3. lis 2015.

JEDAN JE GENIJ IZ BLAGAJA



Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan


Istina je: Mostar je glasovit po čudesnom graditeljskom naslijeđu i Starim mostom neimara Hajrudina iz 1566. godine. Ali, Gradu s Mostom slavu su ipak pronijeli njegovi pjesnici, s prvim, poteklim iz vladarske kuće moćnih Kosača, do najmlađih izraslim iz njegove guste historije koja ga čini svojim i svjetskim. Iz svog je političkog Blagaja, slobodoumni Herceg Šćepan, i „ne znajući“, presadio duh plodotvorni u budući grad na Neretvi – spajajući mu obale zaljuljanim mostom na lancima.
Akteri političkih zbivanja, koliko god upravljali svijetom, zaboravljaju se, a kreatori misaonog i umjetničkog oblikovanja vremena – pamte se i slave, više ili manje, stoljećima... 


Iz Blagaja se vinulo ime Fevzijino...

Prisjećam se jedne dobrohotne, državničke situacije kad je predsjednik SIV-a Džemal Bijedić (čini mi se 1970.) preveo preko Stare ćuprije u Mostaru Šaha Rezu Pahlavija, a Šah mu, rijeku prelazeći, reče: „Na našim se učilištima, ekselencijo, proučava i Bulbulistan vašega Fevzija Blagajca…“  Predsjednik je – zanijemio;  savjetnici ušutjeli. Te, 1970. godine, nekoliko je živih znalo za prvo cjelovito djelo koje je neki Bošnjak napisao na perzijskom jeziku. Tri godine kasnije, sarajevska je Svjetlost objelodanila prvi put u bosanskom jeziku djelo iz 1739., u prijevodu „hitno traženog“ znalca odgurnutih znanja -  Džemala Ćehajića. 

Ko je bio šejh Fevzi? Po onom što su doznali i zapisali Ćehajićevi  prethodnici – dr. Bašagić, dr. Bajraktarević, Handžić, Šabanović i Hasandedić – malo je: tek za minijaturnu biografsku bilješku – nasuprot živom djelu koje plovi kroz vrijeme poput mudre oaze čovjekovog duha!

Rođen je u Blagaju između g. 1670. i 1677. U Mostaru je stjecao prva znanja a proširivao ih i uzvisio na Galati, u tekiji mevlevijskoj, zaranjajući u duboke vode tesavvufa, poglavito Mesnevije Dželaludina Rumija. Vrativši se sa studija u Mostar, postavljen je za profesora perzijskog jezika u Derviš-pašinoj medresi. Istodobno je i šejh mevlevijske tekije, u sklopu koje drži katedru Mesnevije, „rasadnik umnih“ koji šire ljubav govoreći „Dođi, prijatelju, ti samo dođi, vjerovao u idole ili bio obožavatelj vatre, ili bio bezbožnik… Ti samo dođi!“ Kada je 1707. na ahiret preselio mostarski znanstvenik, Mustafa ef. Ejubović, napisao je „Munadžat Fevzija – Uzvišenom Bogu, neka je preuzvišena Njegova veličina, radi uklanjanja kuge i kolere“, u tonu neprebolne tužbalice za odlaskom „znanja ovoga svijeta“…   Fevzi je bio, neosporno, veliki domoljub. Mada u 60. godini života, nije dvojio ni jednog trena hoće li krenuti u odbranu domovine kad ju je, bez najave rata, surovo napala Austrija 1737. godine. Sudjelovao je u „Boju pod Banjalukom“, vrativši se živ i tužan, ostavljajući svjedočenje u tri kronograma posvećena događaju od kojeg se narod, bez tuđe pomoći, odbranio.

Dvije godine kasnije, taj je posljednji veliki pjesnik osmanskog razdoblja, napisao prozno djelo protkano stihovima Bulbulistan, usporedivo s najvećim klasičnim djelima perzijske književnosti. „Uz Beharistan Džamija i Đulistan Sadija Širazija, njegovo djelo pripada općeljudskoj civilizaciji“, kaže Abbas Ariazand, poštovalac stare svjetske književnosti. Umro je 1749., ali niko ne zna gdje je pokopan. 

Fevzijevo filozofsko-pedagoško djelo toliko je fasciniralo Milivoja Malića (1897.-1935.), poliglota iz Rijeke, da ga je preveo na francuski i doktorirao na Sorboni g. 1935. „Malić ukazuje da je Bulbulistan nastajao u Mostaru i Blagaju, te da su sve okolnosti i karakteristike ta dva grada, čitav njihov prostorni, društveni i duhovni kontekst i ambijent, nedvojbeno utjecali tokom pisanja Bulbulistana, i svakako umnogome odredili žanrovsko usmjerenje njegovog djela“ - misli dr. Naim Karahalilović. Umro je mjesec-dva kasnije kao Milivoj Mirza Abdurahman Malić u 38. godini život. Ipak, prije nego što je sklopio oči, uspio je pogledom dotaknuti svoje u Parizu objavljeno kapitalno djelo. Dženazu mu je u Rijeci, na Sušaku, klanjao muftija zagrebački Ismet ef. Muftić. Zahvaljujući njemu, Bulbulistan je četrdesetak godina prije bosanskog, čitan na francuskom jeziku – jeziku tadašnjeg obrazovanog svijeta našega kontinenta. 
AVAZ, prilog SEDMICA, 3. 10. 2015., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar