TROJA
Vječni san djetinjstva
Najljepši snovi i najsvjetlije iskre moga djetinjstva okupljeni su oko riječi koje sam tada čuo prvi put - i koje su zavazda ostale nove, očaravajuće, nepotrošive: Sir-Darja i Amu Darja, pa Tigris i Eufrat, piramide, Sfinga i Tutankamon, napokon Zeus, Afrodita, Ahilej i Hektor, Paris i Helena, najposlije Ganimed i tragovi koji se okreću u svemiru zemljopisa - Sparta i Troja!
Ono što je u riječima bio skriveni prostor, ona zemlja po kojoj su hodali grčki bogovi i po kojoj su smrtnici krv prolijevali braneći domaju, sada mi se otvara, pokazuje dijelove razbijena lica što je tako nenadano izronilo iz pepela paljevina i naslaga prašine, skrivajući se ljubomorno pod zemljom i travom tisućama godina! Kao da su, zaista, bogovi s neskrivenim namjerama zaklonili Troju, sakrili je kao što se uklanja blago bajoslovno koje ljude čini istodobno i bogatim i nesretnim.
Skrenuli smo našim autom s asfaltne trake na žuti, krhkom travom, oštrom i sparušenom, pokriveni zaravan. Zaravan pred ulazom u Troju. U koju Troju? U jednu od devet Troja... Došli smo iz pravca Pergama, s kojeg je Zeus promatrao trojanski boj, a mogli smo produžiti do mjestašca Çanakkale, do Dardanela, koje, eto, do danas u imenu čuva sjećanje na Dardance koji su nastavali ovaj kraj i kojima je Troada bila stolac prijestolni. Stolac kralja Prijama, njegovih sinova kolijevka, zipka tanahna onoga heroja Hektora, predivnog Parisa i mladog Dejfoba.
Sada je sve žuto i mrtvo. Samo su zrikavci kolovoški uporno tvrdili da su tu, u bogatoj krošnji kostjele, u zelenoj, u jedinoj kojoj je Bog pomogao da nikne i održi se, u žeđi, u pustari.
Prvo smo vidjeli konja - Trojanskog Konja, golemog i drvenog, takva konja koji je po svemu bio dječja igračka ali tisuću puta uvećana! Tada je Hana, moja mala kćer, upitala:
- Je li živ, taj konj?!
A sestra njezina, Lejla, rekla je:
- Baš si pametna! Niko ne može živjeti 100.000 godina!
Ali je mama Smaila rekla: Niko nije umro ko je u našem sjećanju.
Naša se djeca penju po ljestvama što vode u utrobu turističkog konja, podjednako lažnoga, lažnoga baš u istoj mjeri kakav je bio i onaj u spjevu Homerovu napravljen po Odisejovu naputku. Taj konj iz dječačkog sna sada je stajao pred nama, ukipljen i blesav, od letvica, gredica, od iverja.
Ta je laž srušila tvrde bedeme slavnoga “Ilija širokih ulica”. Ta ni sami Zeus gnjev Atenin nije mogao skršiti - rušenje je uvijek jače od građenja, a rat strastveniji od ljubavi.
Homer, skriven u tajnu naboru akropolskih zastora, zapisao je svađu nebesnika, poslao je ove riječi izvještaja kako ih je doslovno Zeus izgovorio, lomeći nebo i šibajući brda:
Zloćuda, kakva ti zla tolika učini Prijam,
I on i njegova djeca, te želiš sveđ neprestance,
Kako ćeš uređen grad razoriti Ilijski njima?
U grad kroz zidove duge, kroz vrata da uniđeš sada
I da Prijama proždereš prijesna i njegovu djecu
I druge Trojance s njima, tad svoju bi stišala srdnju...
Skoro punih deset godina ahajska su plemena, njihovih 120.000 ratnika, udarali u Trojine zidine e da bi ih osvojili, povratili “otetu” Helenu, da bi grad napokon opljačkali - i nisu imali uspjeha. Mala je Troja pokazala da nikakva vojna, ma koliko bila velika, ne može slomiti volju narodne obrane vlastite domaje!
Kad je Troja izronila...
Nu, pred bogovima čovjek je nemoćan: što je mogla Troja čak i s toliko prijatelja koji se okupiše - od Etiopljana do naroda bajoslovna Ponta, do Amazonki s obala Crnoga mora? Na puno mjesta Homer nas upozorava na mnoštvo jezika, koje, eto to nije razdvajalo - nego spajalo!
Tako se Trojanska vika po širokoj vojsci razliježe,
Jer svi govora jednoga i jezika ne bjehu oni,
Jezik im bješe mještovit, iz različitih bjehu krajeva;
Između trojanskih zidina sada struji svježina, šumi samo šutnja duhova koji nas zasigurno promatraju iza svakog kamena; moja daleka prošlost koja se nikada nije odmakla od mog zaljubljena srca što kuca u daljini, u sobi Najudaljenijeg hrama pokraj Graničnog lotosa, o kojem ti može reći samo Onaj koji je tamo i bio!
Neka se prisjete oni koji su zaboravili samozaboravljajuće povode zbog kojih putujemo po svijetu da bismo spaznali što se zbilo s narodima drevnim i da bismo pouke izvukli: Sve je počelo od ljubavne iskre upaljene u Parisovu srcu, kad je spazio najljepšu ženu među ženama, lijepu Helenu, ženu kralja Meneleja, brata glasovita kralja mikenskoga - Agamemnona. Helena, također pretvorena u ljuvenu buktinju, odlazi s Parisom (i blagom prevarena supruga)... Agamemnon okuplja sve ahajske kraljeve i s ujedinjenom vojskom udara na Troju. Rat nema kraja i nema uspjeha.
Zeus je Troji darovao slavu neprolaznu.
Proroci su prorekli da će Troja ostati nenaseljena.
Bogovi su pomogli da se Grad rasturi do temelja.
Najposlije - niko nije prevaren u obećanjima koje je Troji zadao...
Ostavili smo konja, pa smo na početku ulazne staze, pred malom smo kućom, prizemnom, obijeljenom krečom, s crnim pasom pri dnu. U toj majušnoj, zaspaloj kućici - sada je Trojanski muzej! Sve je stalo u dvije male, jednostavne, siromašne sobe. To je dakle Trojanski muzej. Unutra su mrvice što su poispadale iz šala, iz zavežljaja, koje je kriomice, jer licemjerni (ipak!) ne mogu drukčije, iznosio iz Turske baš onaj slavni i zaslužni (od)gonetač antičkih zagonetki: Johan Ludwig Heinrich Julius Schliemann, baš taj koji je rekao razgrčući zemlju vjetrom i vremenom oblikovana brijega Hisarlik: Troja je pod mojim nogama!
Uz desni zid lijeve sobice poredani su stalci s predmetima koje je čovjek izradio trudeći se i da mu koriste i da traju i da ga raduju. Trudio se da budu lijepe stvari, jer duša voli ono što je lijepo. Glineni vrčevi išarani trakama i ljudskim likovima i skladnim živim figurama. Potom, metalna čaša. Alabasterni predmeti - vazna i svijećnjak. Gazela u skoku! Naušnice rezane u dijamantu. Remen izrađen iz istog blistavog minerala... Sve to iz godina 2500. do 2200. prije nove ere, kao što su i oni staklenasti, kupasti oblici za miomirise, iz istog ili nešto mlađeg ili nešto starijeg, ali svejedno - potonulog - vremena. Ovdje godine nemaju što tražiti: nema godina na licu ljepote.
U kutovima su ulomci stubova rezanih iz golemih granitnih stijena. Gdje li su bili, što su podupirali, kojim su bogovima ili ljudima držali svod iznad glava?
Po zidovima su vješto namješteni neusporedivi ulomci, krhotine na kojima se jasno vide prizori mitova i paučinastih, zatravljenih značenja. Evo Lede, eno Labuda. To je Zeus, u orla pretvoren, u orla golemog i snažnog što nosi divnog Ganimeda na vrh Olimpa koji će Vrhovniku pehare vina dodavati...
Uvodna ulica utječe u Trojine razvaline: žuta, metalna pročica upozorava te da si zabasao u TROJU IV, potom u TROJU IX, pa odmah potom u TROJU III. Troja nad Trojom, jedna uz drugu, u devet razina kao u devet nebeskih kolutova.
Čudiš se debelim zidovima, kiklopskim bedemimam što rube kraljevski prolaz pun zaborava.
Zaobilaziš još jednu tablicu pa dolaziš na Trg, na mjesto gdje su nekoć stajale uzdignute palače, sa sobama u kojima je Paris vučjim zubima razdirao rame Helenino, igrajući se, ljubeći je. A eno i malog teatra, skoro neokrnjena, za gradske sabore i dogovore, za zaključke dugoročne. Pečat antičke demokracije: tu se javno govorilo, pitalo i odgovaralo, bez straha, na način da te čuje cijeli svijet!
Mada je pustoš, mada su ruine oko tebe - sve govori koliko je ovdje bilo ljepote i mudrosti. Pa i ona golema kostjela koja je iznikla i izrasla ogromna na sred sredine svetišta što je pripadao Apolonu, vrijednom ali neuspješnom ratnom pomagaču. Čak i trava šapuće da Troja zapravo nije nikada ni pala: Troja je izginula, rasula se - ali se nije dala predati živa! Gdje su nestali oni koji su preživjeli? Ja čvrsto vjerujem Vergiliju koji me nagovara u “Eneidi” da su Trojanci postali – narod tajnoviti, Etrurščani, vulkanom zatrpani!
A rat? Rat je bila pljačkaška dogodovština!
Koliko je Troja bila bogata, najbolje govori podatak da je samo Schliemann, koji ju je počeo otkopavati 11. listopada 1871., u trećoj godini mukotrpnog rada, iznenada pronašao basnoslovno blago (kasnije poznato pod imenom Prijamovo blago, u što je s početka vjerovao i pronalazač), od 16.533 predmeta (nakit, dijademe, prstenje, pehare, vazne, kopče, igle, lančići, naušnice, grivne...) - sve od 24-karatnog zlata, od srebra, od bjelokosti!
Sve je to taj arheolog nedopušteno otuđio od zemlje u kojoj je pronašao grad, za koji tvrdi da je Troja.
Troja se nalazi u zemlji i danas kao i onda kada je Schliemann dobio sultanovo odobrenje za iskopavanje “u svrhu znanosti” - u zemlji Turskoj. Zamarovsky, kao i toliki drugi autori, tvrdi da je u to vrijeme jednom Europljaninu bilo strahovito teško i pogibeljno putovati Turskom, pa doslovno kaže: “Po Turskoj je bilo opasnije putovati... nego recimo etnografskoj ekspediciji među lovcima na glave” (kaže spomenuti u “Otkriću Troje”, i u Zagrebu objavljene godine 1965.).
Istina je da u Turskoj ni danas nije komfor na europskoj razini, ali je također istina da su Europljani među onomo onim (kako ih zamišljaju glave kulturne) “lovcima na ljudske glave”, a u vrijeme o kojem govorimo - najčešće ponašali kao... - kako se ono kaže za onoga koji uzima ono što nije njegovo?
Po ugovoru istraživač je bio dužan od pronađenog polovicu dati državi, a pola je mogao prisvojiti.
Sada je Trojanski muzej pun ustajalog zraka, a i on nekoć bje vjetar, oluja koja je udarala u bregove.
Zaista, previše je praznine na mjestu gdje je propadao cijeli svijet.
Od svih tajni, samo je jedna tajna trojanska suvremena i neriješena: gdje je Prijamovo blago, koje je Schliemann velikodušno darovao svojoj domovini, na adresu Berlinskog muzeja?
Nestalo je onoga dana kada su sovjetske trupe nadirale prama Berlinu, godine 1945.
Kako će se zvati Schliemann koji će se pojaviti na brijegu budućnosti, zabosti motiku i krasnu, pa reći: “Ispod mene je grad koji čuva davno potonulo Prijamovo Schliemannovo blago!“
Hoće li Homer biti slijep, a njegova publika umrtvljena žitom Černobila?
Prilazimo našem autu pod kostjelom, u hladovini.
Samo se čvrčci glasaju i samo se moje djevojčice smiju.
Između nas i Pergamona, stotinu kilometara. Uranjamo među cvrčke, u lijepo zdravlje dječjeg smijeha.
Nema komentara:
Objavi komentar