17. sij 2012.

MIRJANA MATIĆ-HALLE


In memoriam
(Split, 1912 – Zagreb, 1986)

 Mirjana Matić - Halle


Prije nekoliko dana umrla je Mirjana Matić-Halle. Umrla je, pa se sada može pročitati da je pripadala krugu uglednih hrvatskih umjetnika riječi. Brojni, živi i mrtvi književnici čekaju da im netko iščita djela i prevrednuje staru, ukočenu i arogantnu kritiku koja je mnoge od njih gurnula na rub, zbila u redak-dva kakvoga pregleda nacionalne književnosti, na one završne stranice što neodoljivo podsjećaju na spisak bezbojnog telefonskog imenika. U jednom sličnom pregledu novije književnosti, na sličan način, navedeno je i djelo Mirjane Matić-Halle.
Jedan od najljepših citata koje sam ovih dana pročitao, a koje potpisuje ime glasovitog Ranka Marinkovića, zacijelo će inicirati interes za autoručinu prozu koja se tako uporno i životno prislanjala uz vrijeme nastanka, a svojom nutrinom, okom svojega bića težila prijeći granice kalendara.
“Pripovijedanje Mirjane Matić-Halle silovito je i burno s iznenadnim udarcima riječi kao bura kad zatrese prozorima… (a) njezinu rečenicu nosi neko oduševljenje koje suvereno prelazi preko životnih sitnica… juriša u kapitalna, mračna, zamršena područja gdje se ništa ne vidi osim blijeska njezine riječi, koja načas osvijetli tragični krajolik ljudskog postojanja…”
Osobno sam zadnji tekst potpisan imenom Mirjane Matić-Halle imao čast pročitati u jednom od brojeva Foruma, lanjske ili preklanjske godine. Autorica je objavila obimniji ulomak zaista zanimljivoga i uzavreloga teksta, meditativne proze visokog ranga: njime je, tim putopisom denošenim iz Tunisa, pridodala hrvatskoj putopisnoj vrsti svoj glas mediteranske punine, svjedočeći istovremeno o samoj sebi, o duši koja se napajala s tisuću vrela.
Jug na neki način valja držati ishodišnom i sveobuhvatnom “pozadinom” ukupnog djela Mirjane Matić-Halle. Nekada se on ističe tematskom opredijeljenošću, a najčešće intelektualnom i životnom neusklađenošću likova unutar književnog djela koje se počelo javljati i objelodanjivati predratnih godina, u međuratnom časopisu “Izraz” (proza “Ljubav Mice Janžek”). U tematskom smislu, priklonjenost orijentalnom, mediteranskog daha, očitovat će se u nizu autoričinih novela – a što je nasljedovala i priskrbila intelektualna znatiželja Mirjane Matić-Halle za davnoga, djevojačkoga življenja u Mostaru, gradu koji na uporan i uzbudljiv način njeguje prijateljstvo sa Splitom, njezinim rodnim gradom.
Dramski rad je značajna dimenzija autoričina tumačenja svijeta. Kada se javila Teškim sjenama (a kasnije i s Velikim valom, Skokom u tminu, pa Protekcionašem), držalo se da će autorica biti ime značajno upravo dramskim književnim prilozima.
Uz novele, svakako je roman Luka, ali ne apostol djelo trajne vrijednosti, kojim je, čini nam se, u književnom smislu dostojno zaključila svoje ukupno djelo. Riječ je o ambicioznim naslovu što je valjalo zaokružiti jedno životno i kreativno iskustvo “utrošeno” u trajno slovo.
Više novela Mirjane Matić-Halle prevedeno je na strane jezike, a najobimniji prijevod je njezina drama Teške sjene. Za svoj rad, za svoj prilog svijetu, počašćena je Nagradom grada Zagreba godine 1957., povodom izlaska zbirke Lipe

Izvor:

Nema komentara:

Objavi komentar