27. svi 2012.

VREMEPLOV: POTRAGA ZA SKRIVENIM VREMENOM (2)



  Stjepan Mesić, u svojstvu predsjednika Sabora RH, primio je
tročlano izaslanstvo Preporoda (Ibrahim Kajan, dr. Nedžat Pašalić, 
Amir Bukvić - u VII. 1993.). 
Dr. Nedžat Pašalić upoznaje Predsjednika 
s nepodnošljivim pogoršavanjem života Bošnjaka u Hrvatskoj. 
Apelirmo na hitno zaustavljanje hrvatsko-bošnjačkog sukoba u BiH.

 Osnivačka Skupština prvog bošnjačkog kulturnog društva u
Hrvatskoj nakon II. svjetskog rata: 2. V. 1991. u zagrebačkom
Inter-Continentalu. U prvom redu, uz pametnu glavu akademika
Ivana Supeka, prepoznajemo gg. ministre (pokojnog) Stjepana
Sulimanca i živahnog Juru Radića

 Ismetu Ici Voljevici povodom 70. rođendana, priredili smo svečanu izložbu u prostorijama "Preporoda" ... Otvorio ju je turski ambasador u Hrvatskoj, 
Njegova ekselencija Yilmaz Yüksel.
Voljevici je netom dodijeljena, i to iz ruku turskog Predsjednika
Demirela, nagrada svjetskog ugleda, imenom Simavi.

 Lani sam s prijateljima pokrenuo kulturnu bošnjačku manifestaciju "Bošnjačke riječi u Hrvatskoj". Evo... prizor sa završne večeri II. bošnjačkih riječi 20. XI. 1999... Mr. Rhea
Ivanuš, autorica foto-izložbe "Džamija u Zagrebu" u prosto-
rijama Preporoda, odgovara na pitanje jednog od najstarijih
članova Društva, hadži lbrahimu Busovači.

 Hadžinica Nadžija Muftić (r. 1908.), želi s prijateljicama Esmom
Đonlagić i dr. Aidom Salihagić poslušati gostujuće pjesnike
Amira Brku iz Tešnja, Ervina Jahića iz Rijeke
i tešanjskog glumca Rifata Kantića, ...1998.

 Prof. Muhamed Salihbegović u 2.00 sata (ujutro, 6. V. 2001),
rezultate /tzv. "dramatične"/ Izborne sjednice VI. Skupštine Preporoda.
Uvijek je dobro vjerovati: izabrani su najbolji!

Izvor:
BEHAR JOURNAL, V/2001., br. 43, str. 20



HOMMAGE ENVERU ČOLAKOVIĆU



Piše: Ibrahim Kajan

U Zagrebu je 18. kolovoza 1976., u 64. godini života umro poznati književnik i vrsni književni prevoditelj Enver Čolaković.[1] Enver, čovjek bosansko-madžarskog porijekla, pripadao je onom krugu ljudi i ljudskih sudbina za koje se nikako ne bi moglo kazati da nisu imali što ostaviti iza sebe.

 Enver Čolaković
(Budimpešta, 27. V. 1913. - zagreb, 18. VIII. 1976.)

Četiri grada, kao četiri strane svijeta, ozračila su Envera Čolakovića, svaki mu dao najbolje što je imao u svojoj duši, svakome je Enver pridodao nešto svojega: Budimpešta, Beograd, Sarajevo, te Zagreb - u kojem je proživio pola svojega života.
Prve stidljive stihove Enver je zapisao na materinskom, madžarskom jeziku[2], a nešto kasnije i na njemačkom, a od godine 1934. isključivo na hrvatskom ili bosanskom jeziku. Dugačak je spisak njegovih objavljenih, a još duži njegovih neobjavljenih djela. I nema književne vrste u kojoj se nije želio oprobati, u koju nije uklesao bar nešto što treba ostati i trajati: pjesme, novele, esej, drama, roman; pisao je članke, polemizirao; prevodio s engleskog, njemačkog, a ponajviše - s madžarskog, cijelu biblioteku prijevoda, cjelovitu i zaokruženu knjigu nacionalnog pjesništva! Tri je desetljeća marljivo ispunjavao stranice skoro svih naših časopisa, skroman kakav je bio - više "tuđim" nego svojim originalnim tekstovima. Pokazivao mi je desetine sređenih knjiga pjesama, više zbirki novela, dva-tri romana kojih, eno, i sada u jednoj ladici, u rukopisu. Za Mali svijet mu je godine 1974. novčano stimuliran rukopis iz Republičkog fonda za stimuliranje književnog stvaralaštva. I tu sam knjigu vidio kako čeka izdavača.
Na dan smrti, Pero mi Budak, u susretu na Trgu Republike, reče: "Vidiš, umro je, a njegovo vrhunsko prevoditeljsko djelo – Zlatna knjiga madžarske poezije od početaka do danas - koju je brusio trideset godina, upravo je sada u tisku... Njegova radost viđenja prvog primjerka ostaje neispunjena..."
Sigurno bi Enver, da je bio nasilan i dosadan čovjek, odavno imao i tiskanu Antologiju austrijske lirike; da je to briljantan prijevod, dovoljno potvrđuje i jedno od najviših austrijskih odlikovanja koje mu je prije pet-šest godina dodijeljeno - Austrijski Križ časti za znanost i umjetnost I. reda.
Uz te, svakako valja spomenuti još i sljedeće prijevode: Lessingovu Hamburšku dramaturgiju, Schillerove Razbojnike i drugo; libreta: Wagner: Majstori pjevači, Camus-Keleman: Opsadno stanje, te Oratorij Psalmus Hungaricus Kodalyja. Čolaković je i sam pisao libreta - sjetimo se opere - Aretej prema istoimenoj Krležinoj drami na glazbu Tome Proševa. Uz Proševa, nadahnut Čolakovićevim stihovima, skladao je i Rudolf Matz.


 Čuveni roman Legenda o Ali-paši imala je nesreću da izađe 
u posljednjim mjesecima tzv. Nezavisne države Hrvatske, 1945.,  
i bude tiskan tzv Budakovim "hrvatskim korienskim pravopisom" - 
zbog toga "grijeha" roman se više nije pojavljivao... sve do 1980!

Međutim, ne znajući potpune vrijednosti njegova rukopisa, ipak ostaje da se vratimo njegovu originalnu stvaralaštvu – posebno čuvenom romanu po kojemu je stekao glas strasna umjetnika: Legenda o Ali-paši. „S  užitkom se čita ovaj osebujni roman Envera Čolakovića" pisao je D. Đurić, nastavljajući ovako: "Pred svojim očima kao da vidimo kako žive oni stari dijelovi Šeher-Sarajeva. Vidimo uske i bučne prolaze čaršije, pune života i rada. Na sve ovo gledali smo do sada samo s vanjske strane. Tako smo i shvatali ovaj život. Usto, bila je to još jedna atrakcija za strance i - ništa više. A sada nam majstorsko pero Čolakovićevo otkriva dušu onih starih, šutljivih ljudi koji gotovo nepomično sjede pod starim niskim svodovima zgrada i zgradica, neumorno kuckajući..."
Jednom, jedinstvenom i neponovljivom liku datom u ovom romanu iz sarajevskog muslimanskog života, Mula Hasanu - dedi, a što potvrđuje i Petar Grgec, na svoj (afirmativan) način, govorio je i dr. Julije Benešić – Čolaković će dati neke crte "kojih nema ni u kojeg škrca u svjetskoj književnosti". To je, piše Benešić, "izvrsna knjiga, visoko poetična priča o ljubavi Alijinoj i o njegovu samaritanstvu prema škrcu koji je genijalno prikazan".
Sada nam se jedino nadati da se nađe koja izdavačka kuća čijom bi zaslugom vrlo lahko moglo biti dokazano da je Enver Čolaković ostavio neko djelo iste ili (zašto ne?) - još veće umjetničke vrijednosti.


Objavljeno u:
OKO, Zagreb, 26. VIII. 1976.
BEHAR, Zagreb, V/1999., br. 27, str. 20
Ibrahim Kajan: GOSPODARI I SLUGE TINTE, Planjax, Tešanj, 2005., str. 189-191


[1] Ovaj tekst sam, u svojstvu predstavnika Društva pisaca Hrvatske, govorio prilikom sahrane Envera Čolakovića, na zagrebačkom groblju Mirogoju. 20. kolovoza.
[2] Rođen je u Budimpešti 27. V. 1913., rodnom gradu svoje majke Ilonke, koja je udajom za sarajevskog industrijalca Vejsim-bega Čolakovića,  primila islam i uzela ime Fatima.

26. svi 2012.

GLAS BOŠNJAKA PROTV ZLA


Okrugli stol: 100 godina Behara
Zagreb, 18. XI. 2000.

 Piše: mr. sc. Amila Šljivo

Svoje izlaganje naslovila sam: 'Glas Bošnjaka protiv zla'. Ovaj naslov nipošto nije slučajan. On je, naime, odabran u trenutku kada sam ozbiljnije zavirila u sadržaj većine brojeva časopisa "BEHAR", pa i u neka druga glasila koja su se bavila Bošnjacima, posebno u vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. S obzirom da je ova svečana i svečarska prilika, prilog nisam opterećivala pretjeranom analizom, ali nisam mogla ni izbjeći osvrt na tek minule događaje koji su zadeseli Bosnu i Bošnjake u trenutku njihovog iskoraka u povijest.
Kada je Antonio Gramši zapisao da život naroda tokom minulih stoljeća opredjeljuje ćudljiva igra povijesti, vjerovatno nije ni slutio u kojoj je mjeri razotkrio šta hirovita povijest skriva, odnosno šta su sve ljudi činili kroz povijest. O tome ponajbolje govori 20. stoljeće u kojem je producirano toliko dobra i zla pa je teško oteti se dojmu da su se u doba moderne permanentno smjenjivali dobra i zlo: dva balkanska i dva svjetska rata, mnogo malih sukoba i ratova, film i televizija, put u kozmos, avian i satelit, kompjutor i internet i još mnogo, mnogo dobrih i loših stvari koje su opredijelile život naroda.
U tom smislu valja gledati i na narod koji sebe naziva i kojeg sada i drugi nazivaju Bošnjacima. Valja reći da ta činjenica ima historijsko značenje.
Povijest Bošnjaka je duga, hirovita, tragična, bogata (...) i teško je oteti se utisku da su i oni sami kao narod bili prinuđeni na borbu i odstupanja. Od 14. i 15. stoljeća njihova je povijest u znaku drugog i drukčijeg, a od kraja 18. i tokom 19. stoljeća opet šokantna, nova, europska. Njihov usud da žive na vjetrometini Balkana, vodio ih je na sve četiri strane svijeta gdje su ostavili svoje tragove, svoje potomke, ali i kosti. Međutim, najtragičnije je to što su ih susjedi razumjeli kao strance, a oni susjede kao suplemenike čiji je civilizacijski kod istina drukčiji, ali narav srodna. Činjenica da ni njihovi brojni susjedi nisu bezbolno živjeli, upućivala ih je k suosjećanju i dovodila do razumijevanja među svima tek onda kad im je prijetila opasnost da svi zajedno i svaki napose izgube identitet. U tom smislu posebno je karakteristično 20. stoljeće.
U složenim okolnostima smjene 19. u 20. stoljeće, pojavilo se prvo glasilo za kulturu Bošnjaka koje je označilo njihovu sklonost latinici i kao pismu i kao europskoj kulturi. Time je, u povijesnom smislu gledano, obilježen i ubilježen njihov napor da sebe i druge upoznaju sa izrazom svoga duha. Taj događaj vrijedan je pažnje ponajprije stoga što on znači onu vrstu povijesnog čina bez kojeg ne bi bilo moguće sagledati ključne momente identitet Bošnjaka danas.

BEHAR god. I, br. 2, 1992.

No, ono što se čini posebno zanimljivim nije puko prisjećanje na datum pokretanja časopisa "BEHAR" kroz koji je osiguran doprinos razvoju svijesti i kulture nas Bošnjaka, već ono što je poslužilo kao razlog i opredjeljenje da Bošnjaci u Hrvatskoj u tegobnom vremenu novih i iznenada promijenjenih odnosa medu balkanskim susjedima 1992. godine pokrenu "BEHAR", časopis za kulturu, kroz koji će progovoriti o povijesti i kulturi, o umjetnosti i vjeri, o svom odnosu prema drugima. To je ogromno i izuzetno slojevito djelo na koje se mora gledati s respektom, vrlo odvažno, ali i kritički, dakle, upravo onako kako nam to nalaže naša tradicija, nauk vjere i kultura uopće.

Preporodov Behar – kuražni "glas savijesti"

Stoga će u mom prilogu dalje biti riječi samo o tom kratkom po trajanju, a po dramatičnosti i neizvjesnosti neizmjerno dugom hodu. To je pokušaj skromnog žurnaliste da naglasi informativno-kulturni značaj "BEHARA" u ratu kroz koji su prošle i Bosna i Hrvatska i u kojem su se u sudaru našli njihovi narodi.
Najprije treba reći da su teška iskušenja kroz koja su Bošnjaci prošli u posljednjem desetljeću ovaj narod natjerala da se zapita šta treba mijenjati u njihovom mentalitetu i ponašanju da se zlo ne bi ponovilo. Odgovor na ova pitanje nije jednostavan, ali je, čini se, u bitnome vezan za stanje naše svijesti i svijesti drugih kao i za naša iskustva iz prošlosti. Problem se usložnjava onda kada naš čovjek ispunjen vrhovnom ljudskom kvalitetom - dobrom, očekuje poštovanje, a doživljava nesreću koja ga čini tragičnim i siromašnim. To tjera na razmišljanje, koliko o tome otkud i zašto zlo, toliko i o mogućem osobnom grijehu. I to pitanje nakon posljednjih tragičnih iskustava Bošnjaci su sebi iznova postavili i reklo bi se pogriješili.
Bošnjaci su u toku agresije na jedinu svoju domovinu bili ubijani, sakaćeni, zlostavljani na najbrutalnije načine. Njihovi sunarodnjaci koji su živjeli u Hrvatskoj i Srbiji također su trpjeli represiju režima čiji su vojnici pustošili Bosnu - njihovu maticu. Jedan od najtežih oblika represije bile su i lažne informacije, mržnja i uvrede kojima su u većoj ili manjoj mjeri bili intonirane informacije i tekstovi koji su se objavljivali u gotovo svim medijima. Budući da su mediji u većini bili pod direktnom ili indirektnom kontrolom vlasti, u njima se širila kampanja protiv drugih. Bošnjaci koji su živjeli u Republici Hrvatskoj okupljeni oko Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske PREPOROD nisu prihvaćali neistine, niti su ostali nijemi promatrači nemilih događaja u Bosni i Hrvatskoj. Sa velikom kuraži okrenuli su se "BEHARU", svom časopisu čiji je prvi broj izašao jula mjeseca 1992. godine (u vrijeme eskalacije rata u Bosni), a intelektualci su objavljivali tekstove koje danas možemo nazvati 'glasom savjesti'.
To su oni Bošnjaci u dijaspori, u Hrvatskoj, koji se svog nacionalnog identiteta nisu odricali niti pod prijetnjama, niti zaradi interesa i koji su u tim opasnim vremenima istinom ustali protiv zla. U tom smislu "BEHAR" se može pohvaliti svojim djelovanjem i koncepcijom kojom je uvažen, a i danas se uvažava etnička, religijska i nacionalna tolerancija, kozmopolitizam, povijest i kultura zemlje u kojoj žive. To je koncepcija kojom se ne zatvaraju vrata pred drugima i drukčijima, koja, dakle, respektira život u razlikama. Zapravo "BEHAR" koji od početka rata do danas izlazi u Zagrebu predstavlja svijetli primjer poštivanja općih etičkih i kulturnih standarda komuniciranja. Naspram brojnih primjera koji po mnogo čemu predstavljaju uzorke neprofesionalnih ponašanja u tada moćnim hrvatskim medijima koji su slijedili uske interese aktualne politike, "BEHAR" je sačuvao bit kulture iz koje je proizašao.

 Omer Mujadžić: Nogomenta utakmica, ulje, 1934.
BEHAR, br. 34

Naime, iako je na Republiku Hrvatsku Srbija izvršila agresiju prije nego na Bosnu, ove dvije države - Srbija i Hrvatska postigle su, vjerovati je, neslužbeni sporazum o podjeli bosansko-hercegovačkog teritorija s ciljem stvaranja etnički čistih srpskih i hrvatskih prostora koji su trebali biti pripojeni Srbiji i Hrvatskoj. Dakle, u sklopu velikosrpskog projekta osvajanja Bosne i Hercegovine našli su se hrvatski interesi. Planirani genocid nad Bošnjacima time je bio dodatno potaknut. Budući da su gotovo svi mediji u Hrvatskoj bili pod kontrolom režima i da su slijedili nacionalnu, čitaj nacionalističku politiku, bila je za očekivati da će se razvijati neprijateljstvo prema Bošnjacima.

Podsticanje vjerske, etničke i nacionalne nesnošljivosti i nasilja
u hrvatskim medijima

U vrijeme otvorenog konflikta većina hrvatskih medija Bošnjake je nazivala "balijama", "mudžahedinima", "islamskim fanaticima" i sl. Stoga nije slučajno što je Mirko Mataušić u svom tekstu pod naslovom 'Zahtjevi etike društvenoga priopćivanja' koji je objavljen 1996., istaknuo da su u Kodeksu časti Hrvatskog novinarskog društva koji je donesen 27. februara 1993. izostavljene odredbe o "zaštiti moralnih i vjerskih čuvstava, utvrđivanje dužnosti ispravljanja netočnih informacija i odricanje od senzacionalističkog prikazivanja nasilja".[1] Zbog toga se dogodilo da se u hrvatskim medijima, protivno svim civilizacijskim standardima, podsticala etnička, nacionalna i vjerska netrpeljivost i nasilje. Tako je npr. dnevni list Slobodna Dalmacija iz 1993. samo jedan primjer neprofesionalnog rada medija. Evo jedne informacije kojom se to potvrđuje. Nakon sto su u selu Stupni Do koje se nalazi na prostoru općine Vareš 23. oktobra 1993. pripadnici HVO-e brutalno ubili četrdeset četiri civila Bošnjaka, ovaj list je 25. oktobra donio sljedeću informaciju: "(...) Kad pretrpi velike gubitke muslimanska vojska opravdanje traži i pronalazi u izmišljotinama da sa snagama HVO-a djeluju i bojovnici HV-a. Takvo ponašanje MOS-a je normalno, jer je poslije velikih gubitaka (više od 400 mrtvih i više ranjenih vojnika), moral muslimanske vojske potpuno opao. Česti sukobi unutar MOS-a ukazuju na osvješćenje zavedenih ljudi, koji već uočavaju propast politike njihovih vođa glede stvaranja muslimanske države na prostorima koji su od pamtivijeka hrvatski, što će i ostati (...)". Komentar je suvišan.
Nasuprot ovakvoj praksi, mali broj medija je objavljivao tekstove onih koji su kritizirali aktualni režim, odnosno koji nisu pristali biti apologete diskriminacije i rata. Uz neke rijetke hrvatske medije i "BEHAR" je ostao i opstao uz istinu, ne propustivši da se osvrne ni na jedan važan događaj.

 BEHAR JOURNAL
Informatini prilog časopisu

Hrvatska je zbog svoje agresivne medijske politike pretrpjela veliku štetu. Budući da je njen ulazak u međunarodne integracije, između ostalog, bio zapriječen i zbog neslobodnog i neprofesionalnog rada medija, ona je kasnije morala mijenjati svoju politiku. Poseban problem bio je u tome što su kršenje etičkih pravila o ponašanju sudionika 'javnog govora i pisanja' najutjecajniji elektronski i pisani mediji podržavali. To je značilo da su se ovi mediji ustvari identificirali sa vladajućom politikom, čiji su protagonisti svoje loše postupke prikrivali, a alibi za svoje ponašanje pronalazili u nacionalizmu drugih. Zbog toga je glavnina hrvatskih medija koristila 'govor mržnje', podsticala nacionalne i vjerske predrasude, podržavajući one koji su svoju politiku temeljili na, kako se tada govorilo, "nacionalnom interesu". Takav rad medija nije bio sankcioniran pa su i Bošnjaci i u Bosni i Hrvatskoj osjetili oštricu diskriminacije i neslobode.

Časopis - generator svijesti i
svjedočanstvo otpora nepravdi

Nažalost mnogo je primjera kojima se može potkrijepiti nedostatak profesionalnog morala hrvatskih glasila iz vremena rata, ali se njima dalje nećemo baviti. Čini nam se bitnijim naglasiti da u to vrijeme i u uvjetima koji su za Bošnjake na Balkanu bili izrazito teški, u "BEHARU" izlaze tekstovi s porukom "ne bježimo od zla - zlu se suprotstavimo".[2] To je bio znak daje "BEHAR" u najteže vrijeme za Bosnu i Bošnjake uspostavio objektivan odnos prema ratu, osuđujući agresiju i založio se za vrijednosti koje oplemenjuju. Na isti način suprotstavio se politici kojom su Bošnjaci dovedeni u tešku situaciju nakon njihovog izostavljanja kao manjine u novom hrvatskom Ustavu. Takva hrvatska politika i u ovom primjeru nastojala se prikriti pomoću medija.
To eminentno političko pitanje tretirano je u javnosti tako što je islam kao religijska komponenta Bošnjaka stavljen u fokus interesa sredstava informiranja. Tobožnja prijetnja miru u svijetu od 'islamskog fundamentalizma' bio je motiv suprotstavljanja i razlog prikrivanja nečasnih aspiracija.
I u takvoj situaciji u "BEHARU" se objavljuju tekstovi Bošnjaka u kojima se ističu oštre reakcije na ovakvo (ustavno) negiranje činjenice da su Bošnjaci u Hrvatskoj nacionalna manjina, a u Bosni i Hercegovini jedan od tri konstitutivna naroda. Dakle, opet je "BEHAR" principijelno reagirao. Na taj način ovaj časopis je postao generatorom svijesti i svjedočanstvom otpora Bošnjaka nepravdi. Stoga se mora reći da je uređivačka politika "BEHARA " fokusirala bitne događaje ne pristajući na 'moralnu ravnodušnost', odnosno šutnju u vremenu kada se činila nepravda.
I u ovom slučaju situacija je bila vrlo teška, jer hrvatski mediji koje je kontrolirala vlast nisu štitili profesionalni integritet novinarstva. Otud nije bilo iznenađenje što su i prilikom ovakve negacije Bošnjaka na djelu očitovana antietička načela. Lažnim informacijama na taj način su skrnavljeni vjerski običaji i osjećaji. Propaganda onih hrvatskih medija koji su na najgrublji način degradirali standarde novinarske profesije bila je isforsirana i predstavlja školski primjer manipuliranja javnošću.
Budući da su sadržaji u "BEHARU" svih ratnih i poratnih godina bili odmjereni i suprotstavljeni zlu i izazovima zla, ovaj časopis je najbolja potvrda duhovnog izraza i odnosa Bošnjaka prema drugima, ali i prema sebi. Ono što Bošnjaci nose u sebi, odslikale su njihove riječi u "BEHARU" iskreno i snažno, čak i onda kada im se činila golema nepravda. "BEHAR" je tako postao podsjećanje na vremena koja se ne smiju prepustiti zaboravu, svjedočanstvo Bošnjaka o nadi u budućnost, u perspektivu.
I dok se, zahvaljujući pozitivnim znacima političkih promjena na prostoru ex-Jugoslavije, skidaju staklena zvona sa svih onih koji su posljednjih godina 20. stoljeća odigrali nečasne uloge, Bošnjaci i dalje imaju potrebu naglašavati i dokazivati da su kao žrtva ostali dostojanstveni. Iako mogu biti ponosni na svoja djela i riječi iz vremena kada su drugi bili ekstremni sljedbenici nacionalističkih ideja, oni nažalost nedovoljno upozoravaju na vrijednosti koje ih karakteriziraju. No, i pored toga nesporno je da je ideja Bošnjaka kao platforma koja je zagovarala i isticala vrijednost suživota različitih po naciji, vjeri i kulturi potkraj 20. stoljeća, predstavljala izraz spoznaje o pravu na identitet unatoč nacionalizmu svojih susjeda. A da Bošnjaci nisu naivni, kako im se to često prigovara, time što su i u vremenu zla ostali u okvirima dobra, potvrđuju danas oni naši susjedi koje kao počinioce nečasnih djela proganjaju sudovi pravde i koji moraju da se odriču svoje prošlosti kako bi pristupili svijetu demokracije. Da su Bošnjaci u vrijeme najtežih iskušenja istrajali na putu dobra i istine sasvim zorno svjedoči i "BEHAR" koji, simbolički rečeno, širi miris duha i duše dobrih Bošnjana, kako u matici, tako i u dijaspori.

 Idejni začetnik, autor uredničkog koncepta, glavni i odgovorni urednik
Ibrahim Kajan
BEHAR, br. 59
No, ovdje, upravo u ovom povodu, valja progovoriti da inteligencija u Bošnjaka nije u potrebnoj mjeri uspjela promovirati neke naše vrijednosti koje se u životu inače prekticiraju. Naime, merhamet i sabur- osobine koje krase Bošnjake, narodi sa kojima živimo na Balkanu nisu razumjeli. Nažalost, oni su ih tumačili više kao naivnost kako bi nam nametnuli osjećaj inferiornosti i na taj način dominirali. Tome su doprinosili i sami Bošnjaci poricanjem svog i prihvaćanjem tuđeg. To je doprinosilo snazi naših protivnika da nas negiraju i smještaju među one koji su se izgubili kroz povijest.
Zašto ovo naglašavam? Naprosto stoga što nam se događa da olahko zaključimo kako su promjene oko nas dovoljan razlog da šutimo, da se sobom bavimo, a da naši mediji zapostave neke tradicijske, pa i bliske događaje za račun i na volju sveopćem licemjerju danas dominirajuće ideologije ljudskih prava, čiji tumači ne podrazumijevaju naše pravo na našu žrtvu, na poeziju i kulturu koja nas je svrstala među narode koji imaju duh, duhovnost i duhovitost. Djela Bošnjaka nisu mostovi nevidljivog naroda kako je to zabilježeno u uvodniku jednog broja "BEHARA ".
Na kraju, ako su mediji odraz i izraz prilika u jednom društvu, a jesu, onda je "BEHAR", kako onaj 'stari', tako ovaj zagrebački, novi odraz i izraz prilika u kojima živimo. Sama činjenica da je pokrenut u tragičnom vremenu i da je braneći nacionalni interes i identitet Bošnjaka izgradio i svoj identitet kao identitet renomiranog časopisa koji uvažava etiku javnog komuniciranja i ima oznaku nacionalnog glasila za kulturu, svrstava "BEHAR" u središte baštine Bošnjaka i u ona glasila koja u svijetu imaju razlog postojati.

Izvor: mr. sc. Amila Šljivo, Behar, god. IX, 2000, br. 50, str. 8-9


[1] Ivan Čehok – Ivan Koprek: Etika. Priručnik jedne discipline, Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 182
[2] Ibrahim Kajan: Kainov znak, uvodnik, „Behar“, kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske Preporod, Zagreb, 1993., broj 4-6, str. 3

25. svi 2012.

H. E. Jiri Dienstbier: PREDSTAVKA / PETITION




H. E. Jiri Dienstbier
UN Special Rapporteur for Human Rights
PETITION


NJ. E. Jiri Dienstbier
Posebni izvjestitelj UN za ljudska prava

 PREDSTAVKA

Bošnjačka nacionalna manjina je druga po brojnosti manjina u Hrvatskoj (47.000, Popis stanovništva 1991.). Ustavni i zakonski status manjine nije riješen, što stvara mnoge probleme. Problem je izveden iz vladajućeg, neslužbenog stava u Hrvatskoj da su autohtone samo one "stare" manjine koje su ustanovljene prije 1. prosinca 1918. (prije stvaranja Jugoslavije). To stavlja Bošnjake u grupu "novih" manjina koje bi trebale čekati da se etabliraju. To je pogrešno s najmanje tri aspekta. Prvo, Hrvatska nije bila suverena prije stvaranja Jugoslavije. Drugo, Bošnjaci su živjeli u Hrvatskoj prije stvaranja Jugoslavije (od 1878) i prije (1493-1715). Konačno i najvažnije, mnoge europske zemlje prestale su praviti razliku između "starih" i "novih" manjina jer su potonje veće i važnije za odnose i socijalnu stabilnost u zemlji. Time se također dokinula dugotrajna diskriminacija među različitim manjinama. Međutim, diskriminacija "novih" manjina, posebno Bošnjaka je samo izgovor za pogoršavanje odnosa sa susjedima (Slovenija i Bosna). Nakon što je Hrvatska stekla nezavisnost, Bošnjaci, kao konstitutivni element bivše jugoslavenske Federacije izgubili su taj status, a nisu bili priznati kao autohtona manjina. To je rezultiralo drastičnom redukcijom ranijih prava do oblika nepostojeće i neidentificirane skupine.
1. Za razliku od drugih malobrojnijih manjina u Hrvatskoj (Talijani, Mađari, Ukrajinci, Austrijanci, Nijemci), Bošnjaci ne uživaju pravo na stalnog zastupnika u Zastupničkom domu Hrvatskog državnog sabora. Zakon o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske i Zakon o izbornim jedinicama za Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske propustili su regulirati to pravo. Zbog toga, naša je Stranka podnijela Zahtjev za ocjenu ustavnosti navedenih zakona Ustavnom sudu, i to dva puta (septembar 1995. i mart 1998.) na koje, dosada, nije primila odgovor. U prosincu 1997., promijenjena je Preambula Ustava koja je propustila nabrojiti bošnjačku manjinu među autohtonim manjinama. To je proizvelo psihološki učinak kroz administrativno negiranje prirodnog prava na slobodnu i otvorenu upotrebu nacionalnog imena (Bošnjak) i jezika (bosanski). Na primjer, novorođena djeca ne mogu se upisati u općinske knjige kao Bošnjaci ili se ljudima uskraćuje pravo na Domovnicu.
2. Neriješen ustavni i zakonski status manjine izravno proizvodi sljedeća kršenja ljudskih prava.
a) Bošnjacima koji žive u graničnim općinama s Bosnom (Karlovačka i Sisačko-moslavačka županija) i dalje se uskraćuju temeljni dokumenti (Domovnica). Riječ je o ljudima koji žive u, nakon što su ih Srbi napustili poslije "Oluje", većinskim Bošnjacima naseljenim selima u općinama Slunj, Cetingrad, Topusko, Vojnić, Dvor i Gvozd, koje graniče s bosanskim Unsko-sanskim kantonom. Nakon što su bili prognani od srpskih paravojnih snaga, zajedno s Hrvatima, pobjegli su na područje Unsko-sanskog kantona 1991. Tamo su se pridružili Armiji BiH i vratili se u svoja sela za vrijeme "Oluje" ili neposredno nakon. Svi imaju stare hrvatske dokumente i po automatizmu imaju pravo na hrvatsko državljanstvo. Nakon što su ispunili potrebnu proceduru i podnijeli zahtjeve za Domovnice, bili su odbijeni uz obrazloženje o petogodišnjoj odsutnosti iz zemlje (1991-1996). Nadležno ministarstvo nije i ne želi uzeti u obzir da su bili prisiljeni napustiti zemlju i da nisu bili u mogućnosti zahtijevati dokumente u opkoljenom Unsko-sanskom kantonu u Bosni. Ovaj neriješeni status znači da nema prava na obrazovanje, kredite za obnovu, zapošljavanje, socijalno mirovinsko osiguranje, pa čak ni na slobodno kretanje.
b) Sve nacionalne manjine u Hrvatskoj imaju pristup od jednog sata tjedno na državnoj TV. Riječ je o posebnoj emisiji "Prizma". To znači da je cjelokupna duhovna, kulturna, društvena, stručna, javna i druga kreativnost svih manjina predstavljena samo jednim satom tjedno. Predstavljanjem od manje od 5 minuta tjedno na državnoj TV, svaka je manjina izložena vrlo oštrom obliku kulturnog marginaliziranja kroz medije. Nažalost, slična se situacija prepoznaje i u drugim medijima; čak i onim koje ne kontrolira Vlada. Nema prezentacije knjiga ili časopisa, javnog događaja, osim velikih vjerskih manifestacija, koje organiziraju pojedinci ili asocijacije koje pokriva TV ili ostali mediji.
c) Bošnjaci i ostali muslimani se ne tretiraju ispravno u vojsci, bolnicama i zatvorima u smislu njihovih propisa o prehrani ili vjerskih potreba. To znači da nisu dostupni izdvojeni (bez svinjskog mesa) obroci u Hrvatskoj vojsci, svim bolnicama i zatvorima, unatoč čestim zahtjevima muslimanskih vjerskih lidera. Vrijeme molitve petkom također se ne poštuje u tim institucijama. Nakon potpisivanja važnih sporazuma sa Svetom Stolicom, Hrvatska je propustila regulirati svoje odnose s drugim vjerskim zajednicama, posebno Islamskom koja je pripremila i ponudila Nacrt Sporazuma hrvatskoj Vladi prije više od godinu dana. To se također odnosi na vjeronauku koja je dio državnog obrazovnog sustava. Zbog nedostatka institucionaliziranog prisustva islamskih vjerskih službenika i vjeroučitelja u osnovnim i srednjim školama, mnoga muslimanska djeca pohađaju katoličke satove kako bi izbjegla izdvajanje i moguću izolaciju koje su također povećane periodičnim antiislamskim medijskim kampanjama (slučaj Riječke džamije).
U tijeku pregovora o Sporazumu o posebnim odnosima Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine, Visoki predstavnik međunarodne zajednice Carlos Westendorp poslao je pismo Predsjedniku Tuđmanu, urgirajući da Hrvatska prizna ustavni i zakonski status bošnjačkoj nacionalnoj manjini.
Zahtijevamo amandmane na Preambulu Ustava u smislu nabrajanja Bošnjaka (ne Muslimana) među autohtonim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj i poštivanje statusa ustavne manjine kako bi se dokinula permanentna diskriminacija.
Zahtijevamo amandmane na Zakon o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske i Zakon o izbornim jedinicama za Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske u smislu definiranja Posebne izborne jedinice za bošnjačku nacionalnu manjinu koja bi omogućila Bošnjacima da izaberu svog(je) stalnog(e) zastupnika(e) u Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora. Ista se procedura koristi za Talijane, Mađare, Čehe, Slovake, Nijemce, Austrijance i Ukrajince. To se mora obaviti prije sljedećih općih izbora. Konačno, Republika Hrvatska mora prihvatiti i poštivati izvorno ime manjine (Bošnjaci) i njezina jezika (Bosanski), jer je te činjenice priznala potpisivanjem Washingtonskog i Daytonskog sporazuma.
Zahtijevamo hitnu akciju nadležnih hrvatskih ministarstava u smjeru rješavanja svih zakonski utemeljenih zahtjeva za državljanstvom svim Bošnjacima u Hrvatskoj kako bi oni konačno mogli postati jednakopravni građani.
Zahtijevamo od Republike Hrvatske hitno pristupanje pregovorima o konačnom Sporazumu o odnosima sa Islamskom i ostalim vjerskim zajednicama, koristeći prijedlog kojega je ponudilo vodstvo Islamske zajednice.
Apeliramo na Vašu Ekselenciju da posredujete i iskoristite svoj utjecaj kod hrvatskih vlasti kako biste pomogli bošnjačkoj manjini u Hrvatskoj da dosegne jednakopravni status, koji jamče članci 3. i 15. Ustava Republike Hrvatske. Vjerujemo da je akcija u navedenom smjeru optimalna i izvediva u cilju zaštite ljudskih prava bošnjačke nacionalne manjine. Također vjerujemo da će trasirati put ostalim "novim" i obespravljenim manjinama da postignu jednakopravan status u Republici Hrvatskoj.
Ovu Predstavku podržalo je Predsjedništvo Hrvatskog društva prijateljstva s Bosnom i Hercegovinom, na Sjednici održanoj u četvrtak, 11. veljače 1999.

Zagreb, 12. II. 1999.

Politički tajnik SDA Hrvatske:
Faris Nanić
Predsjednik Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske "Preporod":
Ibrahim Kajan



H. E. Jiri Dienstbier
UN Special Rapporteur for Human Rights
PETITION

Bosniak national minority is the second largest minority in Croatia (47.000, 1991 population census). Constitutional and legal status of the minority is not solved and this creates many problems. Problem is derived from the ruling, unofficial standpoint in Croatia that indigenous are only those "old" minorities that were established before Dec 1, 1918 (i.e. before creation of Yugoslavia). This puts Bosniaks in the group of "new" minorities that would have to wait and be established. This is wrong from at least three aspects. First, Croatia was not sovereign before creation of Yugoslavia. Second, Bosniaks were living in Croatia in the period (since 1878) and before (1493-1715). Finally and most importantly, many European countries ceased to differentiate among "old" and "new" minorities because latter are larger and more important for relations and social stability in the country. This also abolished longstanding discrimination among various minorities. However, discrimination of "new" minorities, especially Bosniaks is only an excuse for deteriorating relations with neighbours (Slovenia and Bosnia). After Croatia gained independence, Bosniaks, as constitutive element of the former Yugoslav Federation lost this status and were not recognised as an indigenous minority. This resulted in drastic reduction of previous rights to a form of a non-existent and non-identified group.
1. Unlike some other less numbered minorities in Croatia (Italians, Hungarians, Ukrainians, Austrians, Germans), Bosniaks do not enjoy right for a permanent representative in the Croatian Parliament House of Representatives. Law of elections for the Croatian Parliament and Law of electoral units for the Croatian Parliament House of Representatives omitted to regulate this right. For that reason, our Party submitted Application for evaluation of concordance with the Constitution of the aforementioned Laws to the Constitutional Court, twice (Sep 95 and Mar 98) and received no reply, so far. In Dec 1997, Constitutional Preamble was amended and omitted Bosniak minority from numbering among indigenous minorities. This produced psychological effect in administrative neglecting of natural rights for free and open use of the ethnic name (Bosniak) and language (Bosnian). For instance, new born babies cannot be registered in municipal books as Bosniaks or people are denied the right for Certification of Citizenship (Domovnica).
2. The unsolved constitutional and legal status of the minority directly produces the following violations of Human Rights.
a) Bosniaks living in bordering n;lunicipalities with Bosnia (Karlovacka county and Sisačko-moslavačka county) are still being denied basic documents (Domovnica). These are people living in, after Serbs have left in the aftermath of "Oluja", mostly Bosniak populated villages in municipalities of Slunj, Cetingrad, Topusko, Vojnic, Dvor and Gvozd, that are neighbouring the Bosnian Una-Sana canton. After having been expelled by the Serb para-militaries, together with Croats, they escaped to Una-Sana canton in 1991. They joined the Bosnian army and return to their villages during "Oluja" or shortly after. They all have old Croatian documents and by automatism have the right to Croatian citizenship. After fulfilling the necessary procedure and applying for Domovnica, they were denied with explanation of 5 year absence from the country (1991-1996). The authorised ministry did not and does not want to take into consideration they had been forced to leave the country and had not been able to apply for documents in the besieged Una-Sana canton in Bosnia.
This unresolved status means no right for education, reconstruction credits, employment, social and pension funds and even free movement.
b) All national minorities in Croatia have an access of an hour a week on the state TV. This is special broadcast "Prizma". This means that whole spiritual, cultural, social, expert, public and other creativity of all minorities are presented with just one hour a week. By presentation of less then 5 minutes weekly on the state TV, each minority is being subjected to a very sharp form of cultural neglecting through media. Unfortunately, similar situation is recognised by other media; even those not controlled by the Government. There is no book or magazine presentation, no public events, except major religious events, organised by individuals or associations that are covered by TV or other media.
c) Bosniaks and other Muslims are not treated properly in the Army, hospitals and prisons in respect to their meal habits or religious needs. This means separate (no pork) meals are not available in the Croatian Army, all hospitals and prisons, despite frequent applications by Muslim religious leaders. Praying (Friday) time is also not respected in these institutions. After signing important agreements with The Holly See, Croatia failed to regulate its relations with other religious communities, especially Islamic that prepared and offered draft Agreement to the Croatian Government more than a year ago. This is also related to religious education that is a part of the state education system. Due to the lack of institutionalised presence of Islamic clerics and teachers in the elementary and secondary schools, many Muslim children attend catholic seminars in order to avoid separation and possible isolation that is also increased by periodic anti-Islamic media campaigns (the case of the Rijeka mosque).
In the course of negotiations for Republic of Croatia -Federation of Bosnia-Herzegovina Special Relations Agreement, International Community High Representative Carlos Westendorp sent a letter to President Tudman, urging Croatia to recognise constitutional and legal status to the Bosniak national minority.
We demand amendments to Constitutional Preamble in terms of listing Bosniaks (not Muslims) among indigenous ethnic minorities in Croatia and respect of the status of constitutional minority in order to abolish permanent discrimination.
We demand amendments in the Law of elections for the Croatian Parliament and Law of electoral units for the Croatian Parliament House of Representatives by defining the Special electoral unit for the Bosniak national minority that would enable Bosniaks to elect their permanent representative(s) in the House of Representatives. The same procedure is used for Italians, Hungarians, Checks, Slovaks, Germans, Austrians, Ukrainians. This has to be done before the next general elections. Finally, the Republic of Croatia has to accept and respect the original name of the minority (Bosniaks) and its language (Bosnian), since it has admitted these facts by signing the Washington and Dayton agreements.
We demand urgent action of the Croatian responsible ministries in direction of resolving all legally based applications for citizenship to all Bosniaks in Croatia so they can finally become equal righted citizens.
We demand from the Republic of Croatia urgent negotiations for a final Agreement on relations with Islamic and other religious communities, using draft proposal offered by the Islamic community leadership.
We appeal to Your Excellency to mediate and use your influence with the Croatian authorities to help Bosniak minority in Croatia in gaining the equal righted status, as guaranteed by the Articles 3. and 15. of the Croatian Constitution. We believe that action in the aforementioned direction is the optimal and feasible in achieving the goal of protection Human Rights of the Bosniak national minority. We also believe this will pave the way for other "new" and deprived minorities to reach equal right status in the Republic of Croatia.
This Petition was endorsed by the Presidency of the Croatian Association of Friendship with Bosnia-Herzegovina, at the Session held on Thursday, Feb 11, 1999.

Political Secretary - SDA of Croatia:
Faris Nanić
President - Bosniak Cultural Association "Preporod":
Ibrahim Kajan

Izvor: BEHAR JOURNAL, 1999., br. 28, str. 3-4

24. svi 2012.

NEČASTIVI NA SARAJEVSKOM FILOZOFSKOM FAKULTETU


Piše: Ibrahim Kajan
Već na prvu objavljenu vijest (11. maja) o slučaju odbijanju Izvještaja o podobnosti teme i kandidata za izradu doktorske teme mr. Fatmira Alispahića, koju je Nastavno-naučnom vijeću sarajevskog Filozofskog fakulteta predočila stručna Komisija, ponudio sam javnosti, kosterniran, svoje mišljenje o tom: Vjerovao sam da je ovo nemoguće – da profesori, a ne sud i Tužilaštvo – optužuju i presuđuju ko je „rasist i pobornik ksenofobije“! Pod krinkom demokrata, profesori sarajevskog Filozofskog fakulteta provode nečuvenu, strahovitu hajku nad istaknutim publicistom i književnikom Fatmirom Alispahićem!
 Prof. dr. Ugo Vlaisavljević: Začepili su mu usta, ali on je napisao pismo

Podsjećamo da je Nastavno-naučno vijeće Filozofskog fakulteta na sjednici održanoj 9. maja, proglasilo Fatmira Alispahića nepodobnim za stjecanje doktorata. Orgiju „istjerivanja đavola“ na Filozofskom fakultetu, započeo je  prof. Dubravko Lovrenović, prodekan za nastavu, stilom moralnih čistunaca nevinog doba boljševizma, prozborivši ideološkom leksikom  da je (kandidat) „rasist i pobornik ksenofobije, govora mržnje i nacionalizma te da kao takav ne može steći doktorat iz humanističkih nauka“. 
Takvom načinu govora, koji nipošto ne pripada jednoj humanističkoj i znanstvenoj ustanovi, suprotstavio se prof. Ugo Vlaisavljević. Ali, sila ne moli, ona je „na licu mjesta“ začepila dr. Vlaisavljeviću usta!

Po novinskom izvještaju, Lovrenovića je podržalo još 20-tak profesora, „među kojima i dekan Ivo Komšić te profesor Enver Kazaz“. Tih 20-tak profesora nije se uopće, ni jednom jedinom riječju osvrnulo na Alispahićevu  predloženu temu doktorata ("Iseljeničko iskustvo u novijoj bošnjačkoj književnosti"), kao ni o  podastrijetoj saglasnosti i pozitivnoj ocjeni Odsjeka za književnosti naroda BiH o podobnosti i kandidata, što ih je prezentirao prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović. Pozitivno je glasalo još 50 profesora, ali Alispahić nije dobio odobrenje. Nedostajala su  četiri glasa!

Samo u ideološko smušenoj i izbezumljenoj društvenoj sredini kao što je naša, u kojoj ne vladaju ideje nego autoriteti, u kojoj ne vladaju načela nego funkcije, u kojoj „kaznene mjere“ ne izriču sudovi nego pojedinci ili neformalne grupe brkatih talibana – koji se, ko biva, strašno brinu za boljitak i slobodu bosanskohercegovačkog  puka – i u kojoj niko ne pruža otpor toj zločestoj grupi – moguće je da bez suda budete javno optuženi i žigosani i da budete doslovno oštećeni oduzimanjem zakonom zajamčenog građanskog prava! U simboličkom smislu – možete biti javno linčovani bez prava na bilo kakvu odbranu.

O skrivenim detaljima te drame koja uopće nije drama mr. Alispahića, nego drama naše visokoškolske i društvene elite, posebno rječito govori potresno pismo dr. Uga Vlaisavljevića upućeno Dekanatu i Nastavno-naučnom vijeću Filozofskog fakulteta – apelativno pismo puno razumijevanja i mudrosti upućeno onima koji razuma imaju.  To pismo je izazvalo eruptivni, neobuzdani bijes prodekana dr. Dubravka Lovrenovića. Ali, prof. Lovrenović „ispunjen pravičnošću i humanizmom“ na njega ne odgovara iz dekanskog kabineta ili sa sjednice Nastavno-naučnog vijeća. On ima, kao što su takvi uvijek imali, svoje „demokratske tribine“ -  on ima Dane i Bosnu.  Pročitajte te njegove odgovore popraćene s obiljem Fatmirovih citata istrgnutih iz konteksta – s beskrajnim, lažnim moraliziranjem, s nekoć naučenim i upamćenim brutalnim etiketiranjem, besprizornim prozivanjem i optužbama bez ikakvog dokaza i pokrića!  

Za čiju se slobodu oni, na Filozofskom fakultetu, bore i ko su njihove žrtve? Nedavno smo vidjeli da je na književnom planu – žrtva bio Nedžad Ibrišimović a sad,  na ideološkom (nejasnom i fantomskom) – Fatmir Alispahić. Međutim, takvi ne znaju stati kad jednom krenu dijeliti presude na svom „prijekom sudu“: ko se usudi progovoriti – proglasit će ga   petokolonašem, suradnikom „jednog nacionaliste i rasiste“ i, evo, prve su takve izgovorene i puštene u javni opticaj:   dr. Fahrudin Riznavanbegović i dr. Ugo Vlaisavljević -  koji su se zlu pokušali oprijeti – postali su kolaboracionisti i javno razapeti i žigosani!

Zato se rijetki, kao dr. Ugo Vlaisavljević u ovom slučaju, usude nepravdi reći da je zla i da je vrlo ružna!
Hajka i progon – to je ono što je sad na redu da iskuse ta dvojica doktora koji potpuno različito misle od nekog drugog: Vlaisavljević i Rizvanbegović!

Ovo je vrhunac hipokrizije, ovo je upozoravajuće za svakog onoga koji, noseći u sebi osjećaj za mjeru i pravdu, ikada nakani nekoga pokušati zaštititi i od hajke odbraniti! Nikada, u poslijeratnom razdoblju Bosne i Hercegovine, načelo slobode mišljenja i objavljivanja svog mišljenja – nije opasnije dovedeno u pitanje!

Fatmir Alispahić nema ništa manje prava iznositi u javnost mišljenja od prof. Dubravka Lovrenovića. Ni prof. Envera Kazaza. Ni prof. Ive Komšića. Zašto bi oni imali pravo a mr. Fatmir Alispahić ne bi imao pravo? To nipošto ne znači da se moramo slagati, ne samo s mišljenjima mr. Alispahića, kao što se uostalom ne slažem.  A posebno se ne slažem s mišljenjima, stavovima i stereotipima navedenih profesora. Nažalost, njihove u javnost lansirane misli i stavovi - baštine ideološko punjenje zbog kojih je mnogo ljudi na ovom  svijetu bilo nesretno. Oni i ne primjećuju da su ostali sami. Gluhi i slijepi, i dalje „proizvode svoju“ LINIJU koja nepogrješivo prepoznaje, po sačuvanoj ideološkoj matrici moralno-političke podobnosti„spašene“ iz ruševina socijalizma,  nečastive protiv kojih je borba neprestana

BEHAR NA GRANICI STOLJEĆA - BAŠAGIĆEV, MULABDIĆEV I KAJANOV PEČAT




 Piše: Prof. dr. Ismet Grbo

Kada je Preporod organizirao okrugli sto o Ahmedu Muratbegoviću 1998. godine, ja sam svoj prilog o tom znamenitom piscu naslovio "Intelektualac i vrijeme". Time sam želio da na vrlo jasan način i sa malo riječi ukažem na snagu, značaj i poziciju intelektualca u društvu, s jedne strane, a, s druge strane, da podsjetim na silnice koje ga bodre i razdiru u vremenu za koje ga je vezalo rođenje i ljudska sudbina.
Danas, kada u povodu 100-te godišnjice (pojave) "BEHARA" otvaramo diskusiju o njegovom značaju, ukazala mi se ista potreba, pa sam se, pišući svoje izlaganje, ozbiljno borio da se odmaknem od toga, ali s malo uspjeha. Zapravo, moj je osjećaj da su na ovim istočno-europskim prostorima vrijeme i ambijent za intelaktualnu produkciju tjeskobni, ali i poti-cajni ponajviše za Bošnjake, iako znam da ni brojni intelektualci iz drugih naroda nisu živjeli i radili bezbolno. Kada se, naime, pogledaju godine pokretanja i godine obnavljanja "BEHARA" 1900.,1927.,1992., onda se uočava da je to vrijeme kriza, ratova, previranja i uzdizanja svijesti naroda, njihova intelektualno i političko zrenje itd. Zapravo, radilo se o nuždi formiranja i formuliranja programa i ciljeva borbe za identitet. Pokretanje glasila koja su označavala liniju kulturnog i političkog preporoda stoga nije bila slučajnost. Minulo stoljeće u Europi je posebno time obilježeno. I časopis za kulturu "BEHAR" rezultat je nastojanja da se udovolji raspoznatoj potrebi djelovanja pismom na puk. To je njegova društvena funkcija. Istina, tu vrstu osjećaja za povijesno djelovanje nemaju svi pripadnici jednog naroda. Ima ga samo odgovoran intelektualac koji cijeni iskustvo i ponašanje drugih i zato pristupa angažmanu zaradi podizanja kulture i svijesti onih kojima pripada. Angažman ovakve vrste površno i izvana gledano doima se kao njegov osobni problem i čin i često se taka i tretira.

 Prvi broj zagrebačkog Behara, ljeto, 1992.

Međutim, to u biti nije tako. Radi se o raspoznatoj povijesnoj potrebi čije je otčitavanje moguće samo na način kakav nalaže pismenost. Zato nije slučajno što Safvet-beg Bašagić pokreće "BEHAR", E.Mulabdić obnavlja i dalje razvija, a izvan Sarajeva iznova pokreću Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske PREPOROD i Ibrahim Kajan. Pokušaj da se pred rat u Sarajevu utemelji časopis po ugledu na "BEHAR" nije na duži rok urodio plodom. Onaj časopis štampan u Zagrebu pod naslovom "Ogledalo", bljesnuo je i ugasio se, koliko zbog događaja koji su uslijedili, toliko i zbog skromne intelektualne snage njegova urednika, oholosti redakcije, pa i nedovoljnog interesa tek oformljene vladajuće bošnjačke politike.
Ovakvim uvodom u suštinu ja sam već najavio o čemu ću dalje govoriti. Naime, moja je ambicija da skrenem pažnju na angažman intelektualaca, posebno pojedinca, koji snagom intelekta razaznaje potrebu utjecaja na svijest naroda i upućuje na akciju. Riječ je o izazovu i zahtjevu da se nešto čini, shodno razumijevanju aktualnih pitanja u određenom vremenu.
Ovdje ja nemam namjeru da fetišiziram. Ne mislim da je netko Bogom dan da pokreće časopis i da samo on to može činiti. Naprotiv, mislim da je časopis prije kolektivni izraz, ali da tu vrstu socijalne potrebe i socijalne recepcije može imati, po mom sudu, samo onaj intelektualac čije je otčitavanje povijesti nesporno, a lični trud nesebičan i neizmjeran. Do ovakvog mišljenja nisam došao slučajno, već sagledavanjem određenih iskustava, ali o tome će biti riječi u drugom dijelu ovog mog priloga u kojem ću se osvrnuti na neke uvodnike "BEHARA", njihov jezik, poruku i pouku.
"BEHAR" je, naime, pokrenut daleke 1900. godine u procesu pojačanog buđenja nacionalne svijesti kod svih naroda u i oko Bosne i Hercegovine u okolnostima tuđinske (Austro-ugarske) vlasti. Val nacionalnog buđenja zapljusnuo je južnoslavenske zemlje znatno kasnije nego druge - danas razvijene europske zemlje. S obzirom da je ekonomska podloga na kojoj su stasale nacije na ovim prostorima bila više ili prije svega feudalnog karaktera, a jezik srodan i razumljiv - linija etno-nacionalne diferencijacije bila je religija, pa su se u pravilu pravoslavci identificirali kao Srbi, katolici kao Hrvati, a današnji Bošnjaci kao Muslimani. Na toj osnovi temeljeni su politički programi, s tim što su nacionalne matice kod bosanskih Srba i Hrvata bile u Srbiji, odnosno Hrvatskoj. One su bile generatori njihovih nacionalnih pokreta.
Takvo stanje održavalo se sve do danas. Naime, generiranje srpstva i hrvatstva u Bosni odvijalo se, koliko putem političkih akcija, toliko i uz pomoć Crkve. Bašagićev stih koji kazuje 'da od Trebinja do bradskijeh vrata nije bilo Srba ni Hrvata' nije označavao negaciju tih nacija kako je često naglašavano, nego činjenicu da je nacionaliziranje u Bosni i Hercegovini otpočelo kasno. A obzirom na okolnosti u kojima se nacionaliziranje odvijalo, intenzitet nacionaliziranja bio je slabiji nego u drugim zemljama Europe, ali dovoljno snažan da ograničava Muslimane, zbog čega su se kod njih oformile prosrpske, odnosno prohrvatske tendencije. Od tada do danas njihov je razvoj bio različit, ovisno o historijskim prilikama, ali nisu još uvijek sasvim prestale. Pojava "BEHARA" treba1a je da označi liniju sabiranja na bazi tradicionalnih i kulturnih elemenata, a formiranje matice, ili, kako se to često naglašava, temelja političkog i kulturnog preokreta da usmjeri u pravcu političkog interesa. Balkanski ratovi, Prvi svjetski rat i Oktobarska revolucija usporili su takve procese, pa i prekinuli taj kontinuitet. Doduše, Austro-ugarska je 1910. godine uvažila narasle političke zahtjeve i dopusti1a Bosni corpus separatum i donošenje Ustava.
Obnova "BEHARA" pred Drugi svjetski rat značila je novi poticaj. Međutim i taj period bio je određen, koliko svjetskom krizom, toliko interesom Srba i Hrvata, pa i ideologijom i događajima koje je donosilo jugoslavensko okruženje i snaženje radničkog pokreta čija filozofija nije u cjelini bila anacionalna, ali nije primarno polazi1a od nacije. Treba naglasiti da u vremenu "Novog Behara" radnička ideja nije dominirala političkom scenom, ali da su nacionalizmi kod Srba i Hrvata bili veoma razvijeni, a interesi približeni postojanjem zajedničke države u kojoj je osporavan identitet današnjih Bošnjaka. Oni su, naime, imali status vjerske grupe. No, valja napomenuti i to da su kod Bošnjaka razvijane političke ideje koje su podupirale kulturni i politički život i da je uz "BEHAR", prvi bošnjački časopis na latinici, od 1900. do Balkanskih ratova u Bosni izlazilo više glasila muslimanskih političkih stranaka među kojima su "Muslimanska svijest" – list Muslimanske narodne stranke koja je 1910. godine promijenila naziv u Muslimanska samostalna stranka, a njeno novo glasilo nazvano "Muslimanska sloga". Uz ovaj list postojao je i "Musavat" - glasilo Muslimanske narodne organizacije. Pored ovih, 1910. godine pod utjecajem Osmana Đikića pokrenuta je "Samouprava", list Muslimanske demokratije.'[1] List je bio kratkog daha. Nakon ujedinjena Muslimanske narodne organizacije i Muslimanske samostalne stranke i formiranja Ujedinjene muslimanske organizacije (14. augusta 1911. godine) pokrenut je list "Zeman". Grupa članova i poslanika Muslimanske narodne organizacije na čelu sa Dervišom Miralemom koji nisu prihvatili niti ujedinjenje, niti novo glasilo, ostali su uz stari naziv stranke – Muslimanska narodna organizacija i pokrenuli novo glasilo pod nazivom "Novi Musavat" itd.[2]
Ova je istaknuto ne toliko s ciljem da se ukaže na složenu političku situaciju unutar Muslimana, koliko zbog značaja "BEHARA" kao agensa i kulturnog i političkog preporoda u izrazito složenim okolnostima nacionalne transformacije i potrebe političke emancipacije tada Muslimana, predaka današnjih Bošnjaka.
Druga faza obnove "BEHARA" - "Novi Behar" odvijala se u također složenim okolnostima, ali se njom nećemo baviti. Naime, i "BEHAR" i "Novi Behar" dio su naše ranije povijesti i poučni su kao iskustva, kao segment tradicije iz koje se generira nacionalna svijest shodno potrebama tog vremena.
Moja je, naime, namjera da se osvrnem na "BEHAR" koji je nastao u Zagrebu u krizi na granici milenija, popularnim jezikom rečeno - 'Kajanov BEHAR'. Stoga hoću iznova da naglasim taj odnos intelektualca i vremena krize, odakle je generirana ideja obnove "BEHARA" kao pokušaja usmjeravanja nacionalnog duha prema modernitetu, ali na osnovama onog vjerskog i kulturnog identiteta koji je nesporan i nataložen u memoriji, neovisno o tome što ga se i iznutra i izvana u teoriji i u praksi osporava.
No, neka mi bude dopušteno da najprije iskažem razloge zbog kojih pridajem pažnju zagrebačkom "BEHARU" čiji je pedeseti broj tako reći na pomolu.
Zagrebački "BEHAR" pokrenut je 1992. godine, nakon što se u već bivšoj Jugoslaviji obnovila mreža ogranaka Kulturnog društva PREPOROD u sklopu obnovljenog nacionalnog i političkog pokreta Bošnjaka, ovoga puta za samostalnost bosanske države. Nakon što se de facto raspala Jugoslavija i osamostalile Slovenija i Hrvatska, odnosno nakon što je Srbija otpočela rat, postalo je sasvim jasno da je samostalnost bosanske države neminovna.
No, ovdje nije naš interes da rekonstruiramo događaje kao polit-historici, već da ukažemo na značaj "BEHARA" u smislu njegova razumijevanja kao kulturno-povijesne činjenice. S druge strane, taj interes se veže za kauzalnu vezu između matice i dijaspore i mogućnosti da se unapređuje kultura u okolnostima krize, ali i da se odredi u novoj historijskoj situaciji.
Bošnjaci u novom "BEHARV" razumjeli su da se povijest jednog naroda u biti može razumjeti samo kao samostalnost, pa i kao kulturno i umjetničko bilo. Stoga ja pristajem uz ono razumijevanje pojma kultura koje uvažava trenutni ljudski udio u uzdizanju ili snaženju naroda u određenom povijesnom trenutku i ističem značaj kauzaliteta svijesti i kulture, kulture i svijesti ljudskog djela i njegova značaja. U tom smislu pismo je vrlo bitan i značajan čovjekov trag na kojem se otčitava veza s prethodnim. To potvrđuje da suvremeno ne egzistira bez tradicionalnog. Otud 'stari' BEHAR u novom vremenu. Ja ovdje na "BEHAR" kao raniju bilješku o prošlosti gledam kao na memoriju, a memorija je važna, jer upozorava na ljudsko djelo, a to je kultura. Upravo sam u tom smislu pokušao "BEHAR" razumjeti kao dar kulture.
Ovih se dana pojavio 12-ti broj časopisa "Bosanska vila" čiji me uvodnik već prvim rečenicama zainteresirao. Citiram: "Proteklo je sto pedeset burnih godina otkako je štampan u i Sarajevu prvi broj lista "Bosanska vila". Bilo je to daleke 1858. godine, 16. decembra. Od tada pa do danas dogodilo se na ovim prostorima sve što je moglo stati u istoriju kroz gotovo dva stoljeća (...) Ali istorija je takva i uvijek nas opominje našom prošlošću".
Zašto sam ovo spomenuo? Svakako ne zato da bih se usprotivio "Bosanskoj vili" ili ovakvoj pouci, već zato što u Sarajevu nema, nakon Bašagića i Mulabdića "BEHARA ", pa nema ni snažne pouke, ni poruke. Poprilično gluho teče život nas Bošnjaka u Sarajevu. Na sreću Bošnjaci u Hrvatskoj, posebno u Zagrebu nisu iznevjerili ni tradiciju, niti potrebu za svojim pismom, za tragom o sebi, za "BEHAROM".
Politički ambijent u kojem je pokrenut zagrebački "BEHAR" tragičan je do te mjere da je teško povjerovati da je neko imao toliko hrabrosti, pa i cinizma da u sred rata organizira, vodi i štampa časopis koji baštini tradiciju "BEHARA" iz 1900. godine i pozove Bošnjake u Hrvatskoj, ali i one u ugroženoj Bosni, pa i one rasute po svijetu da slijede svoju tradiciju.
Takvo što su mogli učiniti malobrojni srpski intelektualci u Sarajevu. Obnovili su "Bosansku vilu" i pozvali se na historiju kao opomenu. Među Bošnjacima u Sarajevu nema više ni Alije Isakovića, ni Muhsina Rizvića, kao što već odavno nema ni Bašagića, ni Mulabdića. Nema ni "BEHARA", ni "Ogledala", ni upita: Kakav smo mi to narod, - koji je postavio rahmetli Alija Isaković.
To što nema pozivanja na historiju, na tradiciju, na svoju politiku kulture možda i nije velika nesreća u ovom trenutku, ali to što nemamo nacionalni časopis za kulturu, jest. Zbog toga su subkultura, estrada bez granica, kič i šund preplavili Sarajevo i druge gradove, a Bošnjake usmjerili u cirkuske šatre sa kojih se otčitava kvazi-multikultura, a u gradovima razvija prohibicija, korupcija, alkoholizam, narkomanija i šta sve ne. Zato nije nimalo slučajno što se na obali Miljacke, na jednoj zgradi nedavno pojavio grafit koji kaže: "Niko ovdje nije normalan."
Zagrebački "BEHAR" možda i nije savršen časopis. Teško da takvih i ima. Ali ono što je do sada kao akciju, kao pouku i poruku, kao duhovnu i kulturnu energiju usmjerio na svoje čitatelje u znatnoj mjeri zadovoljava potrebu Bošnjaka u Hrvatskoj. Gotovo da nema niti jednog mrtvog ili živog viđenijeg Bošnjaka koji je nešto mislio ili činio, da mu ime nije ubilježeno u proteklih pedeset brojeva ovog časopisa. Stoga se čini nužnim naglasiti da su zato zaslužni svi oni koji su radili za Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske i za "BEHAR".

 I 50. broj, u kojem je objavljen i ovaj tekst

Čini se nužnim naglasiti i to da je na svim bojevima "BEHARA" vidljiv Kajanov pečat. Uvodnici ovog našeg pisca gotovo da podsjećaju na kaktus. Dok ga gledate umilno djeluje, a ukoliko ga dotaknete bode. A upravo to je dar Kajanove seizmografski izoštrene intuicije i imaginacije.
Spomenuću posebno dva uvodnika, prvi je Kajanov pod naslovom "Zastidio se majke", a drugi je karikatura Ice Voljevice na kojoj posmatrač za polumjesec na nebu uzvikuje "fundamentalist". Kajan na motivima Cankarjeve pripovijetke gradi kritiku onih Bošnjaka koji se odriču bosnjaštva, a Voljevica karikaturom šiba ekstremni odnos nebošnjaka prema duhovnoj simbolici. Time ukazuje na ekstremnu retoriku koju je razvila šovinistička intelektualna mašinerija još u Beogradu osamdesetih godina.
Ovo nije naglašeno slučajno. Dakako, ne mislim ni da je u "BEHARU" sve idealno i da treba dijeliti samo pohvale. Ali mislim da je na svakom broju "BEHARA" udaren Kajanov pečat. Iskreno razumijem one koji se žale da je teško izaći na kraj sa Kajanom. Ali i ja ovdje molim za razumijevanje. Bez Kajanovog pečata bilo bi i gluho i tužno. Zato ja jesam svoj prilog ovom razgovoru o "BEHARU" naslovio 'Behar na granici stoljeća - Bašagićev, Mulabdićev i Kajanov pečat'.

Okrugli stol: 100 GODINA BEHARA
Zagreb, 18. IX. 2000.

Izvor: BEHAR, god. IX, 2000., br. 50, str. 10-11


[1] Vidjeti: Atif Purivatra: JMO u političkom životu Kraljevine SHS, drugo izdanje, Sarajevo, 1999., str. 16
[2] Vidjeti: Atif Purivatra: JMO u političkom životu Kraljevine SHS, cit. Str. 16