10. lis 2015.

LIJEPO ČUDO U KONJICU



Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan


 Ćuprija Haseći Ali-age u Konjicu

Osim ljudi, najzanimljivije, najplemenitije i najljepše pojave na svijetu svakako su njihova dobra djela pridodana svijetu. Od opipljivih i vidljivih – to su mostovi! Ako se sve u namjeri graditelja potrefilo i sastalo s vizijom „božanskog porijekla“– onda nema sumnje da je pred nama vrhunac čovjekove dobrote darovane drugim ljudima. 

Most o kojem govorimo, nakon što je već bio historijom progutan, poput ponornice što je u zemlju uronila, i on je – ponovno iz vremena izronio! Pa hajde, da razaberemo iz vremenskog gustiša, otkuda mu je graditelj, kada ga je podigao i šta mu je bilo „zapisano“. Mi smo ga, rođenjem novovjeki, spoznavali na dva načina: čitajući putopise Evansove i Renerove, koji su ga vidjeli 1875. i 1885., pa su ga ganuti ljepotom, svrstavali u probranu listu remek djela koja su na ovom svijetu vidjeli. Drugi je način našeg uvida – s obale Neretve: vidjeli smo jake, masivne podupirače preko kojih je bila položeno tijelo mosta. Most? Nije ga bilo. Bio je srušen. Miniran od njemačkih vojnika u rasulu i bijesu poražene sile, godine 1945. Te je godine most imao 273 godine… U ono vrijeme špijunskog i vojnog turizma engleskog i austrijskog, Evans i Rener još nisu znali da je most izgrađen, zaboravljenim pa naknadno „otkrivenim“ podatkom, godine 1682.  Evans je ostavio uz crtež i zapis: „Preko rijeke poznate kao pod imenom Neretva dugim i lijepim kamenim mostom, najljepših od svih ovdje dosad viđenih, osim onih u zidinama glavnog grada, povezano je nekoliko kuća na bosanskoj obali sa Konjicem na suprotnoj strani. Most je jedan od najstarijih historijskih spomenika u pokrajini i govori se da je djelo Hvalimira srpskoga kralja (vladao u prvoj polovici XI stoljeća i oženio se sestrom svog vazala bosanskog bana Nikole), ali su ga kasnije Turci nesumnjivo obnovili. Građevina je živi svjedok starodrevne veze između Bosne i Srbije.“ Nije ni čudo da je Evans svugdje „vidio Srbe“, jer je zbog njih i došao u Bosnu, da ih podupre u „spontanom ustanku“ te, 1875. godine.

Istu su legendu ispričali i Reneru o onom Hvalimiru (kojeg smješta čak u VII st.) ali se autor, osjetivši nešto sumnjivo u tom kazivanju, kritički distancirao i priklonio „mišljenju Turaka“, bezbeli lokalnih Bošnjaka, da ćupriju treba vezivati za Ahmed-pašu Sokolovića i godinu 1715., To je mišljenje utjecalo i na trećeg značajnog putopisca, Roberta Michela, pa i on, sa svoje strane, pridonosi daljem osvjetljavanju historijske pozadine Starog mosta u Konjicu. Ali, osim sličnosti u graditeljskoj vizuri konjičkog mosta s višegradskom ćuprijom na Drini, nauka nije mogla pronaći - Ahmed-pašu Sokolovića. Nema ga. 

Čudno je to da nijedan od spašenih arhivskih dokumenata ni jednom jedinom riječju ne spominje gradnju konjičkog kamenog mosta, niti ime njegova graditelja. Ono što se pouzdano zna, jest podatak „crno na bijelom zapisan“, iz zaklade glasovitog mostarskog vakifa Karađoz-bega: na tom je mjestu, ili 20-tak metara naniže, bila njegova zadužbina – „njegova ćuprija na Neretvi u Konjicu“. Bila je očito građena od trošna materijala, drveta, podložna čestim popravcima. Jednom je preko nje jahao poviši stambolski funkcioner, Haseći Ali-aga, pa konju, u nevakat, propade noga kroz truhle daske. To je agu rasrdilo. Povratkom iz svog zavičaja, ostavio novac da se u Konjicu sagradi solidan most. Predaju je zabilježio A. Nametak, navodeći Stolac njegovim zavičajem. Kasnija potraga H. Hasandedića za historijskom identifikacijom Haseći Ali-age, utvrdila mu je Blagaj rodni mjestom, a Kolakoviće njegovom porodicom.
Nakon 70 godina žudnje za izgubljenom vedutom svoga grada, prosinula je nada u njegovu obnovu, jer je godine 2003. stavljen na privremenu listu nacionalnih spomenika. Deset godina kasnije ista Komisija za spomeničku baštinu – zbog novih spoznaja (o vakufnami!) koje nije imala – „donese ispravak“: „Most u Konjicu je - vakuf Haseći Ali-age Kolakovića.“ 

Da, čudesna je ljepota izrezana u kamenu, u obliku djela koje služi ljudima: most na nevidljivoj granici Bosne i Hercegovine. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 10. 10. 2015., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar