25. lis 2011.

ZAPIS O MUNIBU DELALIĆU

 
 Munib, bosanski pjesnik

Piše: Ibrahim Kajan


Svaki je čovjek vrijedan poštovanja, ali kolektivna memorija pamti samo heroje i reformatore duha koji su narodu darivali ili im oblikovali ono što se kupiti ne može: slobodu, samosvijest i samopoštovanje (pa ma što pod tim podrazumijevali!)
Zanimljivo je da su gotovo svim skupinama koje poznajemo, te pojmove, najčešće krvavo, otvarali i donosili oni kojima su ih u zbiljnom svijetu doslovno uskraćivali – zatvaranjem,    ubijanjem ili protjerivanjem. Dakle oni kojima su «dopuštali ime, ali ne i supstancu».
U tom popisu bi se našli zajedno i Muhammed a.s., i Kemal Atatürk, pa najposlije i Lenjin, na razini objava i ideja golemih posljedica, naravno i Albert Einstein, pa jedan Thomas Mann, te Salvare de Madariga, Španjolac kojega i sada zovu savješću intelektualne Europe, što citira u jednom davnom i zaboravljenom tekstu dr. Smail Balić, veliki bošnjački um, i sam oblikovan u polustoljetnom izbjeglištvu.
Ljudi su skloni reći da su se «takve stvari dešavale samo u prošlosti». Dešavaju se i danas, ali sada ne govorimo o njima, jer ćemo, po lošoj navadi – o njima progovoriti tek sutra, ili nikad. Prošlost nas šamara zbog slabog pamćenja, pa nam, kao slabim učenicima, nudi sve novije primjere, s kontekstima svaki put užasnijim od prethodnog.  Cijele kolone imena tutnje pameću kad god naiđemo na recentno, blisko ime koje više ne živi ovdje, a uspjelo je u nekoj dalekoj ili golemoj sili svijeta.
Divljenje međutim izazivaju oni koji iz tih daljina beskrajna svijeta – svijet vežu za svoju Bosnu i Hercegovinu, a vežu je načinima koji ne zastarjevaju, koji osnažuju duh i oslobađaju horizonte malih i zatvorenih društava, a naše, nažalost, sve više postaje upravo to: malo i zatvoreno.
Na radnom je stolu, evo, ni manje ni više nego deset knjiga (objavljenih između 1999. i kraja 2001.), Muniba Delalića, pjesnika i profesora, jednog od najtankoćutnijih ljudi koje smo dosad upoznali, brutalno prognanom iz Mostara u pakleno ljeto 1993., grada čija ljepota nije mogla nadmašiti zločine iz kojih još uvijek isijava prezir pa se strana «istočna» i strana «zapadna» nikako ne susreću, osim u snovima i željama onih koji ga već pomalo zaboravljaju. Mostar se pretvara samo u topos djetinjstva – djetinjstva kao vremena u kojem se živjelo. Što je to, ipak, objavio Munib Dedalić? Poslao je u svoj jezik, u bosanski, iz zemlje dugih zima i naroda koji nam je tokom rata darovao prijateljsku zaštitu, prijevode najboljih norveških književnika, među njima jednu antologiju u kojoj su doslovno sve pjesme o ratnoj Bosni, te tri svoje danteovske zbirke duboke patnje koju će pamtiti pa taman živio vijek onoga Metuzalema!
Prvo se i pojavila Munibova spomenuta antologija Žal što mrko cvjeta u Oslu, sa 55 pjesnika, a zaslugom znamenitog slaviste i bosanskog prijatelja Sveina Mřnneslanda, u izdanju Sypressa godine 1999. Antologija je predstavljena u Sarajevu, Mostaru i Zagrebu, a ocjenjivana je vrlo visokim redom, rječju: reprezentativna u svakom pogledu. Ako bismo zapitali za bosansku antologiju pjesništva o ratu u BiH, ta taman i ne bila bi blizu Delalićevoj, nema odgovora koji bi nas imalo utješio.
Slijedile su dvije knjige u Norveškoj dobro znanog i glasovitog Mathisa Mathisena, a i osobno je pohodio našu domovinu, zagledao joj se u ljude i u povijest – te objavio knjigu stihova Putovanje i omladinski roman što je stekao golemu popularnost: Šandor, roman iz Bosne. Munib Delalić nam ih je preveo, te objavio – nigdje drugdje nego u Međugorju! – u Obzoru nakladnika Pere Buntića. Slijedile su ih izabrane pjesme Rolfa Jacobsena Drukčija zemlja (izdanje Bosanske riječi), te probrani stihovi Čas svjetlosti Haralda Sverdrupa, za kojeg prevoditelj kaže da «od njegovih dvadeset sedam knjiga, sedamnaest je poezije koje ga odista svrstavaju u red prvaka norveške i skandinavske pjesničke riječi». U ovom trenu prema potpisniku teksta putuju još izabrane pjesme Gro Dahle (mlađe norveške poetese, kritici vrlo zanimljive) s naslovom Karneval, i Mrakom vjenčana velike norveške i skandinavske poetese Gunvor Hofmo.  Djela Sverdrupa, Daklee i Hafme također su izašle u Obzoru tokom 2000. i 2001. godine. U ovom tekstu (ipak, samo preglednom upozorenju!), valja reći da ispred ili iza stoje dvije blistave knjige pjesama samoga prevoditelja Muniba Delalića, pjesnika zasigurno najprofinjenijeg jezika u nas, objavljene u iste tri protekle godine – Zlatnik  i Sjaj usputne postaje a u sklopu edicije Obzora. Najavila ih je njegova «prognana» stihozbirka Lahor, štampana u sarajevskom Ljiljanu 1997. 
I kako sad završiti? Možda baš riječima slavnog dr. Balića: «Samo integralne ličnosti imaju izgleda da se popnu na gornji dio skale. To su oni koji žive za ideal, plemenit i velik i koji znaju na porazu graditi pobjedu. Izbjeglištvo bez duhovne podloge je kao promašeni post; ne ushićuje srce i ne potiče misao. Ima nade za sve, a posebice za one koji od nevolje naprave školu.» 
Munib Delalić je umom, srcem i perom darovao bosanskom i bošnjačkom narodu, u tako kratkom razdoblju, neusporedivi, golemi dar koji, očito je, još mnogi nisu uspjeli ni vrednovati ni istaknuti. U vremenima kada iz svakih usta zasipa mrak, evo Bosanca s najudaljenijeg sjevera – punog svjetla! 

Jutarnje novine, Sarajevo, 19. i 20. I. 2002. 
SABAH. Glasilo dijaspore BiH, New York, 30. I. 2002.

KUJUNDŽIĆEVI LIKOVNI ESEJI



Pogovor knjizi Trag svjetlosti



POSVETA ATIFU KUJUNDŽIĆU

Piše: Ibrahim Kajan


Kazano je: Bog je lijep i voli lijepo. Pod svjetlom takve spoznaje, osjećamo kako se i duša, u Ijušturu našega tijela zatočena, ispunja i zaprema čudesnom, neopisivom građom koju tako nerijetko zna proizvesti i sami ljudski genij.
Evo, listam stranice jednog rukopisa o slikama i slikarima koje je ispisivao, godinama, pjesnik Atif Kujundžić. Čitam i čudim se Atifovoj vještini otkrivanja ljepote, njegovanu opisu umjetnikova doživljaja svijeta i, posebice, gospodskom stilu i gospodskom umijeću prenošenja svoga otkrića, poput pronađene radosti, drugim ljudima.
Piše o akvarelima (Ćamila Osmanovića), o lirici što isijava iz nježnog i iznova rođenog pa tako, kistom na papiru, zapisana bosanskog krajolika; dotiče sjetu sraza svjetla i kolorita hercegovačkog podneblja (Ibrahima i Maje Novalić) - svima drugim možda nedovoljno vidljivu - ali ne i pjesniku; govori o neusporedivim svjetovima zamamne raskoši i vrtoglavih dubina čovjekova porijekla jednog velikog Kućanskog); predočava tajanstvo šuma podzemnih voda Hundurovih platana, identificira pojedinosti Ijudske ganutosti iz škole samosvojne izvornosti Rahmana Šabanovića, koju je tako uzbudljivo izdvojio iz crnog svijeta kaosa... Promiču mi kroz duh prizori mitskih, nekoć postojećih a sada slikarevom pjesničkom odlukom svijetu pokazanih umnoženih značenja Husnije Topića, integriranih svjetova divnog Seada Emrića ili osebujnog Edina Derviševića, u kojima se znaci zbiljnog i nadzbiljnog susreću i oblikuju u jednosti, u suglasnosti, u skladnoj rečenici likovnih elemenata poredanih po prostoru mudre etičnosti i fluidne poetičnosti. Teško je zapravo i nabrojati ne samo svoje impresije o djelu Atifa Kujundžića koje može podariti samo radostan duh umjetnika, nego sve što je njegovo oko vidjelo a pero, ne skrtareći prelijepe riječi, oduševljeno opisivalo!
Uvidom i u druge njegove naslove, vidljivo je koliko druge smatra dijelom sebe: kad bih imao snage napisati stih i posvetiti mu ga, on bi sličio na onoga komu posvećujem, na njegove dobre namjere - pa bi, eto, bio poput čudesnog znaka čovjekove volje dodirnute melekovim krilom što je, iznenada, provirilo iz, u knjizi opisane, Morankićeve čarolije!
Mostar, travnja, 2007.

Izvor:                            
Atif Kujundžić: TRAG SVJETLOSTI, eseji, Udruženje 
likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona, 
Tuzla, 2007., str. 205 - 206

23. lis 2011.

ORIJENTALNO I ZAVIČAJNO U POEZIJI IBRAHIMA KAJANA



Autor teksta: 
Prof. dr. Zilhad Ključanin


Ibrahim Kajan (Mostar, 1944.) već u prvoj stihozbirci Arabija Ijubavi ("Veselin Masleša", Sarajevo, 1967.) uspio je da pored budnog cenzorskog oka "prokrijumčari" nekoliko pjesama izrazito pobožne osjećajnosti: Arabija Ijubavi, Arabija druga, Rusten u lovu, Pijesak. Cenzori su, valida, pomislili da se radi o "ljubavnim pjesmama"! Pa i neki kritičari: "Imponira tu Kajanov zanos, njegova 'Arabija ljubavi', to simbolično prostranstvo ljubavi i života."[1] No, drugi književni kritičari će, tačno, primijetiti i tradicijsko poetičko zaleđe te knjige: "Ako je to učio, Kajan je to činio upravo na pesnicima Istoka, ponajviše; njihovi klasični motivi sa živim bogatstvom religijskog, otvarali su mu se opsesivno".[2] U svakom slučaju, ta nevelika knjiga (18 pjesama) može se, danas, okvalificirati prvim takvim glasom od 1945. do kraja šezdesetih godina ovoga vijeka u cjelokupnoj bh. poeziji.

(Bio sam u Teheranu
dok su tužne zvijezde
izgarale na mojoj poeziji
i mom tijelu

Pjevala je Malakah u bašči
i braIa šeboje
Ispred hrama Ab-ibn ćutaIa je Persija
dok je Malakah pjevala

Klečao sam pred kapidžikom
i govorio ljubavne pjesme

Sićušnim svojim prstima
predah joj most od pijeska
i kule od kamičaka

O kako je silna njena pjesma
i čarobna njena ruka

Pod njenim smijehom i pogledom
pružio se nijemi svijet

Vije se moja kosa
na sred Persije

                                               (Arabija druga)

Ali, već druga Kajanova stihozbirka - AI-Sajab i kamena vaza ("Zajednica pisaca TIN", Zagreb, 1969.) - bila je toliko očita pobožnim karakterom da je izazvala pravu eksploziju u bh. književnim, a još više partijskim krugovima. Pjesnik je "prepoznat", ekskomuniciran iz svoga rodnoga grada, i utočiste nalazi u Zagrebu. AI-Sajab i kamena vaza i jeste - pa i sa ove vremenske distance - neobična knjiga. Kajan (valjda misleći da je uspio prevariti cenzore?) čini, u to vrijeme nezamislive, poteze. U spoljnjoj aplikaciji, imenu dodaje prefiks "ibn" (Ibrahim ibn Kajan), a knjiga je po koricama dizajnirana arapskim slovima (harfovima). Te su aplikacije, doista, spoljnje, i odavale su određeni znak koji je pjesnik upućivao svijetu. One, u bitnom za ovu poeziju, ne znače ništa: "ibn" znači "sin", i uz "Ibrahim" i "Kajan", čak značenjski, i ne bi moglo stajati; harfovi kao ilustracija na vanjskoj strani knjige, također, su bez inherentne veze sa njenim sadržajem. Da Ii je pjesnik htio svoj odnos prema tadašnjoj zbilji posve zaoštriti, pa, posredno, i ukazati na vrst poezije koju piše? Uglavnom, AI-Sajab i kamena vaza je prva (opet!) knjiga u novijoj bh. poeziji koja je cijela u maniri orijentalnog pjesništva (ili onoga, barem, što se pod tim podrazumijeva).
Žanrovski, pak, knjiga je raznolika: to je skup pjesama, poetskih zapisa, kratkih priča, historijskih zapisa, reminiscenci na događaje iz muslimanske epike, itd. Pjesme su izrazitog religioznog osjećanja, u njima se slavi Bog, Njegova moć i jednoća: to su svojevrsne ilahije suvremenog izraza (bez formalne ilahijske strukture), koje zazivaju, inkorporirajuci u se kur'anski tekst, Boga:

(...) Odazivljem Ti se, Gospodaru, odazivljem
Odazivljem Ti se, Ti nemaš nikakva druga
Odazivljem Ti se
Tebi pripada svaka hvala blagodati i vlast
Nemaš druga (...)

Te pjesme su motivski oslonjene na određene vjerske manifestacije. U jednoj (Hadž), primjerice, idejni pokretač pjesme je hadž, hodočašće, kojega Kajan konkretizira mottom upravo kao hodočašće u Mekku:

Alahumme inni uridu-hadldle fejessirhu Ii ve
takabbelhu minni
Bože, ja hoću da učinim hadž pa mi ga olakšaj
i primi ga od mene.

Sličnoga motivskog ishodišta je i pjesma Subhana rabbijel-'azim, koja u se inkorporira dva islamska elementa: kelimei-šehadet i ezan. Kelimei-šehadet je kratka molitva kojom se očituje pripadnost islamu: Ešhedu en la ilahe illel/ah, ešhedu enne Muhemmeden resullulah (Svjedočim da nema drugoga Boga osim AIlaha, i da je Muhammed Božiji poslanik). Drugi element je ezan, poziv na molitvu, i pjesnik ga sintetizira u svoj poetski tekst u dijelovima, da bi, evidentno, pojačao osnovnu poruku pjesme:

(SLAVA MOME VELIKOM GOSPODARU)

Koja strano svijeta meni preostaje
na tvrdoj cesti
tražeći te
Zmije noge izgrizle
koplje kostolomno često bi hitnuli
sivom grlu
oči naseljavale noćne ptice,
kamenom i dračom
gazeći
Bože, obmanjuju me tuđi znakovi
Koja strano svijeta meni preostaje
dok osluškujem gIas što pada s kamena
Allahu ekber ešhedu en la ilahe illellah
zmije su noge izgrizle -
ešhedu enne Muhammeden resulullah,

koplje kostolomno utiče grlu -
hajje ales-salah,
oči naselile noćne ptice -
hajje alel-felah,
kamenom i dračom gazeći
Allahu ekber, la ilahe illellah

STOJlM USPRAVAN POD JABUKOM,
ZASUT PELUDOM

Poetski zapisi u ovoj Kajanovoj knjizi su, također, pobožnog zasnova. Zapis Edžel počiva na islamskom vjerovanju u predestinaciju: edžel je rok čovjekova života kojega je odredio Bog, i koji se ne može niti usporiti ni ubrzati, nikakvim spoljnjim utjecajima stvarnosnog svijeta:

(.. .) U gvožđe, edžel mu se zametnuo.
Nosi, pokorno, misleći na Njega.

Drukčijeg tona i strukture su poetski zapisi koji imaju supstanciju sadržaja u nekom konkretnom izvanjskom objektu. Tu su grad (Mostar), most Sulejman-paše[3], turbe (Grlice na turbetu), džamija (Krvava džamija), i dr. Ti zapisi su uvijek zasnovani na historijskom događaju, a počesto je u njih utkan neki sveti tekst (kao bismilla u Kamenoj vazi), ili cijela Kajanova pjesma (kao pjesma o Mostu Sulejman-paše u istoimenom zapisu; ili pjesma Akšam olur u zapisu Krvava džamija).
Nakon AI-Sajaba i kamene vaze trebalo je proći bezmalo deset godina do nove Kajanove knjige - Kuću dok nađeš ("August Cesarec", Zagreb, 1978.). (Knjiga je, očito, čekala zbog nekih izvanjskih nemogućnosti, nikako stvaralačkih. Naime, Kajan je za tu knjigu dobio nagradu "Antun Branko Šimić", već za 1973. godinu!) A sljedeća knjiga - Ljubavni huhujek ("Veselin Masleša", Sarajevo, 1989.) - izlazi, ponovo, za deset godina(!). Za razliku od AI-Sajaba... Kajan je u ovim knjigama poetski koncentriraniji i zreliji. Opsesija, međutim, i dalje ostaje ista: "projekcije pjesničkog Weltanschaunga kreću se od orijentalnih i biblijskih prostora, preko zavičajnih reminiscencija (na Mostar, npr.), do aktualnih stanja globalne kulturološke svijesti Zapada... Upravo time Kajan se približio oblicima postmoderne kulturološke situacije, premda je formalno čvrsto vezan uz različite tradicijske obrasce..."[4] Lepeza orijentalnih elemenata, pritom, raznovrsna je i široka. I dalje (kao što je primijećeno u AI-Sajabu...) u pojedine pjesme se ukorporira kur'anski tekst, koji, saobrazan sa pjesnikovim izvornim tekstom, čini novu značenjsku cjelinu (kao u pjesmi Govor, npr.).
Drugi vid tematiziranja čine ličnosti iz islamske histarije (takav manir će, kasnije, imati još jedan bosanski pjesnik - Džemaludin Latić). Kajan bira likove koji su već - u islamskoj etimologiji - postali pojmovima za određene ljudske osobine ili djelovanja. Pjesnik će jednu pjesmu imenovati, primjerice, Ebu Leheb, drugu Fatima, pjevajući, posredno, o vremenu Muhammeda a.s., tj. o dobu nastanka islama.
Sljedeći način Kajanovog suodnosa sa orijentalnim može se naći u njegovom zanimanju za neke eshatološke islamske elemente. Takve su pjesme Huddan i Jedžudž i Medžudž. Huddan je dobri duh, većinom kućni, vezan za određenog čovjeka, i čini mu dobre stvari, čuva i pazi od "zlih duhova". Jedžudž i Medžudž odgovaraju značenjski onome što zapadno-kršćansko vjerovanje podrazumijeva pod Gogom i Magogom: narod koji ce ovladati svijetom pred Kijamet (Sudnji dan).
"Traganje za domom, motiv je kojeg Kajan često varira... Dom konotira sigurnost. On je pribježište, odmorište putniku koji u 'noći mrzle godine' traga za predahom i skloništem."[5] Ustvari, Kajan prije traga za (izgubljenim) domom, nego što u njega svraća. Taj dom može biti i zavičaj, bolno mjesto pjesnikova izgnanstva. I ne slučajno, on se u nekoliko navrata obraća prognanom pjesniku Zijaiju Mostarriju, e kako bi osuvremenio taj vječni motiv ekskomunikacije (pjesme Zijai Mostarri i Mostarri). Kao što se obraća i mrtvom Mehmedaliji Maku Dizdaru (Posveta), moleći Boga: "Bože, neka se otvore željezna vrata...". A sakralnog prožimanja je i pjesma Džennaza, jedna od najuspjelijih Kajanovih pjesama:

Pod zelenim.
Utiče se drugomu.

Tako mi zvijezde i mjeseca
tako mi vode šadrvana -
Ni jedan gIas
ne gubi mu sjaj.

Na licu utisnut mlad bajam.
Gospodaru i Stvoritelju -
taka mi toga bajama!

doći će
satran junak, uspravan.

Diennaza. Pod lipama pod skliskim svodovima.
Vežu nas ruke njegove
zatravljene
suhim oputama,
smrtnim tijelom zelenu suputniku

Ide niz drum i liči
finu kriku dok se rezbari.

Tako mi očinjeg vida
tako mi smirena dječaka:
noć puna grabljivica
dotiče ga.

Izvor:
Zilhad Ključanin: LICE SVJETLOSTI, OKO, Sarajevo, 2005., str. 251-258


[1] Džemaludin Alić:  Avanture duha, „Lica“, VII/1968., 1, str. 8
[2] Stevan Tontić: Jedan zapis o Kajanu, „Lica“, VII/1968., 2, str. 8
[3] U izvornom tekstu učinjena je grješka; treba pisati: most Sultan Sulejmana... prim. Ibrahima Kajana)
[4] Branko Čegec. Prostor kreativne utjehe, u: Ibrahim Kajan: Ljubavi je malo, Kaj – Bosanska riječ, Zagreb – Wuppertal, 1994., str. 90
[5] Ivan Božićević: Kajan ne voli jasne slike, u: Ljubavi je malo, Kaj – Bosanska riječ, Zagreb – Wuppertal, 1994., str. 92

19. lis 2011.

GOSPODARI I SLUGE TINTE


   
Piše: Atif Kujundžić




Dvije književnokritičke knjige lbrahima Kajana

I. -Gospodari i sluge tinte. Zapisi, eseji, osvrti, kritike, studije

Dobar dio naših života i datog nam vremena je čitanje tekstova iz raznih oblasti, od prvih slova i slikovnica do beletristike, poezije, esejistike, naučnih radova, tiska i posmrtnica. Cijeloga svog vijeka, osim što radi najrazličitije poslove, čovjek neprekidno čita. Mijenjaju se i čovjek i tekstovi koje čita, ali čitanje kao dijalog sa tekstom, ostaje konstantom čovjekovog života. A tako i čovjekov život, bitno.



GOSPODARI I SLUGE TINTE
Planjax, Tešanj, 2005.

U pomenutoj konstanti čovjekovog života podrazumijevamo kako je čovjek motiviran na čitanje radi učenja, saznavanja, informiranja. Čovjek, dakle, čita s određenom pažnjom i namjerom da recipira sadržaj i strukturu teksta. Tako, dobacujemo misao o čitanju do iznimno značajnog nivoa koji označavamo složenim pojmom recepcija. U primjeru čitanja i recepcije teksta na način Ibrahima Kajana vrijedno je zapaziti njegov psihološki motiviran i naglašeno atipičan odnos prema književnom tekstu, na mjestu na kojem tekst generira autor/a.
Kajanovo nominiranje tekstova tome je ponajbolji dokaz: Svijet zebnje –Goran Babić, Tajanstvo i svijest - Salko Čevra, Uzbudljiva biografija krika -Džemaludin Latić, Priče iznenađenja - Ranko Pavlović, Šofer i cica-maca -Drago Jovanović, etc., svi nazivi tekstova su psihološki motivirani i izvedeni kao psihološka odrednica sadržaja. Kajanov odnos prema mogućnostima psihološkog identificiranja i nominiranja recipiranog sadržaja mijenja se, s rafiniranom mjerom, onda kada i djelo i autor funkcioniraju u nivou objektivizacije stvarnosti: Neka divna vremena - Mario Brazina, putopis; Izuzetna evidencija muslimanske književnosti - dr. Muhamed Ždralović; Svjetlost starih tekstova - Abdurahman Nametak; Tekstovi presudni za slavu Hasanaginice - Alija Isaković; Morići u svjetlu novog istraživanja - Đenana Buturović; Pjesma u horizontu povijesti - Munib Maglajlic, ali i: Promišljeno i osviješćeno - Amir Brka, roman, etc.
Skalapajući knjigu Gospodari i sluge tinte, koju čine četrdeset i tri osvrta i kritike i osam zapisa, studija i prigodnih eseja, Ibrahim Kajan objelodanjuje osobni čitateljski i zapisivački trag u tridesetogodišenjem prolasku književnim i kulturalnim prostorom ex-Yu, kao najstvarniji autorski put kojim hodi u svome životu. U uvodnoj riječi naslovljenoj Tekstovi... Zašto? - Kajan se oglašava u kulturalnoj širini svoje pjesničke, čitateljske i spisateljske ličnosti, upravo - odbijajući mogućnost da u tekstovima koji su nastajali tokom minulih 30 godina učini naknadne, makar i samo lektorske intervencije. Svakako, riječ je o čovjeku koji pouzdano zna kako su u istoj mjeri važni svi naši postupci, dobre i ispravne geste jednako kao i pogreške i promašaji. Zato, mada recipira, cijeni i bez zazora sudi, Kajan, naslovom ove knjige ostavlja čitateljima na volju procjenu: ko je gospodar, a ko sluga tinte.
Kako se općenito, pa i kod nas, duže od tri decenije govori o krizi ili čak nepostojanju književne kritike, knjiga Ibrahima Kajana Gospodari i sluge tinte nuka nas da shvatimo stvari i na nešto drugačiji način. Makar samo i kao izmijenjenu poziciju i pomjereno težište recepcije, te uspostavljanje drugačijeg odnosa između čitatelja i teksta, autora i njegovoga djela. Jer, književna umjetnost se razvija in continuo, što našu pažnju usmjerava i na činjenicu da književna umjetnost u svakom vremenu generira sebi primjernu pratnju.
Kajan je u svoju knjigu izlučio izbor iz obilja tekstova pisanih i objavljivanih u medijima u tridesetogodišnjem razdoblju svoga književnog rada i čitanja, dok je živio u Zagrebu. Upravo neizmijenjeni, danas ovi tekstovi svjedoče o značajnoj ulozi koju su imali i koju vrijeme nije načelo, jer su prvorazredna i autentična kulturno-povijesna svjedočenja. U svom radu Kajan je uvijek imao upravo onu mjeru fleksibilnosti i saobražavanja s tekstom koji čita, a koji uštogljena i kruta književna kritika sebi nije dopuštala, niti mogla priskrbiti. Književna umjetnost, uvijek živa i vitalna, obraća se životu i njegovom vitalitetu neposredno, upravo u doživljajnom odnosu recepcije koja se događa neposredno i kao osobna tajna u komunikaciji između djela i čitatelja.
Kajanova čitateljska atipičnost, koja je, dakako, prije svega pjesničkog porijekla, javlja se kao bitna pretpostavka uvažavanja djela i autora, što se u njegov tekst izlučuje kao izvanredan, uticajan i podsticajan rezultat pozitivnog predznaka. Na istom mjestu se prisjećamo i zbog čega smo Kajanove prikaze, kritike i eseje čitali s radošću, i pomišljamo kako je njegov čitateljski rad uvijek imao značajan ugled i dragocjen uticaj.
Knjiga Gospodari i sluge tinte, organizirana u šest cjelina, donosi: 1) - trinaest kritika o proznim i pjesničkim knjigama koje su objavljene u novinama i časopisima: G. Babić, M. Pešorda, S. Čevra, I. Bekrić, A. Isaković, R. Pavlović, D. Jovanović, R. Mahmutćehajić, T. Bilopavlović, S. Obhodaš, A. Brka. 2) - analize i sinteze zapaženih naslova značajnijih bh. autora: M. Ždralović, A. Nametak, A.Isaković, D. Buturović, M. Maglajlić, Lj. Cvijetić, M. Šindić, I. Lovrenović, Z. Zima, R. Prelević, N. Idrizović. 3) - osvrte i kritike književnog i duhovnog doprinosa u svijetu islamskih autora: Al-Ma'ari, S. Grozdanić, D. Bučan, N. Smailagić i dr. 4) - tekstove o afričkoj književnosti i njezinoj recepciji: W. Soyinka, O. Sembene, B. Cvjetičanin, N. Švob-Đokić, N. Marčetić. 5) - osvrte na djela koja dolaze iz različitih kulturnih tradicija: albanske, mađarske, kineske, njemačke, francuske, američke. 6) - tekstove o Mustafi Ejuboviću, Safvet-begu Bašagiću, Musi Ćazimu Ćatiću, Muratu Šuvaliću, Enveru Čolakoviću, Smailu Baliću, te dva teksta o fenomenu djetinjstva u književnosti, odnosno o dječijoj bošnjačkoj poeziji.
Uvid u sadržaj knjige upućuje na okolnost da je Kajan snažno i uravnoteženo motiviran bh. kulturno-književnom tradicijom kao i djelima suvremenih bh. autora, ali i da ima stvaran interes i duboku osjećajnost za manje poznate književnosti.


II. - Grubići i nježnići. Eseji iz hrvatske i studija iz bh. dječije
književnosti

Čovjek je njegova sposobnost čitanja samoga sebe u jeziku kojim govori, sobom i tim jezikom, dakako. U stvari, čovjek uvijek samo to i čini. Čovjek može kazivati samo ono što je njegova nutrina. I kada čita knjige drugog čovjeka i kada o njima govori i piše. Čovjek ne može reći ili napisati nešto čega u njemu nema. Čitanje je snažan poticaj za otvaranje osobnih potencija čitatelja. Zbog toga je nerijetko začudno to što u ljudima postoji, kao i to čega u ljudima uopće nema. Zato je i interesantno kada ljudi pristaju pokazati čega u njima, zapravo, ima, i kada nam na taj način omoguće, pa vidimo i čega u nama ima ili nema. U tom smislu, knjiga, zapravo, i nema, niti može imati zamjenu. To knjigu i čini vrijednošću za sva vremena. Za vječnost.
Po prirodi svoga pjesničkog bića i nepogrešivog osjećanja o biti jezika kao medija koji integrira vrijeme i misao do potpunog srastanja u sinkretično/jedinstveno sve, Ibrahim Kajan, nakon svih naših nedoumica o neupitnim posebnostima, priređuje i objavljuje knjigu svojih tekstova pod naslovom Grubići i nježnići, koja u svojim koricama drži na okupu eseje iz hrvatske i studiju iz bh. dječje književnosti. To što u novije vrijeme Ibrahim Kajan živi u Bosni i Hercegovini i što knjigu objavljuje Sabor bošnjačkih asocijacija Republike Hrvatske Sabah u Zagrebu više je od znakovitog refleksa o isprepletenosti i istom usudu, jer, generalno - riječ je o više nego srodnim jezicima i književnostima za djecu.



GRUBIĆI I NJEŽNICI
Eseji iz hrvatske i studija iz bh. dječje književnosti
Sabor bošnjačkih aosijacija Hrvatske, Zagreb, 2006.

Osim što je neupitno upućen u materiju, Ibrahim Kajan je pjesnički inventivan čitatelj i prilježan autor eseja o djelima hrvatskih pisaca za djecu u prvom dijelu knjige, jednako kao što je i snažno motiviran istraživač i autor vrijedne studije o romanima pisaca bh. književnosti za djecu. U stvari, riječ je o poslu u koji je Ibrahim Kajan zakoračio odavno i duboko. Priređujući sada već kultnu antologiju bošnjačkog pjesništva za djecu Pod beharom moje janje spava (1996.), Kajan je bio prinuđen uočiti kako su poslovi uvida, sistematizacije i periodizacije bh. književnosti za djecu / dječje književnosti - na samom početku.
Dakle, iako knjiga drži na okupu dvije različite književne forme, esej kao pjesniku blisku doživljajnu i u interpretaciji djela oslobođenu formu, i studiju, zahtjevnu istraživačku formu s odlikama naučnog djela, u knjizi Grubići i nježnići - njih na okupu čvrsto drži i viši smisao stvarne međusobne srodnosti hrvatskog i bosanskog jezika i na njima pisanih književnosti za djecu. U stvari, upravo taj smisao i jeste presudan za priređivanje ovakve knjige, koja ga, opet, bespogovorno potvrđuje. Činjenica da se to događa u procesu čitanja, doživljaja i analize djela iz književnosti za djecu vrhunaravna je i visokovrijedna.
U najprirodnijoj - kulturalnoj projekciji čina priređivanja i sklapanja ovakve knjige odražava se i pjesnikovo osjećanje unaprijed zadatog i dubokog smisla svekolikog jedinstva djela i spisatelja u biću jezika, u mediju višeg poretka i vrijednosti prisustva i iskustva o njemu kao bjelodanom dokazu o porijeklu svega i impulsu najboljeg. Naime, prije svega bijaše riječ, a onda svjetlo. Ibrahim Kajan najbolje funkcionira iza pojavnosti stvari i njima uspostavljenog poretka. Jer pojavnost je doseg koji je i u najboljem primjeru tek referentno mjesto, ali iza nje postoji živ i vitalan smisao od čije jedrine ljuštura pojavnog puca i traži novo određenje i nominaciju svoga sadržaja. U konkretnom primjeru, riječ je o djelima koja su čekala čitanje radi konkretiziranja svoje strukture.
U prvom dijelu, naslovljenom Hrvatski romanopisci s Vitezom, krećući od biobibliografskih podataka o autorima, knjiga donosi inventivne i nadahnute eseje o Joži Horvatu, Palmi Katalinić, Sunčani Škrinjarić, Anti Gardašu, Pavlu Pavličiću, Stjepanu Tomašu i Grigoru Vitezu, a u drugom dijelu studiju Dječji realistički roman u bh. književnosti - organiziranu i realiziranu prema koncepcijskim cjelinama: Tipološki diskurs dječjeg romana u bh. književnosti, Otvaranje novog horizonta bh. književnosti: dječji roman, Dječji ratni roman, Unutarnje urušavanje modela dječjeg mimetičkog romana, Zatvaranje klasičnog modela, Zaključno razmatranje, Bilješke o psicima i Literatura. Studija opservira djela Stevana Bulajića, Vladimira Čerkeza, Branka Ćopića, Advana Hozića, Ahmeta Hromadžića, Nusreta Idrizovića, Slavka Mićanovića, Alekse Mikića i Derviša Sušića.
Dijelovi knjige Ibrahima Kajana izvrsno stoje iza pjesnički artikuliranog naslova Grubići i nježnići. Kajanova upućenost u književno stanje stvari i djela hrvatskih romanopisaca i pjesnika za djecu, objektivno, ne samo da mu daje za pravo, već ga i obavezuje da recipira i vrednuje i dječji realistički roman u bh. književnosti. I jedno i drugo Kajan čini s nedvojbenim čitateljskim interesom, senzibilitetom i znanjem. On brižljivo čita, recipira, pronicljivo sudi, odgovorno i akribično ispisuje svoja zapažanja.
Neupitna jezička bliskost i duga zajednička povijest dviju književnosti, njihovi međusobni kulturalni, interakcijski i poetički uticaji, životna stvarnost međusobne komunikacije, kao i evidentno postojanje zagrebačke škole dječjeg romana - bivaju izvanredne pretpostavke, bitan uvjet i poticaj ne sarno razumijevanja pojave i njezine kvalitetne i pomne opservacije već i kompariranja djela i izvođenja za književnost i književnu teoriju značajnih zaključaka. Naime, romaneskna književnost za djecu u bh. prostorima mjeri se i izučava na relativno kratkom vremenskom rastojanju koje seže jedva duže od pola stoljeća. Neupitno, istraživanje i izučavanje pomjera granicu recepcije unatrag, pa vidimo i kako djela oživljavaju i bivaju tekst u doživljaju čitatelja. Dakako, tako vidimo i na koji način vrše utjecaje u procesima odrastanja i oblikovanja ličnosti.
Riječ je o tome da je Kajanova knjiga Grubići i nježnići artikulirana na mjestu na kojem smo nerijetko zastajali tražeći informacije, a u njoj autor inventivnim esejističkim tekstovima predstavlja djela hrvatskih pisaca, a studijom i historijsko-teorijskim književnim diskursom predočava dječji roman kao najpopularniju i najčitaniju književnu vrstu, do sada nepredočenu u BiH. Otuda mu se i nametnula tema propitivanja horizontalnog i vertikalnog, sinkronijskog i dijakronijskog razvoja romanesknog oblika i promjena u oblikovnim postupcima njegove vlastite prirode. U čitanju i interpretaciji lbrahirna Kajana događa se istina o pročitanim djelima. Naime, kako se u autorskom činu događa geneza djela, tako se u Kajanovom čitanju konkretizira njegova struktura na način kako je to teoretski definirao Roman Ingarden. Kajanova čitateljska svijest se u tom procesu pojavljuje kao instanca koja nadilazi fenomenološki pristup, povijesnu i prostorno-vremensku uvjetovanost i karakterizaciju djela i koja omogućuje da djelo sagledamo u njegovoj biti, ili kao intencionalni predmet kojem se kao generacije vraćamo i obraćamo.

Izvor:
DIWAN,  god. X, br. 23-24, novembar 2007., str. 149-153

16. lis 2011.

DOGOVORENO UMORSTVO BH. INSTITUCIJA KULTURE


Narodno pozorište, ogrnuto crnim florom po kojem je Mostar bio znamenit 
kao "Grad opsjednut pozorištem"

Piše: dr. Ibrahim Kajan

U nedjeljnom izdanju ovoga lista osvanuo je članak koji najavljuje gašenje polustoljetne, vrlo solidne,  mostarske Narodne biblioteke, a u subotnjem – da je ugašena sarajevska Biblioteka za slijepe i slabovidne osobe. Mjesecima već traje nacionalna blamaža prvog reda javnog usmrćivanja Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, osnovane prije 65 godina. Godinu dana ranije – mostarski su glumci stavili debeli željezni lanac na vrata svoje kuće i cijelu zgradu ovili u crno platno.  Na glasovitom, netom završenom MESS-u, gostovao je ansambl predstave „U traganju za bojom kestena“ Mostarskog teatra mladih – koji je prije dva mjeseca od osnivača, Grada Mostara, na spektakularan način dobio kolektivni otkaz! Direktor  galerije Ars Aevi, hrabro i gospodski pokazuje cijelom svijetu dno duhove bijede u koju su nas, sve skupa, survali bešćutni političari koji od svijeta ništa nisu naučili.  U Tuzli je pretprošle godine prestao izlaziti književni časopis Ostrvo, a 2009. godine upućena je i znakovita prijetnja najstarijem bh. književnom  časopisu Život (izdavač: Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, pokrenut 1952.), uskraćivanjem dotacije – da bi u najnovijoj rasporedjeli sredstava Fondacije za izdavaštvo Federalnog ministarstva kulture – dobilo za šest brojeva onoliko koliko je potrebno za tiskanje jedne osrednje knjige! Tom Fondacijom predsjedava dopredsjednik Društva pisaca BiH koji „reže isto“ i najstarijem i najuglednijem kao i petogodišnjem ili tek pokrenutom časopisu! Isto i onom koji se stimulira iz proračuna susjedne države i ovom koji nema – osim svoje BiH – nijednu drugu, izvangraničnu  „matičnu domovinu“!

Ne uništavaju kulturni prostor samo profesionalni političari
Kako vidimo, u tom umorstvu bosanskohercegovačke kulture ne sudjeluju samo  najprozivaniji i najmračniji proizvođači politike, nego i „skriveni“ univerzitetski profesori, književnici, slikari, glumci i operni pjevači koji uredno sjede na sjednicama u političkim ulogama partijskih,  kantonalnih ili državnih zastupnika. Ili barem neke manje pozicije opskrbljene izdašnim novčanim berivima, benificijama i sinekurama.
Institucije dugog trajanja i kolektivnog pamćenja se stropoštavaju – jer jedino se „na njima treba štedjeti“  i jer se „jedino bez njih može“.  Posljedice će biti katastrofalne, i već se dobrano osjećaju. Osjećaju se po „nestrandardnom“ ponašanju pojedinaca iz vrhova vlasti, po  korupciji, po bahatosti, po posvemašnjoj odsutnosti svake odgovornosti!
Iz resornih ministarstva javnosti se, prije svega izravno pogođenim – proizvođačima kulture - ne govori ništa, ne govori niko. Ako već i govore – govori se jezikom koji više skriva nego što otkriva, nedorečenim i zamučenim. Može li se, naprimjer,  naša javnost nadati da će uskoro čuti ili pročitati nešto izvorno od novog mladog ministra Kaplana? Ili predsjednika Fondacije za izdavačku/nakladničku djelatnost  pjesnika Mile Stojića? Ne da nam  „objasne situaciju“ – nego kako se oni zalažu da „sektor kulture“ bude ravnopravan sudionik  u krizi – a ne potpuno prekrižen i izbačen s liste javnih prioriteta društva.

Nagrađeno političko poltronstvo
Zar misle da je polotronstvo i puzanje pred političkim šefovima bolje od čiste savjesti pred kulturnom javnosti bh. naroda?  Obavljajući svoje funkcije, korisni su isključivo i jedino sami sebi: beskrupulozno su dobro plaćeni za prešutno sudjelovanje u umorstvu kulturnih institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine, za gašenje i davljenje historijski važnih časopisa, galerija, pozorišta!
Kulturalna karta BiH i Federacije u njoj – postaje bijeli prostor  nedogađanja, odnosno  riječi kojoj su zamijenili sadržaj - kulture koja se supstituira najnižim oblicima foklora i amaterske nedorečenosti, podjednako književne, scenske i muzičke.  Ili, u najboljim slučajevima, minijaturnim novčanim stimuliranjem „manifestne kulture“ u trajanju jednog a najviše dva dana, kakve su Slovo Gorčina u Stocu, Šantićeve večeri poezije u Mostaru, Gradačački književni susreti u Gradačcu i ostale slične njima. Kad se ta i takve manifestacije zatvore i ugase svjetla u dvoranama na kraju prvog ili drugog dana trajanja – mrak zavlada u svim danima ostatka jedne duge godine!

Izvor:
Avaz, 15. X. 2011.

11. lis 2011.

MELEK / IZABRANI KAJAN / PREDGOVOR



Autorica  predgovora: prof. dr. Elbisa Ustamujić

Jedan od najdosljednijih pjesničkih rukopisa savremene bošnjačke književnosti ostvario je pjesnik Ibrahim Kajan. Još od prve zbirke stihova Arabija ljubavi (1967), pa do izabrane poezije naslovljene, ne slučajno, simbo1ičnom, gotovo autobiografskom spoznajom Ljubavi je malo - pjesnik Kajan kao da okajava grijeh postojanja. Stoga je njegova pjesma, poput Humine, prepoznat1jiva već na prvi pogled i to onom osjetilnošću koju bismo mogli nazvati putenom. Gotovo stid1jivi, smjerni hedonistički milje njegove naoko krhke poetske konstrukcije, uglavnom kratke, fine, nježne, prhke lirske tvari - odiše kajanovskom čaro1ijom od prvih, mladalačkih, pa do pos1jednjih, mišlju obremenjenih pjesama. Kajan je punih trideset godina ostao jednim od najdos1jednijih pjesničkih glasova, već i zbog toga što je i fizički, na izvjestan način, bio relativno odvojen od književnog matičnjaka. Pošteđen "pjesničkog kolektivizma", ostavljen sebi u gotovo skrušenoj duhovnoj osamljenosti, on je stvorio ne taka obimno, ali svakako cjelovito pjesništvo. Na Kajanovu i našu sreću, ta dosljednost je imala smisla, prije svega zato što taj pjesnik stvara, reklo bi se, dijalektički kontinuirano.
Prvom zbirkom, Arabija ljubavi, sa svega 18 pjesama, Kajan je uspio da začudi i predstavi se kao svjež i osoben, ne samo u sadržajnom smislu, već, što je kompliment za mladog pjesnika, i u jeziku, fakturi stiha i pjesničke slike, te u leksici, pretežno orijentalno-islamskog karaktera. Polučio je dosta visoke domete. Još je 1965. godine Izet Sarajlić rekao „kako bi pet pjesama u rukopisu potpisao svaki pjesnik od imena i značenja“[1], a Slavko Mihalić mu hvali pjesničko umijeće i osjećaj za mjeru.[2] Kajanovi stihovi su rano našli mjesta i u antologijama hrvatske i bosanskohercegovačke savremene poezije.[3] Otada je hrvatski pisac prema kriteriju državljanstva, a bošnjački ostvarenom atmosferom i u smislu nacionalne pripadnosti. O Kajanovim stihozbirkama pisalo se uglavnom afirmativno: da je to lirika nježne mudrosti, prigušene senzualnosti i oduhovljene čulnosti, bogobojazna i čovjekoljubiva, u ozračju islamske vizije svijeta; da je suptilna, skladna i birana izraza koji krasi mehkoća, snovitost i fluidnost oblika.
Činjene su usporedbe s Lorkom u fakturi stiha i pjesme, te strasnoj privrženosti jugu (Andaluzija-Mostar); sa Šimićem je dovoden u vezu motiv tijela, a sa Halilom Džubranom sasvim izvjesna multikulturalnost, ali su sve zasnovane na asocijativnosti i ne idu na štetu već u prilog pjesnika.
U knjižici Al-Sajab i kamena vaza (Zagreb, 1969), Kajan je objavio, pored prepjeva savremenog iračkog pjesnika, lirske zapise i stihove sa zavičajnim motivima, koji su s vremenom dobija1i na aktuelnosti, te ih je sa manjim izmjenama prenosio u kasnije zbirke. Kamena vaza je metafora ljepote i znakovitosti kulturnohistorijskih spomenika Mostara.
Iako se školovao dije1om i u Dubrovniku i više od trideset godina živio u Zagrebu, motiv povratka je ključan za razumijevanje njegove lirike. On ostaje vjeran potomak na inspirativnim izvorima domaćeg tla, „na svojoj cesti“ gdje je greb djeda i „ukopan čvrsti očev prag“ i gdje ga štite zid i brdo, „braniči postojani“.
Ispovijeda etničko-emocionalne veze sa bašlucima i znakovima predaka, a istovremeno je zabrinut: „Bože obmanjuju me tuđi znakovi / koja strana svijeta meni preostaje.“ Pjesme su uglavnom ispovjedno traganje za identitetom, jer „ja više ništa ne mogu prepoznati, djede moj (...) hamajlije, dugo čuvane i nošene, pogubljene su“. Opredjeljenost za tradicionalne duhovne vrijednosti izrazio je u vidu programa:

Mislio Kako izvoru svome
da se vratim

Mislio Euzu bil-Lahi mineš-šejtanir-radžim
Bismillahir-Rahmanir–Rahim

Mislio Riječ je
Amin
                                                             (Potomak)

Zbog izražavanja takvih osjećanja, Kajan dolazi u incidentnu situaciju kada su mu upućene izopćeničke zamjerke (članova Kluba pisaca Doma omladine u Mostaru), između ostalog i radi stihova: "Ruku diže punu otrovnica / jedan Stojan od Mletaka", a ta vizija je proročki anticipirala zmije koje su nedavno još strašnije oplitale grad i punile staro mezarište. Jednako su smetale i riječi: hamajlija, lahko, mehko, kostjela, te često spominjanje Božijeg imena, i to velikim slovom. Iz nenaklonjene društvene zbilje, pjesnik izlučuje gorko osjećanje progonstva, koje za njega traje i koje mu se ukazalo u kataklizmičkim razmjerama u događajima novije historije. Surgun je postao sudbina pjesnika koji je izgubio domovinu, kao što je stalno vraćanje mostarskim izvorima samo njen drugi pol i taj procjep u duši je bitan poriv za kreativan čin.
Zato što su se izdvajali svojim usmjerenjem, Kajanovi stihovi su teško pronalazili izdavača. Prvijenac je četiri godine ležao u "Prvoj književnoj komuni" u Mostaru, a objavljenje u izdavačkoj kući "Veselin Masleša" u Sarajevu, u reduciranom obliku, jer su izostavljene pjesme vjerskog nadahnuća. Pjesme su mu izlazile u sarajevskom Preporodu, Telegramu i nekim liberalnijim hrvatskim listovima, ali gdje - prema mišljenju autora - nije bilo prave recepcije za takvu vrstu stihova. Za rukopis Mysterium dobio je nagradu "Antun Branko Šimić" (1973.), ali je knjiga štampana tek šest godina kasnije, pod naslovom Kuću dok nađeš, u izdanju "Augusta Cesarca", u Zagrebu, 1987. godine.
Nije onda začudno što se pjesnik dovijao i priklanjao hermetičkoj poeziji sa namjernim zatamnjenjima, krio se iza neprozirnosti i nerazumljivosti. Kritičari su zapazili da su mu pjesme "nejasne", "obrisi su izgubljeni", prizori se naziru "kao iza prozora zasutog kišom", kao da je preko svega "bačena paučinasta koprena"; iz istih razloga je umetke iz Kur'ana i Hadisa, integrirao u poeziju bez naznake interpolacije.
Kako su zamijetili i prvi prikazivači Kajanove poezije (S. Tontić, Dž. Alić, S. Vujković...), radi se, ako se tako može reći, o nekoj vrsti pjesničkog "otklona", izdvojenosti od uniformizma i horske, masovne mimikrije - svojstvene umjetnicima našeg podneblja u sredinama u kojima se rijetko šta radi sam i na vlastiti mlin. Tako je, sasvim intuitivno, Dž. Alić još 1968. godine, u povodu izlaska prve Kajanove knjige, Arabija ljubavi, ustvrdio kako "knjiga lbrahima Kajana, iako ne sa dovoljno zrelosti, nudi nam svjež dah, svoju neposrednu i nepatvorenu lirsku igru u svijetu bliskom samoći i otuđenju". Te dvije riječi mogle bi biti sudbonosnom odrednicom cjelokupna Kajanova pjevanja. Baš to: samoća i otuđenje, fatalne silnice u kojima su spojeni i dobro i zlo, i utočište i nemir, i Jedžudž i Medžudž, i koža Goga i Magoga! Stevan Tontić, u povodu izlaska iste knjige - još je određeniji, možda i bukvalno surov, tvrdeći kako je "Ibrahim Kajan... svojevrstan pjesnički osobenjak među najmlađim bosanskohercegovačkim piscima".
I  S. Vujković, dvanaest godina poslije, u povodu izlaska zbirke pjesama Kuću dok nađeš, izdvaja taj vid otuđenja kada - kao da opravdava pjesnika –ističe kako bi "zbog metafizičkog i magijskog u svijetu ove poezije bilo posve pogrešno vidjeti (...) nešto što se ne tiče našeg današnjeg života". Ta samoća nije nikakva rijetkost, a još manje čudo; ona je stvaralačka premisa bez koje bi bilo teško prepoznati bilo koju unikatnu umjetninu, ali se ovdje radi o posebnoj, može se reći - kajanovskoj samoći. Ta, samo njegova, prepoznatljiva samoća porodila je i samo njegovo otuđenje. U plodnoj sprezi, samoća i otuđenje rnotivski se konstruiraju kao lirski ugođaj, kao poetska klima, kao pjesničko podneblje. Davna kritika iz 1968. godine primijetila je: "Otud su ove pjesme lako čitljive i imaju nečeg govornoga koje prelazi u bajnu tihost i sporost saopštavanja. Zato bi se Kajanove pjesme mogle izvoditi pri kakvom religijskom ritualu, ili šaptati u časovima ljubavnog dremeža i sanjarenja..." (S. Tontić)
Ljubav je pjesnikova opsesivna tema. Od mladalačkih zanosa Arabije ljubavi traje ljubavni huhujek do izbora Ljubavi je malo i Meleka ljubavi, najnovijeg ciklusa. Rane pjesme su iz tjelesno-osjetilne zbilje i Arabija ljubavi je metafora za vrelinu predjela čežnje i predavanja erotiziranim zanosima:

Bio sam u Teheranu
dok su tužne zvijezde
izgarale na mojoj poeziji
i mom tijelu

Prvi nemiri, između čežnje i zebnje, ljubavi i ljubomore, utapaju se u pejzažno obilje i opojnu atmosferu južnog podneblja grada koji mu je i sam ljubav. Takve hedonističko-erotske doživljaje nalazimo u svim ranim stihovima, posebno u pjesmi Trnula su tijela. Ali su primjetna i osjećanja samoće, rezignacije i otuđenja: "Šta imamo danas osim ljepote / paklenog pejzaža / pred očima"; zatim spoznaja ljubomore: "Mirna bijeda s crnim pticama / proždire mu izloženo tijelo"; ili: "Bacih crnu kletvu na tebe / i izađoh sam pod nebo." Muka je zagonetna žena ("s vragom pod koljenom"), a silinu erotskih doživljaja smatraće djelom svog izdajnika ili dvojnika ("šejtana pod koljenom"), nagonskih i nesvjesnih sila (Karandžoloza i probuđenog Jedžudža i Medžudža ispod pomahnitala koljena). Dok njegovu "postelju juvenu / išibanu / rubi koža Goga i Magoga".
Pred zagonetkom ljubavi priziva pjesnika iz davnine, Zijaiju, pisca mističnih gazela: "Daruj nam Samirinu čaroliju / Bijeli ljubavniče iz đulistana / baci pred nas čudotvorstvo Musino." Kajan je pjesnički pandan Zijaiju (čak je i imenu dodavao "ibn" ili "Mostarri"), a s njim je sličan i po životnoj sudbini. Tako se već na kućnom pragu susreo sa islamskom misaonošću i mevlevijskim poimanjem ljubavi, kao vjerske i etičke osnove života, te panteizmom kosmičkog svejedinstva i univerzalne ljubavi i ljepote. Iz te transcendentalne osjetljivosti nastao je čitav ciklus pjesama Ljubavni huhujek. Medžnun i Leila, mitski ljubavnici, simboliziraju tugu rastanka i čežnju za sjedinjenjem ("Medžnun pori šavove / svojega tijela / svoje limene kabanice"), a jeka ljubavnog huhujeka (religioznog zanosa) širi se kroz vrijeme u mistične sfere svejedinstva Bića.
U zbirci Kuću dok nađeš, prostor ljubavne drame (pustinja i hram u kojima se čovjek gubi i osjeća sam i slab), zamijenjen je intimnijom sredinom. Kuća je zaštićena ljubavlju i kada je koliba od lišća i mahovine: „Faraon obilazi naš dom vjerujući da smo / otklonili nejake i urokljive.“  Mir i ispunjenje ljubavi našao je u porodičnoj sreći:

A sada mirno posmatram ruke one koja je
                      rodila Hanu (Smaila!):
kruni srcoliki predmet
koji je Džibril očistio od grijeha
i stavio u grudi
u nišu ljubavnih redaka
da gori poput žarulje
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Kada se srce slomije na dvoje
snagu svoju udvostručuje. Kadro je spojiti
stranu istočnu sa stranom zapadnom.
                         (Ljubavna pjesma)

Ova poentirana refleksija direktno upućuje na autobiografsku situaciju. Ibrahim Kajan je zagovornik univerzalne ljubavi među ljudima, bez ikakvih zidova, stvarnih ili zamišljenih (nacrtanih). Ljubav se u njegovoj lirici uzdiže do najvećeg principa ljudskih vrijednosti. On svijet doživljava "istinom srca", a saznanje da mu "Melek pun ljubavi dodiruje oči kojim gledam svijet", otvara mnoge bolne istine:

Pa zašto onda
tražim odgovor
u gorkim knjigama
za ljubav svoju golemu
kojom me Tvorac obdario

Ali, Melek ljubavi
nema milosti:
mene, koji sam živio
gotovo nečujno na svijetu
preobraća u luda čovjeka

za kojeg više ne postoji ovaj i onaj svijet;
Ja vidim i gore i dolje
lice koje mi je Stvoritelj
iznenada izdvojio od ostalih
postade ono što je i rekao:
TO JE TVOJE LICE
I ZA NJIM ĆEŠ UVIJEK LUTATI
                                                   (Stvoritelj i Melek)

Ljubav, kao u mističara, neodvojiva je od ljepote ("Ljubav je kretanje prema ljepoti"). Ljepota ima moć da prisvaja ljudske duše: "Svojim bi nestankom jednog dana usmrtila moje srce. Prije ljubavi - srce je izvor planinski a poslije oduzete ljubavi, ono je kuća spaljena u koju ni zvijeri ne zalaze." (Zapis uz Stvoritelj i Melek)
Kajanova lirska ispovijest je poticana zbiljom a posredovana simbolima i arhetipskim situacijama iz biblijsko-kur'anskog semantičkog polja, u čijim se istinama utvrđuje i dalje, imaginacijom i sublimnim izrazom, lično podiže do univerzalnih poruka, što i jeste suština umjetnosti kako je Gete tumači. U religijskom i kultumo-civilizacijskom smislu, Kur'an Časni, misao Hadisa i arapsko-islamska mitologija, prisutni su: obiljem motiva i likova, interpolacijama ajeta i dominantnim sakralnim stilom, te kao Sveta knjiga i Božija Objava i svojim etičko-misaonim slojem. U ciklusu Kur'anski pripjev inspirativni zanos saglasan je sa stihovima: "Izroni svijete / iz ajeta!" Mnogi naslovi prizivaju takve konotacije (Hadž, Džennaza, Akšam olur, Teubei-Nesuh, Subhane rabijel 'azim, Muslimanska pjesma, Ebu Leheb, Omer Hajjam, Medžnunov huhujek, Noć snage goleme i mnoge druge). Ali bilo bi pogrešno tvrditi da su kreativni porivi religiozne naravi, iako ona nije upitna. Inspiracija se, nesumnjivo je, crpi iz odnosa prema provokacijama nesavršenog svijeta i narušenog sklada između pojedinca i društva. Misaoni čovjek (ovovjeki intelektualac) upitno je okrenut Bogu, Gospodaru Svjetova, Koji jedini zna misao svemu stvorenom. A citati, aluzije i reminiscencije, na istine i motive drevnih tekstova, smisaono se prelijevaju, prožimaju i usložnjavaju u lirske refleksije. Tek u kontekstu Kur'ana i Hadisa, ispovijest dobija puna značenja i gustom simbolikom uspostavlja mnogostruke odnose sa čovjekovom egzistencijalnom zbiljom. U svijetu što je "božanski pričin", lirski subjekat je zaokupljen među zasjedama i urotama; zaokupljaju ga "skrivene stvari"; čudi se "nejednakostima među pojavama", "sebi i svom ljudskom imenu". Dolazi do prozrenja da je slobodna duša "jedina materija koja spaja / opeke, vezuje pojmove, zakazuje sabore udvoje i umnogo". Ali i duša zna biti „u rasulu i pramenju“. Mnoge opreke se žive i podnosi njihovo susretanje, ispituju međuovisnosti imanentnih im silnica, u pokušaju da se razumije njihov različit smisao: Bog i čovjek, tijelo i duša, emocije i razum, život i smrt, svjetlo i tama, Istok i Zapad, nebo i podzemlje, dobro i zlo, džini i meleki, zbilja i vizija, ovostrano i onostrano, iskustveno i mistično. Stav subjekta je ispovjedno, bogobojazno, molitveno obraćanje ("Bože moj moja ljubavi / očajna") usamljena pojedinca, krhka tijela i nježne duše, koji se pita: "Mogu li sagledati razliku / među / Bogom i Ibrahimom", a da pritom ne huli na Boga već se utječe roditeljskoj ljubavi: "Ti stvaraš i ostavljaš / netaknuto / a on samo Lejlu / što pazi netremice." Iako nije isključena izvjesna ironijska distanca, između uma koji postavlja pitanja i sam na njih mora domisliti odgovore.
U Kajanovim stihovima postoji moralna snaga i neka odlučnost da se izdrže "mrzle godine" koje nikako da minu, da se odupre "svirepoj bratiji" i "gospodarima vremena koji kroje svijet", da se održi, uprkos "kužnom zlu" i stalnoj ugroženosti. Pjesma Neće te uništiti podrška je i ohrabrenje (čovjeku, narodu) da se pred neprijateljem ne klone, jer je "na tvojoj strani onaj koji nema drugog druga / osim bića koje se trudi i koje je izdržljivo", kome je strpljenje glavna potpora, a što nije bez ironičnog prizvuka. Neki ciklusi, Noć pijetla, Prah sumnje, Mrzle godine, naslovom izražavaju primisli egzistencijalne simbolike; drugi, opet, nazivima Omča od svile i Dusi rastavljači, naslućuju metafiziku i spiritualnost. Ključne, motivsko-tematske riječi ovih ciklusa jesu: tijelo i Bog. Bliskost i udaljenost, dvije krajnje tačke smisla, i u paradoksu isijavanja, iz njihovih udaljenih semantičkih polja, emitiraju signale koji se na neobičan način susreću i zaiskre lirskim prozrenjem. Taj odnos se ponekad čini bogohulan, a ponekad kao čisto Božije zadovoljstvo. Tijelo je u Kajanovoj lirici najčešće „u nekoj inicijativi i akciji“, dobro uočava Ivan Božičević, i teži da se "ogleda, prepozna u drugim kontekstima i relacijama. Ono hoće nadići svoju samoću. Identificira se s prirodom, pa se u njega useljuje i Bog. Nekad opet tijelo ima ambiciju da se ustoboči 'nasred svijeta'. Tada figurira poput spone što veže 'malu zemlju / sa žutim nebom'.[4]
Primijećeno je da su samo dvije pjesme inspirisane Zagrebom, pejzažno-ljubavni stihovi Zagrebačka gora i Tarih za zagrebačku džamiju, koja je opet formom zavičajna, ali veze Mostar-Zagreb su duboke i slojevite, u duhovno-kulturološkom i misaonom prepletu svjetova i promišljanju suprotnosti između vjere u transcendenciju jednog i upitnosti o egzistenciji drugog sistema mišljenja. Iz tih razlika i divergentnih prožimanja se i relativizira shvatanje čovjekove pozicije. On osluškuje ritam kudret-sahata: "čekam glas koji polazi iz daljine: / u desnom uhu svjetlo je / u lijevom strah srne". Vjernikov duh prima smrt kao svjetlo transcendencije ("pretoči me primaknutog svjetlu"), dok je na strani srca strepnja egzistencijalne ugroženosti, a iz te ambivalentnosti doživljaja izlučuje se osjećaj neumitnosti sudbine koja se ne proklinje već se jednostavno podnosi. Etničke vizije, posebno iz islamske mitologije smrti, plijene sugestivnošću: "Pod zelenim utječe se drugomu", "doći će satran junak uspravan". Izvjesno je da su živi i mrtvi "smrtnim tijelom" povezani, ali čovjeka hvata jeza od suđenog puta:

Ide niz drum i liči
finom kriku dok se rezbari
noć puna grabljivica
dotiče ga
                                       (Džennaza)

Pjesnikova poruka - "Memento mori" - i zadnji ispisani znak je "slovo puno smrti". Zbog te podvojenosti osjećanja "grešni" pjesnik je spreman na pokajanje, ali priznaje:

Reci Ibrahime:
Ljubavi još imamo
i reci:
Noć još imamo
smrtno zaplašeni

                           (Teubei-Nesuh)

Uz poeziju i lirske zapise, Kajan je povremeno pisao i kraće prozne forme (priču, putopis, esej, zapis i publicistiku). Suočen sa ratnim vremenom, odmah je reagirao dokumentarnim prozama: Muslimanski danak u krvi i Zavođenje Muslimana. Nova knjiga, Bošnjak na Trgu bana Jelačića (1998), izbor je uvodnika iz Behara. Knjige su nastale kao svjedočenja isprovocirana situacijom i istovremeno predstavljaju moralni čin i čin odbrane vlastitog uma. Možda je zahvaljujući toj činjenici ili više njegovoj dosljednosti, poezija ostala nezahvaćena sindromom romantično-rodoljubnim.
Pred realnošću zla, pjesnik je zanijemio. Međutim, neke pjesme napisane prije dvadesetak godina, postale su sasvim prezentne: Krvava džamija, Akšam olur, Muslimanska pjesma, Ratnički konji, Surgun, Ponovna pjesma o surgunu, Nacrtani prozori i druge. Projicirane iz dubinskih slojeva psihe, iz zebnje i zle slutnje da se oblici prošlosti, mitsko-arhetipskog iskustva, mogu ili moraju ponoviti, možda u još strašnijem obliku. Potvrdilo se da je model Kajanovog govora proročki. Stihovi su mu anticipirali tragične vizije apokalipse:

Poredani! Vidim ruine onih koji su bili. -
Vidim stećke, jure iz budućnosti!
                                    (Muslimanska pjesma)

povjerujte!
korača prekriven crnom prašinom
u ruševini noge su njegove
u platnu posmrtnom ruke skršene
                               (Ratnički konji)

Kajanova pjesnička reakcija na događaje nema ničeg deskriptivnog, ne konkretizuje krivice i žrtve, već sve postavlja na univerzalniji plan - dobra i zla. Iako se pravda porađa u ljutim bolovima u izvjesnost pravde se vjeruje. "Zazidani pustiše dušu iz korica / pa sada žive na drugom mjestu. / Njihova su imena uknjižena u kronike zala / i javit će se, svaki put / iznovice, / ulijevajući stravu u san onima koji su to zaslužili." (Nacrtani prozor).
Kao i sve što Kajan piše - i pjesma Meleki postrojeni u veri je sa proživljenom zbiljom. Pred užasima "vidljivog svijeta", ne priziva osvetu, već svojim načinom svjedoči o konačnoj pravdi:

Protiv tebe koža će svjedočiti
Zderat će je oni
koji nastupaju u redovima

kujući novu, za vremena dolazeća,
košulju od plamena
Obećali su tvojim kostima
Rasut ćete se u prah
od straha neopisiva
Opsluživat će te samo oni
meleki postrojeni
zaduženi da nose terete
i grubo
čupajući kućice
od sipke materije, duše

Meleki su doslovno preuzeti u mnogostrukosti značenja: melek smrti, koji čupa dušu iz tijela koje se mnogo trudilo; meleki u redove poredani; zatim melek pun ljubavi; najposlije dva meleka - zapisničara. U prenesenom smislu, zna se ko je pisar i šta je u tim zapisnicima. Jeza i očaravanje. A konačni zapisnik biće svedeni računi "ostavština".
U stilsko-izražajne osobenosti Kajanove sintakse idu i sakralne forme obraćanja, citati iz Kur'ana ili preuzimanje oblika, poput zaklinjanja, opomene, upozorenja i imperativnog zahtjeva ("Tako mi zvijezde i Mjeseca", "Tako mi duše i onog što je upotpuni", "Tako mi Sunca i njegova svjetla jutarnjeg" i slično). Postupak, autoritativno, propovjedno i proročki sugeriše neminovnost onoga što se naprosto mora dogoditi. Time se podiže tonalitet i postiže uzvišenost, a prožimanjem patosa s lirikom i osoben poetski naboj. Pored stilskih implikacija, koje idu duboko u oblast estetskog, podrazumijevaju se konotacije religiozno-mističkog semantičkog koda.
Jezik ove lirike, značajnijim dijelom iz fonda islamske mitologije, ispisan je ritmom drevnog zapisa, basne, govorom očaravanja i, što je već primijećeno, iktusom Božije Objave. O Kajanovom jeziku najpotpunije je pisao Ivo Pranjković. Nalazi da mu pjesništvo nije narativno i da prevladavaju iskazi u kojima se obavijesti traže od drugog, upitni iskazi, iskazi emocionalnih stanja -vokativne konstrukcije, obraćanja, usklične rečenice i imperativne konstrukcije optativne naravi. Također, skreće pažnju na biblijski red riječi, posebno inverzije imenica i atributa.[5]
Lirika Ibrahima Kajana je modernog izraza, u smislu zahtjeva stilizma, estetizma i intelektualizma, da bismo je mogli nazvati "salonskom" ili (zašto ne?) "divanskom" - za odabrane. Stihovi se slobodno lome i grupišu logikom unutrašnjeg ritma i značenja, pa njihov raspored i položaj stvara osobeni vizuelni dojam. Izraz je aforističan i pregnantan u misaono-sadržajnoj dubini i gustoći. Češće se izražava oblicima iskaza i figurama misli nego slikom. Iako slikovnost nije u prvom planu, slika se pojavi kao medaljon koji bljesne spiritualnom mističnom sugestijom i simbolikom transcendentalnog smisla: "Ahiret očekuje dušu Mehmedalijinu: / to se golub premeće u rujan mak / na zapadu"; "zelenoj zastavi bijeloj duši džamije"; "Ne očekuj više ni prah / iz zaprepaštena cvata / bajama"; "Sad tone neposustao / u mirni vir bijele kože krina / neumitno."
Omamljujuću ljepotu jezika i njegovu moć magijskog ispunjenja (kletve, anateme, prizivanja, proricanja, gatanja), Kajan je ponio oplemenjenu mudrost patrijarhalnog življenja mostarske čaršije. Tako se proosjećani i suptilni izraz s lahkoćom slaže u stihove, s katarzičnim izljevima. Prisustvo narodne izreke, čaranja i bajanja, daje još jednu stilsku-motivsku sastavnicu toj lirici:

O Bože, koliko ih se nakotilo
Tog skora ispod časna nimeta
Ni oka ni uha
Kako bez daha
tako bez uroka
                             (Koliko ih se nakotilo)

Vlastita imena, pretežno iz antičko-orijentalnog naslijeđa (stilski markirana i simbolično uzeta) sredstvo su da se u estetskoj komunikaciji ispovijedi emocija i refleksija. "Poredali smo po čvrstom stolu sve što čini Omara Hajjama", a to izloženo je dobro što pjesnik posjeduje i koje je - trajno - ljudima neuhvatljivo, nejasno, sumnjivo, pa zato stalno podvrgavano opipavanju i propitivanju, izloženo kušnji i mogućem odbacivanju. Ali, u trenu koji je određen, ta se neuništiva građa (Omar Hajjam) javi u liku sove u ogledalu i klikne veselo (kao u paradoksu) -"Vidite li me?" Autor je u svojevrsnom "ispovjednom dijalogu" sa mnogim imenovanim ili neimenovanim sagovornicima, posebno likovima -arhetipskim simbolima koji isijavaju pozitivnu ili negativnu energiju. Uz to, lična imena sugeriraju humanu i psihološku supstanciju, a dijaloška forma uvijek zadržava nešto od dramskog naboja.
Lirik je suprotstavljen neprijateljskom svijetu riječju upravljenom prema "drugom", često u obliku prijetnje i kletve: "Brate Kaine zmije od mene okreni, ruku na mene ne diži" ili: "Kažem vam / nož koji mi okrećete / povucite natrag / kunem se / on će vam vadit oči / u lahkom snu." Inače, unutrašnji konflikt nastaje iz složenosti personalnih relacija. Zamjenica drugog lica može biti vrlo bliska lirskom "ja": "Kaže ti se samo unakaženi odraz u ogledalu / ukaže ti se samo vlastito lice / koje nikako ne možeš prepoznati" - lice je ogledalo duše i "nekom" i "svakom". U slučaju dijaloške okrenutosti prema sebi, stihovi su svojevrstan solilokvij: "Nikada ti se neće ukazati / skrivene stvari / onoga koji je udaljen." Urn i duša su podvojeni i u dijaloškom odnosu kao što su, u tradiciji alhamijadista, derviški mistični dijalozi sa vlastitom dušom. U pjesmi Noć golerne snage (El-kadr) na isti način obraća se duši i želi joj proviđenje: "Dušo samilosna / pronađi prije zore svoje oči / svoje tijelo od korala / i od smrti."
Ako bi se estetskom promatraču i valorizatoru Kajanovog pjesničkog djela nametnula potreba za izvjesnom ocjenom o njegovoj situiranosti, nekom mjestu u društvenoj i vremenskoj konačnici bošnjačke književnosti - sigurno bi imao vrlo delikatan zadatak. Jer, jednostavno, od ovog pjesnika se još očekuje. Kajan je do danas oblikovao neveliko ali značajno djelo i u kontekstu savremene bošnjačke poezije dvadesetog vijeka ono mu je omogućilo prisustvo u svim značajnijim antologijskim izborima.
Za neku sumarnu definiciju te prisne i intimno umiljate poezije moglo bi se uprijeti prstom u više značajki tog pjevanja i svakoj dati određenu prednost nad drugima. Ono što Kajanova lirika ispovijeda nemoguće je svesti na nekoliko odrednica, koje se u dosadašnjoj kritici uglavnom kreću od kur'ansko-bošnjačke intimističke tradicije do nesmiljene životne zbilje, utkane u nježnu, duboko proživljenu i proosjećanu dušu. Od zavičajnih do blago-erotskih motiva opliće se Kajanova osjetilna poetska čipka. U dubljem poimanju tih ponekad jednostavnih stihova otkriva se sva dubina umjetničke spoznaje univerzalnog svijeta jedne ustreptale i često umorne sudbine. Ne smije se zanemariti da je važna premisa ove poezije, bez koje ona, nikako ne bi bila ono što uistinu jeste, transcendentalna osjetljivost potekla iz etno-zavičajnog mentalnog naslijeđa. Južni kolorit koji ni Kajana, kao ni druge pjesnike njegova zavičaja, nije nikad napustio, odiše onom poznatom atmosferom koja se osjeća i čulno i intenzivno.
Ibrahim Kajan prve pjesme objavljuje početkom šezdesetih godina i pripada generaciji koja se formirala pod utjecajem postmodernističkog naslijeđa u izražajno-formalnom vidu i egzistencijalistički misaonih usmjerenja. Ibrišimović, Sidran, Kajan uzrastali su u neposrednom ozračju uspjeha romana Derviš i smrt, Meše Selimovića i Kamenog spavača, Maka Dizdara. Njihov uspjeh, bez sumnje, inspirativno je djelovao i hrabrio mlade na potragu za korjenitošću vlastitog bića i samosvojnošću glasa u osebujnom geografsko-historijskom, duhovno-religijskom i kulturološkom bosanskohercegovačkom prostoru. Upravo iz te kompleksnosti naslijeđa: islamske misaonosti, poetike misticizma, slavenske folklorne tradicije i južnog podneblja rodnog Mostara, Kajan vuče motiviku i simboliku kojom konzistentno gradi i nadograđuje svoj lirski kosmos. Tako se pridružio pjesničkoj eliti u kojoj se - od Ćatića, Hume, Kulenovića, Dizdara i drugih - cizelira specifičan izraz senzibiliteta ovovjekog čovjeka i pjesnika izložena modernim poetskim strujanjima i promišljanjima, ali koji je obogaćen izvornim vrijednostima i sublimiranim izrazom sevdalinke i ostrašćene metaforike mistično-sufijske poetike.

Izvor:
Ibrahim Kajan: MELEK – Enes Kišević: LJUBAVNA HARFA
Preporod, Sarajevo, 2002., str. 7-23



[1] Pismo Izeta Sarajlića, u: Ibrahim Kajan: Ljubavi je malo, Zagreb-Wuppertal, 1994.
[2] Diogeneš 68 (Slavko Mihalić): Osjećaj za mjeru, Telegram, 2. veljače 1968.
[3] Slavko Mihalić: Novi hrvatski pjesnici, antologija, u: Vidici br. 5, Split, 1969.
[4] Ivan Božićević: Kajan ne voli jasne slike, Oko, br. 14, 12. VII. 1990.
[5] Ivo Pranjković: Jezik u pjesmama Ibrahima Kajana, Behar, 3/1994., br. 14-15