10. kol 2011.

ISMET ICO VOLJEVICA

Napisao: Ibrahim Kajan

(Mostar, 18. jula 1922. – Zagreb, 29. oktobra 2008.)

 
Umro je u noći između 29. i 30. X. 2008. Umro je slavan i skroman, u 87. godini. Vijest o njegovoj smrti zatekla me u Mostaru, ne samo u mom, nego i  njegovom rodnom gradu. Sahranjen je 4. XI. na groblju Mirogoj, u gradu Zagrebu koji ga je volio i koji je on volio. Bio je utemeljitem Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod, njegov potpredsjednik i bitan sudionik u pokretanju i kreaciji grafičke vizure časopisa Behar.
 U Sarajevu je završio gimnaziju, a arhitekturu je studirao na Sveučilištu u Zagrebu. Prvo zaposlenje, da bi uzdržavao roditelje, dobio je u sarajevskom kinu "Dubrovnik" (1943.) kao crtač napisa filmova i aranžer. Za vrijeme okupacije ilegalno je surađivao s Narodnooslobodilačkim pokretom (NOP), a potkraj rata priključio se partizanima i u Jugoslavenskoj armiji (JA) ostao do aprila 1947., kada je prešao na studij u Zagreb. Kao student počeo je sarađivati u humorističnom sedmičniku Kerempuh (1948.), gdje je tri godine objavljivao glasovitu karikaturu "Grga Protokol" i postao stalni član redakcije (1951.-1954.). Nakon prekida studija otišao je u redakciju Globusa i Narodnog lista gdje je tri godine redovno objavljivao "Grgu". U izdavačkoj kući Vjesnik bio je od 1. aprila 1957. do 30. aprila 1975., najprije u Vjesniku koji je objavljivao "Grgu" svake srijede, a zatim u Večernjem listu (od 1. juna 1962.). Njegova stalna i legendarna strip-karikatura "Grge" kao svojevrstan komentar aktualnih zbivanja iz ugla gledanja običnog, malog čovjeka redovno je izlazila dugi niz godina. Ismet-Ico Voljevica jedan je od najistaknutijih i najnagrađivanijih karikaturista s područja bivše Jugoslavije. Uz ostalo, dobitnik je Grand prixa na Svjetskom festivalu karikature u Montrealu (1974.) za "Grgu", objavljenog u Večernjem listu, te tri nagrade Hrvatskog novinarskog društva (1950., 1965. i 1967.) i nagrade "Otokar Keršovani" za životno djelo (1980.).  Odlikovan je Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom (1977.). Dobitnik je Nagrade grada Zagreba (1978.), a primio je i "Zlatnu plaketu Vjesnika" (1984.).



DUH VELIKE KARIKATURE
Pisano uz 50. godišnjicu rada Ismeta Ice Voljevice

Duh velike karikature Ismeta Ice Voljevice (Mostar, 1922) - nevjerojatna je zbilja čovjekova vedrog, iskošenog očitovanja u zgodarna koje se kontinuirano životu nameću i nižu, sastavljajući i osobnu i kolektivnu povijest. U prilici obilježavanja 50. obljetnice jednog golemog rada, jedne zaokružene goleme energije što je neštedimice rasipala duhovnu raskoš na sve strane, u toj zgodi kada se, rnožda je prerano reći, zatvara i iscrpljuje bitni krug idejnog svijeta u kojem su živjeli i životarili Voljevičini junaci (što je danas evidentno uvidom u Večernjakova Grgu) - valja postaviti pitanje: što je svijetu dodao Ismet Voljevica? Njegove bisrno karikature rnogli, u nepretencioznoj skici uz godišnjicu, podijeliti u nekoliko 'parova': idejnih i tematskih, hurnorističkih i satiričkih, anegdotskih i simboličnih, zagrebačkih i hrvatskih, hrvatskih i bosanskih, svjetovnih i parareligioznih, literarnih i filozofskih, itd. Taj raspon sa svojom dubinom i širinom zahvaća već sam po sebi upućuje u izuzetno razvedeni autorov interes prema konkretnom, zbiljnom čovjeku (iz susjedstva) i njegovu položaju u svijetu, koji je, nerijetko, paradoksalan.
Slijediti duh izgovorenih riječi u oblačićirna, prepoznati psihološka ozračja junakovih gesti, ukazuje se zapravo vertikala i horizontala svijeta u kojem živirno: svijet je živi paradoks, čovjek je njegova posljedica. Na razini lika, Voljevica je u domacoj, hrvatskoj javnosti, najpoznatiji i najrazvikaniji po autorstvu i licenci dobroćudnog promatrača ili komentatora Grge, kojeg dodiruje doslovno sve što ulazi u obzor običnog čovjeka s Peščenice ili Trešnjevke: Grga je dokaz da je doslovno svaki čovjek, ma kako neznatna bila njegova osoba, izravno umiješan ne samo u "društvene tokove", nego je i političko biće prvog reda: naime, u Grginu „rnalorn životu“ pročitava se i prepoznaje distribucija ne samo lokalne, nego i svjetske političke moci! Paradoks je u dovođenju „prizora iz Grgina života“ u izravnu, najprisniju blizinu, gradske, državne, pa i globalne, svjetske politike.
Duh koji provijava skiciranim prostorom i obasjava Grgu unutar zagrebačkih kulisa i kajkavsko-štokavskog idorna purgerskog govora, ozbiljuje Voljevičina junaka kao prepoznatljivo i „domaće“ čeljade, a izravni komentar prepoznaje u svom diskursu hrvatsku društvenu i najčešće ekonornsku klimu a u radobljima političkih previranja i otčitavanje hrvatskih stavova i odnosa prema tekućem kalendaru i susjedima koji su se našli u tom „znakovitom Grginom vremenu“ zauvijek ubilježenom u pasicu karikature.


Ismet Ico Voljevica bio je živo angažiran  za svoju izvornu domovinu Bosnu i Hercegovinu, svijetom je pronosio britkom karikaturom istinu o agresiji. Vidimo dio njegovih priloga u prvom broju Behara,  izašlom u ljeto 1992.(Klikom ćete moći povećati sliku)

Zanimljiv je i, uvjetno rečeno, "bosansko-hrvatski ciklus" raznovrsnih karikatura Ismeta Voljevice. Kroz Grgu je slijedilo desetak komentara započetih demokratskim promjenama i formiranjima stranaka u BiH: Grga je „pročitao“ Izetbegovića, na čijim su se leđima klackali Kljuić i Karadžić u doba „rata riječima“; potom su na red došle bosanske izbjeglice pa, u okviru Icine karikature, ispred šatora, „pišu kući...“: „...Pišem ti pismo da poželjni nismo“; najposlije karikatura eksplozivnog naboja - Bošnjak s prijateljovom rukom na svojim leđima - koja (nekom snajperistu u daljini) namiješta cilj za kuršum! „Velike teme“ Ismet je Voljevica nerijetko slao svijetu, pa su se iz svijeta vraćale doma ovjenčane vrhunskim nagradama. Prisjetimo se „literarnih“ motiva promijenjena svijeta s Don Kihotom i vjetrenjačama, likovnog prikaza Posljednje večere unutar kojeg se pojavljuje konobar s računom, motiv agresivnog pokrstavanja svega i svečega (čovjek koji se zaklanja raskriljenim kišobranom), najposlije ekološko-egzistencijalna s čovjekom koji među panjevima potpuno posječene šume nema čak ni drveta za vješanje!
Velike teme su, u novije, zgusnuto, krvavo vrijeme ratne agresija što se sručila na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, našle snažnoga odraza u likovnom govoru Voljevičine karikature: Vukovar, Sarajevo 1001. dan, i druge govore nijemim jezikom, oljuštenom simbolikom sravnjena grada u kojem je jedino preživio turistički "Plan grada", odnosno motivom obogaćenim zbiljnim elementom: krletkom u kojemje zarobljeno Sarajevo. Okovano, pa ubijano. Tim je temama, čini nam se, autor rekao sve što živ čovjek danas još može nešto reći - one pokazuju da je nestalo dobra vremena, pa je nestalo i dobroćudne geste, i sjaja neuništiva paradoksa. Sada je ostala samo nijemost. Ostao je goli paradoks. To je kraj jednog „osebujnog nazora na svijet“ u autorskom i ljudskom smislu.                                                                               
                                                     Ibrahim Kajan

BEHAR JOURNAL (Zagreb), 1996., br. 12, str. 20

Nema komentara:

Objavi komentar