19. lis 2011.

GOSPODARI I SLUGE TINTE


   
Piše: Atif Kujundžić




Dvije književnokritičke knjige lbrahima Kajana

I. -Gospodari i sluge tinte. Zapisi, eseji, osvrti, kritike, studije

Dobar dio naših života i datog nam vremena je čitanje tekstova iz raznih oblasti, od prvih slova i slikovnica do beletristike, poezije, esejistike, naučnih radova, tiska i posmrtnica. Cijeloga svog vijeka, osim što radi najrazličitije poslove, čovjek neprekidno čita. Mijenjaju se i čovjek i tekstovi koje čita, ali čitanje kao dijalog sa tekstom, ostaje konstantom čovjekovog života. A tako i čovjekov život, bitno.



GOSPODARI I SLUGE TINTE
Planjax, Tešanj, 2005.

U pomenutoj konstanti čovjekovog života podrazumijevamo kako je čovjek motiviran na čitanje radi učenja, saznavanja, informiranja. Čovjek, dakle, čita s određenom pažnjom i namjerom da recipira sadržaj i strukturu teksta. Tako, dobacujemo misao o čitanju do iznimno značajnog nivoa koji označavamo složenim pojmom recepcija. U primjeru čitanja i recepcije teksta na način Ibrahima Kajana vrijedno je zapaziti njegov psihološki motiviran i naglašeno atipičan odnos prema književnom tekstu, na mjestu na kojem tekst generira autor/a.
Kajanovo nominiranje tekstova tome je ponajbolji dokaz: Svijet zebnje –Goran Babić, Tajanstvo i svijest - Salko Čevra, Uzbudljiva biografija krika -Džemaludin Latić, Priče iznenađenja - Ranko Pavlović, Šofer i cica-maca -Drago Jovanović, etc., svi nazivi tekstova su psihološki motivirani i izvedeni kao psihološka odrednica sadržaja. Kajanov odnos prema mogućnostima psihološkog identificiranja i nominiranja recipiranog sadržaja mijenja se, s rafiniranom mjerom, onda kada i djelo i autor funkcioniraju u nivou objektivizacije stvarnosti: Neka divna vremena - Mario Brazina, putopis; Izuzetna evidencija muslimanske književnosti - dr. Muhamed Ždralović; Svjetlost starih tekstova - Abdurahman Nametak; Tekstovi presudni za slavu Hasanaginice - Alija Isaković; Morići u svjetlu novog istraživanja - Đenana Buturović; Pjesma u horizontu povijesti - Munib Maglajlic, ali i: Promišljeno i osviješćeno - Amir Brka, roman, etc.
Skalapajući knjigu Gospodari i sluge tinte, koju čine četrdeset i tri osvrta i kritike i osam zapisa, studija i prigodnih eseja, Ibrahim Kajan objelodanjuje osobni čitateljski i zapisivački trag u tridesetogodišenjem prolasku književnim i kulturalnim prostorom ex-Yu, kao najstvarniji autorski put kojim hodi u svome životu. U uvodnoj riječi naslovljenoj Tekstovi... Zašto? - Kajan se oglašava u kulturalnoj širini svoje pjesničke, čitateljske i spisateljske ličnosti, upravo - odbijajući mogućnost da u tekstovima koji su nastajali tokom minulih 30 godina učini naknadne, makar i samo lektorske intervencije. Svakako, riječ je o čovjeku koji pouzdano zna kako su u istoj mjeri važni svi naši postupci, dobre i ispravne geste jednako kao i pogreške i promašaji. Zato, mada recipira, cijeni i bez zazora sudi, Kajan, naslovom ove knjige ostavlja čitateljima na volju procjenu: ko je gospodar, a ko sluga tinte.
Kako se općenito, pa i kod nas, duže od tri decenije govori o krizi ili čak nepostojanju književne kritike, knjiga Ibrahima Kajana Gospodari i sluge tinte nuka nas da shvatimo stvari i na nešto drugačiji način. Makar samo i kao izmijenjenu poziciju i pomjereno težište recepcije, te uspostavljanje drugačijeg odnosa između čitatelja i teksta, autora i njegovoga djela. Jer, književna umjetnost se razvija in continuo, što našu pažnju usmjerava i na činjenicu da književna umjetnost u svakom vremenu generira sebi primjernu pratnju.
Kajan je u svoju knjigu izlučio izbor iz obilja tekstova pisanih i objavljivanih u medijima u tridesetogodišnjem razdoblju svoga književnog rada i čitanja, dok je živio u Zagrebu. Upravo neizmijenjeni, danas ovi tekstovi svjedoče o značajnoj ulozi koju su imali i koju vrijeme nije načelo, jer su prvorazredna i autentična kulturno-povijesna svjedočenja. U svom radu Kajan je uvijek imao upravo onu mjeru fleksibilnosti i saobražavanja s tekstom koji čita, a koji uštogljena i kruta književna kritika sebi nije dopuštala, niti mogla priskrbiti. Književna umjetnost, uvijek živa i vitalna, obraća se životu i njegovom vitalitetu neposredno, upravo u doživljajnom odnosu recepcije koja se događa neposredno i kao osobna tajna u komunikaciji između djela i čitatelja.
Kajanova čitateljska atipičnost, koja je, dakako, prije svega pjesničkog porijekla, javlja se kao bitna pretpostavka uvažavanja djela i autora, što se u njegov tekst izlučuje kao izvanredan, uticajan i podsticajan rezultat pozitivnog predznaka. Na istom mjestu se prisjećamo i zbog čega smo Kajanove prikaze, kritike i eseje čitali s radošću, i pomišljamo kako je njegov čitateljski rad uvijek imao značajan ugled i dragocjen uticaj.
Knjiga Gospodari i sluge tinte, organizirana u šest cjelina, donosi: 1) - trinaest kritika o proznim i pjesničkim knjigama koje su objavljene u novinama i časopisima: G. Babić, M. Pešorda, S. Čevra, I. Bekrić, A. Isaković, R. Pavlović, D. Jovanović, R. Mahmutćehajić, T. Bilopavlović, S. Obhodaš, A. Brka. 2) - analize i sinteze zapaženih naslova značajnijih bh. autora: M. Ždralović, A. Nametak, A.Isaković, D. Buturović, M. Maglajlić, Lj. Cvijetić, M. Šindić, I. Lovrenović, Z. Zima, R. Prelević, N. Idrizović. 3) - osvrte i kritike književnog i duhovnog doprinosa u svijetu islamskih autora: Al-Ma'ari, S. Grozdanić, D. Bučan, N. Smailagić i dr. 4) - tekstove o afričkoj književnosti i njezinoj recepciji: W. Soyinka, O. Sembene, B. Cvjetičanin, N. Švob-Đokić, N. Marčetić. 5) - osvrte na djela koja dolaze iz različitih kulturnih tradicija: albanske, mađarske, kineske, njemačke, francuske, američke. 6) - tekstove o Mustafi Ejuboviću, Safvet-begu Bašagiću, Musi Ćazimu Ćatiću, Muratu Šuvaliću, Enveru Čolakoviću, Smailu Baliću, te dva teksta o fenomenu djetinjstva u književnosti, odnosno o dječijoj bošnjačkoj poeziji.
Uvid u sadržaj knjige upućuje na okolnost da je Kajan snažno i uravnoteženo motiviran bh. kulturno-književnom tradicijom kao i djelima suvremenih bh. autora, ali i da ima stvaran interes i duboku osjećajnost za manje poznate književnosti.


II. - Grubići i nježnići. Eseji iz hrvatske i studija iz bh. dječije
književnosti

Čovjek je njegova sposobnost čitanja samoga sebe u jeziku kojim govori, sobom i tim jezikom, dakako. U stvari, čovjek uvijek samo to i čini. Čovjek može kazivati samo ono što je njegova nutrina. I kada čita knjige drugog čovjeka i kada o njima govori i piše. Čovjek ne može reći ili napisati nešto čega u njemu nema. Čitanje je snažan poticaj za otvaranje osobnih potencija čitatelja. Zbog toga je nerijetko začudno to što u ljudima postoji, kao i to čega u ljudima uopće nema. Zato je i interesantno kada ljudi pristaju pokazati čega u njima, zapravo, ima, i kada nam na taj način omoguće, pa vidimo i čega u nama ima ili nema. U tom smislu, knjiga, zapravo, i nema, niti može imati zamjenu. To knjigu i čini vrijednošću za sva vremena. Za vječnost.
Po prirodi svoga pjesničkog bića i nepogrešivog osjećanja o biti jezika kao medija koji integrira vrijeme i misao do potpunog srastanja u sinkretično/jedinstveno sve, Ibrahim Kajan, nakon svih naših nedoumica o neupitnim posebnostima, priređuje i objavljuje knjigu svojih tekstova pod naslovom Grubići i nježnići, koja u svojim koricama drži na okupu eseje iz hrvatske i studiju iz bh. dječje književnosti. To što u novije vrijeme Ibrahim Kajan živi u Bosni i Hercegovini i što knjigu objavljuje Sabor bošnjačkih asocijacija Republike Hrvatske Sabah u Zagrebu više je od znakovitog refleksa o isprepletenosti i istom usudu, jer, generalno - riječ je o više nego srodnim jezicima i književnostima za djecu.



GRUBIĆI I NJEŽNICI
Eseji iz hrvatske i studija iz bh. dječje književnosti
Sabor bošnjačkih aosijacija Hrvatske, Zagreb, 2006.

Osim što je neupitno upućen u materiju, Ibrahim Kajan je pjesnički inventivan čitatelj i prilježan autor eseja o djelima hrvatskih pisaca za djecu u prvom dijelu knjige, jednako kao što je i snažno motiviran istraživač i autor vrijedne studije o romanima pisaca bh. književnosti za djecu. U stvari, riječ je o poslu u koji je Ibrahim Kajan zakoračio odavno i duboko. Priređujući sada već kultnu antologiju bošnjačkog pjesništva za djecu Pod beharom moje janje spava (1996.), Kajan je bio prinuđen uočiti kako su poslovi uvida, sistematizacije i periodizacije bh. književnosti za djecu / dječje književnosti - na samom početku.
Dakle, iako knjiga drži na okupu dvije različite književne forme, esej kao pjesniku blisku doživljajnu i u interpretaciji djela oslobođenu formu, i studiju, zahtjevnu istraživačku formu s odlikama naučnog djela, u knjizi Grubići i nježnići - njih na okupu čvrsto drži i viši smisao stvarne međusobne srodnosti hrvatskog i bosanskog jezika i na njima pisanih književnosti za djecu. U stvari, upravo taj smisao i jeste presudan za priređivanje ovakve knjige, koja ga, opet, bespogovorno potvrđuje. Činjenica da se to događa u procesu čitanja, doživljaja i analize djela iz književnosti za djecu vrhunaravna je i visokovrijedna.
U najprirodnijoj - kulturalnoj projekciji čina priređivanja i sklapanja ovakve knjige odražava se i pjesnikovo osjećanje unaprijed zadatog i dubokog smisla svekolikog jedinstva djela i spisatelja u biću jezika, u mediju višeg poretka i vrijednosti prisustva i iskustva o njemu kao bjelodanom dokazu o porijeklu svega i impulsu najboljeg. Naime, prije svega bijaše riječ, a onda svjetlo. Ibrahim Kajan najbolje funkcionira iza pojavnosti stvari i njima uspostavljenog poretka. Jer pojavnost je doseg koji je i u najboljem primjeru tek referentno mjesto, ali iza nje postoji živ i vitalan smisao od čije jedrine ljuštura pojavnog puca i traži novo određenje i nominaciju svoga sadržaja. U konkretnom primjeru, riječ je o djelima koja su čekala čitanje radi konkretiziranja svoje strukture.
U prvom dijelu, naslovljenom Hrvatski romanopisci s Vitezom, krećući od biobibliografskih podataka o autorima, knjiga donosi inventivne i nadahnute eseje o Joži Horvatu, Palmi Katalinić, Sunčani Škrinjarić, Anti Gardašu, Pavlu Pavličiću, Stjepanu Tomašu i Grigoru Vitezu, a u drugom dijelu studiju Dječji realistički roman u bh. književnosti - organiziranu i realiziranu prema koncepcijskim cjelinama: Tipološki diskurs dječjeg romana u bh. književnosti, Otvaranje novog horizonta bh. književnosti: dječji roman, Dječji ratni roman, Unutarnje urušavanje modela dječjeg mimetičkog romana, Zatvaranje klasičnog modela, Zaključno razmatranje, Bilješke o psicima i Literatura. Studija opservira djela Stevana Bulajića, Vladimira Čerkeza, Branka Ćopića, Advana Hozića, Ahmeta Hromadžića, Nusreta Idrizovića, Slavka Mićanovića, Alekse Mikića i Derviša Sušića.
Dijelovi knjige Ibrahima Kajana izvrsno stoje iza pjesnički artikuliranog naslova Grubići i nježnići. Kajanova upućenost u književno stanje stvari i djela hrvatskih romanopisaca i pjesnika za djecu, objektivno, ne samo da mu daje za pravo, već ga i obavezuje da recipira i vrednuje i dječji realistički roman u bh. književnosti. I jedno i drugo Kajan čini s nedvojbenim čitateljskim interesom, senzibilitetom i znanjem. On brižljivo čita, recipira, pronicljivo sudi, odgovorno i akribično ispisuje svoja zapažanja.
Neupitna jezička bliskost i duga zajednička povijest dviju književnosti, njihovi međusobni kulturalni, interakcijski i poetički uticaji, životna stvarnost međusobne komunikacije, kao i evidentno postojanje zagrebačke škole dječjeg romana - bivaju izvanredne pretpostavke, bitan uvjet i poticaj ne sarno razumijevanja pojave i njezine kvalitetne i pomne opservacije već i kompariranja djela i izvođenja za književnost i književnu teoriju značajnih zaključaka. Naime, romaneskna književnost za djecu u bh. prostorima mjeri se i izučava na relativno kratkom vremenskom rastojanju koje seže jedva duže od pola stoljeća. Neupitno, istraživanje i izučavanje pomjera granicu recepcije unatrag, pa vidimo i kako djela oživljavaju i bivaju tekst u doživljaju čitatelja. Dakako, tako vidimo i na koji način vrše utjecaje u procesima odrastanja i oblikovanja ličnosti.
Riječ je o tome da je Kajanova knjiga Grubići i nježnići artikulirana na mjestu na kojem smo nerijetko zastajali tražeći informacije, a u njoj autor inventivnim esejističkim tekstovima predstavlja djela hrvatskih pisaca, a studijom i historijsko-teorijskim književnim diskursom predočava dječji roman kao najpopularniju i najčitaniju književnu vrstu, do sada nepredočenu u BiH. Otuda mu se i nametnula tema propitivanja horizontalnog i vertikalnog, sinkronijskog i dijakronijskog razvoja romanesknog oblika i promjena u oblikovnim postupcima njegove vlastite prirode. U čitanju i interpretaciji lbrahirna Kajana događa se istina o pročitanim djelima. Naime, kako se u autorskom činu događa geneza djela, tako se u Kajanovom čitanju konkretizira njegova struktura na način kako je to teoretski definirao Roman Ingarden. Kajanova čitateljska svijest se u tom procesu pojavljuje kao instanca koja nadilazi fenomenološki pristup, povijesnu i prostorno-vremensku uvjetovanost i karakterizaciju djela i koja omogućuje da djelo sagledamo u njegovoj biti, ili kao intencionalni predmet kojem se kao generacije vraćamo i obraćamo.

Izvor:
DIWAN,  god. X, br. 23-24, novembar 2007., str. 149-153

Nema komentara:

Objavi komentar