9. kol 2011.

BERBER: ŽELE UBITI SARAJEVO, UBITI VOLJU NARODA


MERSAD BERBER GOVORI ZA BEHAR


Ibrahim Kajan, autor, s Mersadom Berberom, u njegovom zagrebačkom ateljeu među scenografskim rješenjima Gundulićeva Osmana, ljeta 1992. godine

BEHAR: Mogli bismo otpočeti s tvrdnjom da ste, izlazeći iz Sarajeva nakon pet mjeseci njegova razaranja, došli iz prostora smrti.
BERBER: Ne znam. Kad sam pošao, dugo sam tražio u sebi jednu metaforu, način da to strašno iskustvo zaokružim. Mi slikari koračamo drugim stvarima, bojom, oblikom, formom i vrlo mi je teško naći tu riječ. Parafrazirajući mogao bih za Zukom Džumhurom reći da je Sarajevo visoka škola smrti. Našao sam i jedno razmišljanje, istu situaciju. Prisjetite se Mešine Tvrđave. Prvih dana napada na Sarajevo, osjetio sam da moram napraviti zapis, dakako, likovni zapis. I desilo mi se nešto po prvi put: na marginama slikara visoke talijanske renesanse, isplsao sam svoje likovne poruke... Radio sam ga prva dva mjeseca. Jednostavno sam, koliko mi je to bombardovanje dopuštalo bilježio... sva razmišljanja o ljudima, dragim ljuaima, pretočio u (likovno) razmišljanje o životu i smrti. Sve je to pohranjeno kod mojih asistenata. Riječ je o oko 200 stotine ulja, skica, svega što mi je dolazilo, fragmenata, kartona... Jednostavno, više se nije moglo. Osjetio sam to razaranje Sarajeva na najneposredniji način, kao ubljanje volje koju sam osjećao, kao pokušaj ubijanja volje u svima nama. Zanimljivo je što mi, neki dan, u pismu napisao profesor Šarčević. Kao da je to osjetio i, evo, pokušat ću ga citirati: „Kad je nemoguće zaboraviti na nemogućnost ljubavi ili poštivanja, ima osjećaja koji su usprkos svemu ljudski. To ćutim sad prema ogorčenom majstoru čija umjetnost čni konstitutivni dio identiteta naroda kojega žele uništiti. Želio bih da se osjeća ukletlm, definitivno nesretan, jer ne želim da uništim sva desetljeća koja sam proživio da bih upoznao likovnu Bosnu ispričanu jezikom njenoga opstanka, a ne dramu uništenja i samouništenja...' I zapravo ta moja želja, zelja za opstankom, ispričana jezikom slikarstva, zacijelo je bila jača od svih granata. Taka je zapravo započeo taj dnevnik.


Razara se bosanska povijest

BEHAR: To što kažete, da je bila jača želja od svih granata, ne čini li Vam se, osvješćuje najdublju čovjekovu potrebu da ostavi trag iza sebe. Narod i nestane, kao što su nestati Hetiti koje česta volim spomenuti upravo zbog toga, pa stoljećima nismo ni znali da je postojao, sve do otkrića i identificiranja njihovih neusporedivih plastika, zapisa... Ali, nije li sve razoreno, nije li dotaknuta sama memorija...
BERBER: Premda je sve razoreno, gotovo da je tako. Razorena je naša memorija, zapravo nešto kompletno što se zove povijest našega naroda. Imamo tu nekakav program razaranja, od biološkog do materijalnoga, pa do uništenja svih onih relevantnih kulturnih dobara koja čine identitet toga naroda. Nešto strašnije od svega ovoga, jest da je usmjereno na razaranje forme života. Sarajevo, aka ima jednu odliku uočljivu u svim našim pjesništvima, u Nerkezija, Sabletija, Mula Mustafe Bašeskije, u Sidrana i Ibrišimovića, imalo je zapravo to što se nekada zvalo, a to je nažalost sada jedna proskribirana rječca - suživot. Suživot - ta je kuća sad razgrađena, što će od nje ostati, hoće li se ona ikada moći obnoviti, vjerojatno je jedno od najdramatičnijih pitanja, koje sada svi sebi postavljamo... Kad sam pogledao neke radove iz lanjske godine, izgredali su kao da dolaze iz nekog davnoga, mitskoga i arhajskog doba, sto vi kažete iz doba nekih Hetita, nekih plemana Dalmata, iz svih onih plemena koje kad gledate sad, što su živjejei na tim prostorima kao... kao Dalmati, kao naši dobri preci koji su napravili tu vučedolsku kulturu. Osjetio sam da je to što sam radio šezdesetih godina, rađeno u nekom potonulom, sretnom dobu sarajevske škole neoromantizma, zajedno sa Zecom i Ljubovićem. Zagledajući se u te sretne krajolike, a to je vrijeme rađanja mojih sinova Ensara i Azera, vidim da je to bila, dopustite, apoteoza života, a nikako apoteoza smrti, nekih crnih slutnji. Sad, ti medaljoni, kao da pripadaju nekom drugom civilizacijskom krugu, nekom davnom dobu, neke druge planete, a nikako nekom sretnom dobu i Sarajevu, To je bio jedan fantazmogorijski privid. Nešto se desilo... pa sam prije nekoliko godina imao makabičan ciklus koji sam nazvao Tempo seconde.


Mersad Berber: "I odjedanput si zapravo vidio da Sarajevo postaje nekropola mrtvih a ne tekija putnika...."

Radeći zapravo na temi koju mi je davno Meša zadao („Može li čovjek dotaknuti svoju Sreću“), napravio sam jedan crtež zle sudbine, budući da je na neki način svojom krucijalnom temom bio vezan za muslimanski senzibilitet, on je zakočen. I film o Kevser Ali... Nije me Zli usud tog filma toliko natjerao da razmišljam o toj temi, da kažem crnoj temi života. Neke sam segmente pronašao davno u onoj znamenitoj hronici Mula Mustafe Bašeskije. Desilo mi se nešto dok sam čitao Mustafin telegrafskl zapis,  kad ono reče: Dovedoše sinoć trojicu cigana iz Visokog, kako ih dovedoše, metnuše ih u zindane i ujutro ih zadaviše u ime poretka. Ta opservacija našeg vrlog kaligrafa i dobrog čovjeka Mula Mustfe Bašeskije, a za njega kažu da je imao svoj mali dućan u kome je ispisivao te tarihe, živote i smrti, podsjetio me je na niz dragih ljudi koji, čini mi se da mi postaju sve više dragi, što se više udaljavam od Bosne kao Muhamed Mujezinović koji je usrio da oživi čitavo jedno pjesnistvo sa kamenja. Zapravo, on je napravio dva velika toma epigrama sa muslimanskih spomenika, gdje se uvijek o Sarajevu, kao i o Bosni valjda, govorilo kao o ružičnjaku života, gdje on - kad vidi smrt - kaže da je hladan vjetar iz ružičnjaka odnio tu i tu djevojčicu.
Uvijek se ta metafora ponavlja. I uvijek se govori o Sarajevu kao tekiji putnika, kao o nekom raju mladosti. I upravo ta mladost, gledao sam je iz dana u dan kako se polovi, kako ti novi domovi više Sarajeva, toj mladosti, postaju Kovači, dakle groblje gdje se sveti ratnici, šehidi, pet stotina godina nisu kopali. I odjedanput si zapravo vidio da Sarajevo postaje nekropola mrtvih a ne tekija putnika.
To su te, dakle, opaske koje su mi od prvih dana rata ostali duboku usječeni u pamćenje.


U Bosni se dram radosti, dramom krvi plaća(o)

BEHAR: Čuo sam od Vas riječ suživot i natuknicu uz nju. Spomenuli ste i nekoliko slikara: S. Zeca, I. Ljubovića, a ja ću dodati i Vaše ime. Ono što karakterizira Vaše slikarstva to su mir i to je otmjenost. Sve se to prelijeva u čovjeka i čini ga sretnim i lijepim. Molim Vas što mislite o budućnosti ta dva pojma u slobodi koja će svakako doći, kako će dakle izgledati: suživot i mir na slikama?
BERBER: Ja ne znam. Razgovarao sam s mnogim, hrabrim ratnicima, vjerojatno budućim herojima (a oni su zapravo to već sada), i... nijedan mi nije znao odgovori.ti na taj prvi dio vašega pitanja. A o tome miru znam samo nešto: tolike me drage slike, kao neka kantilena, prate... ja sam vam bio nepopravljivi romantik.
I sad ovi tektonski poremećaji Bosne. Znao sam da je Bosna zemlja više krupnih interregnuma, krupnih praznina, nego kontinuiteta. Takvi joj potresi nikad nisu dali pravo da ona, sama, mirno oplete svoju povijest. Tako da te slike, ti kratki interregnumi neke sreće, pastorale, pobude u meni uvijek neki komad straha na leđima. Donosili su mi slutnju o dolasku nečega što bi se maglo nazvati iracionalnim silama mržnje, mraka, koje prosto ne daju toj Bosni da to provede što joj je data od Boga kao i čitavom svijetu. To nama nije dato.
Uvijek taj demon zla stoji negdje na vratima Bosne, na njenom kućnom pragu i razara njeno biće i njenu povijest. Dakle, ovdje se nikada nije govorilo o životu kao o apoteozi hrabrosti, euforiji, nekom hedonizmu, nego sve govori o nekom preživljavanju tog života. Čitav aksiom života o Bosni, etida tog života, svodio se na dramu kako preživjeti zapravo taj život. Gdje se ono dram radosti krvavim dramom tuge plaća(o).


Mersad Berber: Udes Dobrog Bošnjanina... nije li to udes čovjeka koji se pokušava rwelizirati kroz DOBROTU?
BEHAR: Pokušaj unistenja našeg naroda, deveta je ili deseta križaraska vojna koja to pokušava još od vremena kada smo bili nazivani, kao nijedan narod na svijetu: DOBRI (Bošnjani). je li to udes čovjeka koji se želi realizirati kroz Dobro, borbom protiv Zla i uvijek otvoren tom Dobrotom, pa dakle isto tako otvoren i Demonu kojeg i sami spominjete?
BERBER Kad sam razmišljao, recimo, sjećajući se primjerice onog ciklusa što sam imao u (zagrebačkom) Umjetničkom paviljonu prije par godina, pozamašan po dimenzijama a moguće i po gorčini koje je.bilo u toj koregrafiji tjelesa s nekim znakovljem smrti u sebi, pitao sam se, zapravo, razmišljajući, šta sutra, aka čovjek ponovo stane na noge, šta ponovo slikati, da li je to recimo jedan veliki homage Aladži džamiji, Foči, itd... Osjetio sam tu bjelinu, zapravo neke prostore raja i sve je bilo zapravo (mi slikari kroz boju gledamo), taj život.
Razumijevao sam, zapravo, da je strah od smrti koji se tih dana pojavio u Sarajevu, bio obasjan neopisivim ljepotom života. Sve su te slike bile bijele, sve su nosile tragove ove dobrote o kojoj vi govorite, govoreći samim nama o Dobrim Bošnjanima. Očito ima jedan fenomen u nama. Jje i to daleko manihejstvo što je ušlo u nas, ili neki daleki orfizam daekih predaka, je li orfičko znakovlje koje mi sad ne možemo tako lako filozofski uspostaviti, ali je činjenica da je Bosna imala uvijek u sebi jedno duboko konvertitstvo. Osobno sam ga pokušao naći u arheologiji i uvijek sam se pitao... da Bosna kad je jedno prihvatala, radila je nešto drugo. Recimo, kad je prihvatala znakovlje hrišćanstva, svi su bosanski kraljevi malo podalje od tornja, gotskog tornja sv. Luke, imali pod zemljom kriptoheretičko znakovlje bogumilstva. Govorim samo o primjerima velike bosanske dileme, bosanske kontraverze. Nevjerovatno je, recimo: imala je onu zvaničnu rimsku trijadu boga Jupitera, Junone i Minerve, a u tim kriptoheretičkim škrinjama, skrivali su se mahinejski znakovi boga Mitrasa sa svim njegovim znakovljem! Opet jedna perzijska, opet jedna manihejska, jedna odstupnica, jedna alternativa od znakovlja recimo tog kaptolskog Rima. Nevjerovatno, Bosna je uvijek imala jedan heretički odstup, uvijek je nosila tu klicu kriptoheretizma.

Miloševića je porodilo Titovo oružje

BEHAR: Vi ste svakako poznavali neke ljude koji su danas aktivni sudionici i voditelji četničkih postrojbi. Među njima su sveučilišni profesori, pjesnci... Pa što je to onda humanizam danas? Što su to ljudi koji razmišljaju? Zar oni koji više nisu zadovoljni ubojstvima pojedinaca, malo im je i umorstvo cijelog naroda!
BERBER: Profesor Šarčević je govorio da je etika individualni ugovor s Bogom, pa prema tome i ta Dobrota, odnosno Zlo, također su individualni ugovori s Bogom odnosno s Đavolom. Mnogi ljudi koji nažalost nose oznake humanista, koji su predavali filozofiju, šekspirologiju, ne može se reći da su se samo ogriješili, nego da su vrlo talentovano reinterpretirali zloglasnu misao Goebelsa koja je postavljala oznaku: genocidna politika plus te oklopne jedinice ponad Sarajeva. Od čitavog postmodernog scientizma, dakle neke vrste nekontrolirane njegove apo1ogije, ide neko mjerilo - pa nazovimo ga „humanističko mjerilo“. Ne čini li vam se da ono izmiče pred tom supremacijom scientizma, i da je ovdje zamijenjeno s vojnim scientizmom, jednim trupom nečega što je bilo golemo naslijeđe, nažalost - Titovo oružje. To je sjajno rekao Alija Izetbegović na jednom mjestu. Miloševića nije porodila Garašaninova doktrina o Velikoj Srbiji, Miloševića je porodilo Titovo oružje, ogromna količina, jedan golemi miraz.
BEHAR. Kad  ste već spomenuli Izetbegovića, ima ih kojI misle da je kroz onu njegovu čuvenu rečenicu kojom je odbijao rat, („Za rat je potrebno dvoje“), progovon1a naša duhovna i kulturna baština, svijest. Naš stav prema životu. Mislite li da je tako?
BERBER: Pa... najtragičnija je situacija ovog rata baš to: što je u našem narodu ne-želja za ratom a kod tog drugog naroda upravo ta želja za ratom. Nemojte zaboraviti da ono što se smatralo kao jedna suma sumarum civilizacijskih, gradbenih, kako god hoćete, duhovnih, jedna apoteoza Sarajeva. kao jednog slavnoga  grada, upravo kao da je građena na tim mjerilima, zanata, metjea, dakle sve što je apologija onoga ponajljepšega što čovjeka raduje, što njegova ruka i njegov duh naprave. A ovo drugo da ide u onaj sustav što su demonske sile i gdje se zapravo to dvoje sukobilo na tim, kako bih rekao revirima, postamentima Sarajeva, upravo te dvije sileo. Dakle, nešto što veliča, što je apologija života i apologija smrti. Zapravo i to tako oštro odrezano kao na sirat ćupriji. Ne poznajem ni jednu povijest ratovanja u kojoj bi takve dvije želje bile tako nevjerovtno udaljene i izražene kao u ovo me ratu.
BEHAR: U ovom trenutku ne znate sudbinu tri tisuće vaših slika, crteža, skica. Bojite li se da su slijedile sudbinu ljudi, Vaših tragičnih studenata?
BERBER: Govoriti o tragediji planetarnih razmjera, spominjati neku svoju privatnu, intimnu nesreću u ovakvoj nesreći, skora je neukusno. Razmjere nesreće su toliko goleme, obiteljskih i drugih tragedija kojima sma svaki dan zatrpani...
BEHAR: U ovom trenutku Vas zatičem u nastavku svog golemog posla, po svemu sudeći buduće velike predstave, Osmana. Osman svakako ima više poruka. Ako bismo tražili, išli bismo tragom koje odgoneta hoće li te poruke ovo vrijeme prepoznati.
BERBER: Meni se najviše dopalo tumačenje o ekumenskoj ljubavi koju je pokazao Gundulić, koji nigdje nije putovao iz Dubrovnika, nego je o svijetu doznavao sve posredstvom poklisara, pa tako i o slikovitosti turskoga dvora i o turskim karakterima. Ipak je njemu protureformacijska kršćanska Europa bila bliža. Ja sam se zapravo zatekao u jednom poslu gdje mi, sad bih nešto citirao A. Sabu gdje pokušava da uspostavi most ljubavi između ljudi. To sam zapisao u svom dnevniku u Sarajevu, pa prenio ovdje i hoću vam točno kazati:
Gledao sam zvijezdu večernjaču u tuđoj
noći
u tuđoj zemlji tužan
i mislio izgubljeno
Zvijezdo poznata, ne poznajem te

Meni se to tako desilo, tako... - kazao je maestro svom sugovorniku.

(Dijelovi razgovora, mjeseca kolovoza 1992.)

BEHAR (Zagreb), god. I, br. 2, 1992., str. 18-19

Nema komentara:

Objavi komentar