27. svi 2012.

HOMMAGE ENVERU ČOLAKOVIĆU



Piše: Ibrahim Kajan

U Zagrebu je 18. kolovoza 1976., u 64. godini života umro poznati književnik i vrsni književni prevoditelj Enver Čolaković.[1] Enver, čovjek bosansko-madžarskog porijekla, pripadao je onom krugu ljudi i ljudskih sudbina za koje se nikako ne bi moglo kazati da nisu imali što ostaviti iza sebe.

 Enver Čolaković
(Budimpešta, 27. V. 1913. - zagreb, 18. VIII. 1976.)

Četiri grada, kao četiri strane svijeta, ozračila su Envera Čolakovića, svaki mu dao najbolje što je imao u svojoj duši, svakome je Enver pridodao nešto svojega: Budimpešta, Beograd, Sarajevo, te Zagreb - u kojem je proživio pola svojega života.
Prve stidljive stihove Enver je zapisao na materinskom, madžarskom jeziku[2], a nešto kasnije i na njemačkom, a od godine 1934. isključivo na hrvatskom ili bosanskom jeziku. Dugačak je spisak njegovih objavljenih, a još duži njegovih neobjavljenih djela. I nema književne vrste u kojoj se nije želio oprobati, u koju nije uklesao bar nešto što treba ostati i trajati: pjesme, novele, esej, drama, roman; pisao je članke, polemizirao; prevodio s engleskog, njemačkog, a ponajviše - s madžarskog, cijelu biblioteku prijevoda, cjelovitu i zaokruženu knjigu nacionalnog pjesništva! Tri je desetljeća marljivo ispunjavao stranice skoro svih naših časopisa, skroman kakav je bio - više "tuđim" nego svojim originalnim tekstovima. Pokazivao mi je desetine sređenih knjiga pjesama, više zbirki novela, dva-tri romana kojih, eno, i sada u jednoj ladici, u rukopisu. Za Mali svijet mu je godine 1974. novčano stimuliran rukopis iz Republičkog fonda za stimuliranje književnog stvaralaštva. I tu sam knjigu vidio kako čeka izdavača.
Na dan smrti, Pero mi Budak, u susretu na Trgu Republike, reče: "Vidiš, umro je, a njegovo vrhunsko prevoditeljsko djelo – Zlatna knjiga madžarske poezije od početaka do danas - koju je brusio trideset godina, upravo je sada u tisku... Njegova radost viđenja prvog primjerka ostaje neispunjena..."
Sigurno bi Enver, da je bio nasilan i dosadan čovjek, odavno imao i tiskanu Antologiju austrijske lirike; da je to briljantan prijevod, dovoljno potvrđuje i jedno od najviših austrijskih odlikovanja koje mu je prije pet-šest godina dodijeljeno - Austrijski Križ časti za znanost i umjetnost I. reda.
Uz te, svakako valja spomenuti još i sljedeće prijevode: Lessingovu Hamburšku dramaturgiju, Schillerove Razbojnike i drugo; libreta: Wagner: Majstori pjevači, Camus-Keleman: Opsadno stanje, te Oratorij Psalmus Hungaricus Kodalyja. Čolaković je i sam pisao libreta - sjetimo se opere - Aretej prema istoimenoj Krležinoj drami na glazbu Tome Proševa. Uz Proševa, nadahnut Čolakovićevim stihovima, skladao je i Rudolf Matz.


 Čuveni roman Legenda o Ali-paši imala je nesreću da izađe 
u posljednjim mjesecima tzv. Nezavisne države Hrvatske, 1945.,  
i bude tiskan tzv Budakovim "hrvatskim korienskim pravopisom" - 
zbog toga "grijeha" roman se više nije pojavljivao... sve do 1980!

Međutim, ne znajući potpune vrijednosti njegova rukopisa, ipak ostaje da se vratimo njegovu originalnu stvaralaštvu – posebno čuvenom romanu po kojemu je stekao glas strasna umjetnika: Legenda o Ali-paši. „S  užitkom se čita ovaj osebujni roman Envera Čolakovića" pisao je D. Đurić, nastavljajući ovako: "Pred svojim očima kao da vidimo kako žive oni stari dijelovi Šeher-Sarajeva. Vidimo uske i bučne prolaze čaršije, pune života i rada. Na sve ovo gledali smo do sada samo s vanjske strane. Tako smo i shvatali ovaj život. Usto, bila je to još jedna atrakcija za strance i - ništa više. A sada nam majstorsko pero Čolakovićevo otkriva dušu onih starih, šutljivih ljudi koji gotovo nepomično sjede pod starim niskim svodovima zgrada i zgradica, neumorno kuckajući..."
Jednom, jedinstvenom i neponovljivom liku datom u ovom romanu iz sarajevskog muslimanskog života, Mula Hasanu - dedi, a što potvrđuje i Petar Grgec, na svoj (afirmativan) način, govorio je i dr. Julije Benešić – Čolaković će dati neke crte "kojih nema ni u kojeg škrca u svjetskoj književnosti". To je, piše Benešić, "izvrsna knjiga, visoko poetična priča o ljubavi Alijinoj i o njegovu samaritanstvu prema škrcu koji je genijalno prikazan".
Sada nam se jedino nadati da se nađe koja izdavačka kuća čijom bi zaslugom vrlo lahko moglo biti dokazano da je Enver Čolaković ostavio neko djelo iste ili (zašto ne?) - još veće umjetničke vrijednosti.


Objavljeno u:
OKO, Zagreb, 26. VIII. 1976.
BEHAR, Zagreb, V/1999., br. 27, str. 20
Ibrahim Kajan: GOSPODARI I SLUGE TINTE, Planjax, Tešanj, 2005., str. 189-191


[1] Ovaj tekst sam, u svojstvu predstavnika Društva pisaca Hrvatske, govorio prilikom sahrane Envera Čolakovića, na zagrebačkom groblju Mirogoju. 20. kolovoza.
[2] Rođen je u Budimpešti 27. V. 1913., rodnom gradu svoje majke Ilonke, koja je udajom za sarajevskog industrijalca Vejsim-bega Čolakovića,  primila islam i uzela ime Fatima.

Nema komentara:

Objavi komentar