11. kol 2011.

GADAFI O ZELENOM... BUZANČIĆ O TRANSPORTIMA, A LOGORAŠI, O PRISILNOM RASELJAVANJU


Iz Dnevika Svila i krv (5 i 9)

U čekanju pukovnika Muamera Gadafija
Tripoli, 24. I. 1992.



Pukovnik Gadafi:  Neko voli crvenu, a neko zelenu boju

U vojarni smo u kojoj bi nas trebao primiti predsjednik Libijske džamahirije pukovnik Gadafi. Ima nas oko tridesetak (?)., najviše je predstavika zagrebačkih  nakladnika Gadafijeje Zelene knjige... Mnogo se puši, mnogo se priča. Dr. Muftić mi dotura jednu ceduljicu na kojoj piše: "Sjećanje na jednu haiku sliku o sjednici Znanstvenog vijeća, FSB-a od Vladimira Devidea:
Nakon mnoštva /cigareta i dima
ostade ništa! / Kakvo klanje vremena.
Predstavljen nam je jedan od visokih Gadafijevih funkcionara, mlad, kosat čovjek. lme mu je Ibrahim Salah. Kažu da je Gadafijev savjetnik za (bivšu) Jugoslaviju. Zabilježio sam prijevod njegova obraćanja: "Dobro došli u Tripoli... Vjerujem da će uskoro biti uspostavljena izravna linija Zagreb-Tripoli, pa se ubuduće nećete umarati presjedajuci iz aviona u avion. Znam da ste u teškoj situaciji obzirom na ratne događaje koji potresaju Hrvatsku. Ako Bog da, nakon teškoca kroz koje prolazite i žrtava nedužnih ljudi - rat će svakako morati i završiti. Mi također prolazimo kroz niz teškoća koje su posljedica američkog pritiska na Libiju. Vaš dolazak u Libiju izaziva posebnu pažnju i dobiva na osobitom značenju. To istodobno znači o stavu hrvatskog naroda, koji rječito govori da je na strani libijskog naroda. Možda obični ljudi u Hrvatskoj, pod utjecajem novina, imaju pogrešan stav o našoj zemlji. Važno je međutim da vi, intelektualci, znadete tačno što se dešava i da nas podržite. Mi vas podržavamo. Svaki narod ima pravo na samostalnost. Rušenjem Berlinskog zida, srušeni su mnogi pogrešni potezi ranijih političkih konstrukcija. Svaki narod ima pravo da živi u jednoj državi. Možda će se to uskoro desiti i u Čehoslovačkoj, da će se razdvojiti na dvije zasebne cjeline, kao sto se već desava u Sovjetskom Savezu... i sve je to predviđeno u Zelenoj knjizi.
Nama je osobita čast da je Zelena knjiga prvi put tiskana u Hrvatskoj. Nadam se da ćere uskoro o njoj raspravljati s vašim vođom. Ja nisam profesionalni glasnogovornik vlasti. Ja sam profesor na Ekonomskom fakultetu, pa moji stavovi nisu obavezno i službeni stavovi (ovo je "upozorenje" za one koji snimaju! - domece I. S. - što izaziva smijeh u dvorani). Mi sma iz dana u dan vrlo pažljivo pratili sve događaje u Hrvatskoj. Sve od izbijanja rata, od Osijeka i Vukovara, Dubrovnika... Sada su se oni počeli povlačiti i mi smo radosni zbog toga. Mi ćemo tražiti uspostavljanje svih tehničkih, kultumih i političkih veza s Hrvatskom.
Vi ste sada u Libiji i možete ovu zemlju slobodno osjećati kao Hrvatsku. Imate na to puna pravo..."
Dr. Osman Muftić zahvaljuje "bratu na toplim riječima", napominjući da je "vrlo teško sažetim riječima opisati kakvo je sada stanje u nas... Osobito je bilo lijepo čuti da sada Libiju možemo  osjećati kao Hrvatsku, a Tripoli kao Zagreb..."
Potom je govorio g. Mato Crkvenac, koji je zapravo održao cijeli mali govor iz pozicije svoje stranke, a ona, rekao je, "ima odgovor na sve".
Gospodin Ibrahim Salah ga je upitao: "A kako je gospodin Račan?" Gospođa Ercegovic spominje da je bila u Tripoliju prije dva mjeseca, "pa se ne bi posebno predstavljala". - "Vas, g. Ibrahime, g. Račan srdačno pozdravlja. Zanima nas vas stav o Hrvatskoj, jer nas očekuje dug i mučan put... To svakako podrazumijeva priznanje. Važna je suradnja naroda, a nije bitno tko je, koja je politička stranka na vlasti. Najposlije, i ja pripadam politici. U tom ću smislu pridodati i svoje osobne snage..." G. Ibrahim kaže: "...Zanima me da li oni koji se bore za slobodnu Hrvatsku, razmišljaju o uređenju buduće Hrvatske? Ili će, kad se zemlja oslobodi, doći Hrvati iz Amerike i preuzeti vlast? Mene bi zanimalo kako će se organizirati država... Jeste li počeli prodavati držvnu svojinu?"
Potom je nastavio i o Bosni i Hercegovini: "Bosna ima pravo na samostalnost u istoj mjeri koju podrazumijevamo za Hrvatsku i Sloveniju. O Bosni i njezinoj samostalnosti svakako će znati riješiti sami Bosanci. Sada, znademo, odlučuju oni koji imaju oružje. Bez obzira što pišu novine (da Hrvatska i Srbije žele Bosnu, da će je podijeliti), mislim da to nije istina.
Osobno sam razgovarao i sa dr. Tuđmanom i sa Slobodanom Miloševićem. Milošević, doduše, priznaje da nije za samostalnu Bosnu... Ali, u slučaju da se bilo što učini nepravedno prema Bosanskim Muslimanima, znajte da muslimanski svijet neće zatvarati oči pred tim. Vrlo je važno sačuvati Bosnu u njezinim granicama, u potpunosti, u cjelini."
Govorilo je još nekoliko ljudi, pa sam se čak i ja uključio. "Za suvremenu i neovisnu i slobodnu i samostalnu Hrvatsku nisu glasovali samo Hrvati, nego i ogroman broj hrvatskog stanovništva koji pripadaju nacionalnim manjinama. Tako su se za nju opredijelili i Bosanski Muslimani koji žive u Hrvatskoj. I ne samo to. Na hrvatskim bojištima, veliki je broj boraca, veliki je broj već poginuo za Hrvatsku kao domovinu i od Mađara i od Albanaca i posebno mnogo - iz naše nacionalne manjine - Bosanskih Muslimana. Već sad se može reći da
je riječ o nekih 5.000 boraca-Muslimana. To je, ako se zna da ih je po popisu oko 50.000 – deset posta od ukupnog broja! Međutim... mi sada imamo problema u Hrvatskoj. Mada smo živjeli dugo u Zagrebu, neki su potomci i pete generacije, sada smo proglašeni stranim državljanima, sve dok ne ostvarimo pravo na domovnicu. Mada imamo to pravo po svim zakonima, svejedno ga Muslimani izuzetno teško dobivaju. Nerijetko osjećaju pritisak da se opredijele i da kažu da su Hrvati... Dakako da vjerujem da su sve ova prolazni problemi čije
brzo riješenje otežava rat i srbočetnicka agresija na Hrvatsku, a sada, vidimo gomilaju se problemi i u našoj izvornoj domovini, Bosni i Hercegovini..."
U čekanju pukovnika Muamera Gadafija, večer je prošla u čakulanju s njegovim razbarušenim savjetnikom ...Insallah, najposlije rekoše domaćini, vidjet ćemo se sutradan!


A onda je došao pukovnik Gadafi
25. I. 1992.

Gadafi je došao u raskošnoj galabeji. Prolazeći pored dr. Muftića, prutio mu je ruku i zagrlio ga.
Potom je rekao:
Vrlo smo sretni što ste došli ovamo. Mi se svi borimo za slobodu. Sada se bitke vode u Hrvatskoj, ali bi iste takve vrlo lahko mogle biti i u Libiji.
Svi su narodi suvereni i svako od njih treba sam odlučiti o svojoj sudbini.
Jest, moja je želja bila da Jugoslavija ostane jedinstvena, kakva je bila u vrijeme predsjednika Tita, ali je nažalost ta stvar propala.
Pošto je to tako, a očito je da drukčije nije ni moglo biti, povono podvlačim da svaki narod ima potpuno pravo u odlučivanju o vlastitoj budućnosti.
Vrlo sam pogođen onim što se dečava u Hrvatskoj. Pratim i oštro osuđujem.
Susreo sam se s jugoslavenskim ministrom rata koji je dao ostavku. To sam mu i savjetovao, da da ostavku, jer je to bolje nego da nastavlja rat.
Narodnoj se želji i volji ne može suprotstavljati avionima i topovima. Ako narodi žele živjeti zajedno, to je njihova stvar, ali to ne mogu ostvariti ničijom silom iz vana.
Pozdravljam trud koji ste uložili oko objavljivanja moje knjige, to je vaša pomoć nama, jer: Objavljuje se nova misao, zelena misao... Neko voli crvenu a neko zelenu boju.
Jedna je u značenju krvi, ili dima, a zelena - napretka, proljeća, bujanja zemlje. Svi se ljudi ipak slažu da više od svih boja vole zelenu boju! Čak i liječnici preporučuju bolesnicima zelenu boju. Kad bi se provodila u praksi teorija Zelene knjige, u Jugoslaviji se ne bi postavljao problem porobljavanja drugih, tj. "narodne vlasti" kako su je shvaćali... Ljudi trebaju vladati sami sobom, društvo kontrolira samo sebe. Svako selo, svaki grad treba upravljati samo sobom (kroz odbore, komitete), a svaki je građanin član odbora (komiteta). U tom slučaju nema borbe za vlast, jer svi sudjeluju u vlasti. Narodni kongres pomaže narodnim komitetima - oni, tj. komiteti, rade na tome da izvrše ono što kongres donese kao odluku. Kongres može odmah otkloniti ono što se kritikuje kroz komitete, a da ljudi ne idu na demonstracije. Ako postoji narod u upravi što će mu onda delegati koji će ga predstavljati?!
Nadam se da je izdavačka kuća koja je objavila moju knjigu uradila značajan posao, jer to naliči donošenju Objave.
Vaše prisustvo u ovom trenutku i u ovim okolnostima znači podršku Džamahiriji. Mi smo s vama! (......)

Otvara se problem: Domovnice
16. II. 1992.

Potpisao sam Otvoreno pismo ministru uprave i pravosuda, gospodinu Mišetiću, u kojem se aktualizira problematika domovnica (zajedno s predsjednikom Mešihata Hrvatske i Slovenije h. Ševkom-eff. Omerbašićem, dr. Šemsom Tankovićem i dr. Izetom Aganovićem, predsjednicima SDAH, odnosno Merhameta). Muslimani nastanjeni u Hrvatskoj, koji se dakle osjećaju nacionalno MUSLIMANIMA - sve teže i teže dolaze do Domovnice!
Ali, ako se izjasne Hrvatima (islamske vjere) - domovnicu dobivaju dok trepneš okom!


Muslimani ne vjeruju u dogovor
17. IV. 1992.

ZAGREB - Nisam optimist da će danas dogovoreno primirje u Bosni i Hercegovini dugo potrajati, kazao je u četvrtak na tribini "Kamo ideš Hrvatska?" član Glavnog odbora SDA Hrvatske Asim Cmalić. On drži da srpska strana nije spremna poštovati dogovor. Predsjednik Kulturnog društva Muslimana Hrvatske Ibrahim Kajan kazao je da je od proglašenja nezavisnosti Hrvatske pogoršan položaj 300 tisuća Muslimana, koji cijeli svoj vijek rade u Hrvatskoj, te da je Muslimanima teško dobiti domovnicu, što povlaći za sobom teškoće pri upisima u škole i na fakultete, pri otkupu stanova, i mnogim drugim konkretnim potrebama. (Hina) NOVI VJESNIK


O čemu sada razmišlja Sarajlić?
17. V. 92.

 Uz ova kazivanja (objavljena u "Muslimanskom danku u krvi" - prim. I.K.) bilo bi dobro, kaže Jevrem (Brković) da pronađeš lzetove pjesme posvećene Radovanu Karadžicu, Rajku Petrovu Nogu... Ali, to mi se jednostavno ne radi. Odlučio sam to odgađati do nekog budućeg dana, ali, neki je Šejtan isplanirao drukčije: dio u stalaži naguranih knjiga i starih časopisa "odronio" se - sam od sebe i rasuo po cijelog sobi! Pored stopala doklizao se i "Život" br. 9-10/1984, posvećen Izetu Sarajliću.
Čitam uvodni tekst, str. 193: Odbija dati intervju, koji ide uz knjižrevni portret, (omrznuo je taj časopis zbog napada koji su objavljivani na njegovim stra-nicama, zaključujem) nego šalje pismo priredivaču portreta, Todoru Dutini, u kojem među ostalim piše: "Kad bih se i odlučio da "Životu" dam intervju, to bih uradio jedino zbog tebe. Jer, uz Rajka Petrova Nogu, Stevana Tontića, Abdulaha Sidrana, Milana Nenadića, Marka Vešovića, Radovana Karadžića, Đorđa Sladoja i Branka Čučka - spadaš među one mlade pjesnike sarajevskog kruga koji su mi, kako po pjesničkom postupku tako i po okrenutosti životnim problemima, najbliži. Sarajlić podsjeća da je i sam bio u toj redakciji kad joj je čelnim čovjekom bio Marko Marković (1952. ili 1953), "jedan od najsvjetlijih ljudi moje mladosti". Te je godine Izet Sarajlić prestao pisati na bosanskom a počeo pevati na srpskom. (...)

Tako je govorio Boris Buzančić
20. V. 1992.

Ico Voljevica mi dodaje izrezak iz Vjesnika. „Upravo sam pročitao“, kažem. „Treba sve ove stvari arhivirati, pa i donositi u Beharu“, kaže Voljevica. Ovakvih izrezaka imam u tolikim količinama da jednostavno ne znam što ću s njima, ali i od grdnje Smailine. Stan je zatrpan knjigama, novinama, papirima i sarno papirima!
Buzančić je dobio packu u Vjesniku zbog stavova koje iznosi (o Muslimanima) gdje god stigne. Podjednako otvoreno i u Zagrebu, ali Bogami i u Sarajevu (za službenog posjeta!)
Čudno je da mu se ne odupru ni oni Muslimani koji s njima rade u Kazalištu! Vrijedi prepisati cijeli tekst Suzane Kocijan (2. str. Vjesnika) naslovljen Glumac je glumac:
„Na sjednici Skupštine grada Zagreba u ponedjeljak skupštinski su se viječnici nemalo iznenadili reakcijom gradonačelnika Borisa Buzančića. Priključivši se raspravi o nemogućnosti Zagreba da dalje prihvaća pretežno bosansko-hercegovačke izbjeglice i prognanike, on je predložio: „Naši su aerodromi sada slobodni, valjalo bi ih ukrcati u avione i poslati pismo svima, od Gadafija do Irana, s molbom da se pobrinu za svoju braću Muslimane.“
Na upozorenje jednog od viječnika kako su to i naši Muslimani, gradonačelnik je prekinuo daljnju raspravu: „Da, jesu naši, ali su Muslimani..." Potom su neki od viječnika našli za shodno da zamole novinare da „prečuju" gradonačelnikovu brzopleto izrečenu tvrdnju. ili bar da u svom izvještaju upozore kako se viječnici nisu suglasili s tim prijedlogom.
Nažalost, to je tek jedan od mnogih gradonačelnikovih "bisera" koji je ugledao svjetlo dana. Ostali su nerijetko svoj kraj dočekali već u novinarskim bilježnicama, jer novinari nisu željeli izazvati suvišnu zbrku. No, dok se ovo može, recimo, shvatiti samo verbalnim ispadom, gradonačelnikova krivo shvaćena uloga začinjena javnim osobnim stajalištima i komentarima doživljava svoju kulminaciju u službenim međunarodnim razgovorima.
Naš novinar još nije zaboravio Buzančićev odgovor na upit člana francuske parlamentarne delegacije Bernara Stasija o zbivanjima u susjednoj BiH i kome se priklanjaju Muslimani. Gradonačelnik je rekao i da je „u svom intervjuu jednom sarajevskom listu ustvrdio kako su Muslimani zapravo – Hrvati“, na što mu je Adil Zulfikarpašić odgovorio kako nedovoljno poznaje povijest. Buzančić je tada priznao Stasiju kako ga je zbog toga prekorio i sam predsjednik Tuđman, no da on zna kako predsjednik ipak dijeli njegovo mišljenje, ali ga ne iznosi javno. Stasi je pristojno saslušao gradonačelnika, te vrlo diplomatski i pristojno svoje zaključke zadrzao za sebe.
Ne učeći iz tuđih primjera, Buzančić očito zaboravlja da su službeni posjeti, ma koliko bili prijateljski, ipak službeni - i da se na njima ne prepričavaju kuloarske priče i prepirke, kao ni osobna mišljenja izrečena nesluž beno i „u hodu“. No, po svemu sudeći, „glumac je glumac je glumac...“

logoraši
8. XII. 1992.

Telefonirali su mi jučer, i žele me vidjeti: logoraši iz Manjače Musaib Talić (iz Sanskog Mosta) i Ivan Rašić (iz Doboja). „Znademo, kaže g. Musaib, dragi Ibrahime da nam vi ni Preporod ne možete pomoći, ali smo došli da vam kažemo (jer ne znamo kome ćemo) kako smo zalosni da nag bas niko nije dočekao od zvaničnih organa BiH (misli na Ambasadu), od zavičajnih društava, niti vjerskog, niti hrvatske Vlade (što doduše nismo ni očekivali), ni jedne jedine  organiza muslimanske, uk1jučujući Merhamet, IZ, stranku... Zbog toga smo danas posjetili muftiju Omerbašića i potpredsjednika SDAH i Irfana Ajanovića. Telefonirali smo i Latiću, ali nije imao vremena da nas primi. Vama zahvaljujemo što ste istog trenutka rekli da nas želite vidjeti... Omerbašić će nas posjetiti za dan-dva, jer imamo nekih problema, želimo upozoriti javnost na njih, nisu osobni... vrlo su važni! Neko prisilno rasevalja Muslimane.“
Pokazuje u svog prijatelja Ivana. „On je radio u kuhinji. Mnoge od nas je spasila neka mrva kruha koju nam je u potaji dodavao.“
Od logorskih dana se ne rastaju, stalno su zajedno.
U mislima prevrćem stranice Vjesnika i vidim slike TV koje pišu i pokazuju prvu kolonu logoraša koje su četnici pustili s Manjače. Ulaze u Karlovac. Dočekuju ih predstavnici Karitasa, političkih stranaka itd. Teško mi je, njihove riječi osjećam i prihvaćam kao optužbu i moje malenkosti. Moj je problem - nezainteresiranost (jednog broja) članova Glavnog odbora (Preporoda) - ništa ih pod milim Bogom ne interesira! Kažem im da bih se vrlo rado priključio Ševki Omerbašiću, mada na taj način ne mogu popraviti ono što sam i ja  i što su drugi propustili. Jedino što nam je zajedničko: nemamo talenta ni za kakvu organizaciju, ili ne pokazujemo želju da je izgradimo.
Rastajemo se kao prijatelji. Do videnja u Karlovcu, u Gazi.

U Gazi
26. XlI. 1992.

Sa Ševkom ef. Omerbašićem, a priključila nam se i Shehida Bilalli, vozimo se u džipu, prema Karlovcu. Vozi nas Ševokov vozač...

Pred starom, olinjalom kasarnom, veliki broj ljudi, po fizionomijama se prepoznaju zemljaci, a po vjetrovkakama - logoraši. Vjetrovke su nove, obično ih dobiju od humanitarnih organizacija... i po tome se mogu prepoznati.
Pitamo za kancelariju, pa uskoro nailaze i naši domaćini, koji su nas pozvali.
Jedna Talijanka i neki mladi Englez su sa „službene strane“ Crvenog križa, koji vodi brigu o smještaju u ovoj kasarni. Koji prave spiskove razlaza naših izbjeglica po svijetu.
S bivšim logorašima (u delegaciji su predstavnici S. Mosta, Prijedora, Doboja... njih petorica), razgovaramo: slušamo obje strane, a kasnije govori i Ševko, pa nekoliko riječi izgovaram i ja.
„Logorasi“ žele da prije nego što se raziđu ili ih rastjeraju po svijetu, upozore javnost na sljedece:
- u Manjači se još drži zatočeno oko 550 ljudi (oko 200 Hrvata i 340 Muslimana); pretežno su ostali oficiri, primjerice major Mirsad Selimbegović, major Žarko Tole (HNO, komandant za srednju Bosnu; Misle da su sklonjeni u tzv. Mali logor; nalaze se također u VIZ (Vojni istražni zatvor), tamo je Senad Čirkin, kapetan I. klase.
- drugo što istiću jest njihov smještaj u Zapadnim zemljama. To otvara sljedeće probleme: spajanje obitelji (nerijetko im je to zapriječeno)
- žele se, ako već odlaze u prekooceanske zemlje, spojiti sa svojim obiteljima koje su pod četničkom kontrolom: traže da im se osigura izlazak. „Srpske im vlasti ne dopuštaju da izađu pa čak i onda kada su udovoljili svim njihovim zatjevima. Malteretiraju ih. U Međunarodnom Crvenom križu su nam obećali da će sve poraditi da se s njima spoje. Visoki komesarijat za izbjeglice nas je potpuno razočarao, govore logoraši.
- jedan određeni broj izbjeglica (ima ih oko 15%) koji se nalazi ovdje, u prihvatnom centru u Karlovcu, voljni su se vratiti u Bosnu, i priključiti borbi protiv četnika. Žele da im se to omogući. Mnogi od njih su ostali bez igdje ikoga, svi su im pobijeni.
Ševko je govorio službenim predstavnicima, kao čovjek i kao imam. Njegove riječi uvijek dobra zvuče i nailaze na razumijevanje u sugovornika.
Potom nas, na našu želju, vade među izbjegiice, u njihove spavaonice. Cijela zgrada i svi prostori i njoj su pritisnuti jakim zgusnutim mirisom kuhanog graha, zelja, čega li.
U jednoj spavaonici su kreveti na kat, u njoj je desetak mladića, među njima jedan dječak od desetak godina, također logoraš, i jedna djevojka, logorašica. Ševko s njima razgovara, pita ih treba li im još nešta što on može uraditi, nekima daje iz svog novčanika novac.
I ja sam dao nešto malo, koliko sam imao, onom dječaku. Pogledom nas ispraća onaj koji čita knjiu s islamskom temom. Gledao sam ga dok je Ševko razgovarao s dječakom: nije dizao pogleda s knjige, kao da ga se ništa nije ticalo. On se prepustao Božjoj milosti.
Pratitelji nas vode na ručak, u zajedničku menzu. Ručamo grah, koji je, kao uvijek, dobar.
Vozimo se prema Zagrebu, s nama su još dvojica iz logora. Imami, jednog od njih sam upoznao nešta ranije, stasit i markantan poput kakvog glumca. Kaže mi da je između naša dva susreta bio u Njemačkoj, da sprema dokumente i da će uskoro u Ameriku.

Sarajlić jeste u Sarajevu, ali što je shvatio?
4. XI. 1994.

Na početku rata, u jednom obraćanju preko televizije, rekao sam da su za mene tri najopasnije imenice u našem jeziku: Srbin, Hrvat i Musliman. I danas tako mislim. Sve, međutim, dok one, a ne riječ čovjek, budu glavne u našem rječiku, i imaćemo ono što imamo! Tako govori "čovjek, internationalist, pjesnik Izet Sarajlić" u današnjem "Oslobođenju". To govori u Sarajevu, osamljen. Jer su njegovi prijatelji, "čovjek Radovan Karadžić", "čovjek Rajko Petrov Nogo", "lovjek Branko Čučak" i cijeli čopor Sarajlićevih ljudi s kojima je proveo cijeli život, smještajući se najposlije s ukupnim svojim djelom u TU, EKAVSKU književnost - ostao dosljedan. Isto je govorio prije rata kao što govori i poslije rata. Jako je opasno ime naroda. Treba biti svjetski, a pljunuti po porijeklu!
Treba biti očišćen od svake mrve kulture svoga naroda. Izgovoriti to što on izgovara, znači mirne savjesti pokopati 200.000 onih koji su imali za ime jednu od najopasnijih imenica - Muslimani. Ako je do početka rata Izet Sarajlić VJEROVAO u savršenost svojih kriterija i koje je provodio u životu i kulturi gotovo pedeset godina - pa najposlije VIDIO najstravičnije rezultate (i) svoje vlastite obmane, onda bi se morao bar malo pokriti ušima!
Najposlije, nigdje se u svijetu ne shvaća multikulturalnost kako je shvaća najglasnija f,rnpa Sarajlija: KAO SMJEŠU, GEMIŠT RAZLIČITIH KULTURA. Pročitajte tu riječ! Ali to Sarajlić baš kao čovjek nikako ne može dokučiti: da bude tolerantan! Jest, biti tolerantan i uočiti razliku među Božjim stvorenjima, u svakoj njihovoj razlici koju su pridodali ljepoti svijeta.
Niko još nije postao Sarajlićev internacionalni čovjek dok nije postao čovjek u svom bosanskom jeziku, u svojoj muslimanskoj kući, u svom bošnjačkom narodu! Najljepše potvrde su svakako u djelima književnika Envera Čolakovića, Mehmeda Meše Selimovića i Mehmedalije Maka Dizdara.

BEHAR JOURNAL (ZAGREB), br. 6, 1994., str. 14-15
BEHAR JOUNAL (Zagreb), br. 10, 1995., str. 10-11









Nema komentara:

Objavi komentar