24. svi 2012.

BEHAR NA GRANICI STOLJEĆA - BAŠAGIĆEV, MULABDIĆEV I KAJANOV PEČAT




 Piše: Prof. dr. Ismet Grbo

Kada je Preporod organizirao okrugli sto o Ahmedu Muratbegoviću 1998. godine, ja sam svoj prilog o tom znamenitom piscu naslovio "Intelektualac i vrijeme". Time sam želio da na vrlo jasan način i sa malo riječi ukažem na snagu, značaj i poziciju intelektualca u društvu, s jedne strane, a, s druge strane, da podsjetim na silnice koje ga bodre i razdiru u vremenu za koje ga je vezalo rođenje i ljudska sudbina.
Danas, kada u povodu 100-te godišnjice (pojave) "BEHARA" otvaramo diskusiju o njegovom značaju, ukazala mi se ista potreba, pa sam se, pišući svoje izlaganje, ozbiljno borio da se odmaknem od toga, ali s malo uspjeha. Zapravo, moj je osjećaj da su na ovim istočno-europskim prostorima vrijeme i ambijent za intelaktualnu produkciju tjeskobni, ali i poti-cajni ponajviše za Bošnjake, iako znam da ni brojni intelektualci iz drugih naroda nisu živjeli i radili bezbolno. Kada se, naime, pogledaju godine pokretanja i godine obnavljanja "BEHARA" 1900.,1927.,1992., onda se uočava da je to vrijeme kriza, ratova, previranja i uzdizanja svijesti naroda, njihova intelektualno i političko zrenje itd. Zapravo, radilo se o nuždi formiranja i formuliranja programa i ciljeva borbe za identitet. Pokretanje glasila koja su označavala liniju kulturnog i političkog preporoda stoga nije bila slučajnost. Minulo stoljeće u Europi je posebno time obilježeno. I časopis za kulturu "BEHAR" rezultat je nastojanja da se udovolji raspoznatoj potrebi djelovanja pismom na puk. To je njegova društvena funkcija. Istina, tu vrstu osjećaja za povijesno djelovanje nemaju svi pripadnici jednog naroda. Ima ga samo odgovoran intelektualac koji cijeni iskustvo i ponašanje drugih i zato pristupa angažmanu zaradi podizanja kulture i svijesti onih kojima pripada. Angažman ovakve vrste površno i izvana gledano doima se kao njegov osobni problem i čin i često se taka i tretira.

 Prvi broj zagrebačkog Behara, ljeto, 1992.

Međutim, to u biti nije tako. Radi se o raspoznatoj povijesnoj potrebi čije je otčitavanje moguće samo na način kakav nalaže pismenost. Zato nije slučajno što Safvet-beg Bašagić pokreće "BEHAR", E.Mulabdić obnavlja i dalje razvija, a izvan Sarajeva iznova pokreću Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske PREPOROD i Ibrahim Kajan. Pokušaj da se pred rat u Sarajevu utemelji časopis po ugledu na "BEHAR" nije na duži rok urodio plodom. Onaj časopis štampan u Zagrebu pod naslovom "Ogledalo", bljesnuo je i ugasio se, koliko zbog događaja koji su uslijedili, toliko i zbog skromne intelektualne snage njegova urednika, oholosti redakcije, pa i nedovoljnog interesa tek oformljene vladajuće bošnjačke politike.
Ovakvim uvodom u suštinu ja sam već najavio o čemu ću dalje govoriti. Naime, moja je ambicija da skrenem pažnju na angažman intelektualaca, posebno pojedinca, koji snagom intelekta razaznaje potrebu utjecaja na svijest naroda i upućuje na akciju. Riječ je o izazovu i zahtjevu da se nešto čini, shodno razumijevanju aktualnih pitanja u određenom vremenu.
Ovdje ja nemam namjeru da fetišiziram. Ne mislim da je netko Bogom dan da pokreće časopis i da samo on to može činiti. Naprotiv, mislim da je časopis prije kolektivni izraz, ali da tu vrstu socijalne potrebe i socijalne recepcije može imati, po mom sudu, samo onaj intelektualac čije je otčitavanje povijesti nesporno, a lični trud nesebičan i neizmjeran. Do ovakvog mišljenja nisam došao slučajno, već sagledavanjem određenih iskustava, ali o tome će biti riječi u drugom dijelu ovog mog priloga u kojem ću se osvrnuti na neke uvodnike "BEHARA", njihov jezik, poruku i pouku.
"BEHAR" je, naime, pokrenut daleke 1900. godine u procesu pojačanog buđenja nacionalne svijesti kod svih naroda u i oko Bosne i Hercegovine u okolnostima tuđinske (Austro-ugarske) vlasti. Val nacionalnog buđenja zapljusnuo je južnoslavenske zemlje znatno kasnije nego druge - danas razvijene europske zemlje. S obzirom da je ekonomska podloga na kojoj su stasale nacije na ovim prostorima bila više ili prije svega feudalnog karaktera, a jezik srodan i razumljiv - linija etno-nacionalne diferencijacije bila je religija, pa su se u pravilu pravoslavci identificirali kao Srbi, katolici kao Hrvati, a današnji Bošnjaci kao Muslimani. Na toj osnovi temeljeni su politički programi, s tim što su nacionalne matice kod bosanskih Srba i Hrvata bile u Srbiji, odnosno Hrvatskoj. One su bile generatori njihovih nacionalnih pokreta.
Takvo stanje održavalo se sve do danas. Naime, generiranje srpstva i hrvatstva u Bosni odvijalo se, koliko putem političkih akcija, toliko i uz pomoć Crkve. Bašagićev stih koji kazuje 'da od Trebinja do bradskijeh vrata nije bilo Srba ni Hrvata' nije označavao negaciju tih nacija kako je često naglašavano, nego činjenicu da je nacionaliziranje u Bosni i Hercegovini otpočelo kasno. A obzirom na okolnosti u kojima se nacionaliziranje odvijalo, intenzitet nacionaliziranja bio je slabiji nego u drugim zemljama Europe, ali dovoljno snažan da ograničava Muslimane, zbog čega su se kod njih oformile prosrpske, odnosno prohrvatske tendencije. Od tada do danas njihov je razvoj bio različit, ovisno o historijskim prilikama, ali nisu još uvijek sasvim prestale. Pojava "BEHARA" treba1a je da označi liniju sabiranja na bazi tradicionalnih i kulturnih elemenata, a formiranje matice, ili, kako se to često naglašava, temelja političkog i kulturnog preokreta da usmjeri u pravcu političkog interesa. Balkanski ratovi, Prvi svjetski rat i Oktobarska revolucija usporili su takve procese, pa i prekinuli taj kontinuitet. Doduše, Austro-ugarska je 1910. godine uvažila narasle političke zahtjeve i dopusti1a Bosni corpus separatum i donošenje Ustava.
Obnova "BEHARA" pred Drugi svjetski rat značila je novi poticaj. Međutim i taj period bio je određen, koliko svjetskom krizom, toliko interesom Srba i Hrvata, pa i ideologijom i događajima koje je donosilo jugoslavensko okruženje i snaženje radničkog pokreta čija filozofija nije u cjelini bila anacionalna, ali nije primarno polazi1a od nacije. Treba naglasiti da u vremenu "Novog Behara" radnička ideja nije dominirala političkom scenom, ali da su nacionalizmi kod Srba i Hrvata bili veoma razvijeni, a interesi približeni postojanjem zajedničke države u kojoj je osporavan identitet današnjih Bošnjaka. Oni su, naime, imali status vjerske grupe. No, valja napomenuti i to da su kod Bošnjaka razvijane političke ideje koje su podupirale kulturni i politički život i da je uz "BEHAR", prvi bošnjački časopis na latinici, od 1900. do Balkanskih ratova u Bosni izlazilo više glasila muslimanskih političkih stranaka među kojima su "Muslimanska svijest" – list Muslimanske narodne stranke koja je 1910. godine promijenila naziv u Muslimanska samostalna stranka, a njeno novo glasilo nazvano "Muslimanska sloga". Uz ovaj list postojao je i "Musavat" - glasilo Muslimanske narodne organizacije. Pored ovih, 1910. godine pod utjecajem Osmana Đikića pokrenuta je "Samouprava", list Muslimanske demokratije.'[1] List je bio kratkog daha. Nakon ujedinjena Muslimanske narodne organizacije i Muslimanske samostalne stranke i formiranja Ujedinjene muslimanske organizacije (14. augusta 1911. godine) pokrenut je list "Zeman". Grupa članova i poslanika Muslimanske narodne organizacije na čelu sa Dervišom Miralemom koji nisu prihvatili niti ujedinjenje, niti novo glasilo, ostali su uz stari naziv stranke – Muslimanska narodna organizacija i pokrenuli novo glasilo pod nazivom "Novi Musavat" itd.[2]
Ova je istaknuto ne toliko s ciljem da se ukaže na složenu političku situaciju unutar Muslimana, koliko zbog značaja "BEHARA" kao agensa i kulturnog i političkog preporoda u izrazito složenim okolnostima nacionalne transformacije i potrebe političke emancipacije tada Muslimana, predaka današnjih Bošnjaka.
Druga faza obnove "BEHARA" - "Novi Behar" odvijala se u također složenim okolnostima, ali se njom nećemo baviti. Naime, i "BEHAR" i "Novi Behar" dio su naše ranije povijesti i poučni su kao iskustva, kao segment tradicije iz koje se generira nacionalna svijest shodno potrebama tog vremena.
Moja je, naime, namjera da se osvrnem na "BEHAR" koji je nastao u Zagrebu u krizi na granici milenija, popularnim jezikom rečeno - 'Kajanov BEHAR'. Stoga hoću iznova da naglasim taj odnos intelektualca i vremena krize, odakle je generirana ideja obnove "BEHARA" kao pokušaja usmjeravanja nacionalnog duha prema modernitetu, ali na osnovama onog vjerskog i kulturnog identiteta koji je nesporan i nataložen u memoriji, neovisno o tome što ga se i iznutra i izvana u teoriji i u praksi osporava.
No, neka mi bude dopušteno da najprije iskažem razloge zbog kojih pridajem pažnju zagrebačkom "BEHARU" čiji je pedeseti broj tako reći na pomolu.
Zagrebački "BEHAR" pokrenut je 1992. godine, nakon što se u već bivšoj Jugoslaviji obnovila mreža ogranaka Kulturnog društva PREPOROD u sklopu obnovljenog nacionalnog i političkog pokreta Bošnjaka, ovoga puta za samostalnost bosanske države. Nakon što se de facto raspala Jugoslavija i osamostalile Slovenija i Hrvatska, odnosno nakon što je Srbija otpočela rat, postalo je sasvim jasno da je samostalnost bosanske države neminovna.
No, ovdje nije naš interes da rekonstruiramo događaje kao polit-historici, već da ukažemo na značaj "BEHARA" u smislu njegova razumijevanja kao kulturno-povijesne činjenice. S druge strane, taj interes se veže za kauzalnu vezu između matice i dijaspore i mogućnosti da se unapređuje kultura u okolnostima krize, ali i da se odredi u novoj historijskoj situaciji.
Bošnjaci u novom "BEHARV" razumjeli su da se povijest jednog naroda u biti može razumjeti samo kao samostalnost, pa i kao kulturno i umjetničko bilo. Stoga ja pristajem uz ono razumijevanje pojma kultura koje uvažava trenutni ljudski udio u uzdizanju ili snaženju naroda u određenom povijesnom trenutku i ističem značaj kauzaliteta svijesti i kulture, kulture i svijesti ljudskog djela i njegova značaja. U tom smislu pismo je vrlo bitan i značajan čovjekov trag na kojem se otčitava veza s prethodnim. To potvrđuje da suvremeno ne egzistira bez tradicionalnog. Otud 'stari' BEHAR u novom vremenu. Ja ovdje na "BEHAR" kao raniju bilješku o prošlosti gledam kao na memoriju, a memorija je važna, jer upozorava na ljudsko djelo, a to je kultura. Upravo sam u tom smislu pokušao "BEHAR" razumjeti kao dar kulture.
Ovih se dana pojavio 12-ti broj časopisa "Bosanska vila" čiji me uvodnik već prvim rečenicama zainteresirao. Citiram: "Proteklo je sto pedeset burnih godina otkako je štampan u i Sarajevu prvi broj lista "Bosanska vila". Bilo je to daleke 1858. godine, 16. decembra. Od tada pa do danas dogodilo se na ovim prostorima sve što je moglo stati u istoriju kroz gotovo dva stoljeća (...) Ali istorija je takva i uvijek nas opominje našom prošlošću".
Zašto sam ovo spomenuo? Svakako ne zato da bih se usprotivio "Bosanskoj vili" ili ovakvoj pouci, već zato što u Sarajevu nema, nakon Bašagića i Mulabdića "BEHARA ", pa nema ni snažne pouke, ni poruke. Poprilično gluho teče život nas Bošnjaka u Sarajevu. Na sreću Bošnjaci u Hrvatskoj, posebno u Zagrebu nisu iznevjerili ni tradiciju, niti potrebu za svojim pismom, za tragom o sebi, za "BEHAROM".
Politički ambijent u kojem je pokrenut zagrebački "BEHAR" tragičan je do te mjere da je teško povjerovati da je neko imao toliko hrabrosti, pa i cinizma da u sred rata organizira, vodi i štampa časopis koji baštini tradiciju "BEHARA" iz 1900. godine i pozove Bošnjake u Hrvatskoj, ali i one u ugroženoj Bosni, pa i one rasute po svijetu da slijede svoju tradiciju.
Takvo što su mogli učiniti malobrojni srpski intelektualci u Sarajevu. Obnovili su "Bosansku vilu" i pozvali se na historiju kao opomenu. Među Bošnjacima u Sarajevu nema više ni Alije Isakovića, ni Muhsina Rizvića, kao što već odavno nema ni Bašagića, ni Mulabdića. Nema ni "BEHARA", ni "Ogledala", ni upita: Kakav smo mi to narod, - koji je postavio rahmetli Alija Isaković.
To što nema pozivanja na historiju, na tradiciju, na svoju politiku kulture možda i nije velika nesreća u ovom trenutku, ali to što nemamo nacionalni časopis za kulturu, jest. Zbog toga su subkultura, estrada bez granica, kič i šund preplavili Sarajevo i druge gradove, a Bošnjake usmjerili u cirkuske šatre sa kojih se otčitava kvazi-multikultura, a u gradovima razvija prohibicija, korupcija, alkoholizam, narkomanija i šta sve ne. Zato nije nimalo slučajno što se na obali Miljacke, na jednoj zgradi nedavno pojavio grafit koji kaže: "Niko ovdje nije normalan."
Zagrebački "BEHAR" možda i nije savršen časopis. Teško da takvih i ima. Ali ono što je do sada kao akciju, kao pouku i poruku, kao duhovnu i kulturnu energiju usmjerio na svoje čitatelje u znatnoj mjeri zadovoljava potrebu Bošnjaka u Hrvatskoj. Gotovo da nema niti jednog mrtvog ili živog viđenijeg Bošnjaka koji je nešto mislio ili činio, da mu ime nije ubilježeno u proteklih pedeset brojeva ovog časopisa. Stoga se čini nužnim naglasiti da su zato zaslužni svi oni koji su radili za Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske i za "BEHAR".

 I 50. broj, u kojem je objavljen i ovaj tekst

Čini se nužnim naglasiti i to da je na svim bojevima "BEHARA" vidljiv Kajanov pečat. Uvodnici ovog našeg pisca gotovo da podsjećaju na kaktus. Dok ga gledate umilno djeluje, a ukoliko ga dotaknete bode. A upravo to je dar Kajanove seizmografski izoštrene intuicije i imaginacije.
Spomenuću posebno dva uvodnika, prvi je Kajanov pod naslovom "Zastidio se majke", a drugi je karikatura Ice Voljevice na kojoj posmatrač za polumjesec na nebu uzvikuje "fundamentalist". Kajan na motivima Cankarjeve pripovijetke gradi kritiku onih Bošnjaka koji se odriču bosnjaštva, a Voljevica karikaturom šiba ekstremni odnos nebošnjaka prema duhovnoj simbolici. Time ukazuje na ekstremnu retoriku koju je razvila šovinistička intelektualna mašinerija još u Beogradu osamdesetih godina.
Ovo nije naglašeno slučajno. Dakako, ne mislim ni da je u "BEHARU" sve idealno i da treba dijeliti samo pohvale. Ali mislim da je na svakom broju "BEHARA" udaren Kajanov pečat. Iskreno razumijem one koji se žale da je teško izaći na kraj sa Kajanom. Ali i ja ovdje molim za razumijevanje. Bez Kajanovog pečata bilo bi i gluho i tužno. Zato ja jesam svoj prilog ovom razgovoru o "BEHARU" naslovio 'Behar na granici stoljeća - Bašagićev, Mulabdićev i Kajanov pečat'.

Okrugli stol: 100 GODINA BEHARA
Zagreb, 18. IX. 2000.

Izvor: BEHAR, god. IX, 2000., br. 50, str. 10-11


[1] Vidjeti: Atif Purivatra: JMO u političkom životu Kraljevine SHS, drugo izdanje, Sarajevo, 1999., str. 16
[2] Vidjeti: Atif Purivatra: JMO u političkom životu Kraljevine SHS, cit. Str. 16

Nema komentara:

Objavi komentar