10. lis 2012.

BRDO BOSANSKE VJEČNOSTI, SREBRENIK NA BRDU




 Napisao: Ibrahim Kajan



Gdje sam, u koje sam doba: ćutim neizgovorena pitanja u sretnoj ugodi samotnih trenutaka u vožnji svojom seat ibizom -  sjedim a prizori putuju! Bogati prizori između Huma i Usore. Zdesna mi promiču poslagani prastari kameni blokovi. Izniču iz dna kanjona Narente i podižu se u sami vrh nebeskog prijestolja. Što sam stariji, sve učestalije u budnu snu vidim slike u promicanju, poput isječaka iz historijskih, nesnimljenih bosanskih filmova. 

 
Lalo Srkalović: SREBRENIK, ulje na platnu

Možda se to dešava i  drugima koji, danas, u zemlji poharanoj  mržnjom, po čijoj se površi kao po sceni visoke dramatičnosti valjahu najkrvavije zgode - gdje bi i Shakespeare zanijemio i shvatio da njegovi dramski ispisi bjehu puste melodrame u usporedbi s grozomornim bosanskim prizorima koji neprestance traju – od Kulina bana i dobrijeh dana.
   Došao sam vidjeti Srebrenik. Došao sam spustiti dlan na opipljivu prošlost zbog koje smo još tu, u svojoj domovini. To je Stari Grad, lijep poput usnulog ratnika i tajnovit poput patarenskog  zapisa o cvijetu. Lilije cvitu ime – krin…
Poglédam Edina Mutapčića nagnuta nad orošenom čašom borovičina soka. Iznad nas su visoke grane platana, u središtu mladoga grada, baštinika ko zna koliko stare nepovijesti što kliže među pronađenim, plutajućim dijelovima historije. Negdje, u lišću, skriveni je razglas: prosiplje po nama virtuozno kucanje saza, i glas koji boji naše lirske dimenzije stotinama godina, od pada Bosne i onoga Srebrenika u koji smo se zaputili. Ko kaže da sudbina ne zakazuje sastanke, prevarit će se: onaj koji je pjevao u lišću o drevnom Počitelju, zastade pored stola: dr. Hašim Muharemović! Gleda me prekriven smiješkom. Kaže: Dakle…, Hercegovac pod Srebrenikom… Da nije Edin postavio kakvu izložbu u Gradu? A što se penješ gore, šta ima tamo?


           Sliče  srcu nakon ljubavne priče

Šta ima tamo? A tamo nema ništa. Nema nikog. Nisu otišli samo ljudi, nego su ih, zbog noćnih prikaza, napustile i sova i ćuk i slijepi miš. Zatičeš njihova gnijezda u šupljinama suhozida, a u gnijezdima –  ništa.  Sliče ispražnjenu srcu nakon ljubavne priče. A zašto li? Od straha golema, jer on, strah stanuje u praznoj kući ništavila. Takav je sada u nebo dignuti Blagaj neobičnih Kosača, gdje je prvotnju svjetlost ugledala Katarina, kraljica nesretna bosanska… Čujem li i nakon pet stotina godina plač dobrih krstjanki ispod Bobovca, avetinjskog grada u kojem su stolovali bosanski kraljevi? Takav je, ljetos provjerih, i Ključ, gdje se najavi Smrt zadnjoj bosanskoj krunjenoj glavi nepromišljena Tomaševića.
Ali, ima na svijetu i takvih, poput pjesnika, što blude ozemljem i misle da mrtvo mogu oživjeti!  Misle: Smrti zapravo i nema! Misle pomladiti prošlost onoga u čemu su se u tisućama godina unatrag rađali.


        Srebrom izidan

Najposlije, zaputismo se na dugi put prema dubini u koju nas mami Grad u blizini, skriven putnicima koji putuju između Tuzle i Orašja.  U Centru za kulturu pjesnikinja me Fikreta upozorava na bilje puno čudotvornih ljekovitih svojstava. U prolazu, Edin mi otvara beskrajne prizore slikara koji vide kako je bilo i kakvo će biti: tri stotine slika pokazuju u njegovoj Galeriji kako je ljepota dobra i kako je nada sretna!
Kad si se već zaputio, morat ćeš proći kroz tvrde vratnice, kroz glavnu kapiju, u zidu čvrstu poput gore altajske, u bedemu, pouzdano su vjerovali veseli pučani - od srebra čistoga izidanu. Je li mi to rekao uljuđeni gospodin koji nam se s dragošću prikuči, tih i promišljen, prezimenom Kešetović? Za njega mi poslije rekoše da je narodni zastupnik, pa mi bi krivo što tu činjenicu nisam znao ranije. Čovjek je, svaki put se pokaže, od mala znanja, a kad ga ima, onda ga, poput Kešetovića, skriva poput stida.
Vidjesmo tvrđu iz daljine, sa strme ceste što je povezivala suvremeni i nabujali Srebrenik s Gornjim Srebrenikom, naseljem koje je nekoć nastavao Bošnjanin tvrđavina podgrađa. Između patinom oblivenih zidina i kućica usađenih  rukom majstora po strmini (kućica izubijanih  pa sad liječenih od rana strašne pohare naše dobre zemlje), valjalo je prijeći blago uzdignutu površ s koje je trava pokošena, a vlati joj sabrane  i  na sigurno spremljene. Stani! – iznenadi Edinova zapovijedna blagost, putovođe kojem, po mnogo čemu, nije bilo premca. Baš mi je uz nogu, samo što nisam zapeo, virio duguljasti okrečeni  kamen: bî jedan u nizu koji je zatvarao izduženi četvorokut. Mezar, pomislih, a prijatelj pojasni: Pazi, mezar je do mezara, šehid do šehida. Ovi su šehitluci od onoga doba, kad madžarski kalpaci pobjegoše a turske čalme dođoše, moj Ibrahime. Tada se polomi Srebrenička banovina, po kojoj je, uz pridodatu Jajačku, kralj Matijaš Korvin baš razastirao plan o osnivanju svog malog, marionetskog Bosanskog kraljevstva! Tek te godine, godine 1512.,  Turci završiše svoj posao i zapremiše i posljednju stopu bosanske zemlje nesretnog Kraljevstva ostalog iza Tomaševića…
Otada mezarje s razbježalim bašlucima, ko zna od čije pogane ruke skršenim i negdje pobacanim! A malo podalje, pod hladom listopadnih stabala, skupina je šehidskih bašluka posljednjih  boraca za Bosnu. Zaista, ko god razmijeni vlastiti život za slobodu, na Božjem je putu onih koje je Tvorac izabrao da budu Dobri i na ovom svijetu! Među njima je i turbe otvoreno, na stubove podignuto. Jedan ga otac sačini  svojim rukama, svojim sinovima i svojoj rodbini, s lijepim njihovim imenima na ploči mramornoj ispisanim, da se nikada ne zaboravi, ni ko su bili, ni zašto sada gnjiju njihove mlade kosti. Prouči: el Fatiha! Prouči i utuvi sebi u glavu bosansku, putniče koji putuješ po Božjoj zemlji! Pamti! Sve će ti se ponoviti, ako zaboraviš.


        Za Truhelkom, slijedeći Edina

Potom stigosmo na rub ambisa, na mjesto pred samim Gradom Srebrenikom, pred kulu stražarnicu kroz koju se, nekoć, ishodilo k visećem mostu. Most, taj bivši, bje na vjetru olujama uzdizan i bacan u bezdan, smrtni je strah urezivao u kosti onom ko ga mosti, koji bi preko ambisa prelazio do tvrđe s glavnim gradskim dverima ulaznim, onomad još željezom pokovanim.
Edo, vješto se krećući bivšom izujedanom površi, u stijenju usađenog Srebrenika,  razvija priču protkanu nizom upozorenja, vokativnih govornih oblika kao iz Torina smotka poispadalim:  Obrati pozornost! Nije riječ o tvrđavi, nego o strateškoj zamisli u hrid ukovanoj, skupini, nizu, seriji povezanih tvrđava poput hrastova izniklih iz ljuta škrapa! Zauzevši mjesta na različitim razinama, rastvaraju se u nepobjedive građevine što čine cijeli kompleks od ukupno četiri odvojene kule. Rekao bih da su raspoređene poput dijelova kakva razlomljena nebodera, međuse spojenim prirodnim kamenim rampama, zidinama, potpornjima, doksatima, te onim davnim skalinama istruhle drvene građe koju je vrijeme davno pojelo kao što je i ljude oglodalo, sve do kosti! Opustošilo je najposlije i nju, tvrđu - stegnutu pesnicu izniklu iz ponosne i svete bosanske zemlje. Baš tako: gazimo po svetoj zemlji koja je bila bosanska krv i bosanska koža. Zato, pazi prijatelju!
Prešli smo novim drvenim mostom (mlađim od moje malenkosti). Evo vratnica, evo kapikule, evo glavnog ulaza! A on je u dnu petnaestometarske propete zidine, koja s ostala tri, u kvadrat zatvara konstrukciju prve kule. Iznad klesana luka vratnica, uglačana je ploča s bivšim natpisom. O čemu je govorilo to napisano, ne zna se. Ne zna se, jer je, opet, zaslužna zločesta ruka nekog neharna čeljadeta koje, za cijela života, ništa smislilo nije, osim da bude ljepoti i dobroti suprotiva i naličje. Izrešetana je obijesnim kuršumima bar jednog od posljednjih ratova.
Iznad tužne ploče dva su prozora, mala, s lučnim gornjim kamenom, a još gore, iznad njih, čini se da su tri proreza u okomici, s davno izletjelim ljutim strelicama. Jesu li, Bože Jedini, otjerale s praga mrskog Ugarina sa sjevera, huda Nelipića sa zapada, okrutne Nemanjiće sa istoka? A kad su udari za tren utihli, kad je zanijemila krvava zveka mačeva i čomuga, dok su se neprijatelji prebrojavali, iz duboke sjenke uzurpatorskog rođaka Mladina II., kradljivca žezla i jabuke, moći vladarske kuće Kotromanićeve, izađe mlado vladarsko sunce! Bilo je u liku dječačkog Stipoša, sina Elizabetina, kćeri srpskog raskralja Dragutina i sin bana, Stjepana, punog nevolja. Objavi se svijetu prvom poveljom oko 1320., potpisujuć se ispunjen sviješću o sebi i svojoj zemlji: ban bosanski, Stjepan II. Kotromanić! Osnažen pečatom ugarsko-hrvatskog kralja Karla Roberta, krvlju povezan s kraljevskim kućama i banskim dvorima i kućama despotskim u zemljama ugarskim, u raškim, u hrvatskim – pogleda svoju razmrvljenu Bosnu i zakle se svojim precima i djeci koju će roditi, da će Bosansku državu slavom optočiti i snažne joj meje svoga vladanja ostaviti! 
Iz sigurna i udobna Bobovca, pokrenuo je svoje čete i svoje dvorjane u grad sigurni, u tvrdi Srebrenik. Donijeli su stasiti Bošnjani srebrninu i zlatninu, donijeli su dijaci pokretnu pisarnicu, a dvorske gospođe dječje jastučnice, pelenice, od beza ibrišimom izvezene majušne košuljice. A koju je trudnu gospoju nosila banska nosiljka? Onu, princezu bugarsku, koju je mladom banu za nevjestu doveo Grgur Stipanić, kad ga je ono Stipoš tamo s boljarima bio poslao? I kada mu princezu, živu i zdravu isporuči, ban mu dade pet sela na uzdarje, kako je zapisano u povelji istinitoj od godine 1323… Ili je, pak zastorima na nosiljkinim prozorima jedna druga krasotica, Elizabeta, kćerka kujavskog kneza Kazimira, kojom ga oženi sam kralj ugarski Karlo Robert? Možda je brak s Bugarkom brzo propao, ili je mlada nezgodno pala pa se ubila? Koja je dakle bila banicom u banskoj rezidenciji što je, u trudničnim mukama, podno Grada Srebrenika, u dan 15. februarija 1333., rodila banu nasljednika? … A taj sin, možda Srebren, neće dugo živjeti, kao što ni prije toga trojica sinova banovih nijesu svikla na ovaj svijet. Ali ban to nije znao. Čovjeku nije dano da providi u buduće događaje. Jer, kad bi kojim čudom to mogao, mnogi bi se namah s tvrđave u ambis bacio! A ban? On se sretan, sinu novorođenu samo smijao i radost svima pokazivao!


         Pečatom zlatnim pečačeno

I baš tada, veljuna mjeseca a dana 15., banu dođoše Ragužani. Čekali su ga tri dana prije, u Bišću kraj Blagaja, pa im je nešto obećao i ovdje zakazao. A ban je malo vremena imao: krstario je i obilazio i prikupljao svoju rasutu zemlju, popravljao razvaline svoje kuće, svoje jedine Bosne. Ponovno vratio poda se sjeverne dijelove, Usoru i Soli, meje prebacio preko Završja, a baš se povratio iz Humske zemlje koju već jedanaest godina ubraja u svoje vladanje! Tamo je, gotovo poput jamca, ostavio i udao sestru za humskoga župana Nikolića, dao mu je svoju lijepu sestru Katarinu! Utvrđivao pa i gurao meje sa stanja jučerašnjeg na nove granične mrgine daleko od kuće, od Drine, gdje se ni nadao nije, sve do rijeke Cetine! Prvi je put na svoje vlastito more u Neumu izašao! Oderao je despotu raškomu Ston i Pelješac pa se sad sve imenom Bosanske banovine naziva. I evo poklisara! Dođoše na pravu adresu i u pravi hip: i obećava im ban zlatna brda i krušne doline. Ali će Dubrovčani istisnut vječno iskanje: Prodaj nam ili na bilo koji način ustupi Rat (Pelješac), daj nam još Ston i daj nam, brate, Prevlaku. Zaliven medovinom, ban reče: U zdravlje sina! Vaši su do zgorenja svita! A Ragužani hitro podmetnuše čisti bokun čvrstoga papira, pa se sve to popisa, od datuma kada se zgoda zbi do upisa gdje se to odigra. Najposlije, sve se okiti i “zapečati visućim zlatimi pečatom”. I tako se nađe prvi put otkriveni grad: ovaj po kojem sad, pustim, hodimo nakon šest stotina i sedamdeset i jedne godine.

…Zato mi, gospodin ban Stefan, i moji sinove i unučje i dokoli sime moje bude, do vijeka vjekoma, dasmo i darovasmo u baštinu i u plemenito ljudem dubrovačkijem, a našijem drazijem prijateljem:
Vas Rat i Ston i Prevlaku, i otoke koji su okolo Rata, i sa svijem što se nahodi unutra… i gore i polja, dubrave, lijes, trave, vode, sela, i vse što je od Prevlake do Lojišta; i sudcbo i globe i krvi u miru, da budu njih’ volju, da imaju i drže i da čine vsu svoju volju i hotijenje kako od svoje baštine – do vijeka vjekoma…
I da su voljni zidati zadi i tornje – gdi im je hotijenje.
I prekopati Prevlaku od mora do mora i napravljati – na svoju volju i hotijenje.
I jošte se obetuje gospodin ban Stefan, sebe i svoje sime:
Ako se sluči nekoje vrijeme, ili gospodin ili vlastelin ili graždanin ili ljudje, koji bi pakostili Ratu ili Prevlaci – da pomaže koliko može naša jakost.
A zato mi općina, i ludje grada Dubrovnika, vse dobro općeno, gospodini banu Stefanu i njegovem sinovem i simenu njegovu do vijeka od muške glave i do zgorenje svijeta, dajemo za Prevlaku i Ston pet cat perpera – do zgorenja svijeta…
I jošte se obetuje općina dubrovačka:
Ako u nekoje vrijeme pride gospodin ban Stefan u Dubrovnik, ili njegovi sinovi ili njegovo sime muške glave, da mu damo polače zidane prebivati dokole im je stati, bez nijednog najma – do zgorenja svijeta...
Zato, stavlju ja, gospodin ban Stefan, svoju zlatu pečat, da je vjerovano – svaki da znajet i vidi istinu.
A tomuj su četiri povelje jednako: dvije latinsci i dvi srpsci – a vse su pečačene zlatijemi pečati.
Dvije sta povelje u gospodina bana Stefana, a dvije povelje u Dubrovnici.
A to je pisano pod gradom, pod Srebrnikom.

A tome (su) svjedoci zvani i umoljeni Vitan Tihoradić, Radoslav Hlapović, Miloš Vukasić, Hrvatin Stefanić, Stefan Druškić, Tvrtko Ivanhnić i za to da tri pristav, Divoš Tihoradić, Štitko Hlapović, Mihailo Menčetić Dubrovčanin.


        Opis grada

Bit će Ragužani zavirili u svaki kutak zidina koji se ni jakosti Minčetinih ne bi postidjeli. Moj me prijatelj, moj Edin uvjerava da ćemo i mi, iz stope u stopu, slijediti velikog bana. Zamalo spazismo, penjuć se po basamcima duga pamćenja, odvojkom na desnu ruku, obor opkoljen tvrđavinim rubnim, nepobjedivim zidom koji opasuje nutrinu grada bosanske odbrane. Uzdiže se, zapisa strpljiva i slavna ruka Truhelkina, pravo iz dola, izlazeć u strmu glavicu, u vrhu rascjepkana u hrpu ljutih, samo orlušinama prikladnih grebenova. I tamo, u laktu zida, uzdiže se kula valjkastih vertikala. Iz nje su zasipale odapete sulice i izbacivana džulad iz kamena iskružena. Truhelka je, zadivljen, pričao početkom prošlog stoljeća, da je tako tvrda, da se dugo mogla sama braniti, čak ako bi neprijatelj i osvojio kapikulu i prodro u donji obor! A od nje se zid nastavlja uznosit, pa će slijedom konfiguracije naglo svrnuti udesno a potom se raskriliti u dva pravca, sklapajući tvrdu četvorinu druge kule. U prostoru među kulama bio je vrt! Zasigurno su, uz povrće, uz ljuti luk i krhku salatu, zemlju šarali i bosanski karanfilići, i carevo oko, ali i bilje ljekovito za zgode u zlu potrebite, macina trava, bokvica, ruta. I sad vidim snažno izbijanje žitkih šipkovih prutova iz raspukline, iz spojnice zemljane okamine umrtvljena maltera. (Prisjeti se, Ibrahime, dobre i drage Fikrete Jašić, pjesnikinje iz obližnjih Čojluka, mudrice žive misli i brižne svijesti o svemu što je nemaru prepušteno! Ona zna tajne, ne samo bilja, nego i vrijednosti lijeka u vlatima trava skrivena.)
A potom ćete doći, kao što smo i mi došli, do vojničkom nogom izlizana stepeništa uklesana u željeznoj stijeni, do stuba što idu samim rubom ponora do nekoć najvišeg kruništa i, zagrađenu, središtu silna utvrđenja! I gdje smo? Pred vratima uskim, i bivšim, tijesnim kao iz Židova slavnoga naslova. Ušli smo u izdužen obor.  K njemu se, s jedne strane, prislonila duguljasta zgrada u kojoj je, misli Truhelka, stanovao kapetan Srebrenika, a nasuprot joj je – tvrdo srce! – četvrta, središnja, jakosti kao sve ostale zajedno, kao gora sinajska, kula nerazrušiva! U neposrednoj blizini su razvaline bivše čatrnje, u kojoj se dalo prikupiti toliko vode da je odbrana mogla biti bez brige podugo vremena…

Kakvo bi prijestolje a kakva samrtna postelja
S tog naistaknutijeg mjesta Srebrenika, Edo pokazuje rukom zelenu, nagnutu plohu pograđa. Tamo gdje je bio banov zamak, vidiš li, stabla su šljiva... Ban je stajao, bit će, kod one šljive… Svoje dubrovačke goste poznavao je još iz djetinjstva. Morao ih je poznavati, jer su, marljivi, uredno zapisali u svoje knjige koliko su potrošili na njegove latinske škole dok je, za sukoba sa Šubićima, bio sklonjen u slavnoj Republici s majkom Elizabetom. Zato ih je, svojatajući pravo na bliskost, poveo u razgledanje rezidencijalnih odaja koje su rječito isijavale poruku visokog gospodstva bosanskog dvora. Vidjeli su Menčetićevi patriciji prijestolje dok su vizitali u Bobovcu, i ovdje je, od moćnog sjaja, samo ono nedostajalo!  Ali, sva druga, pripadajuća raskoš banske stolice bi na svom mjestu! Zidove su zastirale baršunaste zavjese, pod prekrivale kože s toplim krznom krupne divljači. Pred prozorom je stajao novi instrument, izrađen po tipu kućnih orgulja, na kojima su svirale djevojke neki poljski napjev iz domaje kujavske kneginje, rodice ugarske kraljice. Halje gospođa bile su od neusporedivih venecijanskih tkanina i čipkastih uvojaka, o vratu su ljeskale zlatne ogrlice s privjescima unutar kojih su amsterdamski dragulji palili pohlepom oči i nagonili pomamne uzdahe! Svaki je detalj glasno govorio koliko je Bosna bogata, koliko je ban Stjepan Drugi, u malo vremena, svojoj domaji dobra učinio! Čak je prizvao i marljive Sase da otvore zaboravljene rudarske rupe i da zagrebu po mineralnom površju, da iznesu na sunce zlato i srebro iz zamračena srca svoje majke Bosne!
   U spavaću odaju Ragužani nisu ulazili, jer je jednodnevni sin jedva, u bolnu plaču, zaspao.  Dubrovčani će ostavit zapis koji naslućuje čaroliju banove privatnosti.  Prepoznat će ga cijeli svijet nakon banove smrti: sjećate li se banove kćerke, jedine preživjele od sve rođene Stipoševe djece? Udat će se tri mjeseca prije očeve smrti 1353., u Budimu, u prijestolnici triju kraljevsta, za samoga kralja Lajoša, sina banova podržatelja Karla Roberta. Njezinu je mirazu, kćeri koja se od svih žena bosanskih najviše uzvisila, do prijestolja ugarsko-hrvatskog, ban pridodao onu pokrajinu koju je Bosni prikučio na početku sjajnoga vladanja: cijelu Humsku zemlju! Ah, koliko će se, u sljedećim desetljećima, sve do bosanskog kraha pred nogama moćna El Fatiha, o kamenu zemlju otimati ugarski kraljevi! Ugarski kraljevi, koji od brojnih kruna za kojima su žudjeli, jedino bosansku, od svih žuđenih, nisu nikada uspjeli dobiti.  
A kada je umro ban, kada je na bolji svijet preselio i kada su mu zatvorili grob u, njegovim nalogom, zidanoj crkvi u Milima kraj Visokog, kćer mu, kraljica ugarska, Elizabeta, naruči u najvještijih zlatara škrinju zavjetnu, od srebra, s bareljefnim prizorima urezanim, što ih sama, po sjećanju, iscrta: U spavaćoj sobi, u krevetu, na uzdignutoj samrtnoj postelji leži slavni ban. Uz postelju su dvije žene, jedna otkrivene a druga pokrivene kose. Prva nezaustavljivo plače, pokrivajući dlanom lice i oči. Muški lik s aurom oko profinjena lica. U dnu desnog kuta, ne znam jesu li anđeli ili dva momka u viteškim oklopima... A neko mi šapnu: jedan je od njih, Tvrtko, kralj dolazeći! Vide se pomični zastori na pritkama koje pridržavaju nebo baldahina banova kreveta u kojem neće dugo ostati.  Pa i taj prizvani prizor iz kojeg puše hladan vjetar, svejedno, na svoj način govori o visokoj kultiviranosti, uljuđenoj sređenosti i aristokratskom miru višestoljetne bosanske zbilje.
Pogledah nebo nad Srebrenikom: preletješe jata modrih lastavica!
Pogledah onkraj duvara i grmlja: nailazi mladić koji nije vodio jednu, nego dvije djevojke.
Vidjeh, najposlije, prizor ljepši od zalaska sunca: zagrljene ljubavnike na zidu od srebrne patine, vidjeh ih kako se, u ljubavnom zanosu, opiru o čvrsto tlo svoje  domovine.


       “Jedna kamena sjekira…”

Pri kraju dana, spustiše se dvije kahve, dva fildžana na crni mramorni disk,  u prostoru Galerije Edinovog Centra.  Edin je po temeljnom obrazovanju historičar, skuplja znanje, razvrstava činjenice, zapisuje polahko znanstvena otkrića u svoju buduću knjigu. Za trenutak me ostavi samoga, a onda se pojavi s vrećom u ruci! S punom vrećom svojih (materijalnih) pronalazaka izvađenih iz sna zemlje, iz pukotina srebrničkog pobrđa! Vadio ih je, jednu po jednu, iz mraka u kojem su dugo boravile, brojeći poput fratra iz Proklete avlije: “Jedna biva kamena sjekira, jedan (željezni) nož možda banov, jedna ćuskija možda Silađijeva…” Dok je, potpuno zanesen, otkrivao svoje blago, iznenada ga poželjeh upitati je li pronašao onaj žig, državni pečat goleme kraljevine ugarsko-hrvatske, što ga čuvar državnog pečata, ostrogonski nadbiskup Nikola, kancelar kralja Lajoša, ovdje negdje izgubi u mjesecu rujnu 1363. Ispade mu iz ruke a on se nije imao kad saginjati. Valjalo je glavu iznijeti bježeći s poraženim četama ugarskim pred Bošnjanima kojim je u ime kralja madžarskog hotio porobiti i pridobiti neusporedivi grad Srebrenik!
A kad me upita prijatelj, prije rastanka, što ću nositi u pamćenju, rekoh: Ono što sam vidio na kraju.
Ono što je najljepše: ružičaste ruke spletene u zagrljaj na vrhu Srebrenika.  Grada na ključnoj tački zemlje i ratova za zemlju, dobivenih i izgubljenih bitaka, utisućene smrti i nezaboravljena očaja. Bez tog zagrljaja ne bi bilo ničega, osim pustoši, osim praznine na brdu. Brdu bosanske vječnosti. U Srebreniku, na brdu.

Nema komentara:

Objavi komentar