16. kol 2011.

STID



Jedanput se neki teolog pitao u naslovu zagrebačkih novina: Zašto nam se Muslimani ljute? A danas bi bilo koji bosanski Musliman i bilo koji islamski vjernik mogao odgovoriti, aka ne na to, onda svakako na jedno drugo pitanje: Zašto se (Musliman) duboko stidi čitajući zagrebačke novine?


Da, zaboravili smo - nije baš davno tome kako je g. Denis Latin 
bio živom perjanicom Tuđmanove Televizije...

Stidi se čitajuci najodurnije "kulturne proizvode" (o m/Muslimanima) novinarskog beščašća tiskanim u Globusu, Večernjem listu ili izgovorenim u brojnim prilozima HTV: Stidi se zbog autora, jer oni više ne poznaju tu iskonsku ljudsku osobitost, negdje su je duboko potisnuli i zaboravili. Ili je zamijenili za nešto zasigurno puna manje vrijednosti. Dali su glavno za sporedno. Istinu za laž. Zasigurno su odnekud dobili mig da mogu bez ograničenja, pa taman to bilo i na najbrutalniji način, ponižavati podjednako i (bosansko)muslimanski nacionalni korpus u cjelini, i ono što mu je u središtu – znajući dobro što je u njemu najsvetije - Islam, njegovu okrenutost licu Stvoritelja svjetova!
Englezi imaju problema sa psima a mi s bosanskim izbjeglicama! - čuvena je rečenica upućena milijunskom gledateljstvu HTV koja bjelodano otvara vrata likvidaciji jednog naroda. Izgovorio ju je Denis Latin, i on je sigurno neće nikada zaboraviti. Mučit će ga sve do smrtnog trena! Narod izbjeglica, koji je umakao ispred najstravičnijeg zločina koji današnji svijet poznaje, a da nikome nije nanio baš nikakvo zlo, pa ni samom Denisu - usporedio je sa psima! Latin, nasljednik tisućugodišnje hrvatske kulture.
Tu rečenicu nitko nile čuo. Nitko osim Muslimana u Hrvatskoj i Hercegovini. Zato se i stidimo, jer to niti su Muslimani zaslužili, niti je zaslužila Hrvatska.
Već sedmi mjesec Srbi razaraju Sarajevo. Sarajevo još nije palo. Goražde se napinje neusporedivom i začuđujućom obranom pred divljim četničkim hordama. Gradačac, Zenica, Tuzla... mjesta su hrabrosti muslimanskog naroda, u kojim ljudi lude od užasnih razaranja, krvoliptania, odsijecanja glava, zguljene kože... Ali novinarstvo beščasta ispisuje rečenice pred kojim pobožan i častan čovjek osjeća gađenje i odurnost:
"Legendarni ratnici. Koji se Allahu klanjaju pet puta na dan. Nema ništa bolje od ratnika nego da pet put odlaze pušku. A onda svaki put opali glavom o pod. Te tako, sveudilj udarajući glavom o pod, Musliman može prije dobit potres mozga nego bitku."
Ima li, danas, išta tužnije u Hrvatskoj od ovih rečenica Tanje Torbarine? Zar u njezinu konceptu humanizma, bosanske izbjeglice trebaju samo - za ucjenu?! Za neku razmjenu, a u stvarima o kojima druga strana šuti, jer su joj u usta ugurali zgužvanu krpu da ne progovori?
Žestoki sukobi na području Novog Travnika i Prozora, stalne napetosti između Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni, zapisuje Darko Pavičić u Novom Vjesniku, odraz su političke, a ne vjerske i nacionalne klime pripadnika dvaju naroda. On dobro zapaža da vjera, mada je u drugom planu, ipak postaje sponom za povezivanje stanja u kojem se nalaze bosanski Muslimani s trendovirna u islamskom svijetu. Tako se nedavno u Dnevniku HTV-a moglo čuti kako je Hrvatska jedna od prvih koja je "upozoravala na opsanost od džihada", a također na državnoj televiziji u jednoj od najgledanijih informativnih emisija prvi je put emitiran razgovor s "prvim mudžahedinom", koji je, kako je sam rekao, spreman umrijeti za svoju vjeru.
Hrvatska se tako, zaključuje Pavičić, nažalost, nespretno uhvatila na mamac srpske propagandne mašinerije i pridružila onim koji se busaju u prsa kao jedini autentični antemurale christianitatis.


Izvor:
BEHAR (Zagreb), god. I, 1992., br. 2, str. 3
Ibrahim Kajan: BOŠNJAK NA TRGU BANA JELAČIĆA, Preporod / Kaj, Zagreb, 1998., str. 12-14

Nema komentara:

Objavi komentar