnu misao je na vječnost slobodnog, humanog svijeta. Njegova je Katarina žena-metafora, zrcalo svjetske povijesti, neugodna priča za nepostojeću laku noć, sumorna slika povijesti koja se ponavlja, od koje ništa nismo naučili, na temelju koje se ništa neće promijeniti, i sve će nestati kao da nikog nikada nije bilo. Može li čovjek koji voli biti pobijeđen, je li ljubav dovoljna, vlada li svijetom mržnja i materijalni interes, zar je moguće da je sve podređeno čovjekovu padu u nemoral, laž, prevaru, licemjerstvo, gorčinu, srce tame… Majka Katarina je učiteljica života.
     Kajan je iskusan pisac i zna da je bolje i poetički funkcionalnije da Katarininu vanjsku i unutarnju povijest razvije u odnosu na oprečan lik – supostavljajujući joj kontra-lik dobio je na dramatičnosti, dinamičnosti i uvjerljivosti fabularne izgradnje: čistu i iskrenu kraljičinu ljubav prema domovini (a domovina su djeca, suprug, narod, zelenozlatna geografija) suprotstavio je ljubavi prema moći, novcu, vlasti, mehanizmima prisile i intrige… sve ono što utjelovljuje inkvizitorski general, odani vojnik partije, «visoki i suhi» don Francisco, koji dolazi u kraljičino rimsko sklonište kako bi ona potpisala oporuku prema kojoj bosansku i hercegovačku zemlju ostavlja u nasljedstvo svojoj djeci, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. U suprotnom, sve predaje u ruke Svetog Oca i Vatikana, što se naposljetku i dogodilo. Vrijeme između generalovog dolaska i odlaska, vrijeme zajedničke večere, ispunjeno je podsjećanjem na najvažnije događaje u Katarininu životu. Na temelju kraljičine autobiografije koje je oporuka sastavni dio,  redaju se generalova pitanja/provokacije koje će kod Katarine izazvati sjetne i bolne reakcije na vrijeme i ljude kojih više nema ili su se tako i toliko promijenili da više nisu dio njezina tvarnog života. Nakon rekapitulacije i kataloga formativnih slika prošlosti, Katarina umire. Don Francisco je ispunio svoju svetu zadaću, Majka Crkva će biti zadovoljna, bosanski slučaj je riješen, politika je opet pobijedila. Još samo pokupiti dragocjene papire, izgoniti se iz skrovišta «bivše kraljice, bivše kraljevine bosanske»…
     Kompozicijski je roman razdijeljen na 16 dijelova nejednake duljine, a fabula je izgrađena načelom preplitanja dvaju vremenskih i prostornih planova: u osnovnu matricu Katarinine rimske posljednje večere uklopljene su brojne analepse, funkcionalno razmicanje povijesnog paravana iza kojeg nam se otkrivaju njezini sretni i nesretni životni trenuci, dubina emotivnog angažmana, proživljavanje osobnih i domovinskih gubitaka, a ponajviše od svega, postajemo svjesni njezine neizmjerne humanističke dimenzije, kraljičine ljubavi spram bližnjih i bosanske zemlje. U pojedinim je sekvencijama primarne, rimske matrice zamjetljivo rezanje radnje fragmentarnim bljeskovima stanja svijesti, napose u formiranju Katarinina lika… Pojedino Franciscovo pitanje ili iznenadno zamijećeni predmet iz potopljene prošlosti izazivaju neverbalnu reakciju, odziv unutarnjeg emotivnog bića koje pokušava pojedinu situaciju dodatno objasniti i približiti, kako bismo što je moguće jasnije upoznali nemir tjeskobe i ritam neutješnog ženskog/majčinskog/kraljičinog srca. Kajanov sveznajući pripovjedač razlaže Katarinin emotivni plašt vrlo odmjereno, dozirano, bez potrebe za širom diskurzivnom elaboracijom, tek toliko da površinski osjetimo kako je Katarinina životna patnja - ali i mudrost koju ta patnja generira – trajna i stalno prisutna dimenzija njezina znaka osobnosti. Kajan ne želi romaneskno razgraditi bogatstvo unutarnjeg svijeta svojih protagonista, tek pokazati kako je ono što se pred nama događa završna i potpuna drama jednog svijeta u nestajanju, a dio su te drame i zrnca upornih unutarnjih glasova – grubih, analitičko sirovih Franciscovih i sjetnih, bolno zagubljenih Katarininih. Zbog znalački izmjerenog mrvljenja vanjske akcije i unutarnje reakcije, zbog dinamične međuigre dva temeljna lika, zbog koncentracije na dijalog i događaj a ne na deskripciju i razvedenu psiho-analizu, Kajanov tekst posjeduje potencijal za postavljanje na pozornicu. Intimna, komorna, zatvorena drama prevedena je razigranim i prohodnim kompozicijskim ustrojem i fabularnom izgradnjom  u prozni zapis koji se čita s lakoćom i čije se poruke dugo pamte. Aspekti priče i aspekti ideje u međusobnom su suglasju, bez patetičnih ispada koji znaju pobjeći ispod pera kada je povijesno-domovinska tematika posrijedi. Kajanov tekst nije veliki povijesni roman, ali je zato dobar roman koji nudi estetički uvjerljiv pogled na povijest i suvremenost (što se to dogodilo u Bosni u XV. stoljeću što se ne događa i danas?). Davno potonula akustika zlatnozelenog kraljevstva dobila je primjerenu jeku: povijesne teme ne moraju odmah biti freske, dovoljan je i odlučni potez kista.

                                                        REPUBLIKA, Zagreb, lipanj, 2012., br.  6,  str. 99-101

17. ruj 2012.

RAZARANJE VJERSKE I NACIONALNE MEMORIJE

Govor: Ibrahim Kajan

(Predložak na temelju kojeg je autor održao govor na Međunarodnoj konferenciji o zaštiti ljudskih provo u Bosni i Hercegovini, Hotel Inter-continental, Zagreb, 18-19. rujna 1992.)




 Dana 25. na 26. VIII. 1992. godine zapaljena je zgrada Vijećnice, a u požaru je nestao Katalog Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine i oko 80 posto knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o historiji BiH



Ništa se ne dešava samo od sebe. Svaka inačica ratnog razaranja protiv bosanskog naroda, a posebice Bosanskih Muslimana, brižljivo je isplanirana i dobrim dijelom provedena: masovna ubojstva, koncentracioni logori i protjerivanje stanovništva (etničko čišćenje cijelih područja). Uz najbolniju činjenicu - ubojstva, koja nacionalni korpus ubija u samoj srži, ništeći mu najzdraviji reproduktivni dio, najtrajnije i najpogubnije posljedice svakako će imati razaranje druge vrste (sada u drugom planu) - a to je razaranje jezgra bosanskomuslimanske kulturne paradigme: Kulturne baštine. Nacionalne memorije.
Napravljeni popisi razvaljenih, oštećenih, srušenih i potpuno sa zemljom sravnjenih spomenika, zastarjevaju prije nego što stignu biti dokraja ispisani. Ruši se sve što ima bilo kakvo bosansko i bilo kakvo islamsko obilježje! Srbočetnički agresor želi nadmašiti zločince iz biblijskih primjera, iz antologija utvrđenih svjetskih zločina - birajući tako nemoćnu žrtvu: Bosanske Muslimane. Baš one koje su okolni narodi, u drevnoj bosanskoj prošlosti nazivali Dobrim Bošnjanima. Nema naroda na svijetu i nije ga bilo koji je nosio tu atribuciju: Dobri.
Današnji zločinac, na oči cijeloga svijeta, ruši najbarbarskijim stilom, i to u vremenu visoke prosvjećenosti i samohvalnog humanizma, upravo ono što je usisalo povijesno vrijeme Bosanskih Muslimana. Njihovu duhovnu i materijalu proizvodnju: nadgrobne spomenike, turbeta, učilišta, džamije, tekije; razaraju ceste i mostove; spaljuju sve pisano, najčešće unikatno! Bombardira se arhitektura višestoljećja pred kojom je zadivljen stajao i o njoj pisao genijalne studije sami Corbusier. I ne samo da je gledao i pisao, nego ih osuvremenjene ugrađivao kao detalje u svoja najznamenitija rješenja koja će, od modernih vremena, među rijetkima ući u budućnost!
Cijeli su kompleksi gradskih jezgri osmanske arhitekture zgužvani i u prah pretvoreni: u Mostaru, u Sarajevu, u Foči... Rat želi u potpunosti ostvariti ono što je davno planirano i davno postalo vidljivo: od austrougarskih preko jugoslavenskih vremena "svaka je cesta morala preći baš preko muslimanskog greblja", "svaka je nova pučka škola, bolnica, željeznička stanica, limena samoposluga - tražila mjesto koje je već bilo zauzeto zdanjima slavne i blistave islamske prošlosti: trgovištima i hanovima, hamamima i džamijama". Ovaj rat ide dokraja: arhitektonska i posebice sakralna baština destruirana je gotovo u potpunosti! Mislim da više i ne treba sastavljati spiskove oštećenih i porušenih objekata te oznake. Jednostavnije je zabilježiti preostale i usamljene.
Molio bih da se obrati pažnja i na činjenicu spaljivanja dviju najpoznatijih i po bogatstvu vrlo rijetkih ustanova: Orijentalnog instituta i Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Orijentalni institut u Sarajevu spaljen je 18. V. 1992. godine. Time je uništena za vječna vremena golema zbirka izvornih rukopisa nastalih od 11. do 20. stoljeća, sa sadržajima iz različitih ljudskih djelatnosti, po kaligrafiji i iluminacijama goleme, neusporedive umjetničke vrijednosti. Uništen je i Turski arhiv, izgorjela je bogata fototeka (filmoteka dokumenata o Bosni i Hercegovini iz cijelog svijeta), vrlo bogata knjižnica i nebrojeni rukopisi znanstvenika. Ta namjerno izazvana paljevina pretvorila je u dim, u prazninu, tisuću godina strpljivo stvarane i sabirane baštine Bosanskih Muslimana (i ne samo njih), znamenite u cijelom kulturnom svijetu. Bila je druga po veličini na Balkanskom poluotoku. Nijemi plač onih koji znaju ili slute njezinu nacionalnu vrijednost - neće nikada prestati.
Prošlog je mjeseca namjerno spaljena najveća državna biblioteka - Narodna i sveučilišna. Vidjeli smo njezin požar koji je pokazao svijetu lice fašizma koje nikad nije pravio razlike u uništavanju ljudi i njihovog djela opisanog u knjigama. U knjigama je duša, u tijelu trud. Ono što je Bosanac u najplemenitijim trenucima, vođen hadisima i kur'anskim naukom, želio pružiti: da koristi svom narodu, da pridoda svijetu najbolje što posjeduje.
Sada je i to dim: Više od milijun i pol svezaka, oko pola milijuna naslova. Ta je golema biblioteka osnovana prije pedesetak godina a formiranjem se izdigla na trajnim temeljima zbirki i cijelih knjižnica koje su se u nju slijevale, tadašnjim političkim i društvenim diktatom, iz niza manjih gradova, iz džamija i mekteba, iz katoličkih bogomolja i ostalih bosansko-hercegovačkih kulturnih ustanova svih naroda.
Kulturna baština tog obilježja emitirala je duboku i trajnu dvojnost: islamsku osebujnost koja ju je vezivala s prostranim muslimanskim svijetom, i bošnjačku nacionalnu posebnost s vrlo vidljivom naslagom tisućugodišnje duhovne vertikale. Tako dobro uočljive da se njezina likovna, književna pa i filozofska suvremenost dobrano prepoznaje i razumijeva jedino u tim kontekstima - samobitnosti bosanskog svijeta i horizonta svjetskog civilizacijskog iskustva (Berber, Zec, Trtovac; Selimović, Dizdar, Ibrišimović...). Njezina je stvarnost i oblikovala i odražavala ukupni svijet Bosanskog Muslimana: unutarnji (duhovni - umjetnički) i arhitektonsko-graditeljski (materijalni). Tako smo zapravo samo potvrdili poznatu stvar da čovjekov svijet počiva na dvije stvarnosti - vanjskoj i unutrašnjoj.
Rat želi jasan cilj, i on, cilj, bliži se strašnom ostvarenju: urušiti stupove i jednog i drugog svijeta. Ostatak posla, ako se ne obuzda u ludu naumu, bit će vrlo jednostavan. Čovjek bez svog svijeta, u elementarnoj i doslovnoj gladi duše i želuca, bježeći pred nožem i bez mogućnosti obrane – prihvatit će svaki ponuđeni duhovni i kulturni koncept iz najneposrednije blizine. Oni mu se i taka više ne nude iz prijateljstva, nego iz sebičnosti.
„Ne-muslimani će biti mirni tek kada postanemo isto ono što su i oni.“
Tada će bivši Bosanac i bivši Musliman biti potpuno ogoljen: pejzaž koji će vidjeti njegove oči bit će pustare zaoranih muslimanskih kartaga, u duši neće osjećati ništa, s intelektom punim zaborava uništene nacionalne memorije.

Izvor:
Ibrahim Kajan: ZAVOĐENJE MUSLIMANA / BUDI SVOJ!, Naklada: Smaila Kajan, Zagreb, 1992., str. 54-56

12. ruj 2012.

NADGROBNI SPOMENICI SU ISTINE O NAMA, DRUŽE




Pismo Đuri Pucaru Starom


 Autor pisma:
HUSAGA ĆIŠIĆ




Poštovani druže Predsjedniče!
Mislim da mi nećete za zlo uzeti što sam, evo, uzeo slobodu da Vam o nabačenim pitanjima općeg značaja dajem neke savjete, ako se već ovaj moj podnesak može i taka uzeti, podnesak, u kojem apelujem na vašu uviđavnost da dotične stvari uzmete u svoje ruke i da ih uputite pravim putem, za koji ja mislim, da su ih izvjesni činovnici nepravilno postavili. Uostalom, iz slijedećih mojih napisa u ovom podnesku naći ćete već što me je nagnalo na ovaj pothvat,
Prije izvjesnog vremena okupili su se u Mostaru prestavnici Urbanističkog zavoda u društvu nekih drugih stručnjaka urbanista širom Bosne i Hercegovine u cilju da na licu mjesta izvedu platformu za donošenje konačnog regulacionog plana za naš grad, oni su uz asistenciju nekih stručnjaka iz Mostara i iz Sarajeva i izradili tu platformu i kako vele jednoglasno je usvojili. Meni, međutim, nije bilo poznato o čemu se radi, pa nijesam imao čast da lično prisustvujem razgovorima pomenutih stručnjaka da bih u njima učestvovao. Tek iz izvještaja mostarske 'Slobode', mogao sam vidjeti o čemu se radi naime, šta je bio cilj upriličenom sastanku tih stručnjaka u našem gradu i kakve su sve rezultate na dotičnom sastanku požnjeli.
Uostalom, iz napisa pomenutog izvještaja proizlazi da će naš grad u doglednoj buduć nosti, kao moderan grad među ostalim čudima dobiti i svoj 'siti' i svoj hipermoderni bulevar, koji će se u širini od pedeset metara protezati od sadašnje Željezničke stanice do rampe pred Katoličkom crkvom, a to će reći trasom sadašnje željezničke pruge obuhvatajući pri tome obje paralelne ulice koje se po najnovijoj terminologiji zovu Ulica 'Roćka Čolakovića' i Ulica 'lve Lole Ribara', Međutim bi se gradski 'siti' imao podići na ruševinama sadašnje Željezničke stanice i svih njenih postrojenja, uračunavši tu i Ložionicu i Radionicu i sve ostale objekte koji pripadaju željeznici i koji su za njene potrebe izgrađivani više od šezdeset godina. Sve u svemu uzevši (ove kule u zraku i nehotice su me podsjetile na
Namik-Kemalov san, na maštanje jednog turskog književnika iz prošlog stoljeća, koji je u skladu sa Medžidovim korisnim reformama dočaravao i sebi i drugima kako ima izgledati obnovljena turska država u doglednoj budućnosti! San se naravno nije ostvario pa su ljudi njegova maštanja okrstili pravim njihovim imenom 'Namik-Kemalov san',
Uostalom, ovako zamišljeni regulacioni plan grada, ili nekako drukčije, sam po sebi neće učiniti da naš grad postane modernijim gradom, kako to neki misle, jer na koncu konca papir može sve podnijeti. Grad koji hoće da
se zove modernim gradom, mora prethodno izvršiti izvjesne uslove, naime, mora imati bitne uslove za to. Ti uslovi jesu: električno svjetlo, uredan vodovod i kanalizaciju. Naš grad do sada nije uspio da tim potrebama grada udovolji, a nije uspio da to izvede iz prostog razloga što mu fale finansijske mogućnosti da toj svojoj potrebi udovolji. Mi smo donedavno jako kuburili sa električnim svjetlom tako da nijesi nikada bio siguran da ti se pri večeri neće svjetlo ugasiti i da te na taj način prisili da po mraku gutaš svoju večeru. Tek od novijeg datuma električno se je svijetlo donekle popravilo, a popravilo se je posredstvom dalekovoda od električne centrale u Omišu.

Druže Predsjedniče!
Ja sam kroz cijeli život sa šaljive strane uzimao fantaziranje pjesnika i drugih fantasta u kojih su, kako se kaže, brži konji od samara, pa bih zacijelo i ovdje s osmjehom prešao preko mostarskog 'sitija', modernih bulevara, umjetničkih bazena za kupanje i drugih čuda kombinovanog regulacionog plana našeg grada, da tim planom nije tangirano i jedno pitanje za koje držim da je vrlo aktuelno.
Naime, zamjena uskotračne pruge širokotračnom bez pogovora je opštedržavna po treba, jer bi po svoj logici tu novu, normalnu prugu, bilo neumjesno zadržati u Sarajevu gdje je prije izvjesnog vremena dovedena. Nju je neophodno produžiti do Ploča do te najsnodnije izvozno-uvozne pomorske luke u prometu s našim pokrajinama. Put mnogo kombinovane željezničke pruge, kako je razumljivo, smjera na naš grad i pitanje je kojim je pravcem treba uputiti i kroz grad provesti?
Ja nalazim da je najshodnije da se ona uputi starim utrtim putem kojim je već 65 godina željeznica prolazila, prije svega zato što je to najkraći put kojim može kroz grad da prođe, kao i zato što nas taj njezin put neće mnogo truda ni mnogo troškova stajati. Istina, odavno se osjeća potreba da osobnu (putničku) stanicu mostarsku treba proširiti, a utovarnu (teretnu) stanicu njenu prebaciti u Raštane, selo udaljeno kojih 5 km od željezničke stanice u Mostaru. Ova transakcije je nekada uzimana za idealno rješenje potreba mostarske stanice time što bi sama stanica tom transakcijom bila oštećena, a utovarna stanica, međutim, dobila dovoljno prostora za svoja nova postrojenja na stanici Raštani.
Međutim, po zamisli naših urbanera ovu bi prugu na domaku grada trebalo prebaciti na lijevu obalu Neretve, voditi je lijevom obalom u grad od Carinskog harema, tu izgraditi modernu osobnu stanicu s potrebnim postrojenjima provući je tunelom ispod jednog dijela starog grada do lučkog harema, zvanog Šarića-harem, na kome bi se imala izgraditi utovarna stanica sa svim objektima koji pripadaju željezničkoj stanici i onda na izlasku iz grada prebaciti je ponovo na desnu obalu Neretve i usmjeriti je utrtim drumom kojim je do sada jezdila uskotračna željeznička pruga. Kako se, pak, iz gornjeg prikaza vidi skok nove pruge, prije svega, uslovljava dva željeznička mosta, potom tunel u dužini svoja dva do tri i pol kilometra i, napokon, dvije nove željezničke stanice sa novim postrojenjima i novim objektima koji su neophodni željezničkoj stanici. Po mišljenju stručnjaka te nove naprave koštale bi državnu kasu oko 60 milijardi dinara, a mogu Ii državne finansije i taj luksuz sebi dozvoliti. Vama, druže Predsjedniče, prepuštam da to ocijenite.
Međutim, zamisao naših urbanera da se kombinovane stanice imaju upravo na haremima (grobljima) izgraditi i nehotice nameće pitanje: Zašto bi se baš one na haremima morale izgraditi?
Napominjen da se odmah do Carinskog harema nalazi dosta znatan prostor nezauzetog
zemljišta, gdje bi se komotno mogla kombinovana stanica izgraditi, a nešto naviše opet kojih dvjesto metara prema sjeveru, nalazi se toliki prostor nezauzetog zemljišta, gdje bi se obje stanice sa svim svojim postrojenjima mogle izgraditi. Idemo Ii nešto dalje na sjever prema zaličkom haremu, tu imamo na raspoloženju cijelo Carinsko polje, gdje bi se po potrebi i sedam stanica moglo izgraditi. Odmah do njega iza Duhanske stanice, ima fraj zemljišta toliko da bi se komotno obje stanice mogle izgraditi. Pa i pored takvog stanja stvari, regulacioni plan, eto, predviđa svoje stanice na dotičnim haremima.

Druže predsjedniče!
Mi smo u Mostaru imali deset mezarišta (harema). Svako je od njih imalo svoju historiju, a svi skupa su usko vezani sa historijom našeg grada. U njih su tokom stoljeća pokopavani ljudi, koji su i živjeli i umirali za našu zemlju i na koncu konca koji su i gradili naš grad.
U tim mezarištima bilo je na stotine grobnica (mauzoleja) ograđenih, obično tenelijom, čiji su nišani izvezeni raznim stihovima, redovito arapskim pismom i arapskim jezikom, koje su (grobnice) i po formi i po sadržini pravi kulturni spomenici, nu, ta mezarišta i sve te treba im kamena za zidanje neke sandučare, one su se obično služile nišanima iz starih mezarišta računajući da je to, valjda, najkraći i najjeftiniji put da se do klesanog kamena dođe! Tako su toliki kulturni spomenici iščezli u našem gradu, koji su, po mom sudu predstavljali i naš nacionalni kapital. Jer, ljude od nauke, pa bili to strani ili naši građani, a naročito one, koji se zanimaju grafikom više će, svakako, interesovati jedan ovakav kulturni spomenik od bilo koje sandučare koja je progutala toliko spomenika od kulturne vrijednosti. Već odavno je neke naše estetičare spopala manija da na razvalinama starih zgrada po Mostaru dižu parkove, a uprava gradskih parkava ima zadatak da sadi drveće gdje nađe prazan prostor. Društvo za pošumljavanje grada radi to isto, pa mjesto da su se stari haremi priveli tim svrhama i učinili pristupačni svakome, razumije se štedeći kulturne spomenike u njima, njih su jednostavno slistili, upotrijebili ih za neke druge ciljeve. Od deset mezarišta u našem gradu, ostala su na uzgoru samo još dva mezarišta, pa bi prema dotičnom regulacionom planu trebalo, eto, i njih uništiti. A ova oba mezarišta navežu na svježe uspomene, jer su se do nazad tri godine svi naši smrtnici tu pokopavali. Prema tome, eto, lahko i samo sebi pretpostaviti, kako nam mora biti odvratna i sama pomisao da te nam u skoroj budućnosti preturati kosti naših milih i dragih, i to bez ikakve vidne potrebe.
Naši rukovodioci pravdaju slične postupke isprikom da se naša groblja nalaze u gradu i uz gradske drumove i tako nešto, a da to nije glavni razlog njihovom postupku, može nam ovdje poslužiti zgodan primjer sljedeći slučaj:
U 1944. godini avioni su zapalili magazine TOT-ove (njemačke organizacije) na području grada, kojom su zgodom među istim ekslodirale i neke morske mine. Tom zgodom je eksplozija razorila skora cijeli jedan kvart grada, pa je do temelja slistila i takozvano činovničko groblje, groblje bivših austrijskih činovnika i njihovih porodica, tako da mu se skoro ni za trag nije znalo. Ovo je groblje u našoj eri uspostavljeno i ponovo dovedeno u pređašnje stanje svoje. To se groblje nalazi na prostoru grada gdje nasi urbaneri zamišljaju izgraditi svoj 'siti'. Dakle, nije razlog pustošenja naših mezarišta ono što izvjesni rukovodioci ističu, nego su posrijedi neki zakukuljeni razlozi! Slične su se stvari dešavale i sa džamijama i sva je sreća što se u glavnom rukovodstvu naše državne uprave našlo ljudi koji su zdravo ocijenili vrijednost tih historijskih spomenika (kulturnih), pa je sa daljnjim pustošenjem njihovim posve prestalo.

Zata Vas, druže Predsjedniče, najučtivije molim da nas spasite od luksuznih naprava naših urbanera i njihovim mrdanjima po našim grobištima, a naša duboka zahvalnost prema Vašoj uviđavnosti ni u kom pogledu neće izostati!

Mostar, 13. jula 1953.                                 Husaga Ćišić, s. r.

Izvor:
Behar (Zagreb), god. I., br. 2, 1992., str. 20-21