30. sij 2012.

FASCINANTNI PROZNI SVIJET PJESNIKA AMIRA BRKE


 Amir Brka

 

PROMIŠLJENA I OSVIJEŠTENA KNJIGA

Amir Brka: Monografija grada; Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj 2001.


Djelo o kojem je riječ, Monografija grada[1], pročitao sam lani, nekoliko dana nakon što sam ga dobio s posvetom: Ibrahimu Kajanu, dragom prijatelju. Autor romana Amir Brka istodobno je i autor posvete, pa, dakle, nije samo laureat nego i onaj koji ima zasebnu vrijednost u mojoj biografiji. To u našem slučaju znači da o svijetu i dosad dotaknutim sadržajima u njemu jedan od drugoga prihvaćamo elemente mišljenja kojim pokušava, svaki za sebe, oblikovati bar privid one presudne uporišne tačke na kojoj počiva, o koju se odupire, naša umnožena zbilja, naše fiktivno i aktualno, naše virtualno i naše povijesno.
Iz tako predočene zbilje izranja njegov pisani govor razdijeljen naslovima u dvadeset i jednu priču s Epilogom, a te priče, najposlije, i jesu ono što sam uvijek znao pri susretu sa samim autorom: to je struktura, duhovni mozaik strastvene težnje koja bi najradije da se šutnjom kaže (gotovo) sve, to je roman ostvaren, rekao bih, prirodnim redoslijedom bića koje se ispovijeda, pa bi se teorijski dalo prije opisati re-konstrukcijom, a ne de-konstrukcijom, ali i izuzetno dobro pogođenim Kazazovim iskazom da je autor Monografijom grada romansirao zbirku priča, kao što je prethodno, uzdižući inačice autobiografije u prostor imaginativnoga, očudio prostor svoje prozne zbilje neobičnim potezom, tj. tvrdnjom da vremena, i to vremena kao povijesti, u Gradu nije bilo sve do naših dana, a to će reći: sve do trena u kojem autor započinje svoju priču. Tamo gdje nema vremena, primjerice u bajkama i mitovima, prostor je čudesan sam po sebi, likovi, ma koliko bili iz zbiljskoga svijeta, ma koliko shvaćali irealnost nepovijesti i ma koliko joj se snažno opirali, postaju nevjerojatna suprotnost svojim vlastitim intelektualnim nakanama i gestama, postaju očuđeni, magični - u mjeri svoga unutarnjeg, karakternog zova što ih, u srazu sa samom zbiljom, čini lomnim, ranjivim, nerijetko prokazanim i - najposlije - tragično smrtnim.
Evo nekoliko primjera kako narator predočava obrise svijeta i ljudi u svijetu svom sugovorniku (tako bar sam kaže: A ja šutim o svemu četiri godine, ali me razdire potreba da nekome ispričam… Pa, eto… Meni je lakše, a ti šuti, i nemoj zbog onoga što nema s tobom veze stvarati sebi probleme...), na način duboke potrebe za ispoviješću. Dakle:
”Trudio se pri tom, zapravo, doseći, shvatiti onaj tren u kojem je ovaj što se pred njime izvija i muči prešao iz života u priču o životu. Još i više: razumjeti gdje je ishodište te toliko snažne vjere u priču kao smisao koji očiglednome mrtvacu omogućuje da i dalje živi na jedan poseban način - da egzistira kao opna priče, kao školjka koja je uvjerena da je ono što se u njoj nalazi biser bezmjerne vrijednosti, i koji će, kad iz sebe izluči dar za istinski žive, moći nesmetano sasvim nestati ispunivši svoju funkciju.”
”Moglo bi se nagađati o uzrocima svemu ovome. Nesumnjivo da oni vidljivi počivaju u tome što je grad, vjerovatno oduvijek, bio izvan povijesti u koju je sada ipak dospio: onamo gdje se građanski nazori i na njima zasnovani društveni odnosi smatraju neprikosnovenim, a to kalemljenje moglo je rezultirati samo jednim hibridom, jednim civilizacijskim mutantom.”
”Ipak, prije stotinjak godina neočekivano se pojavila ličnost dovoljno snažna da bi se mogla otrgnuti tom fatalizmu feudalističkoga beznađa (…). Kad čovjek bolje o tome promisli, mogao bi doći u iskušenje da povjeruje kako je uznositost mještana ipak bila opravdana, to jest kako doista postoji neka gotovo bogomdana misija toga grada. Jer kako objasniti da se onda kad su se stvari činile potpuno beznadnim, kad se moglo očekivati samo da mu neka kataklizma izbriše svaki trag - u tom gradu rodi čovjek koji će zaustaviti ono što se doimalo neminovnim…? A ni do kakvih se povijesnih, pogotovu ne do obiteljskih kauzalnosti ne može dospjeti u nastojanjima da se shvati ta ličnost. Moglo bi se, dakle, usprkos nesklonosti za takve ideje, početi govoriti o vrhunaravnim zadatostima, o intervenciji objašnjivoj jedino po principu Deus ex machina…”
Prostor romanesknog života, precizno omeđen, bosanski je gradić, nekoć značajno središte, što ga je ”sjebala Austrija” postavljajući po Bosni mapu svojih putova koji su stavili taj gradić ’Bogu iza leđa’. ”Njegovi počeci iz tako su davnoga i mutnog vremena da mu stanovnici već dugi niz stoljeća niti značenja imenu doseći ne mogu. A smatralo se da bi tajna mogla biti sadržana upravo u imenu…” Ako ime određuje, kako je uknjiženo u staroj latinskoj izreci, onda neprepoznavanje porijekla ili zaborav tajne imena jedinog zavičaja, supstance koja te određuje, postaje obilježjem dubinskog psihološkog određenja likova koji se kreću zadanom scenom i koji obitavaju u zaboravljenom pojmu. Reperkusije su slične onima kakve nalazimo u pripovjednim arhetipskim jezgrama. To bi sličilo Lukacsevoj ”epopeji koju je Bog napustio” ostavljajući iza Sebe prazninu koja na najstrašniji način svjedoči Njegovo odsustvo, u kojoj se tragično izokreću uspostavljene vrijednosti i gdje se kataklizmički sudaraju svijesti pojedinaca i cijelih naroda; u takvoj prozi ’psihologija junaka nerijetko je demonska’, a glavni junak, koji ispovijeda svoj svjetonazor, taj objektitet romana, ’muževno je zreli uvid da smisao nikada ne može potpuno prožeti zbilju, ali da bi se ona bez njega raspala u ništavilu bezbitnosti’.
Pogledajmo te udesnosti ljudi izvan povijesti koju Amir Brka razvija u cijelu malu antologiju prije svega nesvakidašnjih, osebujnih i neobičnih ljudi, nerijetko zamračenih osobenjaka samih po sebi, po svom izboru i svojoj pameti, ali i po nekom neobičnom diktatu kolektivne svijesti idejnog ludila koji preobražava jučer ’nesebične došljake’ u odvratne koljače bošnjačkih vratova, u masovne zločince prvoga reda.
Među nesvakidašnjim ljudima, koje i sam autor tako naziva, valjalo bi izdvojiti junaka Bibliografije koji grozničavo prelistava biblioteku, praveći popis svih djela, priloga na temu Grada, svih novinskih tekstova u kojima je Grad možda tek spomenut. On je, u svojim dvadesetim godinama, ”kad je počeo rat, bio vrbovan i upotrijebljen u korist jedne kvislinške vojne organizacije”, i tu je biografsku činjenicu, poput tamne mrlje, prekrivao povlačenjem od ljudi, na neki način od samog života. Zanimljivo je da Sartre, tražeći odgovor na pitanje Što je literatura?, ima sličnu digresiju koja na svoj način osvjetljava i junaka Brkine proze: ’Treba se sjetiti da su kritičari većinom ljudi koji nisu imali mnogo sreće i koji su, na rubu očaja, pronašli neko mirno mjestance čuvara groblja. Sam Bog zna kako su groblja tiha; a nema prijatnijeg groblja od biblioteke. Tu se nalaze mrtvi. Oni su samo pisali, odavno su oprani od grijeha što su živjeli, a o njihovom životu se zna, uostalom, samo iz drugih knjiga, koje su drugi mrtvi o njima napisali… A onda počinje čudna operacija koju je on odlučio nazvati lektirom. To je, u izvjesnom smislu, jedno posjedovanje: čovjek pozajmljuje svoje tijelo mrtvima da bi oživjeli. A s druge strane, to je i nekakav kontakt s drugim svijetom.’Tako Sartre.
A kad je umro Brkin Bibliograf, ostavljajući iza sebe 20.000 registriranih jedinica, ”u njegovoj je ostavštini pronađen svežanj papira koji je još jednom pobudio interes za tog nesvakidašnjeg čovjeka. Radilo se o autobiografiji.” U pronađenom je tekstu proslovom objasnio motive koji su ga tjerali da uradi ’svoj posao’, jer je smatrao da, ”nastojeći notirati sve što je o gradu napisano, mora registrirati i sebe koji o tome pravi bilješke”. U slijedećem iskazu izranja objašnjenje gotovo sufijske zbilje, tj. da svaka pojedinačna kap oceana sadrži u sebi cijeli ocean: ”I ne samo on, svaki je čovjek u tome gradu, stajalo je u proslovu, organizam kroz koji se projicira grad, i svaki stanovnik predstavlja, zapravo, svojevrsnu obnovu cjelokupne povijesti toga grada, pa bi, mislio je, svaki mještanin morao učiniti isto što i on: opisati svoj život, jer time kazuje grad…”
U Slikarevoj tajni, mladić koji je ”oduvijek bio neobičan”, svršeni student Likovne akademije, zatravljen, ”još uvijek u transu, kao da mu je duh izišao iz krhkoga tijela”, ”mrežao (je) linijama hrpe i hrpe hartije”, a ono što se među njima razlikovalo ”bila je jedino svjetlost”. Na njegovoj prvoj izložbi prezentirano je trideset platna s kompozicijom koja je dočaravala ”postupno pretapanje sive boje u potpuno crnu”. Sugrađani, ne mogavši doći do poruke, zaključiše da je Slikar ”sišao s uma”. Crno je, u psihologiji boja, prvobitni kaos, svijest koja supstituira, koja sadrži u sebi sve druge boje, dakako: uključujući i bijelu. Paralelne stvarnosti zapravo nema, nego je riječ o istodobnoj zbiljnosti: stvar je u tome što je ne vidimo, a to što ne vidimo nikako ne znači da ne postoji. Crno je dominantno određenje same priče, a to određenje proročki je znak što ga je iz jedne ’druge’, neporecive, ali nama nevidljive zbilje, donio Slikarev duh.
Za razliku od Bibliografa i Slikara, koji sami u sebi nose razloge svoje udesnosti, za junaka priče Izvan povijesti to se ne bi reklo, jer Amir Brka na samom startu ispisuje uputu koja ne dopušta lutanje: A kako se samo taj grad umio poigrati sudbinama svojih stanovnika!
Ništa u maloj gradskoj sredini, u ’gradu slavne prošlosti i nikakve sadašnjosti’, nije prepoznatljivije od ’poznatih familija koje su bile’. Grad bi ”stoljećima kultivirao neke porodice”, da bi, kad stignu na vrhunac svoje moći, bile pogađane nepopravljivim zlom što bi ostajalo kao konačni žig sudbine za cijelo dolazeće vrijeme: ”oduzimalo im bogatstvo i imetak, najčešće i pamet, a plemićke potomke izrađao u degenerike…”
Ali, ta uzvišena razina ’priznatosti i ugleda’ trajno je u ’nekorisnih ljudi’, koje bi na površinu izbacivao neki ’revolucionarni val’, proizvodila duboku žudnju skorojevića da, ubrzo nakon ’prvobitne akumulacije kapitala’, osvoje jedino što im je nedostalo - ugled. Računajući na poslovičnu bosansku zaboravnost, sami su proizvodili svoju prošlost, ukrašenu plemićkim atribucijama, preseljavajući prošlost, sada kao svoju, u modernija vremena povijesti. ”Takve je lažne plemiće grad kažnjavao. Zaustavljao ih je na pola puta što je vodio osvajanju potpune moći, izmetao ih u propalice, najčešće pijanice (…)”
U toj analitičkoj, sociološkoj vizuri, dolazi se do jednog od ključnih trenutaka (zaključaka?) koji bi nam mogli pojasniti samoubilačku bošnjačku destrukciju, tako vidljivu u nama aktualnom vremenu. Dakle: ”Propast stvarnih plemića i nastojanje talasa novoga gradskoga sloja da se s njima i u porijeklu izjednači zapravo su najtežu situaciju stvarali prvima, dakle upravo onima koji su grad osnovali i stoljećima ga održavali. Perfidno i neumoljivo oduzimajući im taj nâm, nemilosrdno se rugajući tome što im je omogućivalo da ipak nekako podnesu sve ostale strašne neprilike i svoju dekadencu - šta je grad time htio postići? Uništiti svoju bit, unakaziti svoje tvorce, izvrgnuti se u svoju protivnost? Je li grad tako, u stvari, najavljivao i ubrzavao svoj kolaps (…) Je li, dakle, grad izgubio i posljednju nadu u novu svjetlost ljudsku koja bi ga uspjela obnoviti, zatvoriti pukotine i otvoriti puteve stoljeća koja su mogla doći?”
Nema odgovora, ali - zar bi odgovori mogli biti strašniji od pitanja koja akceptiraju naš udes i putanju koja nigdje ne skreće?! Jer: ”ovdje su i sada toliko snažne iracionalne relacije koje do patološkoga osjećanja hendikepiranosti unakažuju ličnosti uspješnih ljudi, namećući im potrebu da se, na koncu, lažima izjednačuju sa onima što su potomci klase koja bi trebala predstavljati davnu i nimalo časnu prošlost”.
Nešto drugačije pripovijest je koja ponovno posjeduje ”ličnost” što se ”neočekivano pojavila”, zbog koje, ”kad čovjek bolje o tome promisli, mogao bi doći u iskušenje da povjeruje (…) kako doista postoji neka gotovo bogomdana misija toga grada” i, naravno, tog čovjeka koji iznenada intervenira u tom vremenu ”feudalističkoga beznađa” (prije stotinu godina!), preobražujući grad uvođenjem neviđenih svjetskih novosti napretka, drugog i drukčijeg!
Usprkos neobičnim elementima, očuđenoj atmosferi u kojoj se, doduše, ne dešavaju nenaravna čuda (budući da je najveće čudo kad u kasabi odjekne Mozartova kajda), taj uspješni junak, usprkos svim osobnim dosegnućima koja ga čine čovjekom stoljeća, ne može izbjeći tragediju svoga vlastitog udesa: imao je sina jedinca koji je u kasnijem dječaštvu pokazivao znakove duševnih poremećaja. Lijek se sastojao u činjenici da bi momka trebalo oženiti. Čarobni predmet, kojim čudesna proza mora raspolagati, ovdje je - novac. Mladić je oženjen. Svadba je opisana na način ’prepisanih’ prizora bajke: trajala je tri dana i tri noći, šenlučili su svi mještani, zajedno s gostima iz cijeloga svijeta. Ali - ljubavna je priča završila tragično. Nevjesta je umrla, a mladić je izvršio samoubojstvo. No, glavni lik nije potonuo u beznađu nevolja koje su ga počele opkoljavati: nastavio je izgrađivati svoj grad i ljude u njemu, u potpunosti riješen da od sebe i svoga grada načini ono što su nekada bili.
Ali, pripovijest pričana na način povijesti, nastavlja reakcijama na njegove akcije. Kako to uvijek biva, usporedo je rasla i mržnja onih koji nisu imali snage da ga prate, da mu se pridruže, da zajedno s njim ustaju iz kala u kojem su se nalazili. Rušilačke sile prepoznaju se u trenu opće kataklizme rušenja sistema i stupova društva; tako i ovdje, stampedom rata, ”oni koji su u sveopćem haosu vidjeli priliku da sve svedu na svoju mjeru”, učinili su što je trebalo: uništili sve u što su desetljećima gledali kao u znak svoje vlastite ništavnosti. Njega su odmah ustrijelili, a njegove zgrade i ostalu imovinu proglasili svojinom nove vlasti koju su formirali.
Sudbina profesora muzike pripada, po tipu neimenovanog junaka, onoj humanističkoj dimenziji za koju se snažno zalaže Brkina proza: prepoznavanju plemenitoga koje svijetu daje jedini i pravi smisao. Sudbina kasabe u susjedstvu, koja donedavno nije značila ništa, koja se pretvorila u grad i regionalno središte, narastavši fizičkim, demografskim bujanjem pridošlim ”probisvijetima, kuferašima, poluinteligentima, ljudima koji su bježali od vlastite prošlosti, i, osobito, ruralnoga elementa”, koji, u državi proklamiranih socijalnih jednakosti, počeše zapremati upravna mjesta, policiju, školstvo, medije itd. A ”kad je počeo rat, (ti samoproglašeni) pjesnici, slikari, ljekari i ostali ’ugledni’ žitelji tog mjesta na jedan potpuno prirodan način vratili su se sebi: pustili su brade i kose, prestali brinuti o izgledu (…) isukali kame i automatske puške, pa krenuli da vlastiti grad ruše, razaraju i pljačkaju, pokazajući kako on, zapravo, nikada nije niti postojao. Većina, koja to brojčano nije bila, ali elementarno jest, za većinu je načinila koncentracijske logore u kojima su ih pretvarali u dehumaniziranu masu i istrebljivali…”
Profesor muzike pojavljuje se gotovo na kraju priče koja se, očito, nije više dala ispričati sadržajem, nego karakternom studijom grada u nastajanju: Što je s njime? - pitali su se u gradiću iz naslova Monografije, u koji je profesor (s biografijom osnivača muzičke škole) često dolazio. Jedino su za njega, u cijelom regionalnom centru, koristili odrednicu punoga značenja: gospodin.
Progonitelji su ipak jednoga dana došli po njega s namjerom da ga odvedu. Pričekali su da se odjene: kad se vratio, pred njima je stajao, ”odjeven u frak i bijelu košulju, sa lakiranim cipelama, leptir-mašnom i cilindrom na glavi, ozbiljna lica, (i) mirno ih posmatrao...” Ta porazna slika civilizacija u sukobu, groteskna i istinita istodobno, pripovjedna je punina ’paralelnih civilizacija’ jednog te istog života.
I Slikar i Bibliograf i junak Nešto drugačijeg, i Profesor muzike izrazito su tragične figure dehumanizirane zbilje, i autor je pojašnjava (kao) sudbinom u zbiljnom kontekstu, uočavajući u njihovoj tragičnosti jedino što jest srh našega opstanka: njihovu živu čovječnost, onu dimenziju koja se ostvaruje u namjeri da se drugome dâ nešto svoje. Da je to jedino mjerilo koje nadilazi pojedinačna (nacionalna, vjerska - primjerice u Prijatelj kao Mišo), posve je bjelodano.
Malo je proze gdje središnji junak ostaje bez autorove naklonosti, ma kakav da ga je demonski udes zaveo i porazio. Tako, u Obješenici, osobenjak po pameti, kulturtreger kakvim danas doslovno vrve bosanski gradići i gradovi, u kojima lokalni politički skorojevići izgrađuju od njihova zbira lažnu bošnjačku kulturnu elitu, jedan se, dakle, takav proglašava ”presudnom osobom u životu pjesnika, iako je rođen gotovo pola stoljeća poslije pjesnikove smrti”. Paroksizam same ’građe’ po sebi je okrutan humor, pa sve što se i u najozbiljnijem tonu izgovori u sklopu tako ’fundirane’ prozne podloge postaje ironičnim odmakom, tragičnim humorom naših malih, a u malom gradu dodatno smanjenih života!
A u Monografiji grada, ključnoj prozi, žestokom psihološkom portretu koji potvrđuje jedan zapis Meše Selimovića o činjenici da ’ljudi kojima si učinio nešto dobro, koji godinama pokušavaju da ti to vrate i u tome se stalno iznevjeravaju, onda iznenada odluče da ti vrate dobro - paklenim zlom’, Amir Brka kazuje o očito potvrđenom pravilu koje još uvijek nismo uočili i uzdigli na razinu načela: dakle, u Općini je izabran neki prosvjetni radnik, s desetak objavljenih novinskih tekstova, da napiše Monografiju grada. Nakon jedanaest godina rad je poslan recenzentu - i katastrofalno ocijenjen. Poraženi autor, ne mogavši izdržati sramotu, jednostavno je nestao, odeslio. Ali, jednoć je neko donio časopis s tekstom o autorovu ’bivšem gradu’: vrvio je od mržnje, poznate istine bile su iskrivljene, svi su oklevetani i svima su pridavane karakteristike svojstvene samo najprimitivnijim barbarima. Najposlije, zaključuje narator konačnu izvedenicu tog spisa: ”Jednom riječju - valjalo bi srušiti i zatrti taj grad, preorati ga onako kako su Rimljani učinili s Kartagom. Bilo je to njegovo Ceterum censeo…”
Te herostratske porive, na čije se zbiljne realizacije očito nije dugo čekalo, nudi sama narativna struktura poput kakva rezimea nakon psiho-testa, ni u jednom trenutku ne bježeći od svog vlastitog pripovjednog modela: Motivi koji su ga nagnali na takav postupak prema gradu ’koji mu je dao sve’, neko se dosjetio, a to je općeprihvaćeno, leže u - njegovu kmetskom porijeklu. ”Preci su mu najprije bili prosjaci, zatim su se bavili hizmećarskim poslovima, da bi njegov otac uspio doći do namještenja gradskog žandara i omogućiti sinu određeno školovanje (…) Rušilački porivi predaka nisu nestali, nego su se samo, življenjem u gradu, uspjeli kultivirati, a mračni je atavizam, eto, morao na neki način progovoriti. I to tako perfidno da je vandalske porive svojih pređa, sada kondenzirane i nataložene u dubokim slojevima vlastitoga bića, pripisivao svojim bivšim sugrađanima.”
Zaista, valja parafrazom ponoviti jednu misao koja bi mogla reći da je ironija našeg vremena negativna mistika ovoga svijeta, kojoj, na suprotnoj strani, blješti humorni paradoks svijeta proze Amira Brke koja se tako ustrajno i tako bosanski trudi u razumijevanju ljudi i njihovih tragedija. Ja tako vidim roman, koji to možda i nije, ali svakako jest ono što tvrdi i sami Balzac: Svakom djelu pripada njegov oblik. A njegov oblik nije neviđen nego možda naslijeđen, ali na vlastitu ruku, od pikarskog romana, od Šeherzade i sličnih koji su opisivali život kao fikciju ili fikciju kao život. Otuda - ni ja nisam mogao drukčije napisati svoje mišljenje o Monografiji grada, knjizi koja tako duboko na tako malo stranica osvješćuje ovo doba, jedino koje nama pripada, jer mi ne pozajmljujemo svoja tijela mrtvima, osim, možda, Živom Duhu dobrih ljudi... svijeta koji nam pripada.
 Zagreb, 18. IX. 2002.

Objavljeno, u: DIWAN, 2002., br. 7-8


[1] Monografija grada Amira Brke nagrađena je kao najbolja knjiga za 2001. godinu u Društvu pisaca Bosne i Hercegovine. 

Nema komentara:

Objavi komentar