18. sij 2012.

PERGAMENA POPRSKANA KRVLJU




Davno sam bio u mrtvom gradu Pergamonu. I da nisam, tada, prije dvadeset godina, zapisao mislio o njemu koje mi uvijek vraćaju sliku o tom potonulom danu kad sam ga pohodio sa Smailom, i kćerkama, Leilom i Hanom, malim djevojčicama koje su u međuvremenu porasle i rodile svoju djecu – ipak bih ga viđao, neponovljiva, u snovitoj slici koja tako često izranja iz dubine moga sna… Već sam vidio, ili im se spremao u pohod – i drevnu Troju, i drevni Efes. Putovali sam u crvenom stojadinu, od Istanbula, pa preko Bruse okrenuli cestom, koja će nerijetko slijediti samu morsku obalu Turske… Kao što sada, nakon prohujalih godina, ponovno pročitavam i prisjećanjima dopunjavam taj zapis o Pergamu na požutjelom izresku neke zagrebačke novine…

 Pergamonski amfiteatar, najveći na svijetu, za 55.000 gledatelja

***

Voziš i misliš. Voziš po cesti koja vijuga među njivama, livadama, među brdima, voziš cestom koja se izvija i prilazi, evo, samo što nije, gradu čije je ime napisano na golemoj žutoj ploči: Bergama. Samo je jedan glas i samo je njegova grafička slika što razlikuje Pergam/on – grad iz drevnog svijeta, od ovoga, koji je dokaz neprekinutog historijskog toka čovjekove prisutnosti na istom mjestu, na istom mjestu – tek nekih kilometar od skrivenog prijestolja posljednjeg grčkog prijestolja koje je slomio moćni Rim. Grad u kojem se izmislilo pergament, pergamonu!
Vreli je dan pa bar jedna od djevojčica, kao po dogovoru, svakih petnaestak minuta nešto zatraži, sok ili vodu, keks ili jabuku. Ili te pitaju ona pitanja na koje ne možeš odgovoriti.
- Zašto su ruševina uvijek na mjestima izvan grada?
- Zašto nitko ne popravlja razvaljene zidove?
- Zašto ovdje više nitko ne živi?

Ti, što ćeš, putuješ ravnicom i penješ se uzbrdicom i radosno se mučiš – jer misliš: Vidjet ću mjesto gdje se rađala i razvijala civilizacija. Ti misliš: moja slika moje su misli, a negdje mora postojati ona čvrsta točka o koju se moja misao odupire.  A onda se prisjetiš kako si jednoć pročitao: Čovjek putuje po svijetu... i traži samoga sebe.


Telef je na brdo spustio Pergamon

Putovi te skoro redovito odvode u predjele gdje je život morao biti težak i koji je lomio ljude – zbog toga su se bogovi iz grčke mitologije ponekad morali prigibati zemlji  da bi ljudima pomogli. Sve drevne legende i mitovi, puni nenapisane povijesti, pripovijedaju o ljudima koji su s bogovima bili kao s braćom rođenom, na ti.
Bogovi su pomagali, kažu mitovi, ljudskoj volji: okrilatili su ljudsku ruke koje ispisuju najljepše riječi i slažu neusporedive mozaike i izrezuju iz kamena ljudska obličja. Tako je mitološki Telef uzdignuo na vrh ovoga brijega potpuno uređen grad – na tu avalu što neodoljivo podsjeća, gledajući je iz ravnice, na izvrnut kornet kakva divovskog sladoleda!
U podnožju je Telef zaravnao zemlju i poredao zgrade lječilišta boga Askelpiona i uspravio mu svetište gdje će mu ime svijetliti, sjajiti poput zvijezde jutarnje koja nikada ne gasne, pa zgradu za medicinsku knjižnicu (u kojoj je Galen strpljivo provjeravao, nadopunjavao i proširivao spoznaje o zdravlju i o bolestima) – a sve ostalo je prepustio ljudima: da na kosini brda uklešu svoje golemo kazalište, na strmini na kakvoj još niko nije gradio sjedišta u blagim lukovima za 55.000 ljudi; da Hadrijan, kad mu dođe vrijeme, podigne trg za vjerske ceremonije; da se izgradi kupatilo i gimnazij rimskoga stila, da se podignu blistave palače kraljevske i uz zidine prizidaju prostorijice za obične smrtnike...
Starim smo se stojadinom provozali živim, današnjim turističkim gradićem Bergamom, ulicom pokockanom i veselim dućanima načičkanom, s ljubaznim ljudima koji pokazuju pravac za ASKELPION, pokazujući gdje ćeš skrenuti za spiralni put u nebo, put koji poput zmije obavija pergamonski brijeg – i uvodi te u tvrdi grad.
Zapisana povijest diktira ti podatke koje je često provjeravala. Pergam je (ili Pergamon), imao najblistavije razdoblje, vrijeme duga trajanja, od III. stoljeća prije nove ere pa sve do IV. stoljeća nove ere...

Putovanje na drugo mjesto… vremena


Pustio sam Leilu i Hanu da prve uđu u gradski prostor i zakorače popločanom drevnom ulicom Gornjeg Pergama - pa odmah na svetu zemlju! – da veselim glasovima uznemire milenijski mir heroja i branitelja domovine, groblje polomljena kamenja i uznemirenih gušterica. 

 
 Svetište Zeusove svite



Kad zaobiđeš Heroon, i provučeš se kroz male klance urušenih svetišta i Atenina svetišta i mjesta na kojem joj je nekoć stajao kip – onda si prišao ruinama koje, ako prisloniš uho – još emitiraju glasove dvorjana koji šapatom zbore: Dolazi naš kralj, Atolos! Koji? Atolos I., a poslije Atolos II. – sinovi kraljevskog oca Eumenesa Drugog. I od Eumenesove palače evo ostataka – temelji, dijelovi zidova na koja je Kralj oslanjao svoja leđa. Taj je Eumenes stupio na prijestolje 241. godine prije Krista, a nakon što mu je otac, istoimenik, ustupio drage volje prijestolje – poslije 22-godišnjeg vladanja. Nasljednik se pokazao dostojnim  slavnog oca: čvrsto je branio domaju koja je pred vojnama propadala i uzdizala se – pa otuda puno zahvalnica: izgradio je hramove o kojima se pričalo po antičkom svijetu... Najčuveniji i najblistaviji je svakako bio Zeusov hram, golem i prelijep, izgrađen za vrijeme koje neće prestati – i koji se nikada nije rasuo u prašinu! Zeusov hram je, dio po dio, prenijet (oltar njegov, božanski frizovi, stupovi glačani, ukrasni zidovi) – u Berlin, u kasnijim vremenima, suvremenim, koje je, kažu, “poštenije, humanije i časnije”.


Knjižnica sa 200.000 svitaka

Eumenes II. ostavio je ljudima u nasljeđe Atenin hram. Ostavio je napokon bogati, u podnožju brda, Askelpion, a bogatstvo je bilo neusporedivo – u knjižnici, s djelima koja niko na svijetu još nije imao. Nije ni mogao imati – jer su mnoga baš tu napisana ili tu pohranjena – one pergamene s mislima koje osvjetljavaju svijet, iz filozofije, pergamene s objašnjenim tajnama tijela i vitalne energije što ga održava postojanim i uspravnim, iz medicine! Eumenes je pozvao vajare: u knjižnici su bili kipovi i poprsja ljudi koji su pisali za budućnost ljudskog roda!
Evo ovdje je bila knjižnica. Zidovi su građeni od sivocrnog granita, živca kamena klesana u pravilne četvorine, pažljivo uklesana i spajana u dobru zaštitu od nevremena. Među njima je, uvjeravaju me predaje pouzdanih ljudi, bilo više od 200.000 svitaka i uložaka od pergamene – po čemu je grad napokon dobio i svoje ime. Kroz dugo vrijeme skrivali su tajnu izrade tog materijala, čuvali “licencu” – i nudili je rukama Galena, čuvenoj pjesnikinji Sapfo s obližnjeg Lezbosa; prepisane  su knjige Aristotelove i Heredotove, bilo je priča o ljubavi i prijateljstvima, o obrani i napadu – ali je onda došao onaj organiziran u vojne kohorte, u rimske čete i zauzeo cijeli poznati svijet.
Knjižnica kraljeva pergamskih osnovana je po uzoru na aleksandrijsku, ali i kao njezin takmac. Ipak, pišu stručnjaci bibliotekarstva, ovdašnji kraljevi i bibliotekari, nisu mogli skupiti toliko pisanih djela, niti onoliko učenih ljudi, kao što su mogli Ptolomejevići u Aleksandriji. “Učenjaci i filozofi nisu se u Pergamu toliko trudili kao oni u Aleksandriji oko kritičkih izdanja starih pisaca, nego su se najčešće ograničavali na pisanje znanstvenih studija o pojedinim filološkim pitanjima, nerijetko polemizirajući sa svojim kolegama iz Aleksandrije. Najeminentniji među njima, koji je neko vrijeme bio i upravitelj knjižnice, bio je gramatičar i diplomat Krates iz Mallosa.” Njemu se pripisuje i izrada kataloga, te knjižnice po uzoru na Kalimahove Pinakes. Tako je taj katalog bio jedan od bibliografskih dostignuća učenjaka skupljenih u Pergamu. Upravo u tom gradu – upozorava naš stručnjak Stipčević – a ne u Aleksandriji, nastat će niz značajnih bibliografskih djela, kojih će pojava pokazati da je nastupilo novo vrijeme u načinu širenja informacija o knjigama i njihovim autorima...
A male grčke kraljevine padale su sve jedna za drugom, pa jednoga dana dođe velika vojska u oklopima i uspne se baš ovim strminama kuda smo se i mi danas propeli!


Onda su došli Rimljani

A onda su, u vrijeme procvata, Rimljani prisilili ruku Atalosovu, trećega kralja iz dinastije, da oporučno preda zadnju slobodnu grčku kraljevinu Rimskoj imperiji! Pritiskali su tu ruku, sve dok joj nisu popucale kosti. Tada je ruka klonula, nemoćno zabilježila kraljevski signum ispod teksta koji kraljevske oči nisu željele vidjeti.
Prošao sam mimo stupova koji su rubili Kraljevu kapiju.
Ovdje su vidljive iskopine biblioteke koje ti ne daju ići, mole te da uroniš u vrijeme bolje od ovoga vremena. Knjižnica se nalazila u sjevernom dijelu grada, u sklopu hrama božice Atene Polias. Imala je, šapuće trava, četiri prostorije. Glavna prostorija je morala izgledati monumentalno, bilježi arheolog koji ju je iskapao iz zemlje. Knjige su bile smještene na policama poredanim uza zidove. U sredini je stajao Atenin kip. U kutovima i među šupljinama polica – kipovi Herodota, Homera, Timatesa.
Božica ironije imala je svoje razloge da bude učinjeno kako je učinjeno.


Lahko je tuđe darovati

Pergamska pergamena je usavršena iz prkosa kraljevima egipatskim, koji su čuvali tajnu papirusa samo za sebe. Knjižnica Pergamona trudila se da dosegne značenje Aleksandrijske biblioteke. Trud je zaista najljepši ukras ljudi i djela koja ostaju iza njih.
A onda je došao Marko Antonije, pokupio sve svitke, 200.000 pergamena, odnio ih preko mora i – darovao kraljici egipatskoj, zanosnoj Kleopatri.
- Zašto? – pitale su me tri lijepa glasa suputnica.
- Da joj ublaži nesreću zbog spaljene Aleksandrijske knjižnice.
Aleksandrijska je knjižnica imala, znano je, 700.000 svitaka, i bila je duže od dva stoljeća intelektualno središte helenskog svijeta, kad je doživjela to, prvo, golemo uništenje. Krivac je Julije Cezar, koji nakon izvojevane pobjede nad Pompejom u Farzali, u potjeri (za njim), stiže brodovljem u Aleksandriju i tu se umiješao u građanski rat na strani lijepe Kleopatre. Tokom borbi, što su se 47. godine prije nove ere vodile u tom gradu, dao je Cezar spaliti brodovlje u luci, a plamen se brzo proširio na obližnja skladišta – i uskoro zahvatio niz drugih zgrada, uključujući i samu Knjižnicu. Bio je to ogroman gubitak, jer su, bez sumnje, u tom plamenu uništena (zauvijek) mnoga djela grčke kulture, i ne samo njihove... Nikada više neće ta Knjižnica značiti ono što je značila prije tog požata – zaključuje Stipčević u svojoj “Povijesti knjige”
U tom se trenutku Marko Antonije pojavljuje pred zanosnom a snuždenoj Kleopatri; nosi joj  dar neprocjenjivi, 200 tisuća svitakla pergamskih - i velikodušno ih pred njom Aleksandriji podastire! Doista – tuđe je najlakše darovati!
Nekoliko stoljeća Aleksandrijska se knjižnica više nigdje ne spominje. Kao da ne postoji. Aleksandrija je prestala biti intelektualnim okupljalištem.
Mjesto kulturnog žarišta postaje Rim. To je vrijeme, pišu se, kad kršćani postaju glavna snaga – i ideološka i politička sila. “Simbol paganske učenosti, knjižnica, bila je i ostala trn u oku intrasigentnim propovjednicima nove vjere, pa je bilo samo pitanje vremena, kad će i ta (Aleksandrijska) knjižnica podnijeti sudbinu paganske kulture i biti žrtvovana novom vremenu. Uništenje te knjižnice od strane aleksandrijskog patrijarha Teofila 391. godine, logična je posljedica poraza što ga je paganska kultura doživljavala u sukobu s novom, kršćanskom kulturom” (piše obaviješteni Stipčević u onom, naslovu spomenutom).
O toj čuvenoj Knjižnici se jednostavno više nije nigdje govorilo, niko nigdje ne bilježi njezino postojanje – kao da je nikada nije ni bilo!
Prvi – novi! – odašiljači vijesti srednjovjekovlja, uskrsavaju (sa stanovitim zakašnjenjem?). Križari s kraja VII. stoljeća (dakle gotovo 300 godina nakon 391!) –  lansiraju “provjerenu” vijest: Aleksandrijsku je knjižnicu spalio halifa Omar.
Možda je neku knjižnicu halifa Omar i spalio, to se međutim nikako ne može odnositi baš na onu drevnu od 700.000 svitaka, kao ni na onu od 200.000 donesenih iz Pergama. Ako je on to i spalio – što je onda izgorjelo 47. i 391. godine?
Također je neobično da bi Knjižnicu spalio halifa novog svjetonazora, koje je započinjalo upravo imperativom: UČI!
Najposlije – ssve što je spašeno od protjerane grčke kulture – cijeli svijet može zahvaliti u najvećeoj mogućoj mjeri Arapima i njihovim ranim vladarima i halifama!





Pergamon iz ptičjeg pogleda

Zašto Zeus ne stanuje u svojoj kući?

A što je bilo s Rimljanima u Pergamu?
Zbog rimskog zla, zbog njihove odluke koja lomi slobodu, doći će strašna noć. Nakon 27 godina trpljenja i snova u ropstvu – jedne su noći, guste i ljubičaste, s postelja ustali poniženi pergamonski Grci... i obavili svoj posljednji, užasni posao.
Kada se pojavio končić koji na obzorju dijeli noć od dana, i kada je zakliktala Ružoprsta – zapanjena, zaustavila je svoje vrijeme: vidjela je krv po svemu; pergamene i podove, svetišta i hambare, ljubavne postelje i vojne spavaonice – poprskane, zalivene, purpurne od krvi tisuća ljudi!
Zapisano je: Za jedu je noć poklano više od 100.000 ljudi. Tako su umoreni tlačitelji, Rimljani, u istoj noći kad i oni koje bezdušno tlačili, poniženi Pergamončani,  
Je li to istina? Da, da…, o krvi kad se govori – sve  je moguće.

Eto tako je umro Pergam. Da se više nikada ne podigne. Da zauvijek ostane ruina. Da nam ispriča svoju priču. Zadivljeno, s kćerkicama gledam najveći antički amfiteatar. Pust, tek mu iz procjepa kamenih sjedišta izrasta divlje busenje suhe trave. Nigdje žive duše. Gušterice, kukci, mravi, skrivene zmije. Tišina posvemašnje smrti. Zašto su se došljaci borili? Koji je cilj ubijanja? Zašto baš niko ne živi na osvojenoj zemlji poklanih i prognanih? Zaita, zaista je Bog Veliki prokleo one koji nastupaju po zemlji zasutoj Kabilovom krvlju!

Kao kad čovjek umre – sve mu uzmemo i podignemo mu spomenik. I Pergamu je sve oduzeto (što se moglo odnijeti pod mutnom draperijom humanizma, u Berlin). Njegov zaslužni, suvremeni otkrivatelj Carl Humann utemeljio je čuveni «Pergamski muzej» u Berlinu. Spomenik samom sebi – izvan sebe.

Bibliografija:
ŽIVOT,
MODRA LASTA,
BEHAR, VIII/1999., br. 45, str. 32-34
MOTRIŠTA, br. 32, 2004., str. 146-152

Nema komentara:

Objavi komentar