19. svi 2012.

TOPOT TROJANSKIH KONJA



 Piše: Ibrahim Kajan

A kako ih nikako nisu mogli pokoriti, Danajci se poslužiše lukavstvom. Svoje zmijske duše prekriše golubinjim riječima, pa priđoše zidinama Troje. Rekoše oni Trojancima: "Nemojmo više ratovati, budimo prijatelji. Dar smo vam donijeli, da prijateljstvo zapečatimo." Pa pred zidine doguraše golemog drvenog konja, da ni kroz jednu kapiju nije mogao ući u Grad, pa Trojanci ratom iscrpljeni i unesrećeni, da nadu svoju ne izgube, tvrde zidine obrušiše i danajski dar sami u Troju uguraše... Potom, u noći dubokoj zaspaše, opijeni prvim mirom i novim savezom, darom danajskim ovjerenim. Kada se jejine javiše, izađoše skriveni Danajci iz drvenog konja pa neopisive zloće počiniše...

 
Škripa trojanskih konja razara duše malih naroda, malih zajednica - milenijima, stoljećima, godinama i danima u kojima živimo svoj mali, zvjezdani život. Gdje su mali narodi kojih je bio pun svijet? Nestali su i zamijenjeni drugim narodima. Neki su uništeni u krvi hladnim željezom, a neki usisani, asimilirani u narodno ime svoga tiranina. Rezultat je potpuno isti: jednog je naroda nestalo! Razlika je u metodi: prva je intenzivna, brutalna i krvoločna i u pravnim je spisima imenuju jasnom riječju: genocid! Druga je ekstenzivna, i, biva, "kulturna", golubinja". Pravni je spisi zaobilaze i jasno ne preciziraju. Samo je Vladimir Dedijer, napisao, potpuno nedvojbeno: Negiranje postojanja jednog naroda, zove se samo i jedino - genocidom.
Tajni i javni radovi na raskopavanju i usmjeravanju muslimana i Bošnjaka - nerijetko su bili potpuno razvidni, potpuno osvijetljeni, ali ne samo da nismo kriknuli koliko smo trebali, nego smo ih i pomagali. Prisjetimo se samo onog nimalo smiješnog projekta koji je Mirjana Kasapović, odmah, sa zgražanjem nazvala "Putujući cirkus don A...". Taj je preklinjao i zaklinjao "muslimane i Hrvate", "vezivao bajrake SDA i HDZ", oblivao ih suzama i molitvama ljubavi -"za zajedništvo jer su istog porijekla"... Sada rečeni "duhovnjak" ne govori o ljubavi za "naše muslimane", nego u svom listu "Narod" ispisuje nemjerljive količine mržnje, potpuno opuštenih kočnica, urličući da su „muslimani neprijatelj br. 1 Hrvatskoj i Hrvatima“; ali također - upamtimo - razgovijetno najavljuje da se "nikada nećemo odreci Hrvata islamske vjere" i da će se za taj cilj odabrati nove modele. Da bi model bio uspješan, ne smije sličiti već viđenim. Patvorina mora izgledati - poput originala!
Uočavamo nekoliko modela, koji se vrlo brzo mijenjaju ili odbacuju, a registriramo ih kronološkim nizom kako ih bilježe hrvatska elektronska i tiskovna priopćila.
Najvidljiviji je model "razvodnjavanja" i zamijene nacionalnog - u regionalno ime, te u nekoliko inačica sitnijeg podmetanja! Nakon Bošnjačkog sabora (1993) Vjesnik je u hipu reagirao tekstom bosanskog Hrvata koji je tvrdio da je i on Bošnjak-Hrvat, pa preporučuje ("Muslimanima, koji nemaju ekskluzivno pravo na bošnjačko ime") novo "bosansko nazivlje": Bošnjaci-Hrvati, Bošnjaci-Srbi, Bošnjaci-Muslimani. Dakle, sve bi ostalo, manje-više, kako je i bilo!
Drugi tip je najduhovitiji, ali i - najlicemjerniji: pripada ljudima u nastojanju da vlastitu životnu zbilju doslovno očituju u glumi, pa uzimaju likove i imena kako im drago. Nedavno je predstavljena javnosti knjiga "Hrvatsko-bošnjački odnosi" za koju HRV reče da je "vrlo važna za zbližavanje Hrvata i Bošnjaka", a autor joj je potpuno neutvrđena identiteta. Netko je rekao: fantom. "Vrlo tajnoviti Ferid Karihman." Pokrovitelj te propagandne priredbe bi Društvo prijatelja Hrvatske i Federacije BiH. Koje i kakve ideje zagovara ta "nujna" knjiga? Naime i "Ferid Karihman" sebe upisuje u Bošnjake. A kakve, sam objašnjava
u pogovoru knjige koju su, također, "uslikali" na HTV: "U hrvatsku književnost ulaze također pisci koji su upotrebljavali za sebe i svoj narod hrvatske pokrajinske nazive - Dubrovčanin, Bošnjak, Dalmatin, Bunjevac..." (1974). Društvo prijatelja, bojim se, poprimit ce ulogu sličnih "englesko-indijskih društava" iz odurnog doba kolonijalnih prisezanja tuđe muke i tuđe svojine. Tako, dakle.
Postoji i treći model koji će u budućnosti imati više prostora. U njemu i kroz njega
participiraju Bošnjaci-izbjeglice, nevoljnici, oni koji su prethodnu bosansku "Muslimansku nacionalnost" bez promišljanja pretvorili u hrvatsku - zarad hrvatske domovnice! Oni će morat platiti dobiveni kredit.
Ali, sva je sreća da autentični Bošnjaci (svih svjetonazora), imaju većinu autentične hrvatske inteligencije (svih svjetonazora) za svoje prijatelje! Dakako, i Hrvata bošnjačkog porijekla i muslimanskog imena! Mi ih vidimo tako, a ne kao Hrvate-Bošnjake, što je možda zgodno, ali nije ni uvjerljivo, ni ostvarivo - kao nacionalni koncept. Jer kad bi bio moguće, onda bi
Starčevićevi "Hrvati pravoslavne vjere" postali Hrvati-Srbi. A neće postati. Neće, jer bi tako postali privaga na tasu trojanskih glumaca.

Izvor: BEHAR (Zagreb), god. V, 1996., br. 25-26, str. 3

Nema komentara:

Objavi komentar