15. kol 2019.

IZGON IZ RAJA



ibrahim kajan

IZGON IZ RAJA


Stotinu puta dušu predadoh, ali mi je svaki put vrati Gospodar moj
Želeći mi pokazati kako se trebam golemim strpljenjem opskrbiti
i ljutu patnju sam samcat podnositi, kako trebam biti nijem i bešćutan
poput kamena šutnuta,
tjerajući od srca zle primisli i osvetu i uskratu brižnosti prema najbližima
koji su se pokazali najgorim.

Pokaza mi Gospodar moj ono što je samo svojim miljenicima pokazivao,
a nekima ni od njih nije sve podario.
Proširio mi je grudi da ne rasprsnu od čežnje koju nisam nikako mogao zadovoljiti
dugim putovanjima po svijetu,
ni ljubavlju prema onima od kojih sam bio rastavljen,
ni pjevom sto tisuća poredanih anđela  do samog Graničnog Lotosa.

Tek jutros, budeći se u poharanoj pustari koja mi bî baština plemenita,
shvatih koliko je bila golema Gospodarova ljubav prema meni,
Ljubav Ljubljenog i Beskrajnog data sićušnom i nevidljivom:
Mislili smo da su stvari i pojave kojima se opiremo
zagradile prolaz svijetu prema našim srcima, ali nije tako:
srcu smo svome zagradili prolaz prema svojoj kući, domu svome,
kozmosu pod crnim pokrovom iz kojeg trajno struji Džibrilov glas.
Zar me ne čuješ? – kaže.
Zovem te jer ja ne napuštam – kaže.
Stvorio sam te kao samoću, kao ranog Adema, bez oca i bez majke.

Prekrih se pepelom, skrih tijelo postiđenim listovima,
Vitak krik od srca otisnuh da gorje humsko zadrhta i raspuknu od strašnog udesa
pa mi ponudiše skrovište u otvorenim spiljama – kući šišmiša i crnih udovica.

Tako me svijet nije vidio i tako ja nisam vidio svijet.
Hranih se samoćom noć i dan, tolika je bila moja glad za njom!

Ona je samo sjećanje na moga dobroga oca,
Onoga od gline i od vode, koji je rođen bez oba roditelja, a nije bio siroće.
Koji je zaveden i davno iz Raja, iz lijepoga Dženneta, protjeran.


Mostar, 10. XII. 2007.


IZGON IZ RAJA

ibrahim kajan IZGON IZ RAJA   Stotinu puta dušu predadoh, ali mi je svaki put vrati Gospodar moj Želeći mi pokazati kako se trebam gol...