24. lis 2015.

BOŠNJACI NISU ŠUTJELI



Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan



 DERVIŠ SUŠIĆ
Veliki pisac ali i Veliki inkvizitor

Na margini zagrebačkog simpozija o djelima Handžića, Bašagića i Mulabdića 1994., za riječ se javio i Teufik Velagić (1925. – 2013.). Počeo je tiho i jednostavno - da je rođen u Blagaju, „u familiji više-manje uglednoj i pismenoj, gdje smo dobivali novine, dnevne, i časopise, vjerske i stručne; knjiga se poneka kupovala ili se u kuću unosila.“

ŽAP i ŠAP
Sjetio se učitelja:  muslimana iz Blagaja, prije njega učiteljice, žene popa blagajskog, pa katolkinje. „U ono vrijeme bila je Jugoslavija, tri plemena, jedan narod, tri vjere… U Mostaru u gimnaziji do V. razreda, pred rat bilo je i tako i tako, fino, ali pred rat se osjetilo zaoštravanje situacije, nacionalne, vjerske i socijalne. Pisalo se ŽAP ("Živio Ante Pavelić"), već pred rat. Govorilo se onda o onoj ŠAP ("Šuti a pamti"). Okupacija, rat. Talijani došli, Nijemci došli, ustaše… U Blagaj su došli, mi kažemo - s Brotnja ustaše - u seljačkom odijelu, s puškama na kanafi…  Hapse se nevini i ugledni Srbi iz Blagaja i okoline, da vas ne zamaram s tim. Neki se puštaju, a neki se ubijaju, onako nevini k'o od majke rođeni. U Mostaru su isto tako radili, Hercegovina čitava tako… Neretva nosi lešine. S mostova se bacaju po noći nevini Srbi ubijeni, sutradan iza pećina čakljama vatrogasci lešine guraju do Neretve… Tako su ljudi iz kuća, iz ureda, iz kancelarija, iz radnji, Jevreji sa zvijezdama otpremljeni… „Osuda je bila jednoglasna od strane svih muslimana, bile su rezolucije... Razočarenje i šok. A meni, tek 16 godina...“  
Teufikovo emotivno predočenje u udžbenicima nepostojeće atmosfere „nelagodnog vremena“ – otvorilo je i provaliju u kojoj su nestale rezolucije koje je spomenuo, važni dokumenti našeg antifašističkog kapitala. Muslimanske rezolucije iz 1941., u Pavelićevoj endehaziji? Službena historija nove Jugoslavije ih je prezirala! Prezirali su ih zbog toga što nisu pripadali licenciranoj avangardi, KaPeu, nego – vjernicima i ulemi. A oni, smatralo se, ne mogu biti „napredni“, ponajmanje - antifašisti.
Čitaoci „Oslobođenja“ nisu saznali za te dokumente iz simpozijskog referata dr. Muhameda Hadžijahića pročitanu u Drvaru 1971. g., nego posredno, kasnije, kad je prokuljao „partijski bijes“ pisca Derviša Sušića, u pamfletskom „Paregnonu“ (1980.), prethodno feljtoniziranom u toj novini. On nije analizirao ni Sarajevsku ni Banjalučku rezoluciju, ni Bijeljinsku a ni Mostarsku – smatranu najoštrijom u osudi ustaških zločinima. Inkvizitoru su smetali stavovi uleme o marksizmu objavljivani u „Glasniku IVZ“, te protokolarna reisova obraćanja najvišim strukturama NDH! Smetale su mu biografije, osobe, od kojih su neki godinama robijali za svoje hipotetične greške.

Mostarska rezolucija
Zašto su Sušiću te rezolucije iz 1941. „nevaljale“? Npr. Mostarska: Osuđuje „nebrojene zločine, nepravde, bezakonja i nasilna prevjeravanja koja su učinjena i koja se čine prema pravoslavnim Srbima i drugim sugrađanima“, „ubijanje i mučenje nevinih, otimanje tuđeg dobra, te prevjeravanje pod okolnostima koja isključuju slobodnu volju“;  Osuđuje likvidaciju „deset nevinih Muslimana“, te „ubistva i progone Muslimana, pod izlikom srpstva, komunizma, gajretovštine sokolstva, jeneze, jerezastva itd.“
Rezolucija odbija „od časti i imena muslimanskoga sve ono što nam se od nekih pojedinaca zlonamjerno podmeće, da sa sebe prebace odgovornost na nas…  Osuđuju, taksativno, sve vidljive manifestacije fašizma, znajući da crnokošuljaš već ide po potpisnikovu glavu! Prvi su potpisali hafiz Omer Džabić, hercegovački muftija u miru, Ibrahim Ribica, privrednik, Husein Ćišić, narodni poslanik, Ibrahim Fejić, kasniji reis-ul-ulema, otac petorice partizana, pa hafiz Husein Puzić, Smajo Ćemalović, bivši gradonačelnik, Mustafa Pašić, Hadži Ibrahim Slipićević, Omer Kalajdžić, dr. Salih Komadina, sin Mujagin, Sulejman Krpo, Smail Grebo, Smail Džudža, Salih Popovac, Ahmed Avdić, Šaćir Muratović, Ahmed Behlilović itd,
Izranjanje tih dokumenata protjeranih iz historije, govori o časnim vrlinama Bošnjaka u neljudskim vremenima. A Velagićevo pripovijedanje o sebi u dobu odrastanja i košmara, sugerira historiji kao nauci –da nema nauke bez ljudskog srca.

AVAZ, prilog SEDMICA, 24. 10. 2015., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar