30. sij 2012.

FASCINANTNI PROZNI SVIJET PJESNIKA AMIRA BRKE


 Amir Brka

 

PROMIŠLJENA I OSVIJEŠTENA KNJIGA

Amir Brka: Monografija grada; Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj 2001.


Djelo o kojem je riječ, Monografija grada[1], pročitao sam lani, nekoliko dana nakon što sam ga dobio s posvetom: Ibrahimu Kajanu, dragom prijatelju. Autor romana Amir Brka istodobno je i autor posvete, pa, dakle, nije samo laureat nego i onaj koji ima zasebnu vrijednost u mojoj biografiji. To u našem slučaju znači da o svijetu i dosad dotaknutim sadržajima u njemu jedan od drugoga prihvaćamo elemente mišljenja kojim pokušava, svaki za sebe, oblikovati bar privid one presudne uporišne tačke na kojoj počiva, o koju se odupire, naša umnožena zbilja, naše fiktivno i aktualno, naše virtualno i naše povijesno.
Iz tako predočene zbilje izranja njegov pisani govor razdijeljen naslovima u dvadeset i jednu priču s Epilogom, a te priče, najposlije, i jesu ono što sam uvijek znao pri susretu sa samim autorom: to je struktura, duhovni mozaik strastvene težnje koja bi najradije da se šutnjom kaže (gotovo) sve, to je roman ostvaren, rekao bih, prirodnim redoslijedom bića koje se ispovijeda, pa bi se teorijski dalo prije opisati re-konstrukcijom, a ne de-konstrukcijom, ali i izuzetno dobro pogođenim Kazazovim iskazom da je autor Monografijom grada romansirao zbirku priča, kao što je prethodno, uzdižući inačice autobiografije u prostor imaginativnoga, očudio prostor svoje prozne zbilje neobičnim potezom, tj. tvrdnjom da vremena, i to vremena kao povijesti, u Gradu nije bilo sve do naših dana, a to će reći: sve do trena u kojem autor započinje svoju priču. Tamo gdje nema vremena, primjerice u bajkama i mitovima, prostor je čudesan sam po sebi, likovi, ma koliko bili iz zbiljskoga svijeta, ma koliko shvaćali irealnost nepovijesti i ma koliko joj se snažno opirali, postaju nevjerojatna suprotnost svojim vlastitim intelektualnim nakanama i gestama, postaju očuđeni, magični - u mjeri svoga unutarnjeg, karakternog zova što ih, u srazu sa samom zbiljom, čini lomnim, ranjivim, nerijetko prokazanim i - najposlije - tragično smrtnim.
Evo nekoliko primjera kako narator predočava obrise svijeta i ljudi u svijetu svom sugovorniku (tako bar sam kaže: A ja šutim o svemu četiri godine, ali me razdire potreba da nekome ispričam… Pa, eto… Meni je lakše, a ti šuti, i nemoj zbog onoga što nema s tobom veze stvarati sebi probleme...), na način duboke potrebe za ispoviješću. Dakle:
”Trudio se pri tom, zapravo, doseći, shvatiti onaj tren u kojem je ovaj što se pred njime izvija i muči prešao iz života u priču o životu. Još i više: razumjeti gdje je ishodište te toliko snažne vjere u priču kao smisao koji očiglednome mrtvacu omogućuje da i dalje živi na jedan poseban način - da egzistira kao opna priče, kao školjka koja je uvjerena da je ono što se u njoj nalazi biser bezmjerne vrijednosti, i koji će, kad iz sebe izluči dar za istinski žive, moći nesmetano sasvim nestati ispunivši svoju funkciju.”
”Moglo bi se nagađati o uzrocima svemu ovome. Nesumnjivo da oni vidljivi počivaju u tome što je grad, vjerovatno oduvijek, bio izvan povijesti u koju je sada ipak dospio: onamo gdje se građanski nazori i na njima zasnovani društveni odnosi smatraju neprikosnovenim, a to kalemljenje moglo je rezultirati samo jednim hibridom, jednim civilizacijskim mutantom.”
”Ipak, prije stotinjak godina neočekivano se pojavila ličnost dovoljno snažna da bi se mogla otrgnuti tom fatalizmu feudalističkoga beznađa (…). Kad čovjek bolje o tome promisli, mogao bi doći u iskušenje da povjeruje kako je uznositost mještana ipak bila opravdana, to jest kako doista postoji neka gotovo bogomdana misija toga grada. Jer kako objasniti da se onda kad su se stvari činile potpuno beznadnim, kad se moglo očekivati samo da mu neka kataklizma izbriše svaki trag - u tom gradu rodi čovjek koji će zaustaviti ono što se doimalo neminovnim…? A ni do kakvih se povijesnih, pogotovu ne do obiteljskih kauzalnosti ne može dospjeti u nastojanjima da se shvati ta ličnost. Moglo bi se, dakle, usprkos nesklonosti za takve ideje, početi govoriti o vrhunaravnim zadatostima, o intervenciji objašnjivoj jedino po principu Deus ex machina…”
Prostor romanesknog života, precizno omeđen, bosanski je gradić, nekoć značajno središte, što ga je ”sjebala Austrija” postavljajući po Bosni mapu svojih putova koji su stavili taj gradić ’Bogu iza leđa’. ”Njegovi počeci iz tako su davnoga i mutnog vremena da mu stanovnici već dugi niz stoljeća niti značenja imenu doseći ne mogu. A smatralo se da bi tajna mogla biti sadržana upravo u imenu…” Ako ime određuje, kako je uknjiženo u staroj latinskoj izreci, onda neprepoznavanje porijekla ili zaborav tajne imena jedinog zavičaja, supstance koja te određuje, postaje obilježjem dubinskog psihološkog određenja likova koji se kreću zadanom scenom i koji obitavaju u zaboravljenom pojmu. Reperkusije su slične onima kakve nalazimo u pripovjednim arhetipskim jezgrama. To bi sličilo Lukacsevoj ”epopeji koju je Bog napustio” ostavljajući iza Sebe prazninu koja na najstrašniji način svjedoči Njegovo odsustvo, u kojoj se tragično izokreću uspostavljene vrijednosti i gdje se kataklizmički sudaraju svijesti pojedinaca i cijelih naroda; u takvoj prozi ’psihologija junaka nerijetko je demonska’, a glavni junak, koji ispovijeda svoj svjetonazor, taj objektitet romana, ’muževno je zreli uvid da smisao nikada ne može potpuno prožeti zbilju, ali da bi se ona bez njega raspala u ništavilu bezbitnosti’.
Pogledajmo te udesnosti ljudi izvan povijesti koju Amir Brka razvija u cijelu malu antologiju prije svega nesvakidašnjih, osebujnih i neobičnih ljudi, nerijetko zamračenih osobenjaka samih po sebi, po svom izboru i svojoj pameti, ali i po nekom neobičnom diktatu kolektivne svijesti idejnog ludila koji preobražava jučer ’nesebične došljake’ u odvratne koljače bošnjačkih vratova, u masovne zločince prvoga reda.
Među nesvakidašnjim ljudima, koje i sam autor tako naziva, valjalo bi izdvojiti junaka Bibliografije koji grozničavo prelistava biblioteku, praveći popis svih djela, priloga na temu Grada, svih novinskih tekstova u kojima je Grad možda tek spomenut. On je, u svojim dvadesetim godinama, ”kad je počeo rat, bio vrbovan i upotrijebljen u korist jedne kvislinške vojne organizacije”, i tu je biografsku činjenicu, poput tamne mrlje, prekrivao povlačenjem od ljudi, na neki način od samog života. Zanimljivo je da Sartre, tražeći odgovor na pitanje Što je literatura?, ima sličnu digresiju koja na svoj način osvjetljava i junaka Brkine proze: ’Treba se sjetiti da su kritičari većinom ljudi koji nisu imali mnogo sreće i koji su, na rubu očaja, pronašli neko mirno mjestance čuvara groblja. Sam Bog zna kako su groblja tiha; a nema prijatnijeg groblja od biblioteke. Tu se nalaze mrtvi. Oni su samo pisali, odavno su oprani od grijeha što su živjeli, a o njihovom životu se zna, uostalom, samo iz drugih knjiga, koje su drugi mrtvi o njima napisali… A onda počinje čudna operacija koju je on odlučio nazvati lektirom. To je, u izvjesnom smislu, jedno posjedovanje: čovjek pozajmljuje svoje tijelo mrtvima da bi oživjeli. A s druge strane, to je i nekakav kontakt s drugim svijetom.’Tako Sartre.
A kad je umro Brkin Bibliograf, ostavljajući iza sebe 20.000 registriranih jedinica, ”u njegovoj je ostavštini pronađen svežanj papira koji je još jednom pobudio interes za tog nesvakidašnjeg čovjeka. Radilo se o autobiografiji.” U pronađenom je tekstu proslovom objasnio motive koji su ga tjerali da uradi ’svoj posao’, jer je smatrao da, ”nastojeći notirati sve što je o gradu napisano, mora registrirati i sebe koji o tome pravi bilješke”. U slijedećem iskazu izranja objašnjenje gotovo sufijske zbilje, tj. da svaka pojedinačna kap oceana sadrži u sebi cijeli ocean: ”I ne samo on, svaki je čovjek u tome gradu, stajalo je u proslovu, organizam kroz koji se projicira grad, i svaki stanovnik predstavlja, zapravo, svojevrsnu obnovu cjelokupne povijesti toga grada, pa bi, mislio je, svaki mještanin morao učiniti isto što i on: opisati svoj život, jer time kazuje grad…”
U Slikarevoj tajni, mladić koji je ”oduvijek bio neobičan”, svršeni student Likovne akademije, zatravljen, ”još uvijek u transu, kao da mu je duh izišao iz krhkoga tijela”, ”mrežao (je) linijama hrpe i hrpe hartije”, a ono što se među njima razlikovalo ”bila je jedino svjetlost”. Na njegovoj prvoj izložbi prezentirano je trideset platna s kompozicijom koja je dočaravala ”postupno pretapanje sive boje u potpuno crnu”. Sugrađani, ne mogavši doći do poruke, zaključiše da je Slikar ”sišao s uma”. Crno je, u psihologiji boja, prvobitni kaos, svijest koja supstituira, koja sadrži u sebi sve druge boje, dakako: uključujući i bijelu. Paralelne stvarnosti zapravo nema, nego je riječ o istodobnoj zbiljnosti: stvar je u tome što je ne vidimo, a to što ne vidimo nikako ne znači da ne postoji. Crno je dominantno određenje same priče, a to određenje proročki je znak što ga je iz jedne ’druge’, neporecive, ali nama nevidljive zbilje, donio Slikarev duh.
Za razliku od Bibliografa i Slikara, koji sami u sebi nose razloge svoje udesnosti, za junaka priče Izvan povijesti to se ne bi reklo, jer Amir Brka na samom startu ispisuje uputu koja ne dopušta lutanje: A kako se samo taj grad umio poigrati sudbinama svojih stanovnika!
Ništa u maloj gradskoj sredini, u ’gradu slavne prošlosti i nikakve sadašnjosti’, nije prepoznatljivije od ’poznatih familija koje su bile’. Grad bi ”stoljećima kultivirao neke porodice”, da bi, kad stignu na vrhunac svoje moći, bile pogađane nepopravljivim zlom što bi ostajalo kao konačni žig sudbine za cijelo dolazeće vrijeme: ”oduzimalo im bogatstvo i imetak, najčešće i pamet, a plemićke potomke izrađao u degenerike…”
Ali, ta uzvišena razina ’priznatosti i ugleda’ trajno je u ’nekorisnih ljudi’, koje bi na površinu izbacivao neki ’revolucionarni val’, proizvodila duboku žudnju skorojevića da, ubrzo nakon ’prvobitne akumulacije kapitala’, osvoje jedino što im je nedostalo - ugled. Računajući na poslovičnu bosansku zaboravnost, sami su proizvodili svoju prošlost, ukrašenu plemićkim atribucijama, preseljavajući prošlost, sada kao svoju, u modernija vremena povijesti. ”Takve je lažne plemiće grad kažnjavao. Zaustavljao ih je na pola puta što je vodio osvajanju potpune moći, izmetao ih u propalice, najčešće pijanice (…)”
U toj analitičkoj, sociološkoj vizuri, dolazi se do jednog od ključnih trenutaka (zaključaka?) koji bi nam mogli pojasniti samoubilačku bošnjačku destrukciju, tako vidljivu u nama aktualnom vremenu. Dakle: ”Propast stvarnih plemića i nastojanje talasa novoga gradskoga sloja da se s njima i u porijeklu izjednači zapravo su najtežu situaciju stvarali prvima, dakle upravo onima koji su grad osnovali i stoljećima ga održavali. Perfidno i neumoljivo oduzimajući im taj nâm, nemilosrdno se rugajući tome što im je omogućivalo da ipak nekako podnesu sve ostale strašne neprilike i svoju dekadencu - šta je grad time htio postići? Uništiti svoju bit, unakaziti svoje tvorce, izvrgnuti se u svoju protivnost? Je li grad tako, u stvari, najavljivao i ubrzavao svoj kolaps (…) Je li, dakle, grad izgubio i posljednju nadu u novu svjetlost ljudsku koja bi ga uspjela obnoviti, zatvoriti pukotine i otvoriti puteve stoljeća koja su mogla doći?”
Nema odgovora, ali - zar bi odgovori mogli biti strašniji od pitanja koja akceptiraju naš udes i putanju koja nigdje ne skreće?! Jer: ”ovdje su i sada toliko snažne iracionalne relacije koje do patološkoga osjećanja hendikepiranosti unakažuju ličnosti uspješnih ljudi, namećući im potrebu da se, na koncu, lažima izjednačuju sa onima što su potomci klase koja bi trebala predstavljati davnu i nimalo časnu prošlost”.
Nešto drugačije pripovijest je koja ponovno posjeduje ”ličnost” što se ”neočekivano pojavila”, zbog koje, ”kad čovjek bolje o tome promisli, mogao bi doći u iskušenje da povjeruje (…) kako doista postoji neka gotovo bogomdana misija toga grada” i, naravno, tog čovjeka koji iznenada intervenira u tom vremenu ”feudalističkoga beznađa” (prije stotinu godina!), preobražujući grad uvođenjem neviđenih svjetskih novosti napretka, drugog i drukčijeg!
Usprkos neobičnim elementima, očuđenoj atmosferi u kojoj se, doduše, ne dešavaju nenaravna čuda (budući da je najveće čudo kad u kasabi odjekne Mozartova kajda), taj uspješni junak, usprkos svim osobnim dosegnućima koja ga čine čovjekom stoljeća, ne može izbjeći tragediju svoga vlastitog udesa: imao je sina jedinca koji je u kasnijem dječaštvu pokazivao znakove duševnih poremećaja. Lijek se sastojao u činjenici da bi momka trebalo oženiti. Čarobni predmet, kojim čudesna proza mora raspolagati, ovdje je - novac. Mladić je oženjen. Svadba je opisana na način ’prepisanih’ prizora bajke: trajala je tri dana i tri noći, šenlučili su svi mještani, zajedno s gostima iz cijeloga svijeta. Ali - ljubavna je priča završila tragično. Nevjesta je umrla, a mladić je izvršio samoubojstvo. No, glavni lik nije potonuo u beznađu nevolja koje su ga počele opkoljavati: nastavio je izgrađivati svoj grad i ljude u njemu, u potpunosti riješen da od sebe i svoga grada načini ono što su nekada bili.
Ali, pripovijest pričana na način povijesti, nastavlja reakcijama na njegove akcije. Kako to uvijek biva, usporedo je rasla i mržnja onih koji nisu imali snage da ga prate, da mu se pridruže, da zajedno s njim ustaju iz kala u kojem su se nalazili. Rušilačke sile prepoznaju se u trenu opće kataklizme rušenja sistema i stupova društva; tako i ovdje, stampedom rata, ”oni koji su u sveopćem haosu vidjeli priliku da sve svedu na svoju mjeru”, učinili su što je trebalo: uništili sve u što su desetljećima gledali kao u znak svoje vlastite ništavnosti. Njega su odmah ustrijelili, a njegove zgrade i ostalu imovinu proglasili svojinom nove vlasti koju su formirali.
Sudbina profesora muzike pripada, po tipu neimenovanog junaka, onoj humanističkoj dimenziji za koju se snažno zalaže Brkina proza: prepoznavanju plemenitoga koje svijetu daje jedini i pravi smisao. Sudbina kasabe u susjedstvu, koja donedavno nije značila ništa, koja se pretvorila u grad i regionalno središte, narastavši fizičkim, demografskim bujanjem pridošlim ”probisvijetima, kuferašima, poluinteligentima, ljudima koji su bježali od vlastite prošlosti, i, osobito, ruralnoga elementa”, koji, u državi proklamiranih socijalnih jednakosti, počeše zapremati upravna mjesta, policiju, školstvo, medije itd. A ”kad je počeo rat, (ti samoproglašeni) pjesnici, slikari, ljekari i ostali ’ugledni’ žitelji tog mjesta na jedan potpuno prirodan način vratili su se sebi: pustili su brade i kose, prestali brinuti o izgledu (…) isukali kame i automatske puške, pa krenuli da vlastiti grad ruše, razaraju i pljačkaju, pokazajući kako on, zapravo, nikada nije niti postojao. Većina, koja to brojčano nije bila, ali elementarno jest, za većinu je načinila koncentracijske logore u kojima su ih pretvarali u dehumaniziranu masu i istrebljivali…”
Profesor muzike pojavljuje se gotovo na kraju priče koja se, očito, nije više dala ispričati sadržajem, nego karakternom studijom grada u nastajanju: Što je s njime? - pitali su se u gradiću iz naslova Monografije, u koji je profesor (s biografijom osnivača muzičke škole) često dolazio. Jedino su za njega, u cijelom regionalnom centru, koristili odrednicu punoga značenja: gospodin.
Progonitelji su ipak jednoga dana došli po njega s namjerom da ga odvedu. Pričekali su da se odjene: kad se vratio, pred njima je stajao, ”odjeven u frak i bijelu košulju, sa lakiranim cipelama, leptir-mašnom i cilindrom na glavi, ozbiljna lica, (i) mirno ih posmatrao...” Ta porazna slika civilizacija u sukobu, groteskna i istinita istodobno, pripovjedna je punina ’paralelnih civilizacija’ jednog te istog života.
I Slikar i Bibliograf i junak Nešto drugačijeg, i Profesor muzike izrazito su tragične figure dehumanizirane zbilje, i autor je pojašnjava (kao) sudbinom u zbiljnom kontekstu, uočavajući u njihovoj tragičnosti jedino što jest srh našega opstanka: njihovu živu čovječnost, onu dimenziju koja se ostvaruje u namjeri da se drugome dâ nešto svoje. Da je to jedino mjerilo koje nadilazi pojedinačna (nacionalna, vjerska - primjerice u Prijatelj kao Mišo), posve je bjelodano.
Malo je proze gdje središnji junak ostaje bez autorove naklonosti, ma kakav da ga je demonski udes zaveo i porazio. Tako, u Obješenici, osobenjak po pameti, kulturtreger kakvim danas doslovno vrve bosanski gradići i gradovi, u kojima lokalni politički skorojevići izgrađuju od njihova zbira lažnu bošnjačku kulturnu elitu, jedan se, dakle, takav proglašava ”presudnom osobom u životu pjesnika, iako je rođen gotovo pola stoljeća poslije pjesnikove smrti”. Paroksizam same ’građe’ po sebi je okrutan humor, pa sve što se i u najozbiljnijem tonu izgovori u sklopu tako ’fundirane’ prozne podloge postaje ironičnim odmakom, tragičnim humorom naših malih, a u malom gradu dodatno smanjenih života!
A u Monografiji grada, ključnoj prozi, žestokom psihološkom portretu koji potvrđuje jedan zapis Meše Selimovića o činjenici da ’ljudi kojima si učinio nešto dobro, koji godinama pokušavaju da ti to vrate i u tome se stalno iznevjeravaju, onda iznenada odluče da ti vrate dobro - paklenim zlom’, Amir Brka kazuje o očito potvrđenom pravilu koje još uvijek nismo uočili i uzdigli na razinu načela: dakle, u Općini je izabran neki prosvjetni radnik, s desetak objavljenih novinskih tekstova, da napiše Monografiju grada. Nakon jedanaest godina rad je poslan recenzentu - i katastrofalno ocijenjen. Poraženi autor, ne mogavši izdržati sramotu, jednostavno je nestao, odeslio. Ali, jednoć je neko donio časopis s tekstom o autorovu ’bivšem gradu’: vrvio je od mržnje, poznate istine bile su iskrivljene, svi su oklevetani i svima su pridavane karakteristike svojstvene samo najprimitivnijim barbarima. Najposlije, zaključuje narator konačnu izvedenicu tog spisa: ”Jednom riječju - valjalo bi srušiti i zatrti taj grad, preorati ga onako kako su Rimljani učinili s Kartagom. Bilo je to njegovo Ceterum censeo…”
Te herostratske porive, na čije se zbiljne realizacije očito nije dugo čekalo, nudi sama narativna struktura poput kakva rezimea nakon psiho-testa, ni u jednom trenutku ne bježeći od svog vlastitog pripovjednog modela: Motivi koji su ga nagnali na takav postupak prema gradu ’koji mu je dao sve’, neko se dosjetio, a to je općeprihvaćeno, leže u - njegovu kmetskom porijeklu. ”Preci su mu najprije bili prosjaci, zatim su se bavili hizmećarskim poslovima, da bi njegov otac uspio doći do namještenja gradskog žandara i omogućiti sinu određeno školovanje (…) Rušilački porivi predaka nisu nestali, nego su se samo, življenjem u gradu, uspjeli kultivirati, a mračni je atavizam, eto, morao na neki način progovoriti. I to tako perfidno da je vandalske porive svojih pređa, sada kondenzirane i nataložene u dubokim slojevima vlastitoga bića, pripisivao svojim bivšim sugrađanima.”
Zaista, valja parafrazom ponoviti jednu misao koja bi mogla reći da je ironija našeg vremena negativna mistika ovoga svijeta, kojoj, na suprotnoj strani, blješti humorni paradoks svijeta proze Amira Brke koja se tako ustrajno i tako bosanski trudi u razumijevanju ljudi i njihovih tragedija. Ja tako vidim roman, koji to možda i nije, ali svakako jest ono što tvrdi i sami Balzac: Svakom djelu pripada njegov oblik. A njegov oblik nije neviđen nego možda naslijeđen, ali na vlastitu ruku, od pikarskog romana, od Šeherzade i sličnih koji su opisivali život kao fikciju ili fikciju kao život. Otuda - ni ja nisam mogao drukčije napisati svoje mišljenje o Monografiji grada, knjizi koja tako duboko na tako malo stranica osvješćuje ovo doba, jedino koje nama pripada, jer mi ne pozajmljujemo svoja tijela mrtvima, osim, možda, Živom Duhu dobrih ljudi... svijeta koji nam pripada.
 Zagreb, 18. IX. 2002.

Objavljeno, u: DIWAN, 2002., br. 7-8


[1] Monografija grada Amira Brke nagrađena je kao najbolja knjiga za 2001. godinu u Društvu pisaca Bosne i Hercegovine. 

29. sij 2012.

ĐENANA BUTUROVIĆ, ZNANSTVENICA SVJETSKOG GLASA


ĐENANA BUTUROVIĆ
(29. VIII. 1934., Trebinje – 29. I. 2012., Sarajevo)



BUTUROVIĆ Đenana, prof., naučni savjetnik, književni historičar, etnolog, antropolog usmene tradicije, folklorist, direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu.  Diplomirana na sarajevskom Filozofskom fakultetu - grupa hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenska književnost, doktorat na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je kao kustosica u Odjeljenju etnologije Zemaljskog muzeja BiH (od 1958), viši kustosica, naučna saradnica, viša naučna saradnica i naučna savjetnica, načelnica Odjeljenja za etnologiju. Članica redakcije GZM - sveska E, članica redakcije WMBHL i dr. Objavila je blizu  200 bibliografskih jedinica iz historije književnosti, etnologije, usmene tradicije i dr.  Bila je članica je MAIRSK-a, Sekcije za folklor Međunarodnog slavističkog komiteta, PEN centra BiH Sarajevo i novoosnovane Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Dobitnica je odlikovanja i nagrada: Nagrada IP "Svjetlost" za najbolju knjigu iz oblasti nauke u 1976., Šestoaprilska nagrada Sarajeva, Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima. 


OBJAVLJENE KNJIGE / Published books:

STUDIJA O HÖRMANNOVOJ ZBIRCI, Svjetlost, Sarajevo, 1966.
NARODNE PJESME MUSLIMANA U BiH - IZ RUKOPISNE OSTAVŠTINE KOSTE HÖRMANNA - redakcija, uvod i komentari Đenane Buturović, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1966.
Monografija EPSKA NARODNA TRADICIJA MUSLIMANA BiH OD POČETKA 16. VIJEKA DO POJAVE ZBIRKE KOSTE HÖRMANNA, GZM, Sarajevo, 1972-73.
NARODNA KNJIŽEVNOST (Bosanskohercegovačka književna hrestomatija / koautori: Dr Hatidža Krnjević i dr Ljubomir Zuković), Sarajevo, 1972.
NARODNA KNJIŽEVNOST SRBA, HRVATA, MUSLIMANA I CRNOGORACA Izbor studija i članaka - Priredili dr Đenana Buturović i dr Vlajko Palavestra, Svjetlost, Sarajevo 1974.
NARODNE PJESME MUSLIMANA I BiH KOSTE HÖRMANNA, Svjetlost, Sarajevo, 1976. i 1990.
MORIĆI - OD STVARNOSTI DO USMENE PREDAJE, Svjetlost, Sarajevo, 1983.
BOSANSKOMUSLIMANSKA USMENA EPIKA, Institut za književnost i Svjetlost, Sarajevo, 1992.
NARODNE PJESME BOŠNJAKA U BIH (KOSTA HÖRMANN), Preporod, Sarajevo, 1995.
USMENA EPIKA BOŠNJAKA, antologija, Preporod, Sarajevo, 1995.
OD ĐERZELEZ ALIJE DO TALA LIČANINA, Svjetlost, Sarajevo, 1996.
ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE USMENE EPIKE, ALEF, Sarajevo, 1997.
DJEVOJKA PTICA ZLATNA PERJA-ANTOLOGIJA USMENE PRIČE U BOSNI I HERCEGOVINI, Svjetlost, Sarajevo, 1997. Koautor Lada Buturović.
BOSNJAČKA KNJIŽEVNOST U KNJIŽEVNOJ KRITICI, USMENA KNJIŽEVNOST, knjiga II, (koautor Munib Maglajlić), Sarajevo, 1998.
ANTOLOGIJA BOŠNJAČKIH LIRSKONARATIVNIH PJESAMA Đ BALADE I ROMANSE /koautor Lada Buturović, Sarajevo 2000; drugo izdanje 2002.
NARODNE PJESME BOŠNJAKA ... Izbor iz zbirki Koste Hörmanna, izbor i predgovor Đenana Buturović, Sarajevo 2001.
PREVODI NA STRANE JEZIKE/Translation into foreign languages:
Monography: Epic Tradition of Muslims of Bosnia-Herzegovina from 16th Century to the Collection of Kosta Hormann, GZM Sarajevo, 1972-73.


Osnivači BANU – Bošnjačke akademije nauke i umjetnosti, Novi Pazar, dne 9. VI. 2011.
Đenana Buturović, u prvom redu, prva s desne strane



Podsjećajući na izuzetni istraživački angažman ove velike žene, donosim prikaz njezine čuvene knjige o braći Morićima, koji sam napisao i objavio 1984. godine.


Ibrahim Kajan:
MORIĆI U SVJETLU NOVOG ISTRAŽIVANJA

Još u XIV. stoljeću, u slavnoj prolegomeni Muqaddima, Ibn je Haldun zapisao da je "neistina prirodni suputnik historijskih infonnacija" i da postoji niz uzroka koji nužno dovode do toga". Jedan od njih je, kaže Haldun, "privrženost ideologijama i doktrinama (kojima) predrasuda i pristranost otupljuju kritičko promatranje".
Jednu od historijskih tajni naših prostora iz 18. stoljeća, zapretenu između stvarnosti i usmene predaje, a kojoj su u žiži opjevani Morići, braća Mehmed i Ibrahim - osvjetljava, iznovice, sarajevska autorica dr. Đenana Buturović. Njezina uvjerljiva rasprava pod naslovom Morići - od stvarnosti do usmene predaje, objavljuje se u cijenjenoj Biblioteci kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine sarajevske Svjetlosti (1983.). Morići su sastavljeni od četiri dijela - Morići, Braća Morići i usmena tradicija, Građa i Izvori i literatura. Autorica također prezentira izuzetno iscrpnu bibliografiju radova o predmetu svoga istraživanja, prilaže adekvatnu ilustrativnu gradu, a djelo zatvara jasno i čisto ispisanim sumrnaryjem (Morići -from Reality to Oral Tradition).
Vjerojatna ideja koja je pokrenula autoričin interes mogla je poniči iz jedne paradoksalne činjenice o braći Morić; raskorak među historičkom interpretacijom ovih povijesnih likova, s jedne strane, i narodnog pamćenja, s druge strane. Pregledom poznate i objelodanjene arhivske građe, uočavanjem nelogičnosti, te otkrivanjem niza novih dokumenata, Đenana Buturović je uspjela modulirati jednu sasvim drugu predstavu političke pozadine petog i šestog decenija 18. stoljeća u Bosni i Sarajevu - i funkcije braće Morića u samom središtu tih burnih vremena neprestane oporbe centralnoj vlasti Porte.


Đenana Buturović i Ibrahim Kajan 
prilikom predstavljanja II. proširenog izdanja kapitalnog izdanja njezine monografije Morići, u sarajevskom Bošnjačkom institutu (Foto: Jasmin Hodžić)
 
 
Od ranije je znana ruka historičara koja je zabilježila da su u sarajevskoj tvrđavi u ožujku 1757. pogubljeni Hadži Mehmed (Pašo) i Ibrahim Morić. Zastupnici centralne vlasti, podsjeća nas Buturovićeva, dosudili su im brzu smrt davljenjem, jer su se, kao najugledniji predstavnici sarajevskog esnafa i "domaće sile" (jedna vrsta "unutamjih" janjičcara) - suprotstvalili brojnim ekonomskim i drugim nametima rečena vremena, prilično mutna i neistražena. Najkraći atribut: riječ je o zlikovcima. Tu ocjenu turskih vlasti i turske historiografije proslijedit će cijeli niz autora – od suvremenika događaja, ljetopisca Mule Mustafe Bašeskije, preko naše građanske historiografije, pa sve do Hatidže Krnjević.
Ali, zanimljiv je kronogram, kao prvi glas narodnog komentara i mišljenja, isklesan iste godine koji se objavljuje, čini nam se, prvi put: "Poznatoj i omiljenoj braći Morićima / Hadži Mehmedu i Ibrahim-agi / nenadano je puhnuo smrtni vjetar / i obojicu ih začas uništio. / Ostaviše majku u velikoj tuzi i žalosti / a gospodar (Bog) neka ih primi svojoj milosti. / Sa jednim uzdahom napisan im je ovaj kronogram: Neka im je vječni spomen kao mučenicima (šehitima) (Godine 1170./1757.)
Ovu očitu udaljenost zvaničnih procjena i stava raširena u narodu, autorica će propitati analizom široka vremenskog raspona, osvjetljavajući joj uzroke i nakane, izdašno se služeći novopronađenim pisanim tragovima koji dobrano stoje u komplementarnu odnosu s pučkim pamćenjem. Konzultirajući objavljenu građu i vršeći njezinu kritiku, ovdje je karakteristično navesti njezine zaključke o poznatom radu Kreševljakovića (O Morićima) s obiljem citata "nepotkrepljenim izvorima", odnosno citirao ih je kao podatke koji su poznati "iz raznih izvora", a koji su se pokazali pukom - predajom! Kreševljakovićev rad su koristili brojni istraživači, a njegove citate jednostavno nijedan povjesničar nije provjeravao! Novi podaci potječu iz niza pronađenih sidžila, deftera, originalna fermana "o naređenju bosanskom valiji" (Sarajevo, Zadar), s kojih autorica briše prašinu i podvrgava suvremenoj znanstvenoj metodologiji.
Sravnjivanjem dokumenata u sukladnosti s ekonomskim i socijalnim datostima vremena i obitelji Morića u njemu - procjenjuje se da je tragediji "posebno doprinio" Mehmed Morić, neosporno "najmarkantniji predstavnik" obitelji u povijesnom trenutku prevladavanja "svojih zanatlijsko-janjičarskih pozicija" da bi se ušlo u "krug nosilaca političkog života i vlasti." Sve je počelo sporom oko mulka na vakufskom zemljištu koji Morići posjeduju od "pamtivjeka", potvrđenom i carskim fermanom iz 1722. g. na ime njihova oca, tituliranog serdengečdije, a koji podupire nastojanje imenovanog da na starom mulku podigne novi objekt (mlin, sa devet zrvnjeva), te koji će, kao takav, "obesnažiti sve smetnje Morićevih protivnika". Autorica kaže da je "ferman pun simpatija za Moriće i odbijaju se a priori svi prigovori protivnika".
Međutim, hudžet iz godine 1757., isprava je koja govori o "sporu oko vraćanja zakupnine", te ovaj akt postaje temeljan za izvlačenje negativnih predznaka braće Morić. Rečenim hudžetom se implicira da su vlasnik i sinovi koristili "vrijeme nasilja i pobune" da bi snizili najamninu. Tako će, smatra autorica, S. Kemura istim tonom komentirati i jednu običnu poslovnu transakciju Morića - i proglasiti ih "otimačima vakufske bašče". Kreševljaković preuzima taj detalj, razrađuje ga i zaključuje da je to sve "što se o zulumčarima zna ". Ni jedan ni drugi autor ne navode izvore svojim podacima, pa je, piše autorica, "nejasno na koji su način mogli Morići 'oteti' imovinu vakufa".
Dokumenti, na koje se sada autorica poziva, umnogome mijenjaju sliku i smisao uloge braće Morića u "nasilničkim vremenima". Po značenju, posebno se podvlači, izdvaja se carski ferman o njihovom pomilovanju, a koji stiže iz Porte prekasno. Kasni punih petnaest dana. Također je čudno, kaže autorica, kako i zašto nitko nije primijetio da je i sam Mula Mustafa Bašeskija (autor prve negativne bilješke) - stubokom promijenio vlastiti stav godine 1773. Ranije citirani kronogram nesigurna autorstva (čuveni pjesnik Meili?) i danas se nalazi uklesan u ploču zida Vekilharčeve džamije. Pjesme o njihovoj kobi narodnog pjesnika također se pjevaju do danas. Knjiga bilježi 28 varijanti ove pjesme. Uz stihove, Buturovićeva donosi i niz proznih predaja, koje se prvi put objavljuju i komentiraju.
Otkud, dakle, taj dogmatski, negativan stav prema braći Morićima? Đenana Buturović zaključuje da on proizlazi iz "spoja osmanskih negativnih ocjena svega onog što predstavlja bilo kakvu opasnost za poredak i, kasnijih, građansko-romantičarskih pogleda u našoj nauci na janjičarsku organizaciju, pa i domaće janjičare.
Tako su se u stanovitoj negativnoj ocjeni Morića podudarala dva, u stvari, suprotna gledanja. Prvo, osmansko, osuđivalo ih je za 'odmetnistvo' zbog ugrožavanja, prije svega, osmanskog poretka, i drugo, romantičarsko-građansko, koje je doslovno prihvatilo karakteristike koje su im izrekli predstavnici centralne vlasti, kao nosioci zvaničkih osmanskih gledanja - da su zločinci."

Objavljeno u:
OKO (Zagreb), 21. VI. – 5. VII. 1984., str. 22
BOŠNJAČKA KNJIŽEVNOST U KNJIŽEVNOJ KRITICI, knj. VI, Alef, sarajevo, 1998., str. 477-479
Ibrahim Kajan: GOSPODARI I SLUGE TINTE, Planjax, Tešanj, 2006., str. 67-70

18. sij 2012.

PERGAMENA POPRSKANA KRVLJU




Davno sam bio u mrtvom gradu Pergamonu. I da nisam, tada, prije dvadeset godina, zapisao mislio o njemu koje mi uvijek vraćaju sliku o tom potonulom danu kad sam ga pohodio sa Smailom, i kćerkama, Leilom i Hanom, malim djevojčicama koje su u međuvremenu porasle i rodile svoju djecu – ipak bih ga viđao, neponovljiva, u snovitoj slici koja tako često izranja iz dubine moga sna… Već sam vidio, ili im se spremao u pohod – i drevnu Troju, i drevni Efes. Putovali sam u crvenom stojadinu, od Istanbula, pa preko Bruse okrenuli cestom, koja će nerijetko slijediti samu morsku obalu Turske… Kao što sada, nakon prohujalih godina, ponovno pročitavam i prisjećanjima dopunjavam taj zapis o Pergamu na požutjelom izresku neke zagrebačke novine…

 Pergamonski amfiteatar, najveći na svijetu, za 55.000 gledatelja

***

Voziš i misliš. Voziš po cesti koja vijuga među njivama, livadama, među brdima, voziš cestom koja se izvija i prilazi, evo, samo što nije, gradu čije je ime napisano na golemoj žutoj ploči: Bergama. Samo je jedan glas i samo je njegova grafička slika što razlikuje Pergam/on – grad iz drevnog svijeta, od ovoga, koji je dokaz neprekinutog historijskog toka čovjekove prisutnosti na istom mjestu, na istom mjestu – tek nekih kilometar od skrivenog prijestolja posljednjeg grčkog prijestolja koje je slomio moćni Rim. Grad u kojem se izmislilo pergament, pergamonu!
Vreli je dan pa bar jedna od djevojčica, kao po dogovoru, svakih petnaestak minuta nešto zatraži, sok ili vodu, keks ili jabuku. Ili te pitaju ona pitanja na koje ne možeš odgovoriti.
- Zašto su ruševina uvijek na mjestima izvan grada?
- Zašto nitko ne popravlja razvaljene zidove?
- Zašto ovdje više nitko ne živi?

Ti, što ćeš, putuješ ravnicom i penješ se uzbrdicom i radosno se mučiš – jer misliš: Vidjet ću mjesto gdje se rađala i razvijala civilizacija. Ti misliš: moja slika moje su misli, a negdje mora postojati ona čvrsta točka o koju se moja misao odupire.  A onda se prisjetiš kako si jednoć pročitao: Čovjek putuje po svijetu... i traži samoga sebe.


Telef je na brdo spustio Pergamon

Putovi te skoro redovito odvode u predjele gdje je život morao biti težak i koji je lomio ljude – zbog toga su se bogovi iz grčke mitologije ponekad morali prigibati zemlji  da bi ljudima pomogli. Sve drevne legende i mitovi, puni nenapisane povijesti, pripovijedaju o ljudima koji su s bogovima bili kao s braćom rođenom, na ti.
Bogovi su pomagali, kažu mitovi, ljudskoj volji: okrilatili su ljudsku ruke koje ispisuju najljepše riječi i slažu neusporedive mozaike i izrezuju iz kamena ljudska obličja. Tako je mitološki Telef uzdignuo na vrh ovoga brijega potpuno uređen grad – na tu avalu što neodoljivo podsjeća, gledajući je iz ravnice, na izvrnut kornet kakva divovskog sladoleda!
U podnožju je Telef zaravnao zemlju i poredao zgrade lječilišta boga Askelpiona i uspravio mu svetište gdje će mu ime svijetliti, sjajiti poput zvijezde jutarnje koja nikada ne gasne, pa zgradu za medicinsku knjižnicu (u kojoj je Galen strpljivo provjeravao, nadopunjavao i proširivao spoznaje o zdravlju i o bolestima) – a sve ostalo je prepustio ljudima: da na kosini brda uklešu svoje golemo kazalište, na strmini na kakvoj još niko nije gradio sjedišta u blagim lukovima za 55.000 ljudi; da Hadrijan, kad mu dođe vrijeme, podigne trg za vjerske ceremonije; da se izgradi kupatilo i gimnazij rimskoga stila, da se podignu blistave palače kraljevske i uz zidine prizidaju prostorijice za obične smrtnike...
Starim smo se stojadinom provozali živim, današnjim turističkim gradićem Bergamom, ulicom pokockanom i veselim dućanima načičkanom, s ljubaznim ljudima koji pokazuju pravac za ASKELPION, pokazujući gdje ćeš skrenuti za spiralni put u nebo, put koji poput zmije obavija pergamonski brijeg – i uvodi te u tvrdi grad.
Zapisana povijest diktira ti podatke koje je često provjeravala. Pergam je (ili Pergamon), imao najblistavije razdoblje, vrijeme duga trajanja, od III. stoljeća prije nove ere pa sve do IV. stoljeća nove ere...

Putovanje na drugo mjesto… vremena


Pustio sam Leilu i Hanu da prve uđu u gradski prostor i zakorače popločanom drevnom ulicom Gornjeg Pergama - pa odmah na svetu zemlju! – da veselim glasovima uznemire milenijski mir heroja i branitelja domovine, groblje polomljena kamenja i uznemirenih gušterica. 

 
 Svetište Zeusove svite



Kad zaobiđeš Heroon, i provučeš se kroz male klance urušenih svetišta i Atenina svetišta i mjesta na kojem joj je nekoć stajao kip – onda si prišao ruinama koje, ako prisloniš uho – još emitiraju glasove dvorjana koji šapatom zbore: Dolazi naš kralj, Atolos! Koji? Atolos I., a poslije Atolos II. – sinovi kraljevskog oca Eumenesa Drugog. I od Eumenesove palače evo ostataka – temelji, dijelovi zidova na koja je Kralj oslanjao svoja leđa. Taj je Eumenes stupio na prijestolje 241. godine prije Krista, a nakon što mu je otac, istoimenik, ustupio drage volje prijestolje – poslije 22-godišnjeg vladanja. Nasljednik se pokazao dostojnim  slavnog oca: čvrsto je branio domaju koja je pred vojnama propadala i uzdizala se – pa otuda puno zahvalnica: izgradio je hramove o kojima se pričalo po antičkom svijetu... Najčuveniji i najblistaviji je svakako bio Zeusov hram, golem i prelijep, izgrađen za vrijeme koje neće prestati – i koji se nikada nije rasuo u prašinu! Zeusov hram je, dio po dio, prenijet (oltar njegov, božanski frizovi, stupovi glačani, ukrasni zidovi) – u Berlin, u kasnijim vremenima, suvremenim, koje je, kažu, “poštenije, humanije i časnije”.


Knjižnica sa 200.000 svitaka

Eumenes II. ostavio je ljudima u nasljeđe Atenin hram. Ostavio je napokon bogati, u podnožju brda, Askelpion, a bogatstvo je bilo neusporedivo – u knjižnici, s djelima koja niko na svijetu još nije imao. Nije ni mogao imati – jer su mnoga baš tu napisana ili tu pohranjena – one pergamene s mislima koje osvjetljavaju svijet, iz filozofije, pergamene s objašnjenim tajnama tijela i vitalne energije što ga održava postojanim i uspravnim, iz medicine! Eumenes je pozvao vajare: u knjižnici su bili kipovi i poprsja ljudi koji su pisali za budućnost ljudskog roda!
Evo ovdje je bila knjižnica. Zidovi su građeni od sivocrnog granita, živca kamena klesana u pravilne četvorine, pažljivo uklesana i spajana u dobru zaštitu od nevremena. Među njima je, uvjeravaju me predaje pouzdanih ljudi, bilo više od 200.000 svitaka i uložaka od pergamene – po čemu je grad napokon dobio i svoje ime. Kroz dugo vrijeme skrivali su tajnu izrade tog materijala, čuvali “licencu” – i nudili je rukama Galena, čuvenoj pjesnikinji Sapfo s obližnjeg Lezbosa; prepisane  su knjige Aristotelove i Heredotove, bilo je priča o ljubavi i prijateljstvima, o obrani i napadu – ali je onda došao onaj organiziran u vojne kohorte, u rimske čete i zauzeo cijeli poznati svijet.
Knjižnica kraljeva pergamskih osnovana je po uzoru na aleksandrijsku, ali i kao njezin takmac. Ipak, pišu stručnjaci bibliotekarstva, ovdašnji kraljevi i bibliotekari, nisu mogli skupiti toliko pisanih djela, niti onoliko učenih ljudi, kao što su mogli Ptolomejevići u Aleksandriji. “Učenjaci i filozofi nisu se u Pergamu toliko trudili kao oni u Aleksandriji oko kritičkih izdanja starih pisaca, nego su se najčešće ograničavali na pisanje znanstvenih studija o pojedinim filološkim pitanjima, nerijetko polemizirajući sa svojim kolegama iz Aleksandrije. Najeminentniji među njima, koji je neko vrijeme bio i upravitelj knjižnice, bio je gramatičar i diplomat Krates iz Mallosa.” Njemu se pripisuje i izrada kataloga, te knjižnice po uzoru na Kalimahove Pinakes. Tako je taj katalog bio jedan od bibliografskih dostignuća učenjaka skupljenih u Pergamu. Upravo u tom gradu – upozorava naš stručnjak Stipčević – a ne u Aleksandriji, nastat će niz značajnih bibliografskih djela, kojih će pojava pokazati da je nastupilo novo vrijeme u načinu širenja informacija o knjigama i njihovim autorima...
A male grčke kraljevine padale su sve jedna za drugom, pa jednoga dana dođe velika vojska u oklopima i uspne se baš ovim strminama kuda smo se i mi danas propeli!


Onda su došli Rimljani

A onda su, u vrijeme procvata, Rimljani prisilili ruku Atalosovu, trećega kralja iz dinastije, da oporučno preda zadnju slobodnu grčku kraljevinu Rimskoj imperiji! Pritiskali su tu ruku, sve dok joj nisu popucale kosti. Tada je ruka klonula, nemoćno zabilježila kraljevski signum ispod teksta koji kraljevske oči nisu željele vidjeti.
Prošao sam mimo stupova koji su rubili Kraljevu kapiju.
Ovdje su vidljive iskopine biblioteke koje ti ne daju ići, mole te da uroniš u vrijeme bolje od ovoga vremena. Knjižnica se nalazila u sjevernom dijelu grada, u sklopu hrama božice Atene Polias. Imala je, šapuće trava, četiri prostorije. Glavna prostorija je morala izgledati monumentalno, bilježi arheolog koji ju je iskapao iz zemlje. Knjige su bile smještene na policama poredanim uza zidove. U sredini je stajao Atenin kip. U kutovima i među šupljinama polica – kipovi Herodota, Homera, Timatesa.
Božica ironije imala je svoje razloge da bude učinjeno kako je učinjeno.


Lahko je tuđe darovati

Pergamska pergamena je usavršena iz prkosa kraljevima egipatskim, koji su čuvali tajnu papirusa samo za sebe. Knjižnica Pergamona trudila se da dosegne značenje Aleksandrijske biblioteke. Trud je zaista najljepši ukras ljudi i djela koja ostaju iza njih.
A onda je došao Marko Antonije, pokupio sve svitke, 200.000 pergamena, odnio ih preko mora i – darovao kraljici egipatskoj, zanosnoj Kleopatri.
- Zašto? – pitale su me tri lijepa glasa suputnica.
- Da joj ublaži nesreću zbog spaljene Aleksandrijske knjižnice.
Aleksandrijska je knjižnica imala, znano je, 700.000 svitaka, i bila je duže od dva stoljeća intelektualno središte helenskog svijeta, kad je doživjela to, prvo, golemo uništenje. Krivac je Julije Cezar, koji nakon izvojevane pobjede nad Pompejom u Farzali, u potjeri (za njim), stiže brodovljem u Aleksandriju i tu se umiješao u građanski rat na strani lijepe Kleopatre. Tokom borbi, što su se 47. godine prije nove ere vodile u tom gradu, dao je Cezar spaliti brodovlje u luci, a plamen se brzo proširio na obližnja skladišta – i uskoro zahvatio niz drugih zgrada, uključujući i samu Knjižnicu. Bio je to ogroman gubitak, jer su, bez sumnje, u tom plamenu uništena (zauvijek) mnoga djela grčke kulture, i ne samo njihove... Nikada više neće ta Knjižnica značiti ono što je značila prije tog požata – zaključuje Stipčević u svojoj “Povijesti knjige”
U tom se trenutku Marko Antonije pojavljuje pred zanosnom a snuždenoj Kleopatri; nosi joj  dar neprocjenjivi, 200 tisuća svitakla pergamskih - i velikodušno ih pred njom Aleksandriji podastire! Doista – tuđe je najlakše darovati!
Nekoliko stoljeća Aleksandrijska se knjižnica više nigdje ne spominje. Kao da ne postoji. Aleksandrija je prestala biti intelektualnim okupljalištem.
Mjesto kulturnog žarišta postaje Rim. To je vrijeme, pišu se, kad kršćani postaju glavna snaga – i ideološka i politička sila. “Simbol paganske učenosti, knjižnica, bila je i ostala trn u oku intrasigentnim propovjednicima nove vjere, pa je bilo samo pitanje vremena, kad će i ta (Aleksandrijska) knjižnica podnijeti sudbinu paganske kulture i biti žrtvovana novom vremenu. Uništenje te knjižnice od strane aleksandrijskog patrijarha Teofila 391. godine, logična je posljedica poraza što ga je paganska kultura doživljavala u sukobu s novom, kršćanskom kulturom” (piše obaviješteni Stipčević u onom, naslovu spomenutom).
O toj čuvenoj Knjižnici se jednostavno više nije nigdje govorilo, niko nigdje ne bilježi njezino postojanje – kao da je nikada nije ni bilo!
Prvi – novi! – odašiljači vijesti srednjovjekovlja, uskrsavaju (sa stanovitim zakašnjenjem?). Križari s kraja VII. stoljeća (dakle gotovo 300 godina nakon 391!) –  lansiraju “provjerenu” vijest: Aleksandrijsku je knjižnicu spalio halifa Omar.
Možda je neku knjižnicu halifa Omar i spalio, to se međutim nikako ne može odnositi baš na onu drevnu od 700.000 svitaka, kao ni na onu od 200.000 donesenih iz Pergama. Ako je on to i spalio – što je onda izgorjelo 47. i 391. godine?
Također je neobično da bi Knjižnicu spalio halifa novog svjetonazora, koje je započinjalo upravo imperativom: UČI!
Najposlije – ssve što je spašeno od protjerane grčke kulture – cijeli svijet može zahvaliti u najvećeoj mogućoj mjeri Arapima i njihovim ranim vladarima i halifama!





Pergamon iz ptičjeg pogleda

Zašto Zeus ne stanuje u svojoj kući?

A što je bilo s Rimljanima u Pergamu?
Zbog rimskog zla, zbog njihove odluke koja lomi slobodu, doći će strašna noć. Nakon 27 godina trpljenja i snova u ropstvu – jedne su noći, guste i ljubičaste, s postelja ustali poniženi pergamonski Grci... i obavili svoj posljednji, užasni posao.
Kada se pojavio končić koji na obzorju dijeli noć od dana, i kada je zakliktala Ružoprsta – zapanjena, zaustavila je svoje vrijeme: vidjela je krv po svemu; pergamene i podove, svetišta i hambare, ljubavne postelje i vojne spavaonice – poprskane, zalivene, purpurne od krvi tisuća ljudi!
Zapisano je: Za jedu je noć poklano više od 100.000 ljudi. Tako su umoreni tlačitelji, Rimljani, u istoj noći kad i oni koje bezdušno tlačili, poniženi Pergamončani,  
Je li to istina? Da, da…, o krvi kad se govori – sve  je moguće.

Eto tako je umro Pergam. Da se više nikada ne podigne. Da zauvijek ostane ruina. Da nam ispriča svoju priču. Zadivljeno, s kćerkicama gledam najveći antički amfiteatar. Pust, tek mu iz procjepa kamenih sjedišta izrasta divlje busenje suhe trave. Nigdje žive duše. Gušterice, kukci, mravi, skrivene zmije. Tišina posvemašnje smrti. Zašto su se došljaci borili? Koji je cilj ubijanja? Zašto baš niko ne živi na osvojenoj zemlji poklanih i prognanih? Zaita, zaista je Bog Veliki prokleo one koji nastupaju po zemlji zasutoj Kabilovom krvlju!

Kao kad čovjek umre – sve mu uzmemo i podignemo mu spomenik. I Pergamu je sve oduzeto (što se moglo odnijeti pod mutnom draperijom humanizma, u Berlin). Njegov zaslužni, suvremeni otkrivatelj Carl Humann utemeljio je čuveni «Pergamski muzej» u Berlinu. Spomenik samom sebi – izvan sebe.

Bibliografija:
ŽIVOT,
MODRA LASTA,
BEHAR, VIII/1999., br. 45, str. 32-34
MOTRIŠTA, br. 32, 2004., str. 146-152

17. sij 2012.

TU JE PARIS GRLIO HELENU



 TROJA


 Vječni san djetinjstva 


  Najljepši snovi i najsvjetlije iskre moga djetinjstva okupljeni su oko riječi koje sam tada čuo prvi put - i koje su zavazda ostale nove, očaravajuće, nepotrošive: Sir-Darja i Amu Darja, pa Tigris i Eufrat, piramide, Sfinga i Tutankamon, napokon Zeus, Afrodita, Ahilej i Hektor, Paris i Helena, najposlije Ganimed i tragovi koji se okreću u svemiru zemljopisa - Sparta i Troja!
Ono što je u riječima bio skriveni prostor, ona zemlja po kojoj su hodali grčki bogovi i po kojoj su smrtnici krv prolijevali braneći domaju, sada mi se otvara, pokazuje dijelove razbijena lica što je tako nenadano izronilo iz pepela paljevina i naslaga prašine, skrivajući se ljubomorno pod zemljom i travom tisućama godina! Kao da su, zaista, bogovi s neskrivenim namjerama zaklonili Troju, sakrili je kao što se uklanja blago bajoslovno koje ljude čini istodobno i bogatim i nesretnim.
Skrenuli smo našim autom s asfaltne trake na žuti, krhkom travom, oštrom i sparušenom, pokriveni zaravan. Zaravan pred ulazom u Troju. U koju Troju? U jednu od devet Troja... Došli smo iz pravca Pergama, s kojeg je Zeus promatrao trojanski boj, a mogli smo produžiti do mjestašca Çanakkale, do Dardanela, koje, eto, do danas u imenu čuva sjećanje na Dardance koji su nastavali ovaj kraj i kojima je Troada bila stolac prijestolni. Stolac kralja Prijama, njegovih sinova kolijevka, zipka tanahna onoga heroja Hektora, predivnog Parisa i mladog Dejfoba.
Sada je sve žuto i mrtvo. Samo su zrikavci kolovoški uporno tvrdili da su tu, u bogatoj krošnji kostjele, u zelenoj, u jedinoj kojoj je Bog pomogao da nikne i održi se, u žeđi, u pustari.
Prvo smo vidjeli konja - Trojanskog Konja, golemog i drvenog, takva konja koji je po svemu bio dječja igračka ali tisuću puta uvećana! Tada je Hana, moja mala kćer, upitala:
- Je li živ, taj konj?!
A sestra njezina, Lejla, rekla je:
- Baš si pametna! Niko ne može živjeti 100.000 godina!
Ali je mama Smaila rekla: Niko nije umro ko je u našem sjećanju.
Naša se djeca penju po ljestvama što vode u utrobu turističkog konja, podjednako lažnoga, lažnoga baš u istoj mjeri kakav je bio i onaj u spjevu Homerovu napravljen po Odisejovu naputku. Taj konj iz dječačkog sna sada je stajao pred nama, ukipljen i blesav, od letvica, gredica, od iverja.
Ta je laž srušila tvrde bedeme slavnoga “Ilija širokih ulica”. Ta ni sami Zeus gnjev Atenin nije mogao skršiti - rušenje je uvijek jače od građenja, a rat strastveniji od ljubavi.
Homer, skriven u tajnu naboru akropolskih zastora, zapisao je svađu nebesnika, poslao je ove riječi izvještaja kako ih je doslovno Zeus izgovorio, lomeći nebo i šibajući brda:

Zloćuda, kakva ti zla tolika učini Prijam,
I on i njegova djeca, te želiš sveđ neprestance,
Kako ćeš uređen grad razoriti Ilijski njima?

U grad kroz zidove duge, kroz vrata da uniđeš sada
I da Prijama proždereš prijesna i njegovu djecu
I druge Trojance s njima, tad svoju bi stišala srdnju...

Skoro punih deset godina ahajska su plemena, njihovih 120.000 ratnika, udarali u Trojine zidine e da bi ih osvojili, povratili “otetu” Helenu, da bi grad napokon opljačkali - i nisu imali uspjeha. Mala je Troja pokazala da nikakva vojna, ma koliko bila velika, ne može slomiti volju narodne obrane vlastite domaje!


Kad je Troja izronila... 
Nu, pred bogovima čovjek je nemoćan: što je mogla Troja čak i s toliko prijatelja koji se okupiše - od Etiopljana do naroda bajoslovna Ponta, do Amazonki s obala Crnoga mora? Na puno mjesta Homer nas upozorava na mnoštvo jezika, koje, eto to nije razdvajalo - nego spajalo!

Tako se Trojanska vika po širokoj vojsci razliježe,
Jer svi govora jednoga i jezika ne bjehu oni,
Jezik im bješe mještovit, iz različitih bjehu krajeva;

Između trojanskih zidina sada struji svježina, šumi samo šutnja duhova koji nas zasigurno promatraju iza svakog kamena; moja daleka prošlost koja se nikada nije odmakla od mog zaljubljena srca što kuca u daljini, u sobi Najudaljenijeg hrama pokraj Graničnog lotosa, o kojem ti može reći samo Onaj koji je tamo i bio!
Neka se prisjete oni koji su zaboravili samozaboravljajuće povode zbog kojih putujemo po svijetu da bismo spaznali što se zbilo s narodima drevnim i da bismo pouke izvukli: Sve je počelo od ljubavne iskre upaljene u Parisovu srcu, kad je spazio najljepšu ženu među ženama, lijepu Helenu, ženu kralja Meneleja, brata glasovita kralja mikenskoga - Agamemnona. Helena, također pretvorena u ljuvenu buktinju, odlazi s Parisom (i blagom prevarena supruga)... Agamemnon okuplja sve ahajske kraljeve i s ujedinjenom vojskom udara na Troju. Rat nema kraja i nema uspjeha.

Zeus je Troji darovao slavu neprolaznu.
Proroci su prorekli da će Troja ostati nenaseljena.
Bogovi su pomogli da se Grad rasturi do temelja.
Najposlije - niko nije prevaren u obećanjima koje je Troji zadao...

Ostavili smo konja, pa smo na početku ulazne staze, pred malom smo kućom, prizemnom, obijeljenom krečom, s crnim pasom pri dnu. U toj majušnoj, zaspaloj kućici - sada je Trojanski muzej! Sve je stalo u dvije male, jednostavne, siromašne sobe. To je dakle Trojanski muzej. Unutra su mrvice što su poispadale iz šala, iz zavežljaja, koje je kriomice, jer licemjerni (ipak!) ne mogu drukčije, iznosio iz Turske baš onaj slavni i zaslužni (od)gonetač antičkih zagonetki: Johan Ludwig Heinrich Julius Schliemann, baš taj koji je rekao razgrčući zemlju vjetrom i vremenom oblikovana brijega Hisarlik: Troja je pod mojim nogama!
Uz desni zid lijeve sobice poredani su stalci s predmetima koje je čovjek izradio trudeći se i da mu koriste i da traju i da ga raduju. Trudio se da budu lijepe stvari, jer duša voli ono što je lijepo. Glineni vrčevi išarani trakama i ljudskim likovima i skladnim živim figurama. Potom, metalna čaša. Alabasterni predmeti - vazna i svijećnjak. Gazela u skoku! Naušnice rezane u dijamantu. Remen izrađen iz istog blistavog minerala... Sve to iz godina 2500. do 2200. prije nove ere, kao što su i oni staklenasti, kupasti oblici za miomirise, iz istog ili nešto mlađeg ili nešto starijeg, ali svejedno - potonulog - vremena. Ovdje godine nemaju što tražiti: nema godina na licu ljepote.
U kutovima su ulomci stubova rezanih iz golemih granitnih stijena. Gdje li su bili, što su podupirali, kojim su bogovima ili ljudima držali svod iznad glava?
Po zidovima su vješto namješteni neusporedivi ulomci, krhotine na kojima se jasno vide prizori mitova i paučinastih, zatravljenih značenja. Evo Lede, eno Labuda. To je Zeus, u orla pretvoren, u orla golemog i snažnog što nosi divnog Ganimeda na vrh Olimpa koji će Vrhovniku pehare vina dodavati...
Uvodna ulica utječe u Trojine razvaline: žuta, metalna pročica upozorava te da si zabasao u TROJU IV, potom u TROJU IX, pa odmah potom u TROJU III. Troja nad Trojom, jedna uz drugu, u devet razina kao u devet nebeskih kolutova.
Čudiš se debelim zidovima, kiklopskim bedemimam što rube kraljevski prolaz pun zaborava.
Zaobilaziš još jednu tablicu pa dolaziš na Trg, na mjesto gdje su nekoć stajale uzdignute palače, sa sobama u kojima je Paris vučjim zubima razdirao rame Helenino, igrajući se, ljubeći je. A eno i malog teatra, skoro neokrnjena, za gradske sabore i dogovore, za zaključke dugoročne. Pečat antičke demokracije: tu se javno govorilo, pitalo i odgovaralo, bez straha, na način da te čuje cijeli svijet!
Mada je pustoš, mada su ruine oko tebe - sve govori koliko je ovdje bilo ljepote i mudrosti. Pa i ona golema kostjela koja je iznikla i izrasla ogromna na sred sredine svetišta što je pripadao Apolonu, vrijednom ali neuspješnom ratnom pomagaču. Čak i trava šapuće da Troja zapravo nije nikada ni pala: Troja je izginula, rasula se - ali se nije dala predati živa! Gdje su nestali oni koji su preživjeli? Ja čvrsto vjerujem Vergiliju koji me nagovara u “Eneidi” da su Trojanci postali – narod tajnoviti, Etrurščani, vulkanom zatrpani!
A rat? Rat je bila pljačkaška dogodovština!
Koliko je Troja bila bogata, najbolje govori podatak da je samo Schliemann, koji ju je počeo otkopavati 11. listopada 1871., u trećoj godini mukotrpnog rada, iznenada pronašao basnoslovno blago (kasnije poznato pod imenom Prijamovo blago, u što je s početka vjerovao i pronalazač), od 16.533 predmeta (nakit, dijademe, prstenje, pehare, vazne, kopče, igle, lančići, naušnice, grivne...) - sve od 24-karatnog zlata, od srebra, od bjelokosti!
Sve je to taj arheolog nedopušteno otuđio od zemlje u kojoj je pronašao grad, za koji tvrdi da je Troja.
Troja se nalazi u zemlji i danas kao i onda kada je Schliemann dobio sultanovo odobrenje za iskopavanje “u svrhu znanosti” - u zemlji Turskoj. Zamarovsky, kao i toliki drugi autori, tvrdi da je u to vrijeme jednom Europljaninu bilo strahovito teško i pogibeljno putovati Turskom, pa doslovno kaže: “Po Turskoj je bilo opasnije putovati... nego recimo etnografskoj ekspediciji među lovcima na glave” (kaže spomenuti u “Otkriću Troje”, i u Zagrebu objavljene godine 1965.).
Istina je da u Turskoj ni danas nije komfor na europskoj razini, ali je također istina da su Europljani među onomo onim (kako ih zamišljaju glave kulturne) “lovcima na ljudske glave”, a u vrijeme o kojem govorimo - najčešće ponašali kao... - kako se ono kaže za onoga koji uzima ono što nije njegovo?
Po ugovoru istraživač je bio dužan od pronađenog polovicu dati državi, a pola je mogao prisvojiti.
Sada je Trojanski muzej pun ustajalog zraka, a i on nekoć bje vjetar, oluja koja je udarala u bregove.
Zaista, previše je praznine na mjestu gdje je propadao cijeli svijet.
Od svih tajni, samo je jedna tajna trojanska suvremena i neriješena: gdje je Prijamovo blago, koje je Schliemann velikodušno darovao svojoj domovini, na adresu Berlinskog muzeja?
Nestalo je onoga dana kada su sovjetske trupe nadirale prama Berlinu, godine 1945.
Kako će se zvati Schliemann koji će se pojaviti na brijegu budućnosti, zabosti motiku i krasnu, pa reći: “Ispod mene je grad koji čuva davno potonulo Prijamovo Schliemannovo blago!“
Hoće li Homer biti slijep, a njegova publika umrtvljena žitom Černobila?

Prilazimo našem autu pod kostjelom, u hladovini.
Samo se čvrčci glasaju i samo se moje djevojčice smiju.
Između nas i Pergamona, stotinu kilometara. Uranjamo među cvrčke, u lijepo zdravlje dječjeg smijeha.

MIRJANA MATIĆ-HALLE


In memoriam
(Split, 1912 – Zagreb, 1986)

 Mirjana Matić - Halle


Prije nekoliko dana umrla je Mirjana Matić-Halle. Umrla je, pa se sada može pročitati da je pripadala krugu uglednih hrvatskih umjetnika riječi. Brojni, živi i mrtvi književnici čekaju da im netko iščita djela i prevrednuje staru, ukočenu i arogantnu kritiku koja je mnoge od njih gurnula na rub, zbila u redak-dva kakvoga pregleda nacionalne književnosti, na one završne stranice što neodoljivo podsjećaju na spisak bezbojnog telefonskog imenika. U jednom sličnom pregledu novije književnosti, na sličan način, navedeno je i djelo Mirjane Matić-Halle.
Jedan od najljepših citata koje sam ovih dana pročitao, a koje potpisuje ime glasovitog Ranka Marinkovića, zacijelo će inicirati interes za autoručinu prozu koja se tako uporno i životno prislanjala uz vrijeme nastanka, a svojom nutrinom, okom svojega bića težila prijeći granice kalendara.
“Pripovijedanje Mirjane Matić-Halle silovito je i burno s iznenadnim udarcima riječi kao bura kad zatrese prozorima… (a) njezinu rečenicu nosi neko oduševljenje koje suvereno prelazi preko životnih sitnica… juriša u kapitalna, mračna, zamršena područja gdje se ništa ne vidi osim blijeska njezine riječi, koja načas osvijetli tragični krajolik ljudskog postojanja…”
Osobno sam zadnji tekst potpisan imenom Mirjane Matić-Halle imao čast pročitati u jednom od brojeva Foruma, lanjske ili preklanjske godine. Autorica je objavila obimniji ulomak zaista zanimljivoga i uzavreloga teksta, meditativne proze visokog ranga: njime je, tim putopisom denošenim iz Tunisa, pridodala hrvatskoj putopisnoj vrsti svoj glas mediteranske punine, svjedočeći istovremeno o samoj sebi, o duši koja se napajala s tisuću vrela.
Jug na neki način valja držati ishodišnom i sveobuhvatnom “pozadinom” ukupnog djela Mirjane Matić-Halle. Nekada se on ističe tematskom opredijeljenošću, a najčešće intelektualnom i životnom neusklađenošću likova unutar književnog djela koje se počelo javljati i objelodanjivati predratnih godina, u međuratnom časopisu “Izraz” (proza “Ljubav Mice Janžek”). U tematskom smislu, priklonjenost orijentalnom, mediteranskog daha, očitovat će se u nizu autoričinih novela – a što je nasljedovala i priskrbila intelektualna znatiželja Mirjane Matić-Halle za davnoga, djevojačkoga življenja u Mostaru, gradu koji na uporan i uzbudljiv način njeguje prijateljstvo sa Splitom, njezinim rodnim gradom.
Dramski rad je značajna dimenzija autoričina tumačenja svijeta. Kada se javila Teškim sjenama (a kasnije i s Velikim valom, Skokom u tminu, pa Protekcionašem), držalo se da će autorica biti ime značajno upravo dramskim književnim prilozima.
Uz novele, svakako je roman Luka, ali ne apostol djelo trajne vrijednosti, kojim je, čini nam se, u književnom smislu dostojno zaključila svoje ukupno djelo. Riječ je o ambicioznim naslovu što je valjalo zaokružiti jedno životno i kreativno iskustvo “utrošeno” u trajno slovo.
Više novela Mirjane Matić-Halle prevedeno je na strane jezike, a najobimniji prijevod je njezina drama Teške sjene. Za svoj rad, za svoj prilog svijetu, počašćena je Nagradom grada Zagreba godine 1957., povodom izlaska zbirke Lipe

Izvor: