31. lis 2013.

LITERARNI KLAN I POLITIČARI U ŠTETOČINSKOJ SIMBIOZI


 
                                         Amir Brka

_______________________________________________________
Izlaganje predsjednika Društva pisaca BiH na skupu Pisac između umjetnosti i države - diskusiona tribina o položaju pisca u savremenom društvu, 50. Beogradski međunarodni susret pisaca, Udruženje književnika Srbije, Beograd, 20.9.2013. godine
_______________________________________________________
Sigurno je da nije nikakva novost kazati da pisac u Bosni i Hercegovini ne može živjeti od svoje književnosti. Ne bi to mogli ni najbolji svjetski autori: i oni bi morali potražiti neki drugi izvor za svoju egzistenciju, raditi po kakvim ustanovama, po školama, pisati za novine... Veliki je broj razloga zbog kojih je to tako, uglavnom su poznati i proističu iz naše općedruštvene situacije i državnoga ustrojstva. Bosna i Hercegovina je siromašna, uz to je u cjelini i u svakom smislu razorena i ispreturana zemlja, a ova se situacija, dakako, najizravnije odražava i na sve ono što “pokriva” nimalo restriktivna sintagma iz naslova ovog skupa.
Meni je ponuđeno da govorim ovdje o ovoj temi, ali da bih ja trebao kazivati nešto što će ocrtati i kontekst južnoslavenskog regiona. Olako sam to prihvatio, na prvu - a potom sam u više navrata htio zamoliti da budem oslobođen i da ne govorim ovdje danas, jer mislim da nema tog konteksta. Situacija u BiH radikalno je drugačija nego u Hrvatskoj, u Srbiji, u Crnoj Gori i u drugim državama nastalim nakon propasti Jugoslavije. Postoje opća mjesta, ali specifičnosti su tolike da govoriti sintetski o ovoj situaciji na tom prostoru naprosto nije moguće.

Pisac u Bosni i Hercegovini danas, naime, ima istu sudbinu kao svaki bh. građanin koji osjeća zebnju pred neizvjesnošću. Svi građani u mojoj zemlji koji imaju svijest o povijesnim procesima i o tome da BiH kao država, da njezin opstanak znači i opstanak svakoga od njih pojedinačno - danas ne mogu osjećati ništa drugo nego strah. Položaj pisca danas u BiH, onog pisca u današnjoj BiH koji pripada ovoj skupini građana - sadržan je, dakle, u toj riječi: strah. Među ovim građanima moje zemlje, o kojima govorim, među onim građanima BiH koji znaju da su sudbonosno uslovljeni opstojnošću BiH - neko je profesor, neko je inžinjer, neko je ovo, neko je ono, a neko je i pisac. To je najmanji zajednički sadržitelj za sve i svakoga od nas, ma šta da smo po osjećanju svijeta. To je ono što nas bitno determinira - sve, pa i pisce, dakle. I upravo je to položaj pisca danas u BiH; to, ta trauma s kojom živimo, to je suština naše psihologije i našeg općenitog ljudskog i spisateljskog položaja - razumijevali taj položaj na najintimniji ili pak na javni, statusni način. Ali to kako je postavljen, bez izričitog svođenja u bilo kojem smjeru i ograničenja bilo koje vrste, ovaj okvir daje mi mogućnost da ovako i da ovo govorim. Ta situacija određuje i ono što bh. pisac danas piše, ta trauma određuje i njegov sadržaj i njegovu poetiku.
Istinski pisci iz BiH danas nemaju ni motivacije ni volje ni želje ni vremena da književno uobličuju ništa drugo do ovu svoju dramatičnu sudbinu. Zato je takva i naša književnost - kao literarni izraz ovog povijesnog stanja, i zato od nas, od onih ozbiljnih među nama, ne možete ni čuti niti možete čitati nešto što bi vas zabavilo ili što bi predstavljalo denbraunovski ili paulokoeljovski literarni trend.
A kakva je naša javna situacija, državna situacija - iz koje proističe i naš javni status i javni položaj? Država BiH drastično je podijeljena - što administrativno, na entitete, što suštinski - na tri zasebna i vrlo malo propusna, pa u mnogo čemu i gotovo hermetički zatvorena društva, pa onda ne moram ni govoriti o tome kako stoji stvar s tržištem. Država nema ministarstvo za kulturu, i već je po tome jasno da nema ni budžetsku stavku za kulturu. Posljedica ovakvog ustrojstva jest da se gase najznačajnije institucije kulture u BiH. Vjerovatno je nekima od prisutnih poznato da je prošle godine u Sarajevu zatvoren Zemaljski muzej, pred gašenjem je Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Umjetnička galerija BiH i Muzej književnosti BiH dišu “na škrge”, a isto je i sa drugim institucijama koje proizvode kulturu, čuvaju je, katalogiziraju, istražuju i stvaraju nove kulturne vrijednosti: sve su gotovo u potpunosti upropaštene. A vlast preferira samo onu vrstu kulture koja odgovara njenom obrazovnom nivou i njenoj težnji da taj nivo proglasi za vrhunaravnu društvenu vrijednost.
To je politički barbarizam, i ne čini se ni izbliza da će doći vrijeme u kojem će bh. vlastodršci temeljito izmijeniti dosadašnji model finansiranja kulture. Ovo je vitalno pitanje bh. društva i njegovog identiteta u budućnosti. Ali, politička moć, umjesto da finansira spomenute institucije, proizvodnju kritičke kulture i novih
vrijednosti, izdašno finansira privatne kulturne festivale - uvjeravajući nas da jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi treba imati jedan od najskupljih evropskih filmskih festivala kako bi skorojevićke elite mogle malograđanski oponašati celebrity iz Cannesa ili Hollyvooda. Festivalizacija, provincijalizacija, etnizacija, klerikalizacija, getoizacija - tim terminima najpreciznije se može opisivati sadašnji model finansiranja kulture koji provode politički moćnici. Zato u BiH i umire kultura, a na njenom lešu raste kulturni provincijalac i filistar - kao prepoznatljivi znak identiteta nove klase bogatih.
To je tako, i o tome da jest tako nema u BiH nekoga ozbiljnijeg prijepora. Problem je, međutim, drastično uvećan zbog toga što se na poziciji protivteže i otpora ovoj situaciji svakovrsne borniranosti ustoličila i etablirala skupina koja se izdaje za pronosioce evropejstva, građanskog, antinacionalističkog duha otvorenosti. A zapravo je posrijedi vrlo snažna i dobro organizirana interesna urotnička grupa koja nas je već deceniju i po “zakovala” u opisanome stanju, jer joj ono apsolutno odgovara. Oni drže sve pozicije u kulturi, u književnosti također - što nas ovdje prvenstveno zanima, i onemogućuju da se bilo šta izmijeni. Oni lažu. Njihova je pozicija fingirana. Oni nisu ono što je u Hrvatskoj i što je u Srbiji, pa i u Crnoj Gori istinski otpor destrukciji humaniteta, ksenofobiji i nacionalizmu. Oni, dakle, nisu napredna i opoziciona snaga kakvim se predstavljaju i kakvim bivaju doživljeni u susjednim zemljama, pa i ovdje, u Beogradu.
Oni su onemogućili da se istinski slobodnomisleći intelektualci i književnici pokušaju suprotstaviti ponoru u koji nas vodi frankenštajnsko ustrojstvo dejtonske BiH i političari koji njome upravljaju tako što ustrajno produbljuju konstantnu depresiju i krizu, dovodeći nas na sam rub bezdana. Oni su pseudogerila koja drži u rukama de facto sve - od izdavačkih fondova, preko žirija za književne nagrade, festivala, razuđene medijske kontrole nad različitim televizijama, sedmičnim i dnevnim listovima, pa sve do PEN centra u kojem im je “štab”, zapravo. Zato su bh. PEN napustila takva književna imena kakva su Dževad Karahasan, Stevan Tontić i Abdulah Sidran, a i profesor Ugo Vlaisavljević - koji je bio i predsjednik PEN-a. A sve ove ostavke na članstvo u PEN-u oni su volšebno sakrili od javnosti i onemogućili da se raspravlja o razlozima.
Oni, međutim, opstaju na tim pozicijama i, bez obzira na sve, pa i na to što se političari i stranke smjenjuju na vlasti, oni upravljaju budžetskim sredstvima kojih ipak kako-tako ima... Oni demagoški manipuliraju tobožnjom političkom neovisnošću, a zapravo čvrsto drže sve pod kontrolom, i to im je jedina i isključiva motivacija. Uspostavili su monopol nad svim značajnim književnim tačkama u BiH, ali i nad književnim relacijama - ne samo u BiH nego i u regionu, pa i na mnogo širem prostoru. Sve što postoji koriste kako bi profitirali promovirajući i afirmirajući isključivo sebe i one koji ih odano i slijepo podržavaju. Proizveli su,
dakle, u književnom životu i jedan odvratan klijentelizam u kojem se patronski postavljaju spram svojih ulizica i skutonoša. Na taj način oni stvaraju lažnu sliku o književnim vrijednostima u BiH. Oni odlučuju o nagradama i drugim oblicima vrednovanja književnih ostvarenja, i to isključivo po mjeri svoga interesa, pa se kontinuirano događa da uvredljivo loše pisce uzdižu kao istinske vrijednosti, a zatomljuju stvarne vrijednosti i onemogućuju da se one i predstave kao takve. O prevođenju iz BiH također odlučuju na isti način. Oni kreiraju bh. književne festivale onako kako je sukladno njihovoj klanovskoj koncepciji.
Za ovo o čemu govorim egzemplaran je način na koji funkcionira Fondacija za izdavaštvo pri Vladi Federacije BiH. U Upravnom odboru ove fondacije otpočetka dominiraju pisci iz spomenutoga klana. Njihovo je djelovanje izvan stvarne, ozbiljne kriteriologije i transparencije. Pri tom, svake godine mijenjaju uslove i način dodjele sredstava. Novac dijele kao kredit - poput kakve banke, a sami na sebe troše ogroman dio budžeta Fondacije, jer, uz ostalo, imaju stalna i ne mala mjesečna primanja iz istog tog novca, istim sredstvima finansiraju svoja putovanja po svjetskim književnim sajmovima i festivalima... A posljednjih su godina uveli nagrađivanje za po deset tobože anonimnih rukopisa, o čemu, opet, kao žiri odlučuju oni sami, ili drugi koji pripadaju tom klanu, pa nagrade, naravno, idu u ruke onih što su njihovi trabanti i suradnici, ili njima potkupljuju one koji bi mogli biti opasni po njih ako prozbore javno o cijeloj stvari. Veliki ostatak novca, koji ne ide piscima posredstvom ovih deset nagrada, nestaje u njihovim i u rukama onih koji su im odani, a da niko nad time ne ostvaruje nikakvu kontrolu, dok javnost ne može imati ni informaciju. Tu su još i metodi i “kanali” kojima favoriziraju izdavače, u novije vrijeme zapravo samo jednog izdavača, dok drugi propadaju, kao što propadaju i književni časopisi. Ta je fondacija prostor za raznovrsne lične i klanovske zloupotrebe i manipulacije novcem poreskih obveznika, što se odvija i u “koresponednciji” sa prije koju godinu osnovanom Fondacijom za bibliotečku djelatnost FBiH.
Sav taj bezočno-profiterski, pogubni hohštapleraj traje i opstaje, isto onako kako se u postratnim društvima lukavo uspostavlja i traje i svaki drugi oblik profiterstva. Nemoguće je suprotstaviti se političko-kulturnoj situaciji u državi, mijenjati nešto u njoj, a da se prethodno ne raščisti situacija sa ovima koji tobože raščišćavaju tu situaciju u državi, a zapravo radikalno sprečavaju da se pokrene bilo kakva suvisla i produktivna aktivnost, jer ovo stanje njima, takvima kakvi jesu, apsolutno konvenira. Opasniji su za našu situaciju i pogubniji od onoga što su proizveli političari. Oni su s političarima u štetočinskoj simbiozi.
U takvoj situaciji političari nemaju problem. Istinski problem ostaje onima koji su prozreli sve ovo, i kojima je jasno da se najprije moraju razjasniti stvari i da se autentičnom mora učiniti ona pozicija s koje će se ovoj katastrofalnoj tendenciji pružiti vjerodostojan otpor. Stoga je nužno voditi aktivnost, da ne kažem bitku,
kroz koju bi se, primarno, javno prokazala i raskrinkala ova pseudogerila kako bi se protiv nje mogao stvoriti front.
Ali - čim se pojavi neki glas, odmah započinje i medijski odstrel, ad hominem, protiv vlasnika tog glasa, pri čemu se ne preza ni od najpoganijih i najperfidinijih insinuacija. Prije tri godine, na primjer, pobunu je započeo pjesnik Ivan Kordić. A na njegove optužbe kako ovi “barataju milionima” - oni su mu se, s osjećanjem neprikosnovene moći, samo bahato i drsko u lice javno narugali. Nedavno se, u jednom intervjuu, i pjesnik Asmir Kujović odvažio kazati kako u BiH postoji ova kulturtregerska i literarna mafija, ali odmah je ustuknuo i dodao da se ne usuđuje “kačiti” se s njima. I naravno da je Kujović imao razloga uplašiti se, jer svaku javnu kritiku, ili kakvu aktivnost ako se ponegdje pojavi, ovi u reakciji personaliziraju, svode na navodnu ličnu frustriranost onih koji su prozborili, “vide” u svemu tobožnju nacionalističku pozadinu, pa čak idu tako daleko da onoga koji se usudio progovoriti nastoje javno diskreditirati i kompromitirati tako što će ga optužiti i kao ratnog podstrekača na zločine, ili na druge načine insinuirati o vezi s ratnim zločinima, izmišljenim ili stvarnim!
Ipak, u novije vrijeme pojavio se i sic!, elektronski časopis za po-etička istraživanja i djelovanja, na kojem je objavljeno nekoliko tekstova vrlo mladih autora koji argumentirano opserviraju o ovoj skupini i njihovim rabotama. Ali odmah je uslijedila hajka i, čak, dogodilo se da su u jednom tekstu izjednačeni s onima koji podržavaju radikalske političke grupacije u Srbiji.
A najznačajniju stvar protiv ove literarne mafije poduzeo je akademik Abdulah Sidran - koji je u prvoj polovini ove godine u jednoj dnevnoj novini objavio dio svog rukopisa naslovljenog Ditlić poginuo sa svoga kljuna, inspiriranog upravo ovim o čemu govorim i usmjerenog na raskrinkavanje ovih koje on imenuje Sarajevskim književnim klanom. Izišlo je 25 sedmičnih nastavka tog Sidranovog spisa, znam da je redakciji predao i 26-ti, ali dalje se to nije moglo trpjeti, i suradnja mu je otkazana. A dok je njegov Ditlić objavljivan, u tih 25 sedmica na Sidrana je javno odapeto toliko najotrovnijih, smrtonosnih strijela i strelica da je za mene potpuno čudo kako je on to uspio izdržati i dalje pisati, ne odustati. Znam da će taj rukopis biti dovršen i objavljen kao knjiga, i posve sam siguran da će taj čin biti nešto poslije čega ova situacija neće moći ostati ista. Jer Sidranov stentorski glas, kako je već imenovan, stvorit će okolnosti u kojima se javni istupi i drugih sa ovakvim heretičnim razmišljanjem neće moći žigosati kao antihumanistički, kao nazadni. Ili ja barem vjerujem i želim da bude tako.
Obično se na ovakvim javnim sesijama ne govori o ovim vitalno značajnim pitanjima, nego se to čini neslužbeno, u kafani, u čaršiji... To je svakako pogrešno, jer stvari zbog toga i ostaju kakve jesu, pa sam poželio da ovdje danas ne gubimo vrijeme na sterline priče o općim mjestima, nego da ovim što sam iznio pokušam
podstaknuti na razgovor o onim problemima koji nas suštinski čine poniženim i neslobodnim, i kao pisce i kao ljude. A kad je posrijedi ovaj drevni sociokulturni problem, specifičnosti u Bosni i Hercegovini danas su upravo ovakve kako sam vam u najkraćemu predočio.


ŽIVOT, GOD. LX-LXI BROJ 1-6, 2012.-2013.

25. lis 2013.

AMIR BRKA: ZAŠTO TONEM U TUZLI





Amir Brka


ZAŠTO TONEM U TUZLI



                                                 Ibrahimu Kajanu





Danas tonem u Tuzli, ka davnom i slavnom porinut

koje bijelu nije imalo kraljicu, kakvu ja imam,

kakvu sam oduvijek imao. To nije racionalno pitanje,

iako znam i priznajem i tako da može izgledati

ako Bošnjanin nije drukčiji već nauk vojački iskusio.



Poslije, u diskreciji, glase o indiskretnom slušam

hercegu, a šumska mi muzika ime šumno njegovo

ne dopušta razumjeti. A onda - a da se, začudo,

ne čudim - u magmu sredovječne mi povijesti

potone kosmata kraljica, koju nemam,

koju nisam imao nikada. Stabla, pak, hroma postaju:

klateći se, sa svih mi strana, opsjednutom,

kroz paprat prilaze, s tajnom zamamnom

u klorofilu vrištećem, a vretena njina korijenja

kroza me boju ćudi mijenjaju, pa kromija nebosklona

sad siva je ponjava, sad tužna simfonija jesenja.



I znam: taman i mali danas, u tmasti san samotnog

dijaštva životnog ukoso opet sam potonuo.



Među puzavice na ruinama Bobovca s jutra da ćemo -


jedan me smrknuti čempres opominje. Ja baš i ne moram,

omamljen otpovrćem, jer u trenu svakome, na svakoj

grudvici rusaga bosanskog, kroz amforu vina kraljičina

u nesaznato mogu misno da uronim.





                                                         (29.10.2004.)


23. lis 2013.

SLIKE DUBOKE PATNJE I SLIKE VELIKE NADE



MUZEJ HERCEGOVINE MOSTAR
IZLOŽBA   POVODOM  NAUČNOG SKUPA

ULOGA GRADA I REGIJE U PRIVREDNOM RAZVOJU  I POLITIČKOM ŽIVOTU BOSNE I HERCEGOVINE (1851 – 1995.)



LEGENDA, SJENE

HALILA SALČINA



CENTAR ZA KULTURU MOSTAR

Otvaranje izložbe 29. 10. 2013. u 19.00 sati



Piše: dr. sc. Ibrahim Kajan

Do prije mjesec dana nisam znao da na svijetu živi Halil Salčin i da u našem, užarenom južnom podneblju, pokušava oblikovati svoje vlastite, osebujne likovne vizije koje mu lebde pred očima.
Između studija slikarstva kad je za to bilo vrijeme i sadašnjih datuma – nije se javljao sa svojom vršnjacima, pa ne znam ništa podrobnije o njegovim razvojnim nakanama osim onoga što se iznenada našlo pred mojim očima. A to su slike rađene u akriliku, kolažu i kombiniranim tehnikama. To su slike poredane od njegovih prvih, nevještih, ali namjerno uvrštenih, do onih koje iznenađuju svježinom i skladnošću, tonom kolorita i linijskim obrisima pojavnog i slućenog svijeta. To su slike neke duboke patnje i neke goleme, ljekovite nade. 
I tu se kriju, bar meni, njihova osobenost i osebujnost: patnja i nada su ljudska obilježja, pa se na njegovim slikama zatiče jasni ljudski trag: na zidinama, mostovima, ruinama na vrhovima brda, podzidima.  A Halilove slike, njegove vedute isijavaju svoje temeljno obilježje – bogatu, misaonu perspektivu znanih, ali i neuobičajenih motiva - Starog mosta i na njemu Kujundžiluka, sutona grada Blagaja, panoramske, djetinjstvom obojene bijele vedute Mostara, zelenog raja Malog Polja koji svakog Sultan-nevrusa pohodi Hidr hazretleri, najposlije vrelo u kojem se ogleda tekija… Da, tu su žile, zemljin krvotok, protoci plemenitih voda Bune i Bunice, i Neretve koja nosi sve druge vode kroz naš zajednički krajolik podjednako surov koliko i džennetski uzvišen!

 
  Zeleni džennet Malog Polja

 Neke slike su na mene vrlo snažno djelovale i poželio sam ih zauvijek upamtiti kao dijelove mozaika svijeta u konstituiranju jedne izvorne objave u imenu Halila Salčina. To su prije svega slike koje su historičnost zatekle u recentnom prostoru (primjerice u blagajskim  i mostarskim motivima) i to oni koje nismo prije  zaticali, koji su proširile i pomakle tematski registar s uobičajenih motivskih toposa kakvi su blagajska Tekija i mostarski Stari most.
Kod Halila Salčina sad je bljesnuo Blagaj iz jezgra Podgrađa, iz kasabe pritisnute sutonom ispod kojeg se, pritajeno, sluti veliko povijesno vrijeme. Podigao je pogled iznad sivih i crvenih krovova – i dotakao srednjovjekovlje, pa se humski pejzaž produbio, lebdeći kao i svaka legenda obavijena sjenkama onoga što je možda bilo ili onoga što je možda moglo biti. 

  Sumrak grada Blagaja


Isti je slučaj s mostarskim motivima. I u njima su, unutar likovnog horizonta - „priče“ (mytos) koje se gube u bojama neba, bojama u pokretu kao u nekom ehu mladog Braquea,  dramatičnim - što zasigurno reflektira stanje ne samo individualnog, (umjetnikovog), nego i stanje našeg ukupnog, kolektivnog bića. 
 
  Kujundžiluk

Ciklus pejzažnih motiva voda, zelenih oaza, samotnih ljubičastih brda, stabala prekrivenih samoćom, kompozicijski su uvijek u nekoj fluidnoj ravnoteži, krhkoj ali jasnoj, uzbibanoj ali održivoj. U nekim od njih obiluje pustoš, poput začaranih predjela iz kojih su ljudi netom izašli i u koji se, izgleda, neće vratiti… Svejedno, prostor živi, dinamiziran i šutljiv. 
Ako je učio od dobrih slikara, a to se u nekim primjerima možda i može prepoznati kao podsticaj prema pronalaženju svog vlastitog puta, onda je rezultat više nego povoljan: nije slijepo slijedilo svoje učitelje (čini se M. Begovića, i posebno J. Nikšića) – nego je izišao na svoj vlastiti put koji danas pokazuje prve pročišćene rezultate. 
Sada je Halil Salčin tu, pred nama, kao likovni umjetnik – sam i svoj. U osvajanju budućnosti neće imati druge pomoći osim svoje volje i svojih vizija.
U Mostaru, 11. X. 2013.


O slikaru:






Halil Salčin je rođen 6. IX. 1980., u Mostaru. Studirao je na likovnom odsjeku mostarske Pedagoške akademije. 
Izložbe:Koncept club Mostar, 2008. Egipatsko dječije selo, Mostar 2011.
Novogradski dani kulture, Centar za kulturu Dobrinja, Sarajevo, 2013.

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...