18. ruj 2012.

ZAGREBAČKA "REPUBLIKA" O KAJANOVOJ "KATARINI KRALJICI BOSANSKOJ"






DAVNO POTONULA AKUSTIKA
Ibrahim Kajan, Katarina, kraljica bosanska, Hena com, Zagreb 2012.

 
Piše: Ivica Matičević
 
     Povijest je, dakako, učiteljica života, a uči nas na primjerima svijetlih i mračnih pojava. Za povijest susjedne nam države Bosne i Hercegovine uporište svjetla – uporište što je postalo nosiva ploča cijeloga svijeta - bila je i ostala kraljica Katarina Kosača Kotromanić, žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, koja je pred naletom turskih osvajanja bila prinuđena skloniti se u Rim, sama, bez supruga koji je umro i bez svoje dvoje djece, Šimuna i Katarine, otetih i poturčenih… Katarina je umrla na putu u Carigrad, dok je Šimun, odgojen u duhu islama, s uspjehom služio u osmanskoj vojsci. Njihova se majka u rimskom konačištu pretvarala u sjenu i ropkinju nostalgije za davnim danima, umorna od tuge, s mislima na supruga, djecu i bosansku domovinu. Izbjeglička sudbina  žene koja je imala sve, a sada nema ništa, žene-žrtve političkih igara i ratnog nasilja. Misao na vječno majčinstvo i rubljenje egzistencije izvan prirodne domovinske geografije, odanost zavičajnoj krvi i zemlji, praelementima emotivnog i korporativnog jedinstva, iskonsko osjećanje tragičnog smisla života, prevodi i prenosi bosansku kraljicu Katarinu u generičku kraljicu majku, zagovornicu ljudske harmonije i sreće, spasiteljicu obitelji i vladaricu ljudskih srca. Sjećanja na sretnu Bosnu, Bosnu njezina djetinjstva, djevojaštva i majčinstva, postaju projekcija svijeta bez političkih podjela i interesa, bez nacionalnih mržnji i vjerskih limita. Kajan cilja visoko, misao na kraljičinu Bosnu misao je na vječnost slobodnog, humanog svijeta. Njegova je Katarina žena-metafora, zrcalo svjetske povijesti, neugodna priča za nepostojeću laku noć, sumorna slika povijesti koja se ponavlja, od koje ništa nismo naučili, na temelju koje se ništa neće promijeniti, i sve će nestati kao da nikog nikada nije bilo. Može li čovjek koji voli biti pobijeđen, je li ljubav dovoljna, vlada li svijetom mržnja i materijalni interes, zar je moguće da je sve podređeno čovjekovu padu u nemoral, laž, prevaru, licemjerstvo, gorčinu, srce tame… Majka Katarina je učiteljica života.
     Kajan je iskusan pisac i zna da je bolje i poetički funkcionalnije da Katarininu vanjsku i unutarnju povijest razvije u odnosu na oprečan lik – supostavljajujući joj kontra-lik dobio je na dramatičnosti, dinamičnosti i uvjerljivosti fabularne izgradnje: čistu i iskrenu kraljičinu ljubav prema domovini (a domovina su djeca, suprug, narod, zelenozlatna geografija) suprotstavio je ljubavi prema moći, novcu, vlasti, mehanizmima prisile i intrige… sve ono što utjelovljuje inkvizitorski general, odani vojnik partije, «visoki i suhi» don Francisco, koji dolazi u kraljičino rimsko sklonište kako bi ona potpisala oporuku prema kojoj bosansku i hercegovačku zemlju ostavlja u nasljedstvo svojoj djeci, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. U suprotnom, sve predaje u ruke Svetog Oca i Vatikana, što se naposljetku i dogodilo. Vrijeme između generalovog dolaska i odlaska, vrijeme zajedničke večere, ispunjeno je podsjećanjem na najvažnije događaje u Katarininu životu. Na temelju kraljičine autobiografije koje je oporuka sastavni dio,  redaju se generalova pitanja/provokacije koje će kod Katarine izazvati sjetne i bolne reakcije na vrijeme i ljude kojih više nema ili su se tako i toliko promijenili da više nisu dio njezina tvarnog života. Nakon rekapitulacije i kataloga formativnih slika prošlosti, Katarina umire. Don Francisco je ispunio svoju svetu zadaću, Majka Crkva će biti zadovoljna, bosanski slučaj je riješen, politika je opet pobijedila. Još samo pokupiti dragocjene papire, izgoniti se iz skrovišta «bivše kraljice, bivše kraljevine bosanske»…
     Kompozicijski je roman razdijeljen na 16 dijelova nejednake duljine, a fabula je izgrađena načelom preplitanja dvaju vremenskih i prostornih planova: u osnovnu matricu Katarinine rimske posljednje večere uklopljene su brojne analepse, funkcionalno razmicanje povijesnog paravana iza kojeg nam se otkrivaju njezini sretni i nesretni životni trenuci, dubina emotivnog angažmana, proživljavanje osobnih i domovinskih gubitaka, a ponajviše od svega, postajemo svjesni njezine neizmjerne humanističke dimenzije, kraljičine ljubavi spram bližnjih i bosanske zemlje. U pojedinim je sekvencijama primarne, rimske matrice zamjetljivo rezanje radnje fragmentarnim bljeskovima stanja svijesti, napose u formiranju Katarinina lika… Pojedino Franciscovo pitanje ili iznenadno zamijećeni predmet iz potopljene prošlosti izazivaju neverbalnu reakciju, odziv unutarnjeg emotivnog bića koje pokušava pojedinu situaciju dodatno objasniti i približiti, kako bismo što je moguće jasnije upoznali nemir tjeskobe i ritam neutješnog ženskog/majčinskog/kraljičinog srca. Kajanov sveznajući pripovjedač razlaže Katarinin emotivni plašt vrlo odmjereno, dozirano, bez potrebe za širom diskurzivnom elaboracijom, tek toliko da površinski osjetimo kako je Katarinina životna patnja - ali i mudrost koju ta patnja generira – trajna i stalno prisutna dimenzija njezina znaka osobnosti. Kajan ne želi romaneskno razgraditi bogatstvo unutarnjeg svijeta svojih protagonista, tek pokazati kako je ono što se pred nama događa završna i potpuna drama jednog svijeta u nestajanju, a dio su te drame i zrnca upornih unutarnjih glasova – grubih, analitičko sirovih Franciscovih i sjetnih, bolno zagubljenih Katarininih. Zbog znalački izmjerenog mrvljenja vanjske akcije i unutarnje reakcije, zbog dinamične međuigre dva temeljna lika, zbog koncentracije na dijalog i događaj a ne na deskripciju i razvedenu psiho-analizu, Kajanov tekst posjeduje potencijal za postavljanje na pozornicu. Intimna, komorna, zatvorena drama prevedena je razigranim i prohodnim kompozicijskim ustrojem i fabularnom izgradnjom  u prozni zapis koji se čita s lakoćom i čije se poruke dugo pamte. Aspekti priče i aspekti ideje u međusobnom su suglasju, bez patetičnih ispada koji znaju pobjeći ispod pera kada je povijesno-domovinska tematika posrijedi. Kajanov tekst nije veliki povijesni roman, ali je zato dobar roman koji nudi estetički uvjerljiv pogled na povijest i suvremenost (što se to dogodilo u Bosni u XV. stoljeću što se ne događa i danas?). Davno potonula akustika zlatnozelenog kraljevstva dobila je primjerenu jeku: povijesne teme ne moraju odmah biti freske, dovoljan je i odlučni potez kista.

                                                        REPUBLIKA, Zagreb, lipanj, 2012., br.  6,  str. 99-101

Nema komentara:

Objavi komentar