TVRTKO I. KOTROMANIĆ, DJEČAK NA BOSANSKOM PRIJESTOLJU

Priče o bosanskim vladarima (3):  Stjepan Tvrtko I. Kotromanić

Piše: dr. Ibrahim Kajan 

(Diwan br. 5, str. 34-36, Luxembourg, oktobar 2012.)

TVRTKO I. KOTROMANIĆ

Kad se uspinjao na bosanski tron, na tron bana zemlje Bosne, bio je dječak. Imao je petnaest godina. Kad je napustio ovaj svijet, imao je 53 godine. Napustio ga je kao kralj. Bosna - koju je ostavio iza sebe - bila je dva puta veće nego kad ju je, dječakom, naslijedio od svog strica Stjepana II. Kotromanića godine 1353. Zvao se Tvrtko Kotromanić, posljednji bosanski ban i prvi bosanski kralj!

Rijetko mu je koji historičar umanjivao povijesnu slavu, isticali su ga i divili mu se, a mudra i visprena historičarka Nada Klaić, ne mogavši odoljeti, nazvala i „dragim dječakom na bosanskom prijestolju“. Tim je iskazom, zapravo potvrdila da znanost u kojoj nema (i) ljudskog srca, čovjeku i ne treba.

Bosanka, ugarska kraljica

U godini 1353. u banskoj kući Kotromanića desila su se dva sudbinska događaja.  Pripremio se ispraćaj najstarije banove kćeri Elizabete u Budim na vjenčanje s ugarskim  kraljem Ludovikom I. Ban je ležao bolestan, ban Stjepan II. Kotromanić, i uz njegovu su postelju posljednji put stajali njegova kćer koja ga napušta, i banov brat Vladislav, i dvojica dječaka, sinova Vladislavljevih, Tvrtko i Vukac. Ban nije ima živih sinova. Sudbina mu ih je uzimala u majčinim utrobama ili netom bi se rodili, ili vrlo kratko iza toga. Elizabeta je dobila očev blagoslov i obećani miraz: Humsku zemlju koju je ban osvojio i Bosni pripojio. Zaželjela je brzo ozdravljenje svojemu ocu. Otac se smiješio i pokušavao dodirnuti Tvrtkovu glavu, kao da joj je govorio: Kad budeš kraljica mađarska, pričuvaj mi moje Bošnjane.

Taj je prizor, krajem te godine, ugraviran u škrinju od zlata, zavjetnu, i Elizabeta ju je darovala crkvi u Zadru. I sada je tamo, pod imenom Škrinja sv. Šimuna.

Još se iz Budima nisu vratila bosanska gospoda sa svadbe, s vjenčanja kraljevskog para, kad je do njih doprla vijest da je umro ban Stjepan II. Kotromanić. Vladao je duže od 30 godina. Malu je „zemljicu Bosnu“ proširio „od Save do mora“, oblikovao joj ponos, utro joj put budućnosti prema zenitu koji će doći s nasljednikom kojeg niko nije još mogao prepoznati. 

Naguravanje na banskom tronu

Bosanski stanak bansku je čast dodijelio dječaku, kneževiću Tvrtku. Sin je rečenog kneza Vladislava i kneginje Jelene Šubić, sestre hrvatskog bana Mladena III. Knez Vladislav nije bio neiskusan u vođenu države, sudjelovao je u vlasti i upravljanju za života svoga brata, pa je obavljao vladarske dužnosti u ime svog malodobnog sina. Na prvim poveljama vide se potpisi roditelja malodobnog bana i banovog mlađeg brata Vukca. To je neke historičare navelo da zaključe kako su se „četiri osobe naguravale da zasjednu u jednu bansku stolicu“. Da je ta sumnja imala neku podlogu, bilo je vidljivo nakon smrti kneza Vladislava, kad je brigu o državi preuzela banova majka Jelena. Njezine vjerovatne intervencije na ugarskom dvoru išle su u pravcu da se podrži „banstvo obojice braće“, da „djeca“ podijele banske moći kojim će moći dugo upravljati sjedeći među njima na istoj stolici! Takvi primjeri su zarazni: bosansko plemstvo se počelo navijački opredjeljivati za jednog ili drugog brata! Budući sukobi su očito tinjali...

Obilježja prvih godinama vladanja bila su u brizi kako „umanjiti djelovanje katoličke crkve“, koja je nastupala sve agresivnije prema Crkvi bosanskoj, usprkos katoličkom svjetonazoru vladarske obitelji i izuzetno tolerantnoj atmosferi ukupnog bosanskog društva. Nastojanja o kojim govorimo, historiji je pokazala Tvrtkova prepiska s lektorom đakovačke biskupije. Kad je biskup Petar Šikloš o tom izvijestio kralja Ludovika, kralj je iskoristio ponudu pape Inocenta VI. i otpremio inkviziciju u Bosnu, s vječitim motivom gušenja heretičkog pokreta. Kraljevi politički motivi bili su naravno bili nešto sasvim drugo:  podložnost Bosne mađarskoj kruni. Dodatni motiv je svakako privatni i nije se mogao javno objaviti a to je pritisak na Tvrtka da kralju dâ Elizabetin miraz, „njezinu“ Humsku zemlju koju joj je darovao pokoji otac ban Stjepan!

Ludovikov žestoki pokušaj otimanja grada Sokola na Pivi i grada Srebrnika razbio se poput stakla.  Bosanski su branitelji bili poput hridine na kojoj se mađarska vojna raspršila poput vodenog vala! Bježeći glavom bez obzira natrag u Ugarsku, kraljev je kancelar u Srebrniku izgubio čak i državni pečat!

Ovo što je bosanski usud, unutarnji sukobi među bosanskim plemstvom, dva puta su tako žestoko potresli zemlju i banski tron, da je mladi vladar zajedno s majkom oba puta bio prisiljen izbjeći iz Bosne spašavajući vlastitu glavu pred razularenim silama zla! Prvi put se sklonio u februaru 1366. u Ugarsku, ali se mjesec dana kasnije vratio i od brata Vukca oduzeo (uzurpiranu) bansku vlast. Podmukli sukobi su slomljeni godinu dana kasnije, uz presudnu pomoć kralja Ludovika. Brat Vukac se, bez oproštaja koji nije ni tražio, povukao u Dubrovnik i otuda po europskim dvorima uključujući papski – prikazivao Bosnu u najcrnjim heretičkim bojama.

Tvrtko se, ohrabren i državnički prvi put uozbiljen, potpisuje na dokumentima „milošću božijom  gospodin mnogim zemljam, Bosni, i Soli i Usori i Donjim Krajem i Podrinju i hlmski gospodin“.

Razmicanje bosanskih granica

Tip bosanskih unutrašnjih sukoba, umanjena je slika međubalkanskih sukoba lokalnih vladara koji nisu nazirali „šta se iza brda valja“ nakon bitke na Marici 1371., niti su uočavali političke ciljeve moćne Osmanske Imperije. Kada  je srpski knez Lazar Grebljanović 1373. opremio vojnu na zemlje Nikole Altomanovića, pristigle su i ugarske čete, a i sami je ban Tvrtko poslao svoju vojsku u namjeri da s knezom Lazarom podijeli plijen političke i ratne žrtve.  Nakon što je Altomanović oslijepljen i poslan u manastir, plijen je podijeljen: Tvrtko je proširio svoje vladanje na Gornje Podrinje i dio Polimlja s manastirom Mileševom i Gackom. Bosna je proširila svoje granice u prostore koje nikada prije nije imala! Ali, Đurađ I. Balšić je zauzeo Konavle, Trebinje i Dračevicu, što Tvrtku očito nije bilo pravo. Mladi lav koji je kao dječak rastao u atmosferi bosanskog političkog, državnog i vojnog uzleta, želio je više, želio je ostvariti svoje snove čije granice još niko nije ni naslućivao!

Godinu dana kasnije, mladi je bosanski ban navršio 30. godinu – i još je bio neoženjen, još je bio bećar čije se ime učestalo spominjalo na europskim dvorovima punim princeza, u pričama o najpoželjnijim zetovima koji dolaze na bijelim konjima! Pretpostavlja se da je izbor nevjeste, princeze Doroteje, sugestivno šapnula kraljica Elizabeta svome mužu, Ludoviku. Doroteja je, po tadašnjim običajima o jamstvu i prisegama, bila svojevrsni talac mađarskog kralja kamo ju je bio prisiljen predati otac bugarski car Ivan Stracimir. Krajem godine 1374. ban je rekao sudbonosno „da“!

Nakon „slatkog zatišja“, ban je tri godine kasnije izveo prvorazredni poduhvat mjeren svojim vremenom i osvojio žuđene zemlje Đurađa I. Balšića – Konavle, Trebinje i Dračevicu, tako što je u njima političkim igrama režirao „unutrašnje pobune“. Ušao je s bosanskim vojnicima i uzeo sve što je želio! Vidio je svoj sjaj, i poželio ga još blještavijim; vidio je dvostruku, „sugubu kraljevsku krunu“ na svojoj lovorom ovjenčanoj glavi! I dao ju je iskovati! Jer: u godini 1371. umro je srpski car Uroš i s njim je izumrla i dinastija Nemanjića. Tvrtko, po baki Nemanjić, imao je najviše prava na nasljeđe srpske krune. Bosanska mu je i tako pripadala po dinastičkom pravu vladarske kuće Kotromanića.

Dana 26. oktobra 1377., na Mitrovdan, okrunjen je za „kralja Bosne, Srba, Pomorja i Zapadnih strana“! Krunidba Tvrtkova za kralja obavljena je najvjerovatnije u „srpskoj zemlji“, možda u manastiru Mileševu, mestu osobitog kulta svetog Save, osnivača srpske crkve“. Pridodao je ime Stjepan, Stafenus, „ovjenčani“, što je bio običaj u vladajućim južnoslavenskim kućama.

Tvrtkova izgradnja odnosa s Dubrovnikom, vjerovatno u sjeni dubrovačke azilantske zaštite „izdajničkog brata“ Vukca koju su mu pružili (1366), ili je namjerno vođena tako, ostala je „na ledu“ i nedorečena, osobito u vremenima dubrovačke strepnje osnažene špijunskim izvještajima da joj Mleci kane oteti Ston. U tim „zamagljenim političkim igrama“, bosanskog je kralja, osim Dubrovnika, u pomoć pozvao i grad Kotor osvojen od Mletaka. Izrazili su želju da će se radije podložiti Tvrtku nego Veneziji... Dubrovnik je, gledajući poprijeko na Tvrtka, o Kotoru imao svoje snove - i sam je želio uz pomoć galija iz Đenove skršiti mletačku vlast u tom gradu. Zbog toga je dubrovačka netrpeljivost prema kralju Tvrtku postala otvorena, a napetost među Bosnom i Republikom izuzetno zaoštrena. Do izmirenja je došlo tokom 1379. godine.

Rat za ugarsku krunu

Uvid u politička gibanja na Jadranu, Tvrtku su diktirala jačanje bosanskih strateških uporišta na morskoj obali. Tada je izgradio tvrđu sv. Stjepan, kasnije preimenovanu u Novi, s namjerom da bude bosanski trg soli koji neće ovisiti o Dubrovniku. Grad i trgovište Novi otpočeo je podizati 1382. godine.[1] U vrijeme izgradnje tvrđave, umrla je Tvrtkova supruga, kraljica Doroteja, a u vrijeme otvaranja trgovišta, u Budimu je umro moćni ugarski kralj Ludovik. Kraljicom je postala njegova dvanaestogodišnja kćerka Marija. Naravno, u njezino je ime vladala majka, kraljica Elizabeta, kćerka Stjepana II. Kotromanića. Ali, u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu budilo se nezadovoljstvo protiv dviju žena, makar i kraljica, na kormilu države. Tako je neraspoloženje posebno potresalo Slavoniju i Hrvatsku, u kojima se formirao cijeli politički pokret sa zahtjevom da se za ugarsko-hrvatskog kralja ustoliči pretendent Karlo Drački.

Malodobna je kraljica Marija nabrzinu i bezvoljno,  „gotovo na silu“ udata 1385. za Žigmunda Luksemburškog. Mladoženja, nezadovoljan i okružen hladnim prijemom mladolike supruge, odmah se po svadbenoj svečanosti vratio u Češku.

Tvrtko, ratnik pod sretnom zvijezdom

U sjenci tih političkih smutnji i proplamsaja pobuna protiv kraljicâ, Tvrtko je procjenjivao moguće poteze koji bi Bosni mogli koristiti. Javno i tajno otvara komunikacijske veze s Venezijom oko opremanje prve bosanske jadranske flote, kupuje jednu a naručuje još dvije galije. Posebnu pozornost  skreće k  pograničnim gradovima Hlivnu, Glamoču i Duvno, koje je doduše naslijedio od bana Stjepana a on ih je, mada su pripadali hrvatskim „kraljevskim zemljama“ ugarskog suverena, prešutno preuzeo i „puzajućom procedurom protoka vremena“ unio u bosanske gruntovnice. Sada je rušio stare vlasteline i postavljao nove, odane gospodare po rubnim gradovima Zapadnih strana.

„Humsko pitanje Elizabetina miraza“ Tvrtko je smatrao zauvijek završenim.  Nije ga dao i neće ga nikada dati. Osjećajući se neporecivim vladarem, unosi ih u svoju kraljevsku titulu!

Tek što je kralj Žigmund Luksemburški napustio Budim i vratio se u Češku - u Budimu se pojavio  Karlo III. Drački! Biskup Pavle Horvat ga kruni, proglašava kraljem i – sukob raste do krajnjih granica „građanskog rata“ među suprotstavljenim stranama! U kolopletu političkih intriga i zveketa oružja, pretendent dijamantne krune na glavi – ostaje bez života i bez glave! Za urotu i ubistvo je optužena Marija, pa je pristalice kralja Karla III., zajedno s majkom Elizabetom hvataju i zarobljene sprovode u Zadar. Elizabetu je snašla stravična smrt davljenjem. Usmrtili su je pred očima njezine kćeri, kraljice Marije!

Nevoljeni se mladoženja Žigmund Luksemburši u tom trenutku uključio u razvoj tih historijskih vremena s nakanom da spasi svoju mladu, još neljubljenu supruga. Ojačao je vojne utvrde po Dalmaciji i Hrvatskoj, pridodao nove vojnike i nagomilao oružje..

Tvrtko je dobro shvatio: Što je Ugarskoj gore – to je Bosni bolje! Podržao je oporbu i pod stijegom „borbe za kralja Karla“ – i priključio joj se aktivnije nego što se itko nadao.  Tvrtkove su postrojbe izuzetnih, uvježbanih i izdržljivih Bošnjana prešle zapadne granice i sudarile se sa Žigmundovim braniteljima dalmatinskih gradova. Jedino što je „opipljivo“ Žigmund uspio – bilo je da oslobodi svoju Mariju 1386. godine.

Tvrtko, ratnik rođen pod sretnom zvijezdom, mogao je već od mjeseca  jula 1387. bilježiti prve veće rezultate svog pohoda: zauzeo je tvrdi Klis i iz njega nasrnuo na Split, zatim na okolinu Zadra, pa na Vranu i tvrdi Nin. Branitelji Nina bili su nepopustljivi, pa ga Tvrtkovi vojnici napustiše i uzeše drugi, Ostravicu, 1388. godine.  Tada su svi shvatili da se Tvrtko borio za svoj groš i svoj interes, za interes Velike Bosne!

U međuvremenu, Turci su zakucali na njegova bosanska vrata: prvi put 1386., a potom, u ljeto 1388. – drugi put. Tada je upao veliki odred pod tugom zapovjednika Šahina kod Bileća. Sačekao ga je Tvrtkov vojvoda Vlatko Vuković s Bošnjanima - i potpuno sasjekao!

Zbog turskog upada i preraspodjele svojih četa, Tvrtko je smanjio opseg ratnih razaranja gradova na hrvatskom jugoistoku, ali ih je silovito  pritisnuo opsjedanjem i zatvaranjem, do isticanja bijele zastave i pristanka da se bez ubijanja i rušenja prepuste u bosanske ruke.  Predstavnici Trogira prvi su otvorili vrata pregovorima i najavili prepuštanje svoga grada pod Tvrtkovu jurisdikciju. To će isto, jedan za drugim, najaviti i gradovi Split i Šibenik. Utvrđeni su rokovi predaje. Split je dobio posljednji rok: 15. juna 1389.

U tom predahu, kralj je poslao srpskom knezu Lazaru značajnu vojnu pomoć na Kosovo - odred Bošnjana pod bajrakom proslavljenog bosanskog  vojvode Vlatka Vukovića Kosače. Taj neusporedivi sudar vojski s bezbroj mrtvih vojnika obiju zaraćenih strana, uključujući i slavne smrti osmanskog sultana Murata I. i srpskog kneza Lazara, odigrao se na Vidovdan, 15. juna 1389. Taj najveći srpski poraz u historiji traumatično je preoblikovao srpsko nacionalno biće, čije posljedice traju i u najsuvremenijim vremenima.

 

Tvrtko, „kralj Bosne, Dalmacije, Hrvatske, primorja i Raške“

Tog dana i grad Split je pao u ruke bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića. Deputacije hrvatskih i dalmatinskih gradova te otoka stizale su da kleknu pred kralja Tvrtka sve do kraja aprila 1390. godine. Uz nabrojane gradove, Tvrtko je postao neporecivim gospodarom i otoka Brača, Hvara, Korčule, Šolte i Čiova. Od tog je vremena u naslovu kralja Tvrtka piše da je „Božjom milošću slavni kralj Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja i Raške“.

Bio je slavan i moćan, u naponu muževne snage - i sâm, udovac već osam godina. Posredstvom austrijskog hercega Alberta III. Habsburškog, tražio je jednu pristalu princezu za suprugu. U jeku pregovora  kralj je naprasno umro, na dan 10. marta 1391. godine, najvjerovatnije u 53. godini života.  Sumnje u njegovu neprirodnu smrt još nisu zatvorene. Naime, gotovo istodobno umrli su kralj i njegov najvjerniju saveznik Ivan Paližina, obojica žestoki protivnici kralja Žigmunda i njegove supruge, kraljice Marije, po majci Bosanke.

Kralj Tvrtko je s Dorotejom imao sina Tvrtka II., a sa (povijesti) nepoznatim ženama, još dvojicu sinova: Ostoju i Vuka. U kasnijim vremenima, bosanskim će kraljevima biti dvojica od njih: Tvrtko II. i Ostoja.

Današnji Bosanci i Hercegovci, osobito od proglašene neovisnosti države Bosne i Hercegovine, oživljavaju sjećanje na najvećeg bosanskog sina povijesne Bosne i njezinih povijesnih granica. U brojnim gradovima ulice nose njegovo ime. Na trgovima i parkovima – pojavljuju se suvremene majstorski izrađene skulpture. Spominje se u stihovima. Uglazbljuje se njegovo ime... A BiH je, uza sve stoljetne nevolje koje su je udarale, ubijale i komadale -  u svom najvećem dijelu sačuvala granice Tvrtkove bosanske kraljevine. To je, ipak, trajna Tvrtkova zasluga i trajna kraljeva baština.

---

[1] Pripadao je kasnije Hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači, koji je u njemu umro 1466. pa se po njemu i zove Herceg Novi.