31. lis 2015.

AUTOBIOGRAFIJA HUSEJNA ĐOGE DUBRAVIĆA



Historija iz zasjede


Piše: Ibrahim Kajan


                                       Husejn Đogo Dubravić
                             (Mostar, 1880. - Gradačac, 1961.)


„Na bregovitoj poljani visokog zagorja, tamo između travne Treskavice i vrletne Zelen-gore, a na glavnom putu koji vodi iz poriječja Drine u krševite provalije Neretve, nalazi se malo mjesto Borije, poznato radi dobra zraka i vode. Na toj planinskoj visoravni ističe se svojom visinom i tvrdom građom trokatna kula Hajdar alajbega  Čengića…“ – tako započinje roman „Sreća mladog Ljubovića“. Generacije nakon 1945. g. za njega nisu nikada čule. Vidjeli smo (1996.) njegov prvi nastavak u požutjelom Novom Beharu iz 1933. U obliku knjige nije postojao. Čengići sa Zagorja, mostarski dizdari Lakišići i nevesinjski bezi Ljubovići, protagonisti su romana izraslog iz balade Svatovsko groblje na Morinama. Ime autora Husejna Đoge Dubravića novim naraštajima nije ništa značilo. Znali su ga rijetki iz historija bošnjačke književnosti zaslužnog dr. M. Rizvića.

Tada nam je, u martu 1996., taj komplet otvorio Nijaz Dubravić, sin u arhiv bačena pisca. Dao nam je i očevu smrtovnicu iz 1961., iznenada umrlog u Gradačcu. Iznad kahve, njegova nam gospođa pruži i list grafitnom olovkom ispisan, životopis.

Autobiografije su najbolji izvori iz kojih nastaju historije, čak i pod cijenu nekritičnosti! One su poput živih svjedoka na sudištu bahatih povjesničara – a njih, životopisa, nažalost, nema puno u bh. pisanoj proizvodnji.

 „Rođen sam 3. V 1880. u Mostaru, u Predhumu, u Đoginoj ulici. Ime mog oca je Alija, umro 1900., a ime majke Abida, rođena Smajić iz Mostara. Moje porodično ime je Dometak ("spicname") a pravo ime je Glušćević. Radi prezimena Đogo (prije tog Gjogo) imao sam u životu neprilika, pa sam stoga promijenio prezime u Dubravić 1933. g. U to vrijeme jedan Đogo, Sabit efendija, bio je u Mostaru potkadija, oženjen od Karabega. Umro je bez potomstva, a njegov imetak (čitava desna strana Đogina sokaka pripala je Aliji (mom ocu), Hamidu i Mustafi, trojici braće, a četvrti brat Husejn (po njemu mi otac to ime nadio) poginuo je na Vrapću braneći Omer-paši i njegovom zamjeniku Poljaku Skenderu Jelinskom prolaz iz Bosne u Hercegovinu. Imao sam tri brata i tri sestre, ali je sve to pomrlo u ranoj mladosti. Pomrli od ospica (crne boginje). I ja sam bolovao tu bolest, ali je preturio, a bolovao sam i šarlah kao dijete i umalo me nisu živa zakopali. Bio je grob iskopan i hodža došao u naše dvorište, da obavi sahranu i - u posljednji čas maknuo sam nožnim palcem - i to me je spasilo!

Prvo moje školovanje bilo je - mekteb hodže Sefića. Onda je taj Sefića mekteb imao samo jednu dugačku sobu s pomičnim klupama, na kojima bi metali svoje sufare i sjedali na podu, a hodžino mjesto bilo je u kutu na mehkom šiltom, sa dugim štapovima (prutom) i sa falakama na zidu. Stariji đaci učili bi mlađe bez ikakva reda, pa je zato uvijek bila graja i galama u sobi. Osobito je bio živ i odrastao Husaga Ćišić, pozniji načelnik Mosara i političar kontra Švaba…

1897. upisan sam u gimnaziju… Prvi direktor bio je Bedjanić, a nastavnici Jaković i Odić iz latinskog, Pichler iz njemačkog, Brakčević… Svršivši treći razred, pošto sam bio dobar đak i dosta odrastao, savjetovao mi direktor i razrednik da pređem na učiteljsku školu u Sarajevo i da će mi Zemaljska vlada dati badava konvikt.

Mojim odlaskom u Sarajevo, osta moja stara majka udova i samohrana. Ona je tkala "bez" (platno) i sebe hranila, pa čak i meni u Sarajevo slala koji paketić jela. Od stalnog tkanja ljeti i zimi dobila je reumu u nogama i stoga nikad nije išla u komšiluk, a osim toga je imala "bruh", koji je dobila pri zadnjem porađanju. Naime, isti dan kad je rodila, morala je cijepati drva i peći kahvu - svekrvi, koja je bila kao neka nazovi učiteljica. I zbog te svekrvine kafe moja je majka kroz čitav život nosila tu bolju…

Prefekt konvikta prve godine mog dolaska, bio je Edhem Mulabdić. U to doba (1900.) pokrenut je list Behar. U 2. godištu štampana je moja crtica o školovanju omladine…“ Pri kraju „prekinute autobiografije“ spominje svoje profesore, "ispit zrelosti" u julu 1904… i seljakanje s majkom tragom učiteljske sudbine.

Šta reči? Vrijeme izbija iz svake riječi, iz svakog zareza. Panorama tuge i stalnog počinjanja iznova.

AVAZ, prilog SEDMICA, 31. 10. 2015., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar